O! Ooo! Oooooo! Kakav bih ja bio Sveti Nikola kada ne bi ovom malom ljudskom medvjediću u čizmicu stavio jednu malu pričicu!
U jednoj maloj zgradi, iza jednih malih vrata, ima jedan mali stan u kojemu živi jedna mala beba. U tom malom stanu sve je šareno. Šareni zidovi, šareni kreveti, šareni ormari, šareni jastuci, šareno posuđe. U šarenom dnevnom boravku veliki je ekran neke velike televizije, a iz ekrana po cijele dane izlaze najšarenije slike šarenih medvjedića, pingvina, puževa, mrava, dječice, ptičica, na prekrasnim žarko zelenim livadama, najplaviji oblaci, najžuće sunce, najšarenije cvijeće, teku tu i najplavije rijeke i sve je u tom šarenom svijetu najšarenije baš kao i u malom stanu. Malom bebaču koji još ni sjediti nije naučio lijep je taj šareni svijet, i lijepi su mu osmjesi majke, i lijepi su mu osmjesi očevi, i lijepi su mu svi veseli ljudi koji dolaze u njegov mali stan. Možda zbog svega toga ili tko zna zbog čega njegovo ozareno lice čudesno je. Sjaji se poput sunašca.
Dječak se zove Antonio.
„Di si Antonioooo?“ zove ga mama a on se nasmiješi od uha do uha, a vesele mu plave oči zatitraju, a rukice zaigraju, a nogice poskoče. Htio bi dotrčati svojoj mami u zagrljaj ali ne zna kako. Ni sjediti još ne zna čvrsto. Možda će sutra već moći, ako ne sutra preksutra ili zapreksutra. Lijepo mu je čak i kada leži u svom malom dječjem vrtiću, na jastučiću malom sasvim sličnom mjesecu mladom.
Njegove razigrane ručice hvataju šarene igračke, a nožice nestašno udaraju u šareni bubanj kojemu sa jedne strane svijetli i svira sunce, a sa druge strane trube trube. A šuškalice-šuške guraju se po vrtiću ne bi li došle čim bliže njegovim ručicama. Svaka od njih silno želi pokazati tom malom veselom stvoru svoje umijeće.
Crvena hobotnica koja je godinama ležala u sanduku s igračkama, još od kada je tata od Antonia bio beba, jedva je dočekala svoj ponovni nastup i gura se najviše od svih drugih šuškalica, a veća je i jača od svih. Između njezinih crvenih krakova šarene se tri mala okrugla kotača po kojima hobotnica klizi i brža je od svih. Mali, svijetložuti rak šuškalica i rozoplavi Hipo šuškalica sklanjaju se pred crvenom hobotnicom, najstarijom od svih igračaka u kući.
Samo se šuškalica zelenoplavanarančasta, sa velikim narančastim očima, može spriječiti staroj hobotnici na putu do Antonievih ručica, jer velike oči su jednako stare i mudre kao i hobotnica.
One u njegovim rukama veselo kolutaju očima i šuškaju namigujući mu sve dok ih ne stavi u usta i tada šuškalica spokojno sklopi velike oči uživajući u djetetovim poljupcima.
Najtužnija od svih šuškalica je mala žuta žirafa. Sjeća se s tugom dana kada se Antonio najviše od svih njoj veselio. Čuva u svome sjećanju djetetove osmjehe i svaki puta kada čuje njegov glas žirafa podigne svoju tužnu glavicu ne bi li uhvatila nježan djetetov pogled.
A lukavi mali zeko šuškalica umilio se djetetovoj majci pa preko nje često stiže u Antonieve ručice i s njime ide na sva putovanja.
Samo se žarko crvena šuškalica sa velikim žutim, šuškavim suncem ne takmiči sa drugima. Ona uvijek zadovoljno sjaji i sretna je.
Od silne ljubomore na te dosadne šuškalice mali psić Sveznalica sa klempavim plavim ušima i crvenom košuljicom na slova, svako toliko oglasi se svojim nježnim glasićem: „Ja sam tvoj prijatelj! Poškaklji me po trbuhu!“ Ponekad i zapjeva poneku pjesmicu ne bi li privukao pažnju na sebe, a kada ga Antonio dohvati od silnog uzbuđenja ne zna da li da priča ili se smije, ili pjeva, pa sve to radi odjednom.
Nježno plava kravica Šarkica sa narančastom njuškicom i jednim okom većim od drugoga, strpljivo leži pored djetetovih nogu i sva ta galama šuškalica, dosadni psić , bubanj, idu joj na živce. Ona najviše voli kada je djetetova majka uzme u svoje ruke i prinese Antoniu. Tada Šarkica započne svoj šareni teatar u kojemu uvijek razigranim glasom ponavljala jedno te isto. Nakloni se i reče: „Ja sam kravica Šarkica!“ pa zamaše u krug repom a dijete se široko osmjehne a ponekad i na sav glas nasmije njenom teatralnom nastupu. „Tvoja sam prijateljica!“ i onda svečano zamuče:“ Muuuu... Volim te Antonio!“ „I ja volim tebe!“ pomisli Antonio, „ ali ne znam kako ti to reći jer teško mi je izgovarati slova, jedva sam naučio reći DA, a mučio sam se jako, jako!“
Dok se igračke u vrtiću natječu za pažnjom djeteta u maloj sobici čiji su zidovi iscrtani nježnom majčinom rukom, skupilo se cijelo društvo velikih i malih plišavaca koji s nestrpljenjem čekaju vrijeme za djetetovo presvlačenje pelena. U toj maloj sobici na stolu za presvlačenje ispod slonića Damba sa jedne strane, Šiljota s druge strane i male barke koja plovi morem noseći dječicu s treće strane, presvlače se Antoniu pelene.
Oslikani zidovi učinili su sobicu veselom, a dolaskom Antonia vesela sobica pretvorila se je u cirkus. U tom cirkusu može se sresti najčudnijih bića na svijetu. Od cijele jedne farme malih životinjica naprsnjaka, do velikog smeđeg mede Medonje, smiješnog glavonje, svemirca Toj Toja. I pingvin Gvin Gvin stanuje u tom cirkusu i ludi telefon i auto za vožnju po vodi i Wini i mala stolica za ljuljanje i vesele žabice koje vise po zavjesama i sjede na jastucima i cijela jedna bebi džungla sa majmunom koji visi naglavačke u njoj. Zaista, ta sobica je pravi pravcat cirkus.
Najslavniju točku u njemu izvodi Antonio sa svojim fontanama. Kada ga majka stavi na stol za presvlačenje on uživa u društvu svojih veselih prijatelja, i svaki puta dočim mu skine pelene Antonio od sreće piški u zrak, ponekad na bok. Antonio je pun iznenađenja i nikada se ne zna gdje će usmjeriti mlaz fontane, i sve se igračke smiju njegovim nestašnim fontanama zajedno sa mamom.
Svemirac Toj Toj stigao je u sobicu prije nego se Antonio rodio. Od kada je napustio svoj planet i našao se na Zemlji prošao je kroz mnoge nevolje pa je odlučio pretvoriti se u igračku. To je bilo najsigurnije rješenje za njega. Nije bio lijep onako kako su ljudi naviknuli pa ga nitko nije želio kupiti. Onda ga je domišljati prodavač stavio u bubanj s igračkama za koje je trebalo ubaciti kovanicu od pet kuna, pa što dobiješ-dobiješ. I tako je Toj Toj stigao u sobicu. Nikome nije previše prirastao srcu jer je imao ogromnu, okruglu glavu sa ljubičastim ćelavim tjemenom i velike začuđene oči s uzdignutim i nakostriješenim obrvama, a tijelo usko i dugačko kao i dugačke ruke. Sjedio je na krevetu ispod prozora i gledao u nebo ne bi li ugledao trag koji će ga vratiti u svemir. Tamo daleko odakle je i došao.
Kada je Antonio stigao u sobicu za Toj Toja sve se je promijenilo. Napokon je ugledao nekoga tko mu sliči. Pomislio je čak da je Antonio stigao s njegove planete ali je još premali i ne zna se pretvoriti u igračku. Velike, začuđene oči djeteta budno su pratile svaki detalj u toj čudesnoj, veseloj sobici.
Toj Tojevo lice i ljubičasta ćelava glava privlačile su posebnu pažnju djeteta. Svaki puta kada bi ga ugledao Antonio bi se svemircu osmjehnuo. Činilo se kao da ga razumije i tako je Toj Toj dobio svog prvog prijatelja Zemljana.
Potaknuta nekim čudnim, neobjašnjivim porivom majka često uzima Toj Toja u ruke i umjesto njega glasom svemirca obraća se Antoniu: „ JA SAM TOJ TOJ STI GA O SAM IZ DA LE KO G SVE MI RA SA MO ZBOG TE BE AN TO NI O TI SI MOJ JE DI NI PRI JA TELJ!“ I onda majka približi Toj Toja djetetovom licu i oni se nježno dodiruju. Od njihove radosti sobicu ispuni neka toplina, sva se zažari i zaljuljala kao da joj se vrti u glavi.
Ljubav koju je osjećao prema Antoniu učinila je Toj Toja sretnim lutkom. Prestao je tugovati za svojom planetom i cijelo vrijeme razmišljao je kako da to sretno dijete učini još sretnijim.
Jedne noći dok su mama, tata i mali Antonio spavali Toj Toj je krenuo u akciju. Došao je u dnevni boravak i bacio oko na sve one šuškave šuškalice, gumene trubilice, psića Sveznalicu, knjigu Sveznalicu Svakojaku, loptu, bubanj Bubetalo.... koji su spavali u dječjem vrtiću, a onda je okrenuo glavu prema velikom krokodilu Kroku Bloku, koji se lijeno opružio na naslonu kauča i oprezno, sa očima napola otvorenim promatrao svemirca. Između svijetlo zelene krokodilove glave i zelenog dugačkog repa sjajile su se roza, narančasta, plava i crvena kocka njegovog dugačkog tijela. U svakoj kocki skrivao je neko iznenađenje.
Toj Toj tada progovori: „O PRO STI KRO KO BLO KO ŠTO TE BU DI M IZ SNA TRE BA MI TVO JA PO MO Ć PA TE MO LI M DA ME SA SLU ŠA Š!“ Kroko Bloko je trepnuo kapcima i tako dao znak da će ga saslušati jer mu ionako dosadilo vječito ležati na naslonu kauča.
Sve igračke iz vrtića znatiželjno su naćulile svoje uši ne bi li čule što to čudni svemirac ima za reći tom umišljenom krokodilu.
Toj Toj je iznio krokodilu svoj plan a Kroko Bloko je s isplaženim narančastim jezikom razmišljao o tome pa trepnuo svojim teškim kapcima u znak odobravanja. Iz dječjeg vrtića začulo se komešanje, a potom i visoki glas crvene hobotnice: “Ružni svemircu i mi šuškalice želimo biti uključene u taj plan. Naše šuškanje najdraži je zvuk malog Antonia!“
„ PLA N KO JI SA M IZ NI O KRO KU BLO KU VA ŽI ZA SVI H A KO TO ŽE LI TE!“
„Želimo igrokaz! Želimo igrikaz!“ povikale su sve igračke iz vrtića.
Bubanj Bubetalo je povikao: „ Ja želim otvoriti igrokaz svojim bubnjanjem!“
Na to su šuškalice povikale: „Ne! Mi želimo otvoriti igrokaz svojim šuškanjem!“
„Ne može to tako!“ povikao je psić Sveznalica, „Svi vi tek kasnije dolazite na red. Ja sam najpametniji i ja otvaram igrokaz!“
„Ma vidi ti njega pametnjakovića! Povikala je knjiga Sveznalica Svakojaka, „Sve priče započinju iz knjiga, a ja sam knjiga i ja ću započeti sa pripovijedanjem!“
„Ja bih volio onu žirafu šuškalicu staviti u jednu moju šarenu kocku!“ rekao je Kroko Bloko.
Na to je prestrašena žirafa povikala: „ Ja neću nastupati s tobom!“ okrenula se i vratila u dječji vrtić.
Toj Toj je začuđeno promatrao igračke kako se prepiru, a onda je mahnuo rukom i prekinuo galamu. Ipak je on vanzemaljac i s njime se ne mogu prepirati jer tko zna kakve sve on ima moći.
U tišini koja je nastala Toj Toj progovori:
„ŽE LI O SA M DA RA ZVE SE LI MO AN TO NI A PA NE KA KNJI GA SVE ZNA LI CA SVA KO JA KA O DLU ČI KA KO!“
Ponosna knjiga Sveznalica Svakojaka zatrepće svojim velikim trepavicama. Na trenutak se zamisli pa progovori:
„Ispričati ćemo mu priču o „Šarenom svijetu maloga cirkusanta!“ Među nama ima najviše šuškalica pa onda neka one započnu pripovijedanje!“
Sve šuškalice poskočiše naprijed zajedno s malom žirafom. Nešto su između sebe šaputale: „ššššššš....“ a onda su sve u jedan glas započele svoju priču:
„ Šuškalice se ne prave važne
One uče ručice male da hvataju i šuškaju same
Ručice tako uče umijeće svoje
Pa jednoga dana iz njihova dlana
Može proizaći velika slava
I zato su šuškalice veoma važne
Zbog njih dječje kretnje postaju snažne!“
Pa zašuškaju sve u jedan glas „Šššššš.... šššššš.. ššššš....“
„Istina! Istina!“ povikao je sivi medo Linjalica kojemu su stalno opadale dlake.
„Imao sam jednu šušku i bacio sam je visoko na krušku, pa u po muke naučio brati kruške!“
pa zapijeva: „Ljulja ljulja ljuške bere medo kruške..." „ I ja sam bio bebač!“ rekao je Kroko Bloko, „pa na dnu rijeke pronašao šuškalicu, kockastu, žute boje, zbog nje sam napravio kockasto tijelo svoje i djeca me zato vole!" Na to kravica Šarkica povika: „Pogodite zašto kravica Šarkica ima veselo lice?" „Zbog jedne zvončić šuškalice!“ povikaše sve igračke! Kravica zamahne glavom a zvončić oko vrata poskoči. Slušajući kako svi hvale šuškalice, mali bubanj Bubetalo, zacrvenio se je od ljutnje pa povikao:
„ Meni šuškalice ništa ne znače,
Moje su udaraljke sto puta od njih jače!“
pa zajapureni bubanj Bubetalo zabubnja: DUM DUM DUM.....
„ Možda je bubanj veliki neznalica
ali vjerujte ja sam zbog jedne šuškalice
postao psić Sveznalica!“ povika psić i izvadi iz džepa svoju omiljenu šuškalicu koščicu.
Na to veliki namrgođeni smeđi medo, Medonja reče: „Samo ti šušketaj i lupetaj!
Ako mene pitate zašto sam ja dječji medo,
e pa nisam zbog šuškalice,
već zbog fine mmm... kašice
koje bebe jedu
i zbog toplog krevetića za bebinog medu,
i zbog ručica što me noću grle!“
Tada knjiga Sveznalica Svakojaka spazi tužno lice Toj Toja. Tankim, dugačkim prstima prolista stranice svoje, pa ozbiljna lica stade čitati redove, tek napisane nove:
„ I oni koji nikada nisu imali šuškalice mogu imati veliko srce!!!
Svemirac Toj Toj najbolji je primjer za to!!!“
„ Tako je!“ povikao je psić Sveznalica, uhvatio Toj Toja za ruku i rekao mu: „Ti si moj prijatelj!“ „I moj! I moj!“ povikaše sve igračke. Nitko nije ni primijetio da ih iz malog krevetića prate budne, širom otvorene dječje oči. Antonio je kroz otvorena vrata sobe ushićeno slušao i gledao svoje igračke obasjane sjajnom svjetlošću Toj Toja. Kada je Toj Toj ugledao radoznale oči djeteta on poput dirigenta zamaše rukom. Muzički vrtuljak nad krevetićem, kojeg pokreću vesele životinjice, zasvira, a sve igračke zapjevaju u jedan glas:
„Mi smo tvoje igračke,
hoćemo se igrati, skakati,
ručicama mahati,
nožicama lupati,
maštu tvoju buditi...
Veselo smo društvo mi...
Jednako smo važni svi!!!"
Antonio se više nije mogao zaustaviti od veselja pa je glasno počeo vikati: DADADADADADA ... Toliko snažno im je želio reći koliko ih voli ali teške su mu to bile riječi pa od muke što ih ne može izgovoriti on glasno zaplače. Na to su se probudili mama i tata a sve igračke su pobjegle na svoja mjesta.
