Nevidljiva, stojim na izvoru svog rođenja. Bučan, savršeno bistar i čist žubor vode nadjačao je svaki drugi zvuk.
Stojim prikrivena i gledam u izvor. Utihnuo je žubor vode a čuje se šaroliki ptičji pjev sljubljen u orkestar koji svira odu nadolazećem jutru. Zaustavio se tok, a iz bistre izvorske vode nadigla se bijela maglica. U polusvitanju dana gledam maglicu koja se rastvara pred mojim očima i vidim svoj prvi udah savršeno čistog zraka, i slušam svoj snažni novorođeni plač .
Ne znam od kuda su se na drugoj strani izvora, stvorile razigrane vile. Iz nekog neobjašnjivog razloga znam tko su.
Igra, je prva doletjela iznad mog malog tjelešca koje se ljuljuškalo u izvorskoj koljevci.
„ Smijeh je tvoj lijek i zato ćeš uvijek biti vesela i sretna kao ja, razigrana kao dijete, a lijepa kao cvijet koji treba malo vode, a puno Sunca“, veselo mi doviknula iz zraka.
Impresija, koja se našla tik uz nju vidno zadivljena, promatrala me bez riječi, širom otvorenih očiju.
Zadnja je doletjela Alegorija, ljuta što su je ove dvije preduhitrile i što mi nije prva poželjela dobrodošlicu. Napućenih usnica i polustisnutih očiju gledala je u mene. Nakon kratkog muka progovori:
„Boje ti svoje nedam, tragat ćeš za njima. Čuti ćeš najljepše tonove u glavi, niti jedan ispustiti nećeš, a tvoji stihovi nek zauvijek ostanu zaključani u tebi.“
„Zašto si to učinila?“- progovori iznenađeno Impresija. Poleti prema vodi i podigne me mokru u svoje naručje.Utihnuo je plač, a ona me nježno ispustila na meku travu ukrašenu jutarnjom rosom iz koje je virilo bezbroj bijelih tratinčica, spremnih baš kao i ja, otvoriti svoja srca novom jutru.
„Sve što imaš ili nemaš nikad ti neće stvarati prepreku da budeš ono što želiš jer ti si jedinstvena baš kao svaka od ovih tratinčica,“ nježno mi šaputala.
Na malom začuđenom licu pojavio se prvi osmijeh. Prepoznajem sebe. Male ručice pružam prema nebu i gledam Mjesec na zalazu koji mi maše i Sunce na izlasku koje me pozdravlja. Oduvjek sam znala da su mi oni udahnuli svoju snagu u tom svitanju dana, na izvoru mog rođenja.
Trgnuo me je zvuk lepršanja vilinskih krila.
Nevidljiva, iz prikrajka, gledam vile kako odlaze i znam da sam ja ona zadnja vila koja će odlučiti o sudbini djeteta.
P.S. Danas je moj sretni dan.... :DDD. U 15 i 30 zazvonio mi je mobitel, na kojem sam ugledala nepoznati broj.
-„Jeste vi Bimbiružica?“
-„Jesam!“
-“Jednoglasnom odlukom žiria od svih pristiglih priča, Vaša priča je izabrana da predstavlja Hrvatsku na finalnom takmičenju Foruma žena Mediterana iz Marseillea za kratku priču na temu „Ulica“.
JEEEEEEE!!!!!
Odo ja u Marsej.....
