23. pro 2010.

Luckoograd


U ovoj priči živi jedna vila, živi jedan pjesnik, živi jedan pisac, živi jedno dijete,živi jedna grješnica , živi jedan đavo i živim ja zajedno sa njima. Ima nas svega sedam, kao sedam patuljaka. Sjedimo za istim stolom, jedemo iz istog tanjura i istu sudbinu dijelimo.
Vila je sasvim malena. Toliko malena da je jedva primijetimo. Ona kruži poput sjajnog oblačića iznad nas. Mirna i spokojna nekom čarobnom mrežom hvata, sprema i čuva prolaznost našu.
Pjesnik je uglavnom sjetan, stalno zamišljen, šeta naokolo i osluškuje a njegovi prsti čeprkaju po nečemu neopipljivom i brižno to spremaju u mali zlatni kovčeg kojeg sebično čuva i uvijek dobro zaključava lokotom čiji ključ nitko od nas ne može dotaknuti.
Pisac okružen dimom cigara rijetko se pomiče iz svog starog kožnog naslonjača. Pomalo mahnit, divlja pogleda, izmišlja najčudnije priče pa nas posjeda oko kamina i davi suludim pričama koje nitko ne razumije. Moram priznati, priče za djecu dobro mu idu iako u zadnje vrijeme piše same gluposti, jedino njemu smiješne.
Dijete se ne obazire previše na nas, ono se po cijele dane bezbrižno igra i trčkara naokolo. Njegov dječji svijet otvoren je za sve nas ali ipak mala vila je ta koja najviše vremena provodi u njemu.
Grješnica je mrzovoljna, iako to pokušava prikriti vrteći oko sebe hula-obrambeni- obruč-hop. Ponekad joj on padne i u tom trenutku na njenom licu može se ugledati siva boja bojazni ali ona se tada brzo sagiba i podiže svoj obruč i zavrti ga nanovo.
Đavo ko đavo iako se pravi da ga nije briga za ništa, briga ga je za sve. Svako toliko koža na vratu mu se zacrveni pa nas krivi zbog toga. Kaže da mu mi stvaramo alergiju.
A ja?! Rastrgana među njima nemam vremena ni za šta. „Nisam vaša sluškinja!“ derem se na njih, ali oni me ne čuju i nanovo traže moju pažnju. Dani mi u trenu prolete a ja se pitam gdje sam bila, šta sam radila.
Jednoga prohladnog, zimskog dana dok smo se svi zajedno dosađivali đavo je odlučio prekinuti tu dokolicu i nagovorio je grješnicu da ukrade vili mladost moju. Kod male vile ona je bila najsigurnija, kao uostalom i sva prolaznost koju ona čuva. Spoznaja da mi je netko ukrao mladost bila je strašna. Svi su se uznemirili a ja sam cijeli dan stajala ispred ogledala i tražila je uzalud.
U našem malom svijetu raste jedna breza. Htjela sam otrčati do nje i zagrliti je kao i obično kada me obuzme tuga, ali naslonjena na brezi stajala je grješnica i zlobno pjevušila, „Rožica si bila rožica već nisi.“ Nervira me ta žena. Izbjegavam je koliko god mogu i potajno mrzim.
Pjesnik se počeo motati oko mene skupljajući u svoj kovčežić ono neopipljivo a ja sam ovog puta dobro znala da skuplja moju zebnju . Očaran njome skladao je stih za stihom ne bi li mi vratio ukradenu mladost, pa je u svakoj mojoj bori prepoznao godinu jednu, a u očima mladost cijelu. Iako pomalo čeznutljivi njegovi stihovi davali su mi neku novu snagu. Slušajući ih činilo mi se kao da vidim deblo stabla sazdanog od godina i čim ih više ima krošnja je sve šira, sve ljepša, sve gušća a deblo stabilnije.
Pisac je duboko u sebi osjećao moj gubitak zbog kojeg je napisao Memoare jedne žene. Bilo je to sjećanje na mladost iz koje je nikla ljubav kojoj nema kraja. Njegova priča poput jutarnje rose navlažila je moje oči, a u grudima probudila davno zaspale leptiriće čiji su titraj osjetili svi u sobi.
Đavo koji je stajao na vratima smijao se do suza, a vila skvrčena u krošnji, obavijena zlatnim listićima breze drhtala je zbog učinjene nepravde. Onda je kroz otvorena vrata među nas dotrčalo dijete i zavikalo, „Mladost se ne može ukrasti!“ Zbunjeno smo gledali u dijete pa u brezu čiji su se listići titrali jednako kao i naša srca i shvatili smo da je dijete u pravu. Osmjeh je obasjao naša lica dok je sjajni oblačić male vile veselo kružio nad nama.
Đavo uvijek izaziva nevolje. Jednom je piscu, onako u prolazu, bez veze, iz rukava istrgnuo maštu. Pisac je tugovao, noćima budan u zvijezde gledao, nije ni jeo, ni pio, čekao je mjesec da ga maštom ispuni. Pjesnik ga je gledao ali njegovu bol u stihove pretočiti nije mogao. Strah da đavo ne učini isto i njemu zanjemila ga. Vila je uzalud tješila pisca. Čak je i grješnica tugovala i nudila mu svoje priče na dar, a pisac je i dalje samo u zvijezde gledao i mjesečinu novu čekao. Dok su svi oni bili zaokupljeni piščevom tugom ja sam se napokon mogla posvetiti samoj sebi. Trčkarala sam oko sebe kao mačka oko vruće kaše dok mi je đavo sa strane vikao, „Ti si dušo doista nepopravljiv egoista!“ Nije to dugo trajalo. Sve dok nije dijete dotrčalo do pisca i pred njega istreslo vreću punu mašte. „Mašta ne može nestati kao ni mladost!“ povikalo je dijete. Pisac je pogledao u dijete, izvukao iz džepa cigaru i mahnito počeo izvlačiti maštu iz vreće. Začuđeno smo gledali u čudna, svakojaka bića koja su izlazile iz vreće. Kao iz Aladinove svjetiljke pred nama su se stvarali različiti svjetovi. Vidjela sam svijet sasvim drukčiji od onog kojeg znam , bila je to Kolijevka života iz koje se budi Sunce i dijete koje u njoj spava. Svatko od nas gledao je u nešto drugo.
Zbunjeno smo se pogledali a kasnije smo dugo prepričavali svaki svoju sliku mašte i zahvaljivali djetetu na daru koje nam svima poklonilo.
Đavo, ne zbog toga što se zove Đavo već zbog toga što je zaista pravi đavo jednom nas je tako začarao da nitko od nas nije mogao vidjeti , ni čuti malu vilu. To je bilo đavlje najveće zlodjelo. Svo to vrijeme živjeli smo nekako odsutno. Uhodano smo obavljali poslove bez ikakve volje, radosti i poleta. Uhvaćeni u nekoj rutini zaboravili smo na sve ljepote koje život čine. Sva sreća u toj nesreći da je dijete bilo toliko zaigrano da đavolja čarolija nije jedino na njega djelovala. Vidjelo je ono tužnu vilu dotrčalo među nas i zavikalo, „Ako ste zaboravili na vilu onda ste zaboravili i na mene!“
To dijete nas uvijek zbunjivalo pa tako i sada. Zbunjeno smo gledali u njega pa u tužnu vilu koju je držalo na ispruženom dlanu i đavolje čarolije je nestalo. Đavla nismo krivili za ništa jer znali smo da sve njegove čarolije ne mogu djelovati na nas ako to zaista ne želimo. Pogriješili smo!
Nakon tog događaja pjesnik nas je svih izbjegavao iako nije mogao otići daleko od nas, jer naš je grad toliko malen da ga jednim pogledom cijeloga možeš obuhvatiti. Gledali smo ga kako u dvorištu pored breze kopa duboku jamu i u nju spušta svoj zlatni kovčeg od kojeg se nikada nije rastajao.
Slutili smo da je netko ubio njegove stihove sve dok nam jednoga dana nije priznao da smo mu toliko dosadili svojom providnošću da se jednostavno ne želi ponavljati u stihovima i zbog toga sahranio je poeziju. Nazvao nas je razlivenom mrljom, okrenuo leđa od nas i mrmljao nešto sebi u bradu. Još uvijek se molimo za pjesnika i nadamo da će jednog dana otkopati svoj zlatni kovčeg i ponovo u njega skupljati sve ono što jedino on može opipati.
Imamo mi i sretnih dana. Najradosniji su oni kad se naše male ruke spoje, kada se rađaju ljubavi nove, a rađaju se, kad jedni druge hrabrimo, nadopunjujemo i uživamo u tome.
Pisac je u svojim djelima grješnicu oslobodio svih grijeha nakon čega je ona zauvijek odbacila svoj hula-obrambeni-obruč-hop i zavoljela pisca za vijeke vjekova. Đavo nas ponekad nasmijava do suza, iznenađuje nas svojim vragolijama kojima ponekad nastupa u našem malom cirkusu. On je ustvari naš najbolji komičar i kad ga doživljavamo kao takvog njegova djela ne mogu bitno utjecati na nas. Mala vila nam svima donosi mir i radost pa čak i đavlu iako to nikada ne bi priznao. Dijete nas uvijek nanovo iznenađuje svojim dosjetkama.
U gradu skrivenom od svakog pogleda, u gradu s jednom ulicom, jednom brezom, jednim cirkusom, jednom kućom, pod jednim krovom živi nas sedmero i pjevamo…“ U jednom vrtu među cvijećem sićušan grad se sakrio u njemu žive mala bića kažu da Luckoograd je to.“

Da, mi smo svi jako, jako maleni, pa nas Vi ne možete vidjeti kao ni mi što ne možemo vidjeti Vas i vaš grad, ali ako slučajno ovo pročitate znajte da Vas mi volimo i želimo Vam sve najbolje u vašem malom svijetu.

25. lis 2010.

Formula za sreću- Priča IV o Val i Džointu

Od kada je Džoint osvojio „dobitak na lotu“ Val je preplavila nova mladost. Bezbrižnost koju je osjećala izbrisala je simptome klimaksa, otjerala fjaku, čak je nestao i jutarnji mamurluk. Višak energije koju je osjećala koristila je u svrhu zdravog života. Novac je imao neku hipnotičku moć koja ju je natjerala da prestane pušiti i umjesto jutarnje kave pije prirodne napitke. Najčudnije je to kako joj je novac oduzeo sve želje za kupovinom, a osjećala se savršeno dobro. Svejedno, brinula ju je pomisao da nije možda izgubila maštu.
Džoint je sve češće znao mislima odlutati. Smišljao je način da udvostruči ono što im je ostalo. Nije želio više riskirati. Jedna pljačka banke bila je dovoljna, čak i previše za jednog pacifistu kao što je on. Za njega je to bila veća trauma nago za bankovnu činovnicu koja mu drhtavim rukama vadila novac iz sefa.
Nakon mjesec dana provedenih u Las Vegasu plijenio je pažnju svih žena iz susjedstva pa tako i bankovne činovnice. Izgledao je očaravajuće u pimp odjelima koja si je nakupovao. Dugački kaputi imitacije tigra, leoparda i razno raznih zvijeri u kombinaciji sa hlačama na trapez, šeširima, štapovima i debelim prstenjem koje mu krasilo prste isticali su ga u gradskom sivilu ljudi, zgrada, ulica...Samo se Val sprdala njegovim imidžom nadjenuvši mu novo ime „Bubimir.“
Svako jutro iz obližnjeg kafića nosio je činovnici u banku vruću čokoladu sve dok se nije potpuno predala njegovom umijeću bioenergetičara. Žena je bila totalno spaljena, svršavala je čim bi ga ugledala. Svaki njen orgazam Džoint je produživao svojim bezobraznim seksualnim pričama.
Te kreštalice kojima su glavom prolazili samo brojevi znale su ga napaliti, a u tim godinama to mu je nedostajalo. Uvijek kada bi odlazio iz banke ona bi govorila 123, 252, 76.... broj riječi koje joj je poklonio tog dana. „Obožavam glupače!“ mislio je smješkajući se.
Dok je oblačila trenirku gledala je u Džointa koji je u bijelom, zgužvanom odijelu spavao kao zaklan. Uz njegov bok privila se Tekila. Neobična je bila ta kuja. Pronašli su je jedne noći dok su pijani izlazili iz Caesar's Palace kasina. Hodala je za njima cvileći a kada su ušli u taksi ona je skočila Džointu u krilo. Proputovala je pola svijeta da prisvoji Valin dio kreveta. Ona se zbog toga nije ljutila, Džoint je i tako s godinama sve više prakticirao platonsku ljubav.
Jutros u ranu zoru neki tipovi su ga doveli kući. Mrtav pijan pao je na krevet i više se nije budio. Val otvora prozore stana mrmljajući „Crknut ću od truleži tvog zadaha.“ Krene u jutarnji džoging. „Apokalipsa!“ gleda u stupove sa zastavama i shvati da je opet nekakav praznik. Nigdje nikog na ulici, tek kod prve otvorene trgovine ugleda trojicu klošara. Naslonjeni na zidu izgledali su kao da stoje na terasi vlastitog stana ispijajući jutarnju dozu zaborava.
Cesta je bila prazna, tu i tamo poput aveti projurio bi poneki autobus. Trčanje ju brzo umaralo pa nakon nekog vremena počne brzo hodati. Džoint joj ne izlazi iz misli. Sumnjiv je. Nešto taji. Ne radi se o preljubu. Val je zaista bila nezamjenjiva, ali ne u svemu. U pretjerivanju svakako, rekao bi Džoint. Bojala se da ga novac previše zaludio. Opet je imao mnogo prijatelja a znao je dobro da su prijatelji lešinari koji će mu oglodati kosti ako im to dozvoli. „Muškarci su naivčine koji su izmislili izreku -naivna kao sobarica, da bi prikrili svoju najveću manu.“ „Varaš se Val!“ čula je Džointov glas. „Muškarci su to smislili da bi ih s alibijem ševili.“ „Kreten!“ zaključi ona. Zapazi desetak ljudi odjevenih u crna odjela koji stoje u malom parku podno njezinog prozora, okupljeni pokraj spomen ploče kojoj nikada nije pridavala pažnju jer nije voljela mramorne ploče pogotovo podignute na septičkoj jami zgrade. Podsjećala je na jeftinu grobnicu a nije grobnica, osim ako se zakon nije promijenio pa se sada čovjek može pokopati i u gradskom parku. Visok, jak muškarac koji je stajao pored spomenika držao je nekakav govor dok su dvojica naslanjala vijenac na ploču i palila svijeće. Mladić s televizije snimao je taj čin. Val nije imala namjeru zaustaviti se. Pogleda iznad njih u prozor na trećemu katu i vidi Tekilu koja ju je prepoznala po hodu. Njeno glasno lajanje nadjačalo je govor čovjeka ali to i ne bi bilo tako strašno da se Tekila nije poskliznula i pala točno na glavu govornika. Užas koji se ocrtao na licima ljudi zaustavio je ceremoniju. Tekila je s njegove glave pala na travu ali čovjek je na podu ležao mrtav. Dok ju je Val prestrašenu podizala u svoje naručje čula je glas voditeljice koja se odjednom stvorila pored nje, „Ponos naše zemlje, čovjek koji je bio nosilac najviših odlikovanja nastradao je od psa u glavu!“
Da je to kraj priče Val nikada ne bi završila na psihijatriji. Ni pas u glavu, ni tužba udruge za zaštitu životinja, ni to šta su ih proglasili državnim neprijateljima ne bi slomilo Val kao što ju je slomila vijest da je Džoint tu noć prokockao sav novac na pokeru. Nije plakala, nije ni vikala na njega, nije ga mrzila, samo nije mogla gutati zrak. Davio je. Bio je to najjači trenutni stadij napada depresije. Nelagodu davljenja nisu joj pomogli ublažiti svi mogući sedativi. Šutjela je dok joj Džoint objašnjavao da to nije smak svijeta i da će ih opet izvući iz krize. U jednom trenutku nije ga više mogla slušati pa se luđački počela derati: „Nisi ti Vito Corleone, ti si budala!“ „Tekila, Tekila da si barem nju spizdila u glavu!“ mislio je on gledajući je ludu.
Stajala je u redu ispred šaltera nad kojim je ogromnim slovima pisao natpis „Klinika za psihičke bolesti.“ Zaključila je da luđaci imaju loš vid i pomislila: „Možda ja ipak ne pripadam tu, moj vid je dobar.“
Otvorili su joj karton. Gledala je u ljude koji su sjedili, dizali se, šetali, ponavljali stalno jedno te isto, pjevušili, ubijali nevidljive mušice po sebi, napuhavali-ispuhavali obraze…. u svakom slučaju dobro su se zabavljali. Bilo je to veselo društvo čiji prosjek veselja je kvarila njena bezlična pojava. I sama je primijetila da se ponaša poput nekog psihopate koji ima skrivene namjere. I zaista uhvati se u razmišljanju: „Baš dobro sada imam otvoren karton na psihijatriji. Za poremećene zakoni ne vrijede.“ Po glavi su joj se motale najcrnje slike.
„Val Zgubidan, ambulanta 16!“ čula je piskavi glas koji je dopirao iz zvučnika. Osjeti nož koji je probada u trbuhu. U uskom hodniku popločenim sivim plastičnim pločama stajala su poput vojnika u redu vrata do vrata. Ljudi koji su stajali ispred njih bili su nekako zbunjeni, prestrašeni, poput male djece koju su roditelji pustili samu a znali su da će ih kada se vrata otvore progutati neko čudovište. Vrata s brojem 16 bila su otvorena pa Val nije imala mnogo vremena za razmišljanje već zakorači preko praga i ugleda čovjeka prilično zgodnog tek par godina mlađeg od nje, opušteno zavaljena u svoju polu fotelju.
„Gospođo Zgubidan, izvolite sjednite!“ dok je ona polako sjedala gledala ga u oči kao i on nju. Učinilo joj se da taj pogled traje duže nego što je normalno prije nego je on progovorio.
„Onda, možete mi reći razlog zbog kojeg ste ovdje!“ gledala ga i dalje promatrajući svaki njegov slučajni trzaj. Nije očekivala da će joj psihijatar iz prve postaviti tako jednostavno pitanje. „Zašto je onda psihijatar? Zašto bi mu rekla zašto je ovdje? Neka sam pogodi!
Ako mu kažem davim se, imam bol u grudima, ne mogu plakati a plakala bih, trebaju mi antidepresivi jer očito je da sam u kurcu. Muž mi je bankrotirao, opljačkao banku, spizdio novac na pokeru, pas mi ubio Facu, nemam love ni za cigare a kamo za kruh. Pa daj molim te, ne možeš samo tako lako doći do informacija, kriza je, ljudi su bez novaca, zaradi plaću.“ Promatrala ga pa progovori: „Smog!“ Njezin direktan, artikulirajući glas uđe u njegove velike uši. „Smog? To je za pulmologiju!“
„Ne brine mene dišni sustav doktore, ni plućne bolesti. One se ne vide!“ Promatrao ju je pustivši je da priča dalje. Svjesna njegove taktike Val nastavi: „Ubija me svakodnevno pranje kose. Svi ti šamponi, balzami, ampule…ništa ne pomaže. Kosa mi se masti, gubi sjaj već par sati nakon pranja. Mislim da se je sav gradski smog urotio protiv mene, uvukao mi se pod kožu i ubija me.“ Doktor je lagano kimao glavom povremeno govoreći „Da, da!“, pa Val nastavi, „Znate zabrinuta sam zbog psa, podvojena je ličnost. Ponekad misli da je ptica. Čini mi se da ima shizofrenični poremećaj ličnosti.“ Gledala je u njegov tup izraz lica testirajući ga na neki svoj lucidni način. U jednom trenu shvati da je čovjek preko puta nje osuđen na vječnu patnju. Njegovi mišići za strpljenje bili su toliko napuhani, ojačani do granica normalnog, mogli bi uskoro puknuti. Val odluči promijeniti pristup.
„Mislim da bi bilo bolje da me najprije malo opustite, znate onako neformalno. Previše brzo prelazite na stvar a to mi se ne sviđa. Čak i voditelj milijunaša ima bolji pristup prema kandidatima od vas doktore!“
Osmjehnuo se nekako ironično i rekao „Izgledate prilično zdravo!“ „Mislite, za razliku od Vas?!“ odgovori Val. „Zar ste pomislili da sam bolesna samo zato što sjedim u ordinaciji nasuprot psihića?“ U mikro sekundi osjetila je njegovu zbunjenost.
„Val, ne seri!“ odjednom ozbiljno progovori doktor. „Ti sereš! Ponavljaš to pitanje kao papiga svaki dan barem dvadeset puta. Sanjaš ga čak!“
„Kako želiš da te opustim?“ progovori hladno.
„Upoznaj se sa mnom, pričaj mi nešto, bilo što, nasmiješi me, rasplači me, naljuti me…izazovi bilo kakvu emociju. Čovječe ti si psihijatar a ne ja!“
„ DA ja sam PSIHIJATAR, a ti si PACIJENT. Acting out- nekontrolirano izražavaš misli i osjećaje, tvoja pasivna agresija je opasna.“
Onda se uspravio na polu fotelji, nataknuo naočale i krenuo pisati, „Pacijent ima čudan i ekscentričan izgled, neprikladno zavodničko ponašanje, nedostatak želje za kontaktom, visoko sugestibilan. Dijagnoza: Dramatično, emocionalni poremećaj ličnosti, nedostatak empatije, tipično za ljude koji žive u gradu.“
Izvadio je iz ladice knjigu s naslovom „Stručni vodič za oboljele“, 125-to izdanje, čiji je autor bio on. „Gospođo Zgubidan moja preporuka je da kupite ovu knjigu i garantiram da će Vam se život potpuno promijeniti, nestati će svi Vaši problemi, nesanice, brige, smog, za samo 300 kuna dobiti ćete formulu za sreću i postati normalna ličnost!“
Ustala se sa stolice sasvim polako. Poravnala suknju, izvadila iz torbice kutiju s cigaretama, polako pripalila jednu dok ju je on ispitivački promatrao. Uvukla je dim pa ga otpuhala točno prema njemu, usne je tek milimetar razvukla u lagani osmijeh i rekla: „Zaista ste ljubazni tetkice, preporučam teretanu Y-M-C-A.“ Izašla je iz zgrade obojene u žuto i zapjevala „it's time to rock and roll…“

6. kol 2010.

Kada ti Sunce udari u glavu-Priča II o Val i Džointu

Daleko od ljepljiva zraka, u maloj uvali skrojenoj baš po njoj, Val je opušteno ležala na kamenitu tepihu tkanom od mora i soli. Potpuna predaja prirodi zarobila je cijelo njeno tijelo. Obgrljena toplinom morskog kamena i morskim povjetarcem koji je nježno milovao, poželjela je zauvijek ostati zarobljenikom te uvale. Između neba i mora njena svijest okretala se poput centrifuge ispirući svaku mrlju. Uživala je u Venišu koji je ispunjava, kada je gustoću zraka razrijedio Džonijev suhi glas koji je dopirao s obližnje stijene, „Val, sjećaš li se kako si imala veliku guzicu i male cice, a dugu kosu? Vidiš svakakve mi budalaštine padaju na pamet.“
„O bože, bože zašto su nestale Amazonke?“ pomisli Val u sebi ne obazirući se na Džonija.
„Je, je stara moja bila si ti dobra pička, bolja od svih ostalih. Ma i sad si odlična samo malo prikoviše sereš, zajebaješ, ali ti znaš da je tvoj Batman sa velikim srcem i veeelikom dušom i da on sve to gleda s ljubavlju.“
„Majko mila!“ pomisli Val, pogleda ga, a pogled joj se spusti podno njegova velika trbuha i kaže, „Teško je imati dvije glave, a još teže je uvijek koristiti maaalu!“
„Na malu glavu hvataju se velike ribe!“ Kaže s osmjehom Džoni izvlačeći iz mora lijep komad zubatca. Koliko god on zadovoljno trljao ruke skidajući ribu s udice toliko je bolno Val osjećala nelagodu zbog ubojstva ribe iz čiste zabave. Približila se Džoniju koji je s ponosom govorio, „A? Jesi vidjela? Prvo pa muško!“ Sagnula se prema ribi koja se još uvijek koprcala daveći se i naglim pokretom ruke dohvatila kantu pa izbacila ribu natrag u more. „Šta radiš? Nisi normalna!!! Zaista nisi normalna!!!“ poviče ljutito Džoni.
„Betmane, ja sam kraljica Amazonki i moja je zadnja.
Dok imamo mesnog nareska neka ribe žive!“
Neka ribe žive, a ti kraljice Amazonki sjedaj na moj Betmobil. Koprcat ćeš se kao riba na suhom!“
„Kuda me voziš?“
„Vozim te na Prvi Pun Mjesec . Pogodi zašto?“
„Fešta za moj rođendan!!!!“ veselo poviče Val.
U taj čas zubatac iskoči iz mora i profrflja, „Jeb'eš žiot bež žuba!“
Sva sreća da ga nitko razumjeo nije.

8. srp 2010.

Kamovu


Priča o priči
„Izašli su rezultati natječaja, tvoja priča nije prošla!“
Osjećala sam tugu u njegovu glasu, i ne samo u njegovu glasu već tugu koja se nadvila nad morem i planinama koje su nas dijelile, da bi kroz telefonsku slušalicu nečujno klizila u moje bubnjiće. Znam, ovo razočarenje je samo prividno. Ono je poticaj za još većim sarkazmom od onog kojeg sam im ponudila. Inkvizitori Kamovih sljedbenika!!!
Stajala sam naslonjena na prozoru osluškujući još jednu sparnu, ljetnu noć. Glava mi je htjela puknut od nemira. Te grozničave noći san nije imao svog mjesta. Jedino društvo činile su mi sitne krvopije sasvim slične narodu kojem pripadaju, „zanzare“. Bila sam stranac u toj zemlji smiješnih ljudi, uprlićenih od bojazni da se razlikuju od nas pridošlica. Od komarčeva uboda u čelo, udarila sam glavom u podignutu roletu prozora koja se od udarca olabavila i pala preko moje šije i odrubila mi glavu. Osjećala sam samo svijest koja kroz prozor leti prema tlu. Nisam osjetila nikakvu bol od udarca samo sam se otkotrljala niz praznu ulicu. Stop! Nečija uglancana cipela zaustavila je koturanje moje glave. Karabinjeri! Prestrašeno sam pomislila i podigla pogled s poda. Neobično odijelo, priprosto, odavalo je identitet još jednog stranca u noći. Moj strah je nestao i baš kad sam htjela zapjevati „Stranger in the night“ pogled mi se zaustavio na očima crnjim od crnoga mraka i crne zemlje. Iza tih tamnih očiju noć je poprimila obrise dana. Kamove!!! Prošaptala sam iznenađeno. Sagnuo je svoje ukočeno blijedo lice i pružio dugačke mršave ruke prema mojoj odrubljenoj glavi. Osjećala sam kako mi njegovi ledeni, prsti dotiču uzavrele obraze i podižu me s tla. Užasno mi je pasao taj hladni dodir. Podignuo je moju glavu prema zvijezdama neodmičući pogled s mojih očiju. Osjećala sam strujni udar u iskrenju naših pogleda. Tu hipnotičku privlačnost prekinuo je njegov sablasno mirni, hrapavi glas, „Doći će sunce ledena dušo i rasplinuti će sablasti mraza!“
Htjela sam ga zagrliti, stisnuti se uz njega. Pogledom sam potražila ruke i odjednom ponovno, stajala sam naslonjena na prozoru, s glavom na ramenima. A iz ovog transa probudio me je glas histerične žene koja je lupala po vratima sobe, „Maledeta Croata!“ Progutala sam slinu ali ne kao inače, teško sa zastojem, ovaj puta progutala sam je lako, zadovoljno, dok mi u ušima odzvanjao njegov glas.
U mislima mi ponovo navirala svaka riječ koju sam mu uputila u svojoj priči. Bile su to riječi iskrene, stvarne, bez hinjenja. Riječi koje u glavi ostaju utisnute poput pečata.
„Ponekad u danima poput ovoga kad osjećam da će mi se rasprsnuti čelo od tupih udaraca nekog skrivenog zla koje navire iz nutrine, u ruke uzimam požutjeli, izmučeni papir silovan tvojim riječima, i moram ti priznati ne buni se, ne plače, nema trauma i ne osuđuje te. Dapače, prevario te lukavo podnosivši gorčinu tvoga pera-tamničara, i smije se nad pognutim šijama vječno osuđenim da se vucaraju njime. Oni se samo vucaraju, ali zato ja upadam u otvorene zamke nemirna srca tvog. I pitam se uvijek nanovo da li si ih ostavio otvorenima samo za mene? Sebično ih prisvajam, ulazim u njih i gušim se u tvom mamcu nemirnih slova pobacanim žgoljavim prstima i osjećam im svaki titraj, svaku bol, pa i krv koja se koči u njima. Stišću me više od ovih tupih udaraca u čelu i umjesto da ih bacim daleko od ispijenih očiju ja ih iz sebične, podle pakosti i prkosa bijesnog, usisavam poput nevidljivih zrnaca prašine i dah mi se pretvara u jecaje. Jecam i tonem u bijednim suzama tebi u inat. I tvoj prkos izlazi u njima ljepljivim od čekanja i starosti.

Siluješ me svojom bijednom mladosti čije godine prkosno razbacuješ gurajući ih bestidno u lica uvelih duša. Njima? Pa njima su i njihove previše! I nije te briga što bespovratno nestaju uvelim lišćem prekrivene. Godine sagnjilile. Ja svoje lice ne dam poput njih godinama gnjilim, ni lišću trulom i zato jecam kao ružna životinja. I znam da tvoja mladost izgubljena jednako tako jeca.
Buntovniče kukavni! Molim te, naljuti se!
Neka te obuzme hladni, stoljetni bijes! Pukni od nemilosrdno zakopane strasti čiji korijeni kidaju ovo tlo pod nogama mojim. Neka zadrhti Rječina od samohvale pohotnosti tvoje, hvalisavče jedan. Gdje je nestala? Pokaži je!
Molim te, naljuti se!
Evo, stajat ću naslonjena tu pored tebe i zajedno ćemo slušati posljednji klicaj rijeke na ušću mora. I vidiš ona kliče bez prestanka, ne zastaje kao ti! Čekat ću da oživi ta zaleđena duša, da se toplim plamenom proljeća rasplinu sablasti mraza. Znaš da je čekanje jedini moj posao i drugoga nemam."
-Zaista te noći njegova duša je oživila. Molila sam ga u priči da se naljuti, da smrska onaj tijesni kip u kojeg su ga salili, da urlik njegove duše prodrma zemlju uvelu. I dok je molitva iz moje duše izlazila čula sam ga kako se podsmjehuje i pjeva. „Parole, parole, parole…“
"Pjevaš, a ja ti ozbiljno govorim! Ne šalim se! Toliko toga moram ti reći! Učini nešto čudesno da bar naslutim pohotni sjaj crnih očiju tvojih u tijesnom zraku koji udišem. Smiješ se! Tebi više ne traba zrak, bez njega crvotočinama putuješ vremenom. Čujem te! Tko diše taj se i guši! Ti se više ne gušiš, neka pate budale!
Ti ne znaš? Kad nisu više imali što, onda su i njega krali. Prepoznat ćeš ih odmah. Uspravni, gledaju svisoka, korak im brz kao da bježe pred onima podvinutih repova što kopaju po smetlištu i onima koji jednom mjesečno vuku teške korake prolazeći mimo tebe ne primjetivši te, u nadi da će im burza rada donijeti spasenje. Ako te slučajno netko od njih spazi, i on bi bez razmišljanja mijenjao svoj bijedni, mjesečno ispečatirani život za isti takav spomenik žalosnom čovječanstvu. Mijenjao bi čovječanstvo za spomenarstvo. Spomenar ili spomenik, nije isto! Spomenar uvijek nosim u džepu, onaj tvoj s drvenim koricama. Čuvam tvoju Pjesmu nad pjesmama, samo za mene napisanu."
-U toj priči previše je boli. I onda dok sam je pisala kao i tada dok sam je izgovarala naglas srce mi pucalo od tuge. Samo sam željela izazvati Kamov podsmjeh koji je trebao biti spas za nas koji u tuđini tražimo koricu kruha i one koji kod kuće gladuju. Maledetta croata!
"Oprosti, zaboravila sam da su podsmješni izdisaji potrošna roba i da si ih sve brzo potrošio. To ti je veliki grijeh i nema mu oprosta.
Znaš nad kime lebdi oprost od Boga? Ne znaš tko su oni, a carstva im sežu do samoga raja. Spokoj je njihov jači od pera tvoga. Oni uživaju u vječnoj muci tvojoj. Smiju ti se gledajući te usamljena, bez prijatelja, bez roda, bez Kitty. Mene su zaboravili sve do danas. Misle da si lud i puštaju te da se gušiš u njihovoj sramoti, gutajući im misli prljave. Nije ih strah od pera, od Boga, od zakona skrojenim po njima. Strah ih je od sebe samih. Slute oni da će doći dan kada više neće imati što pa će pokradati vlastiti zrak, a onda kad im ga nestane pocrkavat će bestraga, kao da ih nikada nije ni bilo. Boje se „ništice O“ jer njihovo je kraljevstvo svemirsko.
Molim te, naljuti se! Pokidaj okove! Nisi sam! Nikada nisi bio sam!
Vrijeme nije nagrizlo tvoj prokleti prkos, ni izblijedio prgavo lice tvoje. Ti si vječni mladić koji ponekad prošeta kroz moje misli, a ponekad sjedne na njih i ne diže se više. A ja sam pra-pra, praciganka tvoja. Sjećaš me se? Krik koji si mi bacio u oči jači je od pera, moćniji od truba jerihonskih. Osjetim njegovu moć ispod živih leševa koji ga žele oduzeti mi. On me učinio posebnom baš kao i tebe. Ne priklanja se, to mu je najveća mana. Taj krik životom čuvam i nosit ću ga bolje nego ti, do samoga kraja koji za nas Kamove nikada nije postojao. Mi nemamo završetka, a i početka nemamo. Mi smo izrod ljudski."
-Bože, luda li sam! Tražili su priču a ne sol na ranu. A priča se nije zaustavila tu. Išla je do same kosti i trebalo ju je zaustaviti. Odstraniti intelektualnim zahvatom, bez vidljivih ožiljaka.
"Tražim te u snovima, i u javi te tražim. Tražim te na ulicama našega grada, na obali mora, na pučini te tražim. Ne, ne zalazim u gostione. Znam da su ti se omrznule od jada i bijede što se u njima krije. Ne, ne tražim te u knjižnicama jer crvi su pojeli knjige, ni u kazalištu te ne tražim jer gluma se tu glumi, znam da su ti se i oni omrznuli. Čujem te u vjetru kako stižeš otpuhujući sve pred sobom. U fijuku njegovom razaznajem tvoj britki glas. Glas pred kojim se saginju i najdeblje glave, skrivaju najveće njuške. Sprdnja je tvoja, njihov strah. Čujem te u pobješnjelim valovima koje jugo razbija o stijene podno doma tvoga i znam da si tu, pored mene, pored njih. Gledaš nas, ali pero više ne uzimaš u ruku! Prevarilo te je, izdalo te. Kad si ga najviše trebao ono se iskoturalo iz ruku tvojih. Da li si ikada pomislio kakav je to ubojica? Peero ubojica! Hahaha...

Ponekad u muklo doba noći kad crne aveti ulaze u sobe i ne mogu usnuti sna do strašna sna, oblačim se, poput lopova izlazim iz stana i dolazim pred tebe brončanog. Grijem ti smrznutu, skvrčenu šaku i čekam da zaleđena krv poteče. I vidim novi potop, potop krvi tvoje. I gadno mi je gledati to, ne zato što je crveno more, crvena zemlja i crveno nebo, nego zato jer je to crvena ljudska krv. Ježim se, srsi mi prolaze tijelom i turpija me njihova hladna, debela, rašpasta, srhasta koža, a ti naslonjen na ogradi. Kao gledaš u nešto, a buljiš samo u jednu točku i praviš se da ne čuješ promukli glas potrovan tobom i cigaretama, da ne vidiš isto crvenilo kao i ja, da ne misliš ludim mozgom isto kao i ja. Znam dosta ti je stoljetne velike stolice, a udobne su, dosta ti je besmrtnih socijalki, a velike su, dosta ti je pravdom izvršenih nepravdi, a pravedne su, sve je to de ža vu, kažeš. Hoćeš nešto novo, jače i teže od te velike vreće buha. Dosta ti je te ležerne glume koju su nabacili na izgled tvoj. Nisi ti cigan! Nonšalantno naslonjen s ispruženim nogama, prekriženim jednom preko druge. Opuštena leptir mašna i sretan izraz pokvarenog dječačkog lica. Njihov cilj je jasan „Nek svi vide da si bio adolescent.“ Zakon je oduvijek bio jasan „Adolescenti nikad nisu u pravu.“ Ta se odluka donijela jednoglasno zajedno sa svijetom i nepobitna je kao i svijet. A to šta se iza tog lica pubertetlije krije mlađahni bog koga je briga? Ako stanem ispred tebe i na koljenima se počnem moliti, hoćeš li se tada barem naljutiti, ili ćeš uživati u mojoj poniznosti.
Molim te, naljuti se! Buntovniče umišljeni! Naljuti se na mene poniznu, na njih bogom danih, na bilo koga i reci nam još skrivenih tajni, pikanterija nama nepoznatih. Odaj nam bludne misli onih koji se smiju nizašto, onih koji plaču nizašto, onih koji misle nizašto, onih koji žive nizašto. Nauči nas prozreti ih!
Nisi ti jedini bjegunac, nisi ti jedini bludnik, ni sam svoj krvnik. Nisi ti jedini mlađahni bog! Nisi ti jedini Kamov!
Pomakni se! Pokidaj okove! Pljuni im u lica sagnuta, lica galeblja, i reci im da je Job bio najveća budala!
Toliko toga ti moram reći, ali ne na ovom prolaznom mjestu zloduha. Prozreo si ih davno, znam i sam si rekao da je njuškanje njihov posao i bogata im plaća. Onda te nisam dobro razumjela, oprosti mi. Baš onda nebo je bilo obojano u jako, jako plavo, neprobojno plavetnilo, kao da ga netko prekrio plavim velurom, samo da nitko ne bi spazio sve one prozirne crne oblake pod njime. I nisam ih spazila, ni razumjela te nisam. Neda mi se sada misliti zašto. Umorna sam od tog naklapanja! Sve si to ti kriv, krvniče moj! Ajde zapali jednu, pravi mi društvo. Moramo nešto učiniti! Večeras ću ti odati najveću stoljetnu tajnu! Dvadesetiprvo stoljeće, stari! Znaš ono sedam loših stoljeća, pa sedam dobrih stoljeća, pa sedam loših stoljeća, pa dvadesetprvostoljeće. Zvuči gadno, znam? Ali nije gadno! Vjeruj mi, možeš se veseliti! Danas je naš sretan dan! Čula sam ih noćas ispod prozora, nisu me vidjeli. Bili su ogrnuti crnim plaštem, a glave im prekrivene kapuljačama. Šaputali su brzo i prestrašeno: „ Zapisano je da će se u ovom stoljeću roditi Prevrat. Moramo to spriječiti, pronađi ih!“ Čula sam ih na vlastite uši. Samo on nosi to ime! Naš Prevrat, Kamove! Naš sin! Čovječe ovo je naše stoljeće! Osjeti ga!
Osjeti ga u mirisu jorgovana, nošenim vjetrom iz dvorišta tvog? Osjećaš li ga? U njemu duh tvoj nemirni u mladosti novoj živi. Vesele boje, sunčane boje duge, krase tvoj dom i oni te čekaju. Vesele se povratku tvom. Oni su kraljevi koji će ti se klanjati. Darivat će te. Oni čuvaju tvoj duh. Skrivaju ga u bojama. Znam da ih ponekad gledaš onako iz prikrajka i dragost ti neka preleti srcem, smiješiš im se. Možda u tim trenucima požališ sve ono bacanje mladosti, možda požališ svu onu ludost koju si činio, možda onda požališ i to što si stvorio mene. Oprostit ću ti sve to. Ali ovo stoljeće ne smijemo požaliti! Ovo je stoljeće naše! Našeg Prevrata! Čuješ li me više! Više nema oprosta!
Pruži mi ruku! Trčati ćemo zajedno do našega mora i u podnožju stijenja čarima ciganke vratit ću ti mladost tvoju. Vraćat ću ih godinu po godinu, polako da osjetiš svaki njihov titraj, da ispuniš svaku njihovu požudu, svaku strast neokušanu! Usisat ću sve njihove sokove! Biti ću bludnica u drhtavim staračkim rukama prkosna mladića. Vratit ću sjaj svakoj tvojoj vlasi. Iz tvoje umorne duše crnim noktima čupat ću mladost nepotrošenu i rasipati se njome kao što se ti rasipaš sa mnom. I prevarit ću te udahnuvši ti život, kao što je papir prevario tebe, jer stvorio si me crnu kao noć, tajanstvenu kao oblak, divlju kao cjelov tvoj i prevratnu kao stihove tvoje. Ali znaj, moj križ nije lakši od tvoga, ni teži od tvoga, jer svi su križevi isti.
Prešutjet ću ti sve priče o dušama opsjednutim đavlom, o zemlji napuštenoj od Boga. Sve je to ionako uzaludni trud, pa čemu onda? Pričat ću ti o osamdesetima, o buntovnim Kamovim nasljednicima, koji su se krili iza velikog „A“ i natpisa „Čitajte Kamova!“ Onda smo se ponovno upoznali na istom ovom mjestu. Sjećaš li se? Imao si na sebi crnu kožnu jaknu opasanu lancima koji su govorili o našoj uskraćenoj slobodi. Na njima su visjeli lokoti vlastitih ćelija i nisu se usudili ulaziti u njih. Naše ćelije bile su naša skrovišta. Divlji i rasparani prkosili smo im, nevjernicima crvenim i bijelim! Sjeti se plemena! Pričat ću ti o ljubavi nepobjedivoj i onima koji jedino u nju vjeruju. Ti i ja, i svi mi smo Mojsije njihov! Ne onaj koji ih je okovao zapovijedima niti onaj koji ih je okovao srpom. I neka im laka noć. Naša je zapovijed samo jedna „Ne zatvarajmo oči nikada! Ni pred kamenom ni pred blatom što nam u oči bacaju. Bol koju ćemo trpjeti zbog toga biti će blaža od onoga pred čime zatvaramo oči.“ Zatvorene oči izgore, ni pepela od njih ne ostane.
Nećemo se više kriti! Izađi iz tog lijevanog kalupa! Naljuti se više! Trebaš mi! Povlačenje zvona nije me ojačalo, a dovući Sunce ne mogu sama. Cigan se ne srami milostinje tvoje!
Naslonit ću ti glavu na zgrčeno srce svoje i mekim, prljavim rukama nezakonite žene milovat ću kosu tvoju. Dozvat ćemo Sunce za tebe, za mene, za nas. Brodovi će iz daljine tvoj povratak trubom obznaniti. Tužna zvona prestat će zauvijek zvoniti, a nova nicati neće. Magijom svojom u Janka ću te pretvoriti. Trčat ćemo po našoj obali i smijati se, smijati se do boli, i bol će se s nama smijati i smijeh će se nad gradom iz oblaka bijelih prosuti. Osmijeh će im padati po licu, po vratu, rukama. Lijepit će se po njima. Po osmijehu će gaziti i on će ih nositi. Podignut će im pognute glave i otvorenih ustiju gutat će naš smijeh. Samo oni čija su carstva do Boga samoga skrivat će se ispod velikih osmijehobrana čuvajući pokradeni čisti zrak bez osmijeha, i trčat će ulicom kao miševi brodom koji tone, sudarat će im se osmijehobrani i pucat će od vlastitih udaraca i njihov čisti zrak izlazit će ispod njih i osmijehe će naše gutati, a onda će im se smijati svi oni natopljeni smijehom našim. Miševima će cime biti prekratke, a sidra daleko od očiju i topit će se u našem smijehu grkljajući. Proklinjat će nas, ali naša su prokletstva jača od njihovih.
Više nećeš bježati od doma svog, od Kitty, od sebe, „i klicat ćeš, turobna dušo i klicaj će tvoj biti kao prva ljubav; Ogromna će postati nada tvoja kao sjeme ljudsko, kao tople usne moje, što pjevaju pjesmu Suncu.“ Čujem te kako kličeš „Vratio sam se nezakoniti i ništa me više ne može zaustaviti!“
Kamove sine odmetni! Neću se pomaknuti s ovoga mjesta, neću te ostaviti na miru sve dok nam suze od smijeha ne poteku licem. Jer ako se to ne dogodi ja neću nikada više zaspati od strašnih snova kojima ne mogu zatrti puta. U njima sve je bijelo, bijeli su zidovi, bijeli su podovi, bijeli su kreveti naslagani jedan do drugoga i bijela su ispijena lica u njima. Bijeli su ljudi što prolaze mimo njih i ti si bijel prekriven bijelom plahtom, a hladno je kao da je sve to bjelilo od leda napravljeno i osamljeno je kao da nikoga nema. A onda odjednom samotno bjelilo nestaje. Zamračio se san, navukao crni zastor, a čuje se samo tupi zvuk udarca mekog drva o zemlju vlažnu, i još jedan takav i još jedan i sve ih je više, padaju jedan po drugom, a strah koji me obuzeo oduzeo mi krik tvoj i budim se s onim tupim udarcima u čelu i mrzim i tebe i sebe i svo koščato čovječanstvo. Izmiješane kosti, izmiješane patnje, izmiješani križevi, izmiješani snovi moji! Kojom čarolijom izbrisati ih? Znam, bio si sasvim iskren, a istina je uspravna, ne zastaje, ponosno podnosi udarce i radoznalo ide dalje, bez bojazni, umorna ide naprijed, izlizanih kostiju ali ustrajna i svoja, pa makar je svezali u sanduk i bacili u jamu ona uvijek nađe put za naprijed, a laži ostaju onima koji se sigurno valjaju u njima, bez straha od umora, bez straha od pada poput svinja uživaju u vlastitu blatu, i lažu si kako njih neće objesiti o kuku. Lažno sretni valjaju se u lažima svojim. Prokleo si ih, i neka se vucaraju dovijeka! Tvoje su kletve gore od ciganskih i zato te volim divlji sine!"
-Priču o priči zaustaviti ne mogu čak ni da želim! Ona je došla iz najskrivenijeg djelića moga bića. Iz same srži kosti.

24. lip 2010.

Nimfina omorika

Nisam željela postati profesorica biologije, ali zapravo nisam htjela postati ni ono što jesam, profesorica domaćinstva. Jednoga dana ravnatelj me je pozvao u njegovu kancelariju i predložio mi je da prihvatim velikodušnu ponudu i zamijenim umirovljenu profesoricu biologije, Njonju. Bila sam dijete cvijeća i to mi nije teško palo. Istina, kada sam se trebala odlučiti između kupovine kuće u prirodi i stana u centru grada ipak sam se odlučila na ovo drugo. Voljela sam prirodu ali i zazirala od previše nje. Jednostavno nisam se mogla suočiti s medvjedom lice u lice. Možda zbog toga jer je on često ulazio u moje snove i svojim mrkim pogledom oduzimao mi glas, oduzimao noge, i da to nije bio samo san oduzeo bi mi sve životne funkcije. Mislila sam, možda sada kada postanem profesorica biologije uspijem svladati tu fobiju. Ako ništa drugo barem više nisam sanjala medvjeda jer su sve moje moždane vijuge bile zaokupljene proučavanjem živoga svijeta, a živim organizmima nema kraja. Njihovu jedinstvenu molekularnu i staničnu organizaciju, njihovu raznolikost, građu i funkciju, osnovna načela nasljeđivanja, odnose u biosferi……sve sam to morala u hodu svladati. Sada kada sam prihvatila tu odgovornost morala sam je poput križa nositi na leđima do kraja školske godine. Ravnatelj mi nije dozvolio da odustanem iako sam to u više navrata poželjela. Moj pristup prema djeci razlikovao se je od pristupa mojih kolega profesora. Svi su oni odslušali istu količinu pedagogije kao i ja ali svatko od nas prakticirao ju je drugačije. Moj odnos prema djeci bio je prijateljski. Mrzila sam one teorije o šibi koja je izašla iz raja. Ako sam ja jedna od karika u lancu autoriteta koji ih vodi u život onda sam se trudila svim silama da im taj put raskrčim od trnja, da zajedno njime sadimo prekrasno bilje i uživamo u plodovima i mirisima koje nam ono poklanja. Mrzim tu riječ „autoritet“ koja često oduzima osobnost onima nad kojima uzvišeno lebdi. Riječima biologa rekla bi ovako: „Životnosferu učenika činimo mi, karike različitih disciplina koje ih uvodimo u život. Ako samo jedna od tih karika zakaže, njihov razvojni lanac će olabaviti ili nedajbože puknuti.“ Odlučila sam čim više vremena provoditi s njima u prirodi, učiti ih iz prve ruke. U tim trenucima njihov odnos prema meni postajao je sve bliskiji. Priroda kao da je imala moć rušiti granice naših životnih doba i povezivati nas u jednu cjelinu, bez prepreka koje se znaju pojaviti kod djece i njihovih profesora. A onda u proljeće organizirala sam izlet na planinu. Iz autobusa smo se iskrcali malo niže u podnožju i krenuli smo s ruksacima na leđima u osvajanje te nevelike planine. Uživali smo penjući se utabanim kamenim putem koji nas vodio uzbrdo. Prepoznavali smo drveće koje nas okruživalo, suhe plodove nepucavce i pupavce, poneko bilje bih lagano s nožem izvadila iz zemlje zajedno s korijenjem da bi djeca prepoznala različitost korijenja. Lara, djevojčica koja je zaista uživala na svakoj minuti sata biologije što je izvrsno pokazivala na državnim natjecanjima osvajajući uvijek prvo mjesto, ugledala je predivan stoljetni hrast i započela priču o šumskim nimfama koje su već po vrsti živjele svaka u svojoj vrsti stabla. Neke u jasenu, neke u hrastu a neke u brezi. Te šumske nimfe za razliku od ostalih nimfi bile su besmrtne a njihova najdraža zabava bio je lov. Bez obzira na pripadnost drvetu ili vrsti podneblja sve su bile prekrasne mlade žene. Nismo ni osjetili da smo već poprilično odmaknuli od polovine puta. Larine priče bile su zanosne pa su se na nju dovezivala i ostala djeca. U jednom trenutku Ivan je spazio da se neke krošnje stabala koje su stajale sa strane puta spajaju u prekrasan polukružni svod koji se uzdiže skroz u visinu. Svi smo u trenutku poželjeli isto. „Profesorice! Profesorice! Molim Vas skrenimo s puta i hodajmo stazom koju čine ove prekrasne polukružne volte zagrljenih krošnji!“ Nije me trebalo nagovarati i sama sam pomislila isto. Spuštali smo se strminom koja nas pratila uzduž ivica puta a prekrivač nad nama postajao je sve viši i sve gušći. Još uvijek kroz razigrano lišće dotaknula bi nas pokoja sunčeva zraka i mogli smo gledati u bijele nebeske oblake koji su se lijeno razvalili nebeskom posteljom. Opčinjeni moćima šume koja nas okruživala divili smo joj se i osjećali lagano uzbuđenje. „Profesorice šta ako naiđemo na medvjeda?“ upitao me je netko od njih. „Djeco, medvjed je isti kao i mi. Ako se mi njega bojimo, znači da se i on nas jednako tako boji. Zbog toga pričajte glasno, veselite se, vičite, pjevajte, nismo u školi a medvjed će vas čuti na vrijeme, prestrašiti se i pobjeći glavom bez obzira.“ Izgovorila sam tu rečenicu i osjećala se laganom kao listić koji je vijorio u svom posljednjem plesu na putu prema tlu. Napokon, nestala je moja fobija od medvjeda. „Uspjela sam!“ pomislila sam u sebi koračajući šuštavim lišćem koje nam pokazivalo put kojim hodamo. Lišće je na pojedinim mjestima bivalo sve gušće i gazeći ga ušli smo ispod guste volte zaljubljenih hrastova. Prizor je bio nevjerojatan. Uski put od jedva metar udaljenosti od jednog do drugog stabla uzdizao se je u visinu okružen vojskom hrastova čije su se krošnje toliko isprepletale da su zaklanjale proboj svim sunčevim zrakama koje su se svim silama borile osušiti svaki najviši sloj krošnjina lišća ne bi li ga razrijedile. Uzalud! Hrast je bio star i mudar koliko i sunce i nije se dao predati. Osjećali smo napetost te borbe u vlastitim srcima. Počeli smo maštati o čudnim događajima ovoga mjesta. Netko je rekao, „Što ako je ovo put kojeg smo mi prvi otkrili?“ „Znači da možemo naići i na opasnosti?“ rekao je netko drugi. „Možda je to put bez povratka?“ rekla je Lara i ispričala nam priču o besmrtnoj šumskoj nimfi koja je nestala bestragom. Odjednom sam shvatila da sam prekoračila ovlasti školskog radnika i da je moja odgovornost za tu djecu nesavjesnim razmišljanjem dovedena u opasnost. Osjetila sam drhtaj u želucu i opet se vratio onaj glupi osjećaj nemoći pred medvjedom. „Djeco ušli smo na stazu koja nije bila obilježena niti jednom oznakom. Mislim da bi se trebali vratiti nazad!“ Ako su i osjećali bojazan u svojim srcima, željeli su je prikriti hrabro odbijajući moj prijedlog. Da ne bi izazvala preveliko negodovanje predložila sam im da se odmorimo, okrijepimo, pojedemo sendviče i u miru razmislimo. Lara je opet bila ta koja je prva iznijela svoje zamisli, „Profesorice, već kad se zaustavljamo onda barem skrenimo s ovoga puta i pronađimo osunčano mjesto za odmor?!“ Svi su prihvatili njenu ideju pa i ja. Presijecali smo put kroz šumu i pratili sunčev odsjaj. Perica je mudro predložio da baca mrvice kruha za nama. Smijali smo se njegovim dosjetkama osjećajući se kao Indiana Jones u nekoj suludoj avanturi. I zaista nakon nekog vremena pred nama se stvorilo malo jezerce, obasjano suncem. Toliko maleno da vjerojatno nije bilo ucrtano ni u jednoj zemljopisnoj karti. Veselje koje nas obuzelo vratilo nam široki osmjeh na usnama. „Djeco prepoznajete li ovo stablo što se uzdiglo nad jezercem?“ Svi smo gledali u taj prekrasan endem visok pedesetak metara koji se svojim širokim granama koje su se uzdizale u piramidu, poput pauna šepurio pred nama. „To je bor!“ rekla je veselo Lara. Ali koji bor? Kako se zove taj bor?, upitala sam ih. „Novogodišnji!“ odgovorio je Perica dok su svi ostali prasnuli u smijeh, a i ja s njima. „Djeco ovo je omorika, stablo koje raste samo na urođenim mjestima! Ona je samo jedna od deset vrsti koje rastu unutar porodice Pinaceae – borovke. Nitko od njih nikada nije čuo za nju. Za jelu, smreku i bor čuli su svi, ali za omoriku nitko od njih. Rado su istraživali raznolikost omorike razgledavajući njene uske, duge, ljubičasto smeđe češere a onda su se raštrkali oko vode bacajući svoje ruksake i polu umorna tijela na svježu, tamnozelenu travu koja ga okruživala. Legla sam u hladovinu podno omorike. Tako opuštenu preplavio me je umor kojem sam se u potpunosti predala upijajući opojni miris predivnog drveta. Razmišljala sam kako ovo drvo imenom ženskog roda ispušta miris svojstven muškom rodu. U tim mislima utonula sam u lagani polusan. Nestali su svi zvukovi koji su me okruživali a visoko nad sobom gledala sam u omoriku koja se pretvorila u nimfu. Bila je prekrasna, vitka i visoka. Na njenim raširenim vitkim rukama rasula se crvenkasto smeđa, svilena kosa. Njene velike, okrugle oči boje neba zadržavale su se na mojem pogledu. Ugledala sam tugu u njenim očima a onda osjetila toplu kapljicu nimfine srebrnaste suze koja mi pala na čelo. Njena suza preplavila me je cijelu. Odjednom sam osjetila da se nalazim u jezeru. Lebdjela sam u jezeru njenih suza sve dok me nije zahvatio vir koji me odvukao na samo dno jezera. Cijelo dno bilo je prekriveno nimfinim plavim češerima. U središtu jezera spazila sam prazan krug. Zakoračila sam prema njemu i osjetila magnetnu privlačnost koja me odnosi. Odjednom, iza mene stvorila se velika polukružna brana koja me dijelila od najtamnije šume na svijetu. Ispred mene stajalo je stablo čije je deblo bilo izrezbareno u prekrasno nimfino tijelo. Pogledala sam prema raširenim granama a na njima je sjedio Pan. Polučovjek, polujarac, polubog, gledao me zabezeknuto, poluotvorenih usta.Primijetila sam u njegovoj gustoj, rudlavoj kosi vijenac od češera kojeg su držala dva kozja roga. Njegova mišićava prsa bila su uspravna dok se je rukama oslonio na nimfine raširene ruke, ustvari majstorski izrezbarene grane. Uočila sam guste dlakave natkoljenice i uske ogoljele listove čija su stopala imala oblik kopita. „Nema greške, ovo je zaista Pan!“ Voljela sam to malo čudovište iz mitova. „Pane, gdje sam to ja?, upitala sam ga. Tek onda shvatila sam da je Pan vidno iznenađen mojim prisutstvom. Moj glas ga je trgnuo i u trenu skočio je s grane i stajao pored mene. Bio me viši za cijelu glavu. Kruna od češera se je pomaknula i tek tada primijetila sam male jarčeve uši. Izgledao je smiješno s dugom kozjom bradicom koja je njegovu uskom licu davala vragolast izraz. U mukloj tišini tamne šume nije se ništa pomicalo. Sve je bilo nekako avetno mirno pa čak i Pan koji me trgnuo svojim pokretom ruke, prinoseći usnama frulu. Nisam ga se bojala. Opčinjena ljepotom koja je izlazila iz frule počela sam se lagano ljuljati u tom zanosnom ritmu sve dok nisam pomislila da me Pan svojom melodijom priprema za čin ljubavi s njime. Pomisao na jarca koji me zaskočio, stvorio je u meni paničan strah. „NEEEEE!!!!!“ vrisnula sam. „Profesorice! Profesorice! Nečije ruke su prestrašeno drmale moja ramena. Otvorila sam oči i ugledala Pericu koji je uzbuđeno vikao: „Divokoza je projurila pokraj nas!“ Pogledala sam u prestrašenu djecu a onda pod dojmom omorike, usnulog sna i divokoze ispričala im priču o polučovijeku, polujarcu, Panu, pred kojim se šumska nimfa od paničnog straha pretvorila u omoriku. Gledali su me svojim začuđenim očima, širom otvorenih usta. Da, baš kao i Vi. Znala sam da je vrijeme za povratak.

21. lip 2010.

Sve moje ulice ili impresija

I ovu noć Anu su snovi opet odveli tamo. Čini joj se kao da je bilo jučer, a prošlo je već trideset godina. Ništa se tu nije promijenilo. Kamen do kamena u brijeg se penje. Kuća do kućice, uske uličice, kamene cestice i na svakom kutu niske kamene škalice. Kelti su ga zvali Kameni zaljev, a kasnije su mu Rimljani dali ime. Mnogi kapetani su se u tom mjestu rodili i mnogi jedrenjaci su se tu davno prije njezinog rođenja sidrili.
U snovima ulazi u kuću djetinjstva. U prizemlju su se smjestile male drvarnice. Ne voli hodati stepeništem, pa sjeda na drveni rukohvat kovane ograde i spušta se kao da ima krila. Bez straha, bezbrižna i razigrana. U drvarnici je uvijek dobra zabava, jer osim drva i raznog alata tu može pronaći sve one stvari odavno spremljene, igračke, knjige...
Vani sija sunce i ona radije izlazi van iz portuna . Na toj od ceste malo izdignutoj terasi uvijek ju dočeka dobronamjerni, stari brijač Frane. Uvijek s osmijehom u bijeloj brijačkoj kuti i britvom u rukama, kao da se nikada i nije presvukao. Njegova brijačnica njezin je drugi dom.
Na terasi popločenoj kamenim kockama djeca bacaju kamenčiće, skakutaju i takmiče se tko će dalje. Ona sjeda na zidić koji ide uzduž terase, a s druge strane njega, par metara niže, izvire čista pitka voda. Izvor se zove Stenice. Neprimjetno se šulja ispod ceste i ulazi u more. Kad bi prešla cestu, našla bi se na rivi svoje mladosti, ali prije nego je pređe spušta se do Stenica, jer ne može odoljeti onom kamenu koji je točno na sredini izvora. Opet će se praviti važna pred svom djecom i ponosno skakati na njega sve dok ne padne u tu hladnu izvorsku vodu.
Od izvora do kućne terase vode kamene škale uz koje su u nizu sazidane bijele, kamene, uske kućice. A na malom, najgornjem prozorčiću, najviše kućice, iza prošijana, gleda stara Mara koja ne skida crnu maramu s glave. „Buba Mara, buba Mara“, rugaju se djeca staroj Mari i ne sluteći da pored sebe skriva kantu punu vode, pa je hvata i kroz prozor zamahuje njome. Sjeća se kako su mokri i ljuti još više mrzili staru Maru i još više joj se rugali. Iz snova je budi hladna voda stare babe Mare.
Svi Anini snovi uvijek započinju u toj ulici. I u javi snovi joj vraćaju sjećanja. Na njenom privratu nikada nije bilo dosadno, jer ako ništa drugo djeca su se igrali špekuljama, klic-klac lopticama, skrivača, djevojčice su vrtile hula-hop obruč, neki su pobjeđivali i vikali od sreće, dok su gubitnici vikali od poraza. Bilo je tu i suza i smijeha, dječje vriske napretek.
Ta prednja strana kuće svakog bi prolaznika očarala svojom veličanstvenošću, jer ona je bila gospodska i veća od drugih. Jedna od rijetkih koja na toj glavnoj ulici koja se naziva Primorje nije u nizu, ali njoj jednako draga je i ona druga strana kuće koja se penje u brdo i onaj drugi mali privratić koji se nije promijenio sve do dana današnjeg.
On se smjestio na uskoj cestici popločenoj skroz malim, kockastim, kamenim kvadratićima. Njezin nekadašnji kuhinjski prozor gleda baš na nju. Nasuprot njega je mali prozorčić barba Fila i njegove žene koji žive u dvorištu crkve Majke Božje.
Gledajući danas ta dva prozora, onaj njen i onaj pokojnog Fila i njegove žene, čini joj se kao da bi mogla preskočiti tu udaljenost. Stari, sijedi File, uvijek obučen u jaknu i hlače od trliša, kao i svi stariji ljudi tada, sate i sate je provodio u skučenoj, prenatrpanoj konobi na samoj cesti.
Taj mali kućni prag, ima samo četiri uske kamene škalice i sa strane dvije male kamene skalinadice koje ih uokviruju. Na tim škalama Ana je satima sjedila, preko njih skakala i na njima se igrala. Još i sada u mislima osjeti one prekrasne, cvjetne mirise koji su iz dvorišta crkve dopirali do tog praga. Tada nije mogla ni slutiti da će vrijeme tako brzo proletjeti. Da će opet jednog dana čežnuti za njima.
Danas, kada prolazi tom ulicom , jer svi njeni putovi najdražima kojih više nemam vode tuda, na škalicama nema nikoga. Puste su. Prošle su godine i godine kad se netko igrao na njima. Čak je i ulaz u dvorište crkve pust ako nema mise ili pogreba. Nekada su te ulice bile pune razigrane djece.
U kakvom okruženju Ana danas živi nije ni čudo da joj se ponekad čini da je u toj maloj sredini vrijeme stalo. Često bježi iz grada i dolazi baš tu, u ulicu svog djetinjstva . Šetajući se njome osjeti neku mirnoću, opuštenost i ljepotu.
Gleda tu rivu, prekrasno sređenu. Šira je nego prije, popločena novim kamenim pločama, u primorskom stilu. Ipak su joj bili draži oni morski kamenčići koji su joj masirali stopala dok je hodala njima. Obožava taj zrak što ima miris mora i koji joj vraća u sjećanje miris tek očišćene friške ribe. Pogledom traži ribara koji na svojim udicama baca ješku u more, dok pokraj njega stoji kantica, i crnog mačka Mora koji strpljivo čeka ulov. Nema ga. Nema ga već godinama.
Gleda kućne brojeve . Ostali su isti. Obavezno se zaustavlja na klupi nasuprot portuna njezine none i nonića. Sjedne tu, a pogled joj bježi na onaj najviši tavanski prozor koji stoji uokviren u posebnoj maloj kućici. Oči joj se vlaže od tuge jer nikada više neće na tom prozoru ugledati dobro poznata najdraža lica. Ovo mjesto i ova ulica nikad joj više neće biti isti kao onda dok su je oni čekali nagnuti na taj prozor.
I tako dok zamišljeno sjedi i gleda te prekrasne velike barke privezane uz obalu, sjeća se nekih jesenjih hladnih dana kada bi se obali približavala dugačka bodulska bracera, koja je dovozila otočka drva za ogrjev. Ti dobri, vrijedni otočani glasili su kao škrti, i mnogi vicevi su se na njihov račun stvarali. Dotrčala bi zajedno s ostalom djecom na rivu i dok bi se boduli privezivali baš tu na ovom mjestu gdje sada sjedi, djeca bi iz pristojne udaljenosti vikala...“ boduli su arivali, kišu su nam dopeljali.“ Oni bi se ljutili, a djeca bi se razbježala do idućeg njihova povratka. Sjećanja joj crtaju osmijeh na licu.
U toj najvećoj ulici, sva najveća događanja odvijala su se kako onda tako i sada. Nedjeljom ju budio zvuk limene glazbe koja je ponosno paradirala ulicom svirajući koračnicu i naglašavajući da je neradni dan u kojem treba čovjek uživati. Danas limena glazba samo ponekad praznikom proparadira, ali i danas kao i onda, nedjeljom ujutro zvona iz crkvenog zvonika pozivaju svoje mještane na nedjeljnu misu.
Jutro na Primorju oduvijek ima posebne čari. Žene, domaćice, starci i djeca, spuštaju se tim kamenim, uskim nizbrdicama put Primorja. Tu će obaviti svu potrebnu dnevnu kupovinu, svratiti će do ribarnice vidjeti ima li friške ribe, a potom će sresti nekog poznatog s kime će otići do prve terase, i na obali obasjanoj suncem, popiti , bez žurbe, svoju prvu jutarnju kavicu, prepričati nove tračeve i krenuti u novi dan.
U Aninim mislima odjekuje vapaj čežnje. O, Bože! Kako joj to samo nedostaje.
Baš danas, u ovom sunčanom jutru, u sjećanje joj navire ta ulica, to mjesto, ti ljudi. Dok stoji uz prozor i gleda niz glavnu gradsku ulicu stotine auta u koloni. Autobusne stanice s jedne i druge strane ceste krcate prolaznicima koji se izmjenjuju iz sekunde u sekundu. Žurba, vječna žurba. Na parkingu ispod prozora nema mjesta. Čuvar parkinga svako toliko dotrči i provjerava nije li kome isteklo plaćeno vrijeme, pa sav sretan vadi blok s kaznama i ponosno ih ostavlja na šoferšajbu.
Anini snovi i sjećanja prestaju dok je zvuk sirena hitne pomoći vraća u stvarnost. Nekada bi te sirene u njoj izazvale tugu i suosjećanje, a danas se više i ne obazire na njihov učestali zvuk. Bolnica je preko ceste, vatrogasci do bolnice. Postala je majstor u prepoznavanju sirena. Gleda u oblake crnog dima koji izlazi iz visokog, uskog dimnjaka bolničke toplane. S lijeve strane je željeznički kolodvor i ogromni silosi za žito. Iza svih perona i tračnica stoji velika žičana ograda koja ograđuje luku. Svakodnevno gleda te usidrene brodove i galebove koji ih nadlijeću, ali tom rivom ne može prošetati, i to more ne može dotaknuti. Iza visoke ograde strše ogromne dizalice koje utovaraju i istovaraju brodove,vidi mnoštvo drva naslaganog na paletama, kontejnere. Ponekad te visoke dizalice ispuštaju čudne kratke i visoke zvukove. Iz sebičnosti Ana se veseli ekonomskom siromaštvu zemlje jer u luci je malo brodova, a vlakovi voze mnogo rjeđe nego nekada , pa se i ona u svom stanu trese mnogo manje, a i silosi koji stvaraju užasnu prašinu dok se pune, pune se svega par puta godišnje. Iako prozore s te strane rijetko otvara čini joj se da se prašina svejedno provlači i kroz zatvorene.
Evo ga, ugledala ga i danas...točno u vrijeme stiže sijedi gospodin s bujnom kosom, uredno obučen, a u rukama nosi najlon s hranom za svoje ljubimice mace. „Tigrić, tigrić“, viče iz daljine dok ga nepoznati prolaznici u čudu promatraju. Njegov prodoran glas prepoznaje svih dvadeset mačaka skitnica i svaka, misleći da je Tigrić, veselo dotrči starom gospodinu u susret. Podignutih repova prate ga u stopu do malog parka odmah tu iza ugla.
„Gospodin mačak“, kako ga Ana potajno naziva točan je kao sat, pa po njemu zna da je vrijeme za prvu jutarnju šetnju s Lolicom. Dok navlači na noge tenisice Lolica već sretna stoji pred vratima i maše svojim malim repićem.
Spušta se s trećeg kata polukružnim stepeništem i ne izlazi na ulicu već u dvorište zgrade, kojeg od malog parka na kolodvoru dijele samo visoki betonski stupovi. Dok Lola svojim učestalim lajanjem objavljuje svoj dolazak u vrt, ona između stupova gleda sijedog gospodina koji hrani te jadne, olinjale, bolesne mace i usput im nježno tepa. Sjeti se Morota, kralja svih mačaka na Primorju, njegove sjajne crne dlake koja se presijava na suncu, i velikih, vragoljastih očiju koje čekaju da ribar skine ribu s udice. Samo koji metar dalje od „gospodina mačka“ na malom, niskom zidu sjede u ofucanoj odjeći, nepočešljani i neobrijani muškarci, a ponekad im se pridruži i pokoja žena koja istina više sliči na muškarca. To su njezini svakodnevni susjedi. Beskućnici koji danju pretražuju kante za smeće skupljajući praznu ambalažu koju mogu unovčiti i potrošiti na pivo, vino ili štogod u manjoj bočici. Ponekad joj se čini da su življi i pričljiviji jedino u trenucima dok ispijaju te svoje bočice.
Ana im svako jutro zaželi dobar dan, a oni iznenađeni, što im se obraća netko izvan njihova društva, uzvraćaju s vidnim poštovanjem. Samo ju „gospodin mačak“ gleda ispod oka i već se sprema zamahnuti prstom prema njezinoj kujici koja laje na njegovog Tigrića, ali riječi mu ostaju u grlu jer snažno zviždanje lokomotive jače je od bilo kakvog drugog zvuka. Danas će još mnogo puta ostaviti u zraku oporni , željezni miris ugrijanih tračnica. Na drugom kraju dvorišta s vanjske strane opet je ugledala nekog čudaka koji misli da ga nitko ne vidi, pa će se na brzinu tu pomokriti. Uzalud je njeno vikanje i upućivanje na blizinu javnog vecea. Ponekad jedva čeka da padne kiša i dobro opere sav taj asfalt koji smrdi na alkohol i mokraću.
Veže Lolu na povodnik i izlazi iz dvorišta natrag u portun pa na glavnu ulicu. Ne obazire se više na buku motora, auta, autobusa, iako se Lola uvijek kada prođe neki veći kamion ili autobus strese od straha. Ide do prvog semafora koji zbog velike gužve ne radi, već prometni policajac stoji nasred ceste i svojom zviždaljkom i položajem tijela regulira promet. Izgleda kao plesač na pozornici koji svira i pleše istovremeno, dok ga sa svake strane promatra publika. Ali ova nervozna publika koja se upravo iskrcala iz autobusa nestrpljivo čeka da im plesač dozvoli prolaz na drugu stranu te nestaje u trenu i drugi dolaze. Dok prelazi cestu ona primjećuje kako neki ljudi pogledavaju Lolu i čini joj se kao da čuje njihove misli: “Kud u ovu gužvu vodi tog psa?“
Jutarnju šetnju s njom Ana obavezno koristi za obilazak place. Tik uz placu, na pločniku ispred izloga trgovine s cipelama, muškog frizera i trafike stoje po podu naslagane svakojake stare stvari od kojih je većina za smeće. To su donijeli ti jadni ljudi na rubu egzistencije koji po tuđem otpadu traže stvari koje će ovdje na ulici možda uspjeti prodati.
Mala, debela, sjeda gospođa s naočalama sjedi na praznoj kutiji od voća i dovikuje joj...“ Evo ti plišani medo za tvog psa“, a druga pored nje pokazuje joj staru kožnu jaknu. Svi nešto nude, a ona im ostavljam samo osmijeh koji im ništa ne znači. Malo dalje na placi punoj štandova dragi prodavači voća i povrća ljubazno je pozdravljaju i nude svoju robu.
Sad , kad su obavile placu, Lola je s olakšanjem krenula u mali park, tu odmah između starih napuštenih zgrada gdje je nekada bila tvornica koja je prehranjivala stotine ljudi.
Nema dana, a da im u susret ne dođe mladić s iskrivljenim nogama. Sagnut korača šepajući i pruža ruku prema svakom prolazniku. Traži milostinju, a ne zna da ga ona ujutro rano gleda dok izlazi sasvim zdrav iz autobusa i ulazi u prvi bar. Ne obazire se ni na njega ,ni na ostale koji sjede skvrčeni uza zid ovih prekrasnih starih građevina i prose. Više od njih u oči joj upadaju silni grafiti od kojih mnoge ne može dešifrirati. Evo ih opet i danas, dvije starije gospođe koje uporno žele prolaznicima pokloniti brošure s njihovom vjerom. „Hvala ne zanima me“, progovara i ne zastajkuje.
Napokon ulaze u park samo par metara uvučen od ceste. Dok Lola uzbuđeno njuška pseće tragove, ona po stoti puta gleda u fontanu čija je voda toliko pozelenjela da se dobro mora usredotočiti ne bi li vidjela najveće zlatne ribice na svijetu, koje se tu lijeno ljuljuškaju. Nikada neće zaboraviti prvi susret s njima. Toliko su je prestrašile svojom veličinom da je to danima prepričavala svim svojim prijateljima. Nekada je imala akvarij s ribicama i one su bile preslatke, male, zlatne ribice, pa kad je naišla na ove grdosije od zlatnih ribica pomislila je da je to nečija šala. Zna ona da je prednost čovjeka nad ostalim bićima u tome što se s lakoćom može na sve naviknuti, pa se tako i sama naviknula na svakojaka iznenađenja.
Ana je u ovom parku kao i na ostalim malim zelenim površinama, tu u njenoj ulici, upoznala ljude koji žive u ovom kvartu i imaju pse. Ponekad s njima malo popriča onako usput dok se psi igraju i to je sve. U ovoj ulici i u parkovima nema djece, dječje igre i smijeha. Zna da u ovim zgradama žive djeca, ali ne zna gdje se igraju. Samo ponekad sretne kolone djece u pratnji odgajateljica koja posjećuju malo lutkarsko kazalište.
I ovo jutro kao i uvijek, od stotina ljudi koji prolaze pored nje nikada ne sretne dragog čovjeka kojeg poznaje, s kojim može popiti prvu jutarnju kavu i prepričati najnovije tračeve iz ulice. Umjesto toga kupuje dnevne novine, i dok Lola njuška naokolo ona na klupi letimičnim pogledom lista stranice sve dok ne naiđe na crnu kroniku, a onda malo pogledom zastane, jer to je mjesto na kojem je moguće pronaći priču iz njene ulice.
U ovoj ubrzanoj, urbanoj ulici, noću osvijetljenoj reklamama, uvijek ima mnoštvo prolaznika. U njoj ona može pronaći sve, baš sve, od igle do lokomotive, ali malo tišine, dječje vriske i dragih ljudi koji će joj poželjeti dobar dan teško će naći.
Penjući se polukružnim stepeništem natrag u svoj dom, Ana zna da u njenom srcu leži jedno malo mjesto, jedna mala uvala gdje more sklada pjesme, a bura crta bore na licu. Jedna ulica u kojoj ne može naći sve od igle do lokomotive, ali može naći sve ono najvrjednije što nema cijenu i što se ne prodaje.

11. lip 2010.

Na čemu su galebovi

Bilo je dobro, dok je bilo dobro. Vjerojatno je onda zaista Bog hodao po svijetu. Kad bi imala bar neki dokaz o tom događaju, možda bi ipak bilo mrvicu bolje, nego ovako kako je. I eto Bože, svi su se na tebe okomili, pa i moja maljušna malenkost. Ma iskreno, meni ne trebaju veliki dokazi, pismeni ni usmeni ,meni treba samo malo, ali ne da mi spotakneš kamen u svojoj najdražoj igri :„Spotaknuće“. Mene gurni, onako lagano, od iza. Pokreni me! Pomakni me s ove magnetne, mrtve točke, bezbojne, bezglasne i bez muka. Mrtvilo ovo koje se jedino pomiče ovdje, lažno je i iskvareno. O Bože, ako smo stvoreni na tvoju sliku ti zaista onda malo razmišljaš. Ako malo misliš, onda i maloumne odluke donosiš, onda ti je svejedno šta mi mislimo. Ti gledaš najprije sebe i nije te briga za nikoga drugog. O Bože, ako te nije briga za nikoga drugog, onda ti gaziš sve pred sobom. Ako gaziš sve pred sobom, onda i rušiš sve pred sobom.
Ako rušiš sve pred sobom, ne okrećeš se da vidiš pustopoljinu koju si ostavio iza sebe. Bože, ako smo zaista stvoreni na tvoju sliku, oslobodi nas patnje i izbavi iz napasti!
Nedjelja 30. O5. ljeta ni na vidiku. Kiša udara po glavi, zvuk automobilskih guma koje gnječe kišu o asfalt para mi uši, a ja umjesto da mislim o ljepoti života ja mislim o Bogu? Koja ironija, a Oče?Tko ju je stvorio?
E pa sada ću se i ja malo igrati! Osmislit ću sama svoju igru, baš kao i ti. E pa neka to bude, …hm…. igra:“Kada prva ovca s neba padne, počni brojati sve ovčice s neba“. Me ne! Ne! Ne volim tako duge igre, evo smislit ću neku drugu, za češće a kraće korištenje. Hm….. igra: „Posljednji slogan samoubojice?“ Može, sviđa mi se.
Fuck off! Sve samo život ne!Hopa- cupa! Aleluja! Moj tajni život! Avangarda! Smrtstok! Bajla, bajla! Relax!...prelagano je, smislit ću neku drugu.
Igra:“Rečenica koja daje odgovore na sve?“ Hm… Evo je; „Da danas ne sutra odmah.“
DA. DANAS. NE. SUTRA. ODMAH. Pet odgovora DA DANAS. NE SUTRA. SUTRAODMAH. DANAS NE. Četiri odgovora. Loše! Za ovo treba vremena. Smisliti ću igru: „Slogan o životu!“. Hm!? To je zaista teško, isto kao i tebi Oče. Ni ja se neću toga igrati. Sigurno si ti u pravu. Najbolje je igrati se Spotaknuća. Svako je drukčije, i ni jedno ne završava isto, a nogu uvijek podmetnuti možeš. Ta igra nikad ti ne može dosaditi, osim ako te ne zafrkne meniskus ili altroza.
Nego, reci mi, zašto te više ne oslovljavamo sa Vi. Nisi valjda i ti mijenjao pravopis, pa zabranio Vi u jednini. Ma šalim se samo! Fali mi smijeha! Pošalji ga kao dokaz da postojiš. A sama ta želja, dokaz je moje nade u tebe, i zato, ne zamjeri mi Oče što me pucaju fumade, pa zar nismo stvoreni na tvoju sliku i priliku?
Evo, s radija dopire zvuk pjesme, „Tko sam ja da ti sudim“. Pa ti zaista postojiš! Zar mi kroz ovakav šund šalješ poruke, ili samo želiš da se igramo dalje? Iz ovog događaja zaključujem da netko od nas dvoje nije normalan.
Joj, kako mrzim ovaj zvuk sirena Hitne pomoći , koji probija zidove, tiiiiiii-duuuuu, tiiiiiiii-duuuuuu, ili mi možda opet šalješ odgovore, cvileći, TIIIIII-DUUUUUUŠICE! Znam! Ja sam kontroverzni vjernik i ti ne želiš biti moj Bog. Zato poslušaj ovo: „Ja i tom strašnom junaku
Gore na oblaku skidam kapu
Ali mi duša nije toliko plaha
Da ću ga voljet' iz straha.“ Hladno pivo, stari!
Zaista sam poludjela, vrijeme je da se skinem s ovog. A na čemu su galebovi? Oni su pak skroz poludjeli!

5. svi 2010.

Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava-Priča I o Val i Džointu

Val je jutros prekopala sve ormariće u kupaoni. Tražila je ukosnicu koju je nosila samo u posebnim prilikama. Čuvala je uvijek u najskrovitijim mjestima stana ali nikada dovoljno skrovitim da ih Džoni ne bi otkrio. Zbog toga uvijek je mijenjala tajno mjesto i zato se nikako nije mogla sjetiti gdje ju je odložila zadnji puta. Bila je to ukosnica rađena točno po njenim nacrtima. Izvlačila bi je samo kada je osjećala da bi se moglo dogodit nešto nepredviđeno. A jutros se dogodilo baš to. Čula je Džonija kako se mota po sobi. Još uvijek pospanoj nije joj se dalo pričati. Lagano je otvorila oči i ugledala ga kako stoji na stolici i nešto traži na vrhu garderobnog ormara. Promeškoljila se, a on se je naglo trgnuo pogledavši je. Lagano je sišao sa stolice i pažljivo poput lopova odnio je na svoje mjesto dok ga je ona pratila pogledom. Čim je izašao iz stana zaključavši vrata za sobom Val se je ustala i najprije otišla u špajzu po male stepenice. Prvo što je ugledala bio je oblak prašine koji je prekrio svu površinu ormara. Džoni je stalno nagovarao da uzmu mladu kućnu pomoćnicu ali Val je znala da sve njegove želje imaju i razlog više od onog koji je navodio, i zbog toga je uporno odbijala tu pomisao. Gledajući taj bijeli pokrivač pomisli da je ipak bio u pravu. A onda na samom kraju ormara ugleda malu knjižicu. Ispruži ruku i dohvati je. „Gle, gle, bankovna knjižica!“ otvori je i ispusti glasni uzvik, „ Jeeboteee!“ . Bilo je tu dovoljno novaca za sve one tajne želje koje su joj se vrtjele po glavi. Samo kako doći do njega. Nema opunomoćenika. Grozničavo je razmišljala i u trenu dosjeti se ukosnice.

Džoni je sjedio na svojoj omiljenoj terasi, tu u blizini, upijajući slova iz omiljenog dnevnog tiska u trenu osjeti nelagodu. „Nije valjda ona blentača opet nešto zakuhala?“, pomisli. Svašta je on naviknuo doživjeti od Val i njenih fiks ideja, a vezanost je bila toliko prisutna da bi se mogla proučavat kao školski primjer telepatije. Znao je da se nešto događa, ali nije mogao niti naslutiti u kolikoj je mjeri ovaj puta glupost isplivala na površinu. Bio je svjestan prebacivanja krivnje samo na njega, jer Val, kao uostalom i sve žene, nije bila ni malo kriva što su sve te dobre godine odlepršale u vjetar.
Iste misli morile su i Val: „Nije valjda ona budala opet nešto zakuhao? I da hoće ne može više nego šta je! Kriv je za sve, a sada još i tajni račun. Dosta mi je njegovih muljanja!“ To jutro kava joj nije bila na pameti. Po glavi joj se vrtjela cifra iz bankovne knjižice i ukosnica koju je upravo pronašla u dnu zimske čizme. Nije voljela crninu, ali to jutro Val je ne sebe navukla sve crno.
Stajala je među agresivnim babama koje su se gurale u autobuse. Nikada nije mogla razumjeti te babetine koje su se naguravale gdje god bi stigle, sve su imale istu bolest „Sindrom štafeta.“
„Dvojka“ se zaustavila na autobusnoj stanici i Val sigurna koraka uđe u nju. „Dobar dan, ja presjedam!“, i pod nos šoferu gurane davno iskorištenu kartu a ovaj siguran u njenu ljubaznu pojavu nasmiješi se gledajući kartu u njenim očima.
Na sljedećoj stanici u autobus je ušao kontrolor ali Val ga nije prepoznala, ne zato što je na sebi umjesto plavog sakoa imao dugačak crni frak već zbog misli koje joj nisu izlazile iz glave. Iznenadila se kada je banuo pred nju i upitao je kartu na pregled. Začuđeno ga promatrala jer tako dug i šiljasti nos zaista je bilo nemoguće vidjeti.
„Oprostite, ali tko ste vi?“ upita ga Val.
„Kontrolor Autotroleja!“ odgovori on.
U blagotelećem pogledu kojim ju je mjerio Val prepozna „bakulu“. Zaista je on, pomisli u sebi. Ipak je ona žena u godinama i bilo bi nedolično da je baš u tom činu švercanja tko od putnika prepozna. Pomislila je u sebi ako uspije u svom naumu ovo je zadnji puta da se vozi gradskim autobusom.
Sa stilom dame prebaci nogu preko noge i elegantnim pokretom dohvati patent torbice. Pogleda u čovjeka koji je gledao pravocrtno.
„Gospodine, ali vi niste bakula.! Vi ste pingvin!“
Ukočeno je gledao u nju dok su se neki ljudi u autobusu počeli smijati a neki čak i povikivati, „Vi ste pingvin!“ Odjednom šofer naglo zakoči i svi popadaše po podu osim pingvina. Nastao je tajac. U tom trenutku kontrolor progovori:
„Da ja sam pingvin a vi ste foke!“ i počne raditi male pingvinske korake gurajući stopalima foke.
Ljudi su se počeli svađati, psovati, gurati i napadati pingvina dok se Val kroz njih probijala do srednjih vrata za izlaz. Hodala je Korzom put banke pjevušeći u sebi, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“

Džoni je slušao razgovor ljudi koji su sjedili za stolom odmah iza njega. Nije on volio slušati tuđe razgovore ali pažnju mu je privukao tanki piskavi glas, „Znaš malo mi je neugodno, nisam se izdepilirala. Za tebe želim izgledati savršeno!“ To nikako nije mogao prepustiti. Ipak je on muškarac koji voli paljevine. Njemu to s depilacijom ne bi smetalo. On voli prirodu. Zbog toga ga je iznenadio grubi glas muškarca koji je rekao,“ Znala si da ćemo se naći pa zašto to nisi učinila?“ Nastao je tajac. Zagolicana Džonijeva mašta nije mu dala mira pa se on lagano podigne sa stolice kao da mu je nešto palo pod nju i pogleda u ljude iza sebe. Iznenadi se kad između dvoje ljudi ne prepozna ženu. „Opet sam se zajebao!“ pomisli i sjedne nazad za stol. Iako se iz pepeljare na stolu još uvijek dimila zagašena cigareta Džoni zavuče ruku u džep traperica i izvadi kućni upaljač za šporet na plin. Prije par mjeseci odlučio je kupiti tu grdosiju jer je znao da mu takav upaljač nitko neće maznuti. Lagano podigne ruku iznad ramena držeći u njoj crvenu ručku upaljača i klikne ga. Odjednom ponovno čuje ženski, histerični, piskavi glas iza sebe, „Upomoć!!!“ Podigne se sa stolice, pogleda iza i ugleda muškarca kojemu gori plamen u kosi i drugog muškarca koji uspaničeno poskakuje oko njega.
„Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“, zapjeva i krene prema Korzu. Odlučio je podići veću količinu novaca pa iznenaditi Val jednim malim putovanjem na Antarktik. Ali sva njegova iznenađenja imala su i drugu stranu priče. Antarktik mu je baš zbog te druge strane iznenađenja nekako najviše odgovarao.

Nije se iznenadila što je Džoni izabrao stranu banku. Zastala je samo na tren, toliko da udahne zrak dublje nego inače. Val je žena koju ništa ne može iznenaditi. Kada bi se to i dogodilo ona bi se vrlo brzo prilagodila situaciji okrećući je u svoju korist. Njen životni put vodio je od krajnosti do krajnosti, možda baš zbog toga Val nikada nije gubila kontrolu nad sobom, a ni nad Džonijem. Događaji koji bi u ljudima izazivali nevjericu njoj su ponekad bili najnormalniji događaji, pa tako i ovaj naum kojeg je odlučila sprovesti.
„Dobar dan!“ progovori ulazeći u malu poslovnicu.
Dok joj je ljubazna bankovna činovnica sa prvog stola do vrata odgovarala na pozdrav Val je snimala sve oko sebe pa odlučila krenuti ravno u dio odvojen pregradom, najvjerojatnije namijenjen posebnim klijentima. Ugledavši plavušu koja joj treptajući očima govori „Izvolite sjesti!“ a na čijoj glavi je stajala ukosnica s velikom roza mašnom, Val zaključi da je dobro odabrala. Sjela je i gledala u činovnicu preko puta nje koja na sebi nije imala činovničku uniformu već usku bijelu čipkastu košuljicu čiji je dekolte bio previše izražen, možda zbog problema s grudima jer očito je bilo da činovnica prelazi sve standarde konfekcijskih brojeva za taj dio tijela. Žena je po njenoj prosudbi bila u srednjim tridesetim godinama. Dovoljno za liječenje frustracija, pomisli Val.
„Znate gospodična u mojoj obitelji dogodilo se nešto strašno. Moj suprug je bio Vaš klijent.“ I pruži joj u ruke njegovu bankovnu knjižicu, svoju osobnu kartu i vjenčani list. Žena otvori knjižicu i prepozna ima Džonija Zgubidana koji je bio jedan od najradije viđenih klijenata u banci. Svojim šarmom opčinio bi svaku od njih, a mančama koje je ostavljao mogao ih je i kupiti samo da je to htio. „Nije mu se valjda nešto dogodilo? Kaže činovnica vidno uznemirena. Val je neko vrijeme šutjela ne bi li njena priča dobila na težini a onda progovori tiho i skrušeno s licem prekrivenim tugom, „Mislila sam da ste čuli.“ Izvadi iz kose ukosnicu trljajući je u rukama kao izgubljena žena koja ne zna šta će sama sa sobom, pa se nagne prema činovnici kao da će joj nešto došaptati i iz svoje ukosnice jednim pokretom prsta ispusti prašinu namijenjenu za plakanje. „Umro je!“ kaže Val i vrati se u prvobitan položaj. Vidno iznenađena plavuša osjeti suze koje joj klize niz lice i sugestijom svojstvenom plavušama rasplače se. Veliki, plastificirani nokti ometali su je u brisanju suza pa Val iz torbe izvadi maramicu koja je mirisala njegovim mirisom i pruži je ženi govoreći joj, „Ovo je njegova maramica, uzmite je!“ Dok je žena brisala suze koje su klizile niz obraz poput vodopada, Val progovori „Jako Vas je cijenio!“ Da bi se znao igrati osjećajima čovjek je trebao biti veliki umjetnik i Val je to znala. Bila je potpuno staložena i precizno je birala svaku izgovorenu riječ. Znala je da mozak žene koja radi s novcem može reagirati pozitivno samo na dvije stvari, dobar sex i lovu. Džoni joj je mogao pružiti i jedno i drugo, ali ona ne, i zato progovori, „Nije stigao opunomoćiti me, a ni Vas nagraditi, a to je želio više od ičega.“ Želio me nagraditi? Upita plavuša.
„Gospodična, želio je 10% iznosa pokloniti Vama! Zbog toga smo se posvađali.“
Čim više je Val pričala o tragičnoj sudbini Džonija žena je sve više jecala.
„Gospodična“, Val je namjerno oslovljavala imenom koje joj već odavno nije pripadalo, „znate u ovom teškom trenutku ne mogu ga mirna srca otpratiti na drugi svijet ako ne ispunim njegovu želju. Da li je to moguće?“
Činovnica je gledala tupa pogleda iza kojeg se naslućivala ogromna praznina, ništavilo. Ništavilo kroz koje je navirala bujica suza.
Nesigurna u ono što je čula ona ponovi „Želju!?“.
„Ako nekako otvorimo punomoć, samo Vi i ja, nitko drugi to nikada ne bi saznao?“ šaputala je Val, dovoljno glasno da je čuje.
Te riječi djelovale su na činovnicu prilično smirujuće. Obrisala je Džonijevom maramicom suze i progovorila „Zaista!?“
Sav taj događaj tekao je upravo onako kako je Val zamislila sve do trenutka kada je u očima žene ugledala zaprepaštenje. Gledala je iza Val, očiju raširenih i otvorenih usta da se Val učinilo kao da se naglo guši. Okrene se i ugleda iza sebe Džonija smrtno ozbiljna kako ih radoznalo promatra. Ukipljena činovnica nije se ni pomaknula dok se Val podigla sa stolice, prišla Džoniju, pomilovala mu obraz s rukom u kojoj je još uvijek stajala neistrošena ukosnica i rekla mu, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“ Sasula mu u lice mrvicu prašine i izašla na ulicu.
Osjećala se je jako dobro. Sva ova jutarnja događanja bila su toliko ugodna za njenu dušu da je s nekom posebnom lakoćom koračala ulicom. Skinula je sa sebe crni sako i ostala u bijeloj majici bez rukava usko pripijenoj uz tijelo, na čijoj prednjoj strani je bio iscrtan pingvin s cigarom u ustima, a ispod njega crnim slovima ispisan natpis, „Nikad se ne mogu dovoljno napušiti!“
Smiješio se pingvin sa majice baš kao i Val, samo je Džoni sa suzama u očima podizao sav novac sa računa svijestan činjenice da više ne pripada samo njemu.

10. tra 2010.

Kazneni odredi

Kazneni odredi
Grad na obali mora. Jedan od većih u zemlji u kojoj se smjestio. Zemlja je mala, pa ni grad u svjetskim omjerima ne bi bio ništa više od malo većeg sela. I nije važno to šta je zemlja mala, mala je i Švicarska i svi su čuli za nju, važno je to što je zemlja balkanska, a Balkan u sebi nosi odbojnost, strah, nepredvidljivost i još mnoštvo neprijaznih pridjeva. Sve to zajedno i nije tako važno, kao što je važno što građani te zemlje nikako nisu htjeli priznati činjenicu da ih svijet naziva balkancima. Njima samima taj naziv činio se još sto puta gorim nego svijetu. Mrzili su ga, i svim silama pokušavali sami sebe uvjeriti da je to globalna pogreška. U toj maloj zemlji s malim brojem stanovnika, generacije su se razlikovale kao dan i noć. Svaka je u školama učila različitu povijest zemlje, pa su im se i shvaćanja potpuno razlikovala. Uvjerenja, načela, moralne vrijednosti , pa i sami načini života. Povijesne promjene koje su se tu događale ostavljale su traga na ljudima. Najgore su prolazili oni na kojima su se one lomile.
U središtu grada, između dvije glavne ceste smjestio se mali autobusni kolodvor. Autobusi koji su tu dolazili i odlazili lako bi se prebrojali, isto kao i brodovi u luci. Jedina dobra stvar na tom autobusnom kolodvoru bio je kiosk s novinama. Ne zato što su se u njemu prodavale novine, već zato šta bi čovjek već u srijedu navečer tu mogao kupiti "Burzu", iako je ona izlazila četvrtkom. Potražnja za "Burzom" je bila ogromna i svi su je htjeli ugrabiti prvi. Potražnja za poslom i besparica bile su jednako velike. "Burza" je nudila posao. Sretan je bio onaj tko ju je uopće mogao kupiti. Osim ljudi u prolazu na kolodvoru se uvijek moglo sresti Babu Kunu. Ona je kroz mnoštvo godina, skupljajući kune od slučajnih prolaznika, postala simbolom grada na obali mora. Bila je draga ta baba. Nikada nije nikome dosađivala. „Daj babi kunu“, govorila bi i kad je ne bi dobila bez riječi je odlazila do idućeg prolaznika. Kad bi je koji radoznalac štogod upitao ona bi iskreno odgovarala. Tako je često znala ljudima pričati o danima kada je bila lijepa i mlada, i bavila se prostitucijom. Nikada se nije sramila kruha kojeg je pošteno zarađivala.
Preko puta kolodvora uzdiglo se veličanstveno zdanje franjevačke crkve, koje je privlačilo poglede svakog prispjelog putnika. Podno crkve uvijek je stajao poneki beskućnik, nudeći na prodaju novine „Ulične svjetiljke“, časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Taj dio grada nazvan Žabica predstavljao je neku nevidljivu granicu između centra u kojem si mogao sresti ljude skockane po zadnjoj modi, mlade i stare, kafiće prepune gostiju koji ispijaju kavice na suncem obasjanim terasama. Tu si mogao sresti gradsku elitu, a poslije Žabice, odmah nakon crkve, ulazio si u prljav svijet švercera, beskućnika, prosjaka, prostitutki.
Anita je živjela baš u tom kvartu malo prije Žabice. Bilo joj to zgodno dok je kupovala Burzu. Davno je prestala srijedom odlaziti na kiosk. Nije lako svaki tjedan potrošiti dvanaest kuna uzalud. Kiosk je zaobilazila, ali ne i autobusni kolodvor. Rano, svakog jutra dok su ulice bile prazne ona je izvodila svog psa u šetnju put Žabice. I svako jutro u isto vrijeme gledala u peron broj jedan na kojem su stajale žene s kuferima, čekajući svoju liniju. Prije nekoliko godina to su uglavnom bile starije žene na kojima se vidjelo da su odradile svoj poslovni vijek, ali s vremenom dob tih žena postajo je sve mlađi. Stajale su svaka za sebe s upaljenim cigaretama u rukama. Njihov okus u ustima već rano ujutro bio je gorak. Anita je često znala uhvatiti poglede upućene njoj, i neki nedefinirani trnci prešli bi joj tijelom. Znala je ona kuda žene idu, i molila Boga da nikada ne bude jedna od njih. Ali nikad ne reci nikad.
Da je Anita unaprijed mogla znati svoju sudbinu, sigurno bi je pokušala promijeniti, a ovako, ona je išla svojim tokom. Došao je i dan kada je ona sama, bez svog psa, s kuferom u rukama, rano ujutro krenula put Žabice. Dvadesetpeti januar, dan kojeg nikada nije zaboravila. Njen korak je toga jutra postao tuđi korak, i mnogo je trebalo vremena da ga prihvati takvog.
Dok je stajala na peronu broj jedan čekajući istu liniju kao i ostalih stotine žena shvatila je da su sve one samo špil karata koji se uvijek iznova miješa i svako jutro kartu dobije druga, jer svakog dana na peronu je stajalo novih stotine žena. Primijetila je da je najmlađa od njih. Nije željela stajati među njima, i nije željela da joj priđe neka od njih, i nije željela pričati s nikim, nije željela ništa, jer znala je da se niti jedna njena želja ne može ostvariti. Znala je samo da je ona to jutro najslabija karta u špilu.
II
Naslonjena na hladno staklo autobusnog prozora gledala je u praznu ulicu, noć koja ju prekrila i kapi kiše koje se slijevaju niz staklo, kao da znaju koliko joj teško pada taj odlazak iz grada, pa svojim debelim kišnim kapima zaklanjaju njen pogled. Muzika koja je dopirala iz zvučnika stvarala joj mučninu u želucu. U balkanskom autobusu nije se moglo ni očekivati nešto bolje od Narodnog radija. Tješila se mišlju da goreg od besparice nema i da je ovaj put kojim ide jedini spas za nju.
Žena do nje upita je „Idete li i vi preko raditi?“ „Ne!“, odgovori ona, i okrene se prema prozoru. Anita nikada jutrom nije voljela pričati, a nije voljela ni stvarati slučajna poznanstva, pogotovo s tim ženama čiji su pogledi bili izgubljeni. Znala je da sve te žene idu „preko“ zbog posla isto kao i ona, ali ona nije željela biti jedna od njih. Željela, ne željela, toga dana, ona je postala jedna od njih.
Autobus je prešao granicu, pa još jednu granicu, pa još jednu granicu i Anita se našla u Trstu. Gradu kojem se od malena veselila više nego ikojem drugom gradu na svijetu. Sve njene lutke, prve koturaljke, bicikl, sve haljine, prve traperice, nutela, sve je to njoj stizalo iz tog bajkovitog grada. Svaki izlet u Trst bio je velika radost za nju. Svaki, osim ovog.
Prilično je poznavala taj grad, a posao zbog kojeg je došla unaprijed je dogovorila i znala je točno gdje ide. Sjela je na liniju šest i uputila se put elitnog dijela Trsta. Zastala je ispred parlafona vile opasane visokom živicom ispod koje se nazire željezna ograda. Bila je to kućerina na tri kata sagrađena po modi sedamdesetih. Dočekala ju žena iz njenog grada da je uputi u posao. Žena joj s oduševljenjem pokazivala vilu i sve u njoj. Anita iz pristojnosti nije htjela ženi reći da sve to na nju ne ostavlja nikakav utisak osim grozne hladnoće, bezdušnosti i neugodnog mirisa. Gospođa čija je to vila imala je osamdeset tri godine, iako mnogo mlađeg izgleda. Anita je gospođi nadjenula tajno ime po Babi Kuni i nazvala je Babaeuro. Iz prodorna pogleda Babeeura zračila je bezdušna moć novca. Ničim nije sličila na starice iz njene male zemlje. Visoka, uglađena, bez i jedne bore, guste obojane kose, našminkana sa stilom, ni previše, ni premalo, odmjeravala je Anitu od glave do pete. Svidjela joj se njena mladost, njen osmijeh iza kojeg je skrivala sve svoje brige, svidjela joj se njena duga crna kosa i blistavi zubi. Mrzila je žene s kratkom kosom i pokvarenim zubima, pa je As koji je tog jutra Aniti stajao na čelu, došao u ruke Babeeura.
Ona je trebala voditi brigu o domaćinstvu i praviti društvo Babieuru koja se uz svu tu moć bojala samoće i smrti, za to biti će plaćena više nego bilo gdje u svojoj zemlji , pa čak i da nađe posao. Anita je bila svjesna svojih mana i znala je da nije stvorena za šljakanje, jednostavno bioritam joj bio usporen i mislila je da će bioritam Babeeura odgovarati njenom. Prevarila se!
Da je Babaeuro sa svoje osamdeset i tri godine radila u njenoj zemlji, u bilo kojoj proizvodnji premašila bi sve norme. Da li je u njoj živio neki vanzemaljac ili ne, nikada nije saznala.
Na ženi koja ju dočekala primijetila je veliku razliku od onog dana kad je s njom dogovarala posao. Tog dana kad su se upoznale u gradu na obali mora, izgledala je samouvjereno, čvrsto, zadovoljno, a cijela njena figura odisala je zapadnjački. Plavuša srednjih pedesetih godina, nasmijana, dotjerana po talijanskoj modi, živahno i mladenački. Gledajući je u dvorima Babeeura učinila joj se nervoznom, kao da čim prije želi napustiti to mjesto, s krpom u ruci, kosom koja neuredno pada po licu, na koljenima, čistila je prašinu sa poda, objašnjavajući Aniti da Babaeuro mrzi prašinu i ako je na svjetlosti sunca ugleda ona poludi. Prestrašena žena podsjeti je na pepeljugu. Napokon je otišla, istim putem kojim je Anita došla. Grč kojeg je Anita osjećala od ujutro pojačao se odlaskom žene. Soba koju joj je radosno prepustila bila je nekako sumorna. Možda zato jer je znala da je prije nje u istu tu sobu stigla žena sa Žabice i nikada se više nije vratila natrag. Njeno srce puklo je baš u toj sobi. Anita je na požutjelim tapetama koje su skrivale svaki komadić zida mogla ugledati krv ženina srca. Prestravljena mislima koje su je opsjedale pokuša ih otjerati i misliti na nešto lijepo. Pomislila je na muža, a tuga se povećala, pomislila je na djecu, a tuga se pretvorila u suze, pomislila je na Njušku i plakala je u sobi na čijim zidovima je slutila nevidljivu krv. Mrzila je sebe, zbog sebe. U samoći nije se znala kontrolirati, nije znala zaustaviti tugu, nije znala pobjeći joj. Da je itko mogao vidjeti Anitu koja nikada suze nije ispustila, Anitu koja je u svakom zlu pronalazila nešto dobro, Anitu koja nikada nije pokazivala osjećaje, naizgled bezosjećajnu Anitu, ne bi vjerovao svojim očima.
Tog dana vrijeme se zaustavilo, i koliko god ona gledala u sat činilo joj se kao da kazaljke stoje. Od toga dana u toj kući, Anitino vrijeme je bilo zaustavljeno. Nitko nikada to nije mogao razumjeti, pa ni ona sama. Kad god bi zakoračila u tu kuću, činilo joj se kao da je tu već cijelu vječnost.
U kući u kojoj vrijeme stoji Anita je upoznala neki novi svijet, svijet koji joj do tada bio nepoznat, svijet skrivenih osjećaja. Nije ona željela taj svijet, da joj ga itko ponudio ona ga ne bi primila, čak ni kao dar. Ali taj svijet nije se nudio, nisi ga mogao kupiti, nisi ga mogao dotaknuti. Taj svijet bio je poput virusa, dolazio bi iznenada i ulazio u svaki komadić tijela, u svaku stanicu, u krv. Znala je da ju zarazio u kući u kojoj vrijeme stoji. Zbog njega zamrzila je kuću, zamrzila Babueuro, zamrzila sebe. Virus joj oduzimao i onu mrvicu smijeha kojeg je čuvala kao najveće blago, oduzimao joj godine. Preko noći Anita je ostarjela. Gledala se u ogledalu, a u očima koje su je gledala iz ogledala vidjela je pogled stotina žena koje su čekale istu liniju kao i ona. „Ne! Ja nisam jedna od njih!“ krik bez glasa izlazio je iz nje.
Mogla se je vratiti, ali znala je da taj jedan dan u kući gdje vrijeme stoji, plaćen je danima u kojima će se sladiti njegovim novcem. Ali na žalost ti dani biti će brzi, njihove kazaljke vrtjeti će se urnebesno i brzo će ih potrošiti. Morala je misliti na one ostale dane koji će slijediti nakon njih, za njih je morala priskrbiti još toliko zaustavljenog vremena, i još, i još......Nije vidjela kraja.
U popodnevnim satima kada bi Babaeuro prilegla Anita je uzimala u ruke jedino drago šta je tu imala, svoj rokovnik s pjesmama. Poželjela je pričati s nekim tko će je razumjeti, a samo on je bio tu pokraj nje. Uzela ga u ruke i prvo što je u njega zapisala bilo je:
„ ROBIJANJE
Tako sam tužna. Danas mi je drugi dan a uopće ne znam ni koji je dan, ni koji je datum. Samo znam da mi vrijeme užasno sporo prolazi i da ne mogu ni zamisliti da još devet puta ovoliko, moram biti tu. Užasan presing! Osamdeset eura nije ništa za ovo što osjećam ova dva dana. Ta žena je zbilja totalno bolesna. Najradije bi je stavila u kokošinjac pun govana da se izliječi. Ako maknemo njenu sterilnu bolest možda ne bi bila tako luda, ali bolest se ne može maknuti.
Danas mi je rekla da donesem radijator na struju i upalim ga, a ja sam mislila da mi je rekla da upalim centralno grijanje, pa sam ga zagasila jer je ono bilo upaljeno. Skužila sam to nakon par sati kada mi je postalo zima ali nisam ga mogla natrag upaliti jer je ta vještica sjedila u blizini. Kada je skužila šta sam učinila samo šta nije krepala tresući se. Ali nije to sve. Jučer je zaželjela juhu sa grizom, a ja sam joj skuhala juhu s palentom. Nakon deset minuta došla je iz svoje sobe za ručavanje, i srebrnom žlicom, sva zajapurena, mahala mi je pred nosom govoreći: „Questo e la polenta!“ Ta scena je bila toliko luda da sam se počela smijati kao luđak. Babaeuro cijelu večer je zbog toga bila u bedu. Mislim da ona jedva čeka da idem doma. Rekla sam da ću joj drugi puta kada dođem donijeti vegetu, pa će vidjeti šta je dobra juha, a ona me samo poprijeko pogledala šta je meni opet bilo jako smiješno.“
Anita je gledala u slova koja su ostajala na papiru te nastavila, „ Tek sada vidim da su mi se i slova promijenila. Izgleda da mi se mijenja karakter. Prilično sam neurotična. Ili mi dolaze suze na oči, ili joj psujem sve po spisku, ili se smijem.
Najgore mi je sjediti sama u kuhinji i jesti kao pas. Dok sam jela ugledala sam reklamu za Pedigre i počela sam plakati misleći na svoju Njušku. Jedem samo hrenovke i rikotu jer ova škrtica ne želi kupovati drugo.
Samo se bojim vremena, jer ono od čega sam najviše strahovala obistinilo se. Vrijeme mi užasno sporo prolazi, i dani su dugi, dugi....Ore sono lunghe.
Znam da je kod nas doma koma, ali svejedno mrzim ovo mjesto. Sada je 23 i pet minuta, u piđami sam, znam utonuti ću u misli umjesto u san, a bojim se kud će me odvesti.
VOLIM VAS!
Usput, često se sjetim one jadnice koja je došla ovdje raditi poput mene i izdahnula je. To me užasno baca u bed i čini tužnom. Počela sam se čak i moliti. Molim se Bogu, jučer, a i sada ću opet.“
Četvrtak 27. O1
Popodnevni odmor od 15-17
Ležim na krevetu dok me sa jedne strane zida gleda mrtva priroda a s druge neki prohujali vremenom talijančić. Mrzim razmišljati, kada bi barem mogla zaspati. 120 eura, kada ih nemaš lud si.
Ja još uvijek nisam svjesna gdje me život donio. Ne mogu se naviknuti na to da sam teška sirotinja, bez kinte, potonula, u dugovima. Dvadeset dana bez VAS.............................UŽAS
Tek su prošla tri, ustvari još nisu prošla. Dobila sam menzis, samo mi nije jasno kad prije. Vjerojatno zbog stresa. Sad znam kako je biti ROB.“
SUBOTA 29.01
ZATVOREN NA SLOBODI, dobar naslov za roman, ili LJUBAZNO ODVRATAN, ili NOVAC SVE TRPI, ili GDJE JE DNO.
Između ostalih izmišljenih poslova danas sam morala svim rožicama brisati listove od prašine. Ma dobro, nije to ništa strašno, više je smiješno.
NEDJELJA 30. Gennaio
Ne znam zašto (znam zašto), ali od jutros mi je u glavi pjesma „Prokleta nedjelja“ AHHHHH...............Evo jedan sat je poslijepodne, kuham maneštru i ne znam šta ću sama sa sobom. Jutros sam opet zaspala. Probudila me buka Babeeura u sedam i trideset. Danas imam slobodno popodne, a šta će mi pitam se. Mislim da je najgora stvar u životu jednog čovjeka kada ostane sam sa sobom i kad nema nikoga svog u blizini. Ne znam da li da uzmem jedan praksiten jer sva nekako drhtim.... Čula sam se sa mojima i tako sam se ražalostila. Zvala sam neku Kristinu koja isto radi ovdje, žena na odlasku mi je dala njen broj. Ona nema danas slobodno. I ona je u komi kao i ja, iako već dugo radi u Italiji. Danas je prvi lijepi dan od kada sam ovdje, ali to mi baš ne ide u prilog. Više bi voljela da je oluja. Da barem imam pričati s kime. Danas imam 240 eura ako se ne varam. Ne varam se, znači dvije tisuće kuna. A JOJ tisuću osamsto!
Ovaj rokovnik mi je postao najbolji prijatelj. Idem se ipak malo prošetati.“
Mislila je Anita da će na friškom zraku pobijediti svijet osjećaja koji je obuzimao. Ali neobičan joj bio taj zrak. Uvlačila ga duboko u pluća analizirajući svaku njegovu česticu i osjećala da nije isti kao onaj iz njenog grada na obali mora. I ovo je bio grad na obali mora ali drukčiji od njenog. Rjeđega zraka, napučeniji ljudima, brodovima, autobusima, vlakovima, svime. Spustila se je do mora i gledala stotine galebova koji su nadlijetali lučicu. Čak ni oni nisu bili isti kao galebovi iz njene luke. Svi do jednoga bili su upola manji, kreštaviji i mnogo brojniji, baš kao i Talijančići. Prošetala se na vrh punte koja je prodirala duboko u more, a u rukama je držala rokovnik. Sjela je i otvorila ga uzimajući olovku u ruku.
„Šetam se lungo mare po Barkoli. Sjedim na jednoj punti i gledam more, galebove i slušam zvona brodica u luci. Vjetar puše, nosi mi kosu na oči. Talijančići se masovno šetaju. Gladna sam. Danas nisam jela ništa od uzbuđenja što ću izaći van. Vidjela sam se sa Kristinom. Bože, ona je mnogo mlađa od mene. Ima malo dijete i radi ovdje. O tome treba napisati priču. Mogla je ostati sa mnom samo sat vremena, od petnaest do dva, do petnaest do tri. Netko mi se mota iza leđa. SAMA SAM. Zašto sve ovo pišem. Sve je zatvoreno osim tratoria i restorana, a šta ću tamo kad nemam love, a i ne smije se pušiti. Nemam nikakav osjećaj. Ni ovo, ni ono. Da Vas barem mogu nazvati ali mobitel mi je pojeo sve kune. Imam još par minuta za razgovor, pa to moram čuvati.“
Te nedjelje Anita je odlučila da više nikada neće nedjeljom izlaziti van. U sobi sa požutjelim tapetama bila je sama, a ovdje na obali mora među tisućama šetača osjećala je samoću sto puta jaču od one iz kuće zaustavljenog vremena. Brojala je dane i često dolazila na rub predaje, ali nije si to dozvolila. Ona je jaka Anita i dokazati će to svima. Babaeuro bila je neiscrpna u zadavanju poslova. Čak i u večernjim satima, nakon večere kada bi gledale televiziju smišljala je stotine poslova za drugi dan. Anita je imala sreće da razumije Babin jezik ali ga nije znala dobro pričati, pa nije ulazila u diskusije s njom, šta se pokazalo boljim za nju. U tim večernjim satima dok su zajedno sjedile, svaka u svojoj udobnoj kožnoj fotelji, i dok bi Babaeuro u pola sata promijenila stotine programa iživljavajući se na daljinskom upravljaču, Anita je u mislima bila sa svojom obitelji. Znala je da im je grozno bez nje, znala je da im je grozno i sa njom a bez novaca. Svaku večer ponavljala je u sebi „Izdržati ću ja to.“ Jutrom je Babaeuro već prije sedam sati lupala šlapama po hodniku ne bi li probudila usnulu Anitu. Kad bi se Anita ustala Baba se vraćala u krevet. Tako podlu, egoističnu, a nadasve pokvarenu babu teško bi se moglo pronaći. Anita je imala tu sreću. Upoznala je čudovište. Čudovišta ne obolijevaju, ne nagriza ih zub vremena, mislila je ona. Baba je uvijek iza leđa pratila i saginjala se provjeravajući prstom da li je ostalo prašine na najskrovitijima mjestima kuće. Sretna što je uvijek pronalazila, zvala bi Anitu svojim hrapavim, šupljim glasom i pružala prst prema njenim ustima govoreći joj „dammi lingua“da to pojede. Toliko je željela doživjeti sretne dana da joj ni ta cijena kojom ih plaća još uvijek nije bila previsoka. U takvim situacijama naučila je šta je to dvoličnost. Iako bi najradije Babu uhvatila za vrat i pričala joj o tome šta je uskoro očekuje u paklu, ona je smireno gledala Babi u oči i smiješkom odgovarala „No, gracie signora sono a dieta“. U takvim situacijama Babaeuru otvarao se ventil crnog humora i ljutnja bi se pretvarala u smijeh. Svaki naizgled ljubazan odgovor Anite bio je obavijen gorčinom, koja se pretvarala u neopisivu mržnju.
Anita se bojala smrti. Kada joj umro otac doživjela je šok. Susret sa smrću bio je najgore iskustvo. Bojala se bilo čije smrti i nije ju željela nikada više dotaknuti. Dani u kući zaustavljena vremena promijenili su Anitu. Nije željela Babi smrt, željela je da crkne, i nije se bojala susreta sa smrću. Promjene koje su se dešavale u Aniti, desile su se u satima koje bi i malo dijete moglo prebrojati. Znala je ona to. Gledajući se u ogledalu, vidjela je neko drugo lice, neku drugu ženu. Kako je to moguće, pitala se?
01.02. MARTEDI
SONO ŠTUFA!!!!!!!!
Boli me glava. U takvom sam iskušenju da se pakujem i napustim ovu ludnicu. Rekla sam joj da sam štufa, a ona mi je ljubazno odgovorila da slobodno mogu ići ako to želim. Ima pravo.....
03.02
Jučer nisam ništa pisala. Ne znam kako bi nazvala to stanje. UŽAS. Kada ti je poljuljan ponos, kada si tako mali, mali da osjećaš kako si nitko i ništa. Dan izmiče, skoro je 23 sata. Danas 400 eura. Malo, tek Sunašcu za fax, a željela bi još svašta, svašta......htjela bi platiti telefon, da nam ga ponovo ukopčaju, Buzdi kupiti tenisice, vratiti sitnije dugove, htjela bi čizme............
NJUŠKA................kako mi nedostaje, i na nju mislim svaki dan. Strah me je da se ne bi uvrijedila. La Njuška e offesa, HAHAHAHAHAHHA...............
Teško mi opisati to stanje potlačenosti, ali izdržati ću, imam cilj. Danas sam se čula sa mojima i sretna sam. Buzda sutra ide prijatelju na rođendan a preksutra, u nedjelju na maškare-povorku. Opet plačem. Jebene suze. To je ovdje svakodnevnica. Šta sam sve danas radila: Doručak, krevete, prašina, tepisi, cijela kuća, vani prala beton od prolivenoga ulja, prala stakla od cijelog stubišta, glancala lustere, postavila gotov ručak i sve pospremila. Možda ne izgleda tako strašno kao u stvarnosti. U 4 i 15 sam legla u krevet i bila sam samo u jednom stanju, stanju umora. Sada sam ravnodušna na sve. 400 eura za ovih deset dana, zaista je premalo.
SUBOTA 5. FEBBRAIO
Ok. Prošlo je i danas ono najgore, a to je jutro. Jutro puno nervoze, grč u trbuhu i bol u prsima. Tako je to izgledalo jutros, a tako je i inače. Svako jutro ponovo dobijem želju da se spakiram i odem. Dvanaest dana najgoreg mogućeg životnog iskustva, a tek 480 eura. Razmišljam kako bi bilo lijepo da imamo auto i da mi dođeš sutra, u nedjelju. Da zajedno šetamo lungo mare. Zašto nemamo te mogućnosti. Zašto nam se sve to desilo? BOŽE ZAŠTO?????????
Nedostaje mi Njuška. Tužna sam. Nisam ni znala da sam tako osijetljiva i da mi suze mogu svaki čas doći na oči. Nitko me ne zove. ZAŠTO? Ne mogu vjerovati da me nisi imao od kuda nazvati i dati malo podrške, snage, a i ljubavi koja mi nedostaje. Pitam se KOLIKO JOŠ.“
Izdržala je ona još dugo. Nikome nije pričala gdje odlazi, i s nikim se nije upoznavala. Čuvala je tu prokletu istinu samo za sebe. Sramila se nje. Žene koje su dijelile njenu sudbinu bile su opasnost za nju. Izbjegavala ih čim više, ne želeći njihove priče, jer bojala se da su još gore, još teže. One su prale tuđe guzice, a ona je izvršavala tuđe hirove. Mislila je da je to bolje ali prevarila se. Dani koje je trošila naplaćenim eurima ublažavali su besparicu ali otuđivali je od života i uvlačili u svijet mašte. Mašta je jedina mogla izliječiti rane koje su se stvarale u kući zaustavljena vremena.
Vraćala se u tu kuću sve češće, i uvijek iznova osjećala istu tugu kao i prvi puta. Baba ju vrijeđala, jednom joj rekla „Simpatična si, ali si velika prljavica“, i gledala je jednim od onih odvratnih pogleda koji govore „ja imam novac, ja imam moć“. U takvim situacijama Anita bi vještici na svome jeziku sa smiješkom odgovorila „Kujo crkni“, a onda bi joj bilo žao što ju nazvala kujom, ne zbog nje već zbog jadnog pseta, pa je umjesto kuja nazivala babu riječju koju nikada do tada nije upotrijebila, đubretom. Četiri mjeseca Anita se vraćala, a onda je prestala dolaziti. Djeca su se školovala, a njen suprug slomljen bankrotom izgubio se u očaju. Nije bilo novaca. Povremeni poslovi bili su tek kap u moru. Dugovi su se skupljali. Anita je znala da se sve žene sa Žabice koje su krenule put Babeeura vraćaju na Žabicu slomljena duha i traže nove Babeeure čiji je bioritam na samrti. Mogla se je vratiti u kuću zaustavljena vremena kad god. Tako je i bilo. U jesenje rano jutro, teška koraka krenula je put Žabice. Nikada nije poželjela da je itko prati. Sjedila je u autobusu i gledala kroz prozor. Mrzila je muškarce koji su sa perona mahali svojim ženama jednako kao i žene u autobusu. Gadilo joj se sve.
„30. 10.
Opet tu nakon pet mjeseci oporavka od luđakinje. Danas mi je deveti dan da sam tu i molim Boga da izdržim još sutra i preksutra idem doma. Opet sam loše, jako loše. Da li itko to može shvatiti?????? Čudno je to kako jedan klavir može dijeliti dušu sa mnom.
Na najuočljivijem mjestu stana smjestili su njega. Masivan, elegantan i izglancan do te mjere da se Babaeuro u njemu može gledati kao u ogledalu. U tom sjaju vidim ruke žena sa Žabice. Klavijatura mu je uvijek poklopljena, a njegovu površinu prekrila je slikama, vazama s umjetnim cvijećem, porculanskim ukrasima. Vjerojatno stoji tu da bi ostavljao dojam ali na koga, na prašinu.
Često se znam zavući ispod njega. Sjediti tako i čekati da vrijeme prođe. Danas sam učinila isto, ali naslonila sam glavu na njegov unutarnji, donji rub i osjetila sam tugu koja je izlazila iz njega. Budno sam osluškivala i u tišini čula njegove misli: „Znam da se diviš mojoj ljepoti, ali ti je nisi nikada doživjela. Moja gazdarica želi da izgledam savršeno a potpuno je zaboravila koja je svrha mog života. Venem u tuzi jer nikome, baš nikome, ne mogu pružiti trenutke sreće, nježnosti, dobrote, utjehu. Venem jer moji tonovi ne ulaze u srca ljudi koji bi sa mnom dijelili svoje duše.“
Pričao mi je, a ja sam s njime dijelila svoju zatečenost, svoju robiju, svoju patnju. Odjednom shvatila sam da u ovom zatvoru nisam sama. Na svakom koraku stajao je netko tko pati. Ugledala sam kamin u kojem nikada nije bilo žara. Učinilo mi se kao da i on pati. Sjetila sam se cvijeća koje stoji po kutovima prostorija, i svih onih kapi koje svakodnevno pronalazim na podu pod njime. Cvijeće plače....O Bože!!!! Sve što je nježno i plaho u ovoj kući je osuđeno na patnju. A onda sam se sjetila pčela i osinjaka koje sam u proljeće pronalazila na svakom ćošku kuće. Na štokovima vrata, na karnišama, u zavjesama. Nisam mogla zamisliti da bi pčele radile gnijezda u kućama, zajedno s čovjekom živjele kao da su u prirodi. Otkrila sam tajnu. Kuća u kojoj je vrijeme zaustavljeno njihov je hram, a Babaeuro njihova je majka, MATICA BABAEURO.“
Priče koje su joj se stvarale u mislima i slike koje je gledala nekim drugim očima prestraše je. Mislila je da je poludjela. Babaeuro ju je cijedila kao spužvu , samo da bude sigurna da je svaki euro kojeg će se odreći krvavo zarađen. Povratak u tu kuću, sve dublje je vukao u svijet skrivenih osjećaja. Izvirali su neprestano, jedan za drugim, i svaki je lomio kao suhu granu, pucketala je pod njihovim prstima.
„Možda je bolje ne pisati ništa, pa se tako možda neću ni sjećati ovog jebenog filinga koji me prati već pri samoj pomisli da moram natrag ovamo. Da ubijem taj osjećaj tuge, samoće i beskrajnog trajanja odlučila sam popiti helex i dobila sasvim suprotan efekt. Sada žalim što se osjećam kao biljka, šta u meni nema onog mog duha, šta mi je pogled tup i što ne plačem, a suze mi klize same od sebe.
Samoća možda može biti lijepa,
Kao livada puna procvalog cvijeća,
Samo kako da osjetim miris livade,
Kada stojim u močvari, sablasnoj...
Njena mrtva tišina probada mi uši
Zatvaram oči, dozivam slike,
Ne dam močvari da me uzme.“
Ako sve na svijetu ima dva lica, mislila je ona, onda i moji osjećaji moraju imati onu drugu stranu. Tjerana tom mišlju počela ih je luđački izvlačiti, kopala je po njima čvrsto ih držeći, i nije im više dala da je lome. Pažnja koju im upućivala mijenjala ih, i oni su osmjehujući se pokazali svoje drugo lice. Napokon, svidjeli su joj se. Ulazila je u njihov svijet i putovala njime. Svijet dubokih osjećaja, od neprijatelja pretvorio se u jedinog pravog prijatelja, iskrenog, onog koji te ne davi svojim frustracijama, koji ne očekuje ništa za uzvrat. S njima je ulazila u neke svjetove, samo njoj vidljive. Spašavali su je u kući u kojoj vrijeme nije odmicalo.
U njenoj maloj zemlji, s malim brojem stanovnika potražnja za "Burzom" povećavala se iz dana u dan. U zemlji u kojoj je radila nije bilo dovoljno babaeura kolika je bila potražnja žena sa Žabice. Sve one koje su čekale istu liniju izgubljena pogleda, duboko u sebi bile su sretne da su dio Kaznenih odreda kojima nema kraja. Anita još uvijek nije priskrbila dovoljno dana u kući gdje vrijeme stoji, da bi uživala u danima na slobodi. Njen pogled nije izgubio sjaj, sjaj se povećao. Babaeuro zavoljela je njen osmijeh više od novca kojim ga plaća. Ali Anita? Anita još uvijek s Asom na čelu korača tom sudbinom, ali osjećaj koji ju prati govori joj da je to samo generalna proba. Kada sam je upitala za šta, odgovorila je:"Za poker!" Zaista -U svakom zlu ima nečeg dobrog!
"Beds Are Burning"