Galebi se karaju

Samo za one koji vole blage „vruće priče“ ( nastavak na Obično naklapanje)

Doletjeli su s druge strane mora. Mladi galebovi željni dobre zabave i novih avantura.
Nakon dugog leta mrtvi umorni, sletjeli su u osamljenu uvalu. Izvalili se na leđa raširenih krila i neko vrijeme tako nepomično ležali. Spazio ih je galeb Marko. Dalmatinac koji je lijeno kružio iznad mora. Ugledavši ga, galebica Kiara stane na svoje tanašne nožice, i ne vjerujući svojim očima , gutala ga pogledom. Marko je bio pernatiji i veći od svih galebova koje je ikada vidjela. Njegovo tamnoputo atletski građeno tijelo presijavalo se na Suncu, a na glavi mu se isticalo tamno vjenčano ruho koje je označavalo da mu je vrijeme parenja, dok je Điđi , koji je doletio zajedno s njom, u usporedbi s njim , izgledao kao malo dijete s odraslim licem.
Vidjevši kako Kiara pohotno gleda Marka, Điđi glasno zakriče „, cara mia , to je primitivni krikkanac, kriii, kriii..“Primitivni ili ne, mislila je Kiara u svojoj glavici , rado bi ona pod njegova krila.
Marko odleti, a Kiara , napaljena njegovim izgledom, okrene se zatvorenih očiju s Markovom slikom prema Điđiju i počne umiljato kričati. Ne bi Điđija zvali uzalud „digić“ da on ne skoči odmah na noge, okrene Kiaru na trbuh i KRU, KRU, KRU..kratkim isprekidanim ponavljanjem, pomicao se napred nazad, dok je Kiara zamišljala tamnopute ruke oko struka i ispuštala dugačke krikiće, KUUUUU, KUUUUUUUU, sa kratkim stankama. Nije ni znala da Marko stoji pritajen u pozadini i svojim, crnim kao ugljen, očima prati svaki njen pokret. I kad se baš htio udobno namjestiti Điđi odmakne Kiaru od sebe. „ E Điđi moj, ne radi se to tako..“, pomislio je i odletio.
Drugi dan vratio se Marko u istu uvalu i vidi Kiaru samu kako leži i upija sunčeve zrake ne bi li dobila lijepu brončanu boju. S najšarmantnijim osmijehom doleti Marko do nje i zakriče pjvajući, „ lipoooo li je, lipooo li je, na laaažini suvoj ležat, na osami pored mora, naaa pučiniii tebe gledat...mooooja galebice...Mogu li Vam pravit društvo?“ upita je ljubazno. Pogleda ona u daljinu ne bi li vidjela Điđija i zakriče „ kuuusi,kuuusi...“ Marko se ponudi da je namaže kremom za sunčanje, a ona oduševljeno prihvati ponudu. Dok joj utrljavao kremu svojim jakim , a tako nježnim prstićima čija je plivaća kožica klizila glatko po njenim leđima, u trbušiću su joj zaplesali leptirići. Željno je očekivala da on spusti svoje prstiće malo niže, pa još niže. On ju je nježno milovao rukama od ulja dok je ona bila sve nestrpljivija, i u jednom momentu okrenula se prema njemu i zakričala, uzbuđeno „ kuuuzmii, kuuuzmii, kuuuzmii...“ „ Ma ča ti je sada, ča si se raskokodakala, tu san, neću ti pobić, ča ti ne bi kuuuzmilaa mene kaaaa?“ Kao da je jedva dočekala da joj to kaže, onako uzbuđena, sočna i vlažna skoči na Marka i svojim kljunom okljuni ga cijelog. Već vidno nestrpljivu, polako ju je podigao i namjestio na svoju raketu spremnu za let, koja ju je uzdigla u najviše daljine za koje nije mogla ni slutiti da postoje. Kričala je kao što ljudi vrišću vozeći se na vlaku smrti, dok nije potrošila svo gorivo njegove rakete. Gledao ju je dubokim pogledom i s blagim osmijehom dok je ona ponavljala „ mama mia, mama mia, mama mia ke kaco....“, „ e to ti je naša domaća, topla kaciola,,,“ smješkao se Marko.
U toj lansiranoj raketi koja je parala zrak Kiara nije ni primijetila da se od snage leta njeno perje raskostršalo kao nikada do sad. Marko ju je tako očerupanu nježno podigao sa svoje letjelice, pomilovao po glavici i dok mu se ona dalje umiljavala spustio je svoj kljun na njeno uho i nježno joj zakričao : „ ciao bella, moran kuuuurat, kuuurat i drugin galebican, kuuurat naše znamenitosti, kuu, kuu“.
Na povratku svojoj rivi , Marka trgne tanki glasić galeba koji mu je dolazio u susret. „kuuu..kuuu...karo amiko, ima li kod vas klubova za svinganje?“, „ Ma k vragu i svinganje, i cili pokvareni zapad, i ti muzuviru jedan “, zakriče Marko i odleti. Duboko je žalio Điđija koji je nesiguran u sebe tragao za tuđom seksualnom maštom.

Moja i njezina priča

Ona i ja
Upoznala sam je u foaelju jednog art kafića.
Tople boje koje je nosila i bižuterija još više si isticale toplinu kojom je zračila. Upoznala nas je zajednička poznanica. Odmah na prvi pogled osjetila se obostrana simpatija. Nakon tog susreta naša druženja su postala učestala. Neobično je bilo jedino to što je ona imala obitelj. Muža, djecu, kćer tek par godina mlađu od mene, a ja sam bila studentica na drugoj godini faksa.
Uvela me u svoj savršeno poslagan svjet. Njezine životne puzle slagale su se jednostavno, bez teškoća. Da li same, ili ih je slagao netko drugi, svejedno je. Ona o tome nije nikada razmišljala. Jednom kad sam joj obratila pažnju samo se osmijehnula i ravnodušno slegnula ramenima.
Bez napora koračajući životom zračila je neopisivom rasterećenošću čija je lepršavost privlačila ljude. Divila sam se toj lakoći postojanja. Godine nam nisu bile prepreka da postanemo najbolje frendice.
U toplim ljetnim noćima uživale smo se „mjesečiti“. Satima bi sjedile na osami ispod Mjeseca skupljajući Mjesečevu energiju. U toj tišini čulo se samo more, a mi smo se smijale valjajući gluposti. Ja njenoj neobuzdanoj neozbiljnosti, a ona mojoj neozbiljnoj ozbiljnosti. Pričajući satima dočekivale smo zoru. Voljela sam joj prepričavati svoje obične životne priče. Ona je upijala svaku moju riječ i pretvarala te priče u najljepše bajke koje su njenim očima i meni samoj postajale fantastične.
U tom divnom mjesečenju dozvolila mi je da je upoznam bolje od ikoga, a i ona je mene upoznala bolje od svih. Mogla sam joj reći da je volim i da je mrzim, da je jebeni sebični egoista, da je luda i da je predivna, mogla sam joj reći bilo šta. Dozvolila mi da ponekad budem njena savjest. Dozvolila da joj sudim isto kao što je i ona sudila meni, dok je brisala sve moje prolivene suze zbog nesretnih ljubavi.
Mnogi govore da je djetinjasta, a ja obožavam to dijete u njoj mnogo više od one ozbiljne žene. Ozbiljna žena kaže da svi ti umišljeni imitatori tuđih života koji je nazivaju neozbiljnom skrivaju svoje komplekse tražeći mane u drugima. „ Dozvoljavam im to gledajući tako unutar njihovih kalupa koji ih stišću sve dok jednog dana ne puknu“, govorila je sasvim ozbiljno. „A kakav je tvoj kalup?“, pitala sam je. „Fleksibilan“, odgovorila je kratko, „iako bih voljela da ga uopće nemam“, dodala je nakon kratke šutnje. Onda me jednog toplog ljetnog dana odvela na grote. To mjesto je bilo tik uz more, necivilizirano i nepristupačno. Oštre stijene nisu privlačile ljude tek ponekog avanturistu željnog samoće. Osjećao se miris kadulje u zraku, a u uvali nadomak stijena ljuljuškale su se jedna do druge usidrene jahte. Odvela me na mjesto gdje se more poput bare uvuklo u kopno, i u tom vrućem plićaku noge su nam upadale u blato. Bilo je ludo, valjale smo se u blatu. Mazale se po cijelom tijelu i smijale se. Bile smo gole mulatkinje koje uživaju u čarima Jadrana. To su trenutci koje ću uvijek pamtiti. Zajedno smo često izlazile iz naših kalupa. Uživale u slobodi koju nam poklanja ovaj svijet.
Njena prednost nad drugima je to što ju život ne opterećuje zakonima koje nosi vrijeme. Ona je totalni hedonista, koji u svakom trenutku traži ljepotu i nadahnuće.
Bila sam uz nju i onda kada je vjetar razbacao njene puzle. Ona je sliku svojih puzli čvrsto držala u mislima i borila se s vjetrom dok ju je bešćutno bacao na sve strane. Njezine suze nisu tekle niz obraze, već su se stiskale u prsima od silnog razočarenja. Suze koje su prekidale disanje i tjerale na hotimično uzimanje zraka. Zvala ih je suze od stakla. Te ubojite suze oplemenile su njenu dušu još i više, nadahnule je još i više. Danas moja frendica slaže svoje puzle i smije se isto kao i prije, možda mrvicu opreznije, ozbiljnije ali još uvijek za mnoge imitatore neozbiljno.
Ona ne skriva podlo svoja lica. Smije se vlastitim manama, veliča ih i radi od njih vrline. Možeš joj se smijati ali kad se smijeh pretvori u ismijavanje nećeš ni znati da ti je zatvorila vrata svoga svijeta.
Ona nikad ne gubi i onda kad se to čini, ona u porazu postaje heroj. Prije par godina kada je lutala svijetom skupljajući svoje razbacane puzle poslala sam joj sms-om rođendansku čestitku ,poželjevši joj da se uvijek poput mačke dočeka na noge. Odgovorila mi je „to si i sama želim“.
Boreći se s vjetrom ona je svom egu sazidala duboke temelje da ga više nikakve bure ni oluje ne mogu poljuljati. Njezin ego je jači od svakog, jer ona sebe voli. Ako joj kažeš da je egoista odgovorit će ti da još uvijek nije dovoljno velik kakav bi htjela biti. I nije. Prije nje same, na prvom mjestu stoji njena obitelj. To je njena svetinja, njena oaza ljubavi, njen izvor energije. Dozvolit će ti da uđeš u njega, da ga dotakneš, osjetiš. Ali nemoj nezasitno, bezobrazno uzimati tu energiju, tražiti mane u njenom svijetu. Ti si tu samo gost koji je dobio čast da uđe u njega. Vjeruj mi nisi joj potreban, i svako tvoje narušavanje tog sklada vratit će te od kud si došao. Otkud znam? Pa ona živi u mom srcu.
„ NAS dvije brijemo, letimo i zajebavamo se i cijeli je svijet naš dom, i sve je LJUBIČASTO, PLAVO, ZELENO IZ MENE, a CRVENO, ROZO, ŽUTO I NARANČASTO IZ NJE. Mi smo zajedno DUGA. Mi smo zajedno uvijek prijateljice moja. Ja kiša, a ti sunce =DUGA, kažem ti...zajedno.
Sreća je što sam te upoznala. Voljela bih da nema sada nikog tu pored nas. Da, sebično je to znam...Ali imam osjećaj da oni nikada neće vidjeti TVOJE BOJE, TVOJU ENERGIJU, TVOJU ISTINU-TEBE U CJELINI.
TI SI OBRNUTA JA, kao što stoje dvije iste dame na karti, jedna je gore, a druga dolje. MI SMO ODRAZ JEDNA DRUGE SA SVIM NAŠIM MEĐUSOBNIM RAZLIČITOSTIMA, I ZATO TE VOLIM, i uvijek sam tu za tebe. ''

Ja i ona
Bila je premjera jedne predstave. Muž i ja često smo večeri provodili u centru za mlade, kojeg je on bio suvlasnik.
Imao je krasnu ideju da spoji kazališe, umjetnost i muziku u jednome prostoru u kojem bi mladi sudjelovali kroz svoj rad, talenat ili ako ništa drugo, podržavali svoje vršnjake.
Uostalom, i sami smo imali djecu u pubertetu kojoj smo željeli pružiti kvalitetnu zabavu kroz razne programe.
Tamo sam prvi puta vidjela nju. Mladu studenticu umjetnosti. Te mi se večeri pogled stalno vraćao na nju. Imala je nešto magnetki, i neobično u sebi i mamila moju pozornost, koju inače nije tako lako skrenuti.
Mislim da mi je ona sama na kraju prišla, rekavši mi da me ne može prestati gledati zbog istog razloga.
Od tada naš se odnos odvijao spontano, direktno i iskreno, kao i upoznavanje.
Imala je u sebi neku mudrost, staru dušu punu dubine, a od mene je razdvajalo toliko godina.
Pozvala sam je k sebi u goste jednu nedelju, jer je vikende najčešće provodila sama.
Posjeti su prelazili u noćenja preko vikenda. Najčešće bi ona zakasnila na posljednji autobus, ili je to bila isprika da budemo i dalje skupa…još jedno jutro…još jedan dan…još jednu večer…toliko smo toga još imale za reći…
Onda je jedne večeri prozvala naša ljetnja okupljanja mjesečenjem…
Govorila bi da moja koža zapravo treba mjesečev odsjaj, jer mi više paše uz moje zelene oči i crnu kosu.
Kakav da je god razlog bio, mjesečenje je postalo naš omiljen punjač baterija, i kad god sad vidim mijesec, pomislim na nju.
Shvatila sam da sam godinama površno gledala na stvari i odnose oko sebe, sve dok ona nije podjelia svoje priče i poglede sa mnom, u tim toplim noćima uz obalu mora.
Počela sam posmatrati oko sebe. Počela sam razlikovati boje, a ako bih imala poteškoća s time, pitala bih nju.

Hrabrila me da idem dalje, da izrazim sebe, da shvaćam hedonizam kojeg toliko volim i da ga djelim s drugima kroz kreativnost.
Odabrala sam pisanje.
Imala je pravo…mislila sam da sam sebe dovoljno upoznala, sredila. Imam krasnu djecu i krasan brak uostalom, međutim , u meni je želja za novim saznanjima i dalje buktjela.
Shvatila sam da sam živa, da sam željnja iskustava i da za ništa nikada nije kasno!

Nju sam s druge strane naučila da stvari uzima manje k' srcu, i da se svakoj svojoj napravljenoj pogrešci nasmije.
Uz mene je naučila život gledati kao ugodnu vožnju, kojoj uvijek može promjeniti smjer i voljeti samu sebe i svoju kompleksnost, jer je nepresušno jedinstvena.
Često smo odlazile zajedno do mora. Jednom smo tako lovile ribe uz obalu, za moju mačku koja me svugdje pratila. Ja sam uvijek izvlačila van Lepe, a njezina prva riba bila je Glavoč….jedna od najružnijih riba na svijetu!
“Evo!Pa nego šta drugo!...Prvo pa glavoč!”’ govorila je…ma da se u tom pesimističnom glasu krio nevjerovatan smisao za humor i živost.
Dok sam ja vadila Lepu s raznim duginim bojama i urnebesno se smijala, ona bi vadila udicu iz ribljih ustiju i bacala ribu natrag u more…”Nema šanse…čak ni Micko neće jest glavoča!”….te ustrajno čekala na pravu ribu…Smijala bi se tako samoj sebi, meni, mački koja je čekala na obrok, a ja sam znala da je shvatila najbitnije i pustila da brige postanu veselje….i nikad odustala od najboljeg za sebe….

Tako je i danas, svojom ustrajnošću puno postigla i daleko dogurala, ostala svoja i jednostavna… i nikada nije odustala od mene…
Ona je ja, a ja sam ona…., i naše su životne vožnje, zauvijek isprepletene….

( Neki dan u novoj Graciji izašao je intervju sa mojom najdražom prijateljicom koja živi i radi u Londonu, i sa svojih 28 godina uspješno gradi karijeru. SAMO NAPRIJED )

Obično naklapanje

Ovo nije nikakvo opravdanje iako je potaknuto jednim događajem. Ja bi to nazvala pričom o mom blogu
Do sada nisam imala potrebe opisivati svoj blog jer on je prije svega namijenjen meni. Otvorila sam ga na nagovor mog sina koji zna da volim uvijek nešto piskarati. Do tada nisam nikada posijećivala ničije blogove, već tek nakon par mjeseci iz čiste znatiželje krenula sam istraživati naše hrvatske blog portale. Upoznala sam jednu predivnu ženu koja je postala moj prvi virtualni posjetitelj. Vjerujem da će se ona prepoznati u ovim riječima. Da ne duljim, kontakte s ostalim blogerima stekla sam isključivo preko nje.
Uglavnom, shvatila sam da se ljudi dobro zabavljaju i rasterećuju svojim blogovima, svatko na neki svojstveni način. To je zaista super. Međutim, prije par dana susjed me sreo u dvorištu i pitao s čim se bavim, a ja sam mu rekla da pišem blog i tako to...
Moj susjed je mlađi od mene skoro jedno desetljeće i vrlo je drag čovjek. Nakon tog susreta nije me bilo par dana i evo jučer ga sretnem u portunu, a on će onako zvaničnim dubokim tonom: “Bimbi!!!....Ej Bimbi!!!“...osmjeh pa pitanje: „Daj molim te šta ti je onaj flower, nešto bez veze?“
Da razjasnim priču. Kad sam mu rekla prije par dana adresu moja dva bloga, on me je pitao koji od ta dva je onaj „vrući“. Sasvim ozbiljnog držanja ali naravno u zafrkanciji ja sam mu odgovorila: „ ako baš želiš pogledati taj odi na bimbi flower.“ On je povjerovao i pitaj Boga šta je pronašao, vjerojatno neki flower blog, ali nema veze samnom a ni s "vrućim".
Sad se ja smješkam i pitam ga zašto je bez veze i pitam ako je pogledao ona dva druga bloga. Na to će on: „ misliš one pričice, ccccccc...pihhhh, pa to je ajde nešto tvoje, tamo...ali ljudi ti to ne vole, ljudi vole SF i nešto onako „vruće“. Onda ja kažem: „ misliš na sex, perverziju možda i tako to.“ On se smješka širom otvorenih očiju i predlaže mi da napišem neku vruću priču na temu moje frendice s drugog kata i mene zajedno. Pa ako ne želim da mase čitaju neka moja frendica to prevede na njemački jer ona je profesorica njemačkog. To je u meni izazvalo laganu lavinu, nazovimo tako, pa ja sada ne mogu a da ne pokažem onu svoju drugu stranu koja se zove „pamti pa vrati“. Čovjek bi htio čitati tuđa sexualna maštanja. Ja vjerujem da takvih ljudi uistinu ima jako mnogo i da bi to bilo komercijalno za one koji žele popularnost. Moje pitanje u cijeloj ovoj priči je „ Zar postoje ljudi koji sami nisu dovoljno sexualno maštoviti?“ „ Da li su ti ljudi u sexu inertni, dosadni ako ne pročitaju tuđe maštarije?“
Ne želim biti previše drska pa postavljati još pitanja na koje znam i odgovore, ali to me je potaklo na opis ovog mog najdražeg bloga.
Često u ovom svjetu tražim neki drugi svjet. Nalazim ga na određenim mjestima i pokušavam držati otvorena ta vrata, ulaziti kroz njih čim više, jer naprosto uživam u tom svjetu. Naravno nemam ništa protiv podijeliti ga s vama koji svratite i zavirite u njega, dapače drago mi je. I na kraju potaknuta tom pričom u portunu želim naglasiti da je ovaj blog otvoren isključivo za moju dušu, isto tako i onaj drugi, gdje ću stavljati svoje amaterske fotke koje su u određenom trenutku meni bile interesantne, da li smiješne, tužne, genijalne, blesave nema veze. Dogodilo mi se nešto neočekivano i dobila sam neke posjetitelje koji su mi uistinu postali dragi, i pljuvajte po pričama, hvalite ih, kudite ih ali nemojte mi reći zašto to pišem kad nikog ne zanima. I još nešto da ne zaboravim ...“Lako je tuđim kurcem lupati po koprivi.“AMEN