Volim Irmu

Irma nije svjesna činjenice da je upravo ona, Irma, kraljica snova. Nije svjesna ni mnogih drugih vrlina koje proizlaze iz njenog snenog bića. Gleda me odsutnim pogledom. Znam, suvišna sam u njenoj blizini. „ Što ti je?“- pitam je, tek toliko da nešto progovorim. Njen odsutni pogled zaustavlja se na mojim očima i prožima me dubokom crninom u kojoj mogu uhvatiti ispucale niti njenih misli. Ne želim to!
„Irma ja sam Ti!“- povičem, ne bi li bar na tren zaustavila jaz koji se stvara između nas.
„Pomogni mi da ti pomognem!“- govorim joj, a između naših pogleda hvatam riječi njenih neizgovorenih misli: 'Daj da ti dam! Ti dam ti mi daj! Daj dam ti!' i gledam u tek naslućeni podsmijeh njenih usana.
Toliko iste a toliko različite! Vadim iz džepa najdražu Rittericu s lješnjakom. Dok razdvajam čvrste rubove njena omota, prikrivenim pogledom hvatam Irmine duge, koščate prste, koji se primiču maloj crnoj točkici na bradi. Njena potreba za dodirom tog univerzalnog komadića lica jednako je velika kao i moja potreba za čokoladom. Ovisnosti! Proklete ovisnosti kojih se ne želimo riješiti. Dok gutam to božansko mliječno otkriće, ona ispunjena jednakim zadovoljstvom, između palca i kažiprsta nježno miluje božansku crnu dlaku, ne veću od centimetra, koja izviruje iz sićušne joj točkice na lijevoj strani brade.
Volim Irmu. Znam, i ona voli mene. Ne krivi me što je izgubila snove. Ne krivi me što je usamljena. Ne krivi me za ništa, iako znam da sam ja jedini krivac za sve što je ona ikada učinila ili nije učinila. Za sve što joj se ikada dogodilo ili nije dogodilo. Za sve "je" i "nije." Flegmatična Irma! Nikada neće priznati!
 Tek sada, kada je vidim oguljenu do snova, naslućujem koliko je za nju poguban moj stvarni svijet činjenica koji svakodnevno prostirem pred nju.  Zašto to činim? Čega se više bojim? Irminih snova ili vlastite realnosti.
Zbog nježnosti, njena lica djeteta, koje vjeruje u snove! Zavist! Prokleta zavist!
Njen pogled postao je bistar. Znam, da čita moje neizgovorene misli, da osjeća moje poljuljano tlo pod nogama. Pred njom ništa ne mogu sakriti.Proniciva prokletnica!
Ruku s kojom je do maločas milovala svoju crnu dlaku ispružila je prema ostatku čokolade.Ne razmišljajući podignula sam svoju lijevu ruku prema bradi i počela milovati nevidljivu crnu dlaku koja je odbacivala svaku moju činjenicu za razumljivim objašnjenjem njenog nastanka.
„Shvatila si!“- nakon nekog vremena promrmlja Irma, punim ustima tek rastopljene crne smjese po čijoj je gustoći jezikom hvatala lješnjake.
I prije nego je to rekla bilo mi je jasno da su sve moje činjenice nestale dok sam između prstiju lijeve ruke nježno milovala usamljenu crnu dlaku. Milina! U izgubljenoj slici činjeničnog umjesto dlake osjetim ispod prstiju kako milujem nježno perje Irminog crnog kosa, koji je vjerno prati kroz sve snove. Spoznaja da na mojoj bradi živi Irmin crni kos, a nitko osim nje ne može ga vidjeti, ispuni me radošću. Opet me je dotaknula, onim nečim što je uzdiže iznad mene.
U još jednoj Irminoj kuli sagrađenoj od snova smiješim se poput djeteta. Smiješi se i ona.
„Irma ne želim te nikada izgubiti!“- vičem u sebi.