21. svi 2016.

Čista želja

Da, zovem te! Moje misli putuju u neke druge svjetove. Prelaze nevidljive granice i zovu te u bespućima nekog nepoznatog prostranstva i osluškuju ne bi li čule taj meki, smireni glas. Možda mislima dotaknem tvoj nježni osmjeh pun optimizma. Kako mi samo nedostaje.                                                                                            Da zovem te! Zovem te i tražim te u tim daljinama. 

 Tražim tvoje osjećaje jer njih ne može zatrpati zemlja ni nebo.Oni su vječni život. Vječno ne umire. Dozivam ih. Koliko moja želja treba biti čista i iskrena da bi prešla tu granicu i dotaknula te božanskoga.
Danas sam srela Sestru Danijelu. Ispred Konzuma na Velikoj placi. Javila sam joj se. Obradovala sam se što je vidim. Nisam je vidjela od onoga dana. Njen pogled nježan a tako dubok obasjao me nekim nevidljivim zračkom topline. Zagrlila sam je i poljubila kao da se znamo sto godina a vidjela sam je samo onda. Tamo.        Blažena pojava te žene učinila mi ovaj dan snošljivijim nego što je bio prije toga. Iz nje kao da izvire ponor  mira koji dolazi iz onih daljina u kojima božanska ljubav vlada. Pozvala sam je u moju samoću iako znam da ona nema vremena za takva druženja. Njen mir je potrebitiji onima koji nemaju snage. Ja hodam. Ja se smijem. Ja plačem. Ja jedem. Još uvijek sam sebična ako mogu jadikovati.                                                                     Dobro, izgubili smo se. Izgubili smo se  i prije dok si bio tu. Možda si i ti mene tražio ali  nismo se našli. Koliko god smo onda bili daleko uvijek sam znala da si tu negdje i to me tješilo. Danas sam to zaboravila. Samoća me svladala i bila sam tužna. Onda sam srela Sestru Danijelu.Znaš da nikada nisam bila plačljiva i natjerati suze u moje oči nije bilo lako ali taj njen mir?! Iako smo cijelo vrijeme pričale ja sam osjećala njen mir. Učinilo mi se kao da je taj spokoj most koji me povezuje s tobom. Oči su mi se odjednom navlažile. Sada znam to je bila bezuvjetna, spontana, čista želja. Čista kao navrla suza u oku  koja mi je u njemom miru poklonila  tvoj osjećaj.Tebe!
Kao što znam da je danas subota i da sam dotaknula onu prazninu koja je nastala tvojim odlaskom jednako tako sada znam da si ti uvijek tu  pored mene i da me miluješ beskrajnom ljubavlju sa izvora života.

5. sij 2016.

Tišina

U sjeni ničega
pod krošnjom razgranatom
od nepovezanih misli,
U sjeni bez oblika i kontura
tražim svjetlost,
i molim se
svemu nevidljivome
 svemu nečujnome
 svemu neopipljivome
i molim se
svim vjerama
svim učenjima
i molim se sebi samoj
da tvoja duša
anđele moj
bude
u ljubavi,
u miru
u blagostanju...

Žena koja trči s vukovima
Da sam ja žena koja trči s vukovima
znala bi plakati,
plakati,
isplakati se.
Da sam ja žena koja trči s vukovima
znala bi smijati se,
smijati se...
od smijeha
smijati se.
Da sam ja žena koja trči s vukovima
mogla bi vidjeti sebe
tamo gdje nema odraza,
u ništavilu ništavila.
DA!
Ja jesam, žena koja trči s vukovima.
Mogu dotaknuti tvoju svjetlost
i osjetiti radost
vječnog života!

5. sij 2014.

Superheroji

Živjela jednom jedna pošteđenica i jedna fiksalica. Fiksalica nikada nijen htjela pošteđenici pričati o problemima da se ne bi pošteđenica uzrujala. Pošteđenica je vjerovala kako je fiksalica najbolje stvorenje na svijetu i tako je godinama živjela zaštićena od svih zbivanja koja bi joj mogla razbiti vrata njenih predivnih, naivom nacrtanih dvora.
Fiksalica je sve to činila najvjerojatnije oduvijek ali nije zbog toga bila sretna. Možda ispočetka nije ni išla za tim ali kako su godine odmicale bivala je sve nesretnija i sve češće se od tuge bockala. Ona je prva postala svijesna raspona koji se stvara između njih dvije ali nije imala snage a ni želje zaustaviti ga.
Onda jednoga dana došli su prvi onozlomaljci i počeli ukazivati poštedjelici na stvari. Poslije njih svakodnevno su na vrata njenih naivom ocrtanih dvora stizali poput hudočasnika drugi onozlomaljci i ukazivali pošteđenici na stvari onakve kakve uistinu jesu. Pošteđenica je bila drukčija od svih onozlomaljaca i nije se dala poljuljati. Još snažnije i jače zatvotila je vrata svojih naivom ocrtanih dvora. To ipak nije bilo dovoljno. Pošteđenica je počela tugovati u njima.Svi ti onozlomaljci nisu bili vrijedni koliko je pošteđenici vrijedila njena fiksalica. Međutim kod fiksalice se stvar obrnula. Ona nije mogla podnjeti pomisao da pošteđenica i ona žive same na pustom otoku, okruženi samo svojim istrošenim dušama. Fiksalici su onozlomaljci bili važniji od toga.Osimtoga, pošteđenica u njenoj blizini više nije bila poštedjelica ali je svejedno ostala "biljka".                                                                                                                                                         Jednoga dana pošteđenica je čula neki anđeonski glas kako joj govori;
"E pošteđenice, pošteđenice!!! Nisu biljke "biljke" onako kako ti to misliš. Biljku ništa ne izjeda. Šta ti je? Pa nadživjele su sve. Kada onozlomaljaca više ne bude, znaš šta će ostati? Biljke! Samo biljke! Posvuda! To šta ti misliš da si biljka "biljka". NE! Biljke su najbolja bića na svijetu  Pogledaj koliko živi sekvoja? Bor? Alge? Biljke same stvaraju svoj kisik i to od sunca, a onozlomaljci ga nemilosrdno uništavaju. One su otporne na sve!"
Ukazanje tog anđeoskog glasa probudi pošteđenicu iz njenog svijeta polu iluzije- polu stvarnosti, svijeta u kojem se počela gubiti i ona u nekom ushitu progovori: "Biljke su superheroji!" i poput biljke kakva je i bila pošteđenica krene u stvarni svijet.

EPILOG
131.400 poslanica Svete Fiksalice svojoj Pošteđenici i svim onozlomaljcima-
"Moli za nas griješnike, što svijet za nas nije bio pošteđen!"
"Moli za nas koji smo čežnjom patili za ljubavlju i šutnjama dozivali je!"
"Moli za nas čiji su umovi na umogramu ne mogu mjeriti otkucajima u minuti,
već otkucajima u svijetlosnim minutama!"
"Moli za nas griješnike sada, uvijek,  zauvijek!"
"Otpusti nam šutnje naše!"





17. tra 2012.

Tko Koga - Priča V o Val i Džointu


Vjerojatno je razmišljao dugo, dugo ...  možda koju stotinu ili tisuću godina a možda i više.
Vjerojatno se njegov svijet koji je zamislio na svoju sliku i priliku raspadao pa je poput svakog stvorenog na isti taj način i On sam odlučio napraviti preokret u tom rasulu koji je stvorio.
Vjerojatno je i On zapao u tešku depresiju a iznad sebe nije imao nikoga tko bi mu pomogao.Najgore od svega što mu se moglo dogoditi bilo je to što on jedini nije mogao sebi priuštiti blaženu smrt. Svi ti ratovi, izbjeglištva, glad, boleštine, nasilje, izgovaranje njegova imena uzalud, tolike beskonačne nesreće,  ni tisuće takvih poput njega ne bi moglo riješiti. Sklopio je umorne oči i ne razmišljajući previše  odlučio po prvi puta zaigrati tek zgotovljeni  neurotransmiterski rulet. Polja na njegovoj okrugloj ploči bila su označena visinom serotonina koja se kretala od bezdana do beskraja. Igra na čiju je proizvodnju potrošio većinu svoje  besmrtnosti. Vrtio je među prstima neobičnu kuglu koja bi čovjeku najviše sličila vodenoj kugli. Bačena Njegovom drhtavom rukom kugla  se vrtjela svijetom jednako koliko se i zemlja vrti oko svoje osi. 
Nije On bio jedini kojeg su morile brige. Daleko od njegova pogleda, davno napušteni od njega, živjeli su pod istim krovom, nad istim šporetom, dijelili istu postelju dvoje već pomalo umornih čudaka.
Jedini sretnik u cijeloj toj priči bio je umor koji se nastanio na njihovim licima. Džoint, nije želio priznati da ga je opsjeo taj napasnik iako mu je on virio iz očiju, pojavljivao se u nabreklim kapcima, otečenim nogama i tjerao ga da većinu svog vremena provede buljeći u televiziju ili ležeći u krevetu. Pražnjenje moždanih vijuga oslobađalo ga  rasuđivanja koje je poput nekog  iskusnog lovca Džointa uvijek hvatalo u zamku. 
Za razliku od Džointa Val je često spominjala tu napast koja ju opsjela ali nije se prepuštala njenim užicima već se  borila  sa  njom kao sa divovima. Nije joj željela pokazati slabost u željenom snu. Umor je gazio nju a ona uvijek budna, njega.
Svoje crne misli nije iznosila iako su joj sve češće i duže oduzimale pažnju. „Stojim na polovici stoljeća vlastitog života . Nema putokaza nema cilja, samo jebeno  danas do sutra!“ Sjetila se novog naslova knjige poznate psihologinje „A što sad.“ Prva asocijacija na to bila joj je: „ Trla baba lan da joj prođe dan.“ Onda je svoje misli ponovno usmjerila na Džointa: „ Bog je muškarcu dao penis i mozak, ali ne i dovoljno krvi da bi oba istodobno funkcionirala!“
Naglo se trgnula:“ Bože koja sam ja budala!  Znam da je mozak davno izgubio. Izgubio je i njega, malo manje davno, ali čime onda misli ako uopće misli!?“ okrenula se prema Džointu koji je upravo otvorio prozor i ispružio svoju dugačku ruku u tamnu kišnu noć. Osluškivao je zadnje otkucaje srca kišnih kapi koje su se na njegovom dlanu rastajale od svoje duše. Zaokupljen tim mislima , pogleda uperena u nebo osjeti oštru bol na dlanu. Gledao je u kristalno vodenu kišnu kuglu koja se kotrljala njegovim dlanom. „Borba za životom jača je od svega, ali uzalud čak i tebi, gorostasna kišna kapi!“ Sklopio je dlan ne bi li je stiskom razlio pa u prstima osjeti vrućinu koja se poput strujnog udara proširila njegovim tijelom.
„Val, Val!“ povikao je dok mu je znoj oblijevao tijelo. „Kiša se urotila protiv mene! Napale su me kišne kapi! Postajem kiša! Val ne dozvoli da se izlijem!“ Gledala ga je s nevjericom dok se teturao prema kauču mijenjajući boje u licu.  „Što ti je?“ upitala ga je zabrinuto.
Podignuo je glavu i pogledao je. U njegovim očima vidjela je nešto drugo, nešto neobično i potpuno strano. Možda da je bilo u nečijim drugim očima možda bi je to zauvijek očaralo ali u očima Džointa taj pogled izazvao je sumnju. Nije se više znojio, dapače izgledao joj je barem deset godina mlađi nego maloprije.
„Moj smisao za humor nikada nisi mogla prepoznati!“- rekao je sa osmijehom na licu. „Znaš Val, ti si sve što sam oduvijek želio, čak i onda kada sam sanjao o tvojoj smrti, ja sam te želio! Bila si moj anđeo a onda , onda si se pretvorila u vraga.Vraga kojeg sam mrzio jednako koliko i volio. Zaboravimo sve Val. Krenimo od početka!“- ustao se, zagrlio je i počeo joj ljubiti kosu čiji su sjedi korijeni vlasi već odavno zaboravili toplinu njegovih usana.
Iznenađena Džointovom transformacijom koja je na nju djelovala poput one stare izreke „Ko iz neba pa u rebra!“ Val se prepusti igri. Njegove usne zadržavale su se na njenom licu, nosu, očima, usnama ali ruke, ruke nije pomicao iz zagrljaja koji se zaustavio na leđima. Nešto u tom njegovom izgledu uzbuđivalo je Val više nego ikada prije, više nego što je mogla  sanjati. Sigurnost koja je izlazila iz tog zagrljaja, toplina tih usana, pogled pun žara čije su se iskrice zadržavale u njenom međunožju pobudiše joj želju i Val nježno dohvati kopču Džointova remena, sagne se i počne je otkopčavati. Osjeti snažne Džointove ruke kako je podižu sa koljena a na njegovim usnama ugleda prijekor. „Val, tvoj muž je svetac, a oni to ne rade!“ Zašto je to rekao!? Da li je to uistinu mislio!? Na trenutak se začudio sam nad sobom a onda nekako zamišljeno odšetao do spavaće sobe.
Te noći Val nije spavala, a nije spavao ni Onaj koji je svoju kišnu kuglu prokockao. Samo je Džoint te noći spavao poput anđela. Njegovo pomlađeno lice blistalo je zadovoljstvom. Jutarnji pjev ptica probudio ga je ozarenijeg nego što mu je blaženi san donio. Ugledavši zatečene Valine oči koje su nepomično buljile u strop on progovori:“ Da bi čovjek mogao promijeniti svijet najprije mora promijeniti svoju ženu!“ „Da bi žena promijenila svijet najprije se mora dobro poševiti!“- odgovori Val.
Svetom ili ne, Džointu se pomakne žila života,  a u ušima mu poput jeke odzvoni njen nečujni šapat. Naglim skokom nađe se iznad Val.
„ Oni koji su nastali od majmuna zabavljaju se bolje od onih koji su nastali od mene!“- pomisli Onaj koji ih je gledao s nebeskih visina.
Kasnije, toga jutra dok se Val poput balerine kretala njihovim malim stanom Džoint joj prizna da ga je nešto sa jučerašnjom kišom i njenim fluidnim čistim  kapima promijenilo i da su mu životinjski ljudski nagoni postali nesnosni, štoviše zatupljuju ga jednako kao i beskonačno buljenje u televiziju. „Taj lakomisleni  trenutačni užitak,  tamničar je puta na koji sam pozvan.“ - rekao je, i počeo sam sebe udarati rukama po licu.
Kako bilo da bilo, leptirići u Valinu trbuhu lepršali su svojim malim krilima i škakljali je do ludila. Smijala se na sav glas, a njezin smijeh punio je prazninu nastalu u njegovim mošnjama. Nije ni slutila kakvo  je to golicanje koje proizlazi iz dubine  tijela.
Toga jutra najveći Njegov neprijatelj, Onaj od kojeg su svi zazirali umirao je od dosade. Svijet je za njega bio toliko providan i predvidljiv da je gotovo oglušio i oslijepio od dosade,  ali od zabadanja nosa u Njegov posao nikada nije odustao, tako je i toga jutra iz prikrajka zavirio na Njegovo veliko projekcijsko platno baš u trenutku kada se Džoint našao iznad Val. On je za razliku od Njega bio brzoplet. Sve odluke donosio je nasumice.  Odlučio se poigrati sa Njime i u trenutku njegove nepažnje zarazio Džointovo  sjeme, kojim je učinio  Val svojom uzvišenom podanicom.
  Džointu nije promaknula ta preobrazba i on strogim ali jebeno zavodničkim pogledom odmjeri Val od glave do pete i prozbori: „ Vrag se u tebi nastanio!“ Na te riječi  i na muškarca s kojim živi više od pola života a gotovo kao da ga prvi puta vidi Val se ubrza bilo, sasuši joj se grlo i osjeti kako joj zastaje dah.  Za novoga Džointa to je bilo previše i on izleti van iz stana, a Val preplavljena invazijom sve sitnijih lepršavih stvorenja koji nikako da se smire zapali cigaretu i stane razmišljati o neobičnom početku sasvim običnog dana.
„Bajke, bajke .... . Koliko god ih krivila za sve priznajem lijepo je živjeti u njima. Crnjaci koji započinju savršeno.“
Sama sa sobom pričala je na sav glas i očito bilo joj je zabavno. Ponovo je osjetila taj nagon za izričajem kojega je davno zaključala zajedno sa mnogim drugim uzalud trošenim društvenim aktivnostima.
Godine koje su joj do jučer činile opterećenje, proganjale je podivljalim hormonima, suvislim mislima, umorom, strahovima i najzad oduzimale joj želju za seksom odjednom joj se učine najbolje godine života. Zanesena tim osjećajem, ozarena lica odluči iskušati svoj položaj u bajci koja će ako ništa drugo promijeniti njen i Džointov svijet. 
Puna optimizma Val zakorači u novi dan.
Dok je Džoint bezvoljno sjedio u obližnjem kafiću uzalud se trudeći upijati riječi dnevnog tiska morile su ga crne misli:“ Ako sam pozvan da stvorim vezu između nečeg uzvišenog i trivijalne ovozemaljske svakodnevnice, čemu moram mijenjati svoje emocionalne stavove?“
 „Smrknutog li smrtnika!“ začuje dobro poznati glas vražice koja mu ne da mira. Ugledavši je, Džonija oblije znoj. Pred njim je stajala žena koju je oduvijek zamišljao u svim svojim seksualnim maštarijama. Bila je to Val ali ne ona njegova svakodnevna Val, ova Val izgledala je savršeno, seksipilno. U uskom, crnom kožnom kostimu koji je u prvi plan stavljao dobro stisnute  bujne grudi kojima je svaki prolaznik toga jutra poželio reći Dobro jutro. Hipnotiziran nevjerojatnom preobrazbom buljio je u nju. Njegovo izbezumljeno lice dječaka nanovo izazove invaziju golicanja u Valinu međutrbušnom prostoru. Izoštrena Džointova osjetila nisu mogla ostati ravnodušna. Njegovo emocionalno stanje podrhtavalo je uzrokovano potresom čiji je epicentar bila Val. Toga jutra Džoint nije platio kavu, nije pročitao novine, nije više razmišljao ni o ničemu. Polako, poput oprezna  lopova, zavukao je ruku ispod uskog kožnog šosa i svojim nježnim prstima poput iskusnog pijaniste odsvirao tek izniklu simfoniju užitka koja će samo na tren ublažiti patnje ono dvoje igrača kojima je dosadio svijet stvoren na njihovu sliku i priliku.
Na Džointa su  ti tonovi djelovali mnogo jače nego što je On mogao ni zamisliti. Riječi koje je jutros izgovorio i misli koje su ga mučile odjednom su postale najveća ikad izgovorena glupost. 
„Val moram ti nešto reći!“
„Opet neka od tvojih pametnih zamisli?“
„Val, moja osjetila su toliko istančana da mi misli ne mogu biti trezvenije nego što jesu. Roj pčela ili što god već to bilo koji se jutros nastanio u tvojoj utrobi možda je naš jedini spas!“
„Moj sigurno, ali naš?“
„Ne samo naš, vjeruj mi! Ako oslobodiš iusmjeriš taj roj pčela da uhvati za muda Onoga gore i spusti ga na zemlju mogla bi osvojiti Nobelovu nagradu za spas čovječanstva.“
„A ne ne ne .... nema šanse da ga oslobodim, sasvim mi je ugodno imati ga uz sebe.“
„Val, biti će ti još ugodnije kada postaneš prva svjetska dama. Svi će ti se klanjati. Diviti će tise. Ispunjavati će sve tvoje želje.  Aplaudirati će na sve tvoje bezvezarije. Ako itko može nešto izgubiti to sam ja. Sveci su uvijek najveći patnici, ne zaboravi to.“
Val se zamisli. „Hm.... ko ne riskira .... Može!“
Nije sam On drhturio zbog ovog naglog preokreta događaja. Zajedno s njime po prvi puta od kada je svijeta i vijeka drhturio je i njegov najveći neprijatelj. U nevjerici stajali su svako na rubu svojega carstva, hvatali su gromove i gađali njima Val i Džointa. U panici zaboravili su da su oni zaštićeni moći vodene kugle neurotransmiterskog ruleta. U ovom zajedničkom poslu po prvi puta priznali su jedan drugome da ne mogu živjeti jedan sa drugim ali ni jedan bez drugoga.
Kada je Val potaknuta Džointovim preciznim uputama disanja i opuštanja mišića počela oslobađati roj malih krilatih stvorenja osjećala se kao na porodiljnom stolu. Ako ništa drugo ući će u Ginisovu knjigu rekorda, pomisli između kratkih  izdisaja i udisaja.
Miris crvenih vražjih pčelica bivao je sve intenzivniji. Najviše bi se mogao usporediti s mirisom tvornice u kojoj se suše bakalari. Sve iz istog roda a opet sve tako različite. Beskrajna sloboda koju su osjetile svakoj od njih dodijelila je neku misiju. Kada je tisuće malih vragolana počelo oblijetati terasu kafića na željezničkom kolodvoru prepunom ljudi, autobusnu stanicu preko puta, ulazile su u svaku gradsku liniju, u svaki kutak neistraženog prostranstva . Među ljudima nastao je košmar.  Iako je većina tih malih vragolančića imala misiju smutljivih dobročinitelja, ljudi to nisu prepoznali i umjesto da sklope sporazum s njima oni im objave rat.
Mahali su rukama i nogama kao da se i sami žele osloboditi vlastitih tamnica , udarali su po pčelicama s čim god su stigli na što su se one prestrašile i svojim obrambenim žalcima počele braniti od smrtonosnih udaraca.
Na veliku žalost ljudskog roda čovjek nikada nije saznao kako bi u miru sklopljenom s pčelicama njegov svijet krenuo od nekog novog početka čija bit nije Kakvog  početka već Početka. Samo su Džointova istančana osjetila mogla prepoznati tu istinu. Na žalost dogodilo se je nešto sasvim drukčije od onoga što je on predvidio.
U svoj toj zbrci neke od ubodenih plašljivaca napadača  napao je san, onaj isti koji je Val cijelu noć držao budnom( nisu to bili bilo koji pospanci, bili su to oni kojima je karijera bila jedina važnost u životu), neke  od ubodenih preplavio je smijeh onaj isti kojeg je Val oduvijek najviše voljela ( nisu to bili bilo koji hihotavci, bili su to ljudi koji su cijeli život živjeli smrknutog lica, smrtno ozbiljni bez imalo smisla za humorom),  neke je pčelinji ubod pretvorio u loše pjevače, bez sluha, baš poput Val( nisu to bili svakodnevni pjevači bili su to ljudi malodušniji, hipohondri najčešće prestrašeni od svega), neki zaraženi žalcem skrivali su se i  plakali tajno baš kao i ona nekada ( to su bili nekadašnji sveci i svetice od ljudi, oni koji su uvijek činili samo dobro a nikada nisu suze ispustili),  oni koje su ubole prevrtljive Valine pčelice grčevito su držali glavu koja im je bježala iz ruku (oni  tvrdokorni, umišljeni, netolerantni, samozvani pametnjakovići). Nastao je opći kaos. Ulica je odjednom postala najsličnija sanatoriju za umobolne.
 Džointa to nije omelo i dalje je poticao Val na napinjanje sve dok nije bio sasvim siguran da su sve pčele iz njezine utrobe izašle. Ona zadnja čija je misija bila odanost nije se odmicala od Val.
„Uf koje olakšanje!“ primijeti Val, pomiluje pčelicu i napokon na miru sa guštom pripali cigaretu. Isto to učinio je i Džoint. Sva ta zbrka ljudi koji su rušili sve pred sobom i bježali glavom bez obzira ne uznemiri ovo dvoje čudaka.Nije dugo potrajalo, možda tek pola popušene  cigarete kada se na stolici pored Val od niodkuda stvorio On. Pogledao je ljutita pogleda, dohvatio tabakeru sa stola i  pripalio cigaretu.  Onda mu se pogled zaustavio na naslovnoj stranici dnevnog tiska. Ugledao je veliki bijeli natpis u svijetloplavom okviru. Pisalo je velikim štampanim slovima „NOVI LIST“ a ispod tog naslova malim podebljanim crnim slovima „PETAK/ 21.PROSINAC 2012 / Njegove misli prekine duboki Džointov glas: „Božo, donesi mi pivo!“
“ Može i jedan makiato!“- nehajno doda Val.

29. ožu 2012.

Volim Irmu

Irma nije svjesna činjenice da je upravo ona, Irma, kraljica snova. Nije svjesna ni mnogih drugih vrlina koje proizlaze iz njenog snenog bića. Gleda me odsutnim pogledom. Znam, suvišna sam u njenoj blizini. „ Što ti je?“- pitam je, tek toliko da nešto progovorim. Njen odsutni pogled zaustavlja se na mojim očima i prožima me dubokom crninom u kojoj mogu uhvatiti ispucale niti njenih misli. Ne želim to!
„Irma ja sam Ti!“- povičem, ne bi li bar na tren zaustavila jaz koji se stvara između nas.
„Pomogni mi da ti pomognem!“- govorim joj, a između naših pogleda hvatam riječi njenih neizgovorenih misli: 'Daj da ti dam! Ti dam ti mi daj! Daj dam ti!' i gledam u tek naslućeni podsmijeh njenih usana.
Toliko iste a toliko različite! Vadim iz džepa najdražu Rittericu s lješnjakom. Dok razdvajam čvrste rubove njena omota, prikrivenim pogledom hvatam Irmine duge, koščate prste, koji se primiču maloj crnoj točkici na bradi. Njena potreba za dodirom tog univerzalnog komadića lica jednako je velika kao i moja potreba za čokoladom. Ovisnosti! Proklete ovisnosti kojih se ne želimo riješiti. Dok gutam to božansko mliječno otkriće, ona ispunjena jednakim zadovoljstvom, između palca i kažiprsta nježno miluje božansku crnu dlaku, ne veću od centimetra, koja izviruje iz sićušne joj točkice na lijevoj strani brade.
Volim Irmu. Znam, i ona voli mene. Ne krivi me što je izgubila snove. Ne krivi me što je usamljena. Ne krivi me za ništa, iako znam da sam ja jedini krivac za sve što je ona ikada učinila ili nije učinila. Za sve što joj se ikada dogodilo ili nije dogodilo. Za sve "je" i "nije." Flegmatična Irma! Nikada neće priznati!
 Tek sada, kada je vidim oguljenu do snova, naslućujem koliko je za nju poguban moj stvarni svijet činjenica koji svakodnevno prostirem pred nju.  Zašto to činim? Čega se više bojim? Irminih snova ili vlastite realnosti.
Zbog nježnosti, njena lica djeteta, koje vjeruje u snove! Zavist! Prokleta zavist!
Njen pogled postao je bistar. Znam, da čita moje neizgovorene misli, da osjeća moje poljuljano tlo pod nogama. Pred njom ništa ne mogu sakriti.Proniciva prokletnica!
Ruku s kojom je do maločas milovala svoju crnu dlaku ispružila je prema ostatku čokolade.Ne razmišljajući podignula sam svoju lijevu ruku prema bradi i počela milovati nevidljivu crnu dlaku koja je odbacivala svaku moju činjenicu za razumljivim objašnjenjem njenog nastanka.
„Shvatila si!“- nakon nekog vremena promrmlja Irma, punim ustima tek rastopljene crne smjese po čijoj je gustoći jezikom hvatala lješnjake.
I prije nego je to rekla bilo mi je jasno da su sve moje činjenice nestale dok sam između prstiju lijeve ruke nježno milovala usamljenu crnu dlaku. Milina! U izgubljenoj slici činjeničnog umjesto dlake osjetim ispod prstiju kako milujem nježno perje Irminog crnog kosa, koji je vjerno prati kroz sve snove. Spoznaja da na mojoj bradi živi Irmin crni kos, a nitko osim nje ne može ga vidjeti, ispuni me radošću. Opet me je dotaknula, onim nečim što je uzdiže iznad mene.
U još jednoj Irminoj kuli sagrađenoj od snova smiješim se poput djeteta. Smiješi se i ona.
„Irma ne želim te nikada izgubiti!“- vičem u sebi.

17. ožu 2012.

Kuleri njihovi ratovi i sujedi

Možda je ovo istina a možda i nije, vrag će ga znati, ali ta kuća zaista postoji i u njoj žive neki ljudi, da li su ukleti ili ne, samo oni znaju, a takvo što ne odaje se, o tome se ne priča a svaka pomisao o tome, odbacuje se.
U toj staroj, poprilično trošnoj kući čiji se zidovi ljušte kao tjeme tek rođene bebe Kuleri imaju stan u suterenu. Ulaz u zgradu je na glavnoj cesti. S te strane ne može se vidjeti njihov stan, tek prozori s prizemlja i prvoga kata. Oni su poput nevidljive tvrđave ukopani podno ceste. Ima to i svojih prednosti. Kod njih se ulazi kroz velika, kovana od željeza, ukrašena kamenim stupovima, stara dvorišna vrata, tik uz zgradu. Stan nije velik, sasvim dovoljan za dva studenta, ali oni nisu studenti, iako vrlo mladi pored njih trčkaraju njihova djeca. Iz tog dvorišta pogled na svijet se mijenja. Pred njima se pruža beskrajno plavetnilo mora obasjanog suncem, čuje se dječja graja, a miris mora isprepliće se sa slatkastim mirisom krema za sunčanje. Stan, da je još i manji Kulere ne bi bilo briga. Mladost, ljubav, sreća i vrt na litici s dvorištem iznad mora, to je najljepša moguća realnost kojoj bi samo netko zaista malodušan mogao odoljeti. Ni miris vlage koji se širi kroz njihova dva mala prozora iz suterena ne može otjerati tu sreću. Kada su se doselili uz rubove kamenih dvorišnih ploča nicali su snopovi trave govoreći o njegovoj napuštenosti. Zaista, u dvorište nitko prije Kulera nije zalazio iako su na najvišemem katu zgrade živjeli neki ljudi koji su kroz prozor promatrali tek doseljene mlade Kulere poput izložbenih životinjica u prirodoslovnom muzeju. Oni se nisu obazirali na njih. Uživali su u svakom kvadratu skučenog stana kojeg su domišljati, davno umrli vlasnici zgrade od podruma pretvorili u životni prostor. Kako su ga lijepo sredili. Srušili zidove, s njima i sva ona malena vrata, sazidali volte, podno njih šankove koji su odvajali prostor, proširili sobu za djecu. A njihovu sobu? Njih dvoje su se voljeli stiskati pa im nije padalo teško spavati na kauču u malom dnevnom boravku. Kuhinju i hodnik popločili su, on je lijepio pločice a ona fugirala, on je gletao a ona farbala. Veselili su se svom malom stančiću jednako kao da je dvorac. Zapravo, on je i bio njihov dvorac.
Jednog popodneva zadovoljno su sjedili uvaljeni na kauču kada je on na njenim bijelim hlačama ugledao sitne, sitne točkice. „Što ti je to na hlačama? Upitao je saginjući se prema njenim koljenima. „Buhe!“ odgovorio je prije nego je ona uspjela razaznati. Otkrili su da se u njihovim austro-ugarskim drvenim podovima koji su se na pojedinim mjestima trulili od starosti skriva cijeli jedan svijet minijaturnih buha. Iako su skakale na noge svih njihovih gostiju nikada ih nitko nije razotkrio. Samo su oni znali njihovu tajnu ali zbog nekakve, samo čovjeku poznate sebičnosti nisu je željeli s nikim dijeliti. Nabavili su prekrasnog perzijskog mačka. Bio je sav okrugao i svjetloput. Činilo se kao da je stigao s Oktoberfesta pa su ga nazvali Hans. Buhe su poludjele za njim. Sve manje su ih osjećali po nogama a umjesto borbe pijetlova, gledali su borbu mačke i buha. Potrošili su brdo Neopitroida i različitih insekticida ali kada je vrag odnio šalu i na mjestima gdje bi Hans nemirno ležao pronalazili stotine sitnih bijelih jajašca, koja su slobodno mogli prodavati u vrećicama s natpisom „Griz“, morali su pozvati dezinsekciju. To je zaista najbolje osposobljena vojna jedinica u ratu s gamadi. Ali jadni stari Hans nije se izvukao. Taman kad su se riješili unutarnjih buha njega su počele napadati i sve one vanjske, mnogo veće i zločestije. Nije bilo druge, Hans se je morao odseliti. Kulerima je srce pucalo od tuge ali nije bilo druge.
Ali NE! NE! Nisu tu završili njihovi ratovi. Još je tu živjelo svjetova, dobro skrivenih od pogleda. Zvuk bušilice za neke svjetove može biti jednako poguban kao i potres za nas ljude. Njihovi plafoni kao i sve u stanu bili su stari i trošni. Od povijesti koja je bila zapisana u njima sve više su se naprezali i samo čekali trenutak da skroz popucaju. Bušili su fasadu veseleći se novoj satelitskoj anteni. Nije to bio obični zvuk bušilice bio je mnogo jači jer je trebalo bušiti kamen. Nisu ni slutili kako s time izazivaju katastrofu zbog koje će probuditi iz dubokog zimskog sna tisuće mesnatih, crnih, debelih muha. Možda to i ne bi bilo toliko važno da se one nisu nastanile baš u njihovom malom, niskom, trošnom plafonu. Taj prodorni, gromki zvuk toliko ih je uznemirio da su se panično uskomešale skrivene u gredama unutar plafona, i u tom ludilu ko muhe bez glave, zabijale su se u plafon sve dok nisu probile žbuku i opkolile ih. Bila je to prava invazija. Zaprepašteni nepozvanim gostima, njihovom mnogobrojnošću i bezobraznom smjelošću odlučili su se na istrebljenje. Zvuči gadno, znam, ali nije bilo druge. Ili one ili oni. Muhe se nisu predavale lako iako su padale ko trule kruške po podu. Nije im bilo kraja a bližila se ponoć. Nisu više imali insekticida a njih je bilo više nego Rusa. Tu noć svih četvero Kulera prespavalo je u autu, a drugi dan na brzinu su zažbukali plafon dok su njihova djeca usisivačem usisavala muhe odlagajući ih na vječni pokoj.
Možda zvuči pretjerano ali zaista nije ni tu kraj njihovih ratovanja za teritorij. Sjeverni dio stana, ukopan ispod ceste obzidali su duplim zidom da se zaštite od vlage. Nisu ni slutili da su izgradili savršen tunel između dva zida u kojem su se naselili miševi. Ponekad bi kroz otvor za ventilaciju izlazili na najvišu policu u kuhinji, i oni su ih već po zvuku malih šapica koje stružu dasku dočekivali. Zbog njihovih malih sitnih očiju kojima su ih radoznalo s distancom promatrali i zbog toga šta su znali gdje se treba zaustaviti postali su im nekako simpatični. Bili su to njihovi mišići sa sjevera o kojima nisu nikome pričali. Ponekad dok su se veselo družili u društvu s gostima samo oni su znali da ih s gornje police budno prati mišje oko. Kupaona je isto bila smještena na tom sjevernom zidu. Jedne nedjelje njihova kći, Eva, ležala je u kadi. Mladi tek izlegao miš još uvijek nesiguran u hodu izašao je po prvi puta iz ventilacije i stvorio se na najvišoj polici. Ugledao ih je tako velike i bučne, prestrašio se je, zavrtjelo mu se u glavi i umjesto da se vrati u tunel on je od straha zalutao i pao točno Evi u kadu. Eva je vriskala, i od tog dana kada su miševi prekoračili svoje ovlasti Kuleri su im objavili rat. Bilo je okrutno, znam, ali opet iznova postavilo se pitanje ili miševi ili oni. U stanu su se zadržavali jedino u hladnim, kišnim danima a ostatak vremena provodili su u vrtu smještenom na litici iznad mora. Kuler je obožavao roštiljati pa su često objedovali u vrtu okruženi mačkama koje je miris užarena mesa privlačio više od ičega. Svaka od tih mačaka imala je osobnost nekog njihovog poznanika ali o tome već postoji priča.
Sve tople, ljetne noći provodili su obasjani mjesečinom dok su nad njihovim glavama kružili šišmiši izvirući iz rupa u stijenju litice. Između mora i mjeseca, u središtu šišmiševa kruženja punili su se energijom. Tada su i upoznali Šišura Šura. O njemu isto postoji priča.
Zasadili su palmu. Iz šume su donijeli đurđice i posadili ih podno palme. Pasala im klima i one su se širile a njihov miris opijao ih svakog proljeća. Imali su i trešnju i malu ljetnu kuhinju. Taj mali komadić vrta bio je njihov raj na Zemlji. Njihovoj sreći nije bilo kraja.
Zekić, vječni neženja, starosjedilac, čovjek od kojih šezdeset i pet godina živio je u vrtu blizu njihova. Nekada je cijela kuća pripadala njegovim precima a sada je imao još pola zgrade u vlasništvu. Imao je tup, golublji izraz lica i volio je puno pričati. Razgovor s njime iziskivao je veliku koncentraciju jer je Zekić imao deformiranu usnu i govornu manu. Stalno je pričao o prokletstvu kuće i želji da čim prije proda ostatak zgrade i odseli. Njegov jedini posao bio je davljenje mačaka i uzgoj goluba. Imao je mnogo naslijeđene imovine i mnogo pokupljenih kroz život frustracija, mnogo gorčine, ali nikog bližnjeg s kime bi to dijelio pa bi jednom mjesečno dolazio Kulerima i pričao kao navijen bez da se zaustavlja dok bi oni pospano kimali glavom i molili boga da ih oslobodi Zekića.
Teta Zlica, stara udovica živjela je u kući tik do njihove. Njihovo dvorište koristila je za prolaz u svoje dvorište. Mrzila je Zekića i sve pokojnike koji su nekada tu živjeli. Jednom je pitala mladu Kulericu, „Jeste pogledali Zekiću u međunožje?“ Iznenađena tim pitanjem ona je upita, „Zašto?“ a Zlica joj odgovori, „Pogledajte pa će Vam sve biti jasno! Ona stvar mu je nevjerojatno velika pa mu se ne može dignuti. Impotentan je! Zato je neženja!“ Teta Zlica je prešla sve starosne dobi i zauvijek ostala zlo od žene. Mrzila je svih i uvijek čekala priliku da nekome napakosti. Nedjeljom je obavezno išla na misu, tu odmah preko ceste, prva kuća do njih. Čini se da joj Bog svake nedjelje oprašta grijehe. Još uvijek njena slika nije izašla u osmrtnicama dnevnih novina.
Ali ni Zekić ni Zlica u svojoj mržnji nisu mogli nadmašiti Preseratora. Preserator i njegova obitelj pored Kulera jedini su živjeli u zgradi. Oni su bili na vrhu a ulaz im je bio onaj s ceste. Imali su četvero djece. Preserator je imao dvoje iz prvog braka i jedno iz ovog, a Preseratorica, njegova žena jedno iz prvoga braka i ovo zajedničko koje smo već ubrojili. Preseratorica je plavuša, konjske face u srednjim tridesetim godinama. Ima uska ramena i uski struk a velike sise i ogromno dupe. Iako je to bilo naglašeno samo po sebi Preseratorici to nije bilo dovoljno već je po svaku cijenu isticala to do tančina. Ona je jednostavno uživala u tome da se svakom muškom stvorenju bio to čovjek ili ne, digne ona stvar, ugledavši je. Njen muž Preserator bio je seljačina iz neke zabiti. Uz nju dobio je sve o čemu je oduvijek sanjao, život u gradu, posao, stan u elitnom dijelu grada, odijela i ženu na koju masturbira svaki mužjak. Svaka njegova priča svodila se na hvalospjevu. Njihov vrt bio je smješten između Zekićeva i Kulerova, zarastao korovom, ograđen ruzinavom ogradom. Nikada ga nisu koristili. Tek kada bi ugledali kroz prozor mlade Kulere, oni bi se spuštali uzbuđeni što će imati priliku biti viđeni. Preseratorica bi zategla sve što je mogla zategnuti na sebi i cijela njena pojava vapila bi „Dignite se kite!“ Kuler je znao komentirati, „Siguran sam da ta ne zna šta je dobar fuk!“ Njegovoj ženi je ona bila draga susjeda. Kada ne bi bilo Preseratora u blizini ona se je rado nudila za pomoć bilo koje vrste. Kada je Kuleru pao kamen na nogu, ležao je u krevetu s otečenim nožnim palcem a ona ga došla posjetiti. Imala je na sebi tek mali komadić robe koji joj jedva prikrivao stidnicu. Stala je uz uzglavlje kreveta, točno nad njegovim licem i brižno se raspitivala kako mu je. Gledajući u njen muf nekako ošamućeno odgovorio joj, „hmmmm… ma dobro, dobro“. Preserator nikada nije smio saznati da ih ona posjećuje dok njega nema. Ne zna se zašto ali tako im je Preseratorica u povjerenju rekla. Tek s vremenom shvatili su da je Preserator poremećena ličnost. Uvijek, baš uvijek kada bi ih ugledao u vrtu dolazio bi u svoj zarastao vrt, naslonio bi se na ogradu koja ih dijelila i slušao njihove priče. Njegova jedina konverzacija osim hvalospjeva svodila se je na nogomet. Po svaku cijenu želio je ostavljati dobar utisak na ljude misleći ako se samohvalo veliča da nitko neće saznati njegovu drugu stranu ličnosti, onu koju provodi u samoći stana zlostavljajući svoju obitelj i mrzeći svih, želeći svima zlo. Jednoga popodneva, uspaničena Preseratorica uletjela je Kulerima u stan sa zajedničkim djetetom od Preseratora, prestrašena molila ih da joj pomognu u obrani od Preseratora koji im prijeti smrću . Minutu kasnije doletio je i on za njima. Kulera to nije uznemirilo. Znao je on te tipove koji se iskaljuju na ženama a u stvarnosti su manji od mrava. Ulovio ga je za okovratnik košulje i izbacio iz stana. Kulerici je sve to bilo jako neobično.
Nabavili su psa, bobtaila, zvao se je Vesper. Bio je to psina i pol, veseljak kakvog nema. Kad god bi se tko pojavio u dvorištu on bi od veselja poludio, skakao na svih, lizao ih i bacao na pod, sve osim susjeda. Prema njima je bio suzdržan, ali ga je zato dubok zvuk brodske sirene uznemiravao do ludila. Kad god bi se ta sirena oglasila on bi polomio sve noge trčeći iz dvorišta u stan i skrivajući se u ćošku ispod stola.
A onda jednoga dana Zekić je prodao stan, onaj mali u suterenu, skroz do Kulerovih. Dobili su nove susjede, majku i kćer i sina od kćeri. Kćer je bila godina tu negdje kao oni, a dijete je imalo tri-četiri godine. Nisu ih mnogo viđali. Uvijek su bili u stanu, zaključani iza zatamnjenih prozora. U dvorište bi izlazili samo kada bi stavljali robu na sušilo. Kćer je majku zvala Mic, a Mic je kćer zvala Ćićo. Ćićo se je uvijek odazivala sa „Aaaaaa!“ a Mic isto tako. Dijete se je zvalo Ratko. Ponekad su ga znali čuti kako o sebi priča u ženskom rodu, „Pala sam!, Jela sam!“ Ratko se nikada nije igrao u dvorištu. Ponekad bi samo gledao kroz prozor i skrivao se ugledavši Kulere. Bojali su se Vespera, ali ne samo njega, bojali su se svega, mačaka, ljudi, prašine, svjetlosti… Kćer je na vrata stavila pločicu s natpisom „Doktorica Ćićo“ iako ih nitko nikada nije posjećivao osim Đura Kese. Bio je to stariji čovjek, oženjen. Jednom su ga Kuleri sreli u supermarketu sa ženom, pravio se da ih ne poznaje iako ih je u njihovu dvorištu uvijek ljubazno pozdravljao. Kesa je kod Mic, Ćiće i maloga Ratka uvijek dolazio s punim torbama. Jednom su ga vidjeli u autu kako se ljubi sa Ćićom. Onda su shvatili zašto se pravio da ih ne poznaje.
Bila je veljača. Vani je kao iz kabla padala kiša. Kulerica je sjedila u dječjoj sobi za šivaćom mašinom da zgotovi dječje kostime za maškare. Kuler je bio tu negdje u blizini. Odjednom su čuli da netko otvara njihova vrata i viče čudnim naglaskom, „Pomozte! Pomozte!“ Skočili su i ugledala Mic s djetetom koje ju držalo za ruku. Velike crne oči djeteta, začuđena i nesigurna pogleda, nikada neće zaboraviti. „Što se je dogodilo?“ u isti glas zapitali su, dok je Mic poluhisterično sa suzama u očima i dalje uzbuđeno ponavljala, „Pomozte! Pomozte! Ćićo će se ubiti! Ne znate vi nju! Ona je takva! Kad nešto naumi to i napravi!“
Kulerica nije mogla vjerovati da je to moguće, ali usplahirena žena natjerala je da povjeruje da će se za koju minutu u njihovoj kući dogoditi samoubojstvo.
„Požuri! Požuri!“ govorila je mužu dok se on lijeno vukao govoreći, „Ma daj, baš će se ubiti?!“ Njemu je sve to skupa izgledalo glupo, ali uspaničena Mic i prestrašena Kulerica natjerale su Kulera u spašavanje. Nakon par minuta kada se vratio Kulerica ga radoznalo upitala što je bilo. Smijuljio se je nekako čudno, onako bezvezno, glupo, i rekao, „Ništa!“ „Kako ništa, možda je htjela skočiti s litice!“ rekla je ona. On se je i dalje smijuljio, pa joj ispričao da ju je zatekao kako leži na krevetu, glavom uronjenom u jastuk. Pitao ju je, „Što ti je?“ a ona je kroz jastuk vikala, „Bižća! Bižća!“ i on je otišao.
„Jebote! Ona je vukodlak! Rekao je nekako čudno.
„Zašto?“ pitala ga začuđeno Kulerica.
„Da joj vidiš noge!“ rekao je.
„Što joj je s nogama?“ upita Kulerica..
„Ne vide se od gustih crnih dlaka!“ Zašto je to u njima izazvalo smijeh, samo oni to znaju. Smijali su se još danima.
Par dana kasnije Zekić im pokucao na vrata.
„Znate došao sam Vam javiti dobru vijest. Prodao sam i ovaj kat iznad vas. Đuro Kesa kupio ga za Ćiću. Napokon mogu otići iz ove uklete kuće!“
Došlo je proljeće. Procvala je trešnja, niknule su đurđice. Sjedili su navrh litice ograđeni od provalije željeznom kovanom ogradom. Ispod njih ljuljuškalo se razigrano more. Kuler je primijetio da se u grmlju visoko na litici, tek malo dalje od Zekićeva vrta nešto pomiče kroz šipražje. Odjednom su čuli lom granja i ugledali nečije noge koje su skliznule i visjele u zraku. „Ajme šta se to dešava!“ rekla je Kulerica. „Netko je skoro dobio krila!“ rekao je on, uvlačeći oprezno još jedan dim, pogleda uperenog u noge koje strše nad provalijom. I baš kada su pomislili da taj netko doslovno drži život u vlastitim rukama, puknula je grana koju je držao, ili možda srce koje nije osjećalo tlo pod nogama. Nešto je puknulo. Pred Kulerima se kao na trodimenzijalnom ekranu pojavila slika ispruženog tijela čovjeka koji sasvim opušteno, ispruženih ruku, u slobodnom padu, leti prema moru. Dao je svoj život za šparoge koje su rasle uzduž litice na kojoj se smjestila ukleta kuća.
Tek par dana kasnije na uskom strmom putu prema plaži, sazidanom od stotina stepenica osvanuo je natpis „Zabranjeno kupanja!“ Na slici koja ga krasila bila je nacrtana valovita linija iznad koje se ocrtavala glava čovjeka prekriženog ravnom linijom.
Tog ljeta obala podno litice, koja je dijelila svoju sudbinu s morem, izgubila je sjaj i postala brončana, sluzava, a more je izgubilo svoj miomiris.
Prokletstvo njihove kuće se je kroz kanalizacijske cijevi spustilo sve do mora i bez srama pokazalo svoje prljavo lice.

16. ožu 2012.

Za dobra stara vremena-Priča III o Val i Džointu

Jutros se Val ustala ranije nego obično. Sanjiva krenula je prema kupaonici a kroz misli opet joj prolazi ista jutarnja misao, „Jebeni centar. Ne mogu otvoriti prozor. Ne smijem izaći na balkon. Danas je opet jedan od onih dana kada se pune silosi i žuta prašina siluje savršeno zagađeni zrak. Smrad cigareta uvukao se u zidove stana, u robu, u posuđe, čak mi i hrana smrdi po dimu. K'vragu, moram popiti kavu i zapaliti jednu da me prođe ova tupa bol u čelu. Nema goreg nego dignuti se s glavoboljom. Nije to obična glavobolja koja dođe i prođe. To je gradska glavobolja koja se uvuče samo u one koji žive u strogom centru. Dovoljno je pogledati kroz prozor i umjesto ovčica na zelenim pašnjacima ugledati krovove na kojima umjesto ptica stoje antene, radari, čija elektromagnetska polja rade na istoj frekvenciji kao i moj mozak. Eto zbog čega se budim s glavoboljom. Željela ne željela kroz moždane vijuge prolaze mi sve te informacije. Kada bi svi ljudi nosili na glavama antene koje bi poticale telepatske mogućnosti... Uf... gadno, kakve bi tek onda imala glavobolje.“
Sat vremena prije Val ustao se Džoni, odmila nazvan Džoint.
„Jebeni centar. Otvaram prozor. Izlazim na balkon. Divota. Silikonska prašina, učmala u silosu punom žita, pobuđuje savršeni sklad misli i tijela. Prilagodba! Miris cigare uvukao se u zidove, a iz zidova u moje, alergijski načete nozdrve.
A, ne, ne, ne želim popiti kavu i volim bol u pročelju trećeočnih prikaza iza svevišnje savršenosti ljudske košture. Baš je lijepo ustati s glavoboljom. To je ona gradska, mirišljava i seizmički nedodirljiva glavobolja, a ovce na zelenim pašnjacima neka gledaju ovnovi.“ Odlučio je da će dan započeti jednim malim susjedskim prepadom.
Zadovoljan, bez glavobolje spuštao se Džoint polukružnim stepenicama prema izlazu. Susjede mu požele „Dobro jutro susjed!“ odmjeravajući ga od glave do glave. Kad se spustio kat niže one uzmu metar da izmjere u kojoj mu fazi dupe. Da li je još jebizovno?
Ušao je u prvi otvoreni dućan ispred kojeg je visjela crvena kugla. Htio ga opljačkati, ipak, te žute djevojčice su ga uvjerile da iznimno poznaju ljudsku psihu. „Ne, ne gospodine, nemojte me pljackati. Idemo iza, posevajte me i uzmite sto vam padne pamet.“ Ali jebi ga, Džoint je u pedesetima, neka radi tko mora, proljeće je.

Još uvijek u pidžami Val traži kafetjeru i ugleda je među suđem koje od jučer čeka na pranje. Mrzi jutarnje pranje posuđa ali sinoć joj je to bila zadnja pomisao u glavi. Dok se kava kuha pali radio iz kojeg dopiru riječi pjesme „Za dobra, dobra stara vremena.“ Po pjesmi koju prvu čuje ona prepoznaje dan. To je njen tarot, iz njega naslućuje budućnost. Koji je danas dan, nema pojma, šta da kuha za ručak, nema pojma, gdje je Džoint nestao tako rano, nema pojma, kako su joj na vratima skoro pedesete , nema pojma. „Fuj, fuj, fuj kako mrzim tu brojku koja započinje na slovo P.“

Hodajući prema obližnjem kafiću Džoint razmišlja:“Predivno jebeni centar. Uživam u listanju dnevnog sranja natopljenog olovnom bojom, a sve riječi koje počinju na slovo P.....cmok, liz, cmok, cmok...obožavam.“
Val nije klasična žena skoro u pedesetim godinama. Ona nema simptome klimaksa i nikad ih neće imati. Ona ne radi ono što ne voli osim ako na to nije primorana, ona uživa u onome što voli, a voli jutra prespavati. Ponekad u danima poput ovog kada se ustane oko osam povjeruje u onu staru poslovicu - Tko rano urani dvije sreće ugrabi.
Džoint je klasični jebeno gradski muškarac u pedesetima i ima teške traume klimatsko-vremenskih promjena. Radi jer je na to primoran. Obožava rano ustati. Nedavno mu je prišla jedna kurva tu iz okoline, kao muškarac odjevena. Napričala mu je gomilu laži, a on, gradski štakor, sagnuo se i poljubio ju s osmijehom na usnama rekavši: „Tko rano urani dvije „P“ tičke ugrabi.“
Vremena s djecom i školom prohujala su vihorom, ali Val, ona ne može prohujati vihorom. Svojim izgledom zaustavila je vrijeme poput Doriana Greja. Kad bi Džoint to čuo rekao bi: „Baš taj dotični Dori Gay napravio je životni tempo savršen za ljude u pedesetima.“ Ušao bi u zatamnjenu sobu, stao ispred vlastitog portreta i savršeno masturbirao govoreći: „Ne postoji ta riječ na slovo P koja to može nadoknaditi.“
Za njega su uvijek neka vremena prohujala sa vihorom. Kiša, jugo, bura, snijeg. „Jebeno mi je drago kad nešto prohuja, svrši, a svršiti se mora pa makar i s vihorom. A tek kad nas otpuše vjetar...koncentracija je isto što i konclogor. Predivno. Ljudi mi govore da su u logorima bili maksimalno koncentrirani koncentrati, a tegobe izazvane upalom zglobova, srca, pluća, želuca, jetre, hemoroida, čine ih najsavršenijima. Samo treba naučiti uživati u tome.“
A Val, ona ulazi u zatamnjenu sobu na čijim prozorima vise teški crveni zastori samo u trenucima kada je nitko ne vidi, a iz starinskog, već požutjelog, velikog ogledala, groteskno uramljenog , gleda je ono drugo lice koje vrijeme nije štedjelo, ona Val čija kosa nije obojana u crno, čije ruke su naborane, koža ispucala i suha, a pogled, pogled pun straha. Čuje ženski glas s radija koji govori o nepovoljnoj biometeorološkoj prognozi za meteopate, „ ...pa bi meteopati mogli imati smetnje u vidu glavobolje, nesanice, razdražljivosti, slabije koncentracije i slabijeg raspoloženja, a kronični bolesnici pogoršanje svojih tegoba.“
Val mrzi te gluposti o meteopatima i ljude koji padaju na njih. To im je dobar izgovor za izgubljenom mladosti, misli ona. Često je znala čuti „ joj pa ti se ništa nisi promijenila a znaš ja imam depresivni posao, uz to još i ovo vrijeme utječe na mene“, a oni drugi koji nisu imali posao a bilo ih je sve više, oni su pak bili depresivni jer ga nemaju, vrtjelo im se u glavi i kad je biometeorološka prognoza bila povoljna. Nju nisu mogli navući na ta biometeorološka sranja i ona izađe iz zatamnjene sobe ne osvrćući se na lice koje je gleda iz ogledala. Tiii-duu, tiii-duu.....čula je zvuk sirena hitne pomoći. U neposrednoj blizini bolnice čovjek se navikne na taj zvuk kao na cvrkut ptica pa se više i ne obazire na njega.
Val je zamišljeno ispijala svoju kavu paleći cigaretu kada je trgne zvono telefona. Nije voljela telefonske pozive, pogotovo tako rano. Uvijek se nerado odazivala na njih. „Halo, tko je?“ „Klinički bolnički centar, trebali bi hitno gospodina Džonia Zgubidana, znate treba nam njegova krv!“ „Žao mi je, njega nema!“ „Možete nam dati njegov broj mobitela?“ „Na žalost ne mogu, nema ga!“ „Možete mu prenijeti da ga hitno trebamo?“ „Da kad ga vidim.“ „Hvala, doviđenja!““Doviđenja!“
Da li da im vjeruje ili ne? Da li zaista nekome treba spasiti život? Pa nije valjda bolnica ostala bez i jedne kapi krvi. Ne vjerujem, misli Val i okreće broj mobitela.
Džoint je sjedio na terasi kafića smještenog u samoj zgradi željezničkog kolodvora odmah ispod zgrade u kojoj su živjeli, ispijajući svoju jutarnju kavu i listajući dnevne novine. U cijelom svom bračnom vijeku mogao je na prste izbrojati koliko puta se je Val ustala zajedno sa njime. Davno je prestao o tome razmišljati a naviku koju je stekao ne bi više mijenjao čak i kada bi se ustala. Nakon što je bankrotirao, izgubio vjeru u sve institucije, vjeru u ljude, samo bi još i to trebalo. Zvuk mobitela mrzio je jednako kao i ovrhe koje su stizale poštom. Opet po tko zna koji puta uspjela mu je uvaliti mobitel a znala je koliko to mrzi. Njoj za ljubav popustio je i evo više ni kavu ne može popiti do kraja.
Najprije mu onaj zvuk hitne tiii-duu, tii-duu, tii-duu... dao poticaj za život. Pomislio je „Još jedan sretnik uspio je dostići nirvanu. Razgolitio ju je, pojebao i njegovo ispunjenje je prešlo kozmičke razmjere.“
Sjedio je Džoint na toj terasi. Sjedio i ispijao. Ispijao što se ispiti dalo, uživao u najcrnjoj crnoj kavi začinjenoj dvadesetak posto i cigarom od desetak posto katrana i znao da je njegova savršena krv idealna za nekog sretnog izabranika. Rekao bi:“ Glasnika napaćenog naroda.“
„O pa ti si budna a tek je osam sati!“ „Ma pusti me, opet sam imala grozne snove! Nego zovu te iz bolnice, treba im tvoja krv.“ „Jedino šta mi je ostalo, ako je, nisam siguran. Dobro, vidimo se kasnije!“
Prvi dani proljeća djelovali su na Val jednako kao i na sve životinje koje spavaju zimsku san. 20 stupnjeva na termometru poput adrenalina potaknu je da iz najdubljeg kuta ormara izvuče crnu svilenu haljinu bez rukava na kojoj su bile iscrtana različita šarenila u svim zelenim nijansama. Veselila se lakoći materijala pa navuče na sebe crnu košuljicu preko nje usku haljinu koja je završavala iznad koljena, crne mrežaste čarape i na kraju natakne na noge gotičke pankerske čizme s visokim platformama i remenima koje je pažljivo zatezala jedan po jedan. Tko rano urani dvije sreće ugrabi, pjevušila je u sebi dok je ispred ogledala spuštala dugu crnu kosu koja joj prekrila uska ramena. Žarko crvenog ruža nije se željela odreći nikada. Njene pune usne jednostavno su vapile za njim od dana kad su ga upoznale. Baš kao i ona tako i njen stil nije bio ukalupljen, dozvoljavao je sve moguće kombinacije i varijacije na temu. Danas se budila priroda, a jedino Džoint prepoznati će tu simboliku njenog današnjeg imidža. Ogrlica od niza perli zeleno-žuto-crnih koje su se u nekim dijelovima spajale u žarkim, žutim cvjetovima bila je zadnji detalj kojeg je stavila na sebe.
Zadovoljna, bez glavobolje spuštala se polukružnim stepeništem prema izlazu. Susjed s nižeg kata poželio joj dobro jutro odmjerivši je od glave do pete. Navikla je na te bikove koji su patili za napuštenom prirodom. Često je znala izlaziti iz zgrade i brojati koliko bikova ima na putu do tržnice koja se smjestila odmah preko ceste. Ponekad je u tih dvjesto metara nailazila na cijela krda. Njene igre bile su toliko sulude da je u njima čak prepoznavala i krave i ovce, i sve domaće i divlje životinje.
Nije ni primijetila da je s terase kafića preko novina promatra Džoint. „Jao meni što je ovo dosadno“, misli on. „Proljeće, imidž, slojevi šminke, lastavice, ogrlice, crne čarapice...U redu može! Izvukla je Val iz ormara crnu svilenu haljinu stvorenu za pogreb. Crne mrežaste čarape da je svatko poželi pofukati u letu, a gotičke pankerske čizme za one sado-mazo da si mogu špic nabiti u guzicu. Šminka, dva milimetra debljine, rođena usta za pušenje a boja nije primarna. Eh, eh! Taj njen neukalupljeni stil već je toliko ukalupljen da mi se sere od same pomisli na njega.“
Jutros je Val najprije ušla u trgovinu ispred koje je visjela velika crvena kugla. U tom kokošinjcu mogla je pronaći čipkaste čarape u pola cijene nego drugdje. Ovoga puta tražila je bijele. Proljeće je poput rođenja, čedno i nježno, neokaljano bjelilo iz kojeg će niknuti sve ono žarko šarenilo. Pronašla ih je i to baš onakve kakve je željela, cvjetnog uzorka. Miris trgovine podsjećao je na znoj, na prekooceansku plovidbu, na prekobrojnost, a melodija koja je preplavila zrak bila je najsličnija prekuhanoj riži. Osvrnula se oko sebe, jedan par čarapa neprimjetno je spustila u torbicu koja je nježno doticala njene izražene kukove a drugi je s osmjehom pružila simpatičnom žutokljuncu iz čijih je očiju izvirao bikovski nagon.
Ulicom punom prosjaka, beskućnika, lopova, studenata, slučajnih prolaznika koračala je lagano kao livadom. Na uglu skrenula je u poprečnu ulicu. Ulica koja se spajala s tržnicom bila je prepuna svakojakih rabljenih stvari pobacanih po podu koje su ljudi izvlačili iz svojih uspomena ne bi li se prehranili taj dan. Ponekad je u tom džumbusu pronalazila prekrasne predmete kojima nije mogla odoljeti pa ih kupovala osjećajući kao da kupuje komadić vremena iz kojeg dolaze. Taj dan pažnju su joj privukle dvije fotografije. Kada je čovjek ugledao sjaj u njenim očima znao je da je dobio kupca, „Znate ovo je ostavština mog djeda, siguran sam da ove fotografije imaju oko sedamdeset godina.“ Znala je da čovjek govori istinu jer je to i sama vidjela. S fotografije požutjele od starost gledao ju čedni pogled poznate žene čije su velike bradavice nagih grudi bile naslonjene na žice harfe koju je držala u rukama. Frčkava kosa žene preko čijeg je čela prelazila tanka traka koja je bila jedini ukras i jedini odjevni predmet na njoj razvesele Val. Na dnu fotografije sitnim požutjelim slovima pisalo je Lydia 11, dok je na drugoj Lydia 17 stajala okrenuta prema ogledalu istom kao što je i ono njeno u zatamnjenoj sobi, s jednom rukom naslonjenom na okviru ogledala a drugom oslonjena na uski struk iznad velike gole stražnjice. Na Lydiji 17 jedini ukrasni predmet bio je mali uski remen sata na ispruženoj ruci. „Oprostite čime se bavio vaš djed?“ „Bio je fotograf“, odgovori čovjek. Da je čovjek mogao osjetiti udaranje Valina srca vjerojatno bi zaradio mnogo više novaca od onog što je dobio. Držala je u rukama fotografije koje za nju nisu imale cijenu. Vrijedile su više od ičega. Uzbuđena poželjela je otrčati kući i u miru sobe u kojoj je još uvijek stajalo isto to ogledalo gledati lice svoje bake ko
ja je u ono doba bila izrod ženskog roda. Njenu umjetnost prepoznao je samo fotograf koji je mnogo vremena provodio u sobi u kojoj i dandanas stoje tamno crveni plišani zastori.
Dok je stajala na semaforu čekajući da se upali zelena svjetlost prišao joj gospodin u srednjim pedesetim godinama, uglađen, u crnom odjelu. Nije ga primijetila jer joj pažnju privukla neobična scena s druge strane ulice. Gledala je u Džointa koji je na sebi imao bijelu doktorsku uniformu i bolnički krevet koji gura ispred sebe prolazeći pored autobusne stanice prepune putnika koji mu se uzmiču radeći prolaz. Gospodin u odijelu indiskretno se nagnuo prema njenom licu i promuklim glasom pitao je: „Gospođo da li ste voljni praviti mi društvo? Platio bih vam koliko god.“ Osmjehnula se i rekla: „Vjerujte mi koliko god bi platili ne bi bilo dovoljno za umijeće koje bi dobili.“ Otrčala je preko ceste dozivajući Džointa ali on se nije osvrtao već je brzo otvarao vrata portuna i gurao svoje vozilo unutra. „Što je s tobom?“ pitala ga u čudu. „Od danas imam novi biznis. Zovi me doktore!“ „Kakav biznis čovječe?“ „Bioenergija stara! Bioenergija!“ Pomogla mu je nositi krevet skroz do tavana gdje je on provodio mnogo vremena. Sjeli su na tavansku gredu dok se ispred njih zelenilo bilje koje je Džoint tu uzgajao. Dok joj prepričavao kako je maznuo bolnički krevet u rukama je motao cigaru od suhog, uzgojenog lišća. Pušili su je zajednički dok su im suze od smijeha navirale na oči. Kada joj je sve ispričao ona mu pokaže fotke na kojima nije bilo dileme da je to uistinu stara Lydia, jer stražnjica je bila identična njenoj. U trenu Val se sjeti pjesme s radija i zapjeva, „ Za dobra, dobra stara vremena.“
Odjednom zabavu prekinu nepozvani gosti. U njihov vrt ušetala su tri policajca. Val pogleda u Džonia i upita ga „Što je ovo maskenbal?“ Džoint prasne u smijeh a jedan od policajaca uljudno progovori „Gospodo uhvaćeni ste na djelu!“ Val preleti glavom da su tu zbog Džonia koji je maznuo bolnički krevet pa se uozbilji i ljubazno progovori: „Znate ako je stvar u ovom krevetu slobodno ga zaplijenite jer on nije naš.“ „Gospođo mi smo policajci a ne budale! Ne vrijeđajte nas! Ovdje smo zbog ovog nelegalnog zelenja.“ „Ali gospodine mi smo nezaposleni! Vegetarijanci! Ovo je nešpricani špinat!“
Policajac najmlađi među njima priđe starješini i kaže mu „Šefe, ovo je zaista špinat!“

22. velj 2012.

Ništa

Skvrčena u starom ormaru, dodirujem stranice gurajući ih lagano, ali ne pronalazim ništa osim škripe dotrajalih dasaka i pogleda koji se zaustavlja na ispupčenim žilama dotrajalih ruku koje se poput nabujalih rijeka šire i samo što ne iskoče iz korita.
Hodam ulicom, pa naglo zabacim korak ulijevo. Ništa! Nastavim mirno koračati pa naglo zabacim korak udesno. Opet ništa! Činim to svakodnevno i svakodnevno nabasam na "Ništa". Ništavilo me pratti u stopu.
Vraćam se po ne znam koji puta na livadu mladosti, pa trčim u krug i brojim 1, 2, 3, ....500...1000. Padam s nogu od umora. Osvrnem se oko sebe. Ništa! Opet je tu!
Lutam po peronima željezničkih kolodvora. Udaram tijelom u sve moguće pregrade između perona, ali osim zadobivenih udaraca, Ništa! Ništa i ja!
Noću dočekujem mjesec pa plešem ispod njegove bijele koprene. Sve uzalud. Nešto snažnije od mjeseca okovalo me. Prizemnilo jače od sile teže. Ništa! Možda je to Ništa!
U pari iznad šalice vrućega čaja, u mirisu kamilice i metvice tražim nedodirljivo, neopipljivo. Ništa! Opet Ništa!
Prazna, šuplja, klavijatura bez tona. Cvijet bez mirisa. Dijete bez osmijeha. Eto što sam! Ništa!
Sanjam valove, sanjam obale. Sanjam zlatne ključeve nevidljivih vrata. Sanjam. Ništa!
 Između otkucaja kazaljke sata tražim. Tražim. Ništa!
Čujem samo škripu kostiju u dugim tik-tak sekundama.
Tjeskoba! Tje sko ba!  Tijesna kob! O ne! Ne! Samo to ne!
Ostala sam bez nje. Ili je pobjegla ili mi je netko ukrao.
Krajnje okrnjena Bimbi Li!
 

5. pro 2011.

Sareni svijet malog cirkusanta

O! Ooo! Oooooo! Kakav bih ja bio Sveti Nikola kada ne bi ovom malom ljudskom medvjediću u čizmicu stavio jednu malu pričicu!

U jednoj maloj zgradi, iza jednih malih vrata, ima jedan mali stan u kojemu živi jedna mala beba. U tom malom stanu sve je šareno. Šareni zidovi, šareni kreveti, šareni ormari, šareni jastuci, šareno posuđe. U šarenom dnevnom boravku veliki je ekran neke velike televizije, a iz ekrana po cijele dane izlaze najšarenije slike šarenih medvjedića, pingvina, puževa, mrava, dječice, ptičica, na prekrasnim žarko zelenim livadama, najplaviji oblaci, najžuće sunce, najšarenije cvijeće, teku tu i najplavije rijeke i sve je u tom šarenom svijetu najšarenije baš kao i u malom stanu. Malom bebaču koji još ni sjediti nije naučio lijep je taj šareni svijet, i lijepi su mu osmjesi majke, i lijepi su mu osmjesi očevi, i lijepi su mu svi veseli ljudi koji dolaze u njegov mali stan. Možda zbog svega toga ili tko zna zbog čega njegovo ozareno lice čudesno je. Sjaji se poput sunašca.
Dječak se zove Antonio.
„Di si Antonioooo?“ zove ga mama a on se nasmiješi od uha do uha, a vesele mu plave oči zatitraju, a rukice zaigraju, a nogice poskoče. Htio bi dotrčati svojoj mami u zagrljaj ali ne zna kako. Ni sjediti još ne zna čvrsto. Možda će sutra već moći, ako ne sutra preksutra ili zapreksutra. Lijepo mu je čak i kada leži u svom malom dječjem vrtiću, na jastučiću malom sasvim sličnom mjesecu mladom.
Njegove razigrane ručice hvataju šarene igračke, a nožice nestašno udaraju u šareni bubanj kojemu sa jedne strane svijetli i svira sunce, a sa druge strane trube trube. A šuškalice-šuške guraju se po vrtiću ne bi li došle čim bliže njegovim ručicama. Svaka od njih silno želi pokazati tom malom veselom stvoru svoje umijeće.
Crvena hobotnica koja je godinama ležala u sanduku s igračkama, još od kada je tata od Antonia bio beba, jedva je dočekala svoj ponovni nastup i gura se najviše od svih drugih šuškalica, a veća je i jača od svih. Između njezinih crvenih krakova šarene se tri mala okrugla kotača po kojima hobotnica klizi i brža je od svih. Mali, svijetložuti rak šuškalica i rozoplavi Hipo šuškalica sklanjaju se pred crvenom hobotnicom, najstarijom od svih igračaka u kući.
Samo se šuškalica zelenoplavanarančasta, sa velikim narančastim očima, može spriječiti staroj hobotnici na putu do Antonievih ručica, jer velike oči su jednako stare i mudre kao i hobotnica.
One u njegovim rukama veselo kolutaju očima i šuškaju namigujući mu sve dok ih ne stavi u usta i tada šuškalica spokojno sklopi velike oči uživajući u djetetovim poljupcima.
Najtužnija od svih šuškalica je mala žuta žirafa. Sjeća se s tugom dana kada se Antonio najviše od svih njoj veselio. Čuva u svome sjećanju djetetove osmjehe i svaki puta kada čuje njegov glas žirafa podigne svoju tužnu glavicu ne bi li uhvatila nježan djetetov pogled.
A lukavi mali zeko šuškalica umilio se djetetovoj majci pa preko nje često stiže u Antonieve ručice i s njime ide na sva putovanja.
Samo se žarko crvena šuškalica sa velikim žutim, šuškavim suncem ne takmiči sa drugima. Ona uvijek zadovoljno sjaji i sretna je.
Od silne ljubomore na te dosadne šuškalice mali psić Sveznalica sa klempavim plavim ušima i crvenom košuljicom na slova, svako toliko oglasi se svojim nježnim glasićem: „Ja sam tvoj prijatelj! Poškaklji me po trbuhu!“ Ponekad i zapjeva poneku pjesmicu ne bi li privukao pažnju na sebe, a kada ga Antonio dohvati od silnog uzbuđenja ne zna da li da priča ili se smije, ili pjeva, pa sve to radi odjednom.
Nježno plava kravica Šarkica sa narančastom njuškicom i jednim okom većim od drugoga, strpljivo leži pored djetetovih nogu i sva ta galama šuškalica, dosadni psić , bubanj, idu joj na živce. Ona najviše voli kada je djetetova majka uzme u svoje ruke i prinese Antoniu. Tada Šarkica započne svoj šareni teatar u kojemu uvijek razigranim glasom ponavljala jedno te isto. Nakloni se i reče: „Ja sam kravica Šarkica!“ pa zamaše u krug repom a dijete se široko osmjehne a ponekad i na sav glas nasmije njenom teatralnom nastupu. „Tvoja sam prijateljica!“ i onda svečano zamuče:“ Muuuu... Volim te Antonio!“ „I ja volim tebe!“ pomisli Antonio, „ ali ne znam kako ti to reći jer teško mi je izgovarati slova, jedva sam naučio reći DA, a mučio sam se jako, jako!“
Dok se igračke u vrtiću natječu za pažnjom djeteta u maloj sobici čiji su zidovi iscrtani nježnom majčinom rukom, skupilo se cijelo društvo velikih i malih plišavaca koji s nestrpljenjem čekaju vrijeme za djetetovo presvlačenje pelena. U toj maloj sobici na stolu za presvlačenje ispod slonića Damba sa jedne strane, Šiljota s druge strane i male barke koja plovi morem noseći dječicu s treće strane, presvlače se Antoniu pelene.
Oslikani zidovi učinili su sobicu veselom, a dolaskom Antonia vesela sobica pretvorila se je u cirkus. U tom cirkusu može se sresti najčudnijih bića na svijetu. Od cijele jedne farme malih životinjica naprsnjaka, do velikog smeđeg mede Medonje, smiješnog glavonje, svemirca Toj Toja. I pingvin Gvin Gvin stanuje u tom cirkusu i ludi telefon i auto za vožnju po vodi i Wini i mala stolica za ljuljanje i vesele žabice koje vise po zavjesama i sjede na jastucima i cijela jedna bebi džungla sa majmunom koji visi naglavačke u njoj. Zaista, ta sobica je pravi pravcat cirkus.
Najslavniju točku u njemu izvodi Antonio sa svojim fontanama. Kada ga majka stavi na stol za presvlačenje on uživa u društvu svojih veselih prijatelja, i svaki puta dočim mu skine pelene Antonio od sreće piški u zrak, ponekad na bok. Antonio je pun iznenađenja i nikada se ne zna gdje će usmjeriti mlaz fontane, i sve se igračke smiju njegovim nestašnim fontanama zajedno sa mamom.
Svemirac Toj Toj stigao je u sobicu prije nego se Antonio rodio. Od kada je napustio svoj planet i našao se na Zemlji prošao je kroz mnoge nevolje pa je odlučio pretvoriti se u igračku. To je bilo najsigurnije rješenje za njega. Nije bio lijep onako kako su ljudi naviknuli pa ga nitko nije želio kupiti. Onda ga je domišljati prodavač stavio u bubanj s igračkama za koje je trebalo ubaciti kovanicu od pet kuna, pa što dobiješ-dobiješ. I tako je Toj Toj stigao u sobicu. Nikome nije previše prirastao srcu jer je imao ogromnu, okruglu glavu sa ljubičastim ćelavim tjemenom i velike začuđene oči s uzdignutim i nakostriješenim obrvama, a tijelo usko i dugačko kao i dugačke ruke. Sjedio je na krevetu ispod prozora i gledao u nebo ne bi li ugledao trag koji će ga vratiti u svemir. Tamo daleko odakle je i došao.
Kada je Antonio stigao u sobicu za Toj Toja sve se je promijenilo. Napokon je ugledao nekoga tko mu sliči. Pomislio je čak da je Antonio stigao s njegove planete ali je još premali i ne zna se pretvoriti u igračku. Velike, začuđene oči djeteta budno su pratile svaki detalj u toj čudesnoj, veseloj sobici.
Toj Tojevo lice i ljubičasta ćelava glava privlačile su posebnu pažnju djeteta. Svaki puta kada bi ga ugledao Antonio bi se svemircu osmjehnuo. Činilo se kao da ga razumije i tako je Toj Toj dobio svog prvog prijatelja Zemljana.
Potaknuta nekim čudnim, neobjašnjivim porivom majka često uzima Toj Toja u ruke i umjesto njega glasom svemirca obraća se Antoniu: „ JA SAM TOJ TOJ STI GA O SAM IZ DA LE KO G SVE MI RA SA MO ZBOG TE BE AN TO NI O TI SI MOJ JE DI NI PRI JA TELJ!“ I onda majka približi Toj Toja djetetovom licu i oni se nježno dodiruju. Od njihove radosti sobicu ispuni neka toplina, sva se zažari i zaljuljala kao da joj se vrti u glavi.
Ljubav koju je osjećao prema Antoniu učinila je Toj Toja sretnim lutkom. Prestao je tugovati za svojom planetom i cijelo vrijeme razmišljao je kako da to sretno dijete učini još sretnijim.
Jedne noći dok su mama, tata i mali Antonio spavali Toj Toj je krenuo u akciju. Došao je u dnevni boravak i bacio oko na sve one šuškave šuškalice, gumene trubilice, psića Sveznalicu, knjigu Sveznalicu Svakojaku, loptu, bubanj Bubetalo.... koji su spavali u dječjem vrtiću, a onda je okrenuo glavu prema velikom krokodilu Kroku Bloku, koji se lijeno opružio na naslonu kauča i oprezno, sa očima napola otvorenim promatrao svemirca. Između svijetlo zelene krokodilove glave i zelenog dugačkog repa sjajile su se roza, narančasta, plava i crvena kocka njegovog dugačkog tijela. U svakoj kocki skrivao je neko iznenađenje.
Toj Toj tada progovori: „O PRO STI KRO KO BLO KO ŠTO TE BU DI M IZ SNA TRE BA MI TVO JA PO MO Ć PA TE MO LI M DA ME SA SLU ŠA Š!“ Kroko Bloko je trepnuo kapcima i tako dao znak da će ga saslušati jer mu ionako dosadilo vječito ležati na naslonu kauča.
Sve igračke iz vrtića znatiželjno su naćulile svoje uši ne bi li čule što to čudni svemirac ima za reći tom umišljenom krokodilu.
Toj Toj je iznio krokodilu svoj plan a Kroko Bloko je s isplaženim narančastim jezikom razmišljao o tome pa trepnuo svojim teškim kapcima u znak odobravanja. Iz dječjeg vrtića začulo se komešanje, a potom i visoki glas crvene hobotnice: “Ružni svemircu i mi šuškalice želimo biti uključene u taj plan. Naše šuškanje najdraži je zvuk malog Antonia!“
„ PLA N KO JI SA M IZ NI O KRO KU BLO KU VA ŽI ZA SVI H A KO TO ŽE LI TE!“
„Želimo igrokaz! Želimo igrikaz!“ povikale su sve igračke iz vrtića.
Bubanj Bubetalo je povikao: „ Ja želim otvoriti igrokaz svojim bubnjanjem!“
Na to su šuškalice povikale: „Ne! Mi želimo otvoriti igrokaz svojim šuškanjem!“
„Ne može to tako!“ povikao je psić Sveznalica, „Svi vi tek kasnije dolazite na red. Ja sam najpametniji i ja otvaram igrokaz!“
„Ma vidi ti njega pametnjakovića! Povikala je knjiga Sveznalica Svakojaka, „Sve priče započinju iz knjiga, a ja sam knjiga i ja ću započeti sa pripovijedanjem!“
„Ja bih volio onu žirafu šuškalicu staviti u jednu moju šarenu kocku!“ rekao je Kroko Bloko.
Na to je prestrašena žirafa povikala: „ Ja neću nastupati s tobom!“ okrenula se i vratila u dječji vrtić.
Toj Toj je začuđeno promatrao igračke kako se prepiru, a onda je mahnuo rukom i prekinuo galamu. Ipak je on vanzemaljac i s njime se ne mogu prepirati jer tko zna kakve sve on ima moći.
U tišini koja je nastala Toj Toj progovori:
„ŽE LI O SA M DA RA ZVE SE LI MO AN TO NI A PA NE KA KNJI GA SVE ZNA LI CA SVA KO JA KA O DLU ČI KA KO!“
Ponosna knjiga Sveznalica Svakojaka zatrepće svojim velikim trepavicama. Na trenutak se zamisli pa progovori:
„Ispričati ćemo mu priču o „Šarenom svijetu maloga cirkusanta!“ Među nama ima najviše šuškalica pa onda neka one započnu pripovijedanje!“
Sve šuškalice poskočiše naprijed zajedno s malom žirafom. Nešto su između sebe šaputale: „ššššššš....“ a onda su sve u jedan glas započele svoju priču:
„ Šuškalice se ne prave važne
One uče ručice male da hvataju i šuškaju same
Ručice tako uče umijeće svoje
Pa jednoga dana iz njihova dlana
Može proizaći velika slava
I zato su šuškalice veoma važne
Zbog njih dječje kretnje postaju snažne!“
Pa zašuškaju sve u jedan glas „Šššššš.... šššššš.. ššššš....“
„Istina! Istina!“ povikao je sivi medo Linjalica kojemu su stalno opadale dlake.
„Imao sam jednu šušku i bacio sam je visoko na krušku, pa u po muke naučio brati kruške!“
pa zapijeva: „Ljulja ljulja ljuške bere medo kruške..." „ I ja sam bio bebač!“ rekao je Kroko Bloko, „pa na dnu rijeke pronašao šuškalicu, kockastu, žute boje, zbog nje sam napravio kockasto tijelo svoje i djeca me zato vole!" Na to kravica Šarkica povika: „Pogodite zašto kravica Šarkica ima veselo lice?" „Zbog jedne zvončić šuškalice!“ povikaše sve igračke! Kravica zamahne glavom a zvončić oko vrata poskoči. Slušajući kako svi hvale šuškalice, mali bubanj Bubetalo, zacrvenio se je od ljutnje pa povikao:
„ Meni šuškalice ništa ne znače,
Moje su udaraljke sto puta od njih jače!“
pa zajapureni bubanj Bubetalo zabubnja: DUM DUM DUM.....
„ Možda je bubanj veliki neznalica
ali vjerujte ja sam zbog jedne šuškalice
postao psić Sveznalica!“ povika psić i izvadi iz džepa svoju omiljenu šuškalicu koščicu.
Na to veliki namrgođeni smeđi medo, Medonja reče: „Samo ti šušketaj i lupetaj!
Ako mene pitate zašto sam ja dječji medo,
e pa nisam zbog šuškalice,
već zbog fine mmm... kašice
koje bebe jedu
i zbog toplog krevetića za bebinog medu,
i zbog ručica što me noću grle!“
Tada knjiga Sveznalica Svakojaka spazi tužno lice Toj Toja. Tankim, dugačkim prstima prolista stranice svoje, pa ozbiljna lica stade čitati redove, tek napisane nove:
„ I oni koji nikada nisu imali šuškalice mogu imati veliko srce!!!
Svemirac Toj Toj najbolji je primjer za to!!!“
„ Tako je!“ povikao je psić Sveznalica, uhvatio Toj Toja za ruku i rekao mu: „Ti si moj prijatelj!“ „I moj! I moj!“ povikaše sve igračke. Nitko nije ni primijetio da ih iz malog krevetića prate budne, širom otvorene dječje oči. Antonio je kroz otvorena vrata sobe ushićeno slušao i gledao svoje igračke obasjane sjajnom svjetlošću Toj Toja. Kada je Toj Toj ugledao radoznale oči djeteta on poput dirigenta zamaše rukom. Muzički vrtuljak nad krevetićem, kojeg pokreću vesele životinjice, zasvira, a sve igračke zapjevaju u jedan glas:
„Mi smo tvoje igračke,
hoćemo se igrati, skakati,
ručicama mahati,
nožicama lupati,
maštu tvoju buditi...
Veselo smo društvo mi...
Jednako smo važni svi!!!"
Antonio se više nije mogao zaustaviti od veselja pa je glasno počeo vikati: DADADADADADA ... Toliko snažno im je želio reći koliko ih voli ali teške su mu to bile riječi pa od muke što ih ne može izgovoriti on glasno zaplače. Na to su se probudili mama i tata a sve igračke su pobjegle na svoja mjesta.