Tko Koga - Priča V o Val i Džointu

Vjerojatno je razmišljao dugo, dugo ...  možda koju stotinu ili tisuću godina a možda i više.
Vjerojatno se njegov svijet koji je zamislio na svoju sliku i priliku raspadao pa je poput svakog stvorenog na isti taj način i On sam odlučio napraviti preokret u tom rasulu koji je stvorio.
Vjerojatno je i On zapao u tešku depresiju a iznad sebe nije imao nikoga tko bi mu pomogao.Najgore od svega što mu se moglo dogoditi bilo je to što on jedini nije mogao sebi priuštiti blaženu smrt. Svi ti ratovi, izbjeglištva, glad, boleštine, nasilje, izgovaranje njegova imena uzalud, tolike beskonačne nesreće,  ni tisuće takvih poput njega ne bi moglo riješiti. Sklopio je umorne oči i ne razmišljajući previše  odlučio po prvi puta zaigrati tek zgotovljeni  neurotransmiterski rulet. Polja na njegovoj okrugloj ploči bila su označena visinom serotonina koja se kretala od bezdana do beskraja. Igra na čiju je proizvodnju potrošio većinu svoje  besmrtnosti. Vrtio je među prstima neobičnu kuglu koja bi čovjeku najviše sličila vodenoj kugli. Bačena Njegovom drhtavom rukom kugla  se vrtjela svijetom jednako koliko se i zemlja vrti oko svoje osi. 
Nije On bio jedini kojeg su morile brige. Daleko od njegova pogleda, davno napušteni od njega, živjeli su pod istim krovom, nad istim šporetom, dijelili istu postelju dvoje već pomalo umornih čudaka.
Jedini sretnik u cijeloj toj priči bio je umor koji se nastanio na njihovim licima. Džoint, nije želio priznati da ga je opsjeo taj napasnik iako mu je on virio iz očiju, pojavljivao se u nabreklim kapcima, otečenim nogama i tjerao ga da većinu svog vremena provede buljeći u televiziju ili ležeći u krevetu. Pražnjenje moždanih vijuga oslobađalo ga  rasuđivanja koje je poput nekog  iskusnog lovca Džointa uvijek hvatalo u zamku. 
Za razliku od Džointa Val je često spominjala tu napast koja ju opsjela ali nije se prepuštala njenim užicima već se  borila  sa  njom kao sa divovima. Nije joj željela pokazati slabost u željenom snu. Umor je gazio nju a ona uvijek budna, njega.
Svoje crne misli nije iznosila iako su joj sve češće i duže oduzimale pažnju. „Stojim na polovici stoljeća vlastitog života . Nema putokaza nema cilja, samo jebeno  danas do sutra!“ Sjetila se novog naslova knjige poznate psihologinje „A što sad.“ Prva asocijacija na to bila joj je: „ Trla baba lan da joj prođe dan.“ Onda je svoje misli ponovno usmjerila na Džointa: „ Bog je muškarcu dao penis i mozak, ali ne i dovoljno krvi da bi oba istodobno funkcionirala!“
Naglo se trgnula:“ Bože koja sam ja budala!  Znam da je mozak davno izgubio. Izgubio je i njega, malo manje davno, ali čime onda misli ako uopće misli!?“ okrenula se prema Džointu koji je upravo otvorio prozor i ispružio svoju dugačku ruku u tamnu kišnu noć. Osluškivao je zadnje otkucaje srca kišnih kapi koje su se na njegovom dlanu rastajale od svoje duše. Zaokupljen tim mislima , pogleda uperena u nebo osjeti oštru bol na dlanu. Gledao je u kristalno vodenu kišnu kuglu koja se kotrljala njegovim dlanom. „Borba za životom jača je od svega, ali uzalud čak i tebi, gorostasna kišna kapi!“ Sklopio je dlan ne bi li je stiskom razlio pa u prstima osjeti vrućinu koja se poput strujnog udara proširila njegovim tijelom.
„Val, Val!“ povikao je dok mu je znoj oblijevao tijelo. „Kiša se urotila protiv mene! Napale su me kišne kapi! Postajem kiša! Val ne dozvoli da se izlijem!“ Gledala ga je s nevjericom dok se teturao prema kauču mijenjajući boje u licu.  „Što ti je?“ upitala ga je zabrinuto.
Podignuo je glavu i pogledao je. U njegovim očima vidjela je nešto drugo, nešto neobično i potpuno strano. Možda da je bilo u nečijim drugim očima možda bi je to zauvijek očaralo ali u očima Džointa taj pogled izazvao je sumnju. Nije se više znojio, dapače izgledao joj je barem deset godina mlađi nego maloprije.
„Moj smisao za humor nikada nisi mogla prepoznati!“- rekao je sa osmijehom na licu. „Znaš Val, ti si sve što sam oduvijek želio, čak i onda kada sam sanjao o tvojoj smrti, ja sam te želio! Bila si moj anđeo a onda , onda si se pretvorila u vraga.Vraga kojeg sam mrzio jednako koliko i volio. Zaboravimo sve Val. Krenimo od početka!“- ustao se, zagrlio je i počeo joj ljubiti kosu čiji su sjedi korijeni vlasi već odavno zaboravili toplinu njegovih usana.
Iznenađena Džointovom transformacijom koja je na nju djelovala poput one stare izreke „Ko iz neba pa u rebra!“ Val se prepusti igri. Njegove usne zadržavale su se na njenom licu, nosu, očima, usnama ali ruke, ruke nije pomicao iz zagrljaja koji se zaustavio na leđima. Nešto u tom njegovom izgledu uzbuđivalo je Val više nego ikada prije, više nego što je mogla  sanjati. Sigurnost koja je izlazila iz tog zagrljaja, toplina tih usana, pogled pun žara čije su se iskrice zadržavale u njenom međunožju pobudiše joj želju i Val nježno dohvati kopču Džointova remena, sagne se i počne je otkopčavati. Osjeti snažne Džointove ruke kako je podižu sa koljena a na njegovim usnama ugleda prijekor. „Val, tvoj muž je svetac, a oni to ne rade!“ Zašto je to rekao!? Da li je to uistinu mislio!? Na trenutak se začudio sam nad sobom a onda nekako zamišljeno odšetao do spavaće sobe.
Te noći Val nije spavala, a nije spavao ni Onaj koji je svoju kišnu kuglu prokockao. Samo je Džoint te noći spavao poput anđela. Njegovo pomlađeno lice blistalo je zadovoljstvom. Jutarnji pjev ptica probudio ga je ozarenijeg nego što mu je blaženi san donio. Ugledavši zatečene Valine oči koje su nepomično buljile u strop on progovori:“ Da bi čovjek mogao promijeniti svijet najprije mora promijeniti svoju ženu!“ „Da bi žena promijenila svijet najprije se mora dobro poševiti!“- odgovori Val.
Svetom ili ne, Džointu se pomakne žila života,  a u ušima mu poput jeke odzvoni njen nečujni šapat. Naglim skokom nađe se iznad Val.
„ Oni koji su nastali od majmuna zabavljaju se bolje od onih koji su nastali od mene!“- pomisli Onaj koji ih je gledao s nebeskih visina.
Kasnije, toga jutra dok se Val poput balerine kretala njihovim malim stanom Džoint joj prizna da ga je nešto sa jučerašnjom kišom i njenim fluidnim čistim  kapima promijenilo i da su mu životinjski ljudski nagoni postali nesnosni, štoviše zatupljuju ga jednako kao i beskonačno buljenje u televiziju. „Taj lakomisleni  trenutačni užitak,  tamničar je puta na koji sam pozvan.“ - rekao je, i počeo sam sebe udarati rukama po licu.
Kako bilo da bilo, leptirići u Valinu trbuhu lepršali su svojim malim krilima i škakljali je do ludila. Smijala se na sav glas, a njezin smijeh punio je prazninu nastalu u njegovim mošnjama. Nije ni slutila kakvo  je to golicanje koje proizlazi iz dubine  tijela.
Toga jutra najveći Njegov neprijatelj, Onaj od kojeg su svi zazirali umirao je od dosade. Svijet je za njega bio toliko providan i predvidljiv da je gotovo oglušio i oslijepio od dosade,  ali od zabadanja nosa u Njegov posao nikada nije odustao, tako je i toga jutra iz prikrajka zavirio na Njegovo veliko projekcijsko platno baš u trenutku kada se Džoint našao iznad Val. On je za razliku od Njega bio brzoplet. Sve odluke donosio je nasumice.  Odlučio se poigrati sa Njime i u trenutku njegove nepažnje zarazio Džointovo  sjeme, kojim je učinio  Val svojom uzvišenom podanicom.
  Džointu nije promaknula ta preobrazba i on strogim ali jebeno zavodničkim pogledom odmjeri Val od glave do pete i prozbori: „ Vrag se u tebi nastanio!“ Na te riječi  i na muškarca s kojim živi više od pola života a gotovo kao da ga prvi puta vidi Val se ubrza bilo, sasuši joj se grlo i osjeti kako joj zastaje dah.  Za novoga Džointa to je bilo previše i on izleti van iz stana, a Val preplavljena invazijom sve sitnijih lepršavih stvorenja koji nikako da se smire zapali cigaretu i stane razmišljati o neobičnom početku sasvim običnog dana.
„Bajke, bajke .... . Koliko god ih krivila za sve priznajem lijepo je živjeti u njima. Crnjaci koji započinju savršeno.“
Sama sa sobom pričala je na sav glas i očito bilo joj je zabavno. Ponovo je osjetila taj nagon za izričajem kojega je davno zaključala zajedno sa mnogim drugim uzalud trošenim društvenim aktivnostima.
Godine koje su joj do jučer činile opterećenje, proganjale je podivljalim hormonima, suvislim mislima, umorom, strahovima i najzad oduzimale joj želju za seksom odjednom joj se učine najbolje godine života. Zanesena tim osjećajem, ozarena lica odluči iskušati svoj položaj u bajci koja će ako ništa drugo promijeniti njen i Džointov svijet. 
Puna optimizma Val zakorači u novi dan.
Dok je Džoint bezvoljno sjedio u obližnjem kafiću uzalud se trudeći upijati riječi dnevnog tiska morile su ga crne misli:“ Ako sam pozvan da stvorim vezu između nečeg uzvišenog i trivijalne ovozemaljske svakodnevnice, čemu moram mijenjati svoje emocionalne stavove?“
 „Smrknutog li smrtnika!“ začuje dobro poznati glas vražice koja mu ne da mira. Ugledavši je, Džonija oblije znoj. Pred njim je stajala žena koju je oduvijek zamišljao u svim svojim seksualnim maštarijama. Bila je to Val ali ne ona njegova svakodnevna Val, ova Val izgledala je savršeno, seksipilno. U uskom, crnom kožnom kostimu koji je u prvi plan stavljao dobro stisnute  bujne grudi kojima je svaki prolaznik toga jutra poželio reći Dobro jutro. Hipnotiziran nevjerojatnom preobrazbom buljio je u nju. Njegovo izbezumljeno lice dječaka nanovo izazove invaziju golicanja u Valinu međutrbušnom prostoru. Izoštrena Džointova osjetila nisu mogla ostati ravnodušna. Njegovo emocionalno stanje podrhtavalo je uzrokovano potresom čiji je epicentar bila Val. Toga jutra Džoint nije platio kavu, nije pročitao novine, nije više razmišljao ni o ničemu. Polako, poput oprezna  lopova, zavukao je ruku ispod uskog kožnog šosa i svojim nježnim prstima poput iskusnog pijaniste odsvirao tek izniklu simfoniju užitka koja će samo na tren ublažiti patnje ono dvoje igrača kojima je dosadio svijet stvoren na njihovu sliku i priliku.
Na Džointa su  ti tonovi djelovali mnogo jače nego što je On mogao ni zamisliti. Riječi koje je jutros izgovorio i misli koje su ga mučile odjednom su postale najveća ikad izgovorena glupost. 
„Val moram ti nešto reći!“
„Opet neka od tvojih pametnih zamisli?“
„Val, moja osjetila su toliko istančana da mi misli ne mogu biti trezvenije nego što jesu. Roj pčela ili što god već to bilo koji se jutros nastanio u tvojoj utrobi možda je naš jedini spas!“
„Moj sigurno, ali naš?“
„Ne samo naš, vjeruj mi! Ako oslobodiš iusmjeriš taj roj pčela da uhvati za muda Onoga gore i spusti ga na zemlju mogla bi osvojiti Nobelovu nagradu za spas čovječanstva.“
„A ne ne ne .... nema šanse da ga oslobodim, sasvim mi je ugodno imati ga uz sebe.“
„Val, biti će ti još ugodnije kada postaneš prva svjetska dama. Svi će ti se klanjati. Diviti će tise. Ispunjavati će sve tvoje želje.  Aplaudirati će na sve tvoje bezvezarije. Ako itko može nešto izgubiti to sam ja. Sveci su uvijek najveći patnici, ne zaboravi to.“
Val se zamisli. „Hm.... ko ne riskira .... Može!“
Nije sam On drhturio zbog ovog naglog preokreta događaja. Zajedno s njime po prvi puta od kada je svijeta i vijeka drhturio je i njegov najveći neprijatelj. U nevjerici stajali su svako na rubu svojega carstva, hvatali su gromove i gađali njima Val i Džointa. U panici zaboravili su da su oni zaštićeni moći vodene kugle neurotransmiterskog ruleta. U ovom zajedničkom poslu po prvi puta priznali su jedan drugome da ne mogu živjeti jedan sa drugim ali ni jedan bez drugoga.
Kada je Val potaknuta Džointovim preciznim uputama disanja i opuštanja mišića počela oslobađati roj malih krilatih stvorenja osjećala se kao na porodiljnom stolu. Ako ništa drugo ući će u Ginisovu knjigu rekorda, pomisli između kratkih  izdisaja i udisaja.
Miris crvenih vražjih pčelica bivao je sve intenzivniji. Najviše bi se mogao usporediti s mirisom tvornice u kojoj se suše bakalari. Sve iz istog roda a opet sve tako različite. Beskrajna sloboda koju su osjetile svakoj od njih dodijelila je neku misiju. Kada je tisuće malih vragolana počelo oblijetati terasu kafića na željezničkom kolodvoru prepunom ljudi, autobusnu stanicu preko puta, ulazile su u svaku gradsku liniju, u svaki kutak neistraženog prostranstva . Među ljudima nastao je košmar.  Iako je većina tih malih vragolančića imala misiju smutljivih dobročinitelja, ljudi to nisu prepoznali i umjesto da sklope sporazum s njima oni im objave rat.
Mahali su rukama i nogama kao da se i sami žele osloboditi vlastitih tamnica , udarali su po pčelicama s čim god su stigli na što su se one prestrašile i svojim obrambenim žalcima počele braniti od smrtonosnih udaraca.
Na veliku žalost ljudskog roda čovjek nikada nije saznao kako bi u miru sklopljenom s pčelicama njegov svijet krenuo od nekog novog početka čija bit nije Kakvog  početka već Početka. Samo su Džointova istančana osjetila mogla prepoznati tu istinu. Na žalost dogodilo se je nešto sasvim drukčije od onoga što je on predvidio.
U svoj toj zbrci neke od ubodenih plašljivaca napadača  napao je san, onaj isti koji je Val cijelu noć držao budnom( nisu to bili bilo koji pospanci, bili su to oni kojima je karijera bila jedina važnost u životu), neke  od ubodenih preplavio je smijeh onaj isti kojeg je Val oduvijek najviše voljela ( nisu to bili bilo koji hihotavci, bili su to ljudi koji su cijeli život živjeli smrknutog lica, smrtno ozbiljni bez imalo smisla za humorom),  neke je pčelinji ubod pretvorio u loše pjevače, bez sluha, baš poput Val( nisu to bili svakodnevni pjevači bili su to ljudi malodušniji, hipohondri najčešće prestrašeni od svega), neki zaraženi žalcem skrivali su se i  plakali tajno baš kao i ona nekada ( to su bili nekadašnji sveci i svetice od ljudi, oni koji su uvijek činili samo dobro a nikada nisu suze ispustili),  oni koje su ubole prevrtljive Valine pčelice grčevito su držali glavu koja im je bježala iz ruku (oni  tvrdokorni, umišljeni, netolerantni, samozvani pametnjakovići). Nastao je opći kaos. Ulica je odjednom postala najsličnija sanatoriju za umobolne.
 Džointa to nije omelo i dalje je poticao Val na napinjanje sve dok nije bio sasvim siguran da su sve pčele iz njezine utrobe izašle. Ona zadnja čija je misija bila odanost nije se odmicala od Val.
„Uf koje olakšanje!“ primijeti Val, pomiluje pčelicu i napokon na miru sa guštom pripali cigaretu. Isto to učinio je i Džoint. Sva ta zbrka ljudi koji su rušili sve pred sobom i bježali glavom bez obzira ne uznemiri ovo dvoje čudaka.Nije dugo potrajalo, možda tek pola popušene  cigarete kada se na stolici pored Val od niodkuda stvorio On. Pogledao je ljutita pogleda, dohvatio tabakeru sa stola i  pripalio cigaretu.  Onda mu se pogled zaustavio na naslovnoj stranici dnevnog tiska. Ugledao je veliki bijeli natpis u svijetloplavom okviru. Pisalo je velikim štampanim slovima „NOVI LIST“ a ispod tog naslova malim podebljanim crnim slovima „PETAK/ 21.PROSINAC 2012 / Njegove misli prekine duboki Džointov glas: „Božo, donesi mi pivo!“
“ Može i jedan makiato!“- nehajno doda Val.