I ovu noć Anu su snovi opet odveli tamo. Čini joj se kao da je bilo jučer, a prošlo je već trideset godina. Ništa se tu nije promijenilo. Kamen do kamena u brijeg se penje. Kuća do kućice, uske uličice, kamene cestice i na svakom kutu niske kamene škalice. Kelti su ga zvali Kameni zaljev, a kasnije su mu Rimljani dali ime. Mnogi kapetani su se u tom mjestu rodili i mnogi jedrenjaci su se tu davno prije njezinog rođenja sidrili.
U snovima ulazi u kuću djetinjstva. U prizemlju su se smjestile male drvarnice. Ne voli hodati stepeništem, pa sjeda na drveni rukohvat kovane ograde i spušta se kao da ima krila. Bez straha, bezbrižna i razigrana. U drvarnici je uvijek dobra zabava, jer osim drva i raznog alata tu može pronaći sve one stvari odavno spremljene, igračke, knjige...
Vani sija sunce i ona radije izlazi van iz portuna . Na toj od ceste malo izdignutoj terasi uvijek ju dočeka dobronamjerni, stari brijač Frane. Uvijek s osmijehom u bijeloj brijačkoj kuti i britvom u rukama, kao da se nikada i nije presvukao. Njegova brijačnica njezin je drugi dom.
Na terasi popločenoj kamenim kockama djeca bacaju kamenčiće, skakutaju i takmiče se tko će dalje. Ona sjeda na zidić koji ide uzduž terase, a s druge strane njega, par metara niže, izvire čista pitka voda. Izvor se zove Stenice. Neprimjetno se šulja ispod ceste i ulazi u more. Kad bi prešla cestu, našla bi se na rivi svoje mladosti, ali prije nego je pređe spušta se do Stenica, jer ne može odoljeti onom kamenu koji je točno na sredini izvora. Opet će se praviti važna pred svom djecom i ponosno skakati na njega sve dok ne padne u tu hladnu izvorsku vodu.
Od izvora do kućne terase vode kamene škale uz koje su u nizu sazidane bijele, kamene, uske kućice. A na malom, najgornjem prozorčiću, najviše kućice, iza prošijana, gleda stara Mara koja ne skida crnu maramu s glave. „Buba Mara, buba Mara“, rugaju se djeca staroj Mari i ne sluteći da pored sebe skriva kantu punu vode, pa je hvata i kroz prozor zamahuje njome. Sjeća se kako su mokri i ljuti još više mrzili staru Maru i još više joj se rugali. Iz snova je budi hladna voda stare babe Mare.
Svi Anini snovi uvijek započinju u toj ulici. I u javi snovi joj vraćaju sjećanja. Na njenom privratu nikada nije bilo dosadno, jer ako ništa drugo djeca su se igrali špekuljama, klic-klac lopticama, skrivača, djevojčice su vrtile hula-hop obruč, neki su pobjeđivali i vikali od sreće, dok su gubitnici vikali od poraza. Bilo je tu i suza i smijeha, dječje vriske napretek.
Ta prednja strana kuće svakog bi prolaznika očarala svojom veličanstvenošću, jer ona je bila gospodska i veća od drugih. Jedna od rijetkih koja na toj glavnoj ulici koja se naziva Primorje nije u nizu, ali njoj jednako draga je i ona druga strana kuće koja se penje u brdo i onaj drugi mali privratić koji se nije promijenio sve do dana današnjeg.
On se smjestio na uskoj cestici popločenoj skroz malim, kockastim, kamenim kvadratićima. Njezin nekadašnji kuhinjski prozor gleda baš na nju. Nasuprot njega je mali prozorčić barba Fila i njegove žene koji žive u dvorištu crkve Majke Božje.
Gledajući danas ta dva prozora, onaj njen i onaj pokojnog Fila i njegove žene, čini joj se kao da bi mogla preskočiti tu udaljenost. Stari, sijedi File, uvijek obučen u jaknu i hlače od trliša, kao i svi stariji ljudi tada, sate i sate je provodio u skučenoj, prenatrpanoj konobi na samoj cesti.
Taj mali kućni prag, ima samo četiri uske kamene škalice i sa strane dvije male kamene skalinadice koje ih uokviruju. Na tim škalama Ana je satima sjedila, preko njih skakala i na njima se igrala. Još i sada u mislima osjeti one prekrasne, cvjetne mirise koji su iz dvorišta crkve dopirali do tog praga. Tada nije mogla ni slutiti da će vrijeme tako brzo proletjeti. Da će opet jednog dana čežnuti za njima.
Danas, kada prolazi tom ulicom , jer svi njeni putovi najdražima kojih više nemam vode tuda, na škalicama nema nikoga. Puste su. Prošle su godine i godine kad se netko igrao na njima. Čak je i ulaz u dvorište crkve pust ako nema mise ili pogreba. Nekada su te ulice bile pune razigrane djece.
U kakvom okruženju Ana danas živi nije ni čudo da joj se ponekad čini da je u toj maloj sredini vrijeme stalo. Često bježi iz grada i dolazi baš tu, u ulicu svog djetinjstva . Šetajući se njome osjeti neku mirnoću, opuštenost i ljepotu.
Gleda tu rivu, prekrasno sređenu. Šira je nego prije, popločena novim kamenim pločama, u primorskom stilu. Ipak su joj bili draži oni morski kamenčići koji su joj masirali stopala dok je hodala njima. Obožava taj zrak što ima miris mora i koji joj vraća u sjećanje miris tek očišćene friške ribe. Pogledom traži ribara koji na svojim udicama baca ješku u more, dok pokraj njega stoji kantica, i crnog mačka Mora koji strpljivo čeka ulov. Nema ga. Nema ga već godinama.
Gleda kućne brojeve . Ostali su isti. Obavezno se zaustavlja na klupi nasuprot portuna njezine none i nonića. Sjedne tu, a pogled joj bježi na onaj najviši tavanski prozor koji stoji uokviren u posebnoj maloj kućici. Oči joj se vlaže od tuge jer nikada više neće na tom prozoru ugledati dobro poznata najdraža lica. Ovo mjesto i ova ulica nikad joj više neće biti isti kao onda dok su je oni čekali nagnuti na taj prozor.
I tako dok zamišljeno sjedi i gleda te prekrasne velike barke privezane uz obalu, sjeća se nekih jesenjih hladnih dana kada bi se obali približavala dugačka bodulska bracera, koja je dovozila otočka drva za ogrjev. Ti dobri, vrijedni otočani glasili su kao škrti, i mnogi vicevi su se na njihov račun stvarali. Dotrčala bi zajedno s ostalom djecom na rivu i dok bi se boduli privezivali baš tu na ovom mjestu gdje sada sjedi, djeca bi iz pristojne udaljenosti vikala...“ boduli su arivali, kišu su nam dopeljali.“ Oni bi se ljutili, a djeca bi se razbježala do idućeg njihova povratka. Sjećanja joj crtaju osmijeh na licu.
U toj najvećoj ulici, sva najveća događanja odvijala su se kako onda tako i sada. Nedjeljom ju budio zvuk limene glazbe koja je ponosno paradirala ulicom svirajući koračnicu i naglašavajući da je neradni dan u kojem treba čovjek uživati. Danas limena glazba samo ponekad praznikom proparadira, ali i danas kao i onda, nedjeljom ujutro zvona iz crkvenog zvonika pozivaju svoje mještane na nedjeljnu misu.
Jutro na Primorju oduvijek ima posebne čari. Žene, domaćice, starci i djeca, spuštaju se tim kamenim, uskim nizbrdicama put Primorja. Tu će obaviti svu potrebnu dnevnu kupovinu, svratiti će do ribarnice vidjeti ima li friške ribe, a potom će sresti nekog poznatog s kime će otići do prve terase, i na obali obasjanoj suncem, popiti , bez žurbe, svoju prvu jutarnju kavicu, prepričati nove tračeve i krenuti u novi dan.
U Aninim mislima odjekuje vapaj čežnje. O, Bože! Kako joj to samo nedostaje.
Baš danas, u ovom sunčanom jutru, u sjećanje joj navire ta ulica, to mjesto, ti ljudi. Dok stoji uz prozor i gleda niz glavnu gradsku ulicu stotine auta u koloni. Autobusne stanice s jedne i druge strane ceste krcate prolaznicima koji se izmjenjuju iz sekunde u sekundu. Žurba, vječna žurba. Na parkingu ispod prozora nema mjesta. Čuvar parkinga svako toliko dotrči i provjerava nije li kome isteklo plaćeno vrijeme, pa sav sretan vadi blok s kaznama i ponosno ih ostavlja na šoferšajbu.
Anini snovi i sjećanja prestaju dok je zvuk sirena hitne pomoći vraća u stvarnost. Nekada bi te sirene u njoj izazvale tugu i suosjećanje, a danas se više i ne obazire na njihov učestali zvuk. Bolnica je preko ceste, vatrogasci do bolnice. Postala je majstor u prepoznavanju sirena. Gleda u oblake crnog dima koji izlazi iz visokog, uskog dimnjaka bolničke toplane. S lijeve strane je željeznički kolodvor i ogromni silosi za žito. Iza svih perona i tračnica stoji velika žičana ograda koja ograđuje luku. Svakodnevno gleda te usidrene brodove i galebove koji ih nadlijeću, ali tom rivom ne može prošetati, i to more ne može dotaknuti. Iza visoke ograde strše ogromne dizalice koje utovaraju i istovaraju brodove,vidi mnoštvo drva naslaganog na paletama, kontejnere. Ponekad te visoke dizalice ispuštaju čudne kratke i visoke zvukove. Iz sebičnosti Ana se veseli ekonomskom siromaštvu zemlje jer u luci je malo brodova, a vlakovi voze mnogo rjeđe nego nekada , pa se i ona u svom stanu trese mnogo manje, a i silosi koji stvaraju užasnu prašinu dok se pune, pune se svega par puta godišnje. Iako prozore s te strane rijetko otvara čini joj se da se prašina svejedno provlači i kroz zatvorene.
Evo ga, ugledala ga i danas...točno u vrijeme stiže sijedi gospodin s bujnom kosom, uredno obučen, a u rukama nosi najlon s hranom za svoje ljubimice mace. „Tigrić, tigrić“, viče iz daljine dok ga nepoznati prolaznici u čudu promatraju. Njegov prodoran glas prepoznaje svih dvadeset mačaka skitnica i svaka, misleći da je Tigrić, veselo dotrči starom gospodinu u susret. Podignutih repova prate ga u stopu do malog parka odmah tu iza ugla.
„Gospodin mačak“, kako ga Ana potajno naziva točan je kao sat, pa po njemu zna da je vrijeme za prvu jutarnju šetnju s Lolicom. Dok navlači na noge tenisice Lolica već sretna stoji pred vratima i maše svojim malim repićem.
Spušta se s trećeg kata polukružnim stepeništem i ne izlazi na ulicu već u dvorište zgrade, kojeg od malog parka na kolodvoru dijele samo visoki betonski stupovi. Dok Lola svojim učestalim lajanjem objavljuje svoj dolazak u vrt, ona između stupova gleda sijedog gospodina koji hrani te jadne, olinjale, bolesne mace i usput im nježno tepa. Sjeti se Morota, kralja svih mačaka na Primorju, njegove sjajne crne dlake koja se presijava na suncu, i velikih, vragoljastih očiju koje čekaju da ribar skine ribu s udice. Samo koji metar dalje od „gospodina mačka“ na malom, niskom zidu sjede u ofucanoj odjeći, nepočešljani i neobrijani muškarci, a ponekad im se pridruži i pokoja žena koja istina više sliči na muškarca. To su njezini svakodnevni susjedi. Beskućnici koji danju pretražuju kante za smeće skupljajući praznu ambalažu koju mogu unovčiti i potrošiti na pivo, vino ili štogod u manjoj bočici. Ponekad joj se čini da su življi i pričljiviji jedino u trenucima dok ispijaju te svoje bočice.
Ana im svako jutro zaželi dobar dan, a oni iznenađeni, što im se obraća netko izvan njihova društva, uzvraćaju s vidnim poštovanjem. Samo ju „gospodin mačak“ gleda ispod oka i već se sprema zamahnuti prstom prema njezinoj kujici koja laje na njegovog Tigrića, ali riječi mu ostaju u grlu jer snažno zviždanje lokomotive jače je od bilo kakvog drugog zvuka. Danas će još mnogo puta ostaviti u zraku oporni , željezni miris ugrijanih tračnica. Na drugom kraju dvorišta s vanjske strane opet je ugledala nekog čudaka koji misli da ga nitko ne vidi, pa će se na brzinu tu pomokriti. Uzalud je njeno vikanje i upućivanje na blizinu javnog vecea. Ponekad jedva čeka da padne kiša i dobro opere sav taj asfalt koji smrdi na alkohol i mokraću.
Veže Lolu na povodnik i izlazi iz dvorišta natrag u portun pa na glavnu ulicu. Ne obazire se više na buku motora, auta, autobusa, iako se Lola uvijek kada prođe neki veći kamion ili autobus strese od straha. Ide do prvog semafora koji zbog velike gužve ne radi, već prometni policajac stoji nasred ceste i svojom zviždaljkom i položajem tijela regulira promet. Izgleda kao plesač na pozornici koji svira i pleše istovremeno, dok ga sa svake strane promatra publika. Ali ova nervozna publika koja se upravo iskrcala iz autobusa nestrpljivo čeka da im plesač dozvoli prolaz na drugu stranu te nestaje u trenu i drugi dolaze. Dok prelazi cestu ona primjećuje kako neki ljudi pogledavaju Lolu i čini joj se kao da čuje njihove misli: “Kud u ovu gužvu vodi tog psa?“
Jutarnju šetnju s njom Ana obavezno koristi za obilazak place. Tik uz placu, na pločniku ispred izloga trgovine s cipelama, muškog frizera i trafike stoje po podu naslagane svakojake stare stvari od kojih je većina za smeće. To su donijeli ti jadni ljudi na rubu egzistencije koji po tuđem otpadu traže stvari koje će ovdje na ulici možda uspjeti prodati.
Mala, debela, sjeda gospođa s naočalama sjedi na praznoj kutiji od voća i dovikuje joj...“ Evo ti plišani medo za tvog psa“, a druga pored nje pokazuje joj staru kožnu jaknu. Svi nešto nude, a ona im ostavljam samo osmijeh koji im ništa ne znači. Malo dalje na placi punoj štandova dragi prodavači voća i povrća ljubazno je pozdravljaju i nude svoju robu.
Sad , kad su obavile placu, Lola je s olakšanjem krenula u mali park, tu odmah između starih napuštenih zgrada gdje je nekada bila tvornica koja je prehranjivala stotine ljudi.
Nema dana, a da im u susret ne dođe mladić s iskrivljenim nogama. Sagnut korača šepajući i pruža ruku prema svakom prolazniku. Traži milostinju, a ne zna da ga ona ujutro rano gleda dok izlazi sasvim zdrav iz autobusa i ulazi u prvi bar. Ne obazire se ni na njega ,ni na ostale koji sjede skvrčeni uza zid ovih prekrasnih starih građevina i prose. Više od njih u oči joj upadaju silni grafiti od kojih mnoge ne može dešifrirati. Evo ih opet i danas, dvije starije gospođe koje uporno žele prolaznicima pokloniti brošure s njihovom vjerom. „Hvala ne zanima me“, progovara i ne zastajkuje.
Napokon ulaze u park samo par metara uvučen od ceste. Dok Lola uzbuđeno njuška pseće tragove, ona po stoti puta gleda u fontanu čija je voda toliko pozelenjela da se dobro mora usredotočiti ne bi li vidjela najveće zlatne ribice na svijetu, koje se tu lijeno ljuljuškaju. Nikada neće zaboraviti prvi susret s njima. Toliko su je prestrašile svojom veličinom da je to danima prepričavala svim svojim prijateljima. Nekada je imala akvarij s ribicama i one su bile preslatke, male, zlatne ribice, pa kad je naišla na ove grdosije od zlatnih ribica pomislila je da je to nečija šala. Zna ona da je prednost čovjeka nad ostalim bićima u tome što se s lakoćom može na sve naviknuti, pa se tako i sama naviknula na svakojaka iznenađenja.
Ana je u ovom parku kao i na ostalim malim zelenim površinama, tu u njenoj ulici, upoznala ljude koji žive u ovom kvartu i imaju pse. Ponekad s njima malo popriča onako usput dok se psi igraju i to je sve. U ovoj ulici i u parkovima nema djece, dječje igre i smijeha. Zna da u ovim zgradama žive djeca, ali ne zna gdje se igraju. Samo ponekad sretne kolone djece u pratnji odgajateljica koja posjećuju malo lutkarsko kazalište.
I ovo jutro kao i uvijek, od stotina ljudi koji prolaze pored nje nikada ne sretne dragog čovjeka kojeg poznaje, s kojim može popiti prvu jutarnju kavu i prepričati najnovije tračeve iz ulice. Umjesto toga kupuje dnevne novine, i dok Lola njuška naokolo ona na klupi letimičnim pogledom lista stranice sve dok ne naiđe na crnu kroniku, a onda malo pogledom zastane, jer to je mjesto na kojem je moguće pronaći priču iz njene ulice.
U ovoj ubrzanoj, urbanoj ulici, noću osvijetljenoj reklamama, uvijek ima mnoštvo prolaznika. U njoj ona može pronaći sve, baš sve, od igle do lokomotive, ali malo tišine, dječje vriske i dragih ljudi koji će joj poželjeti dobar dan teško će naći.
Penjući se polukružnim stepeništem natrag u svoj dom, Ana zna da u njenom srcu leži jedno malo mjesto, jedna mala uvala gdje more sklada pjesme, a bura crta bore na licu. Jedna ulica u kojoj ne može naći sve od igle do lokomotive, ali može naći sve ono najvrjednije što nema cijenu i što se ne prodaje.
tu a neke u brezi. Te šumske nimfe za razliku od ostalih nimfi bile su besmrtne a njihova najdraža zabava bio je lov. Bez obzira na pripadnost drvetu ili vrsti podneblja sve su bile prekrasne mlade žene. Nismo ni osjetili da smo već poprilično odmaknuli od polovine puta. Larine priče bile su zanosne pa su se na nju dovezivala i ostala djeca. U jednom trenutku Ivan je spazio da se neke krošnje stabala koje su stajale sa strane puta spajaju u prekrasan polukružni svod koji se uzdiže skroz u visinu. Svi smo u trenutku poželjeli isto. „Profesorice! Profesorice! Molim Vas skrenimo s puta i hodajmo stazom koju čine ove prekrasne polukružne volte zagrljenih krošnji!“ Nije me trebalo nagovarati i sama sam pomislila isto. Spuštali smo se strminom koja nas pratila uzduž ivica puta a prekrivač nad nama postajao je sve viši i sve gušći. Još uvijek kroz razigrano lišće dotaknula bi nas pokoja sunčeva zraka i mogli smo gledati u bijele nebeske oblake koji su se lijeno razvalili nebeskom posteljom. Opčinjeni moćima šume koja nas okruživala divili smo joj se i osjećali lagano uzbuđenje. „Profesorice šta ako naiđemo na medvjeda?“ upitao me je netko od njih. „Djeco, medvjed je isti kao i mi. Ako se mi njega bojimo, znači da se i on nas jednako tako boji. Zbog toga pričajte glasno, veselite se, vičite, pjevajte, nismo u školi a medvjed će vas čuti na vrijeme, prestrašiti se i pobjeći glavom bez obzira.“ Izgovorila sam tu rečenicu i osjećala se laganom kao listić koji je vijorio u svom posljednjem plesu na putu prema tlu. Napokon, nestala je moja fobija od medvjeda. „Uspjela sam!“ pomislila sam u sebi koračajući šuštavim lišćem koje nam pokazivalo put kojim hodamo. Lišće je na pojedinim mjestima bivalo sve gušće i gazeći ga ušli smo ispod guste volte zaljubljenih hrastova. Prizor je bio nevjerojatan. Uski put od jedva metar udaljenosti od jednog do drugog stabla uzdizao se je u visinu okružen vojskom hrastova čije su se krošnje toliko isprepletale da su zaklanjale proboj svim sunčevim zrakama koje su se svim silama borile osušiti svaki najviši sloj krošnjina lišća ne bi li ga razrijedile. Uzalud! Hrast je bio star i mudar koliko i sunce i nije se dao predati. Osjećali smo napetost te borbe u vlastitim srcima. Počeli smo maštati o čudnim događajima ovoga mjesta. Netko je rekao, „Što ako je ovo put kojeg smo mi prvi otkrili?“ „Znači da možemo naići i na opasnosti?“ rekao je netko drugi. „Možda je to put bez povratka?“ rekla je Lara i ispričala nam priču o besmrtnoj šumskoj nimfi koja je nestala bestragom. Odjednom sam shvatila da sam prekoračila ovlasti školskog radnika i da je moja odgovornost za tu djecu nesavjesnim razmišljanjem dovedena u opasnost. Osjetila sam drhtaj u želucu i opet se vratio onaj glupi osjećaj nemoći pred medvjedom. „Djeco ušli smo na stazu koja nije bila obilježena niti jednom oznakom. Mislim da bi se trebali vratiti nazad!“ Ako su i osjećali bojazan u svojim srcima, željeli su je prikriti hrabro odbijajući moj prijedlog. Da ne bi izazvala preveliko negodovanje predložila sam im da se odmorimo, okrijepimo, pojedemo sendviče i u miru razmislimo. Lara je opet bila ta koja je prva iznijela svoje zamisli, „Profesorice, već kad se zaustavljamo onda barem skrenimo s ovoga puta i pronađimo osunčano mjesto za odmor?!“ Svi su prihvatili njenu ideju pa i ja. Presijecali smo put kroz šumu i pratili sunčev odsjaj. Perica je mudro predložio da baca mrvice kruha za nama. Smijali smo se njegovim dosjetkama osjećajući se kao Indiana Jones u nekoj suludoj avanturi. I zaista nakon nekog vremena pred nama se stvorilo malo jezerce, obasjano suncem. Toliko maleno da vjerojatno nije bilo ucrtano ni u jednoj zemljopisnoj karti. Veselje koje nas obuzelo vratilo nam široki osmjeh na usnama. „Djeco prepoznajete li ovo stablo što se uzdiglo nad jezercem?“ Svi smo gledali u taj prekrasan endem visok pedesetak metara koji se svojim širokim granama koje su se uzdizale u piramidu, poput pauna šepurio pred nama. „To je bor!“ rekla je veselo Lara. Ali koji bor? Kako se zove taj bor?, upitala sam ih. „Novogodišnji!“ odgovorio je Perica dok su svi ostali prasnuli u smijeh, a i ja s njima. „Djeco ovo je omorika, stablo koje raste samo na urođenim mjestima! Ona je samo jedna od deset vrsti koje rastu unutar porodice Pinaceae – borovke. Nitko od njih nikada nije čuo za nju. Za jelu, smreku i bor čuli su svi, ali za omoriku nitko od njih. Rado su istraživali raznolikost omorike razgledavajući njene uske, duge, ljubičasto smeđe češere a onda su se raštrkali oko vode bacajući svoje ruksake i polu umorna tijela na svježu, tamnozelenu travu koja ga okruživala. Legla sam u hladovinu podno omorike. Tako opuštenu preplavio me je umor kojem sam se u potpunosti predala upijajući opojni miris predivnog drveta. Razmišljala sam kako ovo drvo imenom ženskog roda ispušta miris svojstven muškom rodu. U tim mislima utonula sam u lagani polusan. Nestali su svi zvukovi koji su me okruživali a visoko nad sobom gledala sam u omoriku koja se pretvorila u nimfu. Bila je prekrasna, vitka i visoka. Na njenim raširenim vitkim rukama rasula se crvenkasto smeđa, svilena kosa. Njene velike, okrugle oči boje neba zadržavale su se na mojem pogledu. Ugledala sam tugu u njenim očima a onda osjetila toplu kapljicu nimfine srebrnaste suze koja mi pala na čelo. Njena suza preplavila me je cijelu. Odjednom sam osjetila da se nalazim u jezeru. Lebdjela sam u jezeru njenih suza sve dok me nije zahvatio vir koji me odvukao na samo dno jezera. Cijelo dno bilo je prekriveno nimfinim plavim češerima. U središtu jezera spazila sam prazan krug. Zakoračila sam prema njemu i osjetila magnetnu privlačnost koja me odnosi. Odjednom, iza mene stvorila se velika polukružna brana koja me dijelila od najtamnije šume na svijetu. Ispred mene stajalo je stablo čije je deblo bilo izrezbareno u prekrasno nimfino tijelo. Pogledala sam prema raširenim granama a na njima je sjedio Pan. Polučovjek, polujarac, polubog, gledao me zabezeknuto, poluotvorenih usta.Primijetila sam u njegovoj gustoj, rudlavoj kosi vijenac od češera kojeg su držala dva kozja roga. Njegova mišićava prsa bila su uspravna dok se je rukama oslonio na nimfine raširene ruke, ustvari majstorski izrezbarene grane. Uočila sam guste dlakave natkoljenice i uske ogoljele listove čija su stopala imala oblik kopita. „Nema greške, ovo je zaista Pan!“ Voljela sam to malo čudovište iz mitova. „Pane, gdje sam to ja?, upitala sam ga. Tek onda shvatila sam da je Pan vidno iznenađen mojim prisutstvom. Moj glas ga je trgnuo i u trenu skočio je s grane i stajao pored mene. Bio me viši za cijelu glavu. Kruna od češera se je pomaknula i tek tada primijetila sam male jarčeve uši. Izgledao je smiješno s dugom kozjom bradicom koja je njegovu uskom licu davala vragolast izraz. U mukloj tišini tamne šume nije se ništa pomicalo. Sve je bilo nek
ako avetno mirno pa čak i Pan koji me trgnuo svojim pokretom ruke, prinoseći usnama frulu. Nisam ga se bojala. Opčinjena ljepotom koja je izlazila iz frule počela sam se lagano ljuljati u tom zanosnom ritmu sve dok nisam pomislila da me Pan svojom melodijom priprema za čin ljubavi s njime. Pomisao na jarca koji me zaskočio, stvorio je u meni paničan strah. „NEEEEE!!!!!“ vrisnula sam. „Profesorice! Profesorice! Nečije ruke su prestrašeno drmale moja ramena. Otvorila sam oči i ugledala Pericu koji je uzbuđeno vikao: „Divokoza je projurila pokraj nas!“ Pogledala sam u prestrašenu djecu a onda pod dojmom omorike, usnulog sna i divokoze ispričala im priču o polučovijeku, polujarcu, Panu, pred kojim se šumska nimfa od paničnog straha pretvorila u omoriku. Gledali su me svojim začuđenim očima, širom otvorenih usta. Da, baš kao i Vi. Znala sam da je vrijeme za povratak.
