Neobična priča

Ovo je priča o jednom predivnom biću koje se izgubilo u tom velikom svemiru. Našla sam je upravo tu, na našem planetu. I to ni manje ni više već točno na mojoj obali mora, u mojoj uvali.
Zadnji put vidjela sam je na istoj obali prije tri godine, ali osjećam je često.
Bila su to moja loša vremena. Izgubila sam se u stvarnosti. Nestala je opuštenost, smijeh, nestali su dotadašnji prijatelji, a brige su postajale sve veće. Tražila sam samoću i odlazila na svoju obalu. Uglavnom je bila napuštena zbog zagađenosti mora, a ja sam je voljela više od svih drugih, i danas je volim isto tako. Kad kad bi se tu zatekao poneki klošar naviknut na samoću.
To jutro puhalo je jugo i valovi su divljali prema obali, pjenili se i prekrivali pola kamenčića u vali. Samo mali dio podno stijena ostavili su slučajnom prolazniku. Ovaj put spuštala sam se strmim stepenicama jer onim drugim putem kojim inače dolazim ne bi mogla proći jer su valovi prekrili rivu.
Još sa stepenica ugledala sam nekoga baš na mojem mjestu. Po takvom vremenu mogla je to biti samo neka izgubljena duša, pomislila sam.  Već naviknuta na takve susrete krenem do svog mjesta. Od siline valova koraci se nisu čuli kao inače dok su upadali u kamančiće, i nije me zamijetila dok sam joj se približavala. Sklupčana s glavom pognutom u koljenima nije se ni pomaknula. Najčudnije od svega je bilo da moja terijerka Lola nije lajala kao po običaju kada bi zatekli tu nekoga  već se približila djevojčici i njušila joj stopala na kojima su se sjajile neobične, pletene od pruća, sandale.
Podragala je Lolu po glavi, a moja inače živčana Lola, neprijateljski raspoložena prema svakom nepoznatom čovjeku, legla je na leđa od dragosti, dok sam ja začuđeno promatrala taj prizor.
Na mene nije obraćala pozornost, pa prva progovorim: "Baš čudno, moj pas obično ne voli nepoznate!?" Djevojčica je malo podignula svoju glavu još uvijek spuštenu na koljenima i pogledala me velikim zelenim očima, najneobičnijima, dubokim kao more u kojima sam ugledala sebe i valove iza mene i Cres u daljini i iznenađena pomislim da umišljam kad je progovorila:
- ''Nijumuna nijuina muki kijama....'' Pomislih: ''O Bože nije valjda drogirana'', a ona se samo tužno nasmiješila čitajući moje misli i rekla:
''Ne nisam bolesna, to je bio moj jezik, jezik sa Tao planeta.''
Očarana neobičnom privlačnošću upitam je mogu li sjesti pored nje, a ona mi odgovori:
- ''Pa to je tvoja obala i tvoje mjesto, a ja sjedim na njemu.''
- ''Kako znaš.''
- ''Ja sam sa Tao planeta'', opet će ona.
- ''Šta radiš ovdje?''
- ''Izgubila sam se, a Eskon je iscrpljen od leta i ne možemo se vratiti kući.''
- ''Tko je Eskon?''
- ''Eskon je ptica iz porodice svemirskih putnika koju sam izliječila od opeklina i nikad se više nije odvajao od mene. Postali smo nerazdvojni prijatelji i kad sam poželjela da me povede na svojim leđima čim dalje u svemir on je do iznemoglosti letio. Prošli smo pokraj mnogo Sunašca i tisuća drugih planeta, prešli nekoliko svemirskih tisuća godina i pali na tvoju obalu.''
- ''Ali ovo nije moja obala.''
- ''Da ali ti je voliš najviše od svih obala, i ona najviše od svih ljudi voli tebe.''
- ''Kako znaš?'', opet ću ja.
- ''Pa more mi je reklo'', kaže djevojčica.
I ne razmišljajući o njenom odgovoru kažem joj: ''Ja sam Bimbi, a kako se ti zoveš?''
-''Ja sam Ki, najmlađa Taoćanska princeza.''
- ''Znači, ti si danas doputovala na moju obalu i ja sam prvi čovjek kog si srela.''
-''Na tvom planetu sam tri dana i tri noći koliko je trebalo Eskonu da se odmori. Srela sam mnoge ljude, ali oni nisu sreli mene. Velika tuga je hodala uz mene, a voda koja me okružila i kiše što padaju oduzele su mi snagu. Ako danas ne krenemo put svoje kuće osuđeni smo na smrt.''
Nisam znala što bih ju prije pitala. Njene riječi su bile toliko uvjerljive da nisam ni na sekundu pomislila da izmišlja, niti išta slično. Jednostavno vjerovala sam svaku njenu riječ, i nakon kratkog vremena nisam više imala potrebu da je nešto pitam, jer u njenim očima sam vidjela odgovor na svako moje i ne izrečeno pitanje. Osjećala sam da me ta djevojčica poznaje bolje od ikoga i da je baš mene čekala. Nekako sam znala da je Eskon unutra u tim stijenama koje se zovu Pećine, baš zbog mnogih rupetina koje su bile u njima. Čim sam više gledala u njene oči vidjela sam mnoge slike nekog drugog svijeta i nekih drugih ljudi čija su lica bila lijepa, blaga, privlačna. Osjećao se sklad. Ne znam ni sama kako. Sve je to tako nestvarno. Pogotovo sada kada se prisjećam tog dana, ali bilo je baš tako.
I sama sam osjećala njenu veliku tugu, pa se sažalih nad njom i ponudim joj svoju pomoć ako je to ikako moguće. Htjela mi ustupiti moje mjesto ali ja sam je zadržala i sjela pored nje. Šutjele smo neko vrijeme, a Lola je bezbrižno trčkarala i njuškala sve okolo nas.
Osluškivala sam more kao nikada do tada. Učinilo mi se kao da razumijem govor valova:
''Vjeruj sebi, ne zaboravi da nosiš snagu mora kud god krenula . Ti si Mjesec svoga mora.'' Neobične su mi bile misli što su prolazile mojom glavom.
Onda odjednom Ki progovori:
-''Tao je najljepši planet u svemiru. Svi Taoćani nose u sebi moć Vatre koja život znači, a moja moć Vatre na ovom planetu se gasi svakom suzom u oku i svakom kišom što pada. Taoćani ne gledaju očima poput vas ljudi. Mi osjećamo jedni druge, nadopunjujemo jedni druge i učimo jedni od drugih. Mi ne razlikujemo jedni druge po imenima niti bilo čemu, mi se osjećamo.
U tri dana na ovom planetu srela sam mnoge ljude. Spoznala sam bezbroj različitih osjećaja i mnogo tuge, a mene nitko nije ni primijetio osim tebe, a ja tebe osjećam iako te ne vidim.''
Učinilo mi se kao da sam i ja nju uvijek osjećala samo nisam išla za tim. Zanemarila sam te osjećaje a sad su tu negdje i znam da su postojali i prije. Ona me samo pogledala i osmjehnula se nježno. Znala je o čemu razmišljam.
Nisam ni primijetila da se more skroz smirilo, nestali su valovi. Samo je ostala namreškana površina mora koja se veselo ljuljuškala i točno ispred nas na pučini provirivalo je Sunce kroz oblake. Osjetila sam kako mi lice miluje nježni povjetarec.
U trenutku postanem svjesna misli, kao da čujem povjetarac kako govori:
-''Uvijek kad me dozoveš ja dođem i milujem te i pričam s tobom.''
Iznenađena pogledam u djevojčicu, a ona se i dalje nježno smješkala. Nekako sam znala da i ona osluškuje povjetarac. Ustala je i tek tada sam primijetila da na sebi ima bijelu, lanenu haljinu do koljena, na kojoj su po rubovima izvezeni prekrasni šareni cvjetovi. Učinilo mi se da osjećam njihov opojan miris, a Ki je samo kimnula glavom i rekla:
- ''Da to je miris s Tao planeta. Znaš Bimbi u meni je snaga Vatre nestajala sve dok nisi došla. Vratila si mi plamen i sada sam spremna za povratak kući.'' Sunce je odjednom obasjalo cijelu uvalu i nitko ne bi ni pomislio da je prije samo nekog vremena, koje više nisam mogla ni procijeniti, bilo olujno jugo. Podigla sam se. Zamolila sam je ako može da još samo malo ostane na mojoj obali i pravi mi društvo. U istom trenutku znala sam da je to sebično od mene, a Ki je na to rekla:
'' Ne mogu ostati na tvojoj obali ali društvo ću ti pravit i onda kada više ne budem ovdje.''
Lagano se nagnula prema meni, uzela moje ruke u svoje i položila ih na grudi. Osjećala sam jedno srce.
Nestala je njena slika i njen dodir, a ja sam još dugo ležala na morskim kamenčićima obasjana Suncem koje mi davalo snagu Vatre. Tek mnogo vremena kasnije shvatila sam kako sam vratila plamen. Od tog dana se osjećam ispunjeno kao nikada prije. Ono što ne vidim, osjetim i znam, pa tako i Ki....

CHAT S BOGOM (isključivo za odrasle)

Mala kujica Lola i ja bile smo to jutro same kod kuće. Pijuckala sam jutarnju kavicu i kao obično upalila kompjuter, ulogirala se na svoj blog, prevrtjela ga do kraja i stigla na odredište. CHAT WITH GOD ili po Hrvatski Čet s Bogom. Iako mi se uvijek predstavlja kao Svemogući, engleski jezik je jedini ljudski kojim se On koristi, ali zato poznaje sve kompjuterske jezike. Da ne bi došlo do nesporazuma otvorim New tab i logiram se na Google translate.
Palo mi je na pamet, već kad se predstavlja kao Svemogući pitati ću ga kakav će mi danas biti dan, i onako polu pospano stisnem Enter, Sign in i evo bijelog prozorčića koji stoji između mene i njega. ''Good morning God,'' napišem ja, a on će: ''Good morning Bimbi'' '' Jesi li se naspavao?'' pitam ga, a on onako drsko: ''Pa zar ti ne znaš da Bog nikada ne spava.'' Nastavim iz ljubaznosti s pitanjima poput  Kako si, i shvatim po hladnoći njegovih odgovora da ga živciram. Pitam ga:'' Bože zašto si ljut na mene,'' a On kaže:'' Već po stoti puta ti govorim da sam Svemogući upravo zbog toga što se nikada ne prepuštam osjećajima, a ljutnja je osjećaj baš kao sreća i tuga.''
''Dobro'',  onda kažem ja '' a možeš mi barem reći kakav će mi danas biti dan?'' '' Bimbi, tvoj dan će biti onakav kakvim ga sama stvoriš osim ako ne želiš da ti ga ja izmijenim.''
Razmišljala sam par sekundi i shvatila da se moj dan neće razlikovati mnogo od onog jučer, prekjučer i svih dana unazad i da nemam što izgubiti ako Njemu prepustim da mi ga izmijeni.'' Sigurna si u to?'' Pitao me.

'' Sigurna'' odgovorim.
''Čitaj pažljivo Bimbi. Za početak poklonit ću ti jedan dar da vidiš kako nisam ljut na tebe, a ti ako ga želiš ostani na Četu, a ako je to previše za tebe zatvori prozor.''
Gledala sam u čudu u prastari ekran svog kompjutera pitajući se da li sanjam, a dobro sam znala da ne sanjam.
Odjednom na prozorčiću Četa pojavila se ruka koja se sve više približavala prema meni. Stisnuo mi se malo želudac, ali znala sam da je to samo virtualni svijet u kojem se ja ne nalazim i da je netko jako, jako pametan dobro isprogramirao ovaj stroj koji se predstavlja kao Svemogući. Odjednom se iznad ispružene ruke pojavila rečenica :''Ja sam tvoj tata, ako želiš pričati sa mnom pruži ruku na moju ruku, imaš jednu minutu.'' ŠOK .... raširila sam oči gledajući u tu sliku, a krv mi se sledila u žilama. Postalo mi je hladno i sami trnci su prolazili mojim tijelom. AJMEEE .....to nije moguće. Moj tata, ona kobna noć, onaj strašni san. Slike tog sna proletjele su mi kroz glavu. Grobnica tamna, hladna sva od betona i užasnuto lice mog tate koji vapi za pomoć. Živog smo ga zakopali. Godinama potiskujem slike tog sna. Dok mi sve to prolazi glavom minuta odmiče i ruka skupa s njom. Bez daljnjeg razmišljanja pružam ruku na ekran i osjetim dodir ruke mog tate. Počela se vraćati toplina u moje tijelo i obuzela me neka radost. Osjećala sam da je to zaista on. Držali smo se tako neko vrijeme koje je izgledalo beskonačno. Željeli smo nadoknaditi sve godin koje su od tada prošle. Onda je ruka nestala i pojavila se rečenica na ekranu:'' Bimbi, mnogo sam puta u životu griješio u odnosu na tebe i nepravedno te osuđivao za ono što nisi učinila. Sve dok mi to ne oprostiš ne mogu naći mir u ovom svijetu.''
''Što je ovo?'' Govorila sam na sav glas u nevjerici.'' To nije moguće, ti nisi moj tata, i ono nije Bog. Ovo je Widget za zafrkanciju.'' Jesam li poludjela? A onda nova rečenica na ekranu.''.Odgovori mi, imamo još samo trideset sekundi.'' Brzo sam otipkala:''Opraštam ti.''
Opet ruka na ekranu koja mi maše i gubi se u pozadini ekrana. Nijemo gledam i ne mogu se sastaviti sama sa sobom. Zaprepaštena. U ŠOKU. Ne mičem pogled s tog prozorčića, a onda nova rečenica:''Da li sada vjeruješ da sam ja Svemogući?''.Odjednom postanem strašno ljuta na tu mašinu i energično otkucam:''Odjebi, budalo.“ ''Znači još uvijek ne vjeruješ. Dajem ti zadnju priliku da se uvjeriš. Stisni ENTER ako si spremna na rizik'' kaže On.
Mislim se, što god to bilo provocira me i zna da se bojim ali neću ga ugasiti idem do kraja i stisnem Enter.
Nevjerojatno! Odjednom stojim na oblaku ali ne osjećam ništa pod nogama kao da sam u nekom lebdećem stanju. Pružam ruke ali ne dotičem ništa. Okrenem se i ugledam u ležaljci od bijelog perja čovjeka sličnog Gandalfu Bijelom iz Gospodara prstenova. Osmjehuje mi se, dok ja razmišljam o Alisi u zemlji čudesa. Kako se ona dobro snalazila u toj rupi u koju je upala ,a ja , ja ne mogu beknuti, ne mogu se ni pomaknuti, ne mogu se ni probuditi ako slučajno spavam. Samo ukipljeno stojim i imam osjećaj da će mi oči izletjeti iz kapaka koliko sam ih razgoračila.''' Mogu biti što god hoćeš'' kaže On ''ali znam da ti voliš Gandalfa pa da ti bude ugodnije uzeo sam njegov lik''..
Slušajući taj duboki, ugodan glas opet mi se počne vraćati ona ugoda kao i u dodiru s rukom mog tate. Počnem micati usnama i uspijem progovoriti:'' Gdje je moj tata?'' ''Sada kad si mu oprostila napokon je našao mir vječni i put kojim može slobodno hodati.'' '' Zašto sam ja ovdje?'' '' Htjela si da ti ja izmijenim dan i evo, mijenjam ga. Imaš zadatak.'' Još uvijek u nevjerici pitam ga: ''Koji zadatak?''
''Tvoje priče nitko na Zemlji ne želi čitati, a kad bi samo znali koliko će ih to stajati glave potrudili bi se više. Svi oni dolaze ovamo u nadi da ću ih ja spasiti. Njih može spasiti samo magija a ja se ne volim igrati magijom. Želim da se svjesno mijenjaju na bolje i prepuštam desetak najgorih, onih bez duše tebi.'' '' Meni???Jesi li ti lud ?'' On se i dalje samo smješkao i činilo se da se dobro zabavlja, dok su milioni ljudi sa Zemlje bezuspješno pokušavali ostvariti kontakt s njime na Četu. Okrećem se oko vlastite osi ne bi li našla put da se vratim kući.'' Nema povratka dok taj zadatak ne riješiš'' kaže On. Čita mi misli.
I baš kad sam prikupila dovoljno snage da počnem vriskati na sav glas ne bi li se probudila, stvorim se usred nekakve pustare okružena desetoricom najružnijih stvorenja što sam ikada vidjela. Njihova koža je bila plave boje, a izgledali su kao da se nikada nisu oprali, ni počešljali. Cerili su se s tim ružnim plavim usnama, raskrečenim od uha do uha, a njihovi zli pogledi mjerili su me od glave do pete. I tak tada i sama shvatim da sam još uvijek u svojoj spavaćici i crvenim kućnim papučama. Njihovi koščati prsti krenuli su prema mome licu, a ja sam se izderala najglasnije što sam mogla: „AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA''....Na žalost nisam se probudila samo sam uspjela odmaknuti te nakaze od sebe a one su se i dalje cerile gledajući me tako prestrašenu i zbunjenu. Shvatila sam da je to zadatak koji mi je zadao Svemogući. Vratiti duše ovim strašnim, zlim nakazama.
Misli su mi brzo radile i znala sam da moram biti pribrana ako želim riješiti taj zadatak i vratiti se kući.'' Bok, ja sam Bimbi a tko ste vi?'' upitala sam ih, a oni su se na to počeli tako gromoglasno hihotati. ''Umuknite'' zaderala sam se. ''Vi ste nakaze jer nikada niste slušali priče za djecu. Imali ste zle roditelje, ili ih niste uopće imali. Vi nemate dušu i svi ćete vječno živi gorjeti.'' Stresla sam se i sama na te riječi koje su izlazile iz mene, ali nikako nisam željela postati njihov plijen.''Pričaj'', rekao je jedan od njih a onda su i ostali počeli govoriti:'' pričaj, pričaj''...''Najprije ću vam pričati kako su vile poslale Ledu na ovaj svijet.'' Nisu htjeli slušati priče o vilama. „ To su sranja!“ govorili su.
''Dobro pričati ću vam o Ivanovim grozomorama i kako ih je pobijedio.'' Na to su oni počeli vikati kao ludi da tko pobijedi Grozomore mora biti kažnjen, jer Grozomore su njihove najbolje prijateljice. Priču o pjevu sirena slušali su i smijali se glupoj baki i ribaru koji nije ulovio sirenu i spržio je za večeru. Ćurka Durka i tvor Mirko i svi stanovnici šumarka bili su žrtve ovih groznih stvorenja dok su puškama hodali Zemljom, pa im je i ta priča bila užasno glupa.
Odustali su od svakog slušanja priča, ali onda je odjeknuo pustarom glas Svemogućeg, koji im je zapovjedio da moraju poslušati još samo jednu priču i ako im se ne bude svidjela ja ostajem s njima. Iz mojih usana prolomio se strašni krik: ''NEEEEEEEEEEEEE''....
Dok su nakaze veselo plesale u krugu oko mene i veselile se što je njihov klub dobio još jednog člana više, mene je tresla groznica i debele kapi znoja klizile su mojim tijelom. A onda klik u mojoj glavi i kažem im:'' Vi ste sretni jer nemate duše i zato su sve ove priče za vas ništa, nula ali možda bi htjeli poslušati priču o Crvenkapici.'' Kada sam spomenula Crvenkapicu svih deset nakaza uhvatilo se za trbuh i pucali su od smijeha. Morala sam vikati od sveg glasa da ih smirim, iako im je širok cerek ostao na usnama. Nisam se dala omesti jer je moja želja za povratkom bila jača od ičega. Zatvorila sam oči, zamislila Crvenkapicu i započela s pričom:
''Crvenkapica je bila djevojčica kojoj su roditelji čim se rodila sašili crvenu kapicu oko malog, ružnog lica da bi sakrili tu neobičnu ružnoću.'' Primijetila sam da su se nakaze malo trgnule i da je onaj cerek postao malo manji. Nastavila sam bez da ih gledam dalje.'' Njeni roditelji nisu imali vremena za nju. Nikada se nisu igrali sa Crvenkapicom, nikada joj nisu pjevali uspavanke, ni pričali priče, pa je dijete naviknulo na vlastite jecaje i suze uspavanke. Kako su radili po cijele dane djevojčicu su poslali u šumu kod bake.
Baka je živjela sama na kraju šume. Naviknuta da bude uvijek na oprezu s puškom u ruci da ju ne zaskoče kakve zvijeri, tjerala je Crvenkapicu da ide u šumu po drva, da ih cijepa i da radi sve poslove umjesto nje, jer je ona stara i nemoćna. Crvenkapica je mrzila svoje roditelje, baku i sve živo. Jednog dana kada je ušla u duboku šumu tražeći otrovne gljive naletjela je na gladnog, mršavog vuka, koji ju je gledao velikim očima. Zašto imaš tako velike oči? Pitala ga je, a on odgovori: Da te bolje vidim. A zašto imaš tako velike uši? Da te bolje čujem .A zašto imaš tako velika usta? Da te bolje progutam, kaže vuk i skoči na Crvenkapicu. Crvenkapica naglo podigne svoju oštru sjekiru u zrak i naglim zamahom odrubi vučini glavu, stavi je u torbu s otrovnim gljivama i vrati se kući. Baka koja se samo izležavala po cijele dane naredi Crvenkapici da joj pripremi večeru. Primijetila je baka oštar pogled svoje unučice i upita je: Crvenkapice što me tako gledaš? A ona će ..Zato što te volim bako. Zašto tako umiljato pričaš Crvenkapice? Opet će baka. Zato što si ti najbolja baka na svijetu, odgovori Crvenkapica i stavi otrovne gljive pred baku. Baka pohlepno uzme prvi zalogaj u usta, zagrcne se u trenu i padne mrtva na stol. Sretna Crvenkapica izvadi odrubljenu glavu vučine iz torbe i stavi je na stol, a u tom trenu uđe lovac Luka u kuću s puškom uperenom u Crvenkapicu i ne čekajući nikakvo objašnjenje upuca Crvenkapicu.“
Bila je to najstrašnija priča koju sam ikada ispričala. Oko mene bio je tajac i obuzeo me strah da otvorim oči. Osluškivala sam neko vrijeme a onda otvorila oči.
Ispustila sam najveći uzdah koji može postojati. Ispred mene stajao je ekran kompa a na njemu prozorčić Četa s Bogom na kojem je pisalo : USPJELA S I!

Moć preobrazbe

U svom životu susrela sam mnogo više životinja od ljudi.

To je samo jedan začarani krug u kojem se nalazimo svi na ovom planetu. Odvojili smo se od ostalih vrsta po ponašanju, imenu....., ali ako bolje razmislim imamo osobine svega živoga.Toga bi svi trebali biti svijesni zbog lakše preobrazbe.

Prošla sam kroz mnoga stada, upoznala mnoge samotne životinje, pitome i divlje, i sama se često preobraćam iz jedne u drugu. To je jednostavno način preživljavanja u ovom naprednom, kulturnom, civiliziranom svijetu.

Priznajem, društvo čovjeka me uvijek najviše veselilo, a to je zbilja bilo rijetko i trajalo bi kratko. Uvijek je imalo rok trajanja koji je ovisio o vremenu provedenom zajedno. Kad isteče taj rok čovjek se iznenada pretvori u neku životinju i uglavnom sam ja uvijek plijen te životinje. Mislim da je onaj grozomorni životni moto -što me ne ubije to me ojača- nastao upravo iz ovih situacija.

Moja prva preobrazba koje sam svijesna dogodila se još dok sam bila djevojka. Bila sam vrlo živahna i puna energije. Dogodilo se samo po sebi. Pretvorila sam se u pticu i bez ograničenja uživala u slobodi i nebeskoj širini. Letovi su bili sve viši i viši. Trajalo je to godinama, a kako sam živjela intenzivno nisam ni primjetila da je ptičica u meni nestala a ribica je zagrizla ješku i ušla u neke druge vode...

Na svom putu najviše izbjegavam zmije i dobro pazim da me ne zaskoče. Mogu se pohvaliti da me do sada svega nekoliko puta zaskočila zmija, ali sam je na vrijeme odbacila od sebe.

Teško je biti magarac, znam. Upoznala sam neke koji su nosili to teško magareće breme i vjerujte mi i dan- danas ga nose. Zapamtite, kada čujete ono... I-aaaa, I-aaaa...., magarac Vam psuje sve po spisku i mrzi Vas i neće da Vas sluša, ali uz sav taj trud breme mu ne nestaje. Kad jednom postaneš magarac teško se više možes preobraziti u nešto drugo. Magarac ne želim biti nikada.

Krave i bikove nikako ne mogu izbjeći. Zbog njihove veličine i mnogobrojnosti skoro svaki dan naletim na njih. Ispočetka su me živcirali iako bih ponekad i sama upala u neku situaciju da dobijem rogove, ali sam se trudila brzo preobraziti barem u neiskusno tele. Uglavnom se trudim izbjegavati Glupe Krave. Ponekad bi me pokoja krava zadivila svojom inteligencijom, a onda bi pokazala da je ustvari Napuhana Krava prepuna informacija koje mora izbaciti jer joj je memorija ograničena. O, te krave i njihovi bikovi.

Bikovi su me oduvijek posebno izluđivali. Oni koji bulje ko tele u šarena vrata u svaku ženku koja prođe pored njih. Zbog njih okrećem glavu na drugu stranu samo da ih ne vidim. Tako su jadni.A oni rasplodni bikovi puni sami sebe, nakljukani steroidima da bi izgledali cool, ti su još jadniji od onih koji samo gledaju. Zbog njih pomisliš da nikada više nećeš sresti Ponosnog Konja, vitkog i dugonogog, s prekrasnom grivom i sjajnom dlakom, obzirnog i iznad svega tajanstvenog,,,,,UH; UH......Konji. Pored takvog konja rado bih se pretvorila u dotjeranu kobilu, namirisanu, spremnu za flert.

U svakom žitu ima kukolja, pa tako i među konjima. Opet ne mogu ih osuđivati zato što su Kljusadi. Jednostavno u životu nisu imali dovoljno sreće i karte su im se loše posložile. Uglavnom svi dobri konji u pravilu su uvijek zauzeti, ali meni to više i nije važno.

Sada živim jedan život Srednjovječne Kuje, samo zato što se na taj način mogu lakše obraniti od raznih proždrljivih životinja, koje vrebaju na svakom ćošku.

Moja mladunčad se osamostalila, ali ja se još uvijek trudim da smo svi na okupu, da ih uvijek prigrlim. Moj mužjak je u psećem raspoloženju, uglavnom reži, pa se brinem i o njemu, mazim ga i pazim samo da malo zamaše svojim spuštenim repom.

Prijatelje sam smanjila na minimum, jer sve te životinje ne vole iskrenost kuje, a kuja ko kuja čim joj nešto ne paše reži....

Vjerujem da su rijetki oni koji bi priznali svoje preobrazbe, a još rijeđi oni koji bi se uspoređivali s kujom, makar bili kujetine. Svima njima za kraj poslovica - "Ne boj se psa koji laje ."

Ubio sam i ovu grozomoru

....Vjerujem da svaki čovjek u svom životu ima grozomore. Ivan je jedan od onih koji je i ne sluteći s Grozomorama postao pravi frend. Već u prvoj godini svog života na svaku riječ NE reakcija je bila DUM, DUM, DUM, s glavom u zid ili s glavom u pod. Trebalo je vremena dok roditelji nisu shvatili koliko boli nanosi to NE, a nitko ustvari nije ni slutio što se uistinu događa. Sa svakim NE približavala mu se ona. Visoka, užasno visoka i mršava, koščata, potpuno gola i bez glave, koračala je poput vojnika, širok korak u kojem je visoko podizala noge,savijajući ih u koljenima. U rukama je držala luk i strijelu uperenu u njega. Imao je sreće zahvaljujući roditeljima ta strašna Grozomora zvana Zabrana nije ga dugo pratila, jer zbog velikog, plavog kikora koji je stršio poput Ajfelovog tornja na njegovom čelu roditelji su NE izbacili iz svog rječnika i zabranili bakama, djedovima, sekici i svim bližnjima da je upotrebljavaju u odnosu na njega. Sa nestankom te riječi nestala je i ona.

I tako je Ivan poput rimskog cara živio u obilatom DA. Bez i malo odmora pojavila se nova,druga Grozomora. Kucanje na vratima, zvuk zvonca, gosti....

Napast koju on nikako nije želio trpjeti. Bez riječi, jer pričati mu se još uvijek nije dalo, zavlačio se pod krevet, stol ili u ormar, ovisi što je bilo najbliže u tom trenutku samo da je ne bi opet ugledao tako strašnu. Ta Grozomora zvana Gosti živjela je godinama u njegovom životu pa čini mi se i dan-danas. To je jedna od onih s kojom je postao frend, pa evo i sad KUC, KUC donosi i nju, ali on joj više neda da ga tjera pod krevet ili u ormar, a istina više ne bi tu ni stao. Čim ona uđe s gostima u stan proguta je i drži u trbuhu, sve dok gosti ne krenu, pa ga ona onda natjera da je ispljune i zajedno s njima odlazi.

Ove dvije Grozomore izgleda da su se rodile zajedno s njime, a treća je nastala u trećoj godini života Ta je bila prestrašena, i da nije imao pomoćnike ta Grozomora mogla ga je ubiti.

Njegovi roditelji činili su sve da on bude najsretnije dijete na svijetu, pa su ga tako u trećoj godini života upisali u Dječji vrtić da postane društven, stekne prijatelje i nauči se odvajati od njih.

U taj isti vrtić samo u starijoj grupi bila je i njegova draga sekica. Za razliku od njega ona je bila najdruštvenija od sve djece u vrtiću. Nitko nije mogao ni slutiti da će u trenutku kad ostane sam u mlađoj grupi sa tetom odgajateljicom, doletjeti ta strašna Grozomora zvana Ciciban, koja će učiniti da on tako dobar i plah postane strašno čudovište koje ispušta najstrašnije krikove, lupa po staklenim vratima i ima toliku snagu da ga nitko ne može zaustaviti u razbijanju. Nje se bojao najviše upravo zbog toga što u blizini nije bilo njegovih roditelja koji su ga štitili od svega.

Čuvši takvu galamu, kućni majstor koji je i sam nekada bio mali i imao iskustva s tom istom Grozomorom, shvatio je u čemu je problem i uspio je otjerati tu napast. Ona bi nestala ali samo u trenucima dok je on stajao pored Ivana, a posao mu nije dozvoljavao da čuva djecu, već je morao popravljati tekuće kvarove i čim bi se maknuo, Cicibanka bi dječaka ponovno zaposjela. Morali su ga ispisati iz vrtića.

Trebalo je mnogo vremena da zaboravi na tu Cicibanku, a u međuvremenu krenuo je i u školu. Četvrta Grozomora koju je upoznao zvala se Učiteljica, ali s njom se naučio nositi. Ona je bila mnogo blaža i ljepša od svih, a možda i zbog toga jer joj nikada nije bilo posve dosadno. Svako svoje slobodno vrijeme jedva je čekala da ga podijeli sa Grozomorom Ravnateljem. Nju je rješavao sa svim mogućim vrstama šalabahtera. Pobjeđivao ju je iz godine u godinu, i sve više postajao samouvjeren u sebe, jer sve te Grozomore samo su ga ojačale. Nije ni slutio da sada dolazi na red ona koja će ga iskušavati godinama i s kojom će se boriti duže od svih ostalih, a ime joj je Ljubavna Grozomora. Tko nju ne uspije pobijediti nikada ne osjeti pravu sreću, ni pravu tugu, a svaki pravi osjećaj ne može se usporediti ni s čime na ovome svijetu.

Kad je ta Grozomora pokucala na njegova vrata, on ju je pustio da uđe jer je bio radoznao i načuo je već nešto o njoj, a sam nije razumio što je to.

Još uvijek je bio dječarac u Osnovnoj, i nije ni slutio kako je ta Grozomora ljuta na njega jer sve njene rođakinje nisu ga mogle zarobiti. Ona je bila poznata po svojoj prepredenosti. Najprije je ulazila u ljude kao neki najslađi okus što si ga ikada okusio da bi se s vremenom pretvarala u gorčinu i na kraju dovodila do kroničnih bolesti poput odvratnosti u želucu, povraćanja, gubitka volje za životom, povlačenja u sebe .....

U prvom navratu Ivan joj je pokušao objasniti da mu njezina slatkoća i dragost ne znače ništa. Međutim ta nije odustajala samo tako. Ovaj puta uzela je za saveznicu Lorenu, djevojčicu iz razreda, najljepšu i najpametniju. Kada je već stajao na rubu njezine zamke, Ivan se je okrenuo, progutao i tu Grozomoru i nije je htio osloboditi godinu, dvije ... jer je osjećao njenu opasnost i lukavost. U međuvremenu rasterećeno se igrao raznim simpatijama, zaboravio je na Ljubavnu grozomoru i ona je to iskoristila. Oslobodila se je i skoro ga pokosila u 18-toj godini života.

O tome ne znam detalje, ali znam da se je borio i na kraju pobijedio.

Sada slobodno, zadovoljno i sretno zaljubljeno šeće svijetom.

Sve sam ovo napisala zato jer me je danas ujutro probudio svojom mrzovoljom i izletio iz kuće psujući, da bi me dva sata kasnije nazvao i rekao:"Samo da znaš, danas se svim onim strašnim, mojim Grozomorama pridružila i ova Vozačka Grozomora koja me je mučila skoro godinu dana ali uspio sam je ubiti i sad sam sretan!“

Znam da su ovo samo neke njegove Grozomore koje sam uspjela upoznati i ja, jer mi je Ivan to dozvolio. Ponekad mi se čini da su njegovi roditelji pogriješili što su mu onako malome pomogli pobijediti prvu i najvažniju Grozomoru Zabranu, jer ona ima važnu ulogu u svačijem životu. Ona uči ljude da poštuju određena pravila i zakone, ona uči ljude da nisu najpametniji na svijetu .......

A što vi mislite o tome, i što bi još dodali ovoj zadnjoj rečenici molim vas napišite u komentarima.

Odlučila sam

......trilogija o Ledi je završila, a s njom za sada i priče za djecu.

Krećem u lov(priče) na odrasle. Oni nisu tako lijepi, dragi i dobri poput Lede, ali su zato neobuzdani u svojim ponašanjima baš kao i hmm.......



..........kad mi se javi u prsima onaj osijećaj gorčine i peckanja,

kad pogled postaje oštar i hladan kao led,

kad se samo čuju duboki uzdasi poput jeke ponora,

a ja hodom u daljinu i ne želim se vratiti.

Pitam se tko je nesvjesno sebičan.....

IPAK

vraćam se, ulazim u svoje Ja,

otvaram vrata nekog drugog svijeta.

U tom svijetu mogu dijeliti sebe,

u tom svijetu mogu sve što hoću,

ali u taj svijet ne možeš ući Ti,

i sve što u njemu mogu, nema smisla bez tebe .....

Prve Ledine akcije na Zemlji (priča treća)

Leda se tek rodila i kada je prvi puta otvorila svoje male okice onako čađava ugledala je Dadu i osjetila njene vlažne usne na svom licu. Ona nije znala ništa o svom vilinskom porijeklu, i rasla je baš kao sva djeca na Zemlji. Roditelji su joj poklanjali svu svoju ljubav i brigu, a Oto ju je stalno imao na vidiku, i čuvao iz prikrajka. Prve dane čak nikome nije dao da joj se približi osim Dadi i Ivanu, i režao je na svih, iako mu to nije bilo u naravi jer je imao dobar karakter i svih je volio, pa čak i mace u dvorištu koje su ga ponekad znale dobro izgrepsti, dok se on samo želio igrati s njima. Čim je naučila rukicama držati bočicu s mlijekom Leda bi najprije nahranila svog Ota a zatim sebe. Njenim prvim koracima najviše su se uz mamu i tatu veselile ptičice koje su od prvog dana kada je Leda došla na svijet svakodnevno slijetale na njen prozor i cvrkutale najljepši pjev koji se mogao čuti. Ona je od svog prvog koraka izlazila na balkon i bacala mrvice kruha svud oko sebe i veselila se ptičicama što bi je okružile, veselo skakutale i cvrkutale njenu najomiljeniju pjesmicu.
A onda jednoga dana kada je Leda već sigurno stajala na svojim nožicama Oto je odlučio povesti je u dvorište. Podigao je visoko svoj dugački, bijeli rep i pustio Ledu da se čvrsto ulovi za njega, dok su se spuštali stepenicama. Svatko tko bi poželio ući u to dvorište brzo bi odustajao od te pomisli, osim Ota koji je tu provodio mnogo vremena. Cijelo dvorište ograđeno visokim, betonskim stupovima zaraslo je u visoku, podivljalu travu i grmlje. U blizini ograde bilo je svakojakog smeća: boca, starih cipela, najlona, papira ... što su ga bacale skitnice. Bilo je tu i štakora koje bi ponekad neka od mačaka što su tu živjele ščepala i zadavila pa ostavila takve u toj travurini.
Te napuštene gradske mačke su bile mršave, olinjale a na pojedinim mijestima nisu ni imale dlake. Bile su više gladne nego site i ljudi su ih trovali kao i štakore.
U dvorištu je bilo tužno skoro kao i svugdje na tom planetu.
Leda je polako, nesigurna na svojim malim nožicama zakoračila u dvorište i s velikom znatiželjom promatrala sve oko sebe. Pratila je Ota u stopu , a on je zastao i počeo jako lajati na mačku koja je ležala u travi. Nakostriješila se ali nije mogla pobjeći jer je bila jako bolesna, možda se i potrovala. Leda je onako bezbrižno povukla Ota za rep da se pomakne, sjela je na pod do mace, jer lakše joj bilo sjediti nego stajati. Dragala je mačku sasvim nježno s puno ljubavi, i malo, pomalo maca se podigla na šapice, polizala Ledine rukice i sasvim živahno otrčala od nje.
Roditelji su Ledi branili da ide u dvorište, ali kad bi vidjeli suzu na tom malom prekrasnom licu sve zabrane su nestajale.
Potaknuti Ledinom željom odlučili su urediti dvorište u koje ni sami nisu nikada zakoračili. Uzeli su kosilicu, grablje, lopatu, vreće za smeće, pumpu za vodu i u jedno poslijepodne učinili dvorište neprepoznatljivim, ljepšim i pristupačnijim.
Svako jutro Leda i Oto su se veselo spuštali u svoje dvorište.
Mace su ih iz dana u dan čekale i svaka je osim porcije hrane dobila i svoje ime. Nakon samo par mjeseci to dvorište je postalo najljepše dvorište u gradu, a najčudnije od svega su bile
mačke koje su se udebljale, narasla im je nova svjetlucava, zdrava dlaka, one kojima je falio rep dobile su novi i to puno ljepši nego prije i ponosno su se šepirile kolodvorom dok su ih putnici u čudu promatrali i divili se njihovoj ljepoti. Mačići koji su se tu izlegli brzo bi dobili svoje udomitelje jer su to bile posebno lijepe mace. Betonski stupovi što su okruživali dvorište godinama su bili nezapaženi, zarasli u grmlje, a sada su ponosno poput vojnika stajali jedan do drugoga, a na svakom od njih stajalo je po par galebova koji bi uvijek dok se Leda igrala u vrtu svađali se za svoje mjesto na stupu.
Ponekad bi svratio i pokoji skitnica s druge strane dvorišta i gledao bi tu čudesnu djevojčicu što priča s macama, pticama i psom. Mnogi od njih prestali su biti skitnice jer su gledajući tu malu djevojčicu kako mijenja sve oko sebe shvatili da i oni mogu promijeniti sebe i biti bolji i vrjedniji i voljeti sami sebe. Zadnji skitnica kojeg je Leda vidjela na rastanku joj otpjevao pjesmicu: "Naša mala Leda donijela nam sreću i od tuge veću. Skitnica sam bio ali više neću. Kad i mace ne skitaju više, zašto da za mnom skitnica se viče."

Zašto su vile poslale Ledu na Zemlju (priča druga)

Tamo negdje daleko, daleko u svemiru iza posljednje zvijezde što ju je čovjek mogao ugledati živjele su na jednom malom planetu Vile.
Postojale su od kada je postojao svemir i bile su besmrtne. Bilo ih je svega stotinjak i sve prelijepe.
Nosile su dugu kosu do koljena, neke žutu, neke crvenu, crnu, smeđu, narančastu, a svjetlucala se kao da sunce izlazi iz nje. Sve su imale oči jako svijetle i kad bi ih ugledao netko sa strane u njihovim očima mogao bi vidjeti šta god poželi. Bile su različitog stasa i glasa ali baš sve do jedne i one visoke, vitke i one buckaste male i one debele sve su bile posebno lijepe.
Njihov planet razlikovao se od svih planeta u svemiru, bio je najmanji a sve boje u njemu bile su tako žarke i jake da ih običan čovjek ne bi mogao gledati. Šume su se blistale u svim nijansama zelenoga koje nikada nismo ni vidjeli, a nebo je bilo najplavije od svih plavih boja,
a sve se svjetlucalo jer je Sunce darovalo vilama svoje najljepše zrake. Živjele su tu i različite životinje, a vile su razumjele njihov govor.
Svi zajedno živjeli su u skladu i ljubavi. One su jedine znale da u tom beskrajnom svemiru ima još naseljenih planeta, a najudaljeniji planet od Vilinih planeta bio je Zemlja. Tisućama godina one su pokušavale donijeti sklad i radost Zemlji ali bezuspješno, jer stanovnici Zemlje su uništavali sve što su stigli. Šume, mora, rijeke, zrak, sve što ih je okruživalo, pa su i međusobno počeli voditi
ratove i ubijati se. Zaboravili su da je njihov život kratak i da u njemu trebaju živjeti lijepo, zdravo i sretno.
Sve te strahote što su se dešavale na Zemlji nisu ostavile vile ravnodušnima i one su odlučile prvi puta u svom postojanju poslati svoju novorođenu vilu, najmiliju svim vilama i vilinskim životinjama na taj opasni planet. Vjerovale su da će dobrota tog vilinskog djeteta otvoriti ljudima oči i da će gledajući nju i sami potražiti ono dobro, iskreno, što su davno zakopali negdje
duboko u sebi.
Vile su se rijetko rađale, možda u stotinu tisuća godina jedna vila, i zato je ova odluka za njih bila najteža odluka što su je ikada donijele.

Kako je Leda došla na svijet (priča prva)

...
Bilo je to nedavno, prije samo nekoliko mjeseci. U godini kojoj ljudi više ne vjeruju u dobre i loše vile. Ne vjeruju u prinčeve i princeze, zmajeve i neke druge svjetove. Zaboravili su na sve one divne radosne dane kada su i sami bili djeca, vjerovali u čuda koja su se ponekad znala i ostvariti.
Ova priča dogodila se u centru jednog velikog grada, na samom željezničkom kolodvoru, u žiži događanja, prometne gužve, sirena opasnosti i vlakova. Tu se nalazila prekrasna zgrada stara sto godina. Rijetki su prolaznici zapažali njezinu ljepotu. Prednji dio zgrade koji je gledao na kolodvor izgledao je poput dvorca. Duž cijelog prizemlja i sva tri kata protezao se od kraja do kraja dugački balkon kojeg su ukrašavale velike kamene volte, a sredinom zgrade od vrha do dna uzdizao se izbočeni toranj u kojem se nalazilo prekrasno polukružno stepenište. Ispred zgrade bilo je veliko, napušteno dvorište gdje su se ponekad igrala djeca.
Na drugome katu živjeli su Dada i Ivan, mladi bračni par bez djece. Imali su oni svog dobrog psa Ota koji ih je uveseljavao već drugu godinu, ali iz dana u dan sve više su željeli dijete.
Dada je često sklapala oči i zamišljala svoju bebu. Maštala je o dobrim vilama i vilenjacima, i kad bi otvorila oči bojala se da ju mašta ne odvede u neke druge svjetove. Tada bi se trudila biti u toku s vremenom u kojem živi, godinama u kojima se nalazi.
Imala je ona svog Ivana, roditelje, prijatelje, posao koji voli, a opet nešto je nedostajalo za potpunu sreću, i Dada je bila nesretna. Često je plakala i nitko joj nije mogao pomoći.
Jednoga dana u zgradu je došao dimnjačar da očisti sve dimnjake na krovu, a bilo ih je mnogo. Cijelim stepeništem odzvanjalo je udaranje ....DUM, DUM, DAM, DAM, DUM... velike dimnjačarske kugle koju je vukao za sobom, a zatim pjesma koju je pjevao na sav glas:"Ja sam stari dimnjačar koji nosi sreću. Tko u mene vjeruje iznevjeriti ga neću. Čistim, čistim dimnjake da se ljudi griju i neka me svi ostave na miru."
Ta strašna buka istjerala je sve stanare iz svojih stanova na stepenište, i imali su što vidjeti. Velikog i jakog dimnjačara sa crnom kapicom na glavi, crnom jaknicom na kojoj su se samo svjetlucala velika, žuta dugmeta i velike crne hlače stisnute širokim crnim remenom oko pojasa, koji je osim hlača pridržavao i gomile raznih četki.
Veliki dim se taj dan dizao nad zgradom. U zidovima se čulo roškanje od njegove sajle koja je probijala dimnjak po dimnjak. Bila je to topla zima, jedanaesti mjesec.
Dva mjeseca kasnije, u jednu kasnu zimsku noć, već kad su svi ljudi u zgradi spavali čuo se je plač bebe i glasno lajanje Ota koje je probudio sve stanare.
Dada i Ivan skočili su iz svoga kreveta uplašeni bukom u stanu. Više se nije čuo plač djeteta. Upalili su svijetlo u sobi, a Oto je svojom njuškicom odgurao Dadu u dnevnu sobu. Gledala ga je u čudu i nije znala šta želi a on je gurnuo fotelju. Stala je pokraj njega, i gle čuda nad čudima, u zidu, rupa od dimnjaka bila je otvorena a na podu ispod rupe, sklupčana, ležala je beba. Crna od čađe, najcrnja od svih beba što ih je ikada vidjela. Podigla je u naručje i nježno poljubila, dok je Ivan sav u nevjerici promatrao što se događa. Mislio je da još uvijek sanja. Nijemi od šoka sjeli su na kauč i dok su promatrali bebu suze su im tekle od sreće, a Oto je bez prestanka lizao bebine nožice, rukice, lice. Suze radosnice i Otovi poljupci oprali su bebu od čađe . Nježno je otvorila okice i lagani osmijeh zatitrao je na tom malom okruglom licu dok je prvi puta gledala svoje roditelje. Izbezumljena od sreće Dada je čula najnježniji glasić koji joj šapuće na uho:"Željela si je više od ičega na svijetu i zato je jako, jako čuvaj. Ona pripada tebi jer nikada nisi prestala vjerovati u vile. Uvijek ćemo biti uz tebe i nju. Ona je naša najmlađa vila, a zove se Leda."

O Meni

Ja sam Bimbi Mydream, a ovo je Blog izgubljenih stvari.

 Da ne bi gledala odjave programa odlazim iz svakodnevnice na mjesto između sna i jave.
To je moj lijek za sreću. Najsretnija sam kada plivam u moru mašte.
Obitelj, ljubav, mašta i čokolada za mene su najsvetije stvari na svijetu.
VOLIM: jako volim djecu, volim bajke, volim guštati u svakom trenutku , volim se smijati i volim se slikati i volim često ono što većina ne voli.... ma volim, volim, volim...i kad bi samo voljela najviše bi voljela.
NE VOLIM: sve ono šta i drugi ne vole a to rade, a ja ne radim to, a onda još ne volim i puno toga šta drugi vole. Ne volim to šta ne volim, ali šta mogu, čovjek sam!
NAJVEĆA MOJA TAJNA: Na svijet me donio Djed Mraz. Bio je 8. mjesec i na Sjevernom polu je vladala neopisiva vrućina. Djedica je dobio sunčanicu i nije znao što radi, sjeo je u svoja kola, upregnuo sobove i spustio me u prvi dimnjak. Sva sreća bilo je ljeto ali dimnjak nije bio očišćen pa sam se nagutala pepela i zauvijek ostala bez glasa za pjevanje. Tako kaže mama, a tata ima skroz drugu priču, zimsku, pa se u njoj zovem Bimbiružica. U toj priči živjela sam u staklenom zvonu i bila začarana. A moja priča!? Možete je pogledati ovdje.

"Sve što je u našoj svijesti prisutno kao mogućnost može se manifestirati. Kada bi u našoj svijesti bila prisutna isključivo ideja ljubavi, ništa zla nam se ne bi moglo dogoditi." Kako lijepo!!!
Sve u svemu moj moto je, "Ja, Ajnstajn, Mašta, i Kinderpingvin!"