8. srp 2010.

Kamovu


Priča o priči
„Izašli su rezultati natječaja, tvoja priča nije prošla!“
Osjećala sam tugu u njegovu glasu, i ne samo u njegovu glasu već tugu koja se nadvila nad morem i planinama koje su nas dijelile, da bi kroz telefonsku slušalicu nečujno klizila u moje bubnjiće. Znam, ovo razočarenje je samo prividno. Ono je poticaj za još većim sarkazmom od onog kojeg sam im ponudila. Inkvizitori Kamovih sljedbenika!!!
Stajala sam naslonjena na prozoru osluškujući još jednu sparnu, ljetnu noć. Glava mi je htjela puknut od nemira. Te grozničave noći san nije imao svog mjesta. Jedino društvo činile su mi sitne krvopije sasvim slične narodu kojem pripadaju, „zanzare“. Bila sam stranac u toj zemlji smiješnih ljudi, uprlićenih od bojazni da se razlikuju od nas pridošlica. Od komarčeva uboda u čelo, udarila sam glavom u podignutu roletu prozora koja se od udarca olabavila i pala preko moje šije i odrubila mi glavu. Osjećala sam samo svijest koja kroz prozor leti prema tlu. Nisam osjetila nikakvu bol od udarca samo sam se otkotrljala niz praznu ulicu. Stop! Nečija uglancana cipela zaustavila je koturanje moje glave. Karabinjeri! Prestrašeno sam pomislila i podigla pogled s poda. Neobično odijelo, priprosto, odavalo je identitet još jednog stranca u noći. Moj strah je nestao i baš kad sam htjela zapjevati „Stranger in the night“ pogled mi se zaustavio na očima crnjim od crnoga mraka i crne zemlje. Iza tih tamnih očiju noć je poprimila obrise dana. Kamove!!! Prošaptala sam iznenađeno. Sagnuo je svoje ukočeno blijedo lice i pružio dugačke mršave ruke prema mojoj odrubljenoj glavi. Osjećala sam kako mi njegovi ledeni, prsti dotiču uzavrele obraze i podižu me s tla. Užasno mi je pasao taj hladni dodir. Podignuo je moju glavu prema zvijezdama neodmičući pogled s mojih očiju. Osjećala sam strujni udar u iskrenju naših pogleda. Tu hipnotičku privlačnost prekinuo je njegov sablasno mirni, hrapavi glas, „Doći će sunce ledena dušo i rasplinuti će sablasti mraza!“
Htjela sam ga zagrliti, stisnuti se uz njega. Pogledom sam potražila ruke i odjednom ponovno, stajala sam naslonjena na prozoru, s glavom na ramenima. A iz ovog transa probudio me je glas histerične žene koja je lupala po vratima sobe, „Maledeta Croata!“ Progutala sam slinu ali ne kao inače, teško sa zastojem, ovaj puta progutala sam je lako, zadovoljno, dok mi u ušima odzvanjao njegov glas.
U mislima mi ponovo navirala svaka riječ koju sam mu uputila u svojoj priči. Bile su to riječi iskrene, stvarne, bez hinjenja. Riječi koje u glavi ostaju utisnute poput pečata.
„Ponekad u danima poput ovoga kad osjećam da će mi se rasprsnuti čelo od tupih udaraca nekog skrivenog zla koje navire iz nutrine, u ruke uzimam požutjeli, izmučeni papir silovan tvojim riječima, i moram ti priznati ne buni se, ne plače, nema trauma i ne osuđuje te. Dapače, prevario te lukavo podnosivši gorčinu tvoga pera-tamničara, i smije se nad pognutim šijama vječno osuđenim da se vucaraju njime. Oni se samo vucaraju, ali zato ja upadam u otvorene zamke nemirna srca tvog. I pitam se uvijek nanovo da li si ih ostavio otvorenima samo za mene? Sebično ih prisvajam, ulazim u njih i gušim se u tvom mamcu nemirnih slova pobacanim žgoljavim prstima i osjećam im svaki titraj, svaku bol, pa i krv koja se koči u njima. Stišću me više od ovih tupih udaraca u čelu i umjesto da ih bacim daleko od ispijenih očiju ja ih iz sebične, podle pakosti i prkosa bijesnog, usisavam poput nevidljivih zrnaca prašine i dah mi se pretvara u jecaje. Jecam i tonem u bijednim suzama tebi u inat. I tvoj prkos izlazi u njima ljepljivim od čekanja i starosti.

Siluješ me svojom bijednom mladosti čije godine prkosno razbacuješ gurajući ih bestidno u lica uvelih duša. Njima? Pa njima su i njihove previše! I nije te briga što bespovratno nestaju uvelim lišćem prekrivene. Godine sagnjilile. Ja svoje lice ne dam poput njih godinama gnjilim, ni lišću trulom i zato jecam kao ružna životinja. I znam da tvoja mladost izgubljena jednako tako jeca.
Buntovniče kukavni! Molim te, naljuti se!
Neka te obuzme hladni, stoljetni bijes! Pukni od nemilosrdno zakopane strasti čiji korijeni kidaju ovo tlo pod nogama mojim. Neka zadrhti Rječina od samohvale pohotnosti tvoje, hvalisavče jedan. Gdje je nestala? Pokaži je!
Molim te, naljuti se!
Evo, stajat ću naslonjena tu pored tebe i zajedno ćemo slušati posljednji klicaj rijeke na ušću mora. I vidiš ona kliče bez prestanka, ne zastaje kao ti! Čekat ću da oživi ta zaleđena duša, da se toplim plamenom proljeća rasplinu sablasti mraza. Znaš da je čekanje jedini moj posao i drugoga nemam."
-Zaista te noći njegova duša je oživila. Molila sam ga u priči da se naljuti, da smrska onaj tijesni kip u kojeg su ga salili, da urlik njegove duše prodrma zemlju uvelu. I dok je molitva iz moje duše izlazila čula sam ga kako se podsmjehuje i pjeva. „Parole, parole, parole…“
"Pjevaš, a ja ti ozbiljno govorim! Ne šalim se! Toliko toga moram ti reći! Učini nešto čudesno da bar naslutim pohotni sjaj crnih očiju tvojih u tijesnom zraku koji udišem. Smiješ se! Tebi više ne traba zrak, bez njega crvotočinama putuješ vremenom. Čujem te! Tko diše taj se i guši! Ti se više ne gušiš, neka pate budale!
Ti ne znaš? Kad nisu više imali što, onda su i njega krali. Prepoznat ćeš ih odmah. Uspravni, gledaju svisoka, korak im brz kao da bježe pred onima podvinutih repova što kopaju po smetlištu i onima koji jednom mjesečno vuku teške korake prolazeći mimo tebe ne primjetivši te, u nadi da će im burza rada donijeti spasenje. Ako te slučajno netko od njih spazi, i on bi bez razmišljanja mijenjao svoj bijedni, mjesečno ispečatirani život za isti takav spomenik žalosnom čovječanstvu. Mijenjao bi čovječanstvo za spomenarstvo. Spomenar ili spomenik, nije isto! Spomenar uvijek nosim u džepu, onaj tvoj s drvenim koricama. Čuvam tvoju Pjesmu nad pjesmama, samo za mene napisanu."
-U toj priči previše je boli. I onda dok sam je pisala kao i tada dok sam je izgovarala naglas srce mi pucalo od tuge. Samo sam željela izazvati Kamov podsmjeh koji je trebao biti spas za nas koji u tuđini tražimo koricu kruha i one koji kod kuće gladuju. Maledetta croata!
"Oprosti, zaboravila sam da su podsmješni izdisaji potrošna roba i da si ih sve brzo potrošio. To ti je veliki grijeh i nema mu oprosta.
Znaš nad kime lebdi oprost od Boga? Ne znaš tko su oni, a carstva im sežu do samoga raja. Spokoj je njihov jači od pera tvoga. Oni uživaju u vječnoj muci tvojoj. Smiju ti se gledajući te usamljena, bez prijatelja, bez roda, bez Kitty. Mene su zaboravili sve do danas. Misle da si lud i puštaju te da se gušiš u njihovoj sramoti, gutajući im misli prljave. Nije ih strah od pera, od Boga, od zakona skrojenim po njima. Strah ih je od sebe samih. Slute oni da će doći dan kada više neće imati što pa će pokradati vlastiti zrak, a onda kad im ga nestane pocrkavat će bestraga, kao da ih nikada nije ni bilo. Boje se „ništice O“ jer njihovo je kraljevstvo svemirsko.
Molim te, naljuti se! Pokidaj okove! Nisi sam! Nikada nisi bio sam!
Vrijeme nije nagrizlo tvoj prokleti prkos, ni izblijedio prgavo lice tvoje. Ti si vječni mladić koji ponekad prošeta kroz moje misli, a ponekad sjedne na njih i ne diže se više. A ja sam pra-pra, praciganka tvoja. Sjećaš me se? Krik koji si mi bacio u oči jači je od pera, moćniji od truba jerihonskih. Osjetim njegovu moć ispod živih leševa koji ga žele oduzeti mi. On me učinio posebnom baš kao i tebe. Ne priklanja se, to mu je najveća mana. Taj krik životom čuvam i nosit ću ga bolje nego ti, do samoga kraja koji za nas Kamove nikada nije postojao. Mi nemamo završetka, a i početka nemamo. Mi smo izrod ljudski."
-Bože, luda li sam! Tražili su priču a ne sol na ranu. A priča se nije zaustavila tu. Išla je do same kosti i trebalo ju je zaustaviti. Odstraniti intelektualnim zahvatom, bez vidljivih ožiljaka.
"Tražim te u snovima, i u javi te tražim. Tražim te na ulicama našega grada, na obali mora, na pučini te tražim. Ne, ne zalazim u gostione. Znam da su ti se omrznule od jada i bijede što se u njima krije. Ne, ne tražim te u knjižnicama jer crvi su pojeli knjige, ni u kazalištu te ne tražim jer gluma se tu glumi, znam da su ti se i oni omrznuli. Čujem te u vjetru kako stižeš otpuhujući sve pred sobom. U fijuku njegovom razaznajem tvoj britki glas. Glas pred kojim se saginju i najdeblje glave, skrivaju najveće njuške. Sprdnja je tvoja, njihov strah. Čujem te u pobješnjelim valovima koje jugo razbija o stijene podno doma tvoga i znam da si tu, pored mene, pored njih. Gledaš nas, ali pero više ne uzimaš u ruku! Prevarilo te je, izdalo te. Kad si ga najviše trebao ono se iskoturalo iz ruku tvojih. Da li si ikada pomislio kakav je to ubojica? Peero ubojica! Hahaha...

Ponekad u muklo doba noći kad crne aveti ulaze u sobe i ne mogu usnuti sna do strašna sna, oblačim se, poput lopova izlazim iz stana i dolazim pred tebe brončanog. Grijem ti smrznutu, skvrčenu šaku i čekam da zaleđena krv poteče. I vidim novi potop, potop krvi tvoje. I gadno mi je gledati to, ne zato što je crveno more, crvena zemlja i crveno nebo, nego zato jer je to crvena ljudska krv. Ježim se, srsi mi prolaze tijelom i turpija me njihova hladna, debela, rašpasta, srhasta koža, a ti naslonjen na ogradi. Kao gledaš u nešto, a buljiš samo u jednu točku i praviš se da ne čuješ promukli glas potrovan tobom i cigaretama, da ne vidiš isto crvenilo kao i ja, da ne misliš ludim mozgom isto kao i ja. Znam dosta ti je stoljetne velike stolice, a udobne su, dosta ti je besmrtnih socijalki, a velike su, dosta ti je pravdom izvršenih nepravdi, a pravedne su, sve je to de ža vu, kažeš. Hoćeš nešto novo, jače i teže od te velike vreće buha. Dosta ti je te ležerne glume koju su nabacili na izgled tvoj. Nisi ti cigan! Nonšalantno naslonjen s ispruženim nogama, prekriženim jednom preko druge. Opuštena leptir mašna i sretan izraz pokvarenog dječačkog lica. Njihov cilj je jasan „Nek svi vide da si bio adolescent.“ Zakon je oduvijek bio jasan „Adolescenti nikad nisu u pravu.“ Ta se odluka donijela jednoglasno zajedno sa svijetom i nepobitna je kao i svijet. A to šta se iza tog lica pubertetlije krije mlađahni bog koga je briga? Ako stanem ispred tebe i na koljenima se počnem moliti, hoćeš li se tada barem naljutiti, ili ćeš uživati u mojoj poniznosti.
Molim te, naljuti se! Buntovniče umišljeni! Naljuti se na mene poniznu, na njih bogom danih, na bilo koga i reci nam još skrivenih tajni, pikanterija nama nepoznatih. Odaj nam bludne misli onih koji se smiju nizašto, onih koji plaču nizašto, onih koji misle nizašto, onih koji žive nizašto. Nauči nas prozreti ih!
Nisi ti jedini bjegunac, nisi ti jedini bludnik, ni sam svoj krvnik. Nisi ti jedini mlađahni bog! Nisi ti jedini Kamov!
Pomakni se! Pokidaj okove! Pljuni im u lica sagnuta, lica galeblja, i reci im da je Job bio najveća budala!
Toliko toga ti moram reći, ali ne na ovom prolaznom mjestu zloduha. Prozreo si ih davno, znam i sam si rekao da je njuškanje njihov posao i bogata im plaća. Onda te nisam dobro razumjela, oprosti mi. Baš onda nebo je bilo obojano u jako, jako plavo, neprobojno plavetnilo, kao da ga netko prekrio plavim velurom, samo da nitko ne bi spazio sve one prozirne crne oblake pod njime. I nisam ih spazila, ni razumjela te nisam. Neda mi se sada misliti zašto. Umorna sam od tog naklapanja! Sve si to ti kriv, krvniče moj! Ajde zapali jednu, pravi mi društvo. Moramo nešto učiniti! Večeras ću ti odati najveću stoljetnu tajnu! Dvadesetiprvo stoljeće, stari! Znaš ono sedam loših stoljeća, pa sedam dobrih stoljeća, pa sedam loših stoljeća, pa dvadesetprvostoljeće. Zvuči gadno, znam? Ali nije gadno! Vjeruj mi, možeš se veseliti! Danas je naš sretan dan! Čula sam ih noćas ispod prozora, nisu me vidjeli. Bili su ogrnuti crnim plaštem, a glave im prekrivene kapuljačama. Šaputali su brzo i prestrašeno: „ Zapisano je da će se u ovom stoljeću roditi Prevrat. Moramo to spriječiti, pronađi ih!“ Čula sam ih na vlastite uši. Samo on nosi to ime! Naš Prevrat, Kamove! Naš sin! Čovječe ovo je naše stoljeće! Osjeti ga!
Osjeti ga u mirisu jorgovana, nošenim vjetrom iz dvorišta tvog? Osjećaš li ga? U njemu duh tvoj nemirni u mladosti novoj živi. Vesele boje, sunčane boje duge, krase tvoj dom i oni te čekaju. Vesele se povratku tvom. Oni su kraljevi koji će ti se klanjati. Darivat će te. Oni čuvaju tvoj duh. Skrivaju ga u bojama. Znam da ih ponekad gledaš onako iz prikrajka i dragost ti neka preleti srcem, smiješiš im se. Možda u tim trenucima požališ sve ono bacanje mladosti, možda požališ svu onu ludost koju si činio, možda onda požališ i to što si stvorio mene. Oprostit ću ti sve to. Ali ovo stoljeće ne smijemo požaliti! Ovo je stoljeće naše! Našeg Prevrata! Čuješ li me više! Više nema oprosta!
Pruži mi ruku! Trčati ćemo zajedno do našega mora i u podnožju stijenja čarima ciganke vratit ću ti mladost tvoju. Vraćat ću ih godinu po godinu, polako da osjetiš svaki njihov titraj, da ispuniš svaku njihovu požudu, svaku strast neokušanu! Usisat ću sve njihove sokove! Biti ću bludnica u drhtavim staračkim rukama prkosna mladića. Vratit ću sjaj svakoj tvojoj vlasi. Iz tvoje umorne duše crnim noktima čupat ću mladost nepotrošenu i rasipati se njome kao što se ti rasipaš sa mnom. I prevarit ću te udahnuvši ti život, kao što je papir prevario tebe, jer stvorio si me crnu kao noć, tajanstvenu kao oblak, divlju kao cjelov tvoj i prevratnu kao stihove tvoje. Ali znaj, moj križ nije lakši od tvoga, ni teži od tvoga, jer svi su križevi isti.
Prešutjet ću ti sve priče o dušama opsjednutim đavlom, o zemlji napuštenoj od Boga. Sve je to ionako uzaludni trud, pa čemu onda? Pričat ću ti o osamdesetima, o buntovnim Kamovim nasljednicima, koji su se krili iza velikog „A“ i natpisa „Čitajte Kamova!“ Onda smo se ponovno upoznali na istom ovom mjestu. Sjećaš li se? Imao si na sebi crnu kožnu jaknu opasanu lancima koji su govorili o našoj uskraćenoj slobodi. Na njima su visjeli lokoti vlastitih ćelija i nisu se usudili ulaziti u njih. Naše ćelije bile su naša skrovišta. Divlji i rasparani prkosili smo im, nevjernicima crvenim i bijelim! Sjeti se plemena! Pričat ću ti o ljubavi nepobjedivoj i onima koji jedino u nju vjeruju. Ti i ja, i svi mi smo Mojsije njihov! Ne onaj koji ih je okovao zapovijedima niti onaj koji ih je okovao srpom. I neka im laka noć. Naša je zapovijed samo jedna „Ne zatvarajmo oči nikada! Ni pred kamenom ni pred blatom što nam u oči bacaju. Bol koju ćemo trpjeti zbog toga biti će blaža od onoga pred čime zatvaramo oči.“ Zatvorene oči izgore, ni pepela od njih ne ostane.
Nećemo se više kriti! Izađi iz tog lijevanog kalupa! Naljuti se više! Trebaš mi! Povlačenje zvona nije me ojačalo, a dovući Sunce ne mogu sama. Cigan se ne srami milostinje tvoje!
Naslonit ću ti glavu na zgrčeno srce svoje i mekim, prljavim rukama nezakonite žene milovat ću kosu tvoju. Dozvat ćemo Sunce za tebe, za mene, za nas. Brodovi će iz daljine tvoj povratak trubom obznaniti. Tužna zvona prestat će zauvijek zvoniti, a nova nicati neće. Magijom svojom u Janka ću te pretvoriti. Trčat ćemo po našoj obali i smijati se, smijati se do boli, i bol će se s nama smijati i smijeh će se nad gradom iz oblaka bijelih prosuti. Osmijeh će im padati po licu, po vratu, rukama. Lijepit će se po njima. Po osmijehu će gaziti i on će ih nositi. Podignut će im pognute glave i otvorenih ustiju gutat će naš smijeh. Samo oni čija su carstva do Boga samoga skrivat će se ispod velikih osmijehobrana čuvajući pokradeni čisti zrak bez osmijeha, i trčat će ulicom kao miševi brodom koji tone, sudarat će im se osmijehobrani i pucat će od vlastitih udaraca i njihov čisti zrak izlazit će ispod njih i osmijehe će naše gutati, a onda će im se smijati svi oni natopljeni smijehom našim. Miševima će cime biti prekratke, a sidra daleko od očiju i topit će se u našem smijehu grkljajući. Proklinjat će nas, ali naša su prokletstva jača od njihovih.
Više nećeš bježati od doma svog, od Kitty, od sebe, „i klicat ćeš, turobna dušo i klicaj će tvoj biti kao prva ljubav; Ogromna će postati nada tvoja kao sjeme ljudsko, kao tople usne moje, što pjevaju pjesmu Suncu.“ Čujem te kako kličeš „Vratio sam se nezakoniti i ništa me više ne može zaustaviti!“
Kamove sine odmetni! Neću se pomaknuti s ovoga mjesta, neću te ostaviti na miru sve dok nam suze od smijeha ne poteku licem. Jer ako se to ne dogodi ja neću nikada više zaspati od strašnih snova kojima ne mogu zatrti puta. U njima sve je bijelo, bijeli su zidovi, bijeli su podovi, bijeli su kreveti naslagani jedan do drugoga i bijela su ispijena lica u njima. Bijeli su ljudi što prolaze mimo njih i ti si bijel prekriven bijelom plahtom, a hladno je kao da je sve to bjelilo od leda napravljeno i osamljeno je kao da nikoga nema. A onda odjednom samotno bjelilo nestaje. Zamračio se san, navukao crni zastor, a čuje se samo tupi zvuk udarca mekog drva o zemlju vlažnu, i još jedan takav i još jedan i sve ih je više, padaju jedan po drugom, a strah koji me obuzeo oduzeo mi krik tvoj i budim se s onim tupim udarcima u čelu i mrzim i tebe i sebe i svo koščato čovječanstvo. Izmiješane kosti, izmiješane patnje, izmiješani križevi, izmiješani snovi moji! Kojom čarolijom izbrisati ih? Znam, bio si sasvim iskren, a istina je uspravna, ne zastaje, ponosno podnosi udarce i radoznalo ide dalje, bez bojazni, umorna ide naprijed, izlizanih kostiju ali ustrajna i svoja, pa makar je svezali u sanduk i bacili u jamu ona uvijek nađe put za naprijed, a laži ostaju onima koji se sigurno valjaju u njima, bez straha od umora, bez straha od pada poput svinja uživaju u vlastitu blatu, i lažu si kako njih neće objesiti o kuku. Lažno sretni valjaju se u lažima svojim. Prokleo si ih, i neka se vucaraju dovijeka! Tvoje su kletve gore od ciganskih i zato te volim divlji sine!"
-Priču o priči zaustaviti ne mogu čak ni da želim! Ona je došla iz najskrivenijeg djelića moga bića. Iz same srži kosti.