Ovo je priča o jednom predivnom biću koje se izgubilo u tom velikom svemiru. Našla sam je upravo tu, na našem planetu. I to ni manje ni više već točno na mojoj obali mora, u mojoj uvali.
Zadnji put vidjela sam je na istoj obali prije tri godine, ali osjećam je često.
Bila su to moja loša vremena. Izgubila sam se u stvarnosti. Nestala je opuštenost, smijeh, nestali su dotadašnji prijatelji, a brige su postajale sve veće. Tražila sam samoću i odlazila na svoju obalu. Uglavnom je bila napuštena zbog zagađenosti mora, a ja sam je voljela više od svih drugih, i danas je volim isto tako. Kad kad bi se tu zatekao poneki klošar naviknut na samoću.
To jutro puhalo je jugo i valovi su divljali prema obali, pjenili se i prekrivali pola kamenčića u vali. Samo mali dio podno stijena ostavili su slučajnom prolazniku. Ovaj put spuštala sam se strmim stepenicama jer onim drugim putem kojim inače dolazim ne bi mogla proći jer su valovi prekrili rivu.
Još sa stepenica ugledala sam nekoga baš na mojem mjestu. Po takvom vremenu mogla je to biti samo neka izgubljena duša, pomislila sam. Već naviknuta na takve susrete krenem do svog mjesta. Od siline valova koraci se nisu čuli kao inače dok su upadali u kamančiće, i nije me zamijetila dok sam joj se približavala. Sklupčana s glavom pognutom u koljenima nije se ni pomaknula. Najčudnije od svega je bilo da moja terijerka Lola nije lajala kao po običaju kada bi zatekli tu nekoga već se približila djevojčici i njušila joj stopala na kojima su se sjajile neobične, pletene od pruća, sandale.
Podragala je Lolu po glavi, a moja inače živčana Lola, neprijateljski raspoložena prema svakom nepoznatom čovjeku, legla je na leđa od dragosti, dok sam ja začuđeno promatrala taj prizor.
Na mene nije obraćala pozornost, pa prva progovorim: "Baš čudno, moj pas obično ne voli nepoznate!?" Djevojčica je malo podignula svoju glavu još uvijek spuštenu na koljenima i pogledala me velikim zelenim očima, najneobičnijima, dubokim kao more u kojima sam ugledala sebe i valove iza mene i Cres u daljini i iznenađena pomislim da umišljam kad je progovorila:
- ''Nijumuna nijuina muki kijama....'' Pomislih: ''O Bože nije valjda drogirana'', a ona se samo tužno nasmiješila čitajući moje misli i rekla:
''Ne nisam bolesna, to je bio moj jezik, jezik sa Tao planeta.''
Očarana neobičnom privlačnošću upitam je mogu li sjesti pored nje, a ona mi odgovori:
- ''Pa to je tvoja obala i tvoje mjesto, a ja sjedim na njemu.''
- ''Kako znaš.''
- ''Ja sam sa Tao planeta'', opet će ona.
- ''Šta radiš ovdje?''
- ''Izgubila sam se, a Eskon je iscrpljen od leta i ne možemo se vratiti kući.''
- ''Tko je Eskon?''
- ''Eskon je ptica iz porodice svemirskih putnika koju sam izliječila od opeklina i nikad se više nije odvajao od mene. Postali smo nerazdvojni prijatelji i kad sam poželjela da me povede na svojim leđima čim dalje u svemir on je do iznemoglosti letio. Prošli smo pokraj mnogo Sunašca i tisuća drugih planeta, prešli nekoliko svemirskih tisuća godina i pali na tvoju obalu.''
- ''Ali ovo nije moja obala.''
- ''Da ali ti je voliš najviše od svih obala, i ona najviše od svih ljudi voli tebe.''
- ''Kako znaš?'', opet ću ja.
- ''Pa more mi je reklo'', kaže djevojčica.
I ne razmišljajući o njenom odgovoru kažem joj: ''Ja sam Bimbi, a kako se ti zoveš?''
-''Ja sam Ki, najmlađa Taoćanska princeza.''
- ''Znači, ti si danas doputovala na moju obalu i ja sam prvi čovjek kog si srela.''
-''Na tvom planetu sam tri dana i tri noći koliko je trebalo Eskonu da se odmori. Srela sam mnoge ljude, ali oni nisu sreli mene. Velika tuga je hodala uz mene, a voda koja me okružila i kiše što padaju oduzele su mi snagu. Ako danas ne krenemo put svoje kuće osuđeni smo na smrt.''
Nisam znala što bih ju prije pitala. Njene riječi su bile toliko uvjerljive da nisam ni na sekundu pomislila da izmišlja, niti išta slično. Jednostavno vjerovala sam svaku njenu riječ, i nakon kratkog vremena nisam više imala potrebu da je nešto pitam, jer u njenim očima sam vidjela odgovor na svako moje i ne izrečeno pitanje. Osjećala sam da me ta djevojčica poznaje bolje od ikoga i da je baš mene čekala. Nekako sam znala da je Eskon unutra u tim stijenama koje se zovu Pećine, baš zbog mnogih rupetina koje su bile u njima. Čim sam više gledala u njene oči vidjela sam mnoge slike nekog drugog svijeta i nekih drugih ljudi čija su lica bila lijepa, blaga, privlačna. Osjećao se sklad. Ne znam ni sama kako. Sve je to tako nestvarno. Pogotovo sada kada se prisjećam tog dana, ali bilo je baš tako.
I sama sam osjećala njenu veliku tugu, pa se sažalih nad njom i ponudim joj svoju pomoć ako je to ikako moguće. Htjela mi ustupiti moje mjesto ali ja sam je zadržala i sjela pored nje. Šutjele smo neko vrijeme, a Lola je bezbrižno trčkarala i njuškala sve okolo nas.
Osluškivala sam more kao nikada do tada. Učinilo mi se kao da razumijem govor valova:
''Vjeruj sebi, ne zaboravi da nosiš snagu mora kud god krenula . Ti si Mjesec svoga mora.'' Neobične su mi bile misli što su prolazile mojom glavom.
Onda odjednom Ki progovori:
-''Tao je najljepši planet u svemiru. Svi Taoćani nose u sebi moć Vatre koja život znači, a moja moć Vatre na ovom planetu se gasi svakom suzom u oku i svakom kišom što pada. Taoćani ne gledaju očima poput vas ljudi. Mi osjećamo jedni druge, nadopunjujemo jedni druge i učimo jedni od drugih. Mi ne razlikujemo jedni druge po imenima niti bilo čemu, mi se osjećamo.
U tri dana na ovom planetu srela sam mnoge ljude. Spoznala sam bezbroj različitih osjećaja i mnogo tuge, a mene nitko nije ni primijetio osim tebe, a ja tebe osjećam iako te ne vidim.''
Učinilo mi se kao da sam i ja nju uvijek osjećala samo nisam išla za tim. Zanemarila sam te osjećaje a sad su tu negdje i znam da su postojali i prije. Ona me samo pogledala i osmjehnula se nježno. Znala je o čemu razmišljam.
Nisam ni primijetila da se more skroz smirilo, nestali su valovi. Samo je ostala namreškana površina mora koja se veselo ljuljuškala i točno ispred nas na pučini provirivalo je Sunce kroz oblake. Osjetila sam kako mi lice miluje nježni povjetarec.
U trenutku postanem svjesna misli, kao da čujem povjetarac kako govori:
-''Uvijek kad me dozoveš ja dođem i milujem te i pričam s tobom.''
Iznenađena pogledam u djevojčicu, a ona se i dalje nježno smješkala. Nekako sam znala da i ona osluškuje povjetarac. Ustala je i tek tada sam primijetila da na sebi ima bijelu, lanenu haljinu do koljena, na kojoj su po rubovima izvezeni prekrasni šareni cvjetovi. Učinilo mi se da osjećam njihov opojan miris, a Ki je samo kimnula glavom i rekla:
- ''Da to je miris s Tao planeta. Znaš Bimbi u meni je snaga Vatre nestajala sve dok nisi došla. Vratila si mi plamen i sada sam spremna za povratak kući.'' Sunce je odjednom obasjalo cijelu uvalu i nitko ne bi ni pomislio da je prije samo nekog vremena, koje više nisam mogla ni procijeniti, bilo olujno jugo. Podigla sam se. Zamolila sam je ako može da još samo malo ostane na mojoj obali i pravi mi društvo. U istom trenutku znala sam da je to sebično od mene, a Ki je na to rekla:
'' Ne mogu ostati na tvojoj obali ali društvo ću ti pravit i onda kada više ne budem ovdje.''
Lagano se nagnula prema meni, uzela moje ruke u svoje i položila ih na grudi. Osjećala sam jedno srce.
Nestala je njena slika i njen dodir, a ja sam još dugo ležala na morskim kamenčićima obasjana Suncem koje mi davalo snagu Vatre. Tek mnogo vremena kasnije shvatila sam kako sam vratila plamen. Od tog dana se osjećam ispunjeno kao nikada prije. Ono što ne vidim, osjetim i znam, pa tako i Ki....
