7. lip 2008.

Prve Ledine akcije na Zemlji (priča treća)


Leda se tek rodila i kada je prvi puta otvorila svoje male okice onako čađava ugledala je Dadu i osjetila njene vlažne usne na svom licu. Ona nije znala ništa o svom vilinskom porijeklu, i rasla je baš kao sva djeca na Zemlji. Roditelji su joj poklanjali svu svoju ljubav i brigu, a Oto ju je stalno imao na vidiku, i čuvao iz prikrajka. Prve dane čak nikome nije dao da joj se približi osim Dadi i Ivanu, i režao je na svih, iako mu to nije bilo u naravi jer je imao dobar karakter i svih je volio, pa čak i mace u dvorištu koje su ga ponekad znale dobro izgrepsti, dok se on samo želio igrati s njima. Čim je naučila rukicama držati bočicu s mlijekom Leda bi najprije nahranila svog Ota a zatim sebe. Njenim prvim koracima najviše su se uz mamu i tatu veselile ptičice koje su od prvog dana kada je Leda došla na svijet svakodnevno slijetale na njen prozor i cvrkutale najljepši pjev koji se mogao čuti. Ona je od svog prvog koraka izlazila na balkon i bacala mrvice kruha svud oko sebe i veselila se ptičicama što bi je okružile, veselo skakutale i cvrkutale njenu najomiljeniju pjesmicu.
A onda jednoga dana kada je Leda već sigurno stajala na svojim nožicama Oto je odlučio povesti je u dvorište. Podigao je visoko svoj dugački, bijeli rep i pustio Ledu da se čvrsto ulovi za njega, dok su se spuštali stepenicama. Svatko tko bi poželio ući u to dvorište brzo bi odustajao od te pomisli, osim Ota koji je tu provodio mnogo vremena. Cijelo dvorište ograđeno visokim, betonskim stupovima zaraslo je u visoku, podivljalu travu i grmlje. U blizini ograde bilo je svakojakog smeća: boca, starih cipela, najlona, papira ... što su ga bacale skitnice. Bilo je tu i štakora koje bi ponekad neka od mačaka što su tu živjele ščepala i zadavila pa ostavila takve u toj travurini.
Te napuštene gradske mačke su bile mršave, olinjale a na pojedinim mijestima nisu ni imale dlake. Bile su više gladne nego site i ljudi su ih trovali kao i štakore.
U dvorištu je bilo tužno skoro kao i svugdje na tom planetu.
Leda je polako, nesigurna na svojim malim nožicama zakoračila u dvorište i s velikom znatiželjom promatrala sve oko sebe. Pratila je Ota u stopu , a on je zastao i počeo jako lajati na mačku koja je ležala u travi. Nakostriješila se ali nije mogla pobjeći jer je bila jako bolesna, možda se i potrovala. Leda je onako bezbrižno povukla Ota za rep da se pomakne, sjela je na pod do mace, jer lakše joj bilo sjediti nego stajati. Dragala je mačku sasvim nježno s puno ljubavi, i malo, pomalo maca se podigla na šapice, polizala Ledine rukice i sasvim živahno otrčala od nje.
Roditelji su Ledi branili da ide u dvorište, ali kad bi vidjeli suzu na tom malom prekrasnom licu sve zabrane su nestajale.
Potaknuti Ledinom željom odlučili su urediti dvorište u koje ni sami nisu nikada zakoračili. Uzeli su kosilicu, grablje, lopatu, vreće za smeće, pumpu za vodu i u jedno poslijepodne učinili dvorište neprepoznatljivim, ljepšim i pristupačnijim.
Svako jutro Leda i Oto su se veselo spuštali u svoje dvorište.
Mace su ih iz dana u dan čekale i svaka je osim porcije hrane dobila i svoje ime. Nakon samo par mjeseci to dvorište je postalo najljepše dvorište u gradu, a najčudnije od svega su bile
mačke koje su se udebljale, narasla im je nova svjetlucava, zdrava dlaka, one kojima je falio rep dobile su novi i to puno ljepši nego prije i ponosno su se šepirile kolodvorom dok su ih putnici u čudu promatrali i divili se njihovoj ljepoti. Mačići koji su se tu izlegli brzo bi dobili svoje udomitelje jer su to bile posebno lijepe mace. Betonski stupovi što su okruživali dvorište godinama su bili nezapaženi, zarasli u grmlje, a sada su ponosno poput vojnika stajali jedan do drugoga, a na svakom od njih stajalo je po par galebova koji bi uvijek dok se Leda igrala u vrtu svađali se za svoje mjesto na stupu.
Ponekad bi svratio i pokoji skitnica s druge strane dvorišta i gledao bi tu čudesnu djevojčicu što priča s macama, pticama i psom. Mnogi od njih prestali su biti skitnice jer su gledajući tu malu djevojčicu kako mijenja sve oko sebe shvatili da i oni mogu promijeniti sebe i biti bolji i vrjedniji i voljeti sami sebe. Zadnji skitnica kojeg je Leda vidjela na rastanku joj otpjevao pjesmicu: "Naša mala Leda donijela nam sreću i od tuge veću. Skitnica sam bio ali više neću. Kad i mace ne skitaju više, zašto da za mnom skitnica se viče."

Zašto su vile poslale Ledu na Zemlju (priča druga)





Tamo negdje daleko, daleko u svemiru iza posljednje zvijezde što ju je čovjek mogao ugledati živjele su na jednom malom planetu Vile.
Postojale su od kada je postojao svemir i bile su besmrtne. Bilo ih je svega stotinjak i sve prelijepe.
Nosile su dugu kosu do koljena, neke žutu, neke crvenu, crnu, smeđu, narančastu, a svjetlucala se kao da sunce izlazi iz nje. Sve su imale oči jako svijetle i kad bi ih ugledao netko sa strane u njihovim očima mogao bi vidjeti šta god poželi. Bile su različitog stasa i glasa ali baš sve do jedne i one visoke, vitke i one buckaste male i one debele sve su bile posebno lijepe.
Njihov planet razlikovao se od svih planeta u svemiru, bio je najmanji a sve boje u njemu bile su tako žarke i jake da ih običan čovjek ne bi mogao gledati. Šume su se blistale u svim nijansama zelenoga koje nikada nismo ni vidjeli, a nebo je bilo najplavije od svih plavih boja,
a sve se svjetlucalo jer je Sunce darovalo vilama svoje najljepše zrake. Živjele su tu i različite životinje, a vile su razumjele njihov govor.
Svi zajedno živjeli su u skladu i ljubavi. One su jedine znale da u tom beskrajnom svemiru ima još naseljenih planeta, a najudaljeniji planet od Vilinih planeta bio je Zemlja. Tisućama godina one su pokušavale donijeti sklad i radost Zemlji ali bezuspješno, jer stanovnici Zemlje su uništavali sve što su stigli. Šume, mora, rijeke, zrak, sve što ih je okruživalo, pa su i međusobno počeli voditi
ratove i ubijati se. Zaboravili su da je njihov život kratak i da u njemu trebaju živjeti lijepo, zdravo i sretno.
Sve te strahote što su se dešavale na Zemlji nisu ostavile vile ravnodušnima i one su odlučile prvi puta u svom postojanju poslati svoju novorođenu vilu, najmiliju svim vilama i vilinskim životinjama na taj opasni planet. Vjerovale su da će dobrota tog vilinskog djeteta otvoriti ljudima oči i da će gledajući nju i sami potražiti ono dobro, iskreno, što su davno zakopali negdje
duboko u sebi.
Vile su se rijetko rađale, možda u stotinu tisuća godina jedna vila, i zato je ova odluka za njih bila najteža odluka što su je ikada donijele.

6. lip 2008.

Kako je Leda došla na svijet (priča prva)


...
Bilo je to nedavno, prije samo nekoliko mjeseci. U godini kojoj ljudi više ne vjeruju u dobre i loše vile. Ne vjeruju u prinčeve i princeze, zmajeve i neke druge svjetove. Zaboravili su na sve one divne radosne dane kada su i sami bili djeca, vjerovali u čuda koja su se ponekad znala i ostvariti.
Ova priča dogodila se u centru jednog velikog grada, na samom željezničkom kolodvoru, u žiži događanja, prometne gužve, sirena opasnosti i vlakova. Tu se nalazila prekrasna zgrada stara sto godina. Rijetki su prolaznici zapažali njezinu ljepotu. Prednji dio zgrade koji je gledao na kolodvor izgledao je poput dvorca. Duž cijelog prizemlja i sva tri kata protezao se od kraja do kraja dugački balkon kojeg su ukrašavale velike kamene volte, a sredinom zgrade od vrha do dna uzdizao se izbočeni toranj u kojem se nalazilo prekrasno polukružno stepenište. Ispred zgrade bilo je veliko, napušteno dvorište gdje su se ponekad igrala djeca.
Na drugome katu živjeli su Dada i Ivan, mladi bračni par bez djece. Imali su oni svog dobrog psa Ota koji ih je uveseljavao već drugu godinu, ali iz dana u dan sve više su željeli dijete.
Dada je često sklapala oči i zamišljala svoju bebu. Maštala je o dobrim vilama i vilenjacima, i kad bi otvorila oči bojala se da ju mašta ne odvede u neke druge svjetove. Tada bi se trudila biti u toku s vremenom u kojem živi, godinama u kojima se nalazi.
Imala je ona svog Ivana, roditelje, prijatelje, posao koji voli, a opet nešto je nedostajalo za potpunu sreću, i Dada je bila nesretna. Često je plakala i nitko joj nije mogao pomoći.
Jednoga dana u zgradu je došao dimnjačar da očisti sve dimnjake na krovu, a bilo ih je mnogo. Cijelim stepeništem odzvanjalo je udaranje ....DUM, DUM, DAM, DAM, DUM... velike dimnjačarske kugle koju je vukao za sobom, a zatim pjesma koju je pjevao na sav glas:"Ja sam stari dimnjačar koji nosi sreću. Tko u mene vjeruje iznevjeriti ga neću. Čistim, čistim dimnjake da se ljudi griju i neka me svi ostave na miru."
Ta strašna buka istjerala je sve stanare iz svojih stanova na stepenište, i imali su što vidjeti. Velikog i jakog dimnjačara sa crnom kapicom na glavi, crnom jaknicom na kojoj su se samo svjetlucala velika, žuta dugmeta i velike crne hlače stisnute širokim crnim remenom oko pojasa, koji je osim hlača pridržavao i gomile raznih četki.
Veliki dim se taj dan dizao nad zgradom. U zidovima se čulo roškanje od njegove sajle koja je probijala dimnjak po dimnjak. Bila je to topla zima, jedanaesti mjesec.
Dva mjeseca kasnije, u jednu kasnu zimsku noć, već kad su svi ljudi u zgradi spavali čuo se je plač bebe i glasno lajanje Ota koje je probudio sve stanare.
Dada i Ivan skočili su iz svoga kreveta uplašeni bukom u stanu. Više se nije čuo plač djeteta. Upalili su svijetlo u sobi, a Oto je svojom njuškicom odgurao Dadu u dnevnu sobu. Gledala ga je u čudu i nije znala šta želi a on je gurnuo fotelju. Stala je pokraj njega, i gle čuda nad čudima, u zidu, rupa od dimnjaka bila je otvorena a na podu ispod rupe, sklupčana, ležala je beba. Crna od čađe, najcrnja od svih beba što ih je ikada vidjela. Podigla je u naručje i nježno poljubila, dok je Ivan sav u nevjerici promatrao što se događa. Mislio je da još uvijek sanja. Nijemi od šoka sjeli su na kauč i dok su promatrali bebu suze su im tekle od sreće, a Oto je bez prestanka lizao bebine nožice, rukice, lice. Suze radosnice i Otovi poljupci oprali su bebu od čađe . Nježno je otvorila okice i lagani osmijeh zatitrao je na tom malom okruglom licu dok je prvi puta gledala svoje roditelje. Izbezumljena od sreće Dada je čula najnježniji glasić koji joj šapuće na uho:"Željela si je više od ičega na svijetu i zato je jako, jako čuvaj. Ona pripada tebi jer nikada nisi prestala vjerovati u vile. Uvijek ćemo biti uz tebe i nju. Ona je naša najmlađa vila, a zove se Leda."

O Meni


Ja sam Bimbi Mydream, a ovo je Blog izgubljenih stvari.

 Da ne bi gledala odjave programa odlazim iz svakodnevnice na mjesto između sna i jave.
To je moj lijek za sreću. Najsretnija sam kada plivam u moru mašte.
Obitelj, ljubav, mašta i čokolada za mene su najsvetije stvari na svijetu.
VOLIM: jako volim djecu, volim bajke, volim guštati u svakom trenutku , volim se smijati i volim se slikati i volim često ono što većina ne voli.... ma volim, volim, volim...i kad bi samo voljela najviše bi voljela.
NE VOLIM: sve ono šta i drugi ne vole a to rade, a ja ne radim to, a onda još ne volim i puno toga šta drugi vole. Ne volim to šta ne volim, ali šta mogu, čovjek sam!
NAJVEĆA MOJA TAJNA: Na svijet me donio Djed Mraz. Bio je 8. mjesec i na Sjevernom polu je vladala neopisiva vrućina. Djedica je dobio sunčanicu i nije znao što radi, sjeo je u svoja kola, upregnuo sobove i spustio me u prvi dimnjak. Sva sreća bilo je ljeto ali dimnjak nije bio očišćen pa sam se nagutala pepela i zauvijek ostala bez glasa za pjevanje. Tako kaže mama, a tata ima skroz drugu priču, zimsku, pa se u njoj zovem Bimbiružica. U toj priči živjela sam u staklenom zvonu i bila začarana. A moja priča!? Možete je pogledati ovdje.


"Sve što je u našoj svijesti prisutno kao mogućnost može se manifestirati. Kada bi u našoj svijesti bila prisutna isključivo ideja ljubavi, ništa zla nam se ne bi moglo dogoditi." Kako lijepo!!!
Sve u svemu moj moto je, "Ja, Ajnstajn, Mašta, i Kinderpingvin!"