Sunašce se vjenčalo prvi i drugi dio

Klikni u lijevi kut okvira na kockicu i dobiti ćeš priču ispod svake slike :-)))

Kako je nastala rijeka Dvaju Sunca

Kad su se spojili izvori tvoj i moj, neukroćeni , snažni i bistri
stvorili su rijeku života čije su moći bile božanske.
Iz rijeke koju stvoriše izvora dva rodilo se Sunce tvoje i moje.
U kolijevci satkanoj od nježnosti bistre vode snivalo je snove svoje.
Na grudima rijeke dojilo se ljubavlju, iz vode njene upijalo radost i veselje.
Na rijeci života tvog i mog ponosnoj, širokoj i nepresušnoj
Sunce rijeke naše, ljuljalo se, plivalo i raslo.
I kad se uzdizati nad bistrom vodom počelo
rijeka mu se smiješila, svojom pjesmom bodrila
i njegove strahove u radost pretvarala.
Sretno prepuno ljubavi, bez strahova, bistro od najbistrije riječne vode
Sunce s rijeke dizalo se iznad svega.
Željno dohvatiti sunce svijeta pustilo vjetru da ga nosi u daljine da ga digne u visine.
A onda jednoga dana Sunce naše je zastalo iznad rijeke sličnoj njegovoj rijeci života.
Tu se visoko kao i ono samo, sigurno u sebe kao i ono samo, toplo kao i ono samo igralo Sunce s rijeke slične njegovoj rijeci života.
U igri bez pobijednika smiješali su zrake svoje, i Sunca su osijetila da ih grije sunce drugo,
da ih nosi rijeka nova tek stvorena ponosna i snažna.
Najbistrija od svih rijeka, najsjajnija od svih rijeka
rijeka Dvaju Sunca.

Kolijevka života

( Tako započinje moj neobjavljeni roman o Kolijevci života)

Taj dio svijeta zauvijek je ostao neotkriven.
Zadnje šta je čovjek otkrio na putu prema tamo bila je nepregledna pustinja, koja je još iz davnina nosila ime Tajanstveno Oko Svijeta.
Oduvijek su ljudi željeli prijeći Tajanstveno Oko Svijeta i otkriti njegovu tajnu ali svi pokušaji kroz stoljeća ostali su bezuspješni. Mnogi pustolovi, istraživači, učenjaci, razno razni radoznalci koji su jednom zakoračili u unutrašnjost pustinje, zauvijek su ostali u njoj.
Pričalo se da je pustinjski pijesak živ i da je u unutrašnjosti sve žući. Gazeći ga, čovijek ni ne primjeti da je počeo gaziti žute mrave sitne kao zrnca pijeska. Tek kad bi osjetio bol u nogama, ugledavši ih, užasnuo bi se od tog saznanja ali bilo bi kasno za povratak. Uza sve to ljudska radoznalost nikada nije mirovala pa je čovjek s otkrićem letjelica pokušao preći Tajanstveno Oko Svijeta, ali bi uvijek nestao bez traga kao i svi oni stoljećima prije. Sigurno je jedino to, da pustinja krije mnogo kostiju. Zato su ljudi vjerovali da iza pustinje ne postoji više ništa. Vjerovali su da je Tajanstveno Oko Svijeta ujedno i kraj svijeta.
Zbog velikog stresa koji je obuzimao ljude mnogi su se začahurili u sebe. Skoro pa su postali živi roboti isprogramirani samo za rad i spavanje. Moćnici kojima je svijet bio raj na zemlji nisu spavali. Njima nikada ništa nije bilo dovoljno i uvijek su htjeli još više. Na sve moguće načine iskorištavali su prirodu i njezina bogatstva pretvarali u zlatne šipke koje su čuvali u najčuvanijim sefovima. Pustinja im je bila trn u oku. Trn koji ih je žuljao i kojeg su htjeli pošto poto držati u svojim rukama.
Priče o Zdencu života koji se smjestio na samom kraju pustinje i u kojem se mogu naći odgovori na sva postavljena pitanja , pa čak odgovor na pitanje koji je smisao ovog života, golicao je radoznalost ljudi još od pamtivijeka pa sve do dana današnjeg. On je oduvijek bio inspiracija mnogih umjetnika.
U rubnim dijelovima pustinje gdje su još postojale prekrasne oaze živjelo je rijetko pustinjsko pleme koje je oduvijek odbacivalo svaki dodir s civilizacijom. Ljudi su ih od davnina zvali ukletim plemenom. Njihova uska, oštrim crtama iscrtana, tamnoputa lica bila su kao zaključani kovčezi u kojima se kriju mnoge tajne. I nikad nikome nije uspijelo zaviriti u njihovu unutrašnjost. Svi oni koji su od plemena zahtjevali da im otkrije tajnu pustinje postali bi prokleti.
Mnogima je pješčana prašina oduzela vid, neki su slušajući plemenske bubnjeve skroz poludjeli i glavom bez obzira trčali u pustinju dok ih nije pustinjski pjesak progutao ili ih pak ugriz crnog pustinjskog škorpiona usmrtio. Bezbroj različitih prokletstva padalo bi na nasilnike koju su po svaku cijenu željeli otkriti tajnu koju krije pustinja.
Malobrojno pustinjsko pleme sporazumjevalo se govorom tijela koji je bio nepoznat ostalom dijelu svijeta. Amajlija koju su nosili oko vrata, na kojoj je bilo ucrtano oko iz kojeg su izlazile sjajne zrake, bila je njihov zaštitni znak.
Oni su jedini znali gdje u pustinji završava nevidljiva granica njihove slobode i nikad je nisu prešli. I jedino oni mogli su visoko na nebu vidjeti gdje završava Tajanstveno Oko Svijeta.


Na mjestu gdje pustinja prestaje počinju se uzdizati najveći planinski lanci. Njihovi vrhovi bili su prekriveni ledom. Na tako velikoj visini led koji se sjajio svojom bjelinom neprimjetno se spajao s nebom i nije se moglo razlučiti gdje prestaju planine a počinje nebo. Čovjek nije ni znao da one postoje i njegovo oko kad bi u najvećoj daljini dosegnulo planinske vrhove vjerovalo je da je to nebo.
S druge strane planina bio je zadivljujući pogled. Kako su se ledenjaci topili tako su se sljevali bezbrojni bistri potoci čije je žuborenje završavalo u podnožju planina, gdje su se na najsjajnijoj sunčevoj svjetlosti blistala svojom prozirnošću duboka planinska jezera.
Nad njima su po cjele dane nadljetali mladi zmajevi. Utrkivali se tko će se više dignuti u visine i čiji će spust biti brži i ljepši. Njihovim vatrolomijama nije bilo kraja. Iako je čovjek vjerovao da su zmajevi davno izumrli oni su uspjeli preživjeti bježeći pred ljudskom okrutnošću. Samo oni najuporniji, najizdrživljiji i najhrabriji uspjeli su preletjeti visoke ledenjake i tu na Raspjevanim jezerima stvoriti svoju oazu mira.
Vjerovali su da ih je neka viša sila tjerana zmajskom sudbinom dovela na mjesto njihovih predaka i da u tim dubokim jezerima živi najveći od svih, besmrtni zmaj sa sedam glava, koji čuva jezera od nepozvanih gostiju. Mladi zmajići zmijskih glava na kojima su se caklile velike, vragolaste oči , a od umora iz dugih tankih ustiju izvirivao im oštar račvast jezik, u predvečerje dana ispružili bi svoja vitka tjela prekrivena neprobojnim ljuskama na obalu i slušali pjev koji je izlazio iz jezera uvjereni da ih pozdravlja njihov praprapraprašukundeda zmaj. Veselili bi se kad bi ugledali male čovječje ribice koje su ponekad iskakale iz vode. Zvali su ih Maljušnim zmajevima.
Stari zmajevi dane su provodili nadlijetajući najgušću šumu na svijetu. U nju nikada čovjek nije zakoračio pa je nikada nitko nije ni krčio ni sjekao.
Nakon duga nadlijetanja oni bi zauzeli najviša mjesta u krošnjama prastarog zimzelenog drveća. Od tud su svojim oštrim vidom budno motrili podnožje šume ne bi li ugledali koju divlju zvijer i svojim brzim, spretnim letom zaskočili je oštrim orlovskim kandžama.
Šuma je odisala nekom nepredvidljivom tajanstvenošću. Sunce jedva da je i prodiralo u njezinu unutrašnjost. Bilo je tu svakojakih divljih i najčudnijih životinja, opasnih zvijeri , otrovnih zmijurina, velikih insekata.
U podnožju rijetkih debla mogla su se vidjeti prekrasno izrezbarena okna iza kojih su se krili šumski patuljci. Mali poput palca, vrijedni i veseli živjeli su mirno u najstarijoj šumi na svijetu. Oni stanovnici šume koji bi ih uspjeli ugledati , a rijetko bi to bilo, znali su da im se taj dan sreća osmijehnula.
Iz gustih krošnji dopiralo je tisuću različitih zvukova, najšarolikiji cvrkut, zvižduci kratki i dugi, isprekidani i jednolični, tuckanje poput udaraljki, lepršanje, kreštenje.
Samo su zmajevi mirno poput kamenih kipova sjedili na najdebljim i najvišim granama krošnji a njihov vid dosezao je sve do dugih mračnih ponora koji su se vidjeli u daljini. Nije bilo teško uočiti ih zbog razrjeđenog dima koji se je izdizao nad njima. Jedino zmajevi su znali tajnu ponora jer su dobro razumjeli govor vatre koja je tinjala duboko u njima. Sklopili su prešutni sporazum i zakleli se da će i oni u visinama kao i ponori u nizinama svojim životima čuvati put do Koljevke života.
Niti jedna zvijer nije mogla preći ponor a da ne bi živa upala u njega i niti jedna opasnost nije se mogla vinuti u visine i preletjeti ponore, a da ne bude spržena vatrenim zmajskim bljuvotinama.
Ponori su nakon pustinje, ledenjaka, dubokih jezera i najgušće tajanstvene šume bili zadnja nepremostiva prepreka ali ne do Zdenca života koji je davao sve odgovore, već do Koljevke života od kuda je sve počelo.


Tu iza ledenjaka, gdje čovjek nikada nije kročio, zrak je bio poput viline pjesme koja je svakog tko ju čuje činila blaženim. Svaki udisaj takvog zraka koji se nije mogao pronaći ni u najboljim bolnicama tamo preko planina, udahnuo bi nanovo osjećaj ispunjenosti, sreće i blaženstva. Zbog njega ni velika Sunčeva toplina nije mogla nikome štetiti čak ni kad bi se Sunce približilo tlu.
A prije ledenjaka ljudi su svojom nemarnošću, upotrebom kemikalija zagadili zrak koji udišu i tako oštetili ozon koji je bio nevidljivi prozor između njih i Sunca. Prozor koji je štitio Sunce od zagađenja a ljude od njegova zračenja. Kako je prozor između ljudi i Sunca nestajao, tako su se i ljudi počeli skrivati od Sunca kao od zaraze, baš u njegovom najljepšem i najvišem sjaju.
Svi oni koji nisu mogli izbjeći dodir sa Suncem oblačili su laganu čim svjetliju odjeću s dugim rukavima da bi spriječili svaki dodir s njime. Glave su prekrivali šeširima ili su u rukama držali bijele suncobrane. Oni narcisoidni, najviše preplašeni uz sve to nanosili su na lice debele naslage zaštitne kreme i poput bijelih klauna izrugivali se Suncu. Divili su mu se samo u trenucima kada je nestajalo iza planina.
Ono je znalo da za ljude nema opasnije dobrote od spontane, iskrene dobrote, pa nije osuđivalo njihovu dvoličnost. Njegovo veliko srce prepuno ljubavi isijavalo je neopisivu toplinu od koje je i samo bilo užareno ali nije moglo učiniti ništa da je smanji kao i čovijek kad ne može kontrolirati svoju sreću ili bol, sve dok ne bi uveče umorno od isijavanja u najšuškavijoj koljevci sklopilo umorne oči.
Znalo je Sunce da njegovo isijavanje kroz uništen ozon može štetiti ljudima pa se nikada nije spuštalo previše blizu kao tu iza ledenjaka. A znalo je isto tako da bi se život na Zemlji ugasio bez njegove topline. Ljudi bi postali tužni i bezvoljni. U mraku biljke bi prestale cvjetati, ptice cvrkutati, tuga i vječni mrak bi svijetom zavladali.
Zato je ono često prelazilo ledenjake i svoju ljubav i radost ponekad poklanjalo u dugi, a često kad bi se sakrilo iza obzora poklanjalo je prekrasne zalaze. Pustilo bi svoju maštu na volju i močilo duge zrake u ognju ponora, pa njegovim žarom ocrtavalo nebom narančaste, crvene, ljubičaste, tamno plave obrise oblaka, a cijelo nebo zasjenčalo roza ili već kako ga taj dan volja.


Na jezerima se osjećala jaka toplina Sunca koje se najviše od svega voljelo spuštati tik na dohvat jezerske bistre vode, koja se na njegovoj žarkoj svjetlosti presijavala od svjetlo plavog do svjetlo zelenog. Ni jezerima ni zmajevima nije smetala tolika blizina Sunca koje se poput razigrana djeteta svako predvečerje na povratku tu zadržavalo, nadvivši se naširoko uzduž i poprijeko cijele vodene površine, raširivši svojih bezbroj sjajnih zlaćanih zraka i veselo smješkajući se spuštalo ih u dubinu jezera, ogledavajući svoj lik u zrcalnoj vodi.
Nad ponorima iz otvorene zemljine kore čulo se je krčkanje nemirna podzemlja. U daljini preko širokih ponora protezala se nepregledna zelena ravan. Zelena i svježa od jutarnje rose što ju pojila. Visoka zelena trava lagano se njihala na nježnom noćnom povjetarcu koji se spuštao sa ledenjaka da bi joj udahnuo svježi dah.
U daljini su se vidjeli kako niču iz trave zatvoreni žutim kapicama, još uvijek u duboku snu, mladi suncokreti. Hodajući u daljinu bilo ih je sve više i bili su sve veći i veći.
Veličanstveni poput papinske garde, ponosno su stajali u nepreglednim redovima. Savršeno čvrsto građeni, najljepši i najveći suncokreti na svijetu.
Bili su to najsretniji suncokreti koji postoje. Njihova sreća ih je činila tako veličanstvenima. I dan danas svi ostali suncokreti razasuti po svijetu imaju samo jednu želju, da se njihovo rasuto sjeme vine u visine i nošeno vjetrom vrati u Dolinu postanka i bude dio počasne garde koja čuva Kolijevku života.
U samu središtu suncokretova polja prostrla se satkana od zlatnih suncokretovih sjemenki, duboka i okrugla, najšuškavija koljevka. U njenoj mekoći spavalo je najsjajnije i najtoplije biće na svijetu, Sunce. Spavalo je na leđima, raširivši bezbroj svojih zrakastih ručica, i nije moglo ni u snu sakriti svoj sjaj, iako ga svake noći uvlačilo duboko u sebe.
Kad se Sunce rano zorom počme meškoljiti i kad počmu šuškati zlatne sjemenke ispod bezbroj savijenih zraka koje se provlače kroz njih, suncokreti lagano otvaraju svoje izbočeno, veliko crno oko.
Svi njihovi pogledi upereni su od tog časa, pa sve do ponovnog sna u to toplo, okruglo i najljepše stvorenje u svemiru.
Sunce im je davno udahnulo život stvorivši ih na svoju sliku i priliku. Vodilo ih kroz život i brinulo se o njima. Suncokretova ljubav prema Suncu bila je apsolutna i slijepa za sve drugo. Štovali su ga poput božanstva. Prošla su mnoga stoljeća od kad su mu se njihovi preci zakleli na vječnu vjernost. Sve do dana današnjeg oni s velikim ponosom i dostojanstvom stoje uz Sunčevu koljevku skrivajući je i čuvajući svojim tjelima. Bude se zorom zajedno sa njime i svako jutro daruju mu poglede pune ljubavi, dok ono otvara svoje sjajne okice i pruža svoje nježne zrake prema njima poželjevši im dobro jutro.
I ono samo u tim trenucima upija ljepotu svojih najdražih cvjetova, najvjernijih prijatelja a iz njega ponovo izlazi potisnuti sjaj i sve veća toplina koja ga lagano podiže u visine, dok ga suncokretovo crno oko budno prati, ne skrećući pogled ni na trenutak.
Svakodnevno se Sunce uzdiže visoko iznad ledenjaka i prelazi na onu stranu planine da bi obasjalo svojim sjajom sve ljude , životinje i svu prirodu na svijetu. Da im udahne svoju ljubav, svoju energiju, svoju toplinu koja će im ugrijati srca.
Najveća je sreća i veselje vladala u polju suncokreta kada bi tužni suncokreti puni iščekivanja ponovno ugledali svog jedinog obožavanog stvoritelja. Svoje božanstvo. Od silne radosti u tim trenucima poput najljepšeg vatrometa raspršivali bi iz svojih skuta najdraže, najmekše, najsjajnije sjemenke i činili koljevku najudobnijom i najsjajnijom koljevkom na svijetu.
Drugi dio
Jednog toplog ljetnog dana Sunce je na povratku kući iako je bilo jako visoko nasred pustinje primjetilo točku drukčiju od boje pjeska. Zaustavilo se na tren i pažljivo osmatralo točku. Iz te udaljenosti nije moglo razaznati o čemu se radi pa ga ispuni neka čudna radoznalost i spusti se koju milju niže. Cijelo to vrijeme pažljivo je osmatralo točkicu u pijesku ali ona se nije pomicala pa Sunce ispruži do nje svoju najdužu zraku.
U tom trenutku i samo se spustilo još malo niže i kad je shvatilo da se radi o tek rođenom djetetu, njegova zraka je već dotakla njegov nepomični dlan i svojom vrućinom napravila okruglu rupu u dlanu djeteta. Izazvano velikom boli dijete zaplače i Sunce shvati da je živo. Nikad se ne zna da li bi Sunce učunilo to što je učinilo da je na vrijeme znalo da se radi o čovjeku, jer do tada ono svojom zrakom nije obilježilo niti jednog čovjeka. Energija koja bi tako ušla u čovjeka zauvijek bi ostala u njemu a nepredviđenost ljudskog ponašanja koja bi je mogla iskoristiti i u loše svrhe, bila je opasna i Sunce je odjednom shvatilo da je možda pogriješilo ali bilo je kasno za povratak. Dijete je prestalo plakati jer Sunčeva energija koja mu ušla u svaki atom tijela oslobodila ga svake boli. U cijeloj pustinji nije bilo nikakvih ljudskih znakova života osim kolona žutih mrava koja su se približavala nedužnom djetetu. Sad kad je Sunce svojom zrakom oživilo već polumrtvo dijete i ulilo mu svoju energiju u tijelo moglo ga je bez ikakvih posljedica podignuti u svoj zagrljaj ili pustiti da ga živa izjedu žuti mravi.
Iako je znalo da u zvijezdama nije zapisano da Sunce i čovjek dijele istu kolijevku, Sunce se smilovalo nad nedužnim djetetom, koje nije svojevoljno izabralo tako okrutnu sudbinu i podiglo ga u svoje naručje. Osluškujući otkucaje dječjeg srca zarumeni se od nepoznatog osjećaja u kojem su se ispreplitali tuga i sreća i briga i bojazan.
Tog predvečerja ono se nije kao i obično zadržalo nad jezerima, a i sjaj mu je od brige slabio. Ugledavši ga takvog zmajevi su odmah naslutili da se desilo nešto strašno. Svi su se u isti čas i oni sa jezera i oni iz šume podigli na noge, zalepršali svojim velikim krilima i poletjeli mu u susret.
Ugledavši u njegovim njedrima obgrljeno zrakama tek rođeno dijete, zmajevi u čudu i nevjerici prvi puta od kada znaju za sebe svojim tamnim, dubokim očima poprijeko pogledaju u tužno Sunčevo lice.
Pratili su ga sve do koljevke kada je nemoćno i zabrinuto bez uobičajenog sjaja, nježno spustilo djete u svoju kolijevku i ostalo nagnuto nad njime.
I suncokreti su osjećali veliku brigu koja se nadvila nad Kolijevkom života. Ugledavši dijete razgolače svoje veliko crno oko jače nego ikada. Zbunjene novonastalom situacijom, obuzme ih nepoznato uzbuđenje od kojeg počnu podrhtavati njihove žute latice koje su gusto obrubljivale okruglo lice nalik Suncu.
Najstariji i najmudriji od svih zmajeva usudi se progovoriti prvi: „Čovijek u Dolini postanka jedina je i najveća opasnost za sve nas ovdje pa i tebe Sunce drago.“
Svjesno istinitosti zmajevih riječi i upozorenja, Sunce obeća da ovo dijete što bespomoćno leži u Kolijevci života, neće zauvijek ostati u Dolini postanka. Ono će ga od malena učiti o svijetu gdje pripada, i kada dođe vrijeme u istim ovim skutima u kojima ga donjelo u njima će ga i vratiti među ljude. „ Kad jednom ode nikada više neće se sjećati nas i ove doline“, reklo je potišteno Sunce.


Imajući veliko povjerenje u njega zmajevi su prihvatili dijete i zajedno sa Suncem spasili mu život hraneći ga zmajskim mlijekom. Bila je to djevojčica očiju svijetlih poput osunčana neba i kože tamne preplanule od Sunca. To je bilo najsretnije dijete na svijetu. Prva riječ koju je progovorila bila je „šaaa“, pa ju je Sunce nazvalo Šajn. Šajn je bila zaljubljena u Sunce isto kao svako dijete u svoju majku i čim bi se Sunce uzdiglo nad kolijevkom ona bi počela plakati. Ni ples suncokreta, ni šuškanje sjemenki nije ju moglo umiriti. Mladi zmajevi zavoljeli su Šajn i čim bi čuli njen prodorni plač koji im parao uši doletjeli bi i zabavljali je svojim akrobacijama, a ona se smijala da je njenim grohotnim smijehom odzvanjala cijela dolina . Kroz neko vrijeme bila je već toliko spretna da bi ispuzala iz kolijevke i uz pomoć suncokretovih stabljika za koje se je pridržavala naučila hodati. Sunce je od tada više nije nalazilo u kolijevci već bi je moralo tražiti između cvijetova. A kada je dovoljno ojačala penjala se suncokretima na glave i zaklanjala im jedino oko, a oni su to strpljivo podnosili jer su znali da ni Suncu nije lako s njom izaći na kraj. Umorno Sunce niti jednu večer nije moglo zaspati a da joj ne ispriča kud je putovalo i sve što je tog dana vidjelo. Molila je ona Sunce da je nosi u visine ali ono je odbilo njenu molbu objasnivši joj da je još previše mala za tako visoki let. I kad bi ono prešlo ledenjake Šajn bi ispuštajući urlike dozvala svoje najbolje prijatelje zmajeve i molila ih suznih očiju i podignutih ruku da je dignu u visine. Letjela je na leđima zmajeva preko guste šume do Raspjevanih jezera. Tu bi s njihovih leđa skakala u bistru jezersku vodu u kojoj je plivala baš kao i prava čovječja ribica. Oni su je pazili kao oko u glavi i Sunce je to znalo i nikada im nije prigovaralo.
Vraćali bi je u kolijevku prije Sunčeva povratka, a ona je onda zajedno sa suncokretima nestrpljivo dočekivala njegov povratak i jednako se veselila Suncu i suncokretovu vatrometu sjemenkama. Jednoga dana kada je već dovoljno narasla prešla je cijelu dolinu i došla na mirisna zelena polja kojima je odzvanjalo isprekidano zrikanje mnogobrojnih skakavaca koji su veselo poskakivali visoko iznad trave. Trava je bila viša od nje i dok je trčala kroz nju smijala se od dragosti kako su je golicale zelene vlati trave. Svojom živošću isprepadala je sve velike crvene skakavce i sve zečeve u polju.
U kasno predvečerje kad se Sunce vratilo i nije je našlo u kolijevci , ni u društvu zmajeva, ni u polju suncokreta, osjetilo je jaku bol u prsima. Od straha da se Šajn izgubila cijelo se zacevenilo kao žarka krv. Ta crvena svjetlost koja je obasjala sav kraj pozvala je svih na uzbunu. Zmajevi su oblijetali cijelo područje ne bi li je ugledali, a Sunce se uzdiglo i cijeli svijet je zaprepašteno gledao u crveno noćno nebo. Svi su u strahu govorili da je nastala nepredviđena pomrčina Sunca. Trajalo je to kratko jer je Sunce ubrzo ugledalo Šajn na rubu ponora u kojima je ključala užarena zemlja.
Prvi puta od kada ju je pronašlo u pustinji Sunce je pružilo svoju zraku i podiglo je u svoje skute. Nije se ljutilo, nije ju grdilo ali je u oku osijetilo neku vlažnost. Znalo je da je došlo vrijeme rastanka. Tu noć Sunce i Šajn pripijeni jedno uz drugo ležali su u svojoj kolijevci. Sunce je cijelu noć probdijelo budno osluškujući zadnji puta disanje djeteta i upijajući njen topli dah. Ni suncokreti nisu spavali. Njihovo budno crno oko milovalo je pogledom tu nestašnu djevojčicu koja im je zadala podosta problema. I zmajevi su tu noć ostali budni pored kolijevke života. U mukloj tišini predosjećali su da ih Šajn u zoru napušta.


U ranu zoru, ranije nego inače slabije obasjano Sunce se podiglo iz kolijevke noseći u svojim njedrima sanjivo dijete. Suncokreti su podrhtavali gledajući u taj prizor, a zmajevi su vjerno pratili Sunce do vrhova ledenjaka.
Dugo je već Sunce obasjavajući Zemlju razmišljalo o trenutku kada se Šajn bude morala vratiti među ljude. Nešto duboko u srcu govorilo mu je da bi za nju radoznalu, svojeglavu, upornu, nesputavanu i slobodnu najbolje bilo u oazi na početku pustinje. To je mjesto bilo jedno od rijetkih koje je zadržalo svu snagu i ljepotu prirode. Ono je bilo dragulj pustinje. Jezero koje je bilo smješteno u središtu oaze sličilo je jezerima na kojima se Šajn igrala sa zmajevima. Okruživale su ga bogate palme datulja i bujna vegetacija. Bile su tu plantaže naranči, polja kukuruza u kojima su rasli suncokreti i bujni vrtovi koji su davali svoje plodove. Bilo je to čarobno mjesto u kojem je čovijek disao punim plućima.
Pleme koje je tu živjelo bilo je mudro, zdravo i slobodno. Živjelo je u skladu s prirodom. Duhovnost su poštivali iznad svega i znali su se od pamtivjeka oduprijeti svim nevoljama.
Znalo je Sunce da će je pleme prigrliti isto kao što je to i ono samo učinilo prije nekoliko godina. A isto tako nešto duboko u njemu željelo je da Šajn bude najbliže što čovijek može biti Kolijevci života.
Šajn je bila još uvijek dovoljno mala da zavoli nove roditelje i zaboravi Dolinu postanka.
Sunce je obgrlilo zadnji puta svojim toplim zlatnim zrakama. Vrelim usnama nježno joj dotaklo lice, a ona se samo u dubokom snu promeškoljila. Prvi puta od kada postoji iz oka mu sklizne vrela suza koja padne u pustinju i čija tuga u pijesku napravi vreli bunar.
Pričali su ljudi da u pustinji postoji vreli bunar ali nedajbože nikome da zaviri u njegovu vodu jer će zauvijek njime zavladati neopisiva tuga od koje će na kraju i umrijeti.
Kada je Šajn otvorila svoje sjajne okice ležala je u toplu pijesku ispod palme a ispred nje na prekrasnim bijelim konjima koje je prvi puta ugledala, sjedili su mladi muškarac i žena u dugim bijelim pamučnim haljinama. Duga tamna kosa žene dodirivala je sjajnu bijelu konjsku dlaku. Šajn je osjećala toplinu koja je dopirala iz to dvoje neobičnih stvorenja. Dok je žena spretno skočila s konja Šajn se podigla na nogice i svojim dlanom na kojemu je zauvijek ostala rupa kojom ju Sunce obilježilo prekrila je oči. Kroz rupicu gledala je u prelijepu ženu koja joj se približavala. Ona ju nježno podigla u svoje naručje dok joj uzbuđeno srce udaralo poput udaraljki bubnjeva .
Šajn je veselo u naručju svoje majke pomahala Suncu dok je otac tajanstvena lica kao i svi u plemenu, sjahao sa konja, raširio ruke prema Suncu i duboko se naklonio. Svi troje stajali su ispod Sunca koje ih ispunjavalo ljubavlju.

Pepeo od kamena

U dalekom svijetu gdje su prestali svi putovi, gdje su vode presušile, gdje su se šume osušile, samo još jedna nit držala je Sunce da ne padne na Zemlju i zauvijek se ohladi.
Život je sličio na čovjeka bez udova, na zmiju bez kože, na urlik bez glasa.
Osjećaji su tu visjeli kao prazni okviri, nataloženi prašinom koja miruje i svakim danom postaje sve žuća, sve gušća , sve teža. Na prostranstvima osušenog bilja i betonskih ruševina stajala je umorna ali ponosna, jedna jedina kuća od kamena. Od nekada čvrstog, najčvršćeg sazidanog bijelog kamena ostalo je samo, na sve strane izbočeno, raspucalo crno sivo kamenje koje samo što se nije rastreslo uokolo i stopilo s prašnjavom zemljom u kojoj su se vidjeli ostaci nekada popločene terase. Između razbacanih ploča po podu nicalo je bodljikavo suho bilje. Ali nepokolebljiv ponos hladna kamena i njegova jaka postojanost sačuvale su toplu kamenu dušu i prkosile svakoj nedaći.
Ulaz u kućerak zjapio je rupom na kojoj nije bilo ni vrata. Nije bilo ničega što bi zaustavilo slučajnog prolaznika prije nego uđe. Mala dva prozorčića, sa svake strane jedan, bili su zatvoreni trulim daskama koje su se još uvijek nekako držale zakucane zarđalim čeličnim čavlima. Ponekad u mrtvoj tišini iz dasaka bi dopirao poput nježne muzike zvuk crvljeg škrgutanja.
Jutarnje sunce što je stajalo iza kuće, obasjavalo je cijeli taj krajolik, osim samog ulaza koji je zaštićen od kamenih zidova, jedini imao komadić hladovine.
Uz sam ćošak, iz dna kamena zida , izniklo je prekrasno stablo smokve. Njegovo deblo obilato gustim mliječnim sokom izdiglo se nad kućerkom i prekrilo ga širokom razgranatom krošnjom koja se spuštala do samog prozora. Njeni veliki kožnati, tamno zeleni listovi, skrivali su u svojim skutima najljepše kruškolike, mesnate, žute i ljubičaste smokve.
Ispod velike smokvine krošnje na drvenom stolcu, sklepanom od nekog suhog debla, sjedila je sva u bijelom najstarija baba iz tog dalekog svijeta.
Ispod bijela rupca izmigoljila je, kao zmija ispod vruća kamena, od srebrne kose ispletena, debela ko šaka, duga do poda, pletenica. Uska ramena i pomalo savijena leđa skrivala su snagu istog onog kamena koji ju je okruživao.
Ni ona sama nije znala ima li još života u toj divljini. Nije znala ni koliko je stara. Zaboravila je i ime svoje. Davno se je prestala pitati. U toj bezvremenskoj tišini čudno je piskutao njen glas dok je svojim hrapavim, pepeljasto sivim prstima, dodirivala deblo smokve. Njena žilava ruka i siva kora stabla stopile su se u jedno. Obojene istom bojom, išarane istim borama, osušene istom sušom.
„ Presušila voda što te zaljeva, presušila duša babina“, moli baba suze da bar zbog smokve navru, a suze skamenile, u kamen se i one pretvorile.
Godinama su se babine suze uljevale u duboki smokvin korijen i u tom ponoru neizvjesnosti hranile njene žile.
Slušajući babinu molitvu smokva zanjiše svoje listove, koji laganim titranjem prenose babi svoje misli. „ Ne brini babo zame“, drhteći šapuću listovi , „bez tebe mi ne treba mliječnog soka , niti ploda. Slana voda tvoja me je zaljevala , život nam je davala. Kada suze stanu teći i mi babo u kameni prah ćemo leći“.
Starica je lagano svojim koščatim prstima navukla maramu preko uska naborana lica. Ispred nje, na podu, stajao je nakovanj čije su žile bile čvršće i od čelika, a pored njega na prašnjavu tlu hrpica kamenja koje je svakodnevno otpadalo sa starih zidina . Uzela je u ruke željezni bat, koji se sjajio kao nov, izglancan kamenim prahom, a bio je stariji i od nje same. Stavljala je kamen po kamen na nakovanj i tukla ga sve dok ga ne bi pretvorila u prah. I tukla ga je, tukla , i tukla i tukla...isto kao i onog prvog dana, prije toliko mnogo godina. Ni prašina zdrobljena kamena nije mogla sakriti lice uboge samoće.
Jedino o čemu je mislila, jedino o čemu je sanjala, bio je kamen i pepeo od kamena. Ponekad samo , u danima teškim, kad je sunce svojim tijelom skoro doticalo kamen, starica je znala promrmljati: „U početku bijaše kamen“.

NA PUTU SFINGE

I tako poput sfinge ležim na ulazu svog doma i smišljam zagonetke koje me je život naučio, a još uvijek nisam ni dovoljno stara, ni dovoljno mudra.

Ova mi je prva sinula:
Što ne vrijedi pišljivog boba, a ako ga nemaš gubiš sve što imaš, a ako ga previše imaš, obično nemaš ništa?
Druga:
S jedne strane sve doživljeno, sve viđeno, a s druge strane fantastične moguće priče, prekrasne, veličanstvene mogućnosti a ponekad tamne, zastrašujuće slike. Najčešće se isprepliću, a ponekad naprave procjep, dubok i hladan. Zamku u kojoj ničega nema. Nevidljive su niti što ih vežu. Šta je to ?
Treća:
Šta imaju zajedničko kiseli kupus i kamilica?

Priča u slikama

Ponekad slike govore više od riječi, pa sam ja ovaj puta iznimno odlučila napraviti priču u slikama.
Nemam nikakvog likovnog talenta ali sam s velikim zadovoljstvom napravila ove sličice ispod.

Bimbiružica

Nevidljiva, stojim na izvoru svog rođenja. Bučan, savršeno bistar i čist žubor vode nadjačao je svaki drugi zvuk.
Stojim prikrivena i gledam u izvor. Utihnuo je žubor vode a čuje se šaroliki ptičji pjev sljubljen u orkestar koji svira odu nadolazećem jutru. Zaustavio se tok, a iz bistre izvorske vode nadigla se bijela maglica. U polusvitanju dana gledam maglicu koja se rastvara pred mojim očima i vidim svoj prvi udah savršeno čistog zraka, i slušam svoj snažni novorođeni plač .
Ne znam od kuda su se na drugoj strani izvora, stvorile razigrane vile. Iz nekog neobjašnjivog razloga znam tko su.
Igra, je prva doletjela iznad mog malog tjelešca koje se ljuljuškalo u izvorskoj koljevci.
„ Smijeh je tvoj lijek i zato ćeš uvijek biti vesela i sretna kao ja, razigrana kao dijete, a lijepa kao cvijet koji treba malo vode, a puno Sunca“, veselo mi doviknula iz zraka.
Impresija, koja se našla tik uz nju vidno zadivljena, promatrala me bez riječi, širom otvorenih očiju.
Zadnja je doletjela Alegorija, ljuta što su je ove dvije preduhitrile i što mi nije prva poželjela dobrodošlicu. Napućenih usnica i polustisnutih očiju gledala je u mene. Nakon kratkog muka progovori:
„Boje ti svoje nedam, tragat ćeš za njima. Čuti ćeš najljepše tonove u glavi, niti jedan ispustiti nećeš, a tvoji stihovi nek zauvijek ostanu zaključani u tebi.“
„Zašto si to učinila?“- progovori iznenađeno Impresija. Poleti prema vodi i podigne me mokru u svoje naručje.Utihnuo je plač, a ona me nježno ispustila na meku travu ukrašenu jutarnjom rosom iz koje je virilo bezbroj bijelih tratinčica, spremnih baš kao i ja, otvoriti svoja srca novom jutru.
„Sve što imaš ili nemaš nikad ti neće stvarati prepreku da budeš ono što želiš jer ti si jedinstvena baš kao svaka od ovih tratinčica,“ nježno mi šaputala.
Na malom začuđenom licu pojavio se prvi osmijeh. Prepoznajem sebe. Male ručice pružam prema nebu i gledam Mjesec na zalazu koji mi maše i Sunce na izlasku koje me pozdravlja. Oduvjek sam znala da su mi oni udahnuli svoju snagu u tom svitanju dana, na izvoru mog rođenja.
Trgnuo me je zvuk lepršanja vilinskih krila.
Nevidljiva, iz prikrajka, gledam vile kako odlaze i znam da sam ja ona zadnja vila koja će odlučiti o sudbini djeteta.





P.S. Danas je moj sretni dan.... :DDD. U 15 i 30 zazvonio mi je mobitel, na kojem sam ugledala nepoznati broj.
-„Jeste vi Bimbiružica?“
-„Jesam!“
-“Jednoglasnom odlukom žiria od svih pristiglih priča, Vaša priča je izabrana da predstavlja Hrvatsku na finalnom takmičenju Foruma žena Mediterana iz Marseillea za kratku priču na temu „Ulica“.
JEEEEEEE!!!!!
Odo ja u Marsej.....

Galebi se karaju

Samo za one koji vole blage „vruće priče“ ( nastavak na Obično naklapanje)

Doletjeli su s druge strane mora. Mladi galebovi željni dobre zabave i novih avantura.
Nakon dugog leta mrtvi umorni, sletjeli su u osamljenu uvalu. Izvalili se na leđa raširenih krila i neko vrijeme tako nepomično ležali. Spazio ih je galeb Marko. Dalmatinac koji je lijeno kružio iznad mora. Ugledavši ga, galebica Kiara stane na svoje tanašne nožice, i ne vjerujući svojim očima , gutala ga pogledom. Marko je bio pernatiji i veći od svih galebova koje je ikada vidjela. Njegovo tamnoputo atletski građeno tijelo presijavalo se na Suncu, a na glavi mu se isticalo tamno vjenčano ruho koje je označavalo da mu je vrijeme parenja, dok je Điđi , koji je doletio zajedno s njom, u usporedbi s njim , izgledao kao malo dijete s odraslim licem.
Vidjevši kako Kiara pohotno gleda Marka, Điđi glasno zakriče „, cara mia , to je primitivni krikkanac, kriii, kriii..“Primitivni ili ne, mislila je Kiara u svojoj glavici , rado bi ona pod njegova krila.
Marko odleti, a Kiara , napaljena njegovim izgledom, okrene se zatvorenih očiju s Markovom slikom prema Điđiju i počne umiljato kričati. Ne bi Điđija zvali uzalud „digić“ da on ne skoči odmah na noge, okrene Kiaru na trbuh i KRU, KRU, KRU..kratkim isprekidanim ponavljanjem, pomicao se napred nazad, dok je Kiara zamišljala tamnopute ruke oko struka i ispuštala dugačke krikiće, KUUUUU, KUUUUUUUU, sa kratkim stankama. Nije ni znala da Marko stoji pritajen u pozadini i svojim, crnim kao ugljen, očima prati svaki njen pokret. I kad se baš htio udobno namjestiti Điđi odmakne Kiaru od sebe. „ E Điđi moj, ne radi se to tako..“, pomislio je i odletio.
Drugi dan vratio se Marko u istu uvalu i vidi Kiaru samu kako leži i upija sunčeve zrake ne bi li dobila lijepu brončanu boju. S najšarmantnijim osmijehom doleti Marko do nje i zakriče pjvajući, „ lipoooo li je, lipooo li je, na laaažini suvoj ležat, na osami pored mora, naaa pučiniii tebe gledat...mooooja galebice...Mogu li Vam pravit društvo?“ upita je ljubazno. Pogleda ona u daljinu ne bi li vidjela Điđija i zakriče „ kuuusi,kuuusi...“ Marko se ponudi da je namaže kremom za sunčanje, a ona oduševljeno prihvati ponudu. Dok joj utrljavao kremu svojim jakim , a tako nježnim prstićima čija je plivaća kožica klizila glatko po njenim leđima, u trbušiću su joj zaplesali leptirići. Željno je očekivala da on spusti svoje prstiće malo niže, pa još niže. On ju je nježno milovao rukama od ulja dok je ona bila sve nestrpljivija, i u jednom momentu okrenula se prema njemu i zakričala, uzbuđeno „ kuuuzmii, kuuuzmii, kuuuzmii...“ „ Ma ča ti je sada, ča si se raskokodakala, tu san, neću ti pobić, ča ti ne bi kuuuzmilaa mene kaaaa?“ Kao da je jedva dočekala da joj to kaže, onako uzbuđena, sočna i vlažna skoči na Marka i svojim kljunom okljuni ga cijelog. Već vidno nestrpljivu, polako ju je podigao i namjestio na svoju raketu spremnu za let, koja ju je uzdigla u najviše daljine za koje nije mogla ni slutiti da postoje. Kričala je kao što ljudi vrišću vozeći se na vlaku smrti, dok nije potrošila svo gorivo njegove rakete. Gledao ju je dubokim pogledom i s blagim osmijehom dok je ona ponavljala „ mama mia, mama mia, mama mia ke kaco....“, „ e to ti je naša domaća, topla kaciola,,,“ smješkao se Marko.
U toj lansiranoj raketi koja je parala zrak Kiara nije ni primijetila da se od snage leta njeno perje raskostršalo kao nikada do sad. Marko ju je tako očerupanu nježno podigao sa svoje letjelice, pomilovao po glavici i dok mu se ona dalje umiljavala spustio je svoj kljun na njeno uho i nježno joj zakričao : „ ciao bella, moran kuuuurat, kuuurat i drugin galebican, kuuurat naše znamenitosti, kuu, kuu“.
Na povratku svojoj rivi , Marka trgne tanki glasić galeba koji mu je dolazio u susret. „kuuu..kuuu...karo amiko, ima li kod vas klubova za svinganje?“, „ Ma k vragu i svinganje, i cili pokvareni zapad, i ti muzuviru jedan “, zakriče Marko i odleti. Duboko je žalio Điđija koji je nesiguran u sebe tragao za tuđom seksualnom maštom.

Moja i njezina priča

Ona i ja
Upoznala sam je u foaelju jednog art kafića.
Tople boje koje je nosila i bižuterija još više si isticale toplinu kojom je zračila. Upoznala nas je zajednička poznanica. Odmah na prvi pogled osjetila se obostrana simpatija. Nakon tog susreta naša druženja su postala učestala. Neobično je bilo jedino to što je ona imala obitelj. Muža, djecu, kćer tek par godina mlađu od mene, a ja sam bila studentica na drugoj godini faksa.
Uvela me u svoj savršeno poslagan svjet. Njezine životne puzle slagale su se jednostavno, bez teškoća. Da li same, ili ih je slagao netko drugi, svejedno je. Ona o tome nije nikada razmišljala. Jednom kad sam joj obratila pažnju samo se osmijehnula i ravnodušno slegnula ramenima.
Bez napora koračajući životom zračila je neopisivom rasterećenošću čija je lepršavost privlačila ljude. Divila sam se toj lakoći postojanja. Godine nam nisu bile prepreka da postanemo najbolje frendice.
U toplim ljetnim noćima uživale smo se „mjesečiti“. Satima bi sjedile na osami ispod Mjeseca skupljajući Mjesečevu energiju. U toj tišini čulo se samo more, a mi smo se smijale valjajući gluposti. Ja njenoj neobuzdanoj neozbiljnosti, a ona mojoj neozbiljnoj ozbiljnosti. Pričajući satima dočekivale smo zoru. Voljela sam joj prepričavati svoje obične životne priče. Ona je upijala svaku moju riječ i pretvarala te priče u najljepše bajke koje su njenim očima i meni samoj postajale fantastične.
U tom divnom mjesečenju dozvolila mi je da je upoznam bolje od ikoga, a i ona je mene upoznala bolje od svih. Mogla sam joj reći da je volim i da je mrzim, da je jebeni sebični egoista, da je luda i da je predivna, mogla sam joj reći bilo šta. Dozvolila mi da ponekad budem njena savjest. Dozvolila da joj sudim isto kao što je i ona sudila meni, dok je brisala sve moje prolivene suze zbog nesretnih ljubavi.
Mnogi govore da je djetinjasta, a ja obožavam to dijete u njoj mnogo više od one ozbiljne žene. Ozbiljna žena kaže da svi ti umišljeni imitatori tuđih života koji je nazivaju neozbiljnom skrivaju svoje komplekse tražeći mane u drugima. „ Dozvoljavam im to gledajući tako unutar njihovih kalupa koji ih stišću sve dok jednog dana ne puknu“, govorila je sasvim ozbiljno. „A kakav je tvoj kalup?“, pitala sam je. „Fleksibilan“, odgovorila je kratko, „iako bih voljela da ga uopće nemam“, dodala je nakon kratke šutnje. Onda me jednog toplog ljetnog dana odvela na grote. To mjesto je bilo tik uz more, necivilizirano i nepristupačno. Oštre stijene nisu privlačile ljude tek ponekog avanturistu željnog samoće. Osjećao se miris kadulje u zraku, a u uvali nadomak stijena ljuljuškale su se jedna do druge usidrene jahte. Odvela me na mjesto gdje se more poput bare uvuklo u kopno, i u tom vrućem plićaku noge su nam upadale u blato. Bilo je ludo, valjale smo se u blatu. Mazale se po cijelom tijelu i smijale se. Bile smo gole mulatkinje koje uživaju u čarima Jadrana. To su trenutci koje ću uvijek pamtiti. Zajedno smo često izlazile iz naših kalupa. Uživale u slobodi koju nam poklanja ovaj svijet.
Njena prednost nad drugima je to što ju život ne opterećuje zakonima koje nosi vrijeme. Ona je totalni hedonista, koji u svakom trenutku traži ljepotu i nadahnuće.
Bila sam uz nju i onda kada je vjetar razbacao njene puzle. Ona je sliku svojih puzli čvrsto držala u mislima i borila se s vjetrom dok ju je bešćutno bacao na sve strane. Njezine suze nisu tekle niz obraze, već su se stiskale u prsima od silnog razočarenja. Suze koje su prekidale disanje i tjerale na hotimično uzimanje zraka. Zvala ih je suze od stakla. Te ubojite suze oplemenile su njenu dušu još i više, nadahnule je još i više. Danas moja frendica slaže svoje puzle i smije se isto kao i prije, možda mrvicu opreznije, ozbiljnije ali još uvijek za mnoge imitatore neozbiljno.
Ona ne skriva podlo svoja lica. Smije se vlastitim manama, veliča ih i radi od njih vrline. Možeš joj se smijati ali kad se smijeh pretvori u ismijavanje nećeš ni znati da ti je zatvorila vrata svoga svijeta.
Ona nikad ne gubi i onda kad se to čini, ona u porazu postaje heroj. Prije par godina kada je lutala svijetom skupljajući svoje razbacane puzle poslala sam joj sms-om rođendansku čestitku ,poželjevši joj da se uvijek poput mačke dočeka na noge. Odgovorila mi je „to si i sama želim“.
Boreći se s vjetrom ona je svom egu sazidala duboke temelje da ga više nikakve bure ni oluje ne mogu poljuljati. Njezin ego je jači od svakog, jer ona sebe voli. Ako joj kažeš da je egoista odgovorit će ti da još uvijek nije dovoljno velik kakav bi htjela biti. I nije. Prije nje same, na prvom mjestu stoji njena obitelj. To je njena svetinja, njena oaza ljubavi, njen izvor energije. Dozvolit će ti da uđeš u njega, da ga dotakneš, osjetiš. Ali nemoj nezasitno, bezobrazno uzimati tu energiju, tražiti mane u njenom svijetu. Ti si tu samo gost koji je dobio čast da uđe u njega. Vjeruj mi nisi joj potreban, i svako tvoje narušavanje tog sklada vratit će te od kud si došao. Otkud znam? Pa ona živi u mom srcu.
„ NAS dvije brijemo, letimo i zajebavamo se i cijeli je svijet naš dom, i sve je LJUBIČASTO, PLAVO, ZELENO IZ MENE, a CRVENO, ROZO, ŽUTO I NARANČASTO IZ NJE. Mi smo zajedno DUGA. Mi smo zajedno uvijek prijateljice moja. Ja kiša, a ti sunce =DUGA, kažem ti...zajedno.
Sreća je što sam te upoznala. Voljela bih da nema sada nikog tu pored nas. Da, sebično je to znam...Ali imam osjećaj da oni nikada neće vidjeti TVOJE BOJE, TVOJU ENERGIJU, TVOJU ISTINU-TEBE U CJELINI.
TI SI OBRNUTA JA, kao što stoje dvije iste dame na karti, jedna je gore, a druga dolje. MI SMO ODRAZ JEDNA DRUGE SA SVIM NAŠIM MEĐUSOBNIM RAZLIČITOSTIMA, I ZATO TE VOLIM, i uvijek sam tu za tebe. ''

Ja i ona
Bila je premjera jedne predstave. Muž i ja često smo večeri provodili u centru za mlade, kojeg je on bio suvlasnik.
Imao je krasnu ideju da spoji kazališe, umjetnost i muziku u jednome prostoru u kojem bi mladi sudjelovali kroz svoj rad, talenat ili ako ništa drugo, podržavali svoje vršnjake.
Uostalom, i sami smo imali djecu u pubertetu kojoj smo željeli pružiti kvalitetnu zabavu kroz razne programe.
Tamo sam prvi puta vidjela nju. Mladu studenticu umjetnosti. Te mi se večeri pogled stalno vraćao na nju. Imala je nešto magnetki, i neobično u sebi i mamila moju pozornost, koju inače nije tako lako skrenuti.
Mislim da mi je ona sama na kraju prišla, rekavši mi da me ne može prestati gledati zbog istog razloga.
Od tada naš se odnos odvijao spontano, direktno i iskreno, kao i upoznavanje.
Imala je u sebi neku mudrost, staru dušu punu dubine, a od mene je razdvajalo toliko godina.
Pozvala sam je k sebi u goste jednu nedelju, jer je vikende najčešće provodila sama.
Posjeti su prelazili u noćenja preko vikenda. Najčešće bi ona zakasnila na posljednji autobus, ili je to bila isprika da budemo i dalje skupa…još jedno jutro…još jedan dan…još jednu večer…toliko smo toga još imale za reći…
Onda je jedne večeri prozvala naša ljetnja okupljanja mjesečenjem…
Govorila bi da moja koža zapravo treba mjesečev odsjaj, jer mi više paše uz moje zelene oči i crnu kosu.
Kakav da je god razlog bio, mjesečenje je postalo naš omiljen punjač baterija, i kad god sad vidim mijesec, pomislim na nju.
Shvatila sam da sam godinama površno gledala na stvari i odnose oko sebe, sve dok ona nije podjelia svoje priče i poglede sa mnom, u tim toplim noćima uz obalu mora.
Počela sam posmatrati oko sebe. Počela sam razlikovati boje, a ako bih imala poteškoća s time, pitala bih nju.

Hrabrila me da idem dalje, da izrazim sebe, da shvaćam hedonizam kojeg toliko volim i da ga djelim s drugima kroz kreativnost.
Odabrala sam pisanje.
Imala je pravo…mislila sam da sam sebe dovoljno upoznala, sredila. Imam krasnu djecu i krasan brak uostalom, međutim , u meni je želja za novim saznanjima i dalje buktjela.
Shvatila sam da sam živa, da sam željnja iskustava i da za ništa nikada nije kasno!

Nju sam s druge strane naučila da stvari uzima manje k' srcu, i da se svakoj svojoj napravljenoj pogrešci nasmije.
Uz mene je naučila život gledati kao ugodnu vožnju, kojoj uvijek može promjeniti smjer i voljeti samu sebe i svoju kompleksnost, jer je nepresušno jedinstvena.
Često smo odlazile zajedno do mora. Jednom smo tako lovile ribe uz obalu, za moju mačku koja me svugdje pratila. Ja sam uvijek izvlačila van Lepe, a njezina prva riba bila je Glavoč….jedna od najružnijih riba na svijetu!
“Evo!Pa nego šta drugo!...Prvo pa glavoč!”’ govorila je…ma da se u tom pesimističnom glasu krio nevjerovatan smisao za humor i živost.
Dok sam ja vadila Lepu s raznim duginim bojama i urnebesno se smijala, ona bi vadila udicu iz ribljih ustiju i bacala ribu natrag u more…”Nema šanse…čak ni Micko neće jest glavoča!”….te ustrajno čekala na pravu ribu…Smijala bi se tako samoj sebi, meni, mački koja je čekala na obrok, a ja sam znala da je shvatila najbitnije i pustila da brige postanu veselje….i nikad odustala od najboljeg za sebe….

Tako je i danas, svojom ustrajnošću puno postigla i daleko dogurala, ostala svoja i jednostavna… i nikada nije odustala od mene…
Ona je ja, a ja sam ona…., i naše su životne vožnje, zauvijek isprepletene….

( Neki dan u novoj Graciji izašao je intervju sa mojom najdražom prijateljicom koja živi i radi u Londonu, i sa svojih 28 godina uspješno gradi karijeru. SAMO NAPRIJED )

Obično naklapanje

Ovo nije nikakvo opravdanje iako je potaknuto jednim događajem. Ja bi to nazvala pričom o mom blogu
Do sada nisam imala potrebe opisivati svoj blog jer on je prije svega namijenjen meni. Otvorila sam ga na nagovor mog sina koji zna da volim uvijek nešto piskarati. Do tada nisam nikada posijećivala ničije blogove, već tek nakon par mjeseci iz čiste znatiželje krenula sam istraživati naše hrvatske blog portale. Upoznala sam jednu predivnu ženu koja je postala moj prvi virtualni posjetitelj. Vjerujem da će se ona prepoznati u ovim riječima. Da ne duljim, kontakte s ostalim blogerima stekla sam isključivo preko nje.
Uglavnom, shvatila sam da se ljudi dobro zabavljaju i rasterećuju svojim blogovima, svatko na neki svojstveni način. To je zaista super. Međutim, prije par dana susjed me sreo u dvorištu i pitao s čim se bavim, a ja sam mu rekla da pišem blog i tako to...
Moj susjed je mlađi od mene skoro jedno desetljeće i vrlo je drag čovjek. Nakon tog susreta nije me bilo par dana i evo jučer ga sretnem u portunu, a on će onako zvaničnim dubokim tonom: “Bimbi!!!....Ej Bimbi!!!“...osmjeh pa pitanje: „Daj molim te šta ti je onaj flower, nešto bez veze?“
Da razjasnim priču. Kad sam mu rekla prije par dana adresu moja dva bloga, on me je pitao koji od ta dva je onaj „vrući“. Sasvim ozbiljnog držanja ali naravno u zafrkanciji ja sam mu odgovorila: „ ako baš želiš pogledati taj odi na bimbi flower.“ On je povjerovao i pitaj Boga šta je pronašao, vjerojatno neki flower blog, ali nema veze samnom a ni s "vrućim".
Sad se ja smješkam i pitam ga zašto je bez veze i pitam ako je pogledao ona dva druga bloga. Na to će on: „ misliš one pričice, ccccccc...pihhhh, pa to je ajde nešto tvoje, tamo...ali ljudi ti to ne vole, ljudi vole SF i nešto onako „vruće“. Onda ja kažem: „ misliš na sex, perverziju možda i tako to.“ On se smješka širom otvorenih očiju i predlaže mi da napišem neku vruću priču na temu moje frendice s drugog kata i mene zajedno. Pa ako ne želim da mase čitaju neka moja frendica to prevede na njemački jer ona je profesorica njemačkog. To je u meni izazvalo laganu lavinu, nazovimo tako, pa ja sada ne mogu a da ne pokažem onu svoju drugu stranu koja se zove „pamti pa vrati“. Čovjek bi htio čitati tuđa sexualna maštanja. Ja vjerujem da takvih ljudi uistinu ima jako mnogo i da bi to bilo komercijalno za one koji žele popularnost. Moje pitanje u cijeloj ovoj priči je „ Zar postoje ljudi koji sami nisu dovoljno sexualno maštoviti?“ „ Da li su ti ljudi u sexu inertni, dosadni ako ne pročitaju tuđe maštarije?“
Ne želim biti previše drska pa postavljati još pitanja na koje znam i odgovore, ali to me je potaklo na opis ovog mog najdražeg bloga.
Često u ovom svjetu tražim neki drugi svjet. Nalazim ga na određenim mjestima i pokušavam držati otvorena ta vrata, ulaziti kroz njih čim više, jer naprosto uživam u tom svjetu. Naravno nemam ništa protiv podijeliti ga s vama koji svratite i zavirite u njega, dapače drago mi je. I na kraju potaknuta tom pričom u portunu želim naglasiti da je ovaj blog otvoren isključivo za moju dušu, isto tako i onaj drugi, gdje ću stavljati svoje amaterske fotke koje su u određenom trenutku meni bile interesantne, da li smiješne, tužne, genijalne, blesave nema veze. Dogodilo mi se nešto neočekivano i dobila sam neke posjetitelje koji su mi uistinu postali dragi, i pljuvajte po pričama, hvalite ih, kudite ih ali nemojte mi reći zašto to pišem kad nikog ne zanima. I još nešto da ne zaboravim ...“Lako je tuđim kurcem lupati po koprivi.“AMEN

Moja duboka starost

Godina 2055. Imam 90 godina. Drago mi je da sam ih dočekala. Više me ništa ne brine i ne razbijam glavu nikakvim pitanjima. Sasvim mi je svejedno hoću li još malo poživjeti ili ne. Nekako mi je sve kristalno jasno i suvišno je pričati o bilo čemu. Volim sjediti pred ogledalom koje je izgubilo sjaj, dobilo žućkastu nijansu i promatrati te oštre bore što su se skupljale godinama poput hrastove kore što je iz godine u godinu sve čvršća i otpornija. Gledam u dubinu svojih očiju i u njima vidim cjelu mapu putovanja, sve ceste, sva raskršća, sva hodanja i napokon cilj. Zanimljivije mi je promatrati vrijeme na sebi , nego izvan sebe. Ponekad se malo izgubim u mislima, odlutam u neku prošlost, samovoljno, dok djeca koja rijetko dolaze misle da sam senilna. Prizivam drage uspomene od najranijeg djetinjstva, prizivam mnoge drage ljude i sjećam se njihovog glasa, pjesme, smijeha, suza, pogleda i svega što još uvijek mogu prizvati u ovu utvrdu. Htjeli su mi ugraditi čip za sjećanja ali odbila sam to. Sigurna sam kad ti to ugrađuju da ti otmu osjećaje i stavljaju ih u neke druge čipove, za neke duge mušterije.
Ponekad čujem zvono na vratima, a glasa mi se ne da ispustiti. Do prije dvadesetak godina nepozvane goste otjerao bi i snimljeni lavež psa, a sad bi ga lavež tek donio, jer pravi psi i prave mačke su vrlo tražena duhovna hrana. Ja ipak imam svog kućnog ljubimca. Napravile smo ga zajedno Apstrakta i ja. Ona ga je po mojim nacrtima izrezbarila od drva koje je sama nabavila preko velike veze . Bio je to moj Zgubi koji me je spašavao od napasnika. Na dnu šapica imao je male kotačiće što su ga pokretali, pa sam ga svaki dan vodila u šetnju. Svi oni jadnici na ulicama što su jedni druge vukli za ruke odmicali su se od mene, jer nitko nije imao koristi od prošvikane babetine, a to sam i željela.
Moj život ostao je tu od kud je i krenuo, na Zemlji, još uvijek u centru grada, u centru opasnosti i nepredviđenih događanja. Sirene hitne pomoći i vatrogasaca, zamjenile su sirene leteće policije što je hvatala ono malo buntovnika. Moj susjed Pik, imao je 20 godina i bio je najljubazniji klon kog sam upoznala, ali ljudi su ga izbjegavali jer su klonovi bili omrženi. Bili su najbolji doktori, najbolji znanstvenici, najbolji profesori, najbolji u svemu, savršeni , osim što nisu imali osjećaje. Oni su bili oči i uši vlasti, uhode.
Tužno je bilo šetati se ulicama grada i gledati sva ta lica, poglede bez sjaja, prazninu u očima. Nije se više mogao razaznati ni spol. Pronaći osmijeh bilo je skoro nemoguće. Dućani u kojima se prodavala ljubav dobro su zarađivali, iako su mušterije izlazile iz takvih dućana još praznije i željnije ljubavi. Oni koji su tu čekali u redovima bili su ovisnici bez pomoći. Najviše su zarađivali prevaranti i naravno zvijezdonet koji je bio dostupan svima, pa je putem zvijezdoneta zavladala ovisnost i kontrola nad ljudima. Intima je nestala i rijetki su imali samo svoje misli.
U gradovima su uglavnom ostali živjeti starci i oni jadnici čiji su preci davno prodali svoje djedovine na selima, pa su bili prisiljeni živjeti kao gradska sirotinja koja muku muči za opstanak.Osim klonova koji nisu imali prošlosti bilo je tu mnoštvo azijata, beskućnika, lopova, zabavljača, ovisnika, raznoraznih samozvanih umjetnika, jer umjetnost se svela na dostignuća u mehatronici i genetici.
U odnosu na grad na selima je vladala prava idila. Svaka obitelj je imala svoju kućicu. Iza kućice hangar u kom je svatko mogao držati jednu kloniranu svinju. Nedaj bože nevolje pa će dobro doći za transplataciju organa. Mogao je držati jednu lijepu crno bijelu kloniranu kravicu , koja je na jednoj sisi davala mlijeko, na drugoj kakao, na trećoj domaći kravlji sir. Imali su oni u svojim štalicama i jednu veliku ,kloniranu ćelavu kokicu sa stotinu bataka i dvijestotine krilaca. Svako imanje bilo je ograđeno visokom električnom ogradom.
Najimućniji, oni koji upravljaju svijetom, stvorili su svoja carstva daleko od očiju ljudi. Zauzeli su svoja imanja na Mjesecu i bili nedostupni. Mjesec je izgubio svoju moć kad su na njega počeli stizati prvi, najbogatiji izletnici. Mjesec koji mi je nekada davao snagu zamijenila je moja praunuka Apstrakta.
Ona uvijek doleti ko iz vedra neba i još prije nego sleti na prozor viče na sav glas ''jesi živa babetino stara'', pa mi doleti u zagrljaj, i svojim umjetnim velikim krilima, okačenim o leđa, podigne me u zrak i udahne mi dašak mladosti. Ona i Zgubi su ovu starost učinili podnošljivom.
Svijet se galopirajući mjenjao . Moje priče su se u njemu potpuno izgubile. Da se i sama ne izgubim u njemu izrađivala sam za Apstraktu igračke. Klasične igračke već odavno ne postoje. Današnja djeca ne znaju šta su to lutke, autići na kotače, male slatke igračke. Prve dječje igre započinju na zvijezdonetu, koji im pruža milione varijanti igranja. Radila sam lutke od krpe, skupljala razne otpatke od drva i od njih radila negdašnje igračke. Apstrakta je najveći dio svog djetinjstva provela sa mnom, bez zvijezdoneta. U njoj sam poticala kreativnost. Sve njezine lutke bile su crvene u obraščiću, imale velike oči i osmijeh na usnama. Prepričavajući joj priče iz svog djetinjstva i poznate Andersenove bajke, koje već odavno ne postoje, u Apstrakti se razvila neopisiva mašta. Vodila sam je u šetnje zajedno s Zgubijem i učila da se ne boji onih spodoba na ulici. Često bi poklanjala svoje lutke sirotoj djeci na ulici. Za osmi rođendan poklonila sam joj sačuvane sve moje zabranjene priče.
Ona je izrasla u pravi prekrasni cvijet usred pustinje. Za par dana imeti će dvadeset godina. Zadnji puta na odlasku rekla mi je da želi od mene da joj pričam o Zabranjenim šumama.
Znam da je moje vrijeme na Zemlji pri kraju i znam da je Apstrakta nezaustavljiva u svom naumu. O Zabranjenim šumama nitko ne priča zbog straha. Svi koji su krenuli u te šume nikada se nisu vratili. Govorilo se samo to, da u njima vlada neopisiva hladnoća i svatko tko im se približi ostane tu zauvijek zaleđen. Odlučila sam za dvadeseti rođendan ispričati ću joj sve što znam o Zabranjenim šumama.
Zabranjene šume
Sjedila je nasuprot mene i gledala me svojim velikim plavim očima. Udahnula sam zraka prije nego sam progovorila.“ Tvoj pradjed se rodio u blizini zabranjenih šumama, pa smo često uživali u njihovoj lijepoti. Uživali smo penjajući se i spuštajući tim veličanstvenim šumama. Ponekad bi naišli na kakvu preplašenu životinjicu koja bi nestala prije nego bi izustili riječ. Jednom smo se ulogorili ispod jedne stare bukve, a pradjed je izvadio iz ruksaka mali nožić i urezao naša imena u koru tog prekrasnog stabla. Želio je da naša ljubav zauvijek živi u tim šumama. Nakon mnogo godina kad smo se vratili nije više bilo šume na tom mjestu, jer su je ljudi masovno rezali za prodaju. Skriveno u šumi bilo je polje u kojem su rasli suncokreti. Kad bi došli do ruba i ugledali to polje prekriveno prekrasnim visokim cvjetovima što se pružaju prema suncu zastao bi nam dah od ljepote. Trčali bi sretni između suncokreta i smijali se od radosti.“
Primjetila sam joj suzu u očima, a i sama sam bila na rubu suza. Da privedem priču kraju samo sam još rekla:
„One su predstavljale sve što se naziva zdrav život.“
„ Ne želim živjeti u ovom svijetu,“ rekla je Apstrakta i suze su klizile niz njene obraze.
Godinama sam uspiješno svladavala osjećaje, ali danas na njen dvadeseti rođendan i pričom o zabranjenim šumama osjetila sam bol u srcu i najvjerojatnije umrla od infarkta. Sada negdje u svemiru diktiram ovu priču koju zvijezdonet prenosi vama.

Neobični prijatelj

( Jednom sam napisala ''Neobičnu priču'', koja je meni osobno veoma draga i uvijek me nanovo inspirira...Ova je priča samo njen nastavak.)

Često sam sama u ljetnim noćima ulazila u svoj vrt i sjedila pod vedrim nebom, razmišljajući o Ki. Moje oči su imale pred sobom samo jednu sliku: more što se sjajilo pod nebom , nebo posuto zvijezdama i ponekad mjesec što je putovao kroz granje lovora ,da bi se nakon kratkog vremena, bez srama ,razlio pred mojim očima na bezgraničnoj površini mora.
Uživala sam u tom plavetnilu koje se u daljini presijavalo ,od svjetlijeg do tamnijeg ,spajajući more, planine i nebo. Večeri kojima bi u posjete došao mjesec, za mene su bile posebne.
U noćima kad nije bilo mjeseca more je bilo prekriveno tamom. Čuli bi se samo glasovi koji su odavali njegovu prisutnost. U daljini vidjelo se poneko svjetlo ali nemoćno pored takve škurine.
Mjesec je svojim dolaskom davao posebnu ljepotu i sjaj. Poput glumca osvijetljenog reflektorima obasjavao je svoju pozornicu. Upravljao je morem. Ponekad ga podizao u zvijezde, a ponekad spuštao u nizine. Iako nije uvijek stajao nad njim on je bio njegov apsolutni gospodar. Čim više sam ga promatrala , tako veličanstvenog, snažnog i prekrasnog shvaćala sam riječi koje mi je Ki rekla na odlasku.
Tražila sam je pogledom među stotinama zvijezda da joj kažem:
- '' Imaš pravo, ja sam Mjesec svoga mora i samo ja imam tu snagu da ga podižem i spuštam. ''
A onda, jednu večer dok sam sjedila u samoći ljetne večeri, na nebu je stajao mlad mjesec. Mlad mjesec uvijek je u meni stvarao nježnu sliku jaslica, sliku neopisive, bezgranične ljubavi.
Gledajući ga, toplina je preplavila cijelo moje biće, pa mi je u toj prekrasnoj samoći na usnama zaigrao nježan osmijeh. U jednom trenutku učinilo mi se da na tom prekrasnom mladom mjesecu sjedi moja Ki i uzvraća mi osmijeh. Trajalo je to svega nekoliko trenutaka, ali dovoljno da mi ta slika zauvijek ostane urezana u sjećanju.
Znala sam da ono prije nije bio zadnji put i da ću je sresti opet, ali nisam znala kada, ni gdje. Isto tako sam znala da njen nemirni duh leti nebeskim visinama i ponekad skrene pogledom na mene. Jednostavno, to sam osjećala. I evo dogodilo se ponovo. Vidim je , osjećam je i čujem njen nježni smijeh.
- ''Znala si da te tražim u zvijezdama'', pomislim.
- ''Znala sam da me tražiš u onome što voliš i što ti daje snage'',čujem njen odgovor.
- ''Znala si da volim more, ali mjesec?''
''Znaj da sve što znaš ti , znam i ja. Ne traži me. Ja sam uvijek tu, ali ne mogu se uvijek pokazati , jer se tako izlažem opasnosti.''
Tada je iz njenih ruku s neba pala zvijezda i Ki je nestala baš kao i nekada. Gledajući zvijezdu koja pada samo za mene zamislila sam želju, dok me Mladi mjesec razigrano gledao. U meni se razigralo dijete ,veselo, bezbrižno, preplavila me sreća i osjećala sam energiju koja me tjerala da u toj tajanstvenoj noći , obasjanoj mladim mjesecom ,trčim nizbrdo sve do mora i veselo mašem rukama prema nebu.
Na mojoj obali čulo se disanje mora a ja sam udisala njegov miris.
Uvijek sam se voljela diviti mjesečevoj ljepoti, ali te večeri osjećala sam njegovo prijateljstvo. Pružio mi je ruke i dozvolio da plešem s njim. Možda zato jer je znao da najviše volim mjesečeve noći. Danas, stojeći ispod njega , baš kao i more, mjesec me osvjetljava, diže i spušta i uvijek mi ponovo daje snage. On je prekrasni baletan koji pleše svoj svakodnevni ples oko Zemlje. Uživam u njegovom savršenom plesu i svaki put kad mi se nakloni, moj aplauz ne prestaje.

Iskrice

Buđenju proljeća uvijek se iznova veselim. Osijećam ga u nosnicama, u pogledu, sluhu.
Osjećam ga svud oko sebe, pa čak i u sebi. Kao da su se negdje u meni upalile i zatitrale vesele, šarene iskrice. Plešu kolo veselo, razigrano i tjeraju me da iz ormara vadim veselje, žive boje, lepršavu odjeću. Tjeraju me da se ujutro budim ranije nego obično. Tjeraju me da izađem iz stana i uživam u toplim zrakama sunca. Tjeraju me da budem lijepa i nasmijana.
Šetam se upijajući te dobrodošle, poznate mirise i gledam ljude koje su iste te iskrice natjerale baš kao i mene da budu lijepi i razigrani, i da upijaju svaki trenutak što im dolazi s proljećem.
Kad pomislim da neki prolaze mimo te ljepote ne opažajući je od brze vožnje ili skupljenih briga, da im možda i nije važna..Tada se sjetim priče o Djevojčici sa šibicama. Na žalost ni nju nije nitko zapazio, a kasnije pročitavši priču mnogi su tugovali za njom, a mnogi je se sjete i danas sa tugom.
Znam da sam i sama propustila neka proljeća u životu. Sad iskreno žalim. Možda su se baš zbog toga probudile ove šarene iskrice i tjeraju me da zajedno s proljećem uđem u svoj vrt.
Netko će reći „pa ti nemaš vrta“, „o da..“, vara se svatko tko to misli. Neću ništa novo izmisliti kad kažem da svi na ovom svijetu imamo svoje vrtove, samo neki od nas nikada ne ulaze u njih, neki ih svojevoljno napuste, a neki rjetki sretnici cjeli život uživaju u njihovoj ljepoti.
Naši vrtovi su uvijek tu. Čekaju širom otvorenih vrata. Njih ne možemo ni prodati, ni ustupiti drugima.
I evo natjerana proljetnim iskricma stojim na vratima svog vrta. Gledam ga sa zebnjom i ljubavlju, jer to je moj vrt. U njemu sam provela mnoge godine radosti. Bila sam sretna jer sam godinama imala vrtlara koji mi je rado pomagao. Jednoga dana on je nestao. Nije više ulazio ni u svoj ni u moj vrt. Bez njegove pomoći nisam se snalazila i lutala sam stazicama vrta ne znajući od kuda da počmem. Onda sam pobjegla iz njega. Evo zašto ga sada gledam sa zebnjom i zašto mi tjelom prolazi plima osjećaja.
Nekada sam svom silom htjela da moj vrt bude ljepši od ostalih. Tada su mnogi gosti ulazili u njega i pozvani i nepozvani. Gazili su travicu, trud mog vrtlara, brali naše plodove, uživali u cvrkutu a potom odlazili.
Sada stojeći tu pred njim skupljam hrabrosti da zakoračim, i nečujno ga molim da mi oprosti što sam mu svojom nebrigom uništila mnoge prekrasne rijetke cvjetove.
Gledam ga obasjanog suncem i preplavljuje me sreća što još uvijek u njemu vidim nježnu ruku svog vrtlara i divlju ružu koju sam nekad tu zasadila. Uskoro će iz njenih pupoljaka stasati prekrasne ruže. Znam da ih neću kao nekada rezati za nikoga, već ću uživati u njihovoj ljepoti i opojnu mirisu sve dok ne odcvatu i pospu svoje latice svud naokolo.
Odlučno ulazim u svoj vrt gazeći raslinje. Miris rascvjetale mirte vraća mi u sjećanje slike iz djetinjstva. Dobro se sjećam one velike radosti kad bi skinula duge rukave i obukla prvu proljetnu majicu. Vrt mi je najprije vraćao sjećanja na male stvari koje su me činile sretnom.
Između grmova proviruju prvi vjesnici proljeća. Vidim njihov blag, sramežljiv osmijeh. Iz krošnji čujem cvrkut dobrodošlice. - O Bože! - kako sam sretna. Kako sam ikada mogla napustiti ovo prekrasno mjesto. Osjećam se kao balon dok ga puniš helijem, samo što ne poletim od energije koju osjećam. Zar su mi trebale tolike borbe da shvatim da je oaza moje sreće upravo ovdje. Upijam svu skrivenu ljepotu ovog čarobnog mjesta. Znam, ja sam slikar što ga oslikava, ja sam vrtlar što ga održava, ja sam pjesnik čiji stihovi žive u njemu, ako ga opet napustim biti ću njegov rob, biti ću skitnica što luta svijetom bez doma.
Nisu mi potrebne grablje ni lopate već s golim rukama kidam korov i bacam ga na hrpu. Ne želim prestati, niti osjećam umor. Prljavim rukama brišem znoj sa čela i sretna sam. Iz džepa vadim kutijicu sa šibicama. Opet sjećanje na Djevojčicu sa šibicama. Bila je previše mlada i neiskvarena i svoju zadnju šibicu potrošila je u nadi da će je zagrijati.
Stojim pred hrpom korova i uvelog, trulog lišća. Nisam ni mlada, ni neiskvarena, sa zadnjom šibicom u ruci zapaliti ću sav korov, trnje, suho granje i otpalo lišće. Očistiti ću svoj vrt i pripremiti ga za sadnju. Na njaljepšem djelu gdje pogled obuhvaća sve oko sebe, napraviti ću mjesto za sebe i onog istog vrtlara koji mi nekada pomagao. Bez razmišljanja njemu ću dati ključeve svog vrta, a svi ostali ući će samo ako im to dozvolim.
Iskrice su znale da je proljeće najbolji početak za sadnju. Čekale su trenutak da uđem u vrt da bi se i same vratile tamo od kuda su i došle...

Mašta ili stvarnost

Maštanje

Svi smo kao djeca o nečemu maštali
U dobre i zločeste vile vjerovali
Zamišljali najčudnija mjesta
Putovali kroz nemoguće
Letjeli smo kao ptičice
Plivali kao ribice
Bez brige izlagali se opasnosti
I bili puni radosti
Prošle su te godine
I mnogi su to zaboravili
Misle, samo djeci su
takve gluposti na pameti
Ali svejedno,
Ja još uvijek oči zatvaram
Na mjesecu sjedim
I zvijezde s neba bacam
Ne brinem
Ne žurim
Ne marim
I nitko me ne gnjavi
A kad oči otvorim
Ja sam tamo bila
Mir sam našla
Pa sam se opet vratila
Dušu srećom ispunila

Stvarnost

Sad kad smo odrasli, zreli ljudi
Ne vjerujemo u ništa
Ne zamišljamo ništa
Dobro razmislimo
Prije nego napravimo
I ono sto puta provjereno
Mislimo da su nas godine
Učinile pametnim i snažnim
I upravo zbog toga
Činimo magareću uslugu sebi
Pijemo sedative i antidepresive
Jer se ne možemo nositi s time
I nismo ni maštalice ni borci
Postali smo obični životvorci....

U susret proljeću

Ova priča je na blogu već dvije godine i svakodnevno je pročita stotinjak ljudi pogotovo u ovo doba početka proljeća. Pa ljudi moji žašto je čitate ako ne ostavljate komentare?! Zaista me zanimaju dojmovi, ili ste vi samo srednjoškolski kradljivci tuđih priča. Bimbi, 30.03.2011

Majka Priroda, umorna, zagrnuta plaštem od suhog lišća, sjedila je naslonjena na debelu koru najstarijeg hrasta. Ona i hrast bili su zajedno od početka svijeta. On je bio prvo djelo njenih čarobnih ruku i uvijek je ostao u zagrljaju svoje majke. Na njenom oštrom licu nisu se očitavale godine. Nije imala niti jednu boru, niti jednu sijedu vlas. U njenim očima mogla se naslutiti vječnost . One su skrivale sve tajne ovog svijeta. Imala je pogled dublji od svemira. Mnogu je ona djecu izrodila, a nekoj dala i život besmrtan. Baš kao i svaka majka učila ih da dijele radost i tugu, da ne budu sebični i da se vole zauvijek u dobru i u zlu. A kada su dovoljno dijeca odrasla, rasula ih majka na sve strane svijeta i zapovjedila da se uvijek moraju nadopunjavati. Kao i sva mala  djeca voljeli su se smijati,svađati, tući i miriti. Igrajući se stvarali su prekrasan svijet zajedno sa svojom majkom. Stvorili su mora i jezera, rijeke i potoke, šume i livade, brda i planine, cvijeće i trnje i šume prekrasne, a kad bi se ljutili jedni na druge pokazivali bi svoje mane, pa bi jedan od najstarijih sinova Majke Prirode, Srebrnko, u svojoj ljutnji stvarao snijeg i inje, a Zlatokosi je svojim zlatnim zrakama topio led i stvarao vulkane, dok je Jesen žuta vijorila, a Razigrano Proljeće se igralo ne mareći za njih. Srebrna Zima i Zlatno Ljeto najstarija su djeca Majke svoje. Ni danas se ne zna tko je stariji od njih dvoje, a Majka im nikada nije htjela odati tajnu da bi uvijek ostali ravnopravni.                                                              Oduvijek je čovjek znao da ga Majka Priroda gleda, a on je mogao vidjeti samo njena veličanstvena djela. Na početku svijeta bojali su je se i štovali je poput Boga. Zahvaljivali joj na darovima. Klanjali se i ljubili je. Ona im je pomagala da opstanu na tom planetu. I čim ih je bilo više sve manje su oni mislili na Majku Prirodu , sve dok je nisu potpuno zaboravili. Ipak, nije Majka Priroda bila toliko naivna pa je već na početku svijeta odredila da će čovjekov život učiniti ljepšim, ali zato najviše života što će mu dati biti će sto godina. Bila je ona mudra, ali opet ne toliko da je mogla naslutiti kakva zla čovjek može učiniti. Čim je više darova davala ljudima, oni su je više uništavali. Masovno su rezali šume, gradili betonske gradove, velike ceste, tvornice, zagađivali su zrak otpadnim plinovima, bacali svakojake otrove u mora, iskorištavali i najdublje dubine podmorja, išli i na Mjesec da i tamo puste svoje tragove. Uništavali su sve što bi dotakli. Samo još u onim predjelima gdje čovjek nije kročio nogom mogla se osjetiti snaga i moć Majke Prirode. Zbog svega toga Majka Priroda je sjedila tužna, naslonjena na stari hrast, a debele suze klizile su niz njene obraze i nisu prestajele teći sve dok nisu poplavile sve rijeke i izlile se iz korita, prelile se vode iz jezera. Vidjevši sve to njena djeca rasuta po svijetu krenuše Majci svojoj . A kad su se djeca skupila pored Majke Prirode na svijetu više nije bilo godišnjih doba i čovjek nije znao kada će Sunce sjati, a kada snijeg padati. Nije mogao ni zemlju obrađivati pa je nestajalo hrane. Životinje su podivljale. U jednom danu ludo su se mijenjale temperature. Čuo se samo zvuk sirena Hitne pomoći, jer vrijeme je saveznik čovjeka i neprijatelj čovjeka. Nagle promjene vremena za mnoge su ljude bile pogubne. U toj strašnoj nesreći čovjek je napokon shvatio da je i sam dijete Majke Prirode, da je njeno posljednje dijete i još k tome dijete koje joj okrenulo leđa. Odjednom, svi su uvidjeli koliko su griješili i masovno su molili Majku Prirodu da im oprosti. Čula je ona njihove jecaje i poput svake majke, smilila se nad djecom svojom, pozvala najrazigranije svoje dijete Razigrano Proljeće i naredila mu da krene u svijet i vrati čovjeku sklad. Sretno što će ispuniti majčinu želju Razigrano Proljeće raširi svoja krila najviše do tada. Otjera vjetrove, kiše, magle i napravi prolaz Suncu. Zemlja je procvala od sreće. Iznjedrila je iz svojih skuta najljepše svoje plodove. Žarke, vesele, razigrane boje su preplavile zemlju. Voćke su se u trenu okitile najljepšim cvjetićima, a njihovi mirisi su poput najfinijih parfema mamili pčelice čiji zvuk je odzvanjao poput najnježnijih tonova harfe. Na obroncima planina vidjele su se najljepše duge, a rosa je davala posebnu čar umivajući vlati trave. Vesele ptičice zapjevale su radosni cvrkut proljeću, doletjeli su sretni leptirići, zazelenio svaki grm, procvjetao jorgovan i zamirisao zrak po proljeću. Čovjek sretan dočeka Razigrano Proljeće i krene u susret Majci Prirodi, sretan što mu je Majka podarila još jednu šansu, još jedan oprost, duboko vjerujući da više neće ponoviti sličnu grešku.

PSIHODELIJA ( priča za odrasle)

Sve je započelo kada je moje Ja, sve ono što je činilo moju sreću i moju tugu, počeo napadati nevidljivi neprijatelj.
Polako i neprimjetno unosio je razdor u cjelo moje biće. Njegovu klopku nisam primjetila na vrijeme, pa sam lako upala u nju. Kada sam shvatila Nevidljivi je već uzeo maha. Nije bilo izbora. Iako je on bio u velikoj prednosti morala sam zasukati rukave i boriti se.
Da bi lakše došao do cilja najprije je napao Razum, a ja to nisam odmah primjetila. Razum je bio veliki naivac, a Nevidljivi mu je na zlatnim pladnjevima servirao zatrovane kolačiće i tako mu malo pomalo trovao misli.
Tek kada je Razum počeo osjećati mučninu i vrtoglavice, shvatio je da ga Nevidljivi želi pretvoriti u njegovog najvećeg neprijatelja Ludilo.
Teško mu je bilo boriti se s Nevidljivim i usput izbacivati sav taj otrov koji je progutao. Pomagao mu je Bjes koji je izletio iz srca, ali to nije bilo dovoljno.
Pozvao je u pomoć vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu. Ona ga je svojim sugestijama ohrabrivljala i vraćala vjeru u dobro. Stalno mu je govorila: ''Izdrži, izdrži, poslije kiše sunce sja, i nakon ovog nevrjemena doći će opet lijepo vrijeme. Izdrži, izdrži..'' Razum je htio vjerovati Nadi ali onda je Nevidljivi zaskočio njegovu sjenu Savjest, a ona onako smotana kakva je, lako se u rukama Nevidljivog pretvorila u Nesavjest.
To je bio najteži poraz.
Nesavjest je nemilosrdno gazila sve pred sobom, i bila je Nevidljivom put do cilja. Ona je ubojica i sreće i tuge koje su inače suparnice, ali ovoga puta zagrljene su se tresle u srcu koje je samo po sebi drhtalo od straha.
U tom nemilosrdnom trenutku Ponos, koji je bio skriven i gledao sve sa strane, bez daha je dotrčao u pomoć Razumu. Znao je, ako Razum izgubi bitku, skupa s njime nestat će i on. Ponos je bio poznat po svom kočeperenju. Nalikovao je pijetlu koji je uvijek morao biti u centru pažnje, pun sebe.
Njegovu nepokolebljivost Nevidljivi je mogao slomiti u trenu, samo da dođe do cilja i on je to znao. Osnažen time, jer nema šta izgubiti, Ponos je hrabro iščupao Nesavjest iz ruku Nevidljivog, pretvorio je u Savjest, i vratio Razumu koji je bio prilično oslabljen.
Od te snažne bitke ''Ona'' je osijećala groznicu, praćenu visokom temperaturom. Znala je da Nevidljivi želi nju. Znala je da su mnoge njene srodnice pale u njegove ruke, i kasnije skupa s onima koje su mu pobjegle lutale izgubljene svijetom. Znala je da mora ostati tu i čekati. Ne smije pobjeći jer on to u konačnici i želi.
Vjerovala je da će Razum, Savjest i Nada, uz pomoć Ponosa otjerati Nevidljivog, jer oni su jedino oružje kojim se on može razoružati. Uz njihovu pomoć ona će opstati i ponovno nesebično davati sve one ljepote koje se u njoj rađaju. Do nje kao i do svih njenih srodnica teško se dolazi. One su nježne, krhke i osvijetljene, iako je njena svjetlost prilično oslabila. One su naša unutarnja Sunca.
Kada je Ponos vratio Savjest Razumu, i kada je Nada uvjerila Razum da se zbog jedne izgubljene bitke ne gubi cjelo carstvo, shvatila sam da Nevidljivi želi samo nju, baš nju moju Dušu. Kasnije sam bila sretna što sam uopće shvatila što on želi. Mnogi napadnuti nisu uspjeli otkriti njegov cilj sve dok im nije bilo kasno. Nevidljivi bi uzeo svoj plijen, i na mjesto njega ostavio
sjeme zvano Zloba. Onima koji su ostali bez Duše, Zloba nije dala da pričaju o tome, jer je željela da je i drugi izgube i prepuste njoj to počasno mjesto.
Znam da postoje neka bića kojima je Nevidljivi ranio Dušu, uzeo najmilije iz nje, ali nije uspio oteti nju. Takve Duše su svjetlije od svih drugih, iako njihove rane nikada ne zacjeljuju. One su svjetlost u tami. One su utjeha. One su za inat Nevidljivom još veće, još toplije, još nježnije.
Možda je i moj omiljeni pjesnik imao ranjenu dušu kada je napisao...
''........duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći, plačimo, plačimo u tišini, umrimo ,umrimo u samoći...''
Meni je moja duša na kraju zahvalila. Znam to jer osjetim njenu toplinu oko sebe. Zamolila me da je ubuduće ne gledam samo iznutra, već i izvana. Gledajući je izvana opasnost primjetim prije nego joj se približi. Ona uvijek vreba, ali važno je ne dozvoliti da postane prijetnja.
Ovo se, vjerujem, događa mnogima, iako malo Vas priča o tome.
Ako ne vjerujete, pustite svoju Dušu da gleda Vašim očima, pokazati će Vam mnoge izgubljene Duše , a ako ste baš Vi izgubili Dušu pozovite vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu, sigurna sam da će Vam pomoći u potrazi.
''Nema ljepše nade od one šta je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol''
Ivan Cankar
''Nisu sve istine za sve ljude.''

MOJE MORE

U većini mojih priča prisutno je more, jer ono je dio mene, mog odrastanja, svega mojega.....
Mislim da je more zaslužilo svoje mjesto na mom blogu , pa mu poklanjam ovaj post..

MOJE MORE
Kako si ti velo
Kako si ti moćno
Ki put si olujno i jadno
I zet ćeš ono ča mi je
Najdraže blago
A kad te bjes pasa
Kad svoj jad kalaš
Onput si kod dite miće
Ča se samo sobun igra
Zibaš se nježno, pomalo
Zoveš me da se s tobun igran
A kad se umiriš od igre
I sunce te obasja
Tvom sjaju nima kraja
Zlatiš se kod najveće blago
Svoju lipotu ne skrivaš
Uživaš
Jer znaš da niš na svitu
Ni lipje od tebe
Moje more

MOJE MORE
Jedino za te vrime ne postoji
Tvoja leta su vječna
Se oko tebe je pasivalo
Ma ti si vavek ostalo
Ti čuvaš tajne postanka
Kad bi baren čovik razumel
Tvoju pjesmu vala
Tvoje šumove
Tvoje jecaje...
Tebe niki niš ne more
Tvoja snaga nima kraja
Ti si raj i pakal na zemji
Kolika srca su za te kucala
A ti si ih zelo
Ma sejedno vavek će za te
Jubav va čoviku živet
Va te kod va Boga gledan
Strah i poštovanje prema tebe ćutin
Tebe se molin
Tebe volin....