28. velj 2009.

U susret proljeću

Ova priča je na blogu već dvije godine i svakodnevno je pročita stotinjak ljudi pogotovo u ovo doba početka proljeća. Pa ljudi moji žašto je čitate ako ne ostavljate komentare?! Zaista me zanimaju dojmovi, ili ste vi samo srednjoškolski kradljivci tuđih priča. Bimbi, 30.03.2011

Majka Priroda, umorna, zagrnuta plaštem od suhog lišća, sjedila je naslonjena na debelu koru najstarijeg hrasta. Ona i hrast bili su zajedno od početka svijeta. On je bio prvo djelo njenih čarobnih ruku i uvijek je ostao u zagrljaju svoje majke. Na njenom oštrom licu nisu se očitavale godine. Nije imala niti jednu boru, niti jednu sijedu vlas. U njenim očima mogla se naslutiti vječnost . One su skrivale sve tajne ovog svijeta. Imala je pogled dublji od svemira. Mnogu je ona djecu izrodila, a nekoj dala i život besmrtan. Baš kao i svaka majka učila ih da dijele radost i tugu, da ne budu sebični i da se vole zauvijek u dobru i u zlu. A kada su dovoljno dijeca odrasla, rasula ih majka na sve strane svijeta i zapovjedila da se uvijek moraju nadopunjavati. Kao i sva mala  djeca voljeli su se smijati,svađati, tući i miriti. Igrajući se stvarali su prekrasan svijet zajedno sa svojom majkom. Stvorili su mora i jezera, rijeke i potoke, šume i livade, brda i planine, cvijeće i trnje i šume prekrasne, a kad bi se ljutili jedni na druge pokazivali bi svoje mane, pa bi jedan od najstarijih sinova Majke Prirode, Srebrnko, u svojoj ljutnji stvarao snijeg i inje, a Zlatokosi je svojim zlatnim zrakama topio led i stvarao vulkane, dok je Jesen žuta vijorila, a Razigrano Proljeće se igralo ne mareći za njih. Srebrna Zima i Zlatno Ljeto najstarija su djeca Majke svoje. Ni danas se ne zna tko je stariji od njih dvoje, a Majka im nikada nije htjela odati tajnu da bi uvijek ostali ravnopravni.                                                              Oduvijek je čovjek znao da ga Majka Priroda gleda, a on je mogao vidjeti samo njena veličanstvena djela. Na početku svijeta bojali su je se i štovali je poput Boga. Zahvaljivali joj na darovima. Klanjali se i ljubili je. Ona im je pomagala da opstanu na tom planetu. I čim ih je bilo više sve manje su oni mislili na Majku Prirodu , sve dok je nisu potpuno zaboravili. Ipak, nije Majka Priroda bila toliko naivna pa je već na početku svijeta odredila da će čovjekov život učiniti ljepšim, ali zato najviše života što će mu dati biti će sto godina. Bila je ona mudra, ali opet ne toliko da je mogla naslutiti kakva zla čovjek može učiniti. Čim je više darova davala ljudima, oni su je više uništavali. Masovno su rezali šume, gradili betonske gradove, velike ceste, tvornice, zagađivali su zrak otpadnim plinovima, bacali svakojake otrove u mora, iskorištavali i najdublje dubine podmorja, išli i na Mjesec da i tamo puste svoje tragove. Uništavali su sve što bi dotakli. Samo još u onim predjelima gdje čovjek nije kročio nogom mogla se osjetiti snaga i moć Majke Prirode. Zbog svega toga Majka Priroda je sjedila tužna, naslonjena na stari hrast, a debele suze klizile su niz njene obraze i nisu prestajele teći sve dok nisu poplavile sve rijeke i izlile se iz korita, prelile se vode iz jezera. Vidjevši sve to njena djeca rasuta po svijetu krenuše Majci svojoj . A kad su se djeca skupila pored Majke Prirode na svijetu više nije bilo godišnjih doba i čovjek nije znao kada će Sunce sjati, a kada snijeg padati. Nije mogao ni zemlju obrađivati pa je nestajalo hrane. Životinje su podivljale. U jednom danu ludo su se mijenjale temperature. Čuo se samo zvuk sirena Hitne pomoći, jer vrijeme je saveznik čovjeka i neprijatelj čovjeka. Nagle promjene vremena za mnoge su ljude bile pogubne. U toj strašnoj nesreći čovjek je napokon shvatio da je i sam dijete Majke Prirode, da je njeno posljednje dijete i još k tome dijete koje joj okrenulo leđa. Odjednom, svi su uvidjeli koliko su griješili i masovno su molili Majku Prirodu da im oprosti. Čula je ona njihove jecaje i poput svake majke, smilila se nad djecom svojom, pozvala najrazigranije svoje dijete Razigrano Proljeće i naredila mu da krene u svijet i vrati čovjeku sklad. Sretno što će ispuniti majčinu želju Razigrano Proljeće raširi svoja krila najviše do tada. Otjera vjetrove, kiše, magle i napravi prolaz Suncu. Zemlja je procvala od sreće. Iznjedrila je iz svojih skuta najljepše svoje plodove. Žarke, vesele, razigrane boje su preplavile zemlju. Voćke su se u trenu okitile najljepšim cvjetićima, a njihovi mirisi su poput najfinijih parfema mamili pčelice čiji zvuk je odzvanjao poput najnježnijih tonova harfe. Na obroncima planina vidjele su se najljepše duge, a rosa je davala posebnu čar umivajući vlati trave. Vesele ptičice zapjevale su radosni cvrkut proljeću, doletjeli su sretni leptirići, zazelenio svaki grm, procvjetao jorgovan i zamirisao zrak po proljeću. Čovjek sretan dočeka Razigrano Proljeće i krene u susret Majci Prirodi, sretan što mu je Majka podarila još jednu šansu, još jedan oprost, duboko vjerujući da više neće ponoviti sličnu grešku.

10. velj 2009.

PSIHODELIJA ( priča za odrasle)


Sve je započelo kada je moje Ja, sve ono što je činilo moju sreću i moju tugu, počeo napadati nevidljivi neprijatelj.
Polako i neprimjetno unosio je razdor u cjelo moje biće. Njegovu klopku nisam primjetila na vrijeme, pa sam lako upala u nju. Kada sam shvatila Nevidljivi je već uzeo maha. Nije bilo izbora. Iako je on bio u velikoj prednosti morala sam zasukati rukave i boriti se.
Da bi lakše došao do cilja najprije je napao Razum, a ja to nisam odmah primjetila. Razum je bio veliki naivac, a Nevidljivi mu je na zlatnim pladnjevima servirao zatrovane kolačiće i tako mu malo pomalo trovao misli.
Tek kada je Razum počeo osjećati mučninu i vrtoglavice, shvatio je da ga Nevidljivi želi pretvoriti u njegovog najvećeg neprijatelja Ludilo.
Teško mu je bilo boriti se s Nevidljivim i usput izbacivati sav taj otrov koji je progutao. Pomagao mu je Bjes koji je izletio iz srca, ali to nije bilo dovoljno.
Pozvao je u pomoć vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu. Ona ga je svojim sugestijama ohrabrivljala i vraćala vjeru u dobro. Stalno mu je govorila: ''Izdrži, izdrži, poslije kiše sunce sja, i nakon ovog nevrjemena doći će opet lijepo vrijeme. Izdrži, izdrži..'' Razum je htio vjerovati Nadi ali onda je Nevidljivi zaskočio njegovu sjenu Savjest, a ona onako smotana kakva je, lako se u rukama Nevidljivog pretvorila u Nesavjest.
To je bio najteži poraz.
Nesavjest je nemilosrdno gazila sve pred sobom, i bila je Nevidljivom put do cilja. Ona je ubojica i sreće i tuge koje su inače suparnice, ali ovoga puta zagrljene su se tresle u srcu koje je samo po sebi drhtalo od straha.
U tom nemilosrdnom trenutku Ponos, koji je bio skriven i gledao sve sa strane, bez daha je dotrčao u pomoć Razumu. Znao je, ako Razum izgubi bitku, skupa s njime nestat će i on. Ponos je bio poznat po svom kočeperenju. Nalikovao je pijetlu koji je uvijek morao biti u centru pažnje, pun sebe.
Njegovu nepokolebljivost Nevidljivi je mogao slomiti u trenu, samo da dođe do cilja i on je to znao. Osnažen time, jer nema šta izgubiti, Ponos je hrabro iščupao Nesavjest iz ruku Nevidljivog, pretvorio je u Savjest, i vratio Razumu koji je bio prilično oslabljen.
Od te snažne bitke ''Ona'' je osijećala groznicu, praćenu visokom temperaturom. Znala je da Nevidljivi želi nju. Znala je da su mnoge njene srodnice pale u njegove ruke, i kasnije skupa s onima koje su mu pobjegle lutale izgubljene svijetom. Znala je da mora ostati tu i čekati. Ne smije pobjeći jer on to u konačnici i želi.
Vjerovala je da će Razum, Savjest i Nada, uz pomoć Ponosa otjerati Nevidljivog, jer oni su jedino oružje kojim se on može razoružati. Uz njihovu pomoć ona će opstati i ponovno nesebično davati sve one ljepote koje se u njoj rađaju. Do nje kao i do svih njenih srodnica teško se dolazi. One su nježne, krhke i osvijetljene, iako je njena svjetlost prilično oslabila. One su naša unutarnja Sunca.
Kada je Ponos vratio Savjest Razumu, i kada je Nada uvjerila Razum da se zbog jedne izgubljene bitke ne gubi cjelo carstvo, shvatila sam da Nevidljivi želi samo nju, baš nju moju Dušu. Kasnije sam bila sretna što sam uopće shvatila što on želi. Mnogi napadnuti nisu uspjeli otkriti njegov cilj sve dok im nije bilo kasno. Nevidljivi bi uzeo svoj plijen, i na mjesto njega ostavio
sjeme zvano Zloba. Onima koji su ostali bez Duše, Zloba nije dala da pričaju o tome, jer je željela da je i drugi izgube i prepuste njoj to počasno mjesto.
Znam da postoje neka bića kojima je Nevidljivi ranio Dušu, uzeo najmilije iz nje, ali nije uspio oteti nju. Takve Duše su svjetlije od svih drugih, iako njihove rane nikada ne zacjeljuju. One su svjetlost u tami. One su utjeha. One su za inat Nevidljivom još veće, još toplije, još nježnije.
Možda je i moj omiljeni pjesnik imao ranjenu dušu kada je napisao...
''........duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći, plačimo, plačimo u tišini, umrimo ,umrimo u samoći...''
Meni je moja duša na kraju zahvalila. Znam to jer osjetim njenu toplinu oko sebe. Zamolila me da je ubuduće ne gledam samo iznutra, već i izvana. Gledajući je izvana opasnost primjetim prije nego joj se približi. Ona uvijek vreba, ali važno je ne dozvoliti da postane prijetnja.
Ovo se, vjerujem, događa mnogima, iako malo Vas priča o tome.
Ako ne vjerujete, pustite svoju Dušu da gleda Vašim očima, pokazati će Vam mnoge izgubljene Duše , a ako ste baš Vi izgubili Dušu pozovite vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu, sigurna sam da će Vam pomoći u potrazi.
''Nema ljepše nade od one šta je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol''
Ivan Cankar
''Nisu sve istine za sve ljude.''

1. velj 2009.

MOJE MORE

U većini mojih priča prisutno je more, jer ono je dio mene, mog odrastanja, svega mojega.....
Mislim da je more zaslužilo svoje mjesto na mom blogu , pa mu poklanjam ovaj post..

MOJE MORE
Kako si ti velo
Kako si ti moćno
Ki put si olujno i jadno
I zet ćeš ono ča mi je
Najdraže blago
A kad te bjes pasa
Kad svoj jad kalaš
Onput si kod dite miće
Ča se samo sobun igra
Zibaš se nježno, pomalo
Zoveš me da se s tobun igran
A kad se umiriš od igre
I sunce te obasja
Tvom sjaju nima kraja
Zlatiš se kod najveće blago
Svoju lipotu ne skrivaš
Uživaš
Jer znaš da niš na svitu
Ni lipje od tebe
Moje more

MOJE MORE
Jedino za te vrime ne postoji
Tvoja leta su vječna
Se oko tebe je pasivalo
Ma ti si vavek ostalo
Ti čuvaš tajne postanka
Kad bi baren čovik razumel
Tvoju pjesmu vala
Tvoje šumove
Tvoje jecaje...
Tebe niki niš ne more
Tvoja snaga nima kraja
Ti si raj i pakal na zemji
Kolika srca su za te kucala
A ti si ih zelo
Ma sejedno vavek će za te
Jubav va čoviku živet
Va te kod va Boga gledan
Strah i poštovanje prema tebe ćutin
Tebe se molin
Tebe volin....