Tko Koga - Priča V o Val i Džointu

Vjerojatno je razmišljao dugo, dugo ...  možda koju stotinu ili tisuću godina a možda i više.
Vjerojatno se njegov svijet koji je zamislio na svoju sliku i priliku raspadao pa je poput svakog stvorenog na isti taj način i On sam odlučio napraviti preokret u tom rasulu koji je stvorio.
Vjerojatno je i On zapao u tešku depresiju a iznad sebe nije imao nikoga tko bi mu pomogao.Najgore od svega što mu se moglo dogoditi bilo je to što on jedini nije mogao sebi priuštiti blaženu smrt. Svi ti ratovi, izbjeglištva, glad, boleštine, nasilje, izgovaranje njegova imena uzalud, tolike beskonačne nesreće,  ni tisuće takvih poput njega ne bi moglo riješiti. Sklopio je umorne oči i ne razmišljajući previše  odlučio po prvi puta zaigrati tek zgotovljeni  neurotransmiterski rulet. Polja na njegovoj okrugloj ploči bila su označena visinom serotonina koja se kretala od bezdana do beskraja. Igra na čiju je proizvodnju potrošio većinu svoje  besmrtnosti. Vrtio je među prstima neobičnu kuglu koja bi čovjeku najviše sličila vodenoj kugli. Bačena Njegovom drhtavom rukom kugla  se vrtjela svijetom jednako koliko se i zemlja vrti oko svoje osi. 
Nije On bio jedini kojeg su morile brige. Daleko od njegova pogleda, davno napušteni od njega, živjeli su pod istim krovom, nad istim šporetom, dijelili istu postelju dvoje već pomalo umornih čudaka.
Jedini sretnik u cijeloj toj priči bio je umor koji se nastanio na njihovim licima. Džoint, nije želio priznati da ga je opsjeo taj napasnik iako mu je on virio iz očiju, pojavljivao se u nabreklim kapcima, otečenim nogama i tjerao ga da većinu svog vremena provede buljeći u televiziju ili ležeći u krevetu. Pražnjenje moždanih vijuga oslobađalo ga  rasuđivanja koje je poput nekog  iskusnog lovca Džointa uvijek hvatalo u zamku. 
Za razliku od Džointa Val je često spominjala tu napast koja ju opsjela ali nije se prepuštala njenim užicima već se  borila  sa  njom kao sa divovima. Nije joj željela pokazati slabost u željenom snu. Umor je gazio nju a ona uvijek budna, njega.
Svoje crne misli nije iznosila iako su joj sve češće i duže oduzimale pažnju. „Stojim na polovici stoljeća vlastitog života . Nema putokaza nema cilja, samo jebeno  danas do sutra!“ Sjetila se novog naslova knjige poznate psihologinje „A što sad.“ Prva asocijacija na to bila joj je: „ Trla baba lan da joj prođe dan.“ Onda je svoje misli ponovno usmjerila na Džointa: „ Bog je muškarcu dao penis i mozak, ali ne i dovoljno krvi da bi oba istodobno funkcionirala!“
Naglo se trgnula:“ Bože koja sam ja budala!  Znam da je mozak davno izgubio. Izgubio je i njega, malo manje davno, ali čime onda misli ako uopće misli!?“ okrenula se prema Džointu koji je upravo otvorio prozor i ispružio svoju dugačku ruku u tamnu kišnu noć. Osluškivao je zadnje otkucaje srca kišnih kapi koje su se na njegovom dlanu rastajale od svoje duše. Zaokupljen tim mislima , pogleda uperena u nebo osjeti oštru bol na dlanu. Gledao je u kristalno vodenu kišnu kuglu koja se kotrljala njegovim dlanom. „Borba za životom jača je od svega, ali uzalud čak i tebi, gorostasna kišna kapi!“ Sklopio je dlan ne bi li je stiskom razlio pa u prstima osjeti vrućinu koja se poput strujnog udara proširila njegovim tijelom.
„Val, Val!“ povikao je dok mu je znoj oblijevao tijelo. „Kiša se urotila protiv mene! Napale su me kišne kapi! Postajem kiša! Val ne dozvoli da se izlijem!“ Gledala ga je s nevjericom dok se teturao prema kauču mijenjajući boje u licu.  „Što ti je?“ upitala ga je zabrinuto.
Podignuo je glavu i pogledao je. U njegovim očima vidjela je nešto drugo, nešto neobično i potpuno strano. Možda da je bilo u nečijim drugim očima možda bi je to zauvijek očaralo ali u očima Džointa taj pogled izazvao je sumnju. Nije se više znojio, dapače izgledao joj je barem deset godina mlađi nego maloprije.
„Moj smisao za humor nikada nisi mogla prepoznati!“- rekao je sa osmijehom na licu. „Znaš Val, ti si sve što sam oduvijek želio, čak i onda kada sam sanjao o tvojoj smrti, ja sam te želio! Bila si moj anđeo a onda , onda si se pretvorila u vraga.Vraga kojeg sam mrzio jednako koliko i volio. Zaboravimo sve Val. Krenimo od početka!“- ustao se, zagrlio je i počeo joj ljubiti kosu čiji su sjedi korijeni vlasi već odavno zaboravili toplinu njegovih usana.
Iznenađena Džointovom transformacijom koja je na nju djelovala poput one stare izreke „Ko iz neba pa u rebra!“ Val se prepusti igri. Njegove usne zadržavale su se na njenom licu, nosu, očima, usnama ali ruke, ruke nije pomicao iz zagrljaja koji se zaustavio na leđima. Nešto u tom njegovom izgledu uzbuđivalo je Val više nego ikada prije, više nego što je mogla  sanjati. Sigurnost koja je izlazila iz tog zagrljaja, toplina tih usana, pogled pun žara čije su se iskrice zadržavale u njenom međunožju pobudiše joj želju i Val nježno dohvati kopču Džointova remena, sagne se i počne je otkopčavati. Osjeti snažne Džointove ruke kako je podižu sa koljena a na njegovim usnama ugleda prijekor. „Val, tvoj muž je svetac, a oni to ne rade!“ Zašto je to rekao!? Da li je to uistinu mislio!? Na trenutak se začudio sam nad sobom a onda nekako zamišljeno odšetao do spavaće sobe.
Te noći Val nije spavala, a nije spavao ni Onaj koji je svoju kišnu kuglu prokockao. Samo je Džoint te noći spavao poput anđela. Njegovo pomlađeno lice blistalo je zadovoljstvom. Jutarnji pjev ptica probudio ga je ozarenijeg nego što mu je blaženi san donio. Ugledavši zatečene Valine oči koje su nepomično buljile u strop on progovori:“ Da bi čovjek mogao promijeniti svijet najprije mora promijeniti svoju ženu!“ „Da bi žena promijenila svijet najprije se mora dobro poševiti!“- odgovori Val.
Svetom ili ne, Džointu se pomakne žila života,  a u ušima mu poput jeke odzvoni njen nečujni šapat. Naglim skokom nađe se iznad Val.
„ Oni koji su nastali od majmuna zabavljaju se bolje od onih koji su nastali od mene!“- pomisli Onaj koji ih je gledao s nebeskih visina.
Kasnije, toga jutra dok se Val poput balerine kretala njihovim malim stanom Džoint joj prizna da ga je nešto sa jučerašnjom kišom i njenim fluidnim čistim  kapima promijenilo i da su mu životinjski ljudski nagoni postali nesnosni, štoviše zatupljuju ga jednako kao i beskonačno buljenje u televiziju. „Taj lakomisleni  trenutačni užitak,  tamničar je puta na koji sam pozvan.“ - rekao je, i počeo sam sebe udarati rukama po licu.
Kako bilo da bilo, leptirići u Valinu trbuhu lepršali su svojim malim krilima i škakljali je do ludila. Smijala se na sav glas, a njezin smijeh punio je prazninu nastalu u njegovim mošnjama. Nije ni slutila kakvo  je to golicanje koje proizlazi iz dubine  tijela.
Toga jutra najveći Njegov neprijatelj, Onaj od kojeg su svi zazirali umirao je od dosade. Svijet je za njega bio toliko providan i predvidljiv da je gotovo oglušio i oslijepio od dosade,  ali od zabadanja nosa u Njegov posao nikada nije odustao, tako je i toga jutra iz prikrajka zavirio na Njegovo veliko projekcijsko platno baš u trenutku kada se Džoint našao iznad Val. On je za razliku od Njega bio brzoplet. Sve odluke donosio je nasumice.  Odlučio se poigrati sa Njime i u trenutku njegove nepažnje zarazio Džointovo  sjeme, kojim je učinio  Val svojom uzvišenom podanicom.
  Džointu nije promaknula ta preobrazba i on strogim ali jebeno zavodničkim pogledom odmjeri Val od glave do pete i prozbori: „ Vrag se u tebi nastanio!“ Na te riječi  i na muškarca s kojim živi više od pola života a gotovo kao da ga prvi puta vidi Val se ubrza bilo, sasuši joj se grlo i osjeti kako joj zastaje dah.  Za novoga Džointa to je bilo previše i on izleti van iz stana, a Val preplavljena invazijom sve sitnijih lepršavih stvorenja koji nikako da se smire zapali cigaretu i stane razmišljati o neobičnom početku sasvim običnog dana.
„Bajke, bajke .... . Koliko god ih krivila za sve priznajem lijepo je živjeti u njima. Crnjaci koji započinju savršeno.“
Sama sa sobom pričala je na sav glas i očito bilo joj je zabavno. Ponovo je osjetila taj nagon za izričajem kojega je davno zaključala zajedno sa mnogim drugim uzalud trošenim društvenim aktivnostima.
Godine koje su joj do jučer činile opterećenje, proganjale je podivljalim hormonima, suvislim mislima, umorom, strahovima i najzad oduzimale joj želju za seksom odjednom joj se učine najbolje godine života. Zanesena tim osjećajem, ozarena lica odluči iskušati svoj položaj u bajci koja će ako ništa drugo promijeniti njen i Džointov svijet. 
Puna optimizma Val zakorači u novi dan.
Dok je Džoint bezvoljno sjedio u obližnjem kafiću uzalud se trudeći upijati riječi dnevnog tiska morile su ga crne misli:“ Ako sam pozvan da stvorim vezu između nečeg uzvišenog i trivijalne ovozemaljske svakodnevnice, čemu moram mijenjati svoje emocionalne stavove?“
 „Smrknutog li smrtnika!“ začuje dobro poznati glas vražice koja mu ne da mira. Ugledavši je, Džonija oblije znoj. Pred njim je stajala žena koju je oduvijek zamišljao u svim svojim seksualnim maštarijama. Bila je to Val ali ne ona njegova svakodnevna Val, ova Val izgledala je savršeno, seksipilno. U uskom, crnom kožnom kostimu koji je u prvi plan stavljao dobro stisnute  bujne grudi kojima je svaki prolaznik toga jutra poželio reći Dobro jutro. Hipnotiziran nevjerojatnom preobrazbom buljio je u nju. Njegovo izbezumljeno lice dječaka nanovo izazove invaziju golicanja u Valinu međutrbušnom prostoru. Izoštrena Džointova osjetila nisu mogla ostati ravnodušna. Njegovo emocionalno stanje podrhtavalo je uzrokovano potresom čiji je epicentar bila Val. Toga jutra Džoint nije platio kavu, nije pročitao novine, nije više razmišljao ni o ničemu. Polako, poput oprezna  lopova, zavukao je ruku ispod uskog kožnog šosa i svojim nježnim prstima poput iskusnog pijaniste odsvirao tek izniklu simfoniju užitka koja će samo na tren ublažiti patnje ono dvoje igrača kojima je dosadio svijet stvoren na njihovu sliku i priliku.
Na Džointa su  ti tonovi djelovali mnogo jače nego što je On mogao ni zamisliti. Riječi koje je jutros izgovorio i misli koje su ga mučile odjednom su postale najveća ikad izgovorena glupost. 
„Val moram ti nešto reći!“
„Opet neka od tvojih pametnih zamisli?“
„Val, moja osjetila su toliko istančana da mi misli ne mogu biti trezvenije nego što jesu. Roj pčela ili što god već to bilo koji se jutros nastanio u tvojoj utrobi možda je naš jedini spas!“
„Moj sigurno, ali naš?“
„Ne samo naš, vjeruj mi! Ako oslobodiš iusmjeriš taj roj pčela da uhvati za muda Onoga gore i spusti ga na zemlju mogla bi osvojiti Nobelovu nagradu za spas čovječanstva.“
„A ne ne ne .... nema šanse da ga oslobodim, sasvim mi je ugodno imati ga uz sebe.“
„Val, biti će ti još ugodnije kada postaneš prva svjetska dama. Svi će ti se klanjati. Diviti će tise. Ispunjavati će sve tvoje želje.  Aplaudirati će na sve tvoje bezvezarije. Ako itko može nešto izgubiti to sam ja. Sveci su uvijek najveći patnici, ne zaboravi to.“
Val se zamisli. „Hm.... ko ne riskira .... Može!“
Nije sam On drhturio zbog ovog naglog preokreta događaja. Zajedno s njime po prvi puta od kada je svijeta i vijeka drhturio je i njegov najveći neprijatelj. U nevjerici stajali su svako na rubu svojega carstva, hvatali su gromove i gađali njima Val i Džointa. U panici zaboravili su da su oni zaštićeni moći vodene kugle neurotransmiterskog ruleta. U ovom zajedničkom poslu po prvi puta priznali su jedan drugome da ne mogu živjeti jedan sa drugim ali ni jedan bez drugoga.
Kada je Val potaknuta Džointovim preciznim uputama disanja i opuštanja mišića počela oslobađati roj malih krilatih stvorenja osjećala se kao na porodiljnom stolu. Ako ništa drugo ući će u Ginisovu knjigu rekorda, pomisli između kratkih  izdisaja i udisaja.
Miris crvenih vražjih pčelica bivao je sve intenzivniji. Najviše bi se mogao usporediti s mirisom tvornice u kojoj se suše bakalari. Sve iz istog roda a opet sve tako različite. Beskrajna sloboda koju su osjetile svakoj od njih dodijelila je neku misiju. Kada je tisuće malih vragolana počelo oblijetati terasu kafića na željezničkom kolodvoru prepunom ljudi, autobusnu stanicu preko puta, ulazile su u svaku gradsku liniju, u svaki kutak neistraženog prostranstva . Među ljudima nastao je košmar.  Iako je većina tih malih vragolančića imala misiju smutljivih dobročinitelja, ljudi to nisu prepoznali i umjesto da sklope sporazum s njima oni im objave rat.
Mahali su rukama i nogama kao da se i sami žele osloboditi vlastitih tamnica , udarali su po pčelicama s čim god su stigli na što su se one prestrašile i svojim obrambenim žalcima počele braniti od smrtonosnih udaraca.
Na veliku žalost ljudskog roda čovjek nikada nije saznao kako bi u miru sklopljenom s pčelicama njegov svijet krenuo od nekog novog početka čija bit nije Kakvog  početka već Početka. Samo su Džointova istančana osjetila mogla prepoznati tu istinu. Na žalost dogodilo se je nešto sasvim drukčije od onoga što je on predvidio.
U svoj toj zbrci neke od ubodenih plašljivaca napadača  napao je san, onaj isti koji je Val cijelu noć držao budnom( nisu to bili bilo koji pospanci, bili su to oni kojima je karijera bila jedina važnost u životu), neke  od ubodenih preplavio je smijeh onaj isti kojeg je Val oduvijek najviše voljela ( nisu to bili bilo koji hihotavci, bili su to ljudi koji su cijeli život živjeli smrknutog lica, smrtno ozbiljni bez imalo smisla za humorom),  neke je pčelinji ubod pretvorio u loše pjevače, bez sluha, baš poput Val( nisu to bili svakodnevni pjevači bili su to ljudi malodušniji, hipohondri najčešće prestrašeni od svega), neki zaraženi žalcem skrivali su se i  plakali tajno baš kao i ona nekada ( to su bili nekadašnji sveci i svetice od ljudi, oni koji su uvijek činili samo dobro a nikada nisu suze ispustili),  oni koje su ubole prevrtljive Valine pčelice grčevito su držali glavu koja im je bježala iz ruku (oni  tvrdokorni, umišljeni, netolerantni, samozvani pametnjakovići). Nastao je opći kaos. Ulica je odjednom postala najsličnija sanatoriju za umobolne.
 Džointa to nije omelo i dalje je poticao Val na napinjanje sve dok nije bio sasvim siguran da su sve pčele iz njezine utrobe izašle. Ona zadnja čija je misija bila odanost nije se odmicala od Val.
„Uf koje olakšanje!“ primijeti Val, pomiluje pčelicu i napokon na miru sa guštom pripali cigaretu. Isto to učinio je i Džoint. Sva ta zbrka ljudi koji su rušili sve pred sobom i bježali glavom bez obzira ne uznemiri ovo dvoje čudaka.Nije dugo potrajalo, možda tek pola popušene  cigarete kada se na stolici pored Val od niodkuda stvorio On. Pogledao je ljutita pogleda, dohvatio tabakeru sa stola i  pripalio cigaretu.  Onda mu se pogled zaustavio na naslovnoj stranici dnevnog tiska. Ugledao je veliki bijeli natpis u svijetloplavom okviru. Pisalo je velikim štampanim slovima „NOVI LIST“ a ispod tog naslova malim podebljanim crnim slovima „PETAK/ 21.PROSINAC 2012 / Njegove misli prekine duboki Džointov glas: „Božo, donesi mi pivo!“
“ Može i jedan makiato!“- nehajno doda Val.

Volim Irmu

Irma nije svjesna činjenice da je upravo ona, Irma, kraljica snova. Nije svjesna ni mnogih drugih vrlina koje proizlaze iz njenog snenog bića. Gleda me odsutnim pogledom. Znam, suvišna sam u njenoj blizini. „ Što ti je?“- pitam je, tek toliko da nešto progovorim. Njen odsutni pogled zaustavlja se na mojim očima i prožima me dubokom crninom u kojoj mogu uhvatiti ispucale niti njenih misli. Ne želim to!
„Irma ja sam Ti!“- povičem, ne bi li bar na tren zaustavila jaz koji se stvara između nas.
„Pomogni mi da ti pomognem!“- govorim joj, a između naših pogleda hvatam riječi njenih neizgovorenih misli: 'Daj da ti dam! Ti dam ti mi daj! Daj dam ti!' i gledam u tek naslućeni podsmijeh njenih usana.
Toliko iste a toliko različite! Vadim iz džepa najdražu Rittericu s lješnjakom. Dok razdvajam čvrste rubove njena omota, prikrivenim pogledom hvatam Irmine duge, koščate prste, koji se primiču maloj crnoj točkici na bradi. Njena potreba za dodirom tog univerzalnog komadića lica jednako je velika kao i moja potreba za čokoladom. Ovisnosti! Proklete ovisnosti kojih se ne želimo riješiti. Dok gutam to božansko mliječno otkriće, ona ispunjena jednakim zadovoljstvom, između palca i kažiprsta nježno miluje božansku crnu dlaku, ne veću od centimetra, koja izviruje iz sićušne joj točkice na lijevoj strani brade.
Volim Irmu. Znam, i ona voli mene. Ne krivi me što je izgubila snove. Ne krivi me što je usamljena. Ne krivi me za ništa, iako znam da sam ja jedini krivac za sve što je ona ikada učinila ili nije učinila. Za sve što joj se ikada dogodilo ili nije dogodilo. Za sve "je" i "nije." Flegmatična Irma! Nikada neće priznati!
 Tek sada, kada je vidim oguljenu do snova, naslućujem koliko je za nju poguban moj stvarni svijet činjenica koji svakodnevno prostirem pred nju.  Zašto to činim? Čega se više bojim? Irminih snova ili vlastite realnosti.
Zbog nježnosti, njena lica djeteta, koje vjeruje u snove! Zavist! Prokleta zavist!
Njen pogled postao je bistar. Znam, da čita moje neizgovorene misli, da osjeća moje poljuljano tlo pod nogama. Pred njom ništa ne mogu sakriti.Proniciva prokletnica!
Ruku s kojom je do maločas milovala svoju crnu dlaku ispružila je prema ostatku čokolade.Ne razmišljajući podignula sam svoju lijevu ruku prema bradi i počela milovati nevidljivu crnu dlaku koja je odbacivala svaku moju činjenicu za razumljivim objašnjenjem njenog nastanka.
„Shvatila si!“- nakon nekog vremena promrmlja Irma, punim ustima tek rastopljene crne smjese po čijoj je gustoći jezikom hvatala lješnjake.
I prije nego je to rekla bilo mi je jasno da su sve moje činjenice nestale dok sam između prstiju lijeve ruke nježno milovala usamljenu crnu dlaku. Milina! U izgubljenoj slici činjeničnog umjesto dlake osjetim ispod prstiju kako milujem nježno perje Irminog crnog kosa, koji je vjerno prati kroz sve snove. Spoznaja da na mojoj bradi živi Irmin crni kos, a nitko osim nje ne može ga vidjeti, ispuni me radošću. Opet me je dotaknula, onim nečim što je uzdiže iznad mene.
U još jednoj Irminoj kuli sagrađenoj od snova smiješim se poput djeteta. Smiješi se i ona.
„Irma ne želim te nikada izgubiti!“- vičem u sebi.

Kuleri njihovi ratovi i sujedi

Možda je ovo istina a možda i nije, vrag će ga znati, ali ta kuća zaista postoji i u njoj žive neki ljudi, da li su ukleti ili ne, samo oni znaju, a takvo što ne odaje se, o tome se ne priča a svaka pomisao o tome, odbacuje se.
U toj staroj, poprilično trošnoj kući čiji se zidovi ljušte kao tjeme tek rođene bebe Kuleri imaju stan u suterenu. Ulaz u zgradu je na glavnoj cesti. S te strane ne može se vidjeti njihov stan, tek prozori s prizemlja i prvoga kata. Oni su poput nevidljive tvrđave ukopani podno ceste. Ima to i svojih prednosti. Kod njih se ulazi kroz velika, kovana od željeza, ukrašena kamenim stupovima, stara dvorišna vrata, tik uz zgradu. Stan nije velik, sasvim dovoljan za dva studenta, ali oni nisu studenti, iako vrlo mladi pored njih trčkaraju njihova djeca. Iz tog dvorišta pogled na svijet se mijenja. Pred njima se pruža beskrajno plavetnilo mora obasjanog suncem, čuje se dječja graja, a miris mora isprepliće se sa slatkastim mirisom krema za sunčanje. Stan, da je još i manji Kulere ne bi bilo briga. Mladost, ljubav, sreća i vrt na litici s dvorištem iznad mora, to je najljepša moguća realnost kojoj bi samo netko zaista malodušan mogao odoljeti. Ni miris vlage koji se širi kroz njihova dva mala prozora iz suterena ne može otjerati tu sreću. Kada su se doselili uz rubove kamenih dvorišnih ploča nicali su snopovi trave govoreći o njegovoj napuštenosti. Zaista, u dvorište nitko prije Kulera nije zalazio iako su na najvišemem katu zgrade živjeli neki ljudi koji su kroz prozor promatrali tek doseljene mlade Kulere poput izložbenih životinjica u prirodoslovnom muzeju. Oni se nisu obazirali na njih. Uživali su u svakom kvadratu skučenog stana kojeg su domišljati, davno umrli vlasnici zgrade od podruma pretvorili u životni prostor. Kako su ga lijepo sredili. Srušili zidove, s njima i sva ona malena vrata, sazidali volte, podno njih šankove koji su odvajali prostor, proširili sobu za djecu. A njihovu sobu? Njih dvoje su se voljeli stiskati pa im nije padalo teško spavati na kauču u malom dnevnom boravku. Kuhinju i hodnik popločili su, on je lijepio pločice a ona fugirala, on je gletao a ona farbala. Veselili su se svom malom stančiću jednako kao da je dvorac. Zapravo, on je i bio njihov dvorac.
Jednog popodneva zadovoljno su sjedili uvaljeni na kauču kada je on na njenim bijelim hlačama ugledao sitne, sitne točkice. „Što ti je to na hlačama? Upitao je saginjući se prema njenim koljenima. „Buhe!“ odgovorio je prije nego je ona uspjela razaznati. Otkrili su da se u njihovim austro-ugarskim drvenim podovima koji su se na pojedinim mjestima trulili od starosti skriva cijeli jedan svijet minijaturnih buha. Iako su skakale na noge svih njihovih gostiju nikada ih nitko nije razotkrio. Samo su oni znali njihovu tajnu ali zbog nekakve, samo čovjeku poznate sebičnosti nisu je željeli s nikim dijeliti. Nabavili su prekrasnog perzijskog mačka. Bio je sav okrugao i svjetloput. Činilo se kao da je stigao s Oktoberfesta pa su ga nazvali Hans. Buhe su poludjele za njim. Sve manje su ih osjećali po nogama a umjesto borbe pijetlova, gledali su borbu mačke i buha. Potrošili su brdo Neopitroida i različitih insekticida ali kada je vrag odnio šalu i na mjestima gdje bi Hans nemirno ležao pronalazili stotine sitnih bijelih jajašca, koja su slobodno mogli prodavati u vrećicama s natpisom „Griz“, morali su pozvati dezinsekciju. To je zaista najbolje osposobljena vojna jedinica u ratu s gamadi. Ali jadni stari Hans nije se izvukao. Taman kad su se riješili unutarnjih buha njega su počele napadati i sve one vanjske, mnogo veće i zločestije. Nije bilo druge, Hans se je morao odseliti. Kulerima je srce pucalo od tuge ali nije bilo druge.
Ali NE! NE! Nisu tu završili njihovi ratovi. Još je tu živjelo svjetova, dobro skrivenih od pogleda. Zvuk bušilice za neke svjetove može biti jednako poguban kao i potres za nas ljude. Njihovi plafoni kao i sve u stanu bili su stari i trošni. Od povijesti koja je bila zapisana u njima sve više su se naprezali i samo čekali trenutak da skroz popucaju. Bušili su fasadu veseleći se novoj satelitskoj anteni. Nije to bio obični zvuk bušilice bio je mnogo jači jer je trebalo bušiti kamen. Nisu ni slutili kako s time izazivaju katastrofu zbog koje će probuditi iz dubokog zimskog sna tisuće mesnatih, crnih, debelih muha. Možda to i ne bi bilo toliko važno da se one nisu nastanile baš u njihovom malom, niskom, trošnom plafonu. Taj prodorni, gromki zvuk toliko ih je uznemirio da su se panično uskomešale skrivene u gredama unutar plafona, i u tom ludilu ko muhe bez glave, zabijale su se u plafon sve dok nisu probile žbuku i opkolile ih. Bila je to prava invazija. Zaprepašteni nepozvanim gostima, njihovom mnogobrojnošću i bezobraznom smjelošću odlučili su se na istrebljenje. Zvuči gadno, znam, ali nije bilo druge. Ili one ili oni. Muhe se nisu predavale lako iako su padale ko trule kruške po podu. Nije im bilo kraja a bližila se ponoć. Nisu više imali insekticida a njih je bilo više nego Rusa. Tu noć svih četvero Kulera prespavalo je u autu, a drugi dan na brzinu su zažbukali plafon dok su njihova djeca usisivačem usisavala muhe odlagajući ih na vječni pokoj.
Možda zvuči pretjerano ali zaista nije ni tu kraj njihovih ratovanja za teritorij. Sjeverni dio stana, ukopan ispod ceste obzidali su duplim zidom da se zaštite od vlage. Nisu ni slutili da su izgradili savršen tunel između dva zida u kojem su se naselili miševi. Ponekad bi kroz otvor za ventilaciju izlazili na najvišu policu u kuhinji, i oni su ih već po zvuku malih šapica koje stružu dasku dočekivali. Zbog njihovih malih sitnih očiju kojima su ih radoznalo s distancom promatrali i zbog toga šta su znali gdje se treba zaustaviti postali su im nekako simpatični. Bili su to njihovi mišići sa sjevera o kojima nisu nikome pričali. Ponekad dok su se veselo družili u društvu s gostima samo oni su znali da ih s gornje police budno prati mišje oko. Kupaona je isto bila smještena na tom sjevernom zidu. Jedne nedjelje njihova kći, Eva, ležala je u kadi. Mladi tek izlegao miš još uvijek nesiguran u hodu izašao je po prvi puta iz ventilacije i stvorio se na najvišoj polici. Ugledao ih je tako velike i bučne, prestrašio se je, zavrtjelo mu se u glavi i umjesto da se vrati u tunel on je od straha zalutao i pao točno Evi u kadu. Eva je vriskala, i od tog dana kada su miševi prekoračili svoje ovlasti Kuleri su im objavili rat. Bilo je okrutno, znam, ali opet iznova postavilo se pitanje ili miševi ili oni. U stanu su se zadržavali jedino u hladnim, kišnim danima a ostatak vremena provodili su u vrtu smještenom na litici iznad mora. Kuler je obožavao roštiljati pa su često objedovali u vrtu okruženi mačkama koje je miris užarena mesa privlačio više od ičega. Svaka od tih mačaka imala je osobnost nekog njihovog poznanika ali o tome već postoji priča.
Sve tople, ljetne noći provodili su obasjani mjesečinom dok su nad njihovim glavama kružili šišmiši izvirući iz rupa u stijenju litice. Između mora i mjeseca, u središtu šišmiševa kruženja punili su se energijom. Tada su i upoznali Šišura Šura. O njemu isto postoji priča.
Zasadili su palmu. Iz šume su donijeli đurđice i posadili ih podno palme. Pasala im klima i one su se širile a njihov miris opijao ih svakog proljeća. Imali su i trešnju i malu ljetnu kuhinju. Taj mali komadić vrta bio je njihov raj na Zemlji. Njihovoj sreći nije bilo kraja.
Zekić, vječni neženja, starosjedilac, čovjek od kojih šezdeset i pet godina živio je u vrtu blizu njihova. Nekada je cijela kuća pripadala njegovim precima a sada je imao još pola zgrade u vlasništvu. Imao je tup, golublji izraz lica i volio je puno pričati. Razgovor s njime iziskivao je veliku koncentraciju jer je Zekić imao deformiranu usnu i govornu manu. Stalno je pričao o prokletstvu kuće i želji da čim prije proda ostatak zgrade i odseli. Njegov jedini posao bio je davljenje mačaka i uzgoj goluba. Imao je mnogo naslijeđene imovine i mnogo pokupljenih kroz život frustracija, mnogo gorčine, ali nikog bližnjeg s kime bi to dijelio pa bi jednom mjesečno dolazio Kulerima i pričao kao navijen bez da se zaustavlja dok bi oni pospano kimali glavom i molili boga da ih oslobodi Zekića.
Teta Zlica, stara udovica živjela je u kući tik do njihove. Njihovo dvorište koristila je za prolaz u svoje dvorište. Mrzila je Zekića i sve pokojnike koji su nekada tu živjeli. Jednom je pitala mladu Kulericu, „Jeste pogledali Zekiću u međunožje?“ Iznenađena tim pitanjem ona je upita, „Zašto?“ a Zlica joj odgovori, „Pogledajte pa će Vam sve biti jasno! Ona stvar mu je nevjerojatno velika pa mu se ne može dignuti. Impotentan je! Zato je neženja!“ Teta Zlica je prešla sve starosne dobi i zauvijek ostala zlo od žene. Mrzila je svih i uvijek čekala priliku da nekome napakosti. Nedjeljom je obavezno išla na misu, tu odmah preko ceste, prva kuća do njih. Čini se da joj Bog svake nedjelje oprašta grijehe. Još uvijek njena slika nije izašla u osmrtnicama dnevnih novina.
Ali ni Zekić ni Zlica u svojoj mržnji nisu mogli nadmašiti Preseratora. Preserator i njegova obitelj pored Kulera jedini su živjeli u zgradi. Oni su bili na vrhu a ulaz im je bio onaj s ceste. Imali su četvero djece. Preserator je imao dvoje iz prvog braka i jedno iz ovog, a Preseratorica, njegova žena jedno iz prvoga braka i ovo zajedničko koje smo već ubrojili. Preseratorica je plavuša, konjske face u srednjim tridesetim godinama. Ima uska ramena i uski struk a velike sise i ogromno dupe. Iako je to bilo naglašeno samo po sebi Preseratorici to nije bilo dovoljno već je po svaku cijenu isticala to do tančina. Ona je jednostavno uživala u tome da se svakom muškom stvorenju bio to čovjek ili ne, digne ona stvar, ugledavši je. Njen muž Preserator bio je seljačina iz neke zabiti. Uz nju dobio je sve o čemu je oduvijek sanjao, život u gradu, posao, stan u elitnom dijelu grada, odijela i ženu na koju masturbira svaki mužjak. Svaka njegova priča svodila se na hvalospjevu. Njihov vrt bio je smješten između Zekićeva i Kulerova, zarastao korovom, ograđen ruzinavom ogradom. Nikada ga nisu koristili. Tek kada bi ugledali kroz prozor mlade Kulere, oni bi se spuštali uzbuđeni što će imati priliku biti viđeni. Preseratorica bi zategla sve što je mogla zategnuti na sebi i cijela njena pojava vapila bi „Dignite se kite!“ Kuler je znao komentirati, „Siguran sam da ta ne zna šta je dobar fuk!“ Njegovoj ženi je ona bila draga susjeda. Kada ne bi bilo Preseratora u blizini ona se je rado nudila za pomoć bilo koje vrste. Kada je Kuleru pao kamen na nogu, ležao je u krevetu s otečenim nožnim palcem a ona ga došla posjetiti. Imala je na sebi tek mali komadić robe koji joj jedva prikrivao stidnicu. Stala je uz uzglavlje kreveta, točno nad njegovim licem i brižno se raspitivala kako mu je. Gledajući u njen muf nekako ošamućeno odgovorio joj, „hmmmm… ma dobro, dobro“. Preserator nikada nije smio saznati da ih ona posjećuje dok njega nema. Ne zna se zašto ali tako im je Preseratorica u povjerenju rekla. Tek s vremenom shvatili su da je Preserator poremećena ličnost. Uvijek, baš uvijek kada bi ih ugledao u vrtu dolazio bi u svoj zarastao vrt, naslonio bi se na ogradu koja ih dijelila i slušao njihove priče. Njegova jedina konverzacija osim hvalospjeva svodila se je na nogomet. Po svaku cijenu želio je ostavljati dobar utisak na ljude misleći ako se samohvalo veliča da nitko neće saznati njegovu drugu stranu ličnosti, onu koju provodi u samoći stana zlostavljajući svoju obitelj i mrzeći svih, želeći svima zlo. Jednoga popodneva, uspaničena Preseratorica uletjela je Kulerima u stan sa zajedničkim djetetom od Preseratora, prestrašena molila ih da joj pomognu u obrani od Preseratora koji im prijeti smrću . Minutu kasnije doletio je i on za njima. Kulera to nije uznemirilo. Znao je on te tipove koji se iskaljuju na ženama a u stvarnosti su manji od mrava. Ulovio ga je za okovratnik košulje i izbacio iz stana. Kulerici je sve to bilo jako neobično.
Nabavili su psa, bobtaila, zvao se je Vesper. Bio je to psina i pol, veseljak kakvog nema. Kad god bi se tko pojavio u dvorištu on bi od veselja poludio, skakao na svih, lizao ih i bacao na pod, sve osim susjeda. Prema njima je bio suzdržan, ali ga je zato dubok zvuk brodske sirene uznemiravao do ludila. Kad god bi se ta sirena oglasila on bi polomio sve noge trčeći iz dvorišta u stan i skrivajući se u ćošku ispod stola.
A onda jednoga dana Zekić je prodao stan, onaj mali u suterenu, skroz do Kulerovih. Dobili su nove susjede, majku i kćer i sina od kćeri. Kćer je bila godina tu negdje kao oni, a dijete je imalo tri-četiri godine. Nisu ih mnogo viđali. Uvijek su bili u stanu, zaključani iza zatamnjenih prozora. U dvorište bi izlazili samo kada bi stavljali robu na sušilo. Kćer je majku zvala Mic, a Mic je kćer zvala Ćićo. Ćićo se je uvijek odazivala sa „Aaaaaa!“ a Mic isto tako. Dijete se je zvalo Ratko. Ponekad su ga znali čuti kako o sebi priča u ženskom rodu, „Pala sam!, Jela sam!“ Ratko se nikada nije igrao u dvorištu. Ponekad bi samo gledao kroz prozor i skrivao se ugledavši Kulere. Bojali su se Vespera, ali ne samo njega, bojali su se svega, mačaka, ljudi, prašine, svjetlosti… Kćer je na vrata stavila pločicu s natpisom „Doktorica Ćićo“ iako ih nitko nikada nije posjećivao osim Đura Kese. Bio je to stariji čovjek, oženjen. Jednom su ga Kuleri sreli u supermarketu sa ženom, pravio se da ih ne poznaje iako ih je u njihovu dvorištu uvijek ljubazno pozdravljao. Kesa je kod Mic, Ćiće i maloga Ratka uvijek dolazio s punim torbama. Jednom su ga vidjeli u autu kako se ljubi sa Ćićom. Onda su shvatili zašto se pravio da ih ne poznaje.
Bila je veljača. Vani je kao iz kabla padala kiša. Kulerica je sjedila u dječjoj sobi za šivaćom mašinom da zgotovi dječje kostime za maškare. Kuler je bio tu negdje u blizini. Odjednom su čuli da netko otvara njihova vrata i viče čudnim naglaskom, „Pomozte! Pomozte!“ Skočili su i ugledala Mic s djetetom koje ju držalo za ruku. Velike crne oči djeteta, začuđena i nesigurna pogleda, nikada neće zaboraviti. „Što se je dogodilo?“ u isti glas zapitali su, dok je Mic poluhisterično sa suzama u očima i dalje uzbuđeno ponavljala, „Pomozte! Pomozte! Ćićo će se ubiti! Ne znate vi nju! Ona je takva! Kad nešto naumi to i napravi!“
Kulerica nije mogla vjerovati da je to moguće, ali usplahirena žena natjerala je da povjeruje da će se za koju minutu u njihovoj kući dogoditi samoubojstvo.
„Požuri! Požuri!“ govorila je mužu dok se on lijeno vukao govoreći, „Ma daj, baš će se ubiti?!“ Njemu je sve to skupa izgledalo glupo, ali uspaničena Mic i prestrašena Kulerica natjerale su Kulera u spašavanje. Nakon par minuta kada se vratio Kulerica ga radoznalo upitala što je bilo. Smijuljio se je nekako čudno, onako bezvezno, glupo, i rekao, „Ništa!“ „Kako ništa, možda je htjela skočiti s litice!“ rekla je ona. On se je i dalje smijuljio, pa joj ispričao da ju je zatekao kako leži na krevetu, glavom uronjenom u jastuk. Pitao ju je, „Što ti je?“ a ona je kroz jastuk vikala, „Bižća! Bižća!“ i on je otišao.
„Jebote! Ona je vukodlak! Rekao je nekako čudno.
„Zašto?“ pitala ga začuđeno Kulerica.
„Da joj vidiš noge!“ rekao je.
„Što joj je s nogama?“ upita Kulerica..
„Ne vide se od gustih crnih dlaka!“ Zašto je to u njima izazvalo smijeh, samo oni to znaju. Smijali su se još danima.
Par dana kasnije Zekić im pokucao na vrata.
„Znate došao sam Vam javiti dobru vijest. Prodao sam i ovaj kat iznad vas. Đuro Kesa kupio ga za Ćiću. Napokon mogu otići iz ove uklete kuće!“
Došlo je proljeće. Procvala je trešnja, niknule su đurđice. Sjedili su navrh litice ograđeni od provalije željeznom kovanom ogradom. Ispod njih ljuljuškalo se razigrano more. Kuler je primijetio da se u grmlju visoko na litici, tek malo dalje od Zekićeva vrta nešto pomiče kroz šipražje. Odjednom su čuli lom granja i ugledali nečije noge koje su skliznule i visjele u zraku. „Ajme šta se to dešava!“ rekla je Kulerica. „Netko je skoro dobio krila!“ rekao je on, uvlačeći oprezno još jedan dim, pogleda uperenog u noge koje strše nad provalijom. I baš kada su pomislili da taj netko doslovno drži život u vlastitim rukama, puknula je grana koju je držao, ili možda srce koje nije osjećalo tlo pod nogama. Nešto je puknulo. Pred Kulerima se kao na trodimenzijalnom ekranu pojavila slika ispruženog tijela čovjeka koji sasvim opušteno, ispruženih ruku, u slobodnom padu, leti prema moru. Dao je svoj život za šparoge koje su rasle uzduž litice na kojoj se smjestila ukleta kuća.
Tek par dana kasnije na uskom strmom putu prema plaži, sazidanom od stotina stepenica osvanuo je natpis „Zabranjeno kupanja!“ Na slici koja ga krasila bila je nacrtana valovita linija iznad koje se ocrtavala glava čovjeka prekriženog ravnom linijom.
Tog ljeta obala podno litice, koja je dijelila svoju sudbinu s morem, izgubila je sjaj i postala brončana, sluzava, a more je izgubilo svoj miomiris.
Prokletstvo njihove kuće se je kroz kanalizacijske cijevi spustilo sve do mora i bez srama pokazalo svoje prljavo lice.

Za dobra stara vremena-Priča III o Val i Džointu

Jutros se Val ustala ranije nego obično. Sanjiva krenula je prema kupaonici a kroz misli opet joj prolazi ista jutarnja misao, „Jebeni centar. Ne mogu otvoriti prozor. Ne smijem izaći na balkon. Danas je opet jedan od onih dana kada se pune silosi i žuta prašina siluje savršeno zagađeni zrak. Smrad cigareta uvukao se u zidove stana, u robu, u posuđe, čak mi i hrana smrdi po dimu. K'vragu, moram popiti kavu i zapaliti jednu da me prođe ova tupa bol u čelu. Nema goreg nego dignuti se s glavoboljom. Nije to obična glavobolja koja dođe i prođe. To je gradska glavobolja koja se uvuče samo u one koji žive u strogom centru. Dovoljno je pogledati kroz prozor i umjesto ovčica na zelenim pašnjacima ugledati krovove na kojima umjesto ptica stoje antene, radari, čija elektromagnetska polja rade na istoj frekvenciji kao i moj mozak. Eto zbog čega se budim s glavoboljom. Željela ne željela kroz moždane vijuge prolaze mi sve te informacije. Kada bi svi ljudi nosili na glavama antene koje bi poticale telepatske mogućnosti... Uf... gadno, kakve bi tek onda imala glavobolje.“
Sat vremena prije Val ustao se Džoni, odmila nazvan Džoint.
„Jebeni centar. Otvaram prozor. Izlazim na balkon. Divota. Silikonska prašina, učmala u silosu punom žita, pobuđuje savršeni sklad misli i tijela. Prilagodba! Miris cigare uvukao se u zidove, a iz zidova u moje, alergijski načete nozdrve.
A, ne, ne, ne želim popiti kavu i volim bol u pročelju trećeočnih prikaza iza svevišnje savršenosti ljudske košture. Baš je lijepo ustati s glavoboljom. To je ona gradska, mirišljava i seizmički nedodirljiva glavobolja, a ovce na zelenim pašnjacima neka gledaju ovnovi.“ Odlučio je da će dan započeti jednim malim susjedskim prepadom.
Zadovoljan, bez glavobolje spuštao se Džoint polukružnim stepenicama prema izlazu. Susjede mu požele „Dobro jutro susjed!“ odmjeravajući ga od glave do glave. Kad se spustio kat niže one uzmu metar da izmjere u kojoj mu fazi dupe. Da li je još jebizovno?
Ušao je u prvi otvoreni dućan ispred kojeg je visjela crvena kugla. Htio ga opljačkati, ipak, te žute djevojčice su ga uvjerile da iznimno poznaju ljudsku psihu. „Ne, ne gospodine, nemojte me pljackati. Idemo iza, posevajte me i uzmite sto vam padne pamet.“ Ali jebi ga, Džoint je u pedesetima, neka radi tko mora, proljeće je.

Još uvijek u pidžami Val traži kafetjeru i ugleda je među suđem koje od jučer čeka na pranje. Mrzi jutarnje pranje posuđa ali sinoć joj je to bila zadnja pomisao u glavi. Dok se kava kuha pali radio iz kojeg dopiru riječi pjesme „Za dobra, dobra stara vremena.“ Po pjesmi koju prvu čuje ona prepoznaje dan. To je njen tarot, iz njega naslućuje budućnost. Koji je danas dan, nema pojma, šta da kuha za ručak, nema pojma, gdje je Džoint nestao tako rano, nema pojma, kako su joj na vratima skoro pedesete , nema pojma. „Fuj, fuj, fuj kako mrzim tu brojku koja započinje na slovo P.“

Hodajući prema obližnjem kafiću Džoint razmišlja:“Predivno jebeni centar. Uživam u listanju dnevnog sranja natopljenog olovnom bojom, a sve riječi koje počinju na slovo P.....cmok, liz, cmok, cmok...obožavam.“
Val nije klasična žena skoro u pedesetim godinama. Ona nema simptome klimaksa i nikad ih neće imati. Ona ne radi ono što ne voli osim ako na to nije primorana, ona uživa u onome što voli, a voli jutra prespavati. Ponekad u danima poput ovog kada se ustane oko osam povjeruje u onu staru poslovicu - Tko rano urani dvije sreće ugrabi.
Džoint je klasični jebeno gradski muškarac u pedesetima i ima teške traume klimatsko-vremenskih promjena. Radi jer je na to primoran. Obožava rano ustati. Nedavno mu je prišla jedna kurva tu iz okoline, kao muškarac odjevena. Napričala mu je gomilu laži, a on, gradski štakor, sagnuo se i poljubio ju s osmijehom na usnama rekavši: „Tko rano urani dvije „P“ tičke ugrabi.“
Vremena s djecom i školom prohujala su vihorom, ali Val, ona ne može prohujati vihorom. Svojim izgledom zaustavila je vrijeme poput Doriana Greja. Kad bi Džoint to čuo rekao bi: „Baš taj dotični Dori Gay napravio je životni tempo savršen za ljude u pedesetima.“ Ušao bi u zatamnjenu sobu, stao ispred vlastitog portreta i savršeno masturbirao govoreći: „Ne postoji ta riječ na slovo P koja to može nadoknaditi.“
Za njega su uvijek neka vremena prohujala sa vihorom. Kiša, jugo, bura, snijeg. „Jebeno mi je drago kad nešto prohuja, svrši, a svršiti se mora pa makar i s vihorom. A tek kad nas otpuše vjetar...koncentracija je isto što i konclogor. Predivno. Ljudi mi govore da su u logorima bili maksimalno koncentrirani koncentrati, a tegobe izazvane upalom zglobova, srca, pluća, želuca, jetre, hemoroida, čine ih najsavršenijima. Samo treba naučiti uživati u tome.“
A Val, ona ulazi u zatamnjenu sobu na čijim prozorima vise teški crveni zastori samo u trenucima kada je nitko ne vidi, a iz starinskog, već požutjelog, velikog ogledala, groteskno uramljenog , gleda je ono drugo lice koje vrijeme nije štedjelo, ona Val čija kosa nije obojana u crno, čije ruke su naborane, koža ispucala i suha, a pogled, pogled pun straha. Čuje ženski glas s radija koji govori o nepovoljnoj biometeorološkoj prognozi za meteopate, „ ...pa bi meteopati mogli imati smetnje u vidu glavobolje, nesanice, razdražljivosti, slabije koncentracije i slabijeg raspoloženja, a kronični bolesnici pogoršanje svojih tegoba.“
Val mrzi te gluposti o meteopatima i ljude koji padaju na njih. To im je dobar izgovor za izgubljenom mladosti, misli ona. Često je znala čuti „ joj pa ti se ništa nisi promijenila a znaš ja imam depresivni posao, uz to još i ovo vrijeme utječe na mene“, a oni drugi koji nisu imali posao a bilo ih je sve više, oni su pak bili depresivni jer ga nemaju, vrtjelo im se u glavi i kad je biometeorološka prognoza bila povoljna. Nju nisu mogli navući na ta biometeorološka sranja i ona izađe iz zatamnjene sobe ne osvrćući se na lice koje je gleda iz ogledala. Tiii-duu, tiii-duu.....čula je zvuk sirena hitne pomoći. U neposrednoj blizini bolnice čovjek se navikne na taj zvuk kao na cvrkut ptica pa se više i ne obazire na njega.
Val je zamišljeno ispijala svoju kavu paleći cigaretu kada je trgne zvono telefona. Nije voljela telefonske pozive, pogotovo tako rano. Uvijek se nerado odazivala na njih. „Halo, tko je?“ „Klinički bolnički centar, trebali bi hitno gospodina Džonia Zgubidana, znate treba nam njegova krv!“ „Žao mi je, njega nema!“ „Možete nam dati njegov broj mobitela?“ „Na žalost ne mogu, nema ga!“ „Možete mu prenijeti da ga hitno trebamo?“ „Da kad ga vidim.“ „Hvala, doviđenja!““Doviđenja!“
Da li da im vjeruje ili ne? Da li zaista nekome treba spasiti život? Pa nije valjda bolnica ostala bez i jedne kapi krvi. Ne vjerujem, misli Val i okreće broj mobitela.
Džoint je sjedio na terasi kafića smještenog u samoj zgradi željezničkog kolodvora odmah ispod zgrade u kojoj su živjeli, ispijajući svoju jutarnju kavu i listajući dnevne novine. U cijelom svom bračnom vijeku mogao je na prste izbrojati koliko puta se je Val ustala zajedno sa njime. Davno je prestao o tome razmišljati a naviku koju je stekao ne bi više mijenjao čak i kada bi se ustala. Nakon što je bankrotirao, izgubio vjeru u sve institucije, vjeru u ljude, samo bi još i to trebalo. Zvuk mobitela mrzio je jednako kao i ovrhe koje su stizale poštom. Opet po tko zna koji puta uspjela mu je uvaliti mobitel a znala je koliko to mrzi. Njoj za ljubav popustio je i evo više ni kavu ne može popiti do kraja.
Najprije mu onaj zvuk hitne tiii-duu, tii-duu, tii-duu... dao poticaj za život. Pomislio je „Još jedan sretnik uspio je dostići nirvanu. Razgolitio ju je, pojebao i njegovo ispunjenje je prešlo kozmičke razmjere.“
Sjedio je Džoint na toj terasi. Sjedio i ispijao. Ispijao što se ispiti dalo, uživao u najcrnjoj crnoj kavi začinjenoj dvadesetak posto i cigarom od desetak posto katrana i znao da je njegova savršena krv idealna za nekog sretnog izabranika. Rekao bi:“ Glasnika napaćenog naroda.“
„O pa ti si budna a tek je osam sati!“ „Ma pusti me, opet sam imala grozne snove! Nego zovu te iz bolnice, treba im tvoja krv.“ „Jedino šta mi je ostalo, ako je, nisam siguran. Dobro, vidimo se kasnije!“
Prvi dani proljeća djelovali su na Val jednako kao i na sve životinje koje spavaju zimsku san. 20 stupnjeva na termometru poput adrenalina potaknu je da iz najdubljeg kuta ormara izvuče crnu svilenu haljinu bez rukava na kojoj su bile iscrtana različita šarenila u svim zelenim nijansama. Veselila se lakoći materijala pa navuče na sebe crnu košuljicu preko nje usku haljinu koja je završavala iznad koljena, crne mrežaste čarape i na kraju natakne na noge gotičke pankerske čizme s visokim platformama i remenima koje je pažljivo zatezala jedan po jedan. Tko rano urani dvije sreće ugrabi, pjevušila je u sebi dok je ispred ogledala spuštala dugu crnu kosu koja joj prekrila uska ramena. Žarko crvenog ruža nije se željela odreći nikada. Njene pune usne jednostavno su vapile za njim od dana kad su ga upoznale. Baš kao i ona tako i njen stil nije bio ukalupljen, dozvoljavao je sve moguće kombinacije i varijacije na temu. Danas se budila priroda, a jedino Džoint prepoznati će tu simboliku njenog današnjeg imidža. Ogrlica od niza perli zeleno-žuto-crnih koje su se u nekim dijelovima spajale u žarkim, žutim cvjetovima bila je zadnji detalj kojeg je stavila na sebe.
Zadovoljna, bez glavobolje spuštala se polukružnim stepeništem prema izlazu. Susjed s nižeg kata poželio joj dobro jutro odmjerivši je od glave do pete. Navikla je na te bikove koji su patili za napuštenom prirodom. Često je znala izlaziti iz zgrade i brojati koliko bikova ima na putu do tržnice koja se smjestila odmah preko ceste. Ponekad je u tih dvjesto metara nailazila na cijela krda. Njene igre bile su toliko sulude da je u njima čak prepoznavala i krave i ovce, i sve domaće i divlje životinje.
Nije ni primijetila da je s terase kafića preko novina promatra Džoint. „Jao meni što je ovo dosadno“, misli on. „Proljeće, imidž, slojevi šminke, lastavice, ogrlice, crne čarapice...U redu može! Izvukla je Val iz ormara crnu svilenu haljinu stvorenu za pogreb. Crne mrežaste čarape da je svatko poželi pofukati u letu, a gotičke pankerske čizme za one sado-mazo da si mogu špic nabiti u guzicu. Šminka, dva milimetra debljine, rođena usta za pušenje a boja nije primarna. Eh, eh! Taj njen neukalupljeni stil već je toliko ukalupljen da mi se sere od same pomisli na njega.“
Jutros je Val najprije ušla u trgovinu ispred koje je visjela velika crvena kugla. U tom kokošinjcu mogla je pronaći čipkaste čarape u pola cijene nego drugdje. Ovoga puta tražila je bijele. Proljeće je poput rođenja, čedno i nježno, neokaljano bjelilo iz kojeg će niknuti sve ono žarko šarenilo. Pronašla ih je i to baš onakve kakve je željela, cvjetnog uzorka. Miris trgovine podsjećao je na znoj, na prekooceansku plovidbu, na prekobrojnost, a melodija koja je preplavila zrak bila je najsličnija prekuhanoj riži. Osvrnula se oko sebe, jedan par čarapa neprimjetno je spustila u torbicu koja je nježno doticala njene izražene kukove a drugi je s osmjehom pružila simpatičnom žutokljuncu iz čijih je očiju izvirao bikovski nagon.
Ulicom punom prosjaka, beskućnika, lopova, studenata, slučajnih prolaznika koračala je lagano kao livadom. Na uglu skrenula je u poprečnu ulicu. Ulica koja se spajala s tržnicom bila je prepuna svakojakih rabljenih stvari pobacanih po podu koje su ljudi izvlačili iz svojih uspomena ne bi li se prehranili taj dan. Ponekad je u tom džumbusu pronalazila prekrasne predmete kojima nije mogla odoljeti pa ih kupovala osjećajući kao da kupuje komadić vremena iz kojeg dolaze. Taj dan pažnju su joj privukle dvije fotografije. Kada je čovjek ugledao sjaj u njenim očima znao je da je dobio kupca, „Znate ovo je ostavština mog djeda, siguran sam da ove fotografije imaju oko sedamdeset godina.“ Znala je da čovjek govori istinu jer je to i sama vidjela. S fotografije požutjele od starost gledao ju čedni pogled poznate žene čije su velike bradavice nagih grudi bile naslonjene na žice harfe koju je držala u rukama. Frčkava kosa žene preko čijeg je čela prelazila tanka traka koja je bila jedini ukras i jedini odjevni predmet na njoj razvesele Val. Na dnu fotografije sitnim požutjelim slovima pisalo je Lydia 11, dok je na drugoj Lydia 17 stajala okrenuta prema ogledalu istom kao što je i ono njeno u zatamnjenoj sobi, s jednom rukom naslonjenom na okviru ogledala a drugom oslonjena na uski struk iznad velike gole stražnjice. Na Lydiji 17 jedini ukrasni predmet bio je mali uski remen sata na ispruženoj ruci. „Oprostite čime se bavio vaš djed?“ „Bio je fotograf“, odgovori čovjek. Da je čovjek mogao osjetiti udaranje Valina srca vjerojatno bi zaradio mnogo više novaca od onog što je dobio. Držala je u rukama fotografije koje za nju nisu imale cijenu. Vrijedile su više od ičega. Uzbuđena poželjela je otrčati kući i u miru sobe u kojoj je još uvijek stajalo isto to ogledalo gledati lice svoje bake ko
ja je u ono doba bila izrod ženskog roda. Njenu umjetnost prepoznao je samo fotograf koji je mnogo vremena provodio u sobi u kojoj i dandanas stoje tamno crveni plišani zastori.
Dok je stajala na semaforu čekajući da se upali zelena svjetlost prišao joj gospodin u srednjim pedesetim godinama, uglađen, u crnom odjelu. Nije ga primijetila jer joj pažnju privukla neobična scena s druge strane ulice. Gledala je u Džointa koji je na sebi imao bijelu doktorsku uniformu i bolnički krevet koji gura ispred sebe prolazeći pored autobusne stanice prepune putnika koji mu se uzmiču radeći prolaz. Gospodin u odijelu indiskretno se nagnuo prema njenom licu i promuklim glasom pitao je: „Gospođo da li ste voljni praviti mi društvo? Platio bih vam koliko god.“ Osmjehnula se i rekla: „Vjerujte mi koliko god bi platili ne bi bilo dovoljno za umijeće koje bi dobili.“ Otrčala je preko ceste dozivajući Džointa ali on se nije osvrtao već je brzo otvarao vrata portuna i gurao svoje vozilo unutra. „Što je s tobom?“ pitala ga u čudu. „Od danas imam novi biznis. Zovi me doktore!“ „Kakav biznis čovječe?“ „Bioenergija stara! Bioenergija!“ Pomogla mu je nositi krevet skroz do tavana gdje je on provodio mnogo vremena. Sjeli su na tavansku gredu dok se ispred njih zelenilo bilje koje je Džoint tu uzgajao. Dok joj prepričavao kako je maznuo bolnički krevet u rukama je motao cigaru od suhog, uzgojenog lišća. Pušili su je zajednički dok su im suze od smijeha navirale na oči. Kada joj je sve ispričao ona mu pokaže fotke na kojima nije bilo dileme da je to uistinu stara Lydia, jer stražnjica je bila identična njenoj. U trenu Val se sjeti pjesme s radija i zapjeva, „ Za dobra, dobra stara vremena.“
Odjednom zabavu prekinu nepozvani gosti. U njihov vrt ušetala su tri policajca. Val pogleda u Džonia i upita ga „Što je ovo maskenbal?“ Džoint prasne u smijeh a jedan od policajaca uljudno progovori „Gospodo uhvaćeni ste na djelu!“ Val preleti glavom da su tu zbog Džonia koji je maznuo bolnički krevet pa se uozbilji i ljubazno progovori: „Znate ako je stvar u ovom krevetu slobodno ga zaplijenite jer on nije naš.“ „Gospođo mi smo policajci a ne budale! Ne vrijeđajte nas! Ovdje smo zbog ovog nelegalnog zelenja.“ „Ali gospodine mi smo nezaposleni! Vegetarijanci! Ovo je nešpricani špinat!“
Policajac najmlađi među njima priđe starješini i kaže mu „Šefe, ovo je zaista špinat!“

Ništa

Skvrčena u starom ormaru, dodirujem stranice gurajući ih lagano, ali ne pronalazim ništa osim škripe dotrajalih dasaka i pogleda koji se zaustavlja na ispupčenim žilama dotrajalih ruku koje se poput nabujalih rijeka šire i samo što ne iskoče iz korita.
Hodam ulicom, pa naglo zabacim korak ulijevo. Ništa! Nastavim mirno koračati pa naglo zabacim korak udesno. Opet ništa! Činim to svakodnevno i svakodnevno nabasam na "Ništa". Ništavilo me pratti u stopu.
Vraćam se po ne znam koji puta na livadu mladosti, pa trčim u krug i brojim 1, 2, 3, ....500...1000. Padam s nogu od umora. Osvrnem se oko sebe. Ništa! Opet je tu!
Lutam po peronima željezničkih kolodvora. Udaram tijelom u sve moguće pregrade između perona, ali osim zadobivenih udaraca, Ništa! Ništa i ja!
Noću dočekujem mjesec pa plešem ispod njegove bijele koprene. Sve uzalud. Nešto snažnije od mjeseca okovalo me. Prizemnilo jače od sile teže. Ništa! Možda je to Ništa!
U pari iznad šalice vrućega čaja, u mirisu kamilice i metvice tražim nedodirljivo, neopipljivo. Ništa! Opet Ništa!
Prazna, šuplja, klavijatura bez tona. Cvijet bez mirisa. Dijete bez osmijeha. Eto što sam! Ništa!
Sanjam valove, sanjam obale. Sanjam zlatne ključeve nevidljivih vrata. Sanjam. Ništa!
 Između otkucaja kazaljke sata tražim. Tražim. Ništa!
Čujem samo škripu kostiju u dugim tik-tak sekundama.
Tjeskoba! Tje sko ba!  Tijesna kob! O ne! Ne! Samo to ne!
Ostala sam bez nje. Ili je pobjegla ili mi je netko ukrao.
Krajnje okrnjena Bimbi Li!
 

glitter-graphics.com

Sareni svijet malog cirkusanta

(za mog Antonija)

O! Ooo! Oooooo! Kakav bih ja bio Sveti Nikola kada ne bi ovom malom ljudskom medvjediću u čizmicu stavio jednu malu pričicu!

U jednoj maloj zgradi, iza jednih malih vrata, ima jedan mali stan u kojemu živi jedna mala beba. U tom malom stanu sve je šareno. Šareni zidovi, šareni kreveti, šareni ormari, šareni jastuci, šareno posuđe. U šarenom dnevnom boravku veliki je ekran neke velike televizije, a iz ekrana po cijele dane izlaze najšarenije slike šarenih medvjedića, pingvina, puževa, mrava, dječice, ptičica, na prekrasnim žarko zelenim livadama, najplaviji oblaci, najžuće sunce, najšarenije cvijeće, teku tu i najplavije rijeke i sve je u tom šarenom svijetu najšarenije baš kao i u malom stanu. Malom bebaču koji još ni sjediti nije naučio lijep je taj šareni svijet, i lijepi su mu osmjesi majke, i lijepi su mu osmjesi očevi, i lijepi su mu svi veseli ljudi koji dolaze u njegov mali stan. Možda zbog svega toga ili tko zna zbog čega njegovo ozareno lice čudesno je. Sjaji se poput sunašca.
Dječak se zove Antonio.
„Di si Antonioooo?“ zove ga mama a on se nasmiješi od uha do uha, a vesele mu plave oči zatitraju, a rukice zaigraju, a nogice poskoče. Htio bi dotrčati svojoj mami u zagrljaj ali ne zna kako. Ni sjediti još ne zna čvrsto. Možda će sutra već moći, ako ne sutra preksutra ili zapreksutra. Lijepo mu je čak i kada leži u svom malom dječjem vrtiću, na jastučiću malom sasvim sličnom mjesecu mladom.
Njegove razigrane ručice hvataju šarene igračke, a nožice nestašno udaraju u šareni bubanj kojemu sa jedne strane svijetli i svira sunce, a sa druge strane trube trube. A šuškalice-šuške guraju se po vrtiću ne bi li došle čim bliže njegovim ručicama. Svaka od njih silno želi pokazati tom malom veselom stvoru svoje umijeće.
Crvena hobotnica koja je godinama ležala u sanduku s igračkama, još od kada je tata od Antonia bio beba, jedva je dočekala svoj ponovni nastup i gura se najviše od svih drugih šuškalica, a veća je i jača od svih. Između njezinih crvenih krakova šarene se tri mala okrugla kotača po kojima hobotnica klizi i brža je od svih. Mali, svijetložuti rak šuškalica i rozoplavi Hipo šuškalica sklanjaju se pred crvenom hobotnicom, najstarijom od svih igračaka u kući.
Samo se šuškalica zelenoplavanarančasta, sa velikim narančastim očima, može spriječiti staroj hobotnici na putu do Antonievih ručica, jer velike oči su jednako stare i mudre kao i hobotnica.
One u njegovim rukama veselo kolutaju očima i šuškaju namigujući mu sve dok ih ne stavi u usta i tada šuškalica spokojno sklopi velike oči uživajući u djetetovim poljupcima.
Najtužnija od svih šuškalica je mala žuta žirafa. Sjeća se s tugom dana kada se Antonio najviše od svih njoj veselio. Čuva u svome sjećanju djetetove osmjehe i svaki puta kada čuje njegov glas žirafa podigne svoju tužnu glavicu ne bi li uhvatila nježan djetetov pogled.
A lukavi mali zeko šuškalica umilio se djetetovoj majci pa preko nje često stiže u Antonieve ručice i s njime ide na sva putovanja.
Samo se žarko crvena šuškalica sa velikim žutim, šuškavim suncem ne takmiči sa drugima. Ona uvijek zadovoljno sjaji i sretna je.
Od silne ljubomore na te dosadne šuškalice mali psić Sveznalica sa klempavim plavim ušima i crvenom košuljicom na slova, svako toliko oglasi se svojim nježnim glasićem: „Ja sam tvoj prijatelj! Poškaklji me po trbuhu!“ Ponekad i zapjeva poneku pjesmicu ne bi li privukao pažnju na sebe, a kada ga Antonio dohvati od silnog uzbuđenja ne zna da li da priča ili se smije, ili pjeva, pa sve to radi odjednom.
Nježno plava kravica Šarkica sa narančastom njuškicom i jednim okom većim od drugoga, strpljivo leži pored djetetovih nogu i sva ta galama šuškalica, dosadni psić , bubanj, idu joj na živce. Ona najviše voli kada je djetetova majka uzme u svoje ruke i prinese Antoniu. Tada Šarkica započne svoj šareni teatar u kojemu uvijek razigranim glasom ponavljala jedno te isto. Nakloni se i reče: „Ja sam kravica Šarkica!“ pa zamaše u krug repom a dijete se široko osmjehne a ponekad i na sav glas nasmije njenom teatralnom nastupu. „Tvoja sam prijateljica!“ i onda svečano zamuče:“ Muuuu... Volim te Antonio!“ „I ja volim tebe!“ pomisli Antonio, „ ali ne znam kako ti to reći jer teško mi je izgovarati slova, jedva sam naučio reći DA, a mučio sam se jako, jako!“
Dok se igračke u vrtiću natječu za pažnjom djeteta u maloj sobici čiji su zidovi iscrtani nježnom majčinom rukom, skupilo se cijelo društvo velikih i malih plišavaca koji s nestrpljenjem čekaju vrijeme za djetetovo presvlačenje pelena. U toj maloj sobici na stolu za presvlačenje ispod slonića Damba sa jedne strane, Šiljota s druge strane i male barke koja plovi morem noseći dječicu s treće strane, presvlače se Antoniu pelene.
Oslikani zidovi učinili su sobicu veselom, a dolaskom Antonia vesela sobica pretvorila se je u cirkus. U tom cirkusu može se sresti najčudnijih bića na svijetu. Od cijele jedne farme malih životinjica naprsnjaka, do velikog smeđeg mede Medonje, smiješnog glavonje, svemirca Toj Toja. I pingvin Gvin Gvin stanuje u tom cirkusu i ludi telefon i auto za vožnju po vodi i Wini i mala stolica za ljuljanje i vesele žabice koje vise po zavjesama i sjede na jastucima i cijela jedna bebi džungla sa majmunom koji visi naglavačke u njoj. Zaista, ta sobica je pravi pravcat cirkus.
Najslavniju točku u njemu izvodi Antonio sa svojim fontanama. Kada ga majka stavi na stol za presvlačenje on uživa u društvu svojih veselih prijatelja, i svaki puta dočim mu skine pelene Antonio od sreće piški u zrak, ponekad na bok. Antonio je pun iznenađenja i nikada se ne zna gdje će usmjeriti mlaz fontane, i sve se igračke smiju njegovim nestašnim fontanama zajedno sa mamom.
Svemirac Toj Toj stigao je u sobicu prije nego se Antonio rodio. Od kada je napustio svoj planet i našao se na Zemlji prošao je kroz mnoge nevolje pa je odlučio pretvoriti se u igračku. To je bilo najsigurnije rješenje za njega. Nije bio lijep onako kako su ljudi naviknuli pa ga nitko nije želio kupiti. Onda ga je domišljati prodavač stavio u bubanj s igračkama za koje je trebalo ubaciti kovanicu od pet kuna, pa što dobiješ-dobiješ. I tako je Toj Toj stigao u sobicu. Nikome nije previše prirastao srcu jer je imao ogromnu, okruglu glavu sa ljubičastim ćelavim tjemenom i velike začuđene oči s uzdignutim i nakostriješenim obrvama, a tijelo usko i dugačko kao i dugačke ruke. Sjedio je na krevetu ispod prozora i gledao u nebo ne bi li ugledao trag koji će ga vratiti u svemir. Tamo daleko odakle je i došao.
Kada je Antonio stigao u sobicu za Toj Toja sve se je promijenilo. Napokon je ugledao nekoga tko mu sliči. Pomislio je čak da je Antonio stigao s njegove planete ali je još premali i ne zna se pretvoriti u igračku. Velike, začuđene oči djeteta budno su pratile svaki detalj u toj čudesnoj, veseloj sobici.
Toj Tojevo lice i ljubičasta ćelava glava privlačile su posebnu pažnju djeteta. Svaki puta kada bi ga ugledao Antonio bi se svemircu osmjehnuo. Činilo se kao da ga razumije i tako je Toj Toj dobio svog prvog prijatelja Zemljana.
Potaknuta nekim čudnim, neobjašnjivim porivom majka često uzima Toj Toja u ruke i umjesto njega glasom svemirca obraća se Antoniu: „ JA SAM TOJ TOJ STI GA O SAM IZ DA LE KO G SVE MI RA SA MO ZBOG TE BE AN TO NI O TI SI MOJ JE DI NI PRI JA TELJ!“ I onda majka približi Toj Toja djetetovom licu i oni se nježno dodiruju. Od njihove radosti sobicu ispuni neka toplina, sva se zažari i zaljuljala kao da joj se vrti u glavi.
Ljubav koju je osjećao prema Antoniu učinila je Toj Toja sretnim lutkom. Prestao je tugovati za svojom planetom i cijelo vrijeme razmišljao je kako da to sretno dijete učini još sretnijim.
Jedne noći dok su mama, tata i mali Antonio spavali Toj Toj je krenuo u akciju. Došao je u dnevni boravak i bacio oko na sve one šuškave šuškalice, gumene trubilice, psića Sveznalicu, knjigu Sveznalicu Svakojaku, loptu, bubanj Bubetalo.... koji su spavali u dječjem vrtiću, a onda je okrenuo glavu prema velikom krokodilu Kroku Bloku, koji se lijeno opružio na naslonu kauča i oprezno, sa očima napola otvorenim promatrao svemirca. Između svijetlo zelene krokodilove glave i zelenog dugačkog repa sjajile su se roza, narančasta, plava i crvena kocka njegovog dugačkog tijela. U svakoj kocki skrivao je neko iznenađenje.

Toj Toj tada progovori: „O PRO STI KRO KO BLO KO ŠTO TE BU DI M IZ SNA TRE BA MI TVO JA PO MO Ć PA TE MO LI M DA ME SA SLU ŠA Š!“ Kroko Bloko je trepnuo kapcima i tako dao znak da će ga saslušati jer mu ionako dosadilo vječito ležati na naslonu kauča.
Sve igračke iz vrtića znatiželjno su naćulile svoje uši ne bi li čule što to čudni svemirac ima za reći tom umišljenom krokodilu.
Toj Toj je iznio krokodilu svoj plan a Kroko Bloko je s isplaženim narančastim jezikom razmišljao o tome pa trepnuo svojim teškim kapcima u znak odobravanja. Iz dječjeg vrtića začulo se komešanje, a potom i visoki glas crvene hobotnice: “Ružni svemircu i mi šuškalice želimo biti uključene u taj plan. Naše šuškanje najdraži je zvuk malog Antonia!“
„ PLA N KO JI SA M IZ NI O KRO KU BLO KU VA ŽI ZA SVI H A KO TO ŽE LI TE!“
„Želimo igrokaz! Želimo igrikaz!“ povikale su sve igračke iz vrtića.
Bubanj Bubetalo je povikao: „ Ja želim otvoriti igrokaz svojim bubnjanjem!“
Na to su šuškalice povikale: „Ne! Mi želimo otvoriti igrokaz svojim šuškanjem!“
„Ne može to tako!“ povikao je psić Sveznalica, „Svi vi tek kasnije dolazite na red. Ja sam najpametniji i ja otvaram igrokaz!“
„Ma vidi ti njega pametnjakovića! Povikala je knjiga Sveznalica Svakojaka, „Sve priče započinju iz knjiga, a ja sam knjiga i ja ću započeti sa pripovijedanjem!“
„Ja bih volio onu žirafu šuškalicu staviti u jednu moju šarenu kocku!“ rekao je Kroko Bloko.
Na to je prestrašena žirafa povikala: „ Ja neću nastupati s tobom!“ okrenula se i vratila u dječji vrtić.
Toj Toj je začuđeno promatrao igračke kako se prepiru, a onda je mahnuo rukom i prekinuo galamu. Ipak je on vanzemaljac i s njime se ne mogu prepirati jer tko zna kakve sve on ima moći.
U tišini koja je nastala Toj Toj progovori:
„ŽE LI O SA M DA RA ZVE SE LI MO AN TO NI A PA NE KA KNJI GA SVE ZNA LI CA SVA KO JA KA O DLU ČI KA KO!“
Ponosna knjiga Sveznalica Svakojaka zatrepće svojim velikim trepavicama. Na trenutak se zamisli pa progovori:
„Ispričati ćemo mu priču o „Šarenom svijetu maloga cirkusanta!“ Među nama ima najviše šuškalica pa onda neka one započnu pripovijedanje!“
Sve šuškalice poskočiše naprijed zajedno s malom žirafom. Nešto su između sebe šaputale: „ššššššš....“ a onda su sve u jedan glas započele svoju priču:
„ Šuškalice se ne prave važne
One uče ručice male da hvataju i šuškaju same
Ručice tako uče umijeće svoje
Pa jednoga dana iz njihova dlana
Može proizaći velika slava
I zato su šuškalice veoma važne
Zbog njih dječje kretnje postaju snažne!“
Pa zašuškaju sve u jedan glas „Šššššš.... šššššš.. ššššš....“
„Istina! Istina!“ povikao je sivi medo Linjalica kojemu su stalno opadale dlake.
„Imao sam jednu šušku i bacio sam je visoko na krušku, pa u po muke naučio brati kruške!“
pa zapijeva: „Ljulja ljulja ljuške bere medo kruške..." „ I ja sam bio bebač!“ rekao je Kroko Bloko, „pa na dnu rijeke pronašao šuškalicu, kockastu, žute boje, zbog nje sam napravio kockasto tijelo svoje i djeca me zato vole!" Na to kravica Šarkica povika: „Pogodite zašto kravica Šarkica ima veselo lice?" „Zbog jedne zvončić šuškalice!“ povikaše sve igračke! Kravica zamahne glavom a zvončić oko vrata poskoči. Slušajući kako svi hvale šuškalice, mali bubanj Bubetalo, zacrvenio se je od ljutnje pa povikao:
„ Meni šuškalice ništa ne znače,
Moje su udaraljke sto puta od njih jače!“
pa zajapureni bubanj Bubetalo zabubnja: DUM DUM DUM.....
„ Možda je bubanj veliki neznalica
ali vjerujte ja sam zbog jedne šuškalice
postao psić Sveznalica!“ povika psić i izvadi iz džepa svoju omiljenu šuškalicu koščicu.

Na to veliki namrgođeni smeđi medo, Medonja reče: „Samo ti šušketaj i lupetaj!
Ako mene pitate zašto sam ja dječji medo,
e pa nisam zbog šuškalice,
već zbog fine mmm... kašice
koje bebe jedu
i zbog toplog krevetića za bebinog medu,
i zbog ručica što me noću grle!“
Tada knjiga Sveznalica Svakojaka spazi tužno lice Toj Toja. Tankim, dugačkim prstima prolista stranice svoje, pa ozbiljna lica stade čitati redove, tek napisane nove:
„ I oni koji nikada nisu imali šuškalice mogu imati veliko srce!!!
Svemirac Toj Toj najbolji je primjer za to!!!“
„ Tako je!“ povikao je psić Sveznalica, uhvatio Toj Toja za ruku i rekao mu: „Ti si moj prijatelj!“ „I moj! I moj!“ povikaše sve igračke. Nitko nije ni primijetio da ih iz malog krevetića prate budne, širom otvorene dječje oči. Antonio je kroz otvorena vrata sobe ushićeno slušao i gledao svoje igračke obasjane sjajnom svjetlošću Toj Toja. Kada je Toj Toj ugledao radoznale oči djeteta on poput dirigenta zamaše rukom. Muzički vrtuljak nad krevetićem, kojeg pokreću vesele životinjice, zasvira, a sve igračke zapjevaju u jedan glas:
„Mi smo tvoje igračke,
hoćemo se igrati, skakati,
ručicama mahati,
nožicama lupati,
maštu tvoju buditi...
Veselo smo društvo mi...
Jednako smo važni svi!!!"
Antonio se više nije mogao zaustaviti od veselja pa je glasno počeo vikati: DADADADADADA ... Toliko snažno im je želio reći koliko ih voli ali teške su mu to bile riječi pa od muke što ih ne može izgovoriti on glasno zaplače. Na to su se probudili mama i tata a sve igračke su pobjegle na svoja mjesta.

Kako je Gvin Gvin stigao do Antonia

za mog Antonia
U najhladnijem dijelu svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode žive  od kada je svijeta i vijeka i nepreglednih ledenjaka, neobične ptice. Jedine koje  ne mogu letjeti zrakom ali zato lete morskim dubinama. Beskrajne ledene pustinje i more prekriveno ledom njihov je dom. Ni užasno velike hladnoće koje lede sve pred sobom ne mogu  otjerati pingvine iz njihova ledena carstva. Oni znaju nositi mraz u kostima , voljeti ga i živjeti s njime.
Stigla je još jedna polarna zima a pingvini brižno čuvaju svoja jaja od hladnoće. Čuvaju ih na stopalima, podignute od leda, prekrivene svojim trbusima kao oči u glavi, jer u njima se stvara novi život, nove bebe pingvina.

S prvim proljetnim zrakama sunca ledenjaci su se lagano počeli topiti i more se počelo nadzirati. Uz kvrcanje ledenjaka čulo se i kvrcanje jaja koja su se počela otvarati. Iza slomljenih ljusaka izvirivale su poput sivih pahuljastih loptica, male glavice beba pingvina. Njihove velike, kao crne špigule, sjajne oči  začuđeno su promatrale sjajnu ljepotu leda koji se presijavao od bijelog do modrog, a u suton dana kada bi sunce zašlo iza najviših ledenih planina njegov vatreni sjaj išarao bi led crvenim i narančastim zrakama. Takvoj ljepoti nitko ne bi mogao odoljeti.  Gledajući tu malu dječicu, sve jednake, prekrivene sivim paperjem, nespretne i živahne, odrasli pingvini svi u jedan glas veselo počnu kriktati i slaviti novi život.
Samo je Kvin Kvin, mlada pingvinka zabrinuta nad svojim malim jajašcem molila Boga mora i Boga leda i Boga visokih ledenjaka i sve više sile da se njeno dijete rodi živo i zdravo. I zaista toga dana dok su svi novorođeni pingvini nespretno tapkali po ledu iz njenog jajeta provirila je glavica malena kao od vrapca, bila je to glavica najmanjeg pingvina od kada je svijeta i vijeka, ledenjaka i pingvinovih jaja.
„Gvin-Gvin!“, zakriještao je mali pingvin i iskočio iz jajeta u majčin zagrljaj. Njegov osmijeh bio je sjajan i topao kao najtoplija zraka sunca, a dva tamna, okrugla oka sjajila su se kao tamni biseri.
Svi pingvini iz jata skupili su se oko njega u prvi tren začuđeni što vide tako maleno stvorenje a onda je začuđenost prerasla u radost i svi su klicali od sreće.
Mali pingvin bio je najživahnije dijete u jatu. Po prvim riječima koje je izgovorio dobio je ime Gvin Gvin. Sklizao se je po ledu kao najodvažniji skijaš. Iako najmanji preskakao je ledeno kamenje bolje od svih. Njegova radoznalost i odvažnost nisu imale kraja pa ga je brižna majka morala uvijek imati na oku.
Jednoga dana otac Gvin Gvina sažalio se nad umornom majkom i predložio joj da Gvin Gvina povede sa sobom u lov, a ona neka se naspava i odmori.
Malo Gvin Gvinovo srce htjelo je iskočiti od sreće. Radosno je jurio kroz jato pingvina uzbuđeno vičući: „Idem s tatom u jov! Idem s tatom u jov!“
Za velike pingvine put do mora nije bio dug ali za malog Gvin Gvina, malenog kao vrapčića otac se brinuo pa ga nakon nekog vremena želio podignuti ali uzalud, Gvin Gvin nije dao da ga otac nosi već je cijelo vrijeme ponosno trčao za velikim pingvinima, klizao po ledu i prevrtao se.
Kada su došli do obale mora Gvin Gvin je bio toliko uzbuđen da uopće nije osjećao umor. Njihao se na svojim malim nožicama dok mu iz očiju sjajilo uzbuđenje. Tata ga je podignuo dok je preskakivao velike sante leda, a onda se zaustavio na hridi s koje je mogao nesmetano skočiti u more.

„Najprije ću ja izvidjeti situaciju, a ti se nipošto nemoj pomaknuti sa ovoga mjesta. Gledaj i čekaj moj povratak!“ rekao je otac Gvin Gvinu.
Uzbuđeno je ostao stajati na zaleđenoj hridi i svojim sjajnim očima, ne treptajući promatrao je oca i stotine ribica koje su se razbježale od njega. Kada je otac izronio dobacio je Gvin Gvinu jednu lijepu sjajnu ribicu koja mu je trebala biti poslastica, ali Gvin Gvin nije progutao ribicu već je veselo skakao oko nje ne primijetivši da se more uzburkalo.
Tada je naišao veliki val koji je prekrio hrid i Gvin Gvin se je zajedno sa svojom poslasticom našao u moru. Nije želio izgubiti očev ulov pa je zaronio i zaplivao za ribicom sve dublje i dalje od obale. Roneći morskim dubinama osjećao je neopisivo lijep užitak zbog kojeg je zaboravio na oca i obećanje da se neće pomaknuti s hridi. Jurio je za svojom ribicom uživajući u slobodi leta sve dok se ona nije našla u jatu riba koje nisu bježale pred njime već su ga sve više i više stiskale u obruč.                                            Iznenađen njihovom brojnošću stao je kao ukipljen ne sluteći što se to događa.                                  Odjednom su ribe nagrnule na njega kao muhe bez glave. Gurale su se jedna pored druge, bježeći od toga mjesta ali bezuspješno jer mreža koja je stezala obruč oko njih nije im dozvolila da pobjegnu. Od panike  udarale su jedna u drugu. Gvin Gvin nije ni slutio da se je zajedno s njima našao zarobljen u ribarskoj mreži.
Stiješnjen između ribica osjećao je samo snažno lupanje srca i drhtavicu koja ga obuzela. Pomislio je na svoga tatu i baš kada je uspio glasno povikati: „Tata! Tata!“, mreža se podigla iz mora i naglo tresnula o sklizavi, mokri pod palube ribarskog broda.
                                                                     II
Posljednjim, očajnim snagama, ribe su se razletjele po palubi hvatajući zrak i koprcajući se.
Gvin Gvinov pogled zaustavio se na ljudima koji su okružili mrežu. Strah od tih čudnih nepoznatih stvorenja natjerala ga da glasno počne zazivati svoga tatu. Njegovo zapomaganje privuklo je poglede ljudi koji prasnuše u smijeh kada su ga ugledali. Netko je povikao:
„Od pingvina glavu ima
Al' je mali kao šaka
Kakva je to stvor
Nije valjda morski tvor!“
Tada je drugi rekao: „To je mali Ringejaja , napravio ga je morski Paja!“ „Hahahaha.....“ čuo se grohotni smijeh ljudi.
Dok su neki zbijali šale na njegov račun, drugi su ga pokušavali uhvatiti ali Gvin Gvin je poskakujući bježao od njihovih ručetina pa su se mornari rastrčali oko njega i popadali u mrežu koprcajući se zajedno sa stotinama riba. Sve manje je bilo onih koji su se smijali jer mali ali spretni pingvin preskakivao je ribe u očajnoj želji da se vrati u more. Kada je skoro bio na samom rubu palube, spreman da skoči u more, preko njega padne mreža i ponovno se nađe zarobljen.
„A ne, ne! Ti si moj suvenir sa najhladnijeg mjesta na svijetu!“ kaže kapetan broda i zgrabi ga svojim hrapavim, žuljavim rukama. Uzalud se Gvin Gvin pokušavao istrgnuti. Stisak kapetanove šake je bio toliko jak da ga čak ni Gvin Gvinovi ugrizi nisu mogli natjerati da opusti šaku.                                          Kapetan je psovao malog pingvina a onda ga zatvorio u kavez i stavio pored kormila da ga gleda dok upravlja  brodom.
Prolazili su dani a Gvin Gvin je bivao sve tužniji. Mornari su mu donosili ribice i rakove ali on nije osjećao glad. Stavljali su mu komade leda u kavez ali ništa nije moglo umanjiti njegovu tugu i čežnju za domom.
Sanjao je svoju mamu i tatu i prijatelje, i budio se je iz sna sretan što ih je pronašao, a onda kada bi otvorio oči i ugledao rešetke kaveza i ružno, neobrijano lice kapetana njegova je tuga postajala beskrajna.
Nakon mnogo mjeseci plovidbe od Gvin Gvina nitko nije čuo ni riječi. Svi su znali daje  vodica koja se svako jutro nađe u njegovu kavezu  potok prolivenih suza malog pingvina. I sami mornari počeli su osjećati njegovu tugu i žaliti ga.
Kapetanu je dosadilo gledati tužnog pingvina pa ga jednog dana dok je brod bio usidren u luci zavezao špagom za nogu a drugi kraj špage za svoju ruku, i poveo ga u obližnju mornarsku krčmu.
Pingvin patuljak budio je znatiželju svih ljudi u krčmi. Neki su mu pokušali ugurati pivo u kljun, neki cigarete, neki su ga plašili glasnim povicima „BU!“ „HU!“ ne bi li on poskočio, a on je tužan, poput igračke stajao na šanku između velikih krigli piva i nije ni okom trepnuo.
Od gustog dima cigareta, od mirisa alkohola i galame pijanih mornara Gvin Gvin je osjećao mučninu u trbuhu i problijedio je kao da ga netko polio krečom. Baš kada je pomislio da će zateturati i pasti sa šanka kapetanu je prišao mlad čovjek, uredno počešljan i obrijan. U ruci je držao snop novaca. Ponudio je kapetanu te novce za otkup malog pingvina: „Oprostite mogu li vam ponuditi određenu količinu novaca za tog malog pingvina!“ Kapetan je bez razmišljanja uzeo snop novaca, gurnuo ga u džep i bezdušno pružio čovjeku špagu kojom je držao Gvin Gvina.
Na svježemu zraku Gvin Gvinu se vratila boja u obraze. Ruka čovjeka u kojoj se našao bila je nježna. Imao je osjećaj da u svakom trenutku ako to poželi može iz nje iskočiti. Tada čovjek podigne ruku zajedno s Gvin Gvinom i pogledaju se oči u oči. Čovjekove oči imale su modru boju leda a i pogled mu je bio nježan baš kao i pogled njegova oca.
„Mene se ne moraš bojati!“ kaže čovjek.
„Znam da si daleko od doma i da si tužan, a ja ti mogu pružiti toplinu svojega doma ako to želiš!?“
Skinuo je špagu s Gvin Gvinove noge i spustio ga na pod. Stajali su na rivi ispred koje se na ljetnom suncu mreškalo tamnoplavo more.
„Možeš skočiti u more i pokušati naći put do svojega doma, ali znaj u moru kao i na kopnu vrebaju mnoge opasnosti, a ti si mali a dom ti je daleko. Možeš me slijediti, odvest ću te svojoj kući. Upoznat ću te sa svojim sinom, ima tek četiri mjeseca, čini mi se da ni ti nemaš više!“ nježno je rekao čovjek.
„Imaš li možda ime, ili da te samo zovem Mali pingvin?!“ upitao je tada.
Gvin Gvin je osluškivao nježan ton čovjekovih riječi osjećajući dobrotu u svakom izgovorenom slovu. Zatreptao je očima i prvi puta od kada je napustio svoj dom, slobodan, bez špage i kaveza  on zakriješti: „Gvin-Gvin!“
Pogled mu se zaustavi na jatu malih ribica koje su plivale tik uz obalu i on skoči sa obale u more i nestane u njegovoj dubini.
Na čovjekovu licu zatitrao je osmijeh, i baš kada je htio naglas poželjeti Gvin Gvinu sretan put, mali pingvin veselo iskoči iz mora, mokar, s ribicom u kljunu i poskoči na čovjekova stopala.
„Znači ti se zoveš Gvin Gvin, drago mi je, a ja sam Ivan. Tata od Antonia.“
                                                           III
Tog predvečerja kada su Ivan i Gvin Gvin stigli kući dočekala ih je vesela, mlada žena s bebom u naručju. Poljubac koji je uputila svome mužu podsjetio je Gvin Gvina na oca i majku koji su se često nježno dodirivali kljunovima.
„Pinči! Pinči!“ di si ti meni? Rekao je tata bebici koja se na njegove riječi široko osmjehnula. Osmjehnuo se je i Gvin Gvin, jer Ivanove riječi bile su vesele, razigrane, pune ljubavi i sreće. „Doveo sam ti prijatelja!“ i  ispruži dlan na kojem je stajao Gvin Gvin.
U prvom trenutku Pinči i Gvin Gvin samo su se gledali a onda se Antonio kojeg je tata iz ljubavi zvao Pinči, nasmijao svojim širokim, krezubim osmijehom i pružio je rukice prema malom pingvinu.
Radost djeteta, njegova svježina i nevinost natjerale su Gvin Gvina da veselo zaleprša svojim malim krilima i počne ispuštati dječje pingvinske zvukove radosti. Antonio je jezik pingvina naučio odmah pa je jednakim pingvinskim kriještanjem nastavio veselo upoznavanje. Smijeh i veselje zavladali su kućom, i od toga dana Pinči i Gvin Gvin nerazdvojni su prijatelji.
Od svih igara najviše vole onu u večernjim satima kada mama u rukama nosi kadicu za kupanje i spušta je na kuhinjski stol. Prvi na redu je Gvin Gvin. Nježno ga podiže i spušta u kadicu punu vode, a on od veselja odmah zaroni, plivajući gore-dolje, naguta se vode i grglja da sva kuća ori. „grlj grlj grlj grlj....“. Čim čuje njegovo grgljanje Antonio radosno počne kriještati i pruža ručice prema mami da i njega podigne u kadicu. Onda oni dva po vodi mlataraju rukama i nogama. Smoče mamu i tatu koji stoje pokraj kadice i cijela kuhinja odjednom bude puna vode. Ali to uopće nije važno jer najvažnija je dječja radost, a to dvoje djece u kadici, sretni su samo onako kako bebe mogu biti sretne, a to je najveća sreća na svijetu.
Ponekad u gluho doba noći dok svi spavaju Gvin Gvin razmišlja o svojoj majci i ocu pa ispušta pingvinske zvukove u kojima ih obavještava da se ne brinu zbog njega jer našao je prijatelja koji će ga jednog dana kada naraste odvesti natrag svome domu, tamo daleko, daleko u najhladniji dio svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode.
A do tada GVIN GVIN GVIN GVIN GVIN.... Voli vas vaš KINDER PINGVIN!                                      

Kako je Antonio došao na svijet

Živjela jednom jedna Baka koja je dobila unuka. Antonio je bio takva slatka beba da ga Baka nije prestajala gledati. Što ga je više gledala, to joj je srce bilo sve življe i radosnije. Zaljubila se u svojega malog unuka i nije je više bilo briga ni za koga. Zanemarila je Djeda, i po cijele dane igrala se svojim unučićem.
Kao i svaka mala beba i Antonio je često spavao i u snu se smiješio Baka bi tada govorila:“Smiješi se anđelima!“- i osmijeh bi zatitrao na njezinom licu sve dok dijete ne bi zaplakalo, a zaplakalo bi uvijek kada bi osjetilo glad. Ne bi to bilo toliko strašno da mu nije, svaki puta kada bi se namrštilo, na čelu iskočila crvena flekica. Tada bi djetetova Majka rekla:„Ljubavi mamina, pa tebi se čelo crveni od ljutnje kao malom puranu!“ Znala je Baka da to crvenilo nema veze s ljutnjom.
Bila je mudra i znala da su neku djecu na svijet donijele rode. Zašto je tome tako, samo rode znaju. Znala je da je njezinog Antonija donijela roda. Nikada ne bi išla u potragu za rodom niti bi se ljutila na nju samo da je bila malo pažljivija, da ga je roda samo malo nježnije nosila u kljunu i da mu nije na čelu ostavila taj svoj crveni rodin ugriz. Odlučila je pronaći je ma gdje god bila i upozoriti je neka ubuduće pažljivije donosi bebe na svijet.

Pitala je Baka ljude da li znaju odakle stižu rode, no oni su svi do jednoga, baš tako kao i ona znali samo da rode dolaze iz toplijih krajeva. Odlučila je krenuti u Afriku, tamo je najtoplije. Tužna što neko vrijeme neće vidjeti svojega malog princa, nije mogla zaspati. Ispod umornih kapaka gledala je lice svojega malog anđela i obećala mu da će učiniti sve kako bi njegovo lice zauvijek bilo radosno, da ću mu dati odgovore na sva pitanja i da njegovi horizonti neće završavati tamo gdje se nebo spaja sa zemljom.
A onda, kada joj je san počeo padati na oči, sinula joj nevjerojatna misao:
„Pa nisu sve rode rode koje donose djecu! Rode bebonoše! Rode bebonoše sigurno ne žive tamo gdje ljudi misle. One nisu nadohvat ljudima. One su posebna vrsta roda. Ako je donošenje beba na svijet njihov životni zadatak one se sigurno brinu da li je beba zaista stigla u dobre ruke, a ako nije mogu je uzeti natrag.
Pa da, znam gdje se krije Antonieva roda bebonoša!“- uzbuđeno uzvikne Baka.                                           Brzo se ustala iz kreveta, uzela noćnu svjetiljku i izašla bosa u spavaćici na stubište. Sva sreća da je bilo jako, jako kasno i da su svi susjedi spavali pa nitko nije vidio baku koja se u kasne noćne sate penje prema tavanu, otključava niska tavanska vrata i u mrklom mraku penje strmim drvenim stepenicama prema najvišem tavanskom prozoru.
Tiho, najtiše što je mogla podignula je prozorsko staklo iza kojeg se sjajio mlad mjesec i nebo posuto zvijezdama. Pogledala je u smjeru dimnjaka i nimalo se nije iznenadila kada je ugledala rodu leđima naslonjenu na dimnjak. Glavu koja joj je visjela na dugačkom vratu od krova je dijelio samo veliki žutu kljun, dok su joj krila i dugačke tanke noge bile ispružene po krovu. Spavala je kao top.
Tako opuštenu rodu Baka nikada nije vidjela. Rode obično ponosno stoje na vrhovima krovova, ili sjede u svojim gnijezdima i nesebično pokazuju svoju ljepotu. Odmah je znala da je to ona nespretna roda čije bebe nose rodin ugriz i zbog koje je skoro krenula na daleki put.
Provukla se je kroz mali krovni otvor i sa svjetiljkom u rukama, bosa, u dugoj bijeloj spavaćici oprezno krene prema rodi. Pazila je da je ne probudi škripa crijepa koji se od starosti već poprilično klimao.
Roda je čula pucketanje crijepa i podignula je spuštenu glavu, osluškujući s koje strane dolazi zvuk. Baka je stala kao ukopana. Kada je roda okrenula svoju malu okruglu glavu, na kojoj su se caklile velike okrugle crne oči i dugački kljun, prema baki, baka je potrčala. Svjetiljka joj je ispala iz ruke i prije nego se roda snašla Baka je uhvatila za duge noge.
Držala je čvrsto, najčvršće što je mogla dok je isprepadana roda mahala krilima pokušavajući se osloboditi bakinog stiska. Bila je velika i snažna. Gusto bijelo perje prekrivalo joj je skoro cijelo tijelo osim vrhova krila koja su bila obojana u crno. Podigla je baku u visinu nadajući se da će stisak njenih prstiju popustiti i da će se osloboditi neželjena tereta.
„Molim te stani! Neću ti nauditi!“- vikala je Baka podno nje dok su ispod njih ostajala svijetla grada, napušteni krovovi, prazne ulice.
Roda se nije zaustavljala. Letjela je sve više i više. Let joj je bivao sve teži a zamasi krilima sve sporiji. Poneka pera s njenih velikih krila padala su od napora i zaustavila bi se na tren na bakinom licu a potom odlepršala negdje u noć. I u bakinim rukama bilo je sve manje snage. Osjećala je da će joj prsti uskoro popustiti a to znači ako padne sa te visine da nikada više neće ugledati svog Antonija.                                                                                                                                                   Obuzeta strahom počela je vikati: „Rodo, rodo ja sam Antonieva baka! Molim te zaustavi se! Znaš da djeci trebaju bake. One ih najviše razumiju. One ih vole na samo njima poznat način. One znaju što djeci treba! Molim te zaustavi se! Zbog mog malog princa! Zbog Antonia!“ vikala je baka kao luda dok su joj se prsti odvajali od rodinih nogu.
„Antonioooo!“- povikala je iz sveg glasa dok joj tijelo padalo prema zemlji, a onda se dogodilo čudo. Snažni rodin kljun dohvatio je Baku za čelo i zaustavio njen pad. Baka se od straha onesvijestila. Probudila se tek kada je osjetila tlo pod nogama i snažni miris borova. Kada je otvorila oči ugledala je ispred sebe veliku rodu čije su noge i kljun drhturili od napora a ljutit pogled nije se odmicao s njenih očiju.
Baka se podignula na noge i osvrnula oko sebe. Stajala je na najvišem vrhu neke nepoznate planine čiji su se vrhovi protezali na sve strane. „Gdje smo?“- radoznalo je upitala rodu, a onda se sjetila da rode ne znaju pričati poput ljudi pa se sama sebi počela smijati. Njen smijeh nikako nije pripadao tim planinama i one su ga odbijale jedna od druge. Dok je slušala jeku smijeha kako besciljno luta planinama Baka osjeti nelagodu. Njen smijeh nije našao put s kojeg bi izašao iz ovog gorja već se vraćao nazad u njena usta zaustavljajući joj dah. Činilo joj se kao da ostaje bez zraka.
„Planina se ljuti!“- iznenada progovori roda.
„Moram te čim prije odvesti odavde!“
Dubok rodin glas iznenadio je Baku ali ona nije mogla ispustiti ni riječi. Tada su jele sve u jedan glas zašumile „ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ“ pa roda brzo zgrabi baku svojim dugim nogama i poleti prema svitanju dana.
Cijelo vrijeme spuštali su se pa bakina težina nije radila rodi onako veliki napor kao prije. Ispod njih prostirala su se zelena polja i livade. Roda se uputila prema jezeru.
Lagano je sletjela spustivši Baku na tlo. Pogledavala je tu čudesnu staricu pogledom koji je pitao da li je sve u redu. Baka sva raskuštrane kose kimne glavom pa roda to shvatila kao potvrdu. Sagnula se prema vodi i dugo ispijala bistru jezersku vodu. Baka se osvrtala oko sebe ne bi li vidjela žirafe, zebre, slonove ali vidjela je samo pokojeg zečića kako brzim trkom prelazi livadom i par srnica u daljini.
„Ovo nije Afrika?“- rekla je naglas, a roda je podigla kljun iz vode i tako se glasno zahihotala da se zagrcnula. Onda je protresla glavu i progovorila:
„Rode bebonoše ne dolaze iz Afrike!"
„Imaš li ti ime?“- upitala je baka.
„Moje ime je Rodan!“- odgovori on.
„Rodane ti si donio Antonia u moj dom, u moje srce, u moj život. Ti si ga nosio u kljunu i ostavio mu crveni trag na čelu. Rodin ugriz! Zašto nisi bio malo pažljiviji?“ Slušajući bakine riječi rodanovo lice se raznježi a kljunom počne pucketati od sreće. Tada on Baki ispriča priču:
„Tu noć sve rodine bebe bile su nemirne. Od njihova plača nisam mogao usnuti. Onda se plava svijetlost nadvila nad naš oblak i sve su rode pogledale prema nebu. Iznad našeg oblaka sjajilo se radosno lice Plave zvijezde. Njene oči su treperile kao iskrice a osmijeh se razvukao uzduž cijelog lica. Vidjeti Plavu zvijezdu i još s te blizine?! To je zaista bila prava sreća. A onda se dogodilo pravo čudo. Plava Zvijezda je iz svojih njedara modrom zrakom podigla dijete i spustila ga u moje krilo.
Iznenađenje koje je zavladalo u rodinom oblaku bilo je tako veliko da se oblak počeo njihati i sve bebe zaspale su u tren. Znao sam da bi svaka od roda bebonoša željela imati bebu koja je došla s Plave zvijezde. Prva mi je prišla Majka Roda i rekla mi: “Rodane ako je Plava Zvijezda odlučila tebi na brigu posvetiti ovo dijete znači da još uvijek nisi star i tvoja misija rode bebonoše još uvijek traje. Ova beba je poseban dar za sve nas rode bebonoše i zato je tvoja mudrost presudna za nju!“
„Star je !“- vikale su druge rode.
„Može izgubiti bebu! Nema snage za let!“
Dok su one vikale, u mojem staračkom srcu probudio se isti onaj osjećaj koji se probudio noćas na krovu u tvome srcu!“ Pogledao je baku, a ona je znala o čemu on priča.
„Više nisam bio umorni starac. Osjetio sam snagu mladića i radost života koja s djeteta prelazi na mene. Gledao sam njegovo milo lice i ćutio snove koje sanja.
Rode bebonoše ne nose samo bebe. One iz najvećih visina promatraju ljude i biraju one najbolje, najiskrenije, razigrane i nježne. Zadnjih godina dok su rode noću letjele ja sam spavao po cijele noći ali sam zato danju, odmoran, promatrao mlade parove i uvijek tražio one najprikladnije za naše bebe.
Često su me rode pitale preporuke za mnoge majke i očeve, bake i djedove, jer ako bi roditelji i bili dobri a bake i djedovi neprikladni tada bi odustajali od takovih!“
Baka je slušala tog ponosnog Rodana, upijala svaku njegovu riječ bez pitanja, bez prekidanja.
„Dijete sa Plave zvijezde moralo je imati posebne roditelje baš kao što je i Plava Zvijezda posebna zvijezda. Roditelje čija ljubav nadmašuje same sebe. Nesebične, čvrsta karaktera, nesalomljive.
I čuo sam! Čuo sam to dvoje mladih ljudi kako maštaju o djetetu. Njihova želja bila je jača od svega. Prešla je mora i planine, vinula se uvis i doputovala do mene.
Ispijeni ljubavlju i radošću dali su zavjet. Na mjestu najljepšem na svijetu. Mjestu gdje žive naši rođaci bjeloglavi supovi. Na obali mora kraj kapele Sv. Antonia zakleli su se da će svoga sina jednoga dana nazvati Antonio.
Plava Zvijezda nije samo spustila dijete u moje krilo. Dok mi ga je pružala čuo sam njen topao, nježni glas: „On se zove Antonio!“ Znao sam kome ga šalje!“
Zastao je na tren osluškujući zvukove. Nešto je čuo! Onda je brzo nastavio:„Rode su pažljive, one vole svoju djecu i ne grizu ih. Crvena flekica na njegovu čelu trag je poljupca koji sam mu dao na rastanku!“
Tada je nastao tajac. Gledao je u daljinu.
„Što je?“- upitala ga Baka.
Ššššššš .... šapnuo je svojim dugim kljunom,  dok se u daljini vidio bljesak munje.
„Moram se brzo sakriti! Dolaze kradljivci beba. Traže rode bebonoše!“ Baka ga začuđeno gledala dok je on osluškivao tutnjavu koju ona još uvijek nije čula.
„Ostani tu i zavaraj ih. Plava Zvijezda odvesti će te kući!“- rekao je Rodan i u niskom letu poletio u obližnji šumarak.
Baka nije željela da ga otkriju nikakvi kradljivci beba pa se brzo okrenula na drugu stranu i krenula uz jezero suprotno od Rodana. Nije se okrenula iako je to jako željela. Plašila se ako se okrene za njim da ga kradljivci mogu razotkriti.
Tutnjava se sve više približavala jezeru a ona se samo nadala da je Rodan na sigurnome.   Snažni udar groma rasparao je nebo svojom snagom. Baki se učinilo kao da je iz munje ispao čovjek koji se stvorio točno pred njom. Bio je viši od Bake barem duplo ako ne i bolje. Sve mu je bilo jako dugačko, noge i ruke i prsti i glava i nos i uši, samo su mu oči bile uske i stisnute. Bio je sav crn kao da je izašao iz dimnjaka a i odijelo na njemu bilo je dimnjačarsko kao i crna kapica na glavi. Ali on nije nosio sajle i četke kao svi dimnjačari. On je oko desne ruke nosio veliku mrežu. Baka je odmah prepoznala kradljivca beba koji mrežom lovi rode bebonoše. Umjesto „Dobar dan!“ on progovori:
„Ženo zar se ti ne bojiš gromova i munja? Mogu te dohvatiti svojom vatrenom moći pa tvoje unuče može ostati bez  bake?“                                                                                                                                           Brzo se Baka snašla i domišljato prevarila kradljivca:
„Čovječe, kada bih ja bila baka ne bi ovom pustopoljinom lutala i ne bih trave svakojake ubirala da bi snove čvrste usnula!“
„Znači, ti nisi baka?“- rekao je on kroz zube.
„Kakva baka te spopala? Zar ne vidiš da još nisam starica?“
„A kud si ti tako rano krenuo?“- upitala ga ona.
„Čistio sam dimnjak u obližnjem selu i slučajno srušio rodino gnijezdo. Prestrašio jadnu rodu pa je pobjegla glavom bez obzira! Nisi li je možda vidjela gdje u blizini?“
„Vidjela sam je ali ne tu u blizini!“- odgovori ona.
„Pa reci onda pobogu gdje si je vidjela?“- nervozno će on.
Baka uperi prstom u nebo i pokaže prema jugu.
„Evo tamo! Odletjela je gdje i sve rode lete. U toplije krajeve!“
„Svete mi tutnjavine! Uhvatiti ću ja nju prije ili kasnije!“- kroz zube prozbori kradljivac beba i nestane jednako kao što je i došao, u tutnjavi gromova.
Ponovno je Baka bila u iskušenju da se okrene i potraži Rodana ali nije znala koliko je Tutnjavi lukav i da li joj je zaista povjerovao, pa da ne dovede Rodana u opasnost krenula je ravno naprijed. Na mjestu gdje je jezero završavalo bio je put. Zastala je prije nego krene dalje i od umora zaspala.
Spavala je sve dok ju nije probudila noćna svježina. Kada je otvorila oči njen pogled bio je uperen u nebo posuto zvijezdama. Toliko mnoštvo zvijezda još nikada nije vidjela, a onda joj se pogled zaustavio na nježnom modrom titraju koji je dolazio iz najvećih nebeskih visina. Čim više ga gledala raspoznavala je obrise Plave Zvijezde. Toliko je sličila Antonievim očima da je baka od uzbuđenja poskočila na noge. Tek tada spazila je ispred sebe modri sjaj koji joj obasjavao put. Sjetila se Rodanovih posljednjih riječi:„Plava Zvijezda odvesti će te kući!“ Lagano je ušla u tu plavičastu maglicu a korak joj postao lagan kao da ne dodiruje tlo. Možda je ovo san?- pomislila je, jer u toj maglici bilo je tako ugodno da vjerojatno nikada čovjek ne bi poželio izaći iz nje. Pomislila je na Rodana. Bilo joj je žao što mu nije stigla zahvaliti što je baš nju odabrao za Antonievu baku. Osjetila je silnu želju da se vrati kući i zagrli svoje malo zlato. Sigurno je njena želja ubrzala dolazak kući jer je svjetlucavo plavetnilo koje ju je obasjavalo odjednom nestalo a umjesto njega ispred nje stajala je dobro poznata zgrada.
 Baka je podignula pogled prema nebu i vidjela plavi trag koji se gubio u visini. Jedino što se toga časa sjetila učiniti bio je poljubac koji je poslala Plavoj Zvijezdi.
U njenoj zgradi već odavno svi susjedi su spavali. Od snažne želje da zagrli Antonia ona potrči stubištem sve do trećeg kata a onda  zastane ispred vratiju osluškujući bebin plač.
„Ljubavi, došla ti je baka!“ rekla je ulazeći u stan.
„Mama!“ povikala je sva usplahirena bakina kćerka držeći bebu u rukama.
„Mama, zaboga gdje si nestala! Zašto si bosa u spavaćici? Kakva ti je to crvena fleka na čelu? Zašto nam se nisi javljala?“
Pokraj Bake prolazilo je stotine pitanja dok je ona polako s osmijehom na licu prilazila djetetu i nježno ga podigla iz majčina naručja. Poljubila ga u obraz i rekla mu:
 „Nije samo tebe donijela roda na ovaj prelijepi svijet. Vidiš i Baka ima rodin poljubac na čelu, i mene je donijela roda!“ Smješkao se. Znala je Baka da je dijete razumije iako ima tek dvadeset i sedam dana.
„Lude li Bake!“ promrmljala je  kćerka.
Ali Baka nije luda. Potražit će ona uskoro Rodana jer bebe rastu i moraju imati braću i seke a Rodan je star i ne smije dugo čekati.