Luckoograd

U ovoj priči živi jedna vila, živi jedan pjesnik, živi jedan pisac, živi jedno dijete,živi jedna grješnica , živi jedan đavo i živim ja zajedno sa njima. Ima nas svega sedam, kao sedam patuljaka. Sjedimo za istim stolom, jedemo iz istog tanjura i istu sudbinu dijelimo.
Vila je sasvim malena. Toliko malena da je jedva primijetimo. Ona kruži poput sjajnog oblačića iznad nas. Mirna i spokojna nekom čarobnom mrežom hvata, sprema i čuva prolaznost našu.
Pjesnik je uglavnom sjetan, stalno zamišljen, šeta naokolo i osluškuje a njegovi prsti čeprkaju po nečemu neopipljivom i brižno to spremaju u mali zlatni kovčeg kojeg sebično čuva i uvijek dobro zaključava lokotom čiji ključ nitko od nas ne može dotaknuti.
Pisac okružen dimom cigara rijetko se pomiče iz svog starog kožnog naslonjača. Pomalo mahnit, divlja pogleda, izmišlja najčudnije priče pa nas posjeda oko kamina i davi suludim pričama koje nitko ne razumije. Moram priznati, priče za djecu dobro mu idu iako u zadnje vrijeme piše same gluposti, jedino njemu smiješne.
Dijete se ne obazire previše na nas, ono se po cijele dane bezbrižno igra i trčkara naokolo. Njegov dječji svijet otvoren je za sve nas ali ipak mala vila je ta koja najviše vremena provodi u njemu.
Grješnica je mrzovoljna, iako to pokušava prikriti vrteći oko sebe hula-obrambeni- obruč-hop. Ponekad joj on padne i u tom trenutku na njenom licu može se ugledati siva boja bojazni ali ona se tada brzo sagiba i podiže svoj obruč i zavrti ga nanovo.
Đavo ko đavo iako se pravi da ga nije briga za ništa, briga ga je za sve. Svako toliko koža na vratu mu se zacrveni pa nas krivi zbog toga. Kaže da mu mi stvaramo alergiju.
A ja?! Rastrgana među njima nemam vremena ni za šta. „Nisam vaša sluškinja!“ derem se na njih, ali oni me ne čuju i nanovo traže moju pažnju. Dani mi u trenu prolete a ja se pitam gdje sam bila, šta sam radila.
Jednoga prohladnog, zimskog dana dok smo se svi zajedno dosađivali đavo je odlučio prekinuti tu dokolicu i nagovorio je grješnicu da ukrade vili mladost moju. Kod male vile ona je bila najsigurnija, kao uostalom i sva prolaznost koju ona čuva. Spoznaja da mi je netko ukrao mladost bila je strašna. Svi su se uznemirili a ja sam cijeli dan stajala ispred ogledala i tražila je uzalud.
U našem malom svijetu raste jedna breza. Htjela sam otrčati do nje i zagrliti je kao i obično kada me obuzme tuga, ali naslonjena na brezi stajala je grješnica i zlobno pjevušila, „Rožica si bila rožica već nisi.“ Nervira me ta žena. Izbjegavam je koliko god mogu i potajno mrzim.
Pjesnik se počeo motati oko mene skupljajući u svoj kovčežić ono neopipljivo a ja sam ovog puta dobro znala da skuplja moju zebnju . Očaran njome skladao je stih za stihom ne bi li mi vratio ukradenu mladost, pa je u svakoj mojoj bori prepoznao godinu jednu, a u očima mladost cijelu. Iako pomalo čeznutljivi njegovi stihovi davali su mi neku novu snagu. Slušajući ih činilo mi se kao da vidim deblo stabla sazdanog od godina i čim ih više ima krošnja je sve šira, sve ljepša, sve gušća a deblo stabilnije.
Pisac je duboko u sebi osjećao moj gubitak zbog kojeg je napisao Memoare jedne žene. Bilo je to sjećanje na mladost iz koje je nikla ljubav kojoj nema kraja. Njegova priča poput jutarnje rose navlažila je moje oči, a u grudima probudila davno zaspale leptiriće čiji su titraj osjetili svi u sobi.
Đavo koji je stajao na vratima smijao se do suza, a vila skvrčena u krošnji, obavijena zlatnim listićima breze drhtala je zbog učinjene nepravde. Onda je kroz otvorena vrata među nas dotrčalo dijete i zavikalo, „Mladost se ne može ukrasti!“ Zbunjeno smo gledali u dijete pa u brezu čiji su se listići titrali jednako kao i naša srca i shvatili smo da je dijete u pravu. Osmjeh je obasjao naša lica dok je sjajni oblačić male vile veselo kružio nad nama.
Đavo uvijek izaziva nevolje. Jednom je piscu, onako u prolazu, bez veze, iz rukava istrgnuo maštu. Pisac je tugovao, noćima budan u zvijezde gledao, nije ni jeo, ni pio, čekao je mjesec da ga maštom ispuni. Pjesnik ga je gledao ali njegovu bol u stihove pretočiti nije mogao. Strah da đavo ne učini isto i njemu zanjemila ga. Vila je uzalud tješila pisca. Čak je i grješnica tugovala i nudila mu svoje priče na dar, a pisac je i dalje samo u zvijezde gledao i mjesečinu novu čekao. Dok su svi oni bili zaokupljeni piščevom tugom ja sam se napokon mogla posvetiti samoj sebi. Trčkarala sam oko sebe kao mačka oko vruće kaše dok mi je đavo sa strane vikao, „Ti si dušo doista nepopravljiv egoista!“ Nije to dugo trajalo. Sve dok nije dijete dotrčalo do pisca i pred njega istreslo vreću punu mašte. „Mašta ne može nestati kao ni mladost!“ povikalo je dijete. Pisac je pogledao u dijete, izvukao iz džepa cigaru i mahnito počeo izvlačiti maštu iz vreće. Začuđeno smo gledali u čudna, svakojaka bića koja su izlazile iz vreće. Kao iz Aladinove svjetiljke pred nama su se stvarali različiti svjetovi. Vidjela sam svijet sasvim drukčiji od onog kojeg znam , bila je to Kolijevka života iz koje se budi Sunce i dijete koje u njoj spava. Svatko od nas gledao je u nešto drugo.
Zbunjeno smo se pogledali a kasnije smo dugo prepričavali svaki svoju sliku mašte i zahvaljivali djetetu na daru koje nam svima poklonilo.
Đavo, ne zbog toga što se zove Đavo već zbog toga što je zaista pravi đavo jednom nas je tako začarao da nitko od nas nije mogao vidjeti , ni čuti malu vilu. To je bilo đavlje najveće zlodjelo. Svo to vrijeme živjeli smo nekako odsutno. Uhodano smo obavljali poslove bez ikakve volje, radosti i poleta. Uhvaćeni u nekoj rutini zaboravili smo na sve ljepote koje život čine. Sva sreća u toj nesreći da je dijete bilo toliko zaigrano da đavolja čarolija nije jedino na njega djelovala. Vidjelo je ono tužnu vilu dotrčalo među nas i zavikalo, „Ako ste zaboravili na vilu onda ste zaboravili i na mene!“
To dijete nas uvijek zbunjivalo pa tako i sada. Zbunjeno smo gledali u njega pa u tužnu vilu koju je držalo na ispruženom dlanu i đavolje čarolije je nestalo. Đavla nismo krivili za ništa jer znali smo da sve njegove čarolije ne mogu djelovati na nas ako to zaista ne želimo. Pogriješili smo!
Nakon tog događaja pjesnik nas je svih izbjegavao iako nije mogao otići daleko od nas, jer naš je grad toliko malen da ga jednim pogledom cijeloga možeš obuhvatiti. Gledali smo ga kako u dvorištu pored breze kopa duboku jamu i u nju spušta svoj zlatni kovčeg od kojeg se nikada nije rastajao.
Slutili smo da je netko ubio njegove stihove sve dok nam jednoga dana nije priznao da smo mu toliko dosadili svojom providnošću da se jednostavno ne želi ponavljati u stihovima i zbog toga sahranio je poeziju. Nazvao nas je razlivenom mrljom, okrenuo leđa od nas i mrmljao nešto sebi u bradu. Još uvijek se molimo za pjesnika i nadamo da će jednog dana otkopati svoj zlatni kovčeg i ponovo u njega skupljati sve ono što jedino on može opipati.
Imamo mi i sretnih dana. Najradosniji su oni kad se naše male ruke spoje, kada se rađaju ljubavi nove, a rađaju se, kad jedni druge hrabrimo, nadopunjujemo i uživamo u tome.
Pisac je u svojim djelima grješnicu oslobodio svih grijeha nakon čega je ona zauvijek odbacila svoj hula-obrambeni-obruč-hop i zavoljela pisca za vijeke vjekova. Đavo nas ponekad nasmijava do suza, iznenađuje nas svojim vragolijama kojima ponekad nastupa u našem malom cirkusu. On je ustvari naš najbolji komičar i kad ga doživljavamo kao takvog njegova djela ne mogu bitno utjecati na nas. Mala vila nam svima donosi mir i radost pa čak i đavlu iako to nikada ne bi priznao. Dijete nas uvijek nanovo iznenađuje svojim dosjetkama.
U gradu skrivenom od svakog pogleda, u gradu s jednom ulicom, jednom brezom, jednim cirkusom, jednom kućom, pod jednim krovom živi nas sedmero i pjevamo…“ U jednom vrtu među cvijećem sićušan grad se sakrio u njemu žive mala bića kažu da Luckoograd je to.“

Da, mi smo svi jako, jako maleni, pa nas Vi ne možete vidjeti kao ni mi što ne možemo vidjeti Vas i vaš grad, ali ako slučajno ovo pročitate znajte da Vas mi volimo i želimo Vam sve najbolje u vašem malom svijetu.