Priče iz snova III

Neobična je ta Irma. Zaista! Ulazi u tuđe snove i u njima nestaje kao mali oblačić koji se stapa s nebom i gubi zauvijek u dubokom plavetnilu sna. Ne mari ona za tuđe snove više je muče njeni. Osjećala sam da joj izmiču jednako kao što ona izmiče u tuđim snovima.
„Irma, Irma, šta je s tobom?“ pitala sam se gledajući je drukčiju a opet istu, gledajući je odsutnu a opet prisutnu, gledajući onaj neuhvatljivi plamičak u njenim očima.
„Irma probudi se!“ govorila sam joj. „Ne bježi od stvarnosti! Ne traži snove! Živi!“
Na moje riječi Irma bi odgovarala tek mrvicu proširivši rubove usana. Podsmijehom koji se zaustavljao iza njenih zatvorenih usnica završavala bi svaka naša priča, ali ne i danas.
„Slušaj!“ rekla je mirnim, pomalo promuklim glasom. „Nemam pojma kako sam se našla na toj prašnjavoj seoskoj cesti. Ispod sivih jesenskih oblaka u nekom beznadnom i turobnom kraju hodala sam posred ceste posute pijeskom bez straha od auta. Kad bolje razmislim prije bi se nadala kaubojskom dvoboju nego čemu na motorni pogon. Čak i bilje koje je raslo uz put bilo je kržljavo i razrijeđeno. U daljini vidjela sam djecu koja trčkaraju ulicom zadirkujući se. Približavala sam se naselju kad me opazila djevojčica i trčećim korakom krenula mi u susret. Njena crna kovrčava kosa poskakivala je zajedno s cijelim bićem. Primijetila sam čvrsto i jako tijelo ispod dronjave, smeđe haljine koja joj sezala do listova. Na prljavom djevojčinom licu svjetlucale su se crne oči. Pogledavši je bolje shvatila sam da je crnkinja. Neobično za ovaj kraj.
Dojurila je do mene sva usplahirena i molila me za pomoć. Riječi su joj bile isprekidane i nepovezane. Dok sam pokušavala povezati njene riječi o strahu i nekakvoj nevolji koja vlada u selu ona me je čvrsto držeći za ruku uvela u prvu kuću koja se našla uz cestu. Bio je to običan mali kućerak s dvorištem, ništa neobično. U hodniku stajali su ljudi, prepoznala sam ih. Prepoznali su i oni mene ali se nisu pomicali sa svojih stajaćih mjesta. Baš kao figure u šahu samo su me promatrali svojim ozbiljnim pogledima. U zraku se osjetio neobični i nesvakidašnji miris isčekivanja. Tada mi je prišla žena . Gledala sam u njeno nabreklo, okruglo lice i oči koje su vjerojatno presušile od izlivenih suza, njeno ispaćeno mlohavo tijelo već odavno je izgubilo izgled mlade žene koju sam poznavala. „Ona je tamo!“ rekla mi je i pokazala rukom na jedina vrata u dnu hodnika.
„Pa dobro, šta, ona je tamo“ pomislila sam u sebi i krenula prema vratima razmišljajući hoće li me prepoznati ili joj se memorija već odavno izbrisala dok su me pratili smrknuti pogledi ukipljenih rođaka. Dok sam otvarala vrata sobe mirne misli moje glave podrhtavale su. Još je živa!
A onda mi se pred očima ukazala ogromna prostorija, veća i od same kuće. Bila je velika kao neka dvorska sala samo što u njoj nije bilo ničeg osim starog bračnog kreveta koji je stajao posred sobe. Učinilo mi se kao da prvi puta vidim to oštro lice još i bijelo kao oštro brašno. Čak i bijela oštra kosa stršila je oko lica kao da je pod naponom. Možda zbog toga bjelila njene crne oči izgledale su duboke kao ponor. Pogled joj bio napet kao napeta praćka koja samo što nije okinula. Taj živi i odsječni pogled bio mi je nepoznat i neočekivan. Možda dok sam bila dijete nisam išla za tim.
„Ja sam Irma. Sjećaš li me se?“ Raširila je oči i radoznalo me obuhvatila pogledom.
Muk koji je nastao prekinut je njenim neočekivano brzim skokom iz kreveta. Koja brzina!
Stajala je na podu tik uz krevet okrenuta prema meni. Njene prednje dvije noge uspravno su stajale, čvrsto uperene u pod. Na čvrstom vratu koji se nadizao nad njima stajala je glava divokoze, koja me vragolasto promatrala. Mirna i spremna kao da stoji na cilju da osvoji olimpijsko zlato.
Izgledala je sasvim zdravo i po bjelini zaista sličila na onu sebe iz kreveta osim šta je sada imala dva prekrasna debela uvojita roga, gustu bijelu bradicu i tijelo prekriveno gustom dlakom. Ali nije ona bila obična divokoza više je podsjećala na albino bivola. Snažna i samouvjerena, na usnama je imala osmijeh sasvim sličan onom mom s kojim završava svaki razgovor. Sa genima nema zezanja! Pomislila sam.I da! Bila je to Matuzalem divokoza.
Možda mi se zaista disanje usporilo jer još nisam uspjela ni udahnuti zraka a divokoza se zašprintala uzduž sobe točno do mene. U toj brzini moje misli i motorika zaustavile su se i poput zaslijepljena ovna buljila sam u tu divokozu. K'vragu možda sam se zabezeknula a ona se u trenu ponovo pretvorila u tetku Miku, žilavu ženu luda pogleda koji je kao disko kugla šarao po meni. Densaj Irma! Njene usne pomicale su se brzo kao da slasno brsti najukusniji bršljan dok su iz njih izlazile riječi. Možda tehno? Osim napetosti u glasu ništa drugo nisam razumjela. K'vragu!! Uvijek obraćam pažnju na krive stvari! Moram se opustiti.
Uhvatila me je pod ruku i krenule smo niz hodnik. Odjednom shvatim da u desnoj ruci čvrsto držim dijete. Pogledam ga. To milo lice dječaka od kojih 8-9 mjeseci nježno me gledalo. Ta djeca nikako da mi se skinu s vrata!
Kozji tenor tetke Mike parao mi uši. Osjećala sam da će za koji trenutak učiniti neku strašnu preobrazbu koja unosi strah u zdrvljevene rođake. Baš me zanima šta? Odjednom začujem glas djeteta koji mi šapuće na uho, „Irma ona je zlo!“ Bila je to rečenica koju je izgovorio čovjek skriven u tijelu djeteta. K'vragu! K'vragu! Sada je svu moju pažnju okupirala misao o djetetu koje govori odraslim jezikom. I ta jebena misao, neprihvatljiva u svijetu snova oduzela mi je san.
Meeeeee, meeeee, meeee……..