Formula za sreću- Priča IV o Val i Džointu

Od kada je Džoint osvojio „dobitak na lotu“ Val je preplavila nova mladost. Bezbrižnost koju je osjećala izbrisala je simptome klimaksa, otjerala fjaku, čak je nestao i jutarnji mamurluk. Višak energije koju je osjećala koristila je u svrhu zdravog života. Novac je imao neku hipnotičku moć koja ju je natjerala da prestane pušiti i umjesto jutarnje kave pije prirodne napitke. Najčudnije je to kako joj je novac oduzeo sve želje za kupovinom, a osjećala se savršeno dobro. Svejedno, brinula ju je pomisao da nije možda izgubila maštu.
Džoint je sve češće znao mislima odlutati. Smišljao je način da udvostruči ono što im je ostalo. Nije želio više riskirati. Jedna pljačka banke bila je dovoljna, čak i previše za jednog pacifistu kao što je on. Za njega je to bila veća trauma nago za bankovnu činovnicu koja mu drhtavim rukama vadila novac iz sefa.
Nakon mjesec dana provedenih u Las Vegasu plijenio je pažnju svih žena iz susjedstva pa tako i bankovne činovnice. Izgledao je očaravajuće u pimp odjelima koja si je nakupovao. Dugački kaputi imitacije tigra, leoparda i razno raznih zvijeri u kombinaciji sa hlačama na trapez, šeširima, štapovima i debelim prstenjem koje mu krasilo prste isticali su ga u gradskom sivilu ljudi, zgrada, ulica...Samo se Val sprdala njegovim imidžom nadjenuvši mu novo ime „Bubimir.“
Svako jutro iz obližnjeg kafića nosio je činovnici u banku vruću čokoladu sve dok se nije potpuno predala njegovom umijeću bioenergetičara. Žena je bila totalno spaljena, svršavala je čim bi ga ugledala. Svaki njen orgazam Džoint je produživao svojim bezobraznim seksualnim pričama.
Te kreštalice kojima su glavom prolazili samo brojevi znale su ga napaliti, a u tim godinama to mu je nedostajalo. Uvijek kada bi odlazio iz banke ona bi govorila 123, 252, 76.... broj riječi koje joj je poklonio tog dana. „Obožavam glupače!“ mislio je smješkajući se.
Dok je oblačila trenirku gledala je u Džointa koji je u bijelom, zgužvanom odijelu spavao kao zaklan. Uz njegov bok privila se Tekila. Neobična je bila ta kuja. Pronašli su je jedne noći dok su pijani izlazili iz Caesar's Palace kasina. Hodala je za njima cvileći a kada su ušli u taksi ona je skočila Džointu u krilo. Proputovala je pola svijeta da prisvoji Valin dio kreveta. Ona se zbog toga nije ljutila, Džoint je i tako s godinama sve više prakticirao platonsku ljubav.
Jutros u ranu zoru neki tipovi su ga doveli kući. Mrtav pijan pao je na krevet i više se nije budio. Val otvora prozore stana mrmljajući „Crknut ću od truleži tvog zadaha.“ Krene u jutarnji džoging. „Apokalipsa!“ gleda u stupove sa zastavama i shvati da je opet nekakav praznik. Nigdje nikog na ulici, tek kod prve otvorene trgovine ugleda trojicu klošara. Naslonjeni na zidu izgledali su kao da stoje na terasi vlastitog stana ispijajući jutarnju dozu zaborava.
Cesta je bila prazna, tu i tamo poput aveti projurio bi poneki autobus. Trčanje ju brzo umaralo pa nakon nekog vremena počne brzo hodati. Džoint joj ne izlazi iz misli. Sumnjiv je. Nešto taji. Ne radi se o preljubu. Val je zaista bila nezamjenjiva, ali ne u svemu. U pretjerivanju svakako, rekao bi Džoint. Bojala se da ga novac previše zaludio. Opet je imao mnogo prijatelja a znao je dobro da su prijatelji lešinari koji će mu oglodati kosti ako im to dozvoli. „Muškarci su naivčine koji su izmislili izreku -naivna kao sobarica, da bi prikrili svoju najveću manu.“ „Varaš se Val!“ čula je Džointov glas. „Muškarci su to smislili da bi ih s alibijem ševili.“ „Kreten!“ zaključi ona. Zapazi desetak ljudi odjevenih u crna odjela koji stoje u malom parku podno njezinog prozora, okupljeni pokraj spomen ploče kojoj nikada nije pridavala pažnju jer nije voljela mramorne ploče pogotovo podignute na septičkoj jami zgrade. Podsjećala je na jeftinu grobnicu a nije grobnica, osim ako se zakon nije promijenio pa se sada čovjek može pokopati i u gradskom parku. Visok, jak muškarac koji je stajao pored spomenika držao je nekakav govor dok su dvojica naslanjala vijenac na ploču i palila svijeće. Mladić s televizije snimao je taj čin. Val nije imala namjeru zaustaviti se. Pogleda iznad njih u prozor na trećemu katu i vidi Tekilu koja ju je prepoznala po hodu. Njeno glasno lajanje nadjačalo je govor čovjeka ali to i ne bi bilo tako strašno da se Tekila nije poskliznula i pala točno na glavu govornika. Užas koji se ocrtao na licima ljudi zaustavio je ceremoniju. Tekila je s njegove glave pala na travu ali čovjek je na podu ležao mrtav. Dok ju je Val prestrašenu podizala u svoje naručje čula je glas voditeljice koja se odjednom stvorila pored nje, „Ponos naše zemlje, čovjek koji je bio nosilac najviših odlikovanja nastradao je od psa u glavu!“
Da je to kraj priče Val nikada ne bi završila na psihijatriji. Ni pas u glavu, ni tužba udruge za zaštitu životinja, ni to šta su ih proglasili državnim neprijateljima ne bi slomilo Val kao što ju je slomila vijest da je Džoint tu noć prokockao sav novac na pokeru. Nije plakala, nije ni vikala na njega, nije ga mrzila, samo nije mogla gutati zrak. Davio je. Bio je to najjači trenutni stadij napada depresije. Nelagodu davljenja nisu joj pomogli ublažiti svi mogući sedativi. Šutjela je dok joj Džoint objašnjavao da to nije smak svijeta i da će ih opet izvući iz krize. U jednom trenutku nije ga više mogla slušati pa se luđački počela derati: „Nisi ti Vito Corleone, ti si budala!“ „Tekila, Tekila da si barem nju spizdila u glavu!“ mislio je on gledajući je ludu.
Stajala je u redu ispred šaltera nad kojim je ogromnim slovima pisao natpis „Klinika za psihičke bolesti.“ Zaključila je da luđaci imaju loš vid i pomislila: „Možda ja ipak ne pripadam tu, moj vid je dobar.“
Otvorili su joj karton. Gledala je u ljude koji su sjedili, dizali se, šetali, ponavljali stalno jedno te isto, pjevušili, ubijali nevidljive mušice po sebi, napuhavali-ispuhavali obraze…. u svakom slučaju dobro su se zabavljali. Bilo je to veselo društvo čiji prosjek veselja je kvarila njena bezlična pojava. I sama je primijetila da se ponaša poput nekog psihopate koji ima skrivene namjere. I zaista uhvati se u razmišljanju: „Baš dobro sada imam otvoren karton na psihijatriji. Za poremećene zakoni ne vrijede.“ Po glavi su joj se motale najcrnje slike.
„Val Zgubidan, ambulanta 16!“ čula je piskavi glas koji je dopirao iz zvučnika. Osjeti nož koji je probada u trbuhu. U uskom hodniku popločenim sivim plastičnim pločama stajala su poput vojnika u redu vrata do vrata. Ljudi koji su stajali ispred njih bili su nekako zbunjeni, prestrašeni, poput male djece koju su roditelji pustili samu a znali su da će ih kada se vrata otvore progutati neko čudovište. Vrata s brojem 16 bila su otvorena pa Val nije imala mnogo vremena za razmišljanje već zakorači preko praga i ugleda čovjeka prilično zgodnog tek par godina mlađeg od nje, opušteno zavaljena u svoju polu fotelju.
„Gospođo Zgubidan, izvolite sjednite!“ dok je ona polako sjedala gledala ga u oči kao i on nju. Učinilo joj se da taj pogled traje duže nego što je normalno prije nego je on progovorio.
„Onda, možete mi reći razlog zbog kojeg ste ovdje!“ gledala ga i dalje promatrajući svaki njegov slučajni trzaj. Nije očekivala da će joj psihijatar iz prve postaviti tako jednostavno pitanje. „Zašto je onda psihijatar? Zašto bi mu rekla zašto je ovdje? Neka sam pogodi!
Ako mu kažem davim se, imam bol u grudima, ne mogu plakati a plakala bih, trebaju mi antidepresivi jer očito je da sam u kurcu. Muž mi je bankrotirao, opljačkao banku, spizdio novac na pokeru, pas mi ubio Facu, nemam love ni za cigare a kamo za kruh. Pa daj molim te, ne možeš samo tako lako doći do informacija, kriza je, ljudi su bez novaca, zaradi plaću.“ Promatrala ga pa progovori: „Smog!“ Njezin direktan, artikulirajući glas uđe u njegove velike uši. „Smog? To je za pulmologiju!“
„Ne brine mene dišni sustav doktore, ni plućne bolesti. One se ne vide!“ Promatrao ju je pustivši je da priča dalje. Svjesna njegove taktike Val nastavi: „Ubija me svakodnevno pranje kose. Svi ti šamponi, balzami, ampule…ništa ne pomaže. Kosa mi se masti, gubi sjaj već par sati nakon pranja. Mislim da se je sav gradski smog urotio protiv mene, uvukao mi se pod kožu i ubija me.“ Doktor je lagano kimao glavom povremeno govoreći „Da, da!“, pa Val nastavi, „Znate zabrinuta sam zbog psa, podvojena je ličnost. Ponekad misli da je ptica. Čini mi se da ima shizofrenični poremećaj ličnosti.“ Gledala je u njegov tup izraz lica testirajući ga na neki svoj lucidni način. U jednom trenu shvati da je čovjek preko puta nje osuđen na vječnu patnju. Njegovi mišići za strpljenje bili su toliko napuhani, ojačani do granica normalnog, mogli bi uskoro puknuti. Val odluči promijeniti pristup.
„Mislim da bi bilo bolje da me najprije malo opustite, znate onako neformalno. Previše brzo prelazite na stvar a to mi se ne sviđa. Čak i voditelj milijunaša ima bolji pristup prema kandidatima od vas doktore!“
Osmjehnuo se nekako ironično i rekao „Izgledate prilično zdravo!“ „Mislite, za razliku od Vas?!“ odgovori Val. „Zar ste pomislili da sam bolesna samo zato što sjedim u ordinaciji nasuprot psihića?“ U mikro sekundi osjetila je njegovu zbunjenost.
„Val, ne seri!“ odjednom ozbiljno progovori doktor. „Ti sereš! Ponavljaš to pitanje kao papiga svaki dan barem dvadeset puta. Sanjaš ga čak!“
„Kako želiš da te opustim?“ progovori hladno.
„Upoznaj se sa mnom, pričaj mi nešto, bilo što, nasmiješi me, rasplači me, naljuti me…izazovi bilo kakvu emociju. Čovječe ti si psihijatar a ne ja!“
„ DA ja sam PSIHIJATAR, a ti si PACIJENT. Acting out- nekontrolirano izražavaš misli i osjećaje, tvoja pasivna agresija je opasna.“
Onda se uspravio na polu fotelji, nataknuo naočale i krenuo pisati, „Pacijent ima čudan i ekscentričan izgled, neprikladno zavodničko ponašanje, nedostatak želje za kontaktom, visoko sugestibilan. Dijagnoza: Dramatično, emocionalni poremećaj ličnosti, nedostatak empatije, tipično za ljude koji žive u gradu.“
Izvadio je iz ladice knjigu s naslovom „Stručni vodič za oboljele“, 125-to izdanje, čiji je autor bio on. „Gospođo Zgubidan moja preporuka je da kupite ovu knjigu i garantiram da će Vam se život potpuno promijeniti, nestati će svi Vaši problemi, nesanice, brige, smog, za samo 300 kuna dobiti ćete formulu za sreću i postati normalna ličnost!“
Ustala se sa stolice sasvim polako. Poravnala suknju, izvadila iz torbice kutiju s cigaretama, polako pripalila jednu dok ju je on ispitivački promatrao. Uvukla je dim pa ga otpuhala točno prema njemu, usne je tek milimetar razvukla u lagani osmijeh i rekla: „Zaista ste ljubazni tetkice, preporučam teretanu Y-M-C-A.“ Izašla je iz zgrade obojene u žuto i zapjevala „it's time to rock and roll…“