Za dobra stara vremena-Priča III o Val i Džointu

Jutros se Val ustala ranije nego obično. Sanjiva krenula je prema kupaonici a kroz misli opet joj prolazi ista jutarnja misao, „Jebeni centar. Ne mogu otvoriti prozor. Ne smijem izaći na balkon. Danas je opet jedan od onih dana kada se pune silosi i žuta prašina siluje savršeno zagađeni zrak. Smrad cigareta uvukao se u zidove stana, u robu, u posuđe, čak mi i hrana smrdi po dimu. K'vragu, moram popiti kavu i zapaliti jednu da me prođe ova tupa bol u čelu. Nema goreg nego dignuti se s glavoboljom. Nije to obična glavobolja koja dođe i prođe. To je gradska glavobolja koja se uvuče samo u one koji žive u strogom centru. Dovoljno je pogledati kroz prozor i umjesto ovčica na zelenim pašnjacima ugledati krovove na kojima umjesto ptica stoje antene, radari, čija elektromagnetska polja rade na istoj frekvenciji kao i moj mozak. Eto zbog čega se budim s glavoboljom. Željela ne željela kroz moždane vijuge prolaze mi sve te informacije. Kada bi svi ljudi nosili na glavama antene koje bi poticale telepatske mogućnosti... Uf... gadno, kakve bi tek onda imala glavobolje.“
Sat vremena prije Val ustao se Džoni, odmila nazvan Džoint.
„Jebeni centar. Otvaram prozor. Izlazim na balkon. Divota. Silikonska prašina, učmala u silosu punom žita, pobuđuje savršeni sklad misli i tijela. Prilagodba! Miris cigare uvukao se u zidove, a iz zidova u moje, alergijski načete nozdrve.
A, ne, ne, ne želim popiti kavu i volim bol u pročelju trećeočnih prikaza iza svevišnje savršenosti ljudske košture. Baš je lijepo ustati s glavoboljom. To je ona gradska, mirišljava i seizmički nedodirljiva glavobolja, a ovce na zelenim pašnjacima neka gledaju ovnovi.“ Odlučio je da će dan započeti jednim malim susjedskim prepadom.
Zadovoljan, bez glavobolje spuštao se Džoint polukružnim stepenicama prema izlazu. Susjede mu požele „Dobro jutro susjed!“ odmjeravajući ga od glave do glave. Kad se spustio kat niže one uzmu metar da izmjere u kojoj mu fazi dupe. Da li je još jebizovno?
Ušao je u prvi otvoreni dućan ispred kojeg je visjela crvena kugla. Htio ga opljačkati, ipak, te žute djevojčice su ga uvjerile da iznimno poznaju ljudsku psihu. „Ne, ne gospodine, nemojte me pljackati. Idemo iza, posevajte me i uzmite sto vam padne pamet.“ Ali jebi ga, Džoint je u pedesetima, neka radi tko mora, proljeće je.

Još uvijek u pidžami Val traži kafetjeru i ugleda je među suđem koje od jučer čeka na pranje. Mrzi jutarnje pranje posuđa ali sinoć joj je to bila zadnja pomisao u glavi. Dok se kava kuha pali radio iz kojeg dopiru riječi pjesme „Za dobra, dobra stara vremena.“ Po pjesmi koju prvu čuje ona prepoznaje dan. To je njen tarot, iz njega naslućuje budućnost. Koji je danas dan, nema pojma, šta da kuha za ručak, nema pojma, gdje je Džoint nestao tako rano, nema pojma, kako su joj na vratima skoro pedesete , nema pojma. „Fuj, fuj, fuj kako mrzim tu brojku koja započinje na slovo P.“

Hodajući prema obližnjem kafiću Džoint razmišlja:“Predivno jebeni centar. Uživam u listanju dnevnog sranja natopljenog olovnom bojom, a sve riječi koje počinju na slovo P.....cmok, liz, cmok, cmok...obožavam.“
Val nije klasična žena skoro u pedesetim godinama. Ona nema simptome klimaksa i nikad ih neće imati. Ona ne radi ono što ne voli osim ako na to nije primorana, ona uživa u onome što voli, a voli jutra prespavati. Ponekad u danima poput ovog kada se ustane oko osam povjeruje u onu staru poslovicu - Tko rano urani dvije sreće ugrabi.
Džoint je klasični jebeno gradski muškarac u pedesetima i ima teške traume klimatsko-vremenskih promjena. Radi jer je na to primoran. Obožava rano ustati. Nedavno mu je prišla jedna kurva tu iz okoline, kao muškarac odjevena. Napričala mu je gomilu laži, a on, gradski štakor, sagnuo se i poljubio ju s osmijehom na usnama rekavši: „Tko rano urani dvije „P“ tičke ugrabi.“
Vremena s djecom i školom prohujala su vihorom, ali Val, ona ne može prohujati vihorom. Svojim izgledom zaustavila je vrijeme poput Doriana Greja. Kad bi Džoint to čuo rekao bi: „Baš taj dotični Dori Gay napravio je životni tempo savršen za ljude u pedesetima.“ Ušao bi u zatamnjenu sobu, stao ispred vlastitog portreta i savršeno masturbirao govoreći: „Ne postoji ta riječ na slovo P koja to može nadoknaditi.“
Za njega su uvijek neka vremena prohujala sa vihorom. Kiša, jugo, bura, snijeg. „Jebeno mi je drago kad nešto prohuja, svrši, a svršiti se mora pa makar i s vihorom. A tek kad nas otpuše vjetar...koncentracija je isto što i konclogor. Predivno. Ljudi mi govore da su u logorima bili maksimalno koncentrirani koncentrati, a tegobe izazvane upalom zglobova, srca, pluća, želuca, jetre, hemoroida, čine ih najsavršenijima. Samo treba naučiti uživati u tome.“
A Val, ona ulazi u zatamnjenu sobu na čijim prozorima vise teški crveni zastori samo u trenucima kada je nitko ne vidi, a iz starinskog, već požutjelog, velikog ogledala, groteskno uramljenog , gleda je ono drugo lice koje vrijeme nije štedjelo, ona Val čija kosa nije obojana u crno, čije ruke su naborane, koža ispucala i suha, a pogled, pogled pun straha. Čuje ženski glas s radija koji govori o nepovoljnoj biometeorološkoj prognozi za meteopate, „ ...pa bi meteopati mogli imati smetnje u vidu glavobolje, nesanice, razdražljivosti, slabije koncentracije i slabijeg raspoloženja, a kronični bolesnici pogoršanje svojih tegoba.“
Val mrzi te gluposti o meteopatima i ljude koji padaju na njih. To im je dobar izgovor za izgubljenom mladosti, misli ona. Često je znala čuti „ joj pa ti se ništa nisi promijenila a znaš ja imam depresivni posao, uz to još i ovo vrijeme utječe na mene“, a oni drugi koji nisu imali posao a bilo ih je sve više, oni su pak bili depresivni jer ga nemaju, vrtjelo im se u glavi i kad je biometeorološka prognoza bila povoljna. Nju nisu mogli navući na ta biometeorološka sranja i ona izađe iz zatamnjene sobe ne osvrćući se na lice koje je gleda iz ogledala. Tiii-duu, tiii-duu.....čula je zvuk sirena hitne pomoći. U neposrednoj blizini bolnice čovjek se navikne na taj zvuk kao na cvrkut ptica pa se više i ne obazire na njega.
Val je zamišljeno ispijala svoju kavu paleći cigaretu kada je trgne zvono telefona. Nije voljela telefonske pozive, pogotovo tako rano. Uvijek se nerado odazivala na njih. „Halo, tko je?“ „Klinički bolnički centar, trebali bi hitno gospodina Džonia Zgubidana, znate treba nam njegova krv!“ „Žao mi je, njega nema!“ „Možete nam dati njegov broj mobitela?“ „Na žalost ne mogu, nema ga!“ „Možete mu prenijeti da ga hitno trebamo?“ „Da kad ga vidim.“ „Hvala, doviđenja!““Doviđenja!“
Da li da im vjeruje ili ne? Da li zaista nekome treba spasiti život? Pa nije valjda bolnica ostala bez i jedne kapi krvi. Ne vjerujem, misli Val i okreće broj mobitela.
Džoint je sjedio na terasi kafića smještenog u samoj zgradi željezničkog kolodvora odmah ispod zgrade u kojoj su živjeli, ispijajući svoju jutarnju kavu i listajući dnevne novine. U cijelom svom bračnom vijeku mogao je na prste izbrojati koliko puta se je Val ustala zajedno sa njime. Davno je prestao o tome razmišljati a naviku koju je stekao ne bi više mijenjao čak i kada bi se ustala. Nakon što je bankrotirao, izgubio vjeru u sve institucije, vjeru u ljude, samo bi još i to trebalo. Zvuk mobitela mrzio je jednako kao i ovrhe koje su stizale poštom. Opet po tko zna koji puta uspjela mu je uvaliti mobitel a znala je koliko to mrzi. Njoj za ljubav popustio je i evo više ni kavu ne može popiti do kraja.
Najprije mu onaj zvuk hitne tiii-duu, tii-duu, tii-duu... dao poticaj za život. Pomislio je „Još jedan sretnik uspio je dostići nirvanu. Razgolitio ju je, pojebao i njegovo ispunjenje je prešlo kozmičke razmjere.“
Sjedio je Džoint na toj terasi. Sjedio i ispijao. Ispijao što se ispiti dalo, uživao u najcrnjoj crnoj kavi začinjenoj dvadesetak posto i cigarom od desetak posto katrana i znao da je njegova savršena krv idealna za nekog sretnog izabranika. Rekao bi:“ Glasnika napaćenog naroda.“
„O pa ti si budna a tek je osam sati!“ „Ma pusti me, opet sam imala grozne snove! Nego zovu te iz bolnice, treba im tvoja krv.“ „Jedino šta mi je ostalo, ako je, nisam siguran. Dobro, vidimo se kasnije!“
Prvi dani proljeća djelovali su na Val jednako kao i na sve životinje koje spavaju zimsku san. 20 stupnjeva na termometru poput adrenalina potaknu je da iz najdubljeg kuta ormara izvuče crnu svilenu haljinu bez rukava na kojoj su bile iscrtana različita šarenila u svim zelenim nijansama. Veselila se lakoći materijala pa navuče na sebe crnu košuljicu preko nje usku haljinu koja je završavala iznad koljena, crne mrežaste čarape i na kraju natakne na noge gotičke pankerske čizme s visokim platformama i remenima koje je pažljivo zatezala jedan po jedan. Tko rano urani dvije sreće ugrabi, pjevušila je u sebi dok je ispred ogledala spuštala dugu crnu kosu koja joj prekrila uska ramena. Žarko crvenog ruža nije se željela odreći nikada. Njene pune usne jednostavno su vapile za njim od dana kad su ga upoznale. Baš kao i ona tako i njen stil nije bio ukalupljen, dozvoljavao je sve moguće kombinacije i varijacije na temu. Danas se budila priroda, a jedino Džoint prepoznati će tu simboliku njenog današnjeg imidža. Ogrlica od niza perli zeleno-žuto-crnih koje su se u nekim dijelovima spajale u žarkim, žutim cvjetovima bila je zadnji detalj kojeg je stavila na sebe.
Zadovoljna, bez glavobolje spuštala se polukružnim stepeništem prema izlazu. Susjed s nižeg kata poželio joj dobro jutro odmjerivši je od glave do pete. Navikla je na te bikove koji su patili za napuštenom prirodom. Često je znala izlaziti iz zgrade i brojati koliko bikova ima na putu do tržnice koja se smjestila odmah preko ceste. Ponekad je u tih dvjesto metara nailazila na cijela krda. Njene igre bile su toliko sulude da je u njima čak prepoznavala i krave i ovce, i sve domaće i divlje životinje.
Nije ni primijetila da je s terase kafića preko novina promatra Džoint. „Jao meni što je ovo dosadno“, misli on. „Proljeće, imidž, slojevi šminke, lastavice, ogrlice, crne čarapice...U redu može! Izvukla je Val iz ormara crnu svilenu haljinu stvorenu za pogreb. Crne mrežaste čarape da je svatko poželi pofukati u letu, a gotičke pankerske čizme za one sado-mazo da si mogu špic nabiti u guzicu. Šminka, dva milimetra debljine, rođena usta za pušenje a boja nije primarna. Eh, eh! Taj njen neukalupljeni stil već je toliko ukalupljen da mi se sere od same pomisli na njega.“
Jutros je Val najprije ušla u trgovinu ispred koje je visjela velika crvena kugla. U tom kokošinjcu mogla je pronaći čipkaste čarape u pola cijene nego drugdje. Ovoga puta tražila je bijele. Proljeće je poput rođenja, čedno i nježno, neokaljano bjelilo iz kojeg će niknuti sve ono žarko šarenilo. Pronašla ih je i to baš onakve kakve je željela, cvjetnog uzorka. Miris trgovine podsjećao je na znoj, na prekooceansku plovidbu, na prekobrojnost, a melodija koja je preplavila zrak bila je najsličnija prekuhanoj riži. Osvrnula se oko sebe, jedan par čarapa neprimjetno je spustila u torbicu koja je nježno doticala njene izražene kukove a drugi je s osmjehom pružila simpatičnom žutokljuncu iz čijih je očiju izvirao bikovski nagon.
Ulicom punom prosjaka, beskućnika, lopova, studenata, slučajnih prolaznika koračala je lagano kao livadom. Na uglu skrenula je u poprečnu ulicu. Ulica koja se spajala s tržnicom bila je prepuna svakojakih rabljenih stvari pobacanih po podu koje su ljudi izvlačili iz svojih uspomena ne bi li se prehranili taj dan. Ponekad je u tom džumbusu pronalazila prekrasne predmete kojima nije mogla odoljeti pa ih kupovala osjećajući kao da kupuje komadić vremena iz kojeg dolaze. Taj dan pažnju su joj privukle dvije fotografije. Kada je čovjek ugledao sjaj u njenim očima znao je da je dobio kupca, „Znate ovo je ostavština mog djeda, siguran sam da ove fotografije imaju oko sedamdeset godina.“ Znala je da čovjek govori istinu jer je to i sama vidjela. S fotografije požutjele od starost gledao ju čedni pogled poznate žene čije su velike bradavice nagih grudi bile naslonjene na žice harfe koju je držala u rukama. Frčkava kosa žene preko čijeg je čela prelazila tanka traka koja je bila jedini ukras i jedini odjevni predmet na njoj razvesele Val. Na dnu fotografije sitnim požutjelim slovima pisalo je Lydia 11, dok je na drugoj Lydia 17 stajala okrenuta prema ogledalu istom kao što je i ono njeno u zatamnjenoj sobi, s jednom rukom naslonjenom na okviru ogledala a drugom oslonjena na uski struk iznad velike gole stražnjice. Na Lydiji 17 jedini ukrasni predmet bio je mali uski remen sata na ispruženoj ruci. „Oprostite čime se bavio vaš djed?“ „Bio je fotograf“, odgovori čovjek. Da je čovjek mogao osjetiti udaranje Valina srca vjerojatno bi zaradio mnogo više novaca od onog što je dobio. Držala je u rukama fotografije koje za nju nisu imale cijenu. Vrijedile su više od ičega. Uzbuđena poželjela je otrčati kući i u miru sobe u kojoj je još uvijek stajalo isto to ogledalo gledati lice svoje bake ko
ja je u ono doba bila izrod ženskog roda. Njenu umjetnost prepoznao je samo fotograf koji je mnogo vremena provodio u sobi u kojoj i dandanas stoje tamno crveni plišani zastori.
Dok je stajala na semaforu čekajući da se upali zelena svjetlost prišao joj gospodin u srednjim pedesetim godinama, uglađen, u crnom odjelu. Nije ga primijetila jer joj pažnju privukla neobična scena s druge strane ulice. Gledala je u Džointa koji je na sebi imao bijelu doktorsku uniformu i bolnički krevet koji gura ispred sebe prolazeći pored autobusne stanice prepune putnika koji mu se uzmiču radeći prolaz. Gospodin u odijelu indiskretno se nagnuo prema njenom licu i promuklim glasom pitao je: „Gospođo da li ste voljni praviti mi društvo? Platio bih vam koliko god.“ Osmjehnula se i rekla: „Vjerujte mi koliko god bi platili ne bi bilo dovoljno za umijeće koje bi dobili.“ Otrčala je preko ceste dozivajući Džointa ali on se nije osvrtao već je brzo otvarao vrata portuna i gurao svoje vozilo unutra. „Što je s tobom?“ pitala ga u čudu. „Od danas imam novi biznis. Zovi me doktore!“ „Kakav biznis čovječe?“ „Bioenergija stara! Bioenergija!“ Pomogla mu je nositi krevet skroz do tavana gdje je on provodio mnogo vremena. Sjeli su na tavansku gredu dok se ispred njih zelenilo bilje koje je Džoint tu uzgajao. Dok joj prepričavao kako je maznuo bolnički krevet u rukama je motao cigaru od suhog, uzgojenog lišća. Pušili su je zajednički dok su im suze od smijeha navirale na oči. Kada joj je sve ispričao ona mu pokaže fotke na kojima nije bilo dileme da je to uistinu stara Lydia, jer stražnjica je bila identična njenoj. U trenu Val se sjeti pjesme s radija i zapjeva, „ Za dobra, dobra stara vremena.“
Odjednom zabavu prekinu nepozvani gosti. U njihov vrt ušetala su tri policajca. Val pogleda u Džonia i upita ga „Što je ovo maskenbal?“ Džoint prasne u smijeh a jedan od policajaca uljudno progovori „Gospodo uhvaćeni ste na djelu!“ Val preleti glavom da su tu zbog Džonia koji je maznuo bolnički krevet pa se uozbilji i ljubazno progovori: „Znate ako je stvar u ovom krevetu slobodno ga zaplijenite jer on nije naš.“ „Gospođo mi smo policajci a ne budale! Ne vrijeđajte nas! Ovdje smo zbog ovog nelegalnog zelenja.“ „Ali gospodine mi smo nezaposleni! Vegetarijanci! Ovo je nešpricani špinat!“
Policajac najmlađi među njima priđe starješini i kaže mu „Šefe, ovo je zaista špinat!“

Ništa

Skvrčena u starom ormaru, dodirujem stranice gurajući ih lagano, ali ne pronalazim ništa osim škripe dotrajalih dasaka i pogleda koji se zaustavlja na ispupčenim žilama dotrajalih ruku koje se poput nabujalih rijeka šire i samo što ne iskoče iz korita.
Hodam ulicom, pa naglo zabacim korak ulijevo. Ništa! Nastavim mirno koračati pa naglo zabacim korak udesno. Opet ništa! Činim to svakodnevno i svakodnevno nabasam na "Ništa". Ništavilo me pratti u stopu.
Vraćam se po ne znam koji puta na livadu mladosti, pa trčim u krug i brojim 1, 2, 3, ....500...1000. Padam s nogu od umora. Osvrnem se oko sebe. Ništa! Opet je tu!
Lutam po peronima željezničkih kolodvora. Udaram tijelom u sve moguće pregrade između perona, ali osim zadobivenih udaraca, Ništa! Ništa i ja!
Noću dočekujem mjesec pa plešem ispod njegove bijele koprene. Sve uzalud. Nešto snažnije od mjeseca okovalo me. Prizemnilo jače od sile teže. Ništa! Možda je to Ništa!
U pari iznad šalice vrućega čaja, u mirisu kamilice i metvice tražim nedodirljivo, neopipljivo. Ništa! Opet Ništa!
Prazna, šuplja, klavijatura bez tona. Cvijet bez mirisa. Dijete bez osmijeha. Eto što sam! Ništa!
Sanjam valove, sanjam obale. Sanjam zlatne ključeve nevidljivih vrata. Sanjam. Ništa!
 Između otkucaja kazaljke sata tražim. Tražim. Ništa!
Čujem samo škripu kostiju u dugim tik-tak sekundama.
Tjeskoba! Tje sko ba!  Tijesna kob! O ne! Ne! Samo to ne!
Ostala sam bez nje. Ili je pobjegla ili mi je netko ukrao.
Krajnje okrnjena Bimbi Li!
 

glitter-graphics.com

Sareni svijet malog cirkusanta

(za mog Antonija)

O! Ooo! Oooooo! Kakav bih ja bio Sveti Nikola kada ne bi ovom malom ljudskom medvjediću u čizmicu stavio jednu malu pričicu!

U jednoj maloj zgradi, iza jednih malih vrata, ima jedan mali stan u kojemu živi jedna mala beba. U tom malom stanu sve je šareno. Šareni zidovi, šareni kreveti, šareni ormari, šareni jastuci, šareno posuđe. U šarenom dnevnom boravku veliki je ekran neke velike televizije, a iz ekrana po cijele dane izlaze najšarenije slike šarenih medvjedića, pingvina, puževa, mrava, dječice, ptičica, na prekrasnim žarko zelenim livadama, najplaviji oblaci, najžuće sunce, najšarenije cvijeće, teku tu i najplavije rijeke i sve je u tom šarenom svijetu najšarenije baš kao i u malom stanu. Malom bebaču koji još ni sjediti nije naučio lijep je taj šareni svijet, i lijepi su mu osmjesi majke, i lijepi su mu osmjesi očevi, i lijepi su mu svi veseli ljudi koji dolaze u njegov mali stan. Možda zbog svega toga ili tko zna zbog čega njegovo ozareno lice čudesno je. Sjaji se poput sunašca.
Dječak se zove Antonio.
„Di si Antonioooo?“ zove ga mama a on se nasmiješi od uha do uha, a vesele mu plave oči zatitraju, a rukice zaigraju, a nogice poskoče. Htio bi dotrčati svojoj mami u zagrljaj ali ne zna kako. Ni sjediti još ne zna čvrsto. Možda će sutra već moći, ako ne sutra preksutra ili zapreksutra. Lijepo mu je čak i kada leži u svom malom dječjem vrtiću, na jastučiću malom sasvim sličnom mjesecu mladom.
Njegove razigrane ručice hvataju šarene igračke, a nožice nestašno udaraju u šareni bubanj kojemu sa jedne strane svijetli i svira sunce, a sa druge strane trube trube. A šuškalice-šuške guraju se po vrtiću ne bi li došle čim bliže njegovim ručicama. Svaka od njih silno želi pokazati tom malom veselom stvoru svoje umijeće.
Crvena hobotnica koja je godinama ležala u sanduku s igračkama, još od kada je tata od Antonia bio beba, jedva je dočekala svoj ponovni nastup i gura se najviše od svih drugih šuškalica, a veća je i jača od svih. Između njezinih crvenih krakova šarene se tri mala okrugla kotača po kojima hobotnica klizi i brža je od svih. Mali, svijetložuti rak šuškalica i rozoplavi Hipo šuškalica sklanjaju se pred crvenom hobotnicom, najstarijom od svih igračaka u kući.
Samo se šuškalica zelenoplavanarančasta, sa velikim narančastim očima, može spriječiti staroj hobotnici na putu do Antonievih ručica, jer velike oči su jednako stare i mudre kao i hobotnica.
One u njegovim rukama veselo kolutaju očima i šuškaju namigujući mu sve dok ih ne stavi u usta i tada šuškalica spokojno sklopi velike oči uživajući u djetetovim poljupcima.
Najtužnija od svih šuškalica je mala žuta žirafa. Sjeća se s tugom dana kada se Antonio najviše od svih njoj veselio. Čuva u svome sjećanju djetetove osmjehe i svaki puta kada čuje njegov glas žirafa podigne svoju tužnu glavicu ne bi li uhvatila nježan djetetov pogled.
A lukavi mali zeko šuškalica umilio se djetetovoj majci pa preko nje često stiže u Antonieve ručice i s njime ide na sva putovanja.
Samo se žarko crvena šuškalica sa velikim žutim, šuškavim suncem ne takmiči sa drugima. Ona uvijek zadovoljno sjaji i sretna je.
Od silne ljubomore na te dosadne šuškalice mali psić Sveznalica sa klempavim plavim ušima i crvenom košuljicom na slova, svako toliko oglasi se svojim nježnim glasićem: „Ja sam tvoj prijatelj! Poškaklji me po trbuhu!“ Ponekad i zapjeva poneku pjesmicu ne bi li privukao pažnju na sebe, a kada ga Antonio dohvati od silnog uzbuđenja ne zna da li da priča ili se smije, ili pjeva, pa sve to radi odjednom.
Nježno plava kravica Šarkica sa narančastom njuškicom i jednim okom većim od drugoga, strpljivo leži pored djetetovih nogu i sva ta galama šuškalica, dosadni psić , bubanj, idu joj na živce. Ona najviše voli kada je djetetova majka uzme u svoje ruke i prinese Antoniu. Tada Šarkica započne svoj šareni teatar u kojemu uvijek razigranim glasom ponavljala jedno te isto. Nakloni se i reče: „Ja sam kravica Šarkica!“ pa zamaše u krug repom a dijete se široko osmjehne a ponekad i na sav glas nasmije njenom teatralnom nastupu. „Tvoja sam prijateljica!“ i onda svečano zamuče:“ Muuuu... Volim te Antonio!“ „I ja volim tebe!“ pomisli Antonio, „ ali ne znam kako ti to reći jer teško mi je izgovarati slova, jedva sam naučio reći DA, a mučio sam se jako, jako!“
Dok se igračke u vrtiću natječu za pažnjom djeteta u maloj sobici čiji su zidovi iscrtani nježnom majčinom rukom, skupilo se cijelo društvo velikih i malih plišavaca koji s nestrpljenjem čekaju vrijeme za djetetovo presvlačenje pelena. U toj maloj sobici na stolu za presvlačenje ispod slonića Damba sa jedne strane, Šiljota s druge strane i male barke koja plovi morem noseći dječicu s treće strane, presvlače se Antoniu pelene.
Oslikani zidovi učinili su sobicu veselom, a dolaskom Antonia vesela sobica pretvorila se je u cirkus. U tom cirkusu može se sresti najčudnijih bića na svijetu. Od cijele jedne farme malih životinjica naprsnjaka, do velikog smeđeg mede Medonje, smiješnog glavonje, svemirca Toj Toja. I pingvin Gvin Gvin stanuje u tom cirkusu i ludi telefon i auto za vožnju po vodi i Wini i mala stolica za ljuljanje i vesele žabice koje vise po zavjesama i sjede na jastucima i cijela jedna bebi džungla sa majmunom koji visi naglavačke u njoj. Zaista, ta sobica je pravi pravcat cirkus.
Najslavniju točku u njemu izvodi Antonio sa svojim fontanama. Kada ga majka stavi na stol za presvlačenje on uživa u društvu svojih veselih prijatelja, i svaki puta dočim mu skine pelene Antonio od sreće piški u zrak, ponekad na bok. Antonio je pun iznenađenja i nikada se ne zna gdje će usmjeriti mlaz fontane, i sve se igračke smiju njegovim nestašnim fontanama zajedno sa mamom.
Svemirac Toj Toj stigao je u sobicu prije nego se Antonio rodio. Od kada je napustio svoj planet i našao se na Zemlji prošao je kroz mnoge nevolje pa je odlučio pretvoriti se u igračku. To je bilo najsigurnije rješenje za njega. Nije bio lijep onako kako su ljudi naviknuli pa ga nitko nije želio kupiti. Onda ga je domišljati prodavač stavio u bubanj s igračkama za koje je trebalo ubaciti kovanicu od pet kuna, pa što dobiješ-dobiješ. I tako je Toj Toj stigao u sobicu. Nikome nije previše prirastao srcu jer je imao ogromnu, okruglu glavu sa ljubičastim ćelavim tjemenom i velike začuđene oči s uzdignutim i nakostriješenim obrvama, a tijelo usko i dugačko kao i dugačke ruke. Sjedio je na krevetu ispod prozora i gledao u nebo ne bi li ugledao trag koji će ga vratiti u svemir. Tamo daleko odakle je i došao.
Kada je Antonio stigao u sobicu za Toj Toja sve se je promijenilo. Napokon je ugledao nekoga tko mu sliči. Pomislio je čak da je Antonio stigao s njegove planete ali je još premali i ne zna se pretvoriti u igračku. Velike, začuđene oči djeteta budno su pratile svaki detalj u toj čudesnoj, veseloj sobici.
Toj Tojevo lice i ljubičasta ćelava glava privlačile su posebnu pažnju djeteta. Svaki puta kada bi ga ugledao Antonio bi se svemircu osmjehnuo. Činilo se kao da ga razumije i tako je Toj Toj dobio svog prvog prijatelja Zemljana.
Potaknuta nekim čudnim, neobjašnjivim porivom majka često uzima Toj Toja u ruke i umjesto njega glasom svemirca obraća se Antoniu: „ JA SAM TOJ TOJ STI GA O SAM IZ DA LE KO G SVE MI RA SA MO ZBOG TE BE AN TO NI O TI SI MOJ JE DI NI PRI JA TELJ!“ I onda majka približi Toj Toja djetetovom licu i oni se nježno dodiruju. Od njihove radosti sobicu ispuni neka toplina, sva se zažari i zaljuljala kao da joj se vrti u glavi.
Ljubav koju je osjećao prema Antoniu učinila je Toj Toja sretnim lutkom. Prestao je tugovati za svojom planetom i cijelo vrijeme razmišljao je kako da to sretno dijete učini još sretnijim.
Jedne noći dok su mama, tata i mali Antonio spavali Toj Toj je krenuo u akciju. Došao je u dnevni boravak i bacio oko na sve one šuškave šuškalice, gumene trubilice, psića Sveznalicu, knjigu Sveznalicu Svakojaku, loptu, bubanj Bubetalo.... koji su spavali u dječjem vrtiću, a onda je okrenuo glavu prema velikom krokodilu Kroku Bloku, koji se lijeno opružio na naslonu kauča i oprezno, sa očima napola otvorenim promatrao svemirca. Između svijetlo zelene krokodilove glave i zelenog dugačkog repa sjajile su se roza, narančasta, plava i crvena kocka njegovog dugačkog tijela. U svakoj kocki skrivao je neko iznenađenje.

Toj Toj tada progovori: „O PRO STI KRO KO BLO KO ŠTO TE BU DI M IZ SNA TRE BA MI TVO JA PO MO Ć PA TE MO LI M DA ME SA SLU ŠA Š!“ Kroko Bloko je trepnuo kapcima i tako dao znak da će ga saslušati jer mu ionako dosadilo vječito ležati na naslonu kauča.
Sve igračke iz vrtića znatiželjno su naćulile svoje uši ne bi li čule što to čudni svemirac ima za reći tom umišljenom krokodilu.
Toj Toj je iznio krokodilu svoj plan a Kroko Bloko je s isplaženim narančastim jezikom razmišljao o tome pa trepnuo svojim teškim kapcima u znak odobravanja. Iz dječjeg vrtića začulo se komešanje, a potom i visoki glas crvene hobotnice: “Ružni svemircu i mi šuškalice želimo biti uključene u taj plan. Naše šuškanje najdraži je zvuk malog Antonia!“
„ PLA N KO JI SA M IZ NI O KRO KU BLO KU VA ŽI ZA SVI H A KO TO ŽE LI TE!“
„Želimo igrokaz! Želimo igrikaz!“ povikale su sve igračke iz vrtića.
Bubanj Bubetalo je povikao: „ Ja želim otvoriti igrokaz svojim bubnjanjem!“
Na to su šuškalice povikale: „Ne! Mi želimo otvoriti igrokaz svojim šuškanjem!“
„Ne može to tako!“ povikao je psić Sveznalica, „Svi vi tek kasnije dolazite na red. Ja sam najpametniji i ja otvaram igrokaz!“
„Ma vidi ti njega pametnjakovića! Povikala je knjiga Sveznalica Svakojaka, „Sve priče započinju iz knjiga, a ja sam knjiga i ja ću započeti sa pripovijedanjem!“
„Ja bih volio onu žirafu šuškalicu staviti u jednu moju šarenu kocku!“ rekao je Kroko Bloko.
Na to je prestrašena žirafa povikala: „ Ja neću nastupati s tobom!“ okrenula se i vratila u dječji vrtić.
Toj Toj je začuđeno promatrao igračke kako se prepiru, a onda je mahnuo rukom i prekinuo galamu. Ipak je on vanzemaljac i s njime se ne mogu prepirati jer tko zna kakve sve on ima moći.
U tišini koja je nastala Toj Toj progovori:
„ŽE LI O SA M DA RA ZVE SE LI MO AN TO NI A PA NE KA KNJI GA SVE ZNA LI CA SVA KO JA KA O DLU ČI KA KO!“
Ponosna knjiga Sveznalica Svakojaka zatrepće svojim velikim trepavicama. Na trenutak se zamisli pa progovori:
„Ispričati ćemo mu priču o „Šarenom svijetu maloga cirkusanta!“ Među nama ima najviše šuškalica pa onda neka one započnu pripovijedanje!“
Sve šuškalice poskočiše naprijed zajedno s malom žirafom. Nešto su između sebe šaputale: „ššššššš....“ a onda su sve u jedan glas započele svoju priču:
„ Šuškalice se ne prave važne
One uče ručice male da hvataju i šuškaju same
Ručice tako uče umijeće svoje
Pa jednoga dana iz njihova dlana
Može proizaći velika slava
I zato su šuškalice veoma važne
Zbog njih dječje kretnje postaju snažne!“
Pa zašuškaju sve u jedan glas „Šššššš.... šššššš.. ššššš....“
„Istina! Istina!“ povikao je sivi medo Linjalica kojemu su stalno opadale dlake.
„Imao sam jednu šušku i bacio sam je visoko na krušku, pa u po muke naučio brati kruške!“
pa zapijeva: „Ljulja ljulja ljuške bere medo kruške..." „ I ja sam bio bebač!“ rekao je Kroko Bloko, „pa na dnu rijeke pronašao šuškalicu, kockastu, žute boje, zbog nje sam napravio kockasto tijelo svoje i djeca me zato vole!" Na to kravica Šarkica povika: „Pogodite zašto kravica Šarkica ima veselo lice?" „Zbog jedne zvončić šuškalice!“ povikaše sve igračke! Kravica zamahne glavom a zvončić oko vrata poskoči. Slušajući kako svi hvale šuškalice, mali bubanj Bubetalo, zacrvenio se je od ljutnje pa povikao:
„ Meni šuškalice ništa ne znače,
Moje su udaraljke sto puta od njih jače!“
pa zajapureni bubanj Bubetalo zabubnja: DUM DUM DUM.....
„ Možda je bubanj veliki neznalica
ali vjerujte ja sam zbog jedne šuškalice
postao psić Sveznalica!“ povika psić i izvadi iz džepa svoju omiljenu šuškalicu koščicu.

Na to veliki namrgođeni smeđi medo, Medonja reče: „Samo ti šušketaj i lupetaj!
Ako mene pitate zašto sam ja dječji medo,
e pa nisam zbog šuškalice,
već zbog fine mmm... kašice
koje bebe jedu
i zbog toplog krevetića za bebinog medu,
i zbog ručica što me noću grle!“
Tada knjiga Sveznalica Svakojaka spazi tužno lice Toj Toja. Tankim, dugačkim prstima prolista stranice svoje, pa ozbiljna lica stade čitati redove, tek napisane nove:
„ I oni koji nikada nisu imali šuškalice mogu imati veliko srce!!!
Svemirac Toj Toj najbolji je primjer za to!!!“
„ Tako je!“ povikao je psić Sveznalica, uhvatio Toj Toja za ruku i rekao mu: „Ti si moj prijatelj!“ „I moj! I moj!“ povikaše sve igračke. Nitko nije ni primijetio da ih iz malog krevetića prate budne, širom otvorene dječje oči. Antonio je kroz otvorena vrata sobe ushićeno slušao i gledao svoje igračke obasjane sjajnom svjetlošću Toj Toja. Kada je Toj Toj ugledao radoznale oči djeteta on poput dirigenta zamaše rukom. Muzički vrtuljak nad krevetićem, kojeg pokreću vesele životinjice, zasvira, a sve igračke zapjevaju u jedan glas:
„Mi smo tvoje igračke,
hoćemo se igrati, skakati,
ručicama mahati,
nožicama lupati,
maštu tvoju buditi...
Veselo smo društvo mi...
Jednako smo važni svi!!!"
Antonio se više nije mogao zaustaviti od veselja pa je glasno počeo vikati: DADADADADADA ... Toliko snažno im je želio reći koliko ih voli ali teške su mu to bile riječi pa od muke što ih ne može izgovoriti on glasno zaplače. Na to su se probudili mama i tata a sve igračke su pobjegle na svoja mjesta.

Kako je Gvin Gvin stigao do Antonia

za mog Antonia
U najhladnijem dijelu svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode žive  od kada je svijeta i vijeka i nepreglednih ledenjaka, neobične ptice. Jedine koje  ne mogu letjeti zrakom ali zato lete morskim dubinama. Beskrajne ledene pustinje i more prekriveno ledom njihov je dom. Ni užasno velike hladnoće koje lede sve pred sobom ne mogu  otjerati pingvine iz njihova ledena carstva. Oni znaju nositi mraz u kostima , voljeti ga i živjeti s njime.
Stigla je još jedna polarna zima a pingvini brižno čuvaju svoja jaja od hladnoće. Čuvaju ih na stopalima, podignute od leda, prekrivene svojim trbusima kao oči u glavi, jer u njima se stvara novi život, nove bebe pingvina.

S prvim proljetnim zrakama sunca ledenjaci su se lagano počeli topiti i more se počelo nadzirati. Uz kvrcanje ledenjaka čulo se i kvrcanje jaja koja su se počela otvarati. Iza slomljenih ljusaka izvirivale su poput sivih pahuljastih loptica, male glavice beba pingvina. Njihove velike, kao crne špigule, sjajne oči  začuđeno su promatrale sjajnu ljepotu leda koji se presijavao od bijelog do modrog, a u suton dana kada bi sunce zašlo iza najviših ledenih planina njegov vatreni sjaj išarao bi led crvenim i narančastim zrakama. Takvoj ljepoti nitko ne bi mogao odoljeti.  Gledajući tu malu dječicu, sve jednake, prekrivene sivim paperjem, nespretne i živahne, odrasli pingvini svi u jedan glas veselo počnu kriktati i slaviti novi život.
Samo je Kvin Kvin, mlada pingvinka zabrinuta nad svojim malim jajašcem molila Boga mora i Boga leda i Boga visokih ledenjaka i sve više sile da se njeno dijete rodi živo i zdravo. I zaista toga dana dok su svi novorođeni pingvini nespretno tapkali po ledu iz njenog jajeta provirila je glavica malena kao od vrapca, bila je to glavica najmanjeg pingvina od kada je svijeta i vijeka, ledenjaka i pingvinovih jaja.
„Gvin-Gvin!“, zakriještao je mali pingvin i iskočio iz jajeta u majčin zagrljaj. Njegov osmijeh bio je sjajan i topao kao najtoplija zraka sunca, a dva tamna, okrugla oka sjajila su se kao tamni biseri.
Svi pingvini iz jata skupili su se oko njega u prvi tren začuđeni što vide tako maleno stvorenje a onda je začuđenost prerasla u radost i svi su klicali od sreće.
Mali pingvin bio je najživahnije dijete u jatu. Po prvim riječima koje je izgovorio dobio je ime Gvin Gvin. Sklizao se je po ledu kao najodvažniji skijaš. Iako najmanji preskakao je ledeno kamenje bolje od svih. Njegova radoznalost i odvažnost nisu imale kraja pa ga je brižna majka morala uvijek imati na oku.
Jednoga dana otac Gvin Gvina sažalio se nad umornom majkom i predložio joj da Gvin Gvina povede sa sobom u lov, a ona neka se naspava i odmori.
Malo Gvin Gvinovo srce htjelo je iskočiti od sreće. Radosno je jurio kroz jato pingvina uzbuđeno vičući: „Idem s tatom u jov! Idem s tatom u jov!“
Za velike pingvine put do mora nije bio dug ali za malog Gvin Gvina, malenog kao vrapčića otac se brinuo pa ga nakon nekog vremena želio podignuti ali uzalud, Gvin Gvin nije dao da ga otac nosi već je cijelo vrijeme ponosno trčao za velikim pingvinima, klizao po ledu i prevrtao se.
Kada su došli do obale mora Gvin Gvin je bio toliko uzbuđen da uopće nije osjećao umor. Njihao se na svojim malim nožicama dok mu iz očiju sjajilo uzbuđenje. Tata ga je podignuo dok je preskakivao velike sante leda, a onda se zaustavio na hridi s koje je mogao nesmetano skočiti u more.

„Najprije ću ja izvidjeti situaciju, a ti se nipošto nemoj pomaknuti sa ovoga mjesta. Gledaj i čekaj moj povratak!“ rekao je otac Gvin Gvinu.
Uzbuđeno je ostao stajati na zaleđenoj hridi i svojim sjajnim očima, ne treptajući promatrao je oca i stotine ribica koje su se razbježale od njega. Kada je otac izronio dobacio je Gvin Gvinu jednu lijepu sjajnu ribicu koja mu je trebala biti poslastica, ali Gvin Gvin nije progutao ribicu već je veselo skakao oko nje ne primijetivši da se more uzburkalo.
Tada je naišao veliki val koji je prekrio hrid i Gvin Gvin se je zajedno sa svojom poslasticom našao u moru. Nije želio izgubiti očev ulov pa je zaronio i zaplivao za ribicom sve dublje i dalje od obale. Roneći morskim dubinama osjećao je neopisivo lijep užitak zbog kojeg je zaboravio na oca i obećanje da se neće pomaknuti s hridi. Jurio je za svojom ribicom uživajući u slobodi leta sve dok se ona nije našla u jatu riba koje nisu bježale pred njime već su ga sve više i više stiskale u obruč.                                            Iznenađen njihovom brojnošću stao je kao ukipljen ne sluteći što se to događa.                                  Odjednom su ribe nagrnule na njega kao muhe bez glave. Gurale su se jedna pored druge, bježeći od toga mjesta ali bezuspješno jer mreža koja je stezala obruč oko njih nije im dozvolila da pobjegnu. Od panike  udarale su jedna u drugu. Gvin Gvin nije ni slutio da se je zajedno s njima našao zarobljen u ribarskoj mreži.
Stiješnjen između ribica osjećao je samo snažno lupanje srca i drhtavicu koja ga obuzela. Pomislio je na svoga tatu i baš kada je uspio glasno povikati: „Tata! Tata!“, mreža se podigla iz mora i naglo tresnula o sklizavi, mokri pod palube ribarskog broda.
                                                                     II
Posljednjim, očajnim snagama, ribe su se razletjele po palubi hvatajući zrak i koprcajući se.
Gvin Gvinov pogled zaustavio se na ljudima koji su okružili mrežu. Strah od tih čudnih nepoznatih stvorenja natjerala ga da glasno počne zazivati svoga tatu. Njegovo zapomaganje privuklo je poglede ljudi koji prasnuše u smijeh kada su ga ugledali. Netko je povikao:
„Od pingvina glavu ima
Al' je mali kao šaka
Kakva je to stvor
Nije valjda morski tvor!“
Tada je drugi rekao: „To je mali Ringejaja , napravio ga je morski Paja!“ „Hahahaha.....“ čuo se grohotni smijeh ljudi.
Dok su neki zbijali šale na njegov račun, drugi su ga pokušavali uhvatiti ali Gvin Gvin je poskakujući bježao od njihovih ručetina pa su se mornari rastrčali oko njega i popadali u mrežu koprcajući se zajedno sa stotinama riba. Sve manje je bilo onih koji su se smijali jer mali ali spretni pingvin preskakivao je ribe u očajnoj želji da se vrati u more. Kada je skoro bio na samom rubu palube, spreman da skoči u more, preko njega padne mreža i ponovno se nađe zarobljen.
„A ne, ne! Ti si moj suvenir sa najhladnijeg mjesta na svijetu!“ kaže kapetan broda i zgrabi ga svojim hrapavim, žuljavim rukama. Uzalud se Gvin Gvin pokušavao istrgnuti. Stisak kapetanove šake je bio toliko jak da ga čak ni Gvin Gvinovi ugrizi nisu mogli natjerati da opusti šaku.                                          Kapetan je psovao malog pingvina a onda ga zatvorio u kavez i stavio pored kormila da ga gleda dok upravlja  brodom.
Prolazili su dani a Gvin Gvin je bivao sve tužniji. Mornari su mu donosili ribice i rakove ali on nije osjećao glad. Stavljali su mu komade leda u kavez ali ništa nije moglo umanjiti njegovu tugu i čežnju za domom.
Sanjao je svoju mamu i tatu i prijatelje, i budio se je iz sna sretan što ih je pronašao, a onda kada bi otvorio oči i ugledao rešetke kaveza i ružno, neobrijano lice kapetana njegova je tuga postajala beskrajna.
Nakon mnogo mjeseci plovidbe od Gvin Gvina nitko nije čuo ni riječi. Svi su znali daje  vodica koja se svako jutro nađe u njegovu kavezu  potok prolivenih suza malog pingvina. I sami mornari počeli su osjećati njegovu tugu i žaliti ga.
Kapetanu je dosadilo gledati tužnog pingvina pa ga jednog dana dok je brod bio usidren u luci zavezao špagom za nogu a drugi kraj špage za svoju ruku, i poveo ga u obližnju mornarsku krčmu.
Pingvin patuljak budio je znatiželju svih ljudi u krčmi. Neki su mu pokušali ugurati pivo u kljun, neki cigarete, neki su ga plašili glasnim povicima „BU!“ „HU!“ ne bi li on poskočio, a on je tužan, poput igračke stajao na šanku između velikih krigli piva i nije ni okom trepnuo.
Od gustog dima cigareta, od mirisa alkohola i galame pijanih mornara Gvin Gvin je osjećao mučninu u trbuhu i problijedio je kao da ga netko polio krečom. Baš kada je pomislio da će zateturati i pasti sa šanka kapetanu je prišao mlad čovjek, uredno počešljan i obrijan. U ruci je držao snop novaca. Ponudio je kapetanu te novce za otkup malog pingvina: „Oprostite mogu li vam ponuditi određenu količinu novaca za tog malog pingvina!“ Kapetan je bez razmišljanja uzeo snop novaca, gurnuo ga u džep i bezdušno pružio čovjeku špagu kojom je držao Gvin Gvina.
Na svježemu zraku Gvin Gvinu se vratila boja u obraze. Ruka čovjeka u kojoj se našao bila je nježna. Imao je osjećaj da u svakom trenutku ako to poželi može iz nje iskočiti. Tada čovjek podigne ruku zajedno s Gvin Gvinom i pogledaju se oči u oči. Čovjekove oči imale su modru boju leda a i pogled mu je bio nježan baš kao i pogled njegova oca.
„Mene se ne moraš bojati!“ kaže čovjek.
„Znam da si daleko od doma i da si tužan, a ja ti mogu pružiti toplinu svojega doma ako to želiš!?“
Skinuo je špagu s Gvin Gvinove noge i spustio ga na pod. Stajali su na rivi ispred koje se na ljetnom suncu mreškalo tamnoplavo more.
„Možeš skočiti u more i pokušati naći put do svojega doma, ali znaj u moru kao i na kopnu vrebaju mnoge opasnosti, a ti si mali a dom ti je daleko. Možeš me slijediti, odvest ću te svojoj kući. Upoznat ću te sa svojim sinom, ima tek četiri mjeseca, čini mi se da ni ti nemaš više!“ nježno je rekao čovjek.
„Imaš li možda ime, ili da te samo zovem Mali pingvin?!“ upitao je tada.
Gvin Gvin je osluškivao nježan ton čovjekovih riječi osjećajući dobrotu u svakom izgovorenom slovu. Zatreptao je očima i prvi puta od kada je napustio svoj dom, slobodan, bez špage i kaveza  on zakriješti: „Gvin-Gvin!“
Pogled mu se zaustavi na jatu malih ribica koje su plivale tik uz obalu i on skoči sa obale u more i nestane u njegovoj dubini.
Na čovjekovu licu zatitrao je osmijeh, i baš kada je htio naglas poželjeti Gvin Gvinu sretan put, mali pingvin veselo iskoči iz mora, mokar, s ribicom u kljunu i poskoči na čovjekova stopala.
„Znači ti se zoveš Gvin Gvin, drago mi je, a ja sam Ivan. Tata od Antonia.“
                                                           III
Tog predvečerja kada su Ivan i Gvin Gvin stigli kući dočekala ih je vesela, mlada žena s bebom u naručju. Poljubac koji je uputila svome mužu podsjetio je Gvin Gvina na oca i majku koji su se često nježno dodirivali kljunovima.
„Pinči! Pinči!“ di si ti meni? Rekao je tata bebici koja se na njegove riječi široko osmjehnula. Osmjehnuo se je i Gvin Gvin, jer Ivanove riječi bile su vesele, razigrane, pune ljubavi i sreće. „Doveo sam ti prijatelja!“ i  ispruži dlan na kojem je stajao Gvin Gvin.
U prvom trenutku Pinči i Gvin Gvin samo su se gledali a onda se Antonio kojeg je tata iz ljubavi zvao Pinči, nasmijao svojim širokim, krezubim osmijehom i pružio je rukice prema malom pingvinu.
Radost djeteta, njegova svježina i nevinost natjerale su Gvin Gvina da veselo zaleprša svojim malim krilima i počne ispuštati dječje pingvinske zvukove radosti. Antonio je jezik pingvina naučio odmah pa je jednakim pingvinskim kriještanjem nastavio veselo upoznavanje. Smijeh i veselje zavladali su kućom, i od toga dana Pinči i Gvin Gvin nerazdvojni su prijatelji.
Od svih igara najviše vole onu u večernjim satima kada mama u rukama nosi kadicu za kupanje i spušta je na kuhinjski stol. Prvi na redu je Gvin Gvin. Nježno ga podiže i spušta u kadicu punu vode, a on od veselja odmah zaroni, plivajući gore-dolje, naguta se vode i grglja da sva kuća ori. „grlj grlj grlj grlj....“. Čim čuje njegovo grgljanje Antonio radosno počne kriještati i pruža ručice prema mami da i njega podigne u kadicu. Onda oni dva po vodi mlataraju rukama i nogama. Smoče mamu i tatu koji stoje pokraj kadice i cijela kuhinja odjednom bude puna vode. Ali to uopće nije važno jer najvažnija je dječja radost, a to dvoje djece u kadici, sretni su samo onako kako bebe mogu biti sretne, a to je najveća sreća na svijetu.
Ponekad u gluho doba noći dok svi spavaju Gvin Gvin razmišlja o svojoj majci i ocu pa ispušta pingvinske zvukove u kojima ih obavještava da se ne brinu zbog njega jer našao je prijatelja koji će ga jednog dana kada naraste odvesti natrag svome domu, tamo daleko, daleko u najhladniji dio svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode.
A do tada GVIN GVIN GVIN GVIN GVIN.... Voli vas vaš KINDER PINGVIN!                                      

Kako je Antonio došao na svijet

Živjela jednom jedna Baka koja je dobila unuka. Antonio je bio takva slatka beba da ga Baka nije prestajala gledati. Što ga je više gledala, to joj je srce bilo sve življe i radosnije. Zaljubila se u svojega malog unuka i nije je više bilo briga ni za koga. Zanemarila je Djeda, i po cijele dane igrala se svojim unučićem.
Kao i svaka mala beba i Antonio je često spavao i u snu se smiješio Baka bi tada govorila:“Smiješi se anđelima!“- i osmijeh bi zatitrao na njezinom licu sve dok dijete ne bi zaplakalo, a zaplakalo bi uvijek kada bi osjetilo glad. Ne bi to bilo toliko strašno da mu nije, svaki puta kada bi se namrštilo, na čelu iskočila crvena flekica. Tada bi djetetova Majka rekla:„Ljubavi mamina, pa tebi se čelo crveni od ljutnje kao malom puranu!“ Znala je Baka da to crvenilo nema veze s ljutnjom.
Bila je mudra i znala da su neku djecu na svijet donijele rode. Zašto je tome tako, samo rode znaju. Znala je da je njezinog Antonija donijela roda. Nikada ne bi išla u potragu za rodom niti bi se ljutila na nju samo da je bila malo pažljivija, da ga je roda samo malo nježnije nosila u kljunu i da mu nije na čelu ostavila taj svoj crveni rodin ugriz. Odlučila je pronaći je ma gdje god bila i upozoriti je neka ubuduće pažljivije donosi bebe na svijet.

Pitala je Baka ljude da li znaju odakle stižu rode, no oni su svi do jednoga, baš tako kao i ona znali samo da rode dolaze iz toplijih krajeva. Odlučila je krenuti u Afriku, tamo je najtoplije. Tužna što neko vrijeme neće vidjeti svojega malog princa, nije mogla zaspati. Ispod umornih kapaka gledala je lice svojega malog anđela i obećala mu da će učiniti sve kako bi njegovo lice zauvijek bilo radosno, da ću mu dati odgovore na sva pitanja i da njegovi horizonti neće završavati tamo gdje se nebo spaja sa zemljom.
A onda, kada joj je san počeo padati na oči, sinula joj nevjerojatna misao:
„Pa nisu sve rode rode koje donose djecu! Rode bebonoše! Rode bebonoše sigurno ne žive tamo gdje ljudi misle. One nisu nadohvat ljudima. One su posebna vrsta roda. Ako je donošenje beba na svijet njihov životni zadatak one se sigurno brinu da li je beba zaista stigla u dobre ruke, a ako nije mogu je uzeti natrag.
Pa da, znam gdje se krije Antonieva roda bebonoša!“- uzbuđeno uzvikne Baka.                                           Brzo se ustala iz kreveta, uzela noćnu svjetiljku i izašla bosa u spavaćici na stubište. Sva sreća da je bilo jako, jako kasno i da su svi susjedi spavali pa nitko nije vidio baku koja se u kasne noćne sate penje prema tavanu, otključava niska tavanska vrata i u mrklom mraku penje strmim drvenim stepenicama prema najvišem tavanskom prozoru.
Tiho, najtiše što je mogla podignula je prozorsko staklo iza kojeg se sjajio mlad mjesec i nebo posuto zvijezdama. Pogledala je u smjeru dimnjaka i nimalo se nije iznenadila kada je ugledala rodu leđima naslonjenu na dimnjak. Glavu koja joj je visjela na dugačkom vratu od krova je dijelio samo veliki žutu kljun, dok su joj krila i dugačke tanke noge bile ispružene po krovu. Spavala je kao top.
Tako opuštenu rodu Baka nikada nije vidjela. Rode obično ponosno stoje na vrhovima krovova, ili sjede u svojim gnijezdima i nesebično pokazuju svoju ljepotu. Odmah je znala da je to ona nespretna roda čije bebe nose rodin ugriz i zbog koje je skoro krenula na daleki put.
Provukla se je kroz mali krovni otvor i sa svjetiljkom u rukama, bosa, u dugoj bijeloj spavaćici oprezno krene prema rodi. Pazila je da je ne probudi škripa crijepa koji se od starosti već poprilično klimao.
Roda je čula pucketanje crijepa i podignula je spuštenu glavu, osluškujući s koje strane dolazi zvuk. Baka je stala kao ukopana. Kada je roda okrenula svoju malu okruglu glavu, na kojoj su se caklile velike okrugle crne oči i dugački kljun, prema baki, baka je potrčala. Svjetiljka joj je ispala iz ruke i prije nego se roda snašla Baka je uhvatila za duge noge.
Držala je čvrsto, najčvršće što je mogla dok je isprepadana roda mahala krilima pokušavajući se osloboditi bakinog stiska. Bila je velika i snažna. Gusto bijelo perje prekrivalo joj je skoro cijelo tijelo osim vrhova krila koja su bila obojana u crno. Podigla je baku u visinu nadajući se da će stisak njenih prstiju popustiti i da će se osloboditi neželjena tereta.
„Molim te stani! Neću ti nauditi!“- vikala je Baka podno nje dok su ispod njih ostajala svijetla grada, napušteni krovovi, prazne ulice.
Roda se nije zaustavljala. Letjela je sve više i više. Let joj je bivao sve teži a zamasi krilima sve sporiji. Poneka pera s njenih velikih krila padala su od napora i zaustavila bi se na tren na bakinom licu a potom odlepršala negdje u noć. I u bakinim rukama bilo je sve manje snage. Osjećala je da će joj prsti uskoro popustiti a to znači ako padne sa te visine da nikada više neće ugledati svog Antonija.                                                                                                                                                   Obuzeta strahom počela je vikati: „Rodo, rodo ja sam Antonieva baka! Molim te zaustavi se! Znaš da djeci trebaju bake. One ih najviše razumiju. One ih vole na samo njima poznat način. One znaju što djeci treba! Molim te zaustavi se! Zbog mog malog princa! Zbog Antonia!“ vikala je baka kao luda dok su joj se prsti odvajali od rodinih nogu.
„Antonioooo!“- povikala je iz sveg glasa dok joj tijelo padalo prema zemlji, a onda se dogodilo čudo. Snažni rodin kljun dohvatio je Baku za čelo i zaustavio njen pad. Baka se od straha onesvijestila. Probudila se tek kada je osjetila tlo pod nogama i snažni miris borova. Kada je otvorila oči ugledala je ispred sebe veliku rodu čije su noge i kljun drhturili od napora a ljutit pogled nije se odmicao s njenih očiju.
Baka se podignula na noge i osvrnula oko sebe. Stajala je na najvišem vrhu neke nepoznate planine čiji su se vrhovi protezali na sve strane. „Gdje smo?“- radoznalo je upitala rodu, a onda se sjetila da rode ne znaju pričati poput ljudi pa se sama sebi počela smijati. Njen smijeh nikako nije pripadao tim planinama i one su ga odbijale jedna od druge. Dok je slušala jeku smijeha kako besciljno luta planinama Baka osjeti nelagodu. Njen smijeh nije našao put s kojeg bi izašao iz ovog gorja već se vraćao nazad u njena usta zaustavljajući joj dah. Činilo joj se kao da ostaje bez zraka.
„Planina se ljuti!“- iznenada progovori roda.
„Moram te čim prije odvesti odavde!“
Dubok rodin glas iznenadio je Baku ali ona nije mogla ispustiti ni riječi. Tada su jele sve u jedan glas zašumile „ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ“ pa roda brzo zgrabi baku svojim dugim nogama i poleti prema svitanju dana.
Cijelo vrijeme spuštali su se pa bakina težina nije radila rodi onako veliki napor kao prije. Ispod njih prostirala su se zelena polja i livade. Roda se uputila prema jezeru.
Lagano je sletjela spustivši Baku na tlo. Pogledavala je tu čudesnu staricu pogledom koji je pitao da li je sve u redu. Baka sva raskuštrane kose kimne glavom pa roda to shvatila kao potvrdu. Sagnula se prema vodi i dugo ispijala bistru jezersku vodu. Baka se osvrtala oko sebe ne bi li vidjela žirafe, zebre, slonove ali vidjela je samo pokojeg zečića kako brzim trkom prelazi livadom i par srnica u daljini.
„Ovo nije Afrika?“- rekla je naglas, a roda je podigla kljun iz vode i tako se glasno zahihotala da se zagrcnula. Onda je protresla glavu i progovorila:
„Rode bebonoše ne dolaze iz Afrike!"
„Imaš li ti ime?“- upitala je baka.
„Moje ime je Rodan!“- odgovori on.
„Rodane ti si donio Antonia u moj dom, u moje srce, u moj život. Ti si ga nosio u kljunu i ostavio mu crveni trag na čelu. Rodin ugriz! Zašto nisi bio malo pažljiviji?“ Slušajući bakine riječi rodanovo lice se raznježi a kljunom počne pucketati od sreće. Tada on Baki ispriča priču:
„Tu noć sve rodine bebe bile su nemirne. Od njihova plača nisam mogao usnuti. Onda se plava svijetlost nadvila nad naš oblak i sve su rode pogledale prema nebu. Iznad našeg oblaka sjajilo se radosno lice Plave zvijezde. Njene oči su treperile kao iskrice a osmijeh se razvukao uzduž cijelog lica. Vidjeti Plavu zvijezdu i još s te blizine?! To je zaista bila prava sreća. A onda se dogodilo pravo čudo. Plava Zvijezda je iz svojih njedara modrom zrakom podigla dijete i spustila ga u moje krilo.
Iznenađenje koje je zavladalo u rodinom oblaku bilo je tako veliko da se oblak počeo njihati i sve bebe zaspale su u tren. Znao sam da bi svaka od roda bebonoša željela imati bebu koja je došla s Plave zvijezde. Prva mi je prišla Majka Roda i rekla mi: “Rodane ako je Plava Zvijezda odlučila tebi na brigu posvetiti ovo dijete znači da još uvijek nisi star i tvoja misija rode bebonoše još uvijek traje. Ova beba je poseban dar za sve nas rode bebonoše i zato je tvoja mudrost presudna za nju!“
„Star je !“- vikale su druge rode.
„Može izgubiti bebu! Nema snage za let!“
Dok su one vikale, u mojem staračkom srcu probudio se isti onaj osjećaj koji se probudio noćas na krovu u tvome srcu!“ Pogledao je baku, a ona je znala o čemu on priča.
„Više nisam bio umorni starac. Osjetio sam snagu mladića i radost života koja s djeteta prelazi na mene. Gledao sam njegovo milo lice i ćutio snove koje sanja.
Rode bebonoše ne nose samo bebe. One iz najvećih visina promatraju ljude i biraju one najbolje, najiskrenije, razigrane i nježne. Zadnjih godina dok su rode noću letjele ja sam spavao po cijele noći ali sam zato danju, odmoran, promatrao mlade parove i uvijek tražio one najprikladnije za naše bebe.
Često su me rode pitale preporuke za mnoge majke i očeve, bake i djedove, jer ako bi roditelji i bili dobri a bake i djedovi neprikladni tada bi odustajali od takovih!“
Baka je slušala tog ponosnog Rodana, upijala svaku njegovu riječ bez pitanja, bez prekidanja.
„Dijete sa Plave zvijezde moralo je imati posebne roditelje baš kao što je i Plava Zvijezda posebna zvijezda. Roditelje čija ljubav nadmašuje same sebe. Nesebične, čvrsta karaktera, nesalomljive.
I čuo sam! Čuo sam to dvoje mladih ljudi kako maštaju o djetetu. Njihova želja bila je jača od svega. Prešla je mora i planine, vinula se uvis i doputovala do mene.
Ispijeni ljubavlju i radošću dali su zavjet. Na mjestu najljepšem na svijetu. Mjestu gdje žive naši rođaci bjeloglavi supovi. Na obali mora kraj kapele Sv. Antonia zakleli su se da će svoga sina jednoga dana nazvati Antonio.
Plava Zvijezda nije samo spustila dijete u moje krilo. Dok mi ga je pružala čuo sam njen topao, nježni glas: „On se zove Antonio!“ Znao sam kome ga šalje!“
Zastao je na tren osluškujući zvukove. Nešto je čuo! Onda je brzo nastavio:„Rode su pažljive, one vole svoju djecu i ne grizu ih. Crvena flekica na njegovu čelu trag je poljupca koji sam mu dao na rastanku!“
Tada je nastao tajac. Gledao je u daljinu.
„Što je?“- upitala ga Baka.
Ššššššš .... šapnuo je svojim dugim kljunom,  dok se u daljini vidio bljesak munje.
„Moram se brzo sakriti! Dolaze kradljivci beba. Traže rode bebonoše!“ Baka ga začuđeno gledala dok je on osluškivao tutnjavu koju ona još uvijek nije čula.
„Ostani tu i zavaraj ih. Plava Zvijezda odvesti će te kući!“- rekao je Rodan i u niskom letu poletio u obližnji šumarak.
Baka nije željela da ga otkriju nikakvi kradljivci beba pa se brzo okrenula na drugu stranu i krenula uz jezero suprotno od Rodana. Nije se okrenula iako je to jako željela. Plašila se ako se okrene za njim da ga kradljivci mogu razotkriti.
Tutnjava se sve više približavala jezeru a ona se samo nadala da je Rodan na sigurnome.   Snažni udar groma rasparao je nebo svojom snagom. Baki se učinilo kao da je iz munje ispao čovjek koji se stvorio točno pred njom. Bio je viši od Bake barem duplo ako ne i bolje. Sve mu je bilo jako dugačko, noge i ruke i prsti i glava i nos i uši, samo su mu oči bile uske i stisnute. Bio je sav crn kao da je izašao iz dimnjaka a i odijelo na njemu bilo je dimnjačarsko kao i crna kapica na glavi. Ali on nije nosio sajle i četke kao svi dimnjačari. On je oko desne ruke nosio veliku mrežu. Baka je odmah prepoznala kradljivca beba koji mrežom lovi rode bebonoše. Umjesto „Dobar dan!“ on progovori:
„Ženo zar se ti ne bojiš gromova i munja? Mogu te dohvatiti svojom vatrenom moći pa tvoje unuče može ostati bez  bake?“                                                                                                                                           Brzo se Baka snašla i domišljato prevarila kradljivca:
„Čovječe, kada bih ja bila baka ne bi ovom pustopoljinom lutala i ne bih trave svakojake ubirala da bi snove čvrste usnula!“
„Znači, ti nisi baka?“- rekao je on kroz zube.
„Kakva baka te spopala? Zar ne vidiš da još nisam starica?“
„A kud si ti tako rano krenuo?“- upitala ga ona.
„Čistio sam dimnjak u obližnjem selu i slučajno srušio rodino gnijezdo. Prestrašio jadnu rodu pa je pobjegla glavom bez obzira! Nisi li je možda vidjela gdje u blizini?“
„Vidjela sam je ali ne tu u blizini!“- odgovori ona.
„Pa reci onda pobogu gdje si je vidjela?“- nervozno će on.
Baka uperi prstom u nebo i pokaže prema jugu.
„Evo tamo! Odletjela je gdje i sve rode lete. U toplije krajeve!“
„Svete mi tutnjavine! Uhvatiti ću ja nju prije ili kasnije!“- kroz zube prozbori kradljivac beba i nestane jednako kao što je i došao, u tutnjavi gromova.
Ponovno je Baka bila u iskušenju da se okrene i potraži Rodana ali nije znala koliko je Tutnjavi lukav i da li joj je zaista povjerovao, pa da ne dovede Rodana u opasnost krenula je ravno naprijed. Na mjestu gdje je jezero završavalo bio je put. Zastala je prije nego krene dalje i od umora zaspala.
Spavala je sve dok ju nije probudila noćna svježina. Kada je otvorila oči njen pogled bio je uperen u nebo posuto zvijezdama. Toliko mnoštvo zvijezda još nikada nije vidjela, a onda joj se pogled zaustavio na nježnom modrom titraju koji je dolazio iz najvećih nebeskih visina. Čim više ga gledala raspoznavala je obrise Plave Zvijezde. Toliko je sličila Antonievim očima da je baka od uzbuđenja poskočila na noge. Tek tada spazila je ispred sebe modri sjaj koji joj obasjavao put. Sjetila se Rodanovih posljednjih riječi:„Plava Zvijezda odvesti će te kući!“ Lagano je ušla u tu plavičastu maglicu a korak joj postao lagan kao da ne dodiruje tlo. Možda je ovo san?- pomislila je, jer u toj maglici bilo je tako ugodno da vjerojatno nikada čovjek ne bi poželio izaći iz nje. Pomislila je na Rodana. Bilo joj je žao što mu nije stigla zahvaliti što je baš nju odabrao za Antonievu baku. Osjetila je silnu želju da se vrati kući i zagrli svoje malo zlato. Sigurno je njena želja ubrzala dolazak kući jer je svjetlucavo plavetnilo koje ju je obasjavalo odjednom nestalo a umjesto njega ispred nje stajala je dobro poznata zgrada.
 Baka je podignula pogled prema nebu i vidjela plavi trag koji se gubio u visini. Jedino što se toga časa sjetila učiniti bio je poljubac koji je poslala Plavoj Zvijezdi.
U njenoj zgradi već odavno svi susjedi su spavali. Od snažne želje da zagrli Antonia ona potrči stubištem sve do trećeg kata a onda  zastane ispred vratiju osluškujući bebin plač.
„Ljubavi, došla ti je baka!“ rekla je ulazeći u stan.
„Mama!“ povikala je sva usplahirena bakina kćerka držeći bebu u rukama.
„Mama, zaboga gdje si nestala! Zašto si bosa u spavaćici? Kakva ti je to crvena fleka na čelu? Zašto nam se nisi javljala?“
Pokraj Bake prolazilo je stotine pitanja dok je ona polako s osmijehom na licu prilazila djetetu i nježno ga podigla iz majčina naručja. Poljubila ga u obraz i rekla mu:
 „Nije samo tebe donijela roda na ovaj prelijepi svijet. Vidiš i Baka ima rodin poljubac na čelu, i mene je donijela roda!“ Smješkao se. Znala je Baka da je dijete razumije iako ima tek dvadeset i sedam dana.
„Lude li Bake!“ promrmljala je  kćerka.
Ali Baka nije luda. Potražit će ona uskoro Rodana jer bebe rastu i moraju imati braću i seke a Rodan je star i ne smije dugo čekati.

Sišur- Šur i njegovih 100 života

Tu, u blizini, postoji mala uvala okružena morem s jedne strane i visokim stijenjem s druge strane. Zbog mnogih šupljina u stijenju u kojima čovjek može uspravno stajati a u nekima čak i hodati, ta uvala nazvana je Pećine. Najstariji stanovnici uvale krili su se u tim dubokim pećinama od davnina do dana današnjeg. Po njima je nastala i ova legenda.
Ljudi nisu razlikovali šišmiše. Svi su im bili jednaki kao i Kinezi. Ali Šišur?! Šišur nije bio običan šišmiš iako je imao šišmišovska krila slijepljena sa šišmišovskim prednjim i zadnjim nožicama i male šišmišovske uši uvijek naćuljene i repić tako mali da ga promatrač ne bi mogao ni ugledati. Kada nije bio u skupini s ostalim šišmišima a često je to bilo izgledao je kao mali vanzemaljac čiji je svemirski brod nosio u krilima.
Od svih šišmiša jedini je on popodneva provodio sjedeći na litici visokog stijenja, osluškujući zvukove i naprežući svoje male buljate oči ne bi li jednim pogledom obuhvatio širinu svojstvenu ljudskom pogledu ali ne i šišmišovskom. Gledao je brodove u daljini, more obasjano suncem, galebove u visini.
Priče o tome kako su šišmiši slijepi bile su plod ljudskog neznanja. Oni su imali vid vrlo istančan i precizan koji je bio razvijen na primanju čovjeku nečujnih i nevidljivih frekvencija koje ih okružuju. Nisu imali širinu i daljinu pogleda ali su zato dobro znali što se događa u neposrednoj blizini.
Istina, nisu voljeli svijetlost dana ni sjaj sunca pa su dane provodili u unutrašnjosti špilja. Ali ne i Šišur. Njega sunce nije zasljepljivalo.
Kada bi pitali šišmiše zašto su Šišura tako nazvali svi bi u smijeh prasnuli, otpustili bi mišiće na svojim nožicama koje su ih čvrsto držale za stijenje dok su naglavačke s glavom prema tlu visjeli i popadali bi po podu kao trule kruške i smijali bi se tom neobičnom činu jednako kao što su se smijali i Šišuru koji je u snu često padao na tlo.
To nikako nije bila šišmišovska vještina ni običaj. U tim trenucima on ih je podsjećao na osušene šišarke koje padaju s čempresa i zato su ga uz njegovo ime Šur nazvali Šišur, Šišur- Šur.
Šišmiši su bili brzi, okretni i spretni letači. Kada bi se kojim slučajem prestrašili kakve nepodopštine i prenuli iz sna, otpustili bi svoje čvrsto stegnute nožice i poletjeli prema otvoru.
Nikada. Baš nikada, niti jedan od njih nije nehotice pao na pod. Ali nije Šišur bez veze padao sa stropa. On je jedini od svih njih znao sanjariti, pa bi ga mašta odnijela u daleke svjetove samo njemu znane. U tom zanosnom sanjarenju opustio bi napete mišiće i zbog toga nesvjesno padao na tlo. Iznenadno bi se budio i posramljeno podizao opet u visinu.
I u letu uvijek je bio zadnji. Ne zato što je bio sporiji od drugih već zato što je za razliku od njih volio razgledavati okoliš. Nije svako zlo za zlo, pa tako ni to nije bilo tako loše kao što se šišmišima činilo. Njegova radoznalost naučila ga mnogim stvarima o kojima šišmiši nisu znali baš ništa.
U tom strmom stijenju nad uvalom mora nisu živjeli samo šišmiši.
Najviše stanovnika tih litica moglo se ugledati baš u proljeće. Zmije su se izvlačile ispod stijenja požudno upijajući prve proljetne zrake sunca, gušteri su se sunčali u svim mogućim pozama a žuti mravi orno su prekopavali ono malo zemlje između kamenja. Leptiri su letjeli nad dračom što je izvirivala iz te kamenite suhe zemlje. Ptičice su dolijetale i odlijetale samo je Šišur nepomično sjedio na vrhu litice šireći svoje oči ne bi li ugledao čim više i dalje daljine.
Iako je gledao prema pučini znao je da ga iza leđa vrebaju dva sjajna crna oka. Slutio je opasnost ali nije se ni pomaknuo.
„Opet je tu,“ pomislio je u sebi, „ista ona stara beštija koja svakog proljeća traži sigurno utočište za one male gnjavatore koji po cijele dane mijauču.“
Siva, olinjala i mršava, uske glave i naćuljenih ušiju stajala je napeta na suprotnoj stijeni kao napeti luk koji će svakog časa okinuti strijelu. Imala je sigurno osam godina i bila je najlukavija divlja mačka u cijelom kvartu koji se uzdizao iznad litice. Šišur joj je još prošle godine zadavao mnogo muka a sve uzalud, nije ga se uspjela dočepati. I sada kada ga je ugledala, zjenice su joj se stisnule, vid izoštrio, uši naćulile i lovac u njoj istoga časa zauzeo je najbolju pozu ne bi li se dočepala tog žilavog mudrice od šišmiša.
„Nije ni ptica ni miš a zadaje mi toliko problema. Ščepat ću ja njega!“ mislila je kao da je zaboravila sve one nezgode od lani.
Dugo je stajala napeta kao puška osluškujući najbolji trenutak za skok. A on je isto tako dugo i nepomično kao da je i sam od kamena sjedio i gledao u pučinu praveći se da je ne vidi. Kada je mačka napokon napravila skok u kojem je trebala ščepati Šišura on je poletio a ona je ostala praznih šapa, pogrbljenih leđa, čvrsto se držeći kandžama za oštri vrh litice. Voljeli su oni tu igru mačora i šišmiša iako to nikada priznali ne bi. I nisu se ljutili jedan na drugoga. Zakone prirode trebalo je poštivati. Šišur je znao da je on njoj drag jednako kao što su njemu draga i omiljena i savršena poslastica sva ona mala, sitna stvorenja koja ljudi mrze.
Gledao je često ljude kako mlataraju rukama i nogama boreći se tim malim napastima, sitnim i mesnatim mušicama, zujavim komarcima, lepuricama i svim tim divnim insektima bez kojih bi šišmiši poumirali od gladi.
Bojao se ljudi ali ne i mačke. Znao je da su oni opasnost ne samo za male mušice i komarce, za sivu mačku i njega već za cijelu prirodu.
Tog ljeta Šišur je bio dijete od kojih pet godina kada je u njihovu pećinu banula bučna skupina ljudi koji su na glavama imali svjetiljke. Šarali su oni dugačkim, svjetlećim zrakama po zidovima pećine u potrazi za malim šišmišima. Da. Točno tako! Odlučili su istrijebiti ta čovjeku nebliska stvorenja samo zato što ih je noćni let šišmiša nad uvalom uznemiravao. Ali šišmiši nisu bili nikakva prijetnja za čovjeka. Pa zašto su ih onda toliko uznemiravali, dali zbog praznovjerja ili priča kojima su ih kao djecu roditelji zastrašivali to nikada nećemo saznati. Nisu mu čak ni dosađivali kao muhe i komarci, nisu mu ni dolazili na prozor, ni u voćnjak, nisu ni kriještali, ni zujali. Svejedno oni su odlučili istrijebiti ta njima nesimpatična stvorenja. Vezali su se konopima, pozabijali kolce u stijenje i verali se uz liticu sve dok nisu došli do najvećeg otvora u stijeni. Kada su ušli u spilju i ugledali stijenje prekriveno sivim, žilavim, letećim miševima, koji vise naopačke jeza im je prošla tijelom a osjećaj nelagode natjerao ih da zapale baklje i vatrenim plamenom otjeraju šišmiše iz njihovog doma. U panici koja je zavladala među šišmišima čulo se lepetanje stotina šišmišovskih krila, cičanje mladih šišmiša i vika ljudi. Šišur nije odmah poletio kao i njegova braća već je radoznalo gledao u ljude čvrsto stežući nožice o zid.
Možda zbog šoka, nije se ni pomaknuo kada ga je dotaknuo vrući plamen baklje uperene točno u njega. Izgubio je svijest i pao u otvorenu torbu vlastita krvnika koji je mahnito mahao bakljom.
Probudio se tek kasno u noć, priklješten između mnogih čudnih stvari u tijesnoj torbi. Nije bio siguran da li je živ ili mrtav. Malom, sitnom glavom, opeklinama na krilima i slomljenom nožicom pokušao je zgurati sa sebe sve te stvari i osloboditi se. Kada je napokon uz veliki napor i još veću bol provirio iz torbe osjetio je veliku hladnoću. Tijelo mu je počelo drhtati i nije bio u stanju pomaknuti se sa mjesta. Činilo mu se da je to kraj. Sklopio je velike glatke kapke i dozvao u misli svoje izgubljene rođake i zajedno s njima zapjevao je:
„U gustišu šišmiš spava sve dok opet ne naraste trava.
Šumi lišće, zima stiže, sakriti se treba od hladnoće i kiše.
Sve je tiho, tiše, spavaj, spavaj mali šišmiše...“
S ovom himnom šišmiši bi tonuli u zimski san.
Ujutro u sobu je ušla žena. Baš kada je htjela podignuti rastvorenu torbu s fotelje ugledala je na podu nepokretnog šišmiša. Vrisak koji se proparao kućom probudio je dječaka u susjednoj sobi.
Bosonogi, pospani dječarac, raskuštrane kose i velikih plavih očiju gledao je usnulog šišmiša i kada je žena s izrazom gađenja na licu metlom pokušala pogurati šišmiša na lopaticu za otpatke dječak je dotrčao do njega, podigao ga u svoje male ruke i rekao ženi:
„Jako mu je hladno ovdje!“
„To je šišmiš!“ povikala je žena, „Ako je živ može ti se zapetljati u kosu! Baci ga kroz prozor!“ vikala je ona.
„Zašto se bojiš malog šišmiša?“ upitao je dječak ženu, „Kada se on tebe boji sto puta više!“
„Baci ga! Baci ga! Jesi čuo!?“ vikala je uznemirena spremačica.
„Ne!“ povikao je dječak i bosonog izjurio napolje sa šišmišom u ruci. Toplina dječakovih ruku ugrijala je Šišurovo malo koščato tijelo i on je otvorio svoje velike, buljate oči. Dječak je ugledao strah u njima i nježno mu govorio, „Spasit ću te! Nemoj se bojati! Ti nisi zao ni opasan kao što odrasli misle. Oni straše djecu šišmišima i vampirima pa te se i sami boje.“
Nježni tonovi dječakova glasa umirili su Šišura i strah je nestao a ostala je samo bol u krilima i nozi. Dječak je raširio dlanove ali Šišurovi pokušaji da pokrene krila bili su uzaludni. Tek tada je dječak ugledao opekline na Šišurovim krilima. Bol malog šišmiša prožela mu grudi i oči mu zasuziše a ruke podrhte. Nije ga mogao ostaviti u ovakvom stanju.
Iza kuće u dvorištu rastao je stari hrast. Dječak je to stablo volio kao najboljeg prijatelja. Često je sjedio u njegovoj krošnji i pričao mu svoje tajne, veselja i tuge. Djelio je s njime svoje igre i maštanja. Znao je da su sigurnost i toplina starog hrasta najbolje utočište za njegova novog prijatelja. U deblu staroga hrasta bio je otvor u kojemu je dječak čuvao svoje tajne. Odjednom shvatio je da su sve te tajne bezvrijedne u odnosu na život tog malog stvorenja u njegovim rukama. Povadio je iz tajnog skrovišta sve svoje dragocijenosti a onda je zavukao u deblo ruku sa malim šišmišom i tu ga je na dnu rupe nježno položio.
Od toga dana započelo je njihovo nerazdvojno prijateljstvo. Šišur nikada nije napustio svoje tajno skrovište, čak ni onda kada je u potpunosti ozdravio. Dječak i Šišur rasli su zajedno. Šišur je poučavao dječaka svim šišmišovskim vještinama a ovaj je poučavao Šišura svim mogućim opasnostima koji ga vrebaju od ljudi. Uskladivši svoje vještine Šišur i dječak postali su jedno.
Možda jednom sretnete čovjeka koji je vidio dječaka-šišmiša koji spašava svijet i ispriča vam neku drugu priču iz Šišurova života nazivajući ga drugim imenom, čovjekom-šišmišom i sl.
Šišurovih 100 života ne završava u ovoj priči.

Ja samo znam da je dječak koji je Šišuru spasio život, spasio živote i svih drugih šišmiša uvjeravajući ljude u njihovu korist za ovu planetu i zato su danas šišmiši zaštićena vrsta koju čovjek štuje kao što su ih i štovali i drevni Egipćani kojima je glava mišorepog šišmiša bila simbol mudrosti.

Pušačko nepušačka rapsodija

Koja napetost, napetost, napetost!!!
Ne pušim već dva dana. Baš sada dok hodam ruševinama nečijeg naizmaku svijeta, napuštena, zatočena, neprisilno prisiljena biti tu.
Iz daljine stižu mi dobre vijesti ali napetost ne prestaje.
Vlastite mane hvataju me u zamke. Misli mi boje u crno, mojom slinom me dave, oštrinom u očima bodu me. Želim pobjeći. Zamišljam mjesta na kojima bih voljela biti. Na vrhu planine, ispod mjesečine, na oblaku, napuštenom svijetioniku.... Tražim putokaze za svijet iluzija. Bježim od tamničara stvorenih na vlastitu sliku i priliku. Mana1, Mana2, Mana3, Zaboravljena Mana, Odbačena Mana, Ubijena Mana...
Samo želim pobjeći, pobjeći, pobjeći!!!
Beetlejuice! Beetlejuice! Beetlejuice!
Opss?! Gdje sam to?
Sve je oko mene prekriveno snijegom. Nema kuća, nema cesta ni putova, nema ljudi, samo snježne livade po kojima se raštrkalo poput livadskih dvorjana, prekrasno, u svojim bjelim pelerinama veličanstveno, ponosito drveće.
Pogled mi se zaustavlja na nježnoj dami, vitkoj brezi koja me sramežljivo pogledava. Umjesto šešira njenu glavu krasi mali crvendać koji je poskočio s nožice na nožicu očito uznemiren mojim prisutstvom. Od istog uzbuđenja podrhtala je i breza.
Mirno je. Mirno i hladno.
U oštrom zraku koji mi ispunjava nosnice osjećam abnormalnu količinu zraka koji daje ovom snježnom prostranstvu nesvakidašnju energiju. Neki unutarnji nagon me tjera da udišem zrak punim plućima, duboko i požudno. Osjećam se poput balona koji jedva čeka da se ispuni kisikom i poleti. Iz mojih ustiju izlazi dah čudesan i veseo. Presvučen magličastim ogrtačem pleše mi pred očima, izvija se, proteže i sretan stapa se s nepreglednom bjelinom.
Jasno mi je zašto sam tu. Napokon! Napokon!
Svježina! Svježina!
Ledena, prozirna, bistra, čista poput planinskog izvora, okrepljujuća. Vraća me u dane bezbrižne, u dane radosne, u dane prepune različitih mirisa, u dane koji prolaze brzo a pamte se zauvijek. U svježini koja me obgrlila osjećam kako se oslobađa moj duh i pruža mi veličanstveni osjećaj slobode. Napetost je nestala. Nema je više. Odjednom osjećam ispunjenje, zadovoljstvo, radost. Snijeg je zasvjetlucao i tisuće sjajnih iskrica poletjelo je uvis. Crvendać je poletjeo. Obuzela me je čarolija svježine. U tom blještavilu moje mane su se našle navidjelu. Razotkrivene. Očigledne. Prestrašene. Svojim velikim šupljim očima gledale su me poput krvnika koji će im za koji tren presuditi. Njihove žilave ruke čvrsto su se počele stezati od straha pred smaknućem. Odjednom, čistu, nevinu svježinu propara njihov cvilež. Možda bi se netko i nasmijao njihovu jauku ali mene su od tih zacviljenih riječi prošli strašni trnci od kojih mi je tjelo postalo igličasto. Cvilile su bez prestanka: „Tajna tvoga uspijeha je u tvojim manama. Miiiiiii smooo tiiiiii, Tiiiii siiii miiiii......“
Iskoristile su moj trenutak slabosti i zavrtjele mi sve pred očima. Kada sam napokon smogla hrabrosti da otvorim oči našla sam se na početku priče spremna da napustim ruševine nečijeg naizmaku svijeta.
Mane su me opet pokušale obmanuti.
Treća sreća!

Priče iz snova III

Neobična je ta Irma. Zaista! Ulazi u tuđe snove i u njima nestaje kao mali oblačić koji se stapa s nebom i gubi zauvijek u dubokom plavetnilu sna. Ne mari ona za tuđe snove više je muče njeni. Osjećala sam da joj izmiču jednako kao što ona izmiče u tuđim snovima.
„Irma, Irma, šta je s tobom?“ pitala sam se gledajući je drukčiju a opet istu, gledajući je odsutnu a opet prisutnu, gledajući onaj neuhvatljivi plamičak u njenim očima.
„Irma probudi se!“ govorila sam joj. „Ne bježi od stvarnosti! Ne traži snove! Živi!“
Na moje riječi Irma bi odgovarala tek mrvicu proširivši rubove usana. Podsmijehom koji se zaustavljao iza njenih zatvorenih usnica završavala bi svaka naša priča, ali ne i danas.
„Slušaj!“ rekla je mirnim, pomalo promuklim glasom. „Nemam pojma kako sam se našla na toj prašnjavoj seoskoj cesti. Ispod sivih jesenskih oblaka u nekom beznadnom i turobnom kraju hodala sam posred ceste posute pijeskom bez straha od auta. Kad bolje razmislim prije bi se nadala kaubojskom dvoboju nego čemu na motorni pogon. Čak i bilje koje je raslo uz put bilo je kržljavo i razrijeđeno. U daljini vidjela sam djecu koja trčkaraju ulicom zadirkujući se. Približavala sam se naselju kad me opazila djevojčica i trčećim korakom krenula mi u susret. Njena crna kovrčava kosa poskakivala je zajedno s cijelim bićem. Primijetila sam čvrsto i jako tijelo ispod dronjave, smeđe haljine koja joj sezala do listova. Na prljavom djevojčinom licu svjetlucale su se crne oči. Pogledavši je bolje shvatila sam da je crnkinja. Neobično za ovaj kraj.
Dojurila je do mene sva usplahirena i molila me za pomoć. Riječi su joj bile isprekidane i nepovezane. Dok sam pokušavala povezati njene riječi o strahu i nekakvoj nevolji koja vlada u selu ona me je čvrsto držeći za ruku uvela u prvu kuću koja se našla uz cestu. Bio je to običan mali kućerak s dvorištem, ništa neobično. U hodniku stajali su ljudi, prepoznala sam ih. Prepoznali su i oni mene ali se nisu pomicali sa svojih stajaćih mjesta. Baš kao figure u šahu samo su me promatrali svojim ozbiljnim pogledima. U zraku se osjetio neobični i nesvakidašnji miris isčekivanja. Tada mi je prišla žena . Gledala sam u njeno nabreklo, okruglo lice i oči koje su vjerojatno presušile od izlivenih suza, njeno ispaćeno mlohavo tijelo već odavno je izgubilo izgled mlade žene koju sam poznavala. „Ona je tamo!“ rekla mi je i pokazala rukom na jedina vrata u dnu hodnika.
„Pa dobro, šta, ona je tamo“ pomislila sam u sebi i krenula prema vratima razmišljajući hoće li me prepoznati ili joj se memorija već odavno izbrisala dok su me pratili smrknuti pogledi ukipljenih rođaka. Dok sam otvarala vrata sobe mirne misli moje glave podrhtavale su. Još je živa!
A onda mi se pred očima ukazala ogromna prostorija, veća i od same kuće. Bila je velika kao neka dvorska sala samo što u njoj nije bilo ničeg osim starog bračnog kreveta koji je stajao posred sobe. Učinilo mi se kao da prvi puta vidim to oštro lice još i bijelo kao oštro brašno. Čak i bijela oštra kosa stršila je oko lica kao da je pod naponom. Možda zbog toga bjelila njene crne oči izgledale su duboke kao ponor. Pogled joj bio napet kao napeta praćka koja samo što nije okinula. Taj živi i odsječni pogled bio mi je nepoznat i neočekivan. Možda dok sam bila dijete nisam išla za tim.
„Ja sam Irma. Sjećaš li me se?“ Raširila je oči i radoznalo me obuhvatila pogledom.
Muk koji je nastao prekinut je njenim neočekivano brzim skokom iz kreveta. Koja brzina!
Stajala je na podu tik uz krevet okrenuta prema meni. Njene prednje dvije noge uspravno su stajale, čvrsto uperene u pod. Na čvrstom vratu koji se nadizao nad njima stajala je glava divokoze, koja me vragolasto promatrala. Mirna i spremna kao da stoji na cilju da osvoji olimpijsko zlato.
Izgledala je sasvim zdravo i po bjelini zaista sličila na onu sebe iz kreveta osim šta je sada imala dva prekrasna debela uvojita roga, gustu bijelu bradicu i tijelo prekriveno gustom dlakom. Ali nije ona bila obična divokoza više je podsjećala na albino bivola. Snažna i samouvjerena, na usnama je imala osmijeh sasvim sličan onom mom s kojim završava svaki razgovor. Sa genima nema zezanja! Pomislila sam.I da! Bila je to Matuzalem divokoza.
Možda mi se zaista disanje usporilo jer još nisam uspjela ni udahnuti zraka a divokoza se zašprintala uzduž sobe točno do mene. U toj brzini moje misli i motorika zaustavile su se i poput zaslijepljena ovna buljila sam u tu divokozu. K'vragu možda sam se zabezeknula a ona se u trenu ponovo pretvorila u tetku Miku, žilavu ženu luda pogleda koji je kao disko kugla šarao po meni. Densaj Irma! Njene usne pomicale su se brzo kao da slasno brsti najukusniji bršljan dok su iz njih izlazile riječi. Možda tehno? Osim napetosti u glasu ništa drugo nisam razumjela. K'vragu!! Uvijek obraćam pažnju na krive stvari! Moram se opustiti.
Uhvatila me je pod ruku i krenule smo niz hodnik. Odjednom shvatim da u desnoj ruci čvrsto držim dijete. Pogledam ga. To milo lice dječaka od kojih 8-9 mjeseci nježno me gledalo. Ta djeca nikako da mi se skinu s vrata!
Kozji tenor tetke Mike parao mi uši. Osjećala sam da će za koji trenutak učiniti neku strašnu preobrazbu koja unosi strah u zdrvljevene rođake. Baš me zanima šta? Odjednom začujem glas djeteta koji mi šapuće na uho, „Irma ona je zlo!“ Bila je to rečenica koju je izgovorio čovjek skriven u tijelu djeteta. K'vragu! K'vragu! Sada je svu moju pažnju okupirala misao o djetetu koje govori odraslim jezikom. I ta jebena misao, neprihvatljiva u svijetu snova oduzela mi je san.
Meeeeee, meeeee, meeee……..

Luckoograd

U ovoj priči živi jedna vila, živi jedan pjesnik, živi jedan pisac, živi jedno dijete,živi jedna grješnica , živi jedan đavo i živim ja zajedno sa njima. Ima nas svega sedam, kao sedam patuljaka. Sjedimo za istim stolom, jedemo iz istog tanjura i istu sudbinu dijelimo.
Vila je sasvim malena. Toliko malena da je jedva primijetimo. Ona kruži poput sjajnog oblačića iznad nas. Mirna i spokojna nekom čarobnom mrežom hvata, sprema i čuva prolaznost našu.
Pjesnik je uglavnom sjetan, stalno zamišljen, šeta naokolo i osluškuje a njegovi prsti čeprkaju po nečemu neopipljivom i brižno to spremaju u mali zlatni kovčeg kojeg sebično čuva i uvijek dobro zaključava lokotom čiji ključ nitko od nas ne može dotaknuti.
Pisac okružen dimom cigara rijetko se pomiče iz svog starog kožnog naslonjača. Pomalo mahnit, divlja pogleda, izmišlja najčudnije priče pa nas posjeda oko kamina i davi suludim pričama koje nitko ne razumije. Moram priznati, priče za djecu dobro mu idu iako u zadnje vrijeme piše same gluposti, jedino njemu smiješne.
Dijete se ne obazire previše na nas, ono se po cijele dane bezbrižno igra i trčkara naokolo. Njegov dječji svijet otvoren je za sve nas ali ipak mala vila je ta koja najviše vremena provodi u njemu.
Grješnica je mrzovoljna, iako to pokušava prikriti vrteći oko sebe hula-obrambeni- obruč-hop. Ponekad joj on padne i u tom trenutku na njenom licu može se ugledati siva boja bojazni ali ona se tada brzo sagiba i podiže svoj obruč i zavrti ga nanovo.
Đavo ko đavo iako se pravi da ga nije briga za ništa, briga ga je za sve. Svako toliko koža na vratu mu se zacrveni pa nas krivi zbog toga. Kaže da mu mi stvaramo alergiju.
A ja?! Rastrgana među njima nemam vremena ni za šta. „Nisam vaša sluškinja!“ derem se na njih, ali oni me ne čuju i nanovo traže moju pažnju. Dani mi u trenu prolete a ja se pitam gdje sam bila, šta sam radila.
Jednoga prohladnog, zimskog dana dok smo se svi zajedno dosađivali đavo je odlučio prekinuti tu dokolicu i nagovorio je grješnicu da ukrade vili mladost moju. Kod male vile ona je bila najsigurnija, kao uostalom i sva prolaznost koju ona čuva. Spoznaja da mi je netko ukrao mladost bila je strašna. Svi su se uznemirili a ja sam cijeli dan stajala ispred ogledala i tražila je uzalud.
U našem malom svijetu raste jedna breza. Htjela sam otrčati do nje i zagrliti je kao i obično kada me obuzme tuga, ali naslonjena na brezi stajala je grješnica i zlobno pjevušila, „Rožica si bila rožica već nisi.“ Nervira me ta žena. Izbjegavam je koliko god mogu i potajno mrzim.
Pjesnik se počeo motati oko mene skupljajući u svoj kovčežić ono neopipljivo a ja sam ovog puta dobro znala da skuplja moju zebnju . Očaran njome skladao je stih za stihom ne bi li mi vratio ukradenu mladost, pa je u svakoj mojoj bori prepoznao godinu jednu, a u očima mladost cijelu. Iako pomalo čeznutljivi njegovi stihovi davali su mi neku novu snagu. Slušajući ih činilo mi se kao da vidim deblo stabla sazdanog od godina i čim ih više ima krošnja je sve šira, sve ljepša, sve gušća a deblo stabilnije.
Pisac je duboko u sebi osjećao moj gubitak zbog kojeg je napisao Memoare jedne žene. Bilo je to sjećanje na mladost iz koje je nikla ljubav kojoj nema kraja. Njegova priča poput jutarnje rose navlažila je moje oči, a u grudima probudila davno zaspale leptiriće čiji su titraj osjetili svi u sobi.
Đavo koji je stajao na vratima smijao se do suza, a vila skvrčena u krošnji, obavijena zlatnim listićima breze drhtala je zbog učinjene nepravde. Onda je kroz otvorena vrata među nas dotrčalo dijete i zavikalo, „Mladost se ne može ukrasti!“ Zbunjeno smo gledali u dijete pa u brezu čiji su se listići titrali jednako kao i naša srca i shvatili smo da je dijete u pravu. Osmjeh je obasjao naša lica dok je sjajni oblačić male vile veselo kružio nad nama.
Đavo uvijek izaziva nevolje. Jednom je piscu, onako u prolazu, bez veze, iz rukava istrgnuo maštu. Pisac je tugovao, noćima budan u zvijezde gledao, nije ni jeo, ni pio, čekao je mjesec da ga maštom ispuni. Pjesnik ga je gledao ali njegovu bol u stihove pretočiti nije mogao. Strah da đavo ne učini isto i njemu zanjemila ga. Vila je uzalud tješila pisca. Čak je i grješnica tugovala i nudila mu svoje priče na dar, a pisac je i dalje samo u zvijezde gledao i mjesečinu novu čekao. Dok su svi oni bili zaokupljeni piščevom tugom ja sam se napokon mogla posvetiti samoj sebi. Trčkarala sam oko sebe kao mačka oko vruće kaše dok mi je đavo sa strane vikao, „Ti si dušo doista nepopravljiv egoista!“ Nije to dugo trajalo. Sve dok nije dijete dotrčalo do pisca i pred njega istreslo vreću punu mašte. „Mašta ne može nestati kao ni mladost!“ povikalo je dijete. Pisac je pogledao u dijete, izvukao iz džepa cigaru i mahnito počeo izvlačiti maštu iz vreće. Začuđeno smo gledali u čudna, svakojaka bića koja su izlazile iz vreće. Kao iz Aladinove svjetiljke pred nama su se stvarali različiti svjetovi. Vidjela sam svijet sasvim drukčiji od onog kojeg znam , bila je to Kolijevka života iz koje se budi Sunce i dijete koje u njoj spava. Svatko od nas gledao je u nešto drugo.
Zbunjeno smo se pogledali a kasnije smo dugo prepričavali svaki svoju sliku mašte i zahvaljivali djetetu na daru koje nam svima poklonilo.
Đavo, ne zbog toga što se zove Đavo već zbog toga što je zaista pravi đavo jednom nas je tako začarao da nitko od nas nije mogao vidjeti , ni čuti malu vilu. To je bilo đavlje najveće zlodjelo. Svo to vrijeme živjeli smo nekako odsutno. Uhodano smo obavljali poslove bez ikakve volje, radosti i poleta. Uhvaćeni u nekoj rutini zaboravili smo na sve ljepote koje život čine. Sva sreća u toj nesreći da je dijete bilo toliko zaigrano da đavolja čarolija nije jedino na njega djelovala. Vidjelo je ono tužnu vilu dotrčalo među nas i zavikalo, „Ako ste zaboravili na vilu onda ste zaboravili i na mene!“
To dijete nas uvijek zbunjivalo pa tako i sada. Zbunjeno smo gledali u njega pa u tužnu vilu koju je držalo na ispruženom dlanu i đavolje čarolije je nestalo. Đavla nismo krivili za ništa jer znali smo da sve njegove čarolije ne mogu djelovati na nas ako to zaista ne želimo. Pogriješili smo!
Nakon tog događaja pjesnik nas je svih izbjegavao iako nije mogao otići daleko od nas, jer naš je grad toliko malen da ga jednim pogledom cijeloga možeš obuhvatiti. Gledali smo ga kako u dvorištu pored breze kopa duboku jamu i u nju spušta svoj zlatni kovčeg od kojeg se nikada nije rastajao.
Slutili smo da je netko ubio njegove stihove sve dok nam jednoga dana nije priznao da smo mu toliko dosadili svojom providnošću da se jednostavno ne želi ponavljati u stihovima i zbog toga sahranio je poeziju. Nazvao nas je razlivenom mrljom, okrenuo leđa od nas i mrmljao nešto sebi u bradu. Još uvijek se molimo za pjesnika i nadamo da će jednog dana otkopati svoj zlatni kovčeg i ponovo u njega skupljati sve ono što jedino on može opipati.
Imamo mi i sretnih dana. Najradosniji su oni kad se naše male ruke spoje, kada se rađaju ljubavi nove, a rađaju se, kad jedni druge hrabrimo, nadopunjujemo i uživamo u tome.
Pisac je u svojim djelima grješnicu oslobodio svih grijeha nakon čega je ona zauvijek odbacila svoj hula-obrambeni-obruč-hop i zavoljela pisca za vijeke vjekova. Đavo nas ponekad nasmijava do suza, iznenađuje nas svojim vragolijama kojima ponekad nastupa u našem malom cirkusu. On je ustvari naš najbolji komičar i kad ga doživljavamo kao takvog njegova djela ne mogu bitno utjecati na nas. Mala vila nam svima donosi mir i radost pa čak i đavlu iako to nikada ne bi priznao. Dijete nas uvijek nanovo iznenađuje svojim dosjetkama.
U gradu skrivenom od svakog pogleda, u gradu s jednom ulicom, jednom brezom, jednim cirkusom, jednom kućom, pod jednim krovom živi nas sedmero i pjevamo…“ U jednom vrtu među cvijećem sićušan grad se sakrio u njemu žive mala bića kažu da Luckoograd je to.“

Da, mi smo svi jako, jako maleni, pa nas Vi ne možete vidjeti kao ni mi što ne možemo vidjeti Vas i vaš grad, ali ako slučajno ovo pročitate znajte da Vas mi volimo i želimo Vam sve najbolje u vašem malom svijetu.