Kako je Antonio došao na svijet

Živjela jednom jedna Baka koja je dobila unuka. Antonio je bio takva slatka beba da ga Baka nije prestajala gledati. Što ga je više gledala, to joj je srce bilo sve življe i radosnije. Zaljubila se u svojega malog unuka i nije je više bilo briga ni za koga. Zanemarila je Djeda, i po cijele dane igrala se svojim unučićem.
Kao i svaka mala beba i Antonio je često spavao i u snu se smiješio Baka bi tada govorila:“Smiješi se anđelima!“- i osmijeh bi zatitrao na njezinom licu sve dok dijete ne bi zaplakalo, a zaplakalo bi uvijek kada bi osjetilo glad. Ne bi to bilo toliko strašno da mu nije, svaki puta kada bi se namrštilo, na čelu iskočila crvena flekica. Tada bi djetetova Majka rekla:„Ljubavi mamina, pa tebi se čelo crveni od ljutnje kao malom puranu!“ Znala je Baka da to crvenilo nema veze s ljutnjom.
Bila je mudra i znala da su neku djecu na svijet donijele rode. Zašto je tome tako, samo rode znaju. Znala je da je njezinog Antonija donijela roda. Nikada ne bi išla u potragu za rodom niti bi se ljutila na nju samo da je bila malo pažljivija, da ga je roda samo malo nježnije nosila u kljunu i da mu nije na čelu ostavila taj svoj crveni rodin ugriz. Odlučila je pronaći je ma gdje god bila i upozoriti je neka ubuduće pažljivije donosi bebe na svijet.

Pitala je Baka ljude da li znaju odakle stižu rode, no oni su svi do jednoga, baš tako kao i ona znali samo da rode dolaze iz toplijih krajeva. Odlučila je krenuti u Afriku, tamo je najtoplije. Tužna što neko vrijeme neće vidjeti svojega malog princa, nije mogla zaspati. Ispod umornih kapaka gledala je lice svojega malog anđela i obećala mu da će učiniti sve kako bi njegovo lice zauvijek bilo radosno, da ću mu dati odgovore na sva pitanja i da njegovi horizonti neće završavati tamo gdje se nebo spaja sa zemljom.
A onda, kada joj je san počeo padati na oči, sinula joj nevjerojatna misao:
„Pa nisu sve rode rode koje donose djecu! Rode bebonoše! Rode bebonoše sigurno ne žive tamo gdje ljudi misle. One nisu nadohvat ljudima. One su posebna vrsta roda. Ako je donošenje beba na svijet njihov životni zadatak one se sigurno brinu da li je beba zaista stigla u dobre ruke, a ako nije mogu je uzeti natrag.
Pa da, znam gdje se krije Antonieva roda bebonoša!“- uzbuđeno uzvikne Baka.                                           Brzo se ustala iz kreveta, uzela noćnu svjetiljku i izašla bosa u spavaćici na stubište. Sva sreća da je bilo jako, jako kasno i da su svi susjedi spavali pa nitko nije vidio baku koja se u kasne noćne sate penje prema tavanu, otključava niska tavanska vrata i u mrklom mraku penje strmim drvenim stepenicama prema najvišem tavanskom prozoru.
Tiho, najtiše što je mogla podignula je prozorsko staklo iza kojeg se sjajio mlad mjesec i nebo posuto zvijezdama. Pogledala je u smjeru dimnjaka i nimalo se nije iznenadila kada je ugledala rodu leđima naslonjenu na dimnjak. Glavu koja joj je visjela na dugačkom vratu od krova je dijelio samo veliki žutu kljun, dok su joj krila i dugačke tanke noge bile ispružene po krovu. Spavala je kao top.
Tako opuštenu rodu Baka nikada nije vidjela. Rode obično ponosno stoje na vrhovima krovova, ili sjede u svojim gnijezdima i nesebično pokazuju svoju ljepotu. Odmah je znala da je to ona nespretna roda čije bebe nose rodin ugriz i zbog koje je skoro krenula na daleki put.
Provukla se je kroz mali krovni otvor i sa svjetiljkom u rukama, bosa, u dugoj bijeloj spavaćici oprezno krene prema rodi. Pazila je da je ne probudi škripa crijepa koji se od starosti već poprilično klimao.
Roda je čula pucketanje crijepa i podignula je spuštenu glavu, osluškujući s koje strane dolazi zvuk. Baka je stala kao ukopana. Kada je roda okrenula svoju malu okruglu glavu, na kojoj su se caklile velike okrugle crne oči i dugački kljun, prema baki, baka je potrčala. Svjetiljka joj je ispala iz ruke i prije nego se roda snašla Baka je uhvatila za duge noge.
Držala je čvrsto, najčvršće što je mogla dok je isprepadana roda mahala krilima pokušavajući se osloboditi bakinog stiska. Bila je velika i snažna. Gusto bijelo perje prekrivalo joj je skoro cijelo tijelo osim vrhova krila koja su bila obojana u crno. Podigla je baku u visinu nadajući se da će stisak njenih prstiju popustiti i da će se osloboditi neželjena tereta.
„Molim te stani! Neću ti nauditi!“- vikala je Baka podno nje dok su ispod njih ostajala svijetla grada, napušteni krovovi, prazne ulice.
Roda se nije zaustavljala. Letjela je sve više i više. Let joj je bivao sve teži a zamasi krilima sve sporiji. Poneka pera s njenih velikih krila padala su od napora i zaustavila bi se na tren na bakinom licu a potom odlepršala negdje u noć. I u bakinim rukama bilo je sve manje snage. Osjećala je da će joj prsti uskoro popustiti a to znači ako padne sa te visine da nikada više neće ugledati svog Antonija.                                                                                                                                                   Obuzeta strahom počela je vikati: „Rodo, rodo ja sam Antonieva baka! Molim te zaustavi se! Znaš da djeci trebaju bake. One ih najviše razumiju. One ih vole na samo njima poznat način. One znaju što djeci treba! Molim te zaustavi se! Zbog mog malog princa! Zbog Antonia!“ vikala je baka kao luda dok su joj se prsti odvajali od rodinih nogu.
„Antonioooo!“- povikala je iz sveg glasa dok joj tijelo padalo prema zemlji, a onda se dogodilo čudo. Snažni rodin kljun dohvatio je Baku za čelo i zaustavio njen pad. Baka se od straha onesvijestila. Probudila se tek kada je osjetila tlo pod nogama i snažni miris borova. Kada je otvorila oči ugledala je ispred sebe veliku rodu čije su noge i kljun drhturili od napora a ljutit pogled nije se odmicao s njenih očiju.
Baka se podignula na noge i osvrnula oko sebe. Stajala je na najvišem vrhu neke nepoznate planine čiji su se vrhovi protezali na sve strane. „Gdje smo?“- radoznalo je upitala rodu, a onda se sjetila da rode ne znaju pričati poput ljudi pa se sama sebi počela smijati. Njen smijeh nikako nije pripadao tim planinama i one su ga odbijale jedna od druge. Dok je slušala jeku smijeha kako besciljno luta planinama Baka osjeti nelagodu. Njen smijeh nije našao put s kojeg bi izašao iz ovog gorja već se vraćao nazad u njena usta zaustavljajući joj dah. Činilo joj se kao da ostaje bez zraka.
„Planina se ljuti!“- iznenada progovori roda.
„Moram te čim prije odvesti odavde!“
Dubok rodin glas iznenadio je Baku ali ona nije mogla ispustiti ni riječi. Tada su jele sve u jedan glas zašumile „ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ“ pa roda brzo zgrabi baku svojim dugim nogama i poleti prema svitanju dana.
Cijelo vrijeme spuštali su se pa bakina težina nije radila rodi onako veliki napor kao prije. Ispod njih prostirala su se zelena polja i livade. Roda se uputila prema jezeru.
Lagano je sletjela spustivši Baku na tlo. Pogledavala je tu čudesnu staricu pogledom koji je pitao da li je sve u redu. Baka sva raskuštrane kose kimne glavom pa roda to shvatila kao potvrdu. Sagnula se prema vodi i dugo ispijala bistru jezersku vodu. Baka se osvrtala oko sebe ne bi li vidjela žirafe, zebre, slonove ali vidjela je samo pokojeg zečića kako brzim trkom prelazi livadom i par srnica u daljini.
„Ovo nije Afrika?“- rekla je naglas, a roda je podigla kljun iz vode i tako se glasno zahihotala da se zagrcnula. Onda je protresla glavu i progovorila:
„Rode bebonoše ne dolaze iz Afrike!"
„Imaš li ti ime?“- upitala je baka.
„Moje ime je Rodan!“- odgovori on.
„Rodane ti si donio Antonia u moj dom, u moje srce, u moj život. Ti si ga nosio u kljunu i ostavio mu crveni trag na čelu. Rodin ugriz! Zašto nisi bio malo pažljiviji?“ Slušajući bakine riječi rodanovo lice se raznježi a kljunom počne pucketati od sreće. Tada on Baki ispriča priču:
„Tu noć sve rodine bebe bile su nemirne. Od njihova plača nisam mogao usnuti. Onda se plava svijetlost nadvila nad naš oblak i sve su rode pogledale prema nebu. Iznad našeg oblaka sjajilo se radosno lice Plave zvijezde. Njene oči su treperile kao iskrice a osmijeh se razvukao uzduž cijelog lica. Vidjeti Plavu zvijezdu i još s te blizine?! To je zaista bila prava sreća. A onda se dogodilo pravo čudo. Plava Zvijezda je iz svojih njedara modrom zrakom podigla dijete i spustila ga u moje krilo.
Iznenađenje koje je zavladalo u rodinom oblaku bilo je tako veliko da se oblak počeo njihati i sve bebe zaspale su u tren. Znao sam da bi svaka od roda bebonoša željela imati bebu koja je došla s Plave zvijezde. Prva mi je prišla Majka Roda i rekla mi: “Rodane ako je Plava Zvijezda odlučila tebi na brigu posvetiti ovo dijete znači da još uvijek nisi star i tvoja misija rode bebonoše još uvijek traje. Ova beba je poseban dar za sve nas rode bebonoše i zato je tvoja mudrost presudna za nju!“
„Star je !“- vikale su druge rode.
„Može izgubiti bebu! Nema snage za let!“
Dok su one vikale, u mojem staračkom srcu probudio se isti onaj osjećaj koji se probudio noćas na krovu u tvome srcu!“ Pogledao je baku, a ona je znala o čemu on priča.
„Više nisam bio umorni starac. Osjetio sam snagu mladića i radost života koja s djeteta prelazi na mene. Gledao sam njegovo milo lice i ćutio snove koje sanja.
Rode bebonoše ne nose samo bebe. One iz najvećih visina promatraju ljude i biraju one najbolje, najiskrenije, razigrane i nježne. Zadnjih godina dok su rode noću letjele ja sam spavao po cijele noći ali sam zato danju, odmoran, promatrao mlade parove i uvijek tražio one najprikladnije za naše bebe.
Često su me rode pitale preporuke za mnoge majke i očeve, bake i djedove, jer ako bi roditelji i bili dobri a bake i djedovi neprikladni tada bi odustajali od takovih!“
Baka je slušala tog ponosnog Rodana, upijala svaku njegovu riječ bez pitanja, bez prekidanja.
„Dijete sa Plave zvijezde moralo je imati posebne roditelje baš kao što je i Plava Zvijezda posebna zvijezda. Roditelje čija ljubav nadmašuje same sebe. Nesebične, čvrsta karaktera, nesalomljive.
I čuo sam! Čuo sam to dvoje mladih ljudi kako maštaju o djetetu. Njihova želja bila je jača od svega. Prešla je mora i planine, vinula se uvis i doputovala do mene.
Ispijeni ljubavlju i radošću dali su zavjet. Na mjestu najljepšem na svijetu. Mjestu gdje žive naši rođaci bjeloglavi supovi. Na obali mora kraj kapele Sv. Antonia zakleli su se da će svoga sina jednoga dana nazvati Antonio.
Plava Zvijezda nije samo spustila dijete u moje krilo. Dok mi ga je pružala čuo sam njen topao, nježni glas: „On se zove Antonio!“ Znao sam kome ga šalje!“
Zastao je na tren osluškujući zvukove. Nešto je čuo! Onda je brzo nastavio:„Rode su pažljive, one vole svoju djecu i ne grizu ih. Crvena flekica na njegovu čelu trag je poljupca koji sam mu dao na rastanku!“
Tada je nastao tajac. Gledao je u daljinu.
„Što je?“- upitala ga Baka.
Ššššššš .... šapnuo je svojim dugim kljunom,  dok se u daljini vidio bljesak munje.
„Moram se brzo sakriti! Dolaze kradljivci beba. Traže rode bebonoše!“ Baka ga začuđeno gledala dok je on osluškivao tutnjavu koju ona još uvijek nije čula.
„Ostani tu i zavaraj ih. Plava Zvijezda odvesti će te kući!“- rekao je Rodan i u niskom letu poletio u obližnji šumarak.
Baka nije željela da ga otkriju nikakvi kradljivci beba pa se brzo okrenula na drugu stranu i krenula uz jezero suprotno od Rodana. Nije se okrenula iako je to jako željela. Plašila se ako se okrene za njim da ga kradljivci mogu razotkriti.
Tutnjava se sve više približavala jezeru a ona se samo nadala da je Rodan na sigurnome.   Snažni udar groma rasparao je nebo svojom snagom. Baki se učinilo kao da je iz munje ispao čovjek koji se stvorio točno pred njom. Bio je viši od Bake barem duplo ako ne i bolje. Sve mu je bilo jako dugačko, noge i ruke i prsti i glava i nos i uši, samo su mu oči bile uske i stisnute. Bio je sav crn kao da je izašao iz dimnjaka a i odijelo na njemu bilo je dimnjačarsko kao i crna kapica na glavi. Ali on nije nosio sajle i četke kao svi dimnjačari. On je oko desne ruke nosio veliku mrežu. Baka je odmah prepoznala kradljivca beba koji mrežom lovi rode bebonoše. Umjesto „Dobar dan!“ on progovori:
„Ženo zar se ti ne bojiš gromova i munja? Mogu te dohvatiti svojom vatrenom moći pa tvoje unuče može ostati bez  bake?“                                                                                                                                           Brzo se Baka snašla i domišljato prevarila kradljivca:
„Čovječe, kada bih ja bila baka ne bi ovom pustopoljinom lutala i ne bih trave svakojake ubirala da bi snove čvrste usnula!“
„Znači, ti nisi baka?“- rekao je on kroz zube.
„Kakva baka te spopala? Zar ne vidiš da još nisam starica?“
„A kud si ti tako rano krenuo?“- upitala ga ona.
„Čistio sam dimnjak u obližnjem selu i slučajno srušio rodino gnijezdo. Prestrašio jadnu rodu pa je pobjegla glavom bez obzira! Nisi li je možda vidjela gdje u blizini?“
„Vidjela sam je ali ne tu u blizini!“- odgovori ona.
„Pa reci onda pobogu gdje si je vidjela?“- nervozno će on.
Baka uperi prstom u nebo i pokaže prema jugu.
„Evo tamo! Odletjela je gdje i sve rode lete. U toplije krajeve!“
„Svete mi tutnjavine! Uhvatiti ću ja nju prije ili kasnije!“- kroz zube prozbori kradljivac beba i nestane jednako kao što je i došao, u tutnjavi gromova.
Ponovno je Baka bila u iskušenju da se okrene i potraži Rodana ali nije znala koliko je Tutnjavi lukav i da li joj je zaista povjerovao, pa da ne dovede Rodana u opasnost krenula je ravno naprijed. Na mjestu gdje je jezero završavalo bio je put. Zastala je prije nego krene dalje i od umora zaspala.
Spavala je sve dok ju nije probudila noćna svježina. Kada je otvorila oči njen pogled bio je uperen u nebo posuto zvijezdama. Toliko mnoštvo zvijezda još nikada nije vidjela, a onda joj se pogled zaustavio na nježnom modrom titraju koji je dolazio iz najvećih nebeskih visina. Čim više ga gledala raspoznavala je obrise Plave Zvijezde. Toliko je sličila Antonievim očima da je baka od uzbuđenja poskočila na noge. Tek tada spazila je ispred sebe modri sjaj koji joj obasjavao put. Sjetila se Rodanovih posljednjih riječi:„Plava Zvijezda odvesti će te kući!“ Lagano je ušla u tu plavičastu maglicu a korak joj postao lagan kao da ne dodiruje tlo. Možda je ovo san?- pomislila je, jer u toj maglici bilo je tako ugodno da vjerojatno nikada čovjek ne bi poželio izaći iz nje. Pomislila je na Rodana. Bilo joj je žao što mu nije stigla zahvaliti što je baš nju odabrao za Antonievu baku. Osjetila je silnu želju da se vrati kući i zagrli svoje malo zlato. Sigurno je njena želja ubrzala dolazak kući jer je svjetlucavo plavetnilo koje ju je obasjavalo odjednom nestalo a umjesto njega ispred nje stajala je dobro poznata zgrada.
 Baka je podignula pogled prema nebu i vidjela plavi trag koji se gubio u visini. Jedino što se toga časa sjetila učiniti bio je poljubac koji je poslala Plavoj Zvijezdi.
U njenoj zgradi već odavno svi susjedi su spavali. Od snažne želje da zagrli Antonia ona potrči stubištem sve do trećeg kata a onda  zastane ispred vratiju osluškujući bebin plač.
„Ljubavi, došla ti je baka!“ rekla je ulazeći u stan.
„Mama!“ povikala je sva usplahirena bakina kćerka držeći bebu u rukama.
„Mama, zaboga gdje si nestala! Zašto si bosa u spavaćici? Kakva ti je to crvena fleka na čelu? Zašto nam se nisi javljala?“
Pokraj Bake prolazilo je stotine pitanja dok je ona polako s osmijehom na licu prilazila djetetu i nježno ga podigla iz majčina naručja. Poljubila ga u obraz i rekla mu:
 „Nije samo tebe donijela roda na ovaj prelijepi svijet. Vidiš i Baka ima rodin poljubac na čelu, i mene je donijela roda!“ Smješkao se. Znala je Baka da je dijete razumije iako ima tek dvadeset i sedam dana.
„Lude li Bake!“ promrmljala je  kćerka.
Ali Baka nije luda. Potražit će ona uskoro Rodana jer bebe rastu i moraju imati braću i seke a Rodan je star i ne smije dugo čekati.

Sišur- Šur i njegovih 100 života

Tu, u blizini, postoji mala uvala okružena morem s jedne strane i visokim stijenjem s druge strane. Zbog mnogih šupljina u stijenju u kojima čovjek može uspravno stajati a u nekima čak i hodati, ta uvala nazvana je Pećine. Najstariji stanovnici uvale krili su se u tim dubokim pećinama od davnina do dana današnjeg. Po njima je nastala i ova legenda.
Ljudi nisu razlikovali šišmiše. Svi su im bili jednaki kao i Kinezi. Ali Šišur?! Šišur nije bio običan šišmiš iako je imao šišmišovska krila slijepljena sa šišmišovskim prednjim i zadnjim nožicama i male šišmišovske uši uvijek naćuljene i repić tako mali da ga promatrač ne bi mogao ni ugledati. Kada nije bio u skupini s ostalim šišmišima a često je to bilo izgledao je kao mali vanzemaljac čiji je svemirski brod nosio u krilima.
Od svih šišmiša jedini je on popodneva provodio sjedeći na litici visokog stijenja, osluškujući zvukove i naprežući svoje male buljate oči ne bi li jednim pogledom obuhvatio širinu svojstvenu ljudskom pogledu ali ne i šišmišovskom. Gledao je brodove u daljini, more obasjano suncem, galebove u visini.
Priče o tome kako su šišmiši slijepi bile su plod ljudskog neznanja. Oni su imali vid vrlo istančan i precizan koji je bio razvijen na primanju čovjeku nečujnih i nevidljivih frekvencija koje ih okružuju. Nisu imali širinu i daljinu pogleda ali su zato dobro znali što se događa u neposrednoj blizini.
Istina, nisu voljeli svijetlost dana ni sjaj sunca pa su dane provodili u unutrašnjosti špilja. Ali ne i Šišur. Njega sunce nije zasljepljivalo.
Kada bi pitali šišmiše zašto su Šišura tako nazvali svi bi u smijeh prasnuli, otpustili bi mišiće na svojim nožicama koje su ih čvrsto držale za stijenje dok su naglavačke s glavom prema tlu visjeli i popadali bi po podu kao trule kruške i smijali bi se tom neobičnom činu jednako kao što su se smijali i Šišuru koji je u snu često padao na tlo.
To nikako nije bila šišmišovska vještina ni običaj. U tim trenucima on ih je podsjećao na osušene šišarke koje padaju s čempresa i zato su ga uz njegovo ime Šur nazvali Šišur, Šišur- Šur.
Šišmiši su bili brzi, okretni i spretni letači. Kada bi se kojim slučajem prestrašili kakve nepodopštine i prenuli iz sna, otpustili bi svoje čvrsto stegnute nožice i poletjeli prema otvoru.
Nikada. Baš nikada, niti jedan od njih nije nehotice pao na pod. Ali nije Šišur bez veze padao sa stropa. On je jedini od svih njih znao sanjariti, pa bi ga mašta odnijela u daleke svjetove samo njemu znane. U tom zanosnom sanjarenju opustio bi napete mišiće i zbog toga nesvjesno padao na tlo. Iznenadno bi se budio i posramljeno podizao opet u visinu.
I u letu uvijek je bio zadnji. Ne zato što je bio sporiji od drugih već zato što je za razliku od njih volio razgledavati okoliš. Nije svako zlo za zlo, pa tako ni to nije bilo tako loše kao što se šišmišima činilo. Njegova radoznalost naučila ga mnogim stvarima o kojima šišmiši nisu znali baš ništa.
U tom strmom stijenju nad uvalom mora nisu živjeli samo šišmiši.
Najviše stanovnika tih litica moglo se ugledati baš u proljeće. Zmije su se izvlačile ispod stijenja požudno upijajući prve proljetne zrake sunca, gušteri su se sunčali u svim mogućim pozama a žuti mravi orno su prekopavali ono malo zemlje između kamenja. Leptiri su letjeli nad dračom što je izvirivala iz te kamenite suhe zemlje. Ptičice su dolijetale i odlijetale samo je Šišur nepomično sjedio na vrhu litice šireći svoje oči ne bi li ugledao čim više i dalje daljine.
Iako je gledao prema pučini znao je da ga iza leđa vrebaju dva sjajna crna oka. Slutio je opasnost ali nije se ni pomaknuo.
„Opet je tu,“ pomislio je u sebi, „ista ona stara beštija koja svakog proljeća traži sigurno utočište za one male gnjavatore koji po cijele dane mijauču.“
Siva, olinjala i mršava, uske glave i naćuljenih ušiju stajala je napeta na suprotnoj stijeni kao napeti luk koji će svakog časa okinuti strijelu. Imala je sigurno osam godina i bila je najlukavija divlja mačka u cijelom kvartu koji se uzdizao iznad litice. Šišur joj je još prošle godine zadavao mnogo muka a sve uzalud, nije ga se uspjela dočepati. I sada kada ga je ugledala, zjenice su joj se stisnule, vid izoštrio, uši naćulile i lovac u njoj istoga časa zauzeo je najbolju pozu ne bi li se dočepala tog žilavog mudrice od šišmiša.
„Nije ni ptica ni miš a zadaje mi toliko problema. Ščepat ću ja njega!“ mislila je kao da je zaboravila sve one nezgode od lani.
Dugo je stajala napeta kao puška osluškujući najbolji trenutak za skok. A on je isto tako dugo i nepomično kao da je i sam od kamena sjedio i gledao u pučinu praveći se da je ne vidi. Kada je mačka napokon napravila skok u kojem je trebala ščepati Šišura on je poletio a ona je ostala praznih šapa, pogrbljenih leđa, čvrsto se držeći kandžama za oštri vrh litice. Voljeli su oni tu igru mačora i šišmiša iako to nikada priznali ne bi. I nisu se ljutili jedan na drugoga. Zakone prirode trebalo je poštivati. Šišur je znao da je on njoj drag jednako kao što su njemu draga i omiljena i savršena poslastica sva ona mala, sitna stvorenja koja ljudi mrze.
Gledao je često ljude kako mlataraju rukama i nogama boreći se tim malim napastima, sitnim i mesnatim mušicama, zujavim komarcima, lepuricama i svim tim divnim insektima bez kojih bi šišmiši poumirali od gladi.
Bojao se ljudi ali ne i mačke. Znao je da su oni opasnost ne samo za male mušice i komarce, za sivu mačku i njega već za cijelu prirodu.
Tog ljeta Šišur je bio dijete od kojih pet godina kada je u njihovu pećinu banula bučna skupina ljudi koji su na glavama imali svjetiljke. Šarali su oni dugačkim, svjetlećim zrakama po zidovima pećine u potrazi za malim šišmišima. Da. Točno tako! Odlučili su istrijebiti ta čovjeku nebliska stvorenja samo zato što ih je noćni let šišmiša nad uvalom uznemiravao. Ali šišmiši nisu bili nikakva prijetnja za čovjeka. Pa zašto su ih onda toliko uznemiravali, dali zbog praznovjerja ili priča kojima su ih kao djecu roditelji zastrašivali to nikada nećemo saznati. Nisu mu čak ni dosađivali kao muhe i komarci, nisu mu ni dolazili na prozor, ni u voćnjak, nisu ni kriještali, ni zujali. Svejedno oni su odlučili istrijebiti ta njima nesimpatična stvorenja. Vezali su se konopima, pozabijali kolce u stijenje i verali se uz liticu sve dok nisu došli do najvećeg otvora u stijeni. Kada su ušli u spilju i ugledali stijenje prekriveno sivim, žilavim, letećim miševima, koji vise naopačke jeza im je prošla tijelom a osjećaj nelagode natjerao ih da zapale baklje i vatrenim plamenom otjeraju šišmiše iz njihovog doma. U panici koja je zavladala među šišmišima čulo se lepetanje stotina šišmišovskih krila, cičanje mladih šišmiša i vika ljudi. Šišur nije odmah poletio kao i njegova braća već je radoznalo gledao u ljude čvrsto stežući nožice o zid.
Možda zbog šoka, nije se ni pomaknuo kada ga je dotaknuo vrući plamen baklje uperene točno u njega. Izgubio je svijest i pao u otvorenu torbu vlastita krvnika koji je mahnito mahao bakljom.
Probudio se tek kasno u noć, priklješten između mnogih čudnih stvari u tijesnoj torbi. Nije bio siguran da li je živ ili mrtav. Malom, sitnom glavom, opeklinama na krilima i slomljenom nožicom pokušao je zgurati sa sebe sve te stvari i osloboditi se. Kada je napokon uz veliki napor i još veću bol provirio iz torbe osjetio je veliku hladnoću. Tijelo mu je počelo drhtati i nije bio u stanju pomaknuti se sa mjesta. Činilo mu se da je to kraj. Sklopio je velike glatke kapke i dozvao u misli svoje izgubljene rođake i zajedno s njima zapjevao je:
„U gustišu šišmiš spava sve dok opet ne naraste trava.
Šumi lišće, zima stiže, sakriti se treba od hladnoće i kiše.
Sve je tiho, tiše, spavaj, spavaj mali šišmiše...“
S ovom himnom šišmiši bi tonuli u zimski san.
Ujutro u sobu je ušla žena. Baš kada je htjela podignuti rastvorenu torbu s fotelje ugledala je na podu nepokretnog šišmiša. Vrisak koji se proparao kućom probudio je dječaka u susjednoj sobi.
Bosonogi, pospani dječarac, raskuštrane kose i velikih plavih očiju gledao je usnulog šišmiša i kada je žena s izrazom gađenja na licu metlom pokušala pogurati šišmiša na lopaticu za otpatke dječak je dotrčao do njega, podigao ga u svoje male ruke i rekao ženi:
„Jako mu je hladno ovdje!“
„To je šišmiš!“ povikala je žena, „Ako je živ može ti se zapetljati u kosu! Baci ga kroz prozor!“ vikala je ona.
„Zašto se bojiš malog šišmiša?“ upitao je dječak ženu, „Kada se on tebe boji sto puta više!“
„Baci ga! Baci ga! Jesi čuo!?“ vikala je uznemirena spremačica.
„Ne!“ povikao je dječak i bosonog izjurio napolje sa šišmišom u ruci. Toplina dječakovih ruku ugrijala je Šišurovo malo koščato tijelo i on je otvorio svoje velike, buljate oči. Dječak je ugledao strah u njima i nježno mu govorio, „Spasit ću te! Nemoj se bojati! Ti nisi zao ni opasan kao što odrasli misle. Oni straše djecu šišmišima i vampirima pa te se i sami boje.“
Nježni tonovi dječakova glasa umirili su Šišura i strah je nestao a ostala je samo bol u krilima i nozi. Dječak je raširio dlanove ali Šišurovi pokušaji da pokrene krila bili su uzaludni. Tek tada je dječak ugledao opekline na Šišurovim krilima. Bol malog šišmiša prožela mu grudi i oči mu zasuziše a ruke podrhte. Nije ga mogao ostaviti u ovakvom stanju.
Iza kuće u dvorištu rastao je stari hrast. Dječak je to stablo volio kao najboljeg prijatelja. Često je sjedio u njegovoj krošnji i pričao mu svoje tajne, veselja i tuge. Djelio je s njime svoje igre i maštanja. Znao je da su sigurnost i toplina starog hrasta najbolje utočište za njegova novog prijatelja. U deblu staroga hrasta bio je otvor u kojemu je dječak čuvao svoje tajne. Odjednom shvatio je da su sve te tajne bezvrijedne u odnosu na život tog malog stvorenja u njegovim rukama. Povadio je iz tajnog skrovišta sve svoje dragocijenosti a onda je zavukao u deblo ruku sa malim šišmišom i tu ga je na dnu rupe nježno položio.
Od toga dana započelo je njihovo nerazdvojno prijateljstvo. Šišur nikada nije napustio svoje tajno skrovište, čak ni onda kada je u potpunosti ozdravio. Dječak i Šišur rasli su zajedno. Šišur je poučavao dječaka svim šišmišovskim vještinama a ovaj je poučavao Šišura svim mogućim opasnostima koji ga vrebaju od ljudi. Uskladivši svoje vještine Šišur i dječak postali su jedno.
Možda jednom sretnete čovjeka koji je vidio dječaka-šišmiša koji spašava svijet i ispriča vam neku drugu priču iz Šišurova života nazivajući ga drugim imenom, čovjekom-šišmišom i sl.
Šišurovih 100 života ne završava u ovoj priči.

Ja samo znam da je dječak koji je Šišuru spasio život, spasio živote i svih drugih šišmiša uvjeravajući ljude u njihovu korist za ovu planetu i zato su danas šišmiši zaštićena vrsta koju čovjek štuje kao što su ih i štovali i drevni Egipćani kojima je glava mišorepog šišmiša bila simbol mudrosti.

Pušačko nepušačka rapsodija

Koja napetost, napetost, napetost!!!
Ne pušim već dva dana. Baš sada dok hodam ruševinama nečijeg naizmaku svijeta, napuštena, zatočena, neprisilno prisiljena biti tu.
Iz daljine stižu mi dobre vijesti ali napetost ne prestaje.
Vlastite mane hvataju me u zamke. Misli mi boje u crno, mojom slinom me dave, oštrinom u očima bodu me. Želim pobjeći. Zamišljam mjesta na kojima bih voljela biti. Na vrhu planine, ispod mjesečine, na oblaku, napuštenom svijetioniku.... Tražim putokaze za svijet iluzija. Bježim od tamničara stvorenih na vlastitu sliku i priliku. Mana1, Mana2, Mana3, Zaboravljena Mana, Odbačena Mana, Ubijena Mana...
Samo želim pobjeći, pobjeći, pobjeći!!!
Beetlejuice! Beetlejuice! Beetlejuice!
Opss?! Gdje sam to?
Sve je oko mene prekriveno snijegom. Nema kuća, nema cesta ni putova, nema ljudi, samo snježne livade po kojima se raštrkalo poput livadskih dvorjana, prekrasno, u svojim bjelim pelerinama veličanstveno, ponosito drveće.
Pogled mi se zaustavlja na nježnoj dami, vitkoj brezi koja me sramežljivo pogledava. Umjesto šešira njenu glavu krasi mali crvendać koji je poskočio s nožice na nožicu očito uznemiren mojim prisutstvom. Od istog uzbuđenja podrhtala je i breza.
Mirno je. Mirno i hladno.
U oštrom zraku koji mi ispunjava nosnice osjećam abnormalnu količinu zraka koji daje ovom snježnom prostranstvu nesvakidašnju energiju. Neki unutarnji nagon me tjera da udišem zrak punim plućima, duboko i požudno. Osjećam se poput balona koji jedva čeka da se ispuni kisikom i poleti. Iz mojih ustiju izlazi dah čudesan i veseo. Presvučen magličastim ogrtačem pleše mi pred očima, izvija se, proteže i sretan stapa se s nepreglednom bjelinom.
Jasno mi je zašto sam tu. Napokon! Napokon!
Svježina! Svježina!
Ledena, prozirna, bistra, čista poput planinskog izvora, okrepljujuća. Vraća me u dane bezbrižne, u dane radosne, u dane prepune različitih mirisa, u dane koji prolaze brzo a pamte se zauvijek. U svježini koja me obgrlila osjećam kako se oslobađa moj duh i pruža mi veličanstveni osjećaj slobode. Napetost je nestala. Nema je više. Odjednom osjećam ispunjenje, zadovoljstvo, radost. Snijeg je zasvjetlucao i tisuće sjajnih iskrica poletjelo je uvis. Crvendać je poletjeo. Obuzela me je čarolija svježine. U tom blještavilu moje mane su se našle navidjelu. Razotkrivene. Očigledne. Prestrašene. Svojim velikim šupljim očima gledale su me poput krvnika koji će im za koji tren presuditi. Njihove žilave ruke čvrsto su se počele stezati od straha pred smaknućem. Odjednom, čistu, nevinu svježinu propara njihov cvilež. Možda bi se netko i nasmijao njihovu jauku ali mene su od tih zacviljenih riječi prošli strašni trnci od kojih mi je tjelo postalo igličasto. Cvilile su bez prestanka: „Tajna tvoga uspijeha je u tvojim manama. Miiiiiii smooo tiiiiii, Tiiiii siiii miiiii......“
Iskoristile su moj trenutak slabosti i zavrtjele mi sve pred očima. Kada sam napokon smogla hrabrosti da otvorim oči našla sam se na početku priče spremna da napustim ruševine nečijeg naizmaku svijeta.
Mane su me opet pokušale obmanuti.
Treća sreća!

Priče iz snova III

Neobična je ta Irma. Zaista! Ulazi u tuđe snove i u njima nestaje kao mali oblačić koji se stapa s nebom i gubi zauvijek u dubokom plavetnilu sna. Ne mari ona za tuđe snove više je muče njeni. Osjećala sam da joj izmiču jednako kao što ona izmiče u tuđim snovima.
„Irma, Irma, šta je s tobom?“ pitala sam se gledajući je drukčiju a opet istu, gledajući je odsutnu a opet prisutnu, gledajući onaj neuhvatljivi plamičak u njenim očima.
„Irma probudi se!“ govorila sam joj. „Ne bježi od stvarnosti! Ne traži snove! Živi!“
Na moje riječi Irma bi odgovarala tek mrvicu proširivši rubove usana. Podsmijehom koji se zaustavljao iza njenih zatvorenih usnica završavala bi svaka naša priča, ali ne i danas.
„Slušaj!“ rekla je mirnim, pomalo promuklim glasom. „Nemam pojma kako sam se našla na toj prašnjavoj seoskoj cesti. Ispod sivih jesenskih oblaka u nekom beznadnom i turobnom kraju hodala sam posred ceste posute pijeskom bez straha od auta. Kad bolje razmislim prije bi se nadala kaubojskom dvoboju nego čemu na motorni pogon. Čak i bilje koje je raslo uz put bilo je kržljavo i razrijeđeno. U daljini vidjela sam djecu koja trčkaraju ulicom zadirkujući se. Približavala sam se naselju kad me opazila djevojčica i trčećim korakom krenula mi u susret. Njena crna kovrčava kosa poskakivala je zajedno s cijelim bićem. Primijetila sam čvrsto i jako tijelo ispod dronjave, smeđe haljine koja joj sezala do listova. Na prljavom djevojčinom licu svjetlucale su se crne oči. Pogledavši je bolje shvatila sam da je crnkinja. Neobično za ovaj kraj.
Dojurila je do mene sva usplahirena i molila me za pomoć. Riječi su joj bile isprekidane i nepovezane. Dok sam pokušavala povezati njene riječi o strahu i nekakvoj nevolji koja vlada u selu ona me je čvrsto držeći za ruku uvela u prvu kuću koja se našla uz cestu. Bio je to običan mali kućerak s dvorištem, ništa neobično. U hodniku stajali su ljudi, prepoznala sam ih. Prepoznali su i oni mene ali se nisu pomicali sa svojih stajaćih mjesta. Baš kao figure u šahu samo su me promatrali svojim ozbiljnim pogledima. U zraku se osjetio neobični i nesvakidašnji miris isčekivanja. Tada mi je prišla žena . Gledala sam u njeno nabreklo, okruglo lice i oči koje su vjerojatno presušile od izlivenih suza, njeno ispaćeno mlohavo tijelo već odavno je izgubilo izgled mlade žene koju sam poznavala. „Ona je tamo!“ rekla mi je i pokazala rukom na jedina vrata u dnu hodnika.
„Pa dobro, šta, ona je tamo“ pomislila sam u sebi i krenula prema vratima razmišljajući hoće li me prepoznati ili joj se memorija već odavno izbrisala dok su me pratili smrknuti pogledi ukipljenih rođaka. Dok sam otvarala vrata sobe mirne misli moje glave podrhtavale su. Još je živa!
A onda mi se pred očima ukazala ogromna prostorija, veća i od same kuće. Bila je velika kao neka dvorska sala samo što u njoj nije bilo ničeg osim starog bračnog kreveta koji je stajao posred sobe. Učinilo mi se kao da prvi puta vidim to oštro lice još i bijelo kao oštro brašno. Čak i bijela oštra kosa stršila je oko lica kao da je pod naponom. Možda zbog toga bjelila njene crne oči izgledale su duboke kao ponor. Pogled joj bio napet kao napeta praćka koja samo što nije okinula. Taj živi i odsječni pogled bio mi je nepoznat i neočekivan. Možda dok sam bila dijete nisam išla za tim.
„Ja sam Irma. Sjećaš li me se?“ Raširila je oči i radoznalo me obuhvatila pogledom.
Muk koji je nastao prekinut je njenim neočekivano brzim skokom iz kreveta. Koja brzina!
Stajala je na podu tik uz krevet okrenuta prema meni. Njene prednje dvije noge uspravno su stajale, čvrsto uperene u pod. Na čvrstom vratu koji se nadizao nad njima stajala je glava divokoze, koja me vragolasto promatrala. Mirna i spremna kao da stoji na cilju da osvoji olimpijsko zlato.
Izgledala je sasvim zdravo i po bjelini zaista sličila na onu sebe iz kreveta osim šta je sada imala dva prekrasna debela uvojita roga, gustu bijelu bradicu i tijelo prekriveno gustom dlakom. Ali nije ona bila obična divokoza više je podsjećala na albino bivola. Snažna i samouvjerena, na usnama je imala osmijeh sasvim sličan onom mom s kojim završava svaki razgovor. Sa genima nema zezanja! Pomislila sam.I da! Bila je to Matuzalem divokoza.
Možda mi se zaista disanje usporilo jer još nisam uspjela ni udahnuti zraka a divokoza se zašprintala uzduž sobe točno do mene. U toj brzini moje misli i motorika zaustavile su se i poput zaslijepljena ovna buljila sam u tu divokozu. K'vragu možda sam se zabezeknula a ona se u trenu ponovo pretvorila u tetku Miku, žilavu ženu luda pogleda koji je kao disko kugla šarao po meni. Densaj Irma! Njene usne pomicale su se brzo kao da slasno brsti najukusniji bršljan dok su iz njih izlazile riječi. Možda tehno? Osim napetosti u glasu ništa drugo nisam razumjela. K'vragu!! Uvijek obraćam pažnju na krive stvari! Moram se opustiti.
Uhvatila me je pod ruku i krenule smo niz hodnik. Odjednom shvatim da u desnoj ruci čvrsto držim dijete. Pogledam ga. To milo lice dječaka od kojih 8-9 mjeseci nježno me gledalo. Ta djeca nikako da mi se skinu s vrata!
Kozji tenor tetke Mike parao mi uši. Osjećala sam da će za koji trenutak učiniti neku strašnu preobrazbu koja unosi strah u zdrvljevene rođake. Baš me zanima šta? Odjednom začujem glas djeteta koji mi šapuće na uho, „Irma ona je zlo!“ Bila je to rečenica koju je izgovorio čovjek skriven u tijelu djeteta. K'vragu! K'vragu! Sada je svu moju pažnju okupirala misao o djetetu koje govori odraslim jezikom. I ta jebena misao, neprihvatljiva u svijetu snova oduzela mi je san.
Meeeeee, meeeee, meeee……..

Luckoograd

U ovoj priči živi jedna vila, živi jedan pjesnik, živi jedan pisac, živi jedno dijete,živi jedna grješnica , živi jedan đavo i živim ja zajedno sa njima. Ima nas svega sedam, kao sedam patuljaka. Sjedimo za istim stolom, jedemo iz istog tanjura i istu sudbinu dijelimo.
Vila je sasvim malena. Toliko malena da je jedva primijetimo. Ona kruži poput sjajnog oblačića iznad nas. Mirna i spokojna nekom čarobnom mrežom hvata, sprema i čuva prolaznost našu.
Pjesnik je uglavnom sjetan, stalno zamišljen, šeta naokolo i osluškuje a njegovi prsti čeprkaju po nečemu neopipljivom i brižno to spremaju u mali zlatni kovčeg kojeg sebično čuva i uvijek dobro zaključava lokotom čiji ključ nitko od nas ne može dotaknuti.
Pisac okružen dimom cigara rijetko se pomiče iz svog starog kožnog naslonjača. Pomalo mahnit, divlja pogleda, izmišlja najčudnije priče pa nas posjeda oko kamina i davi suludim pričama koje nitko ne razumije. Moram priznati, priče za djecu dobro mu idu iako u zadnje vrijeme piše same gluposti, jedino njemu smiješne.
Dijete se ne obazire previše na nas, ono se po cijele dane bezbrižno igra i trčkara naokolo. Njegov dječji svijet otvoren je za sve nas ali ipak mala vila je ta koja najviše vremena provodi u njemu.
Grješnica je mrzovoljna, iako to pokušava prikriti vrteći oko sebe hula-obrambeni- obruč-hop. Ponekad joj on padne i u tom trenutku na njenom licu može se ugledati siva boja bojazni ali ona se tada brzo sagiba i podiže svoj obruč i zavrti ga nanovo.
Đavo ko đavo iako se pravi da ga nije briga za ništa, briga ga je za sve. Svako toliko koža na vratu mu se zacrveni pa nas krivi zbog toga. Kaže da mu mi stvaramo alergiju.
A ja?! Rastrgana među njima nemam vremena ni za šta. „Nisam vaša sluškinja!“ derem se na njih, ali oni me ne čuju i nanovo traže moju pažnju. Dani mi u trenu prolete a ja se pitam gdje sam bila, šta sam radila.
Jednoga prohladnog, zimskog dana dok smo se svi zajedno dosađivali đavo je odlučio prekinuti tu dokolicu i nagovorio je grješnicu da ukrade vili mladost moju. Kod male vile ona je bila najsigurnija, kao uostalom i sva prolaznost koju ona čuva. Spoznaja da mi je netko ukrao mladost bila je strašna. Svi su se uznemirili a ja sam cijeli dan stajala ispred ogledala i tražila je uzalud.
U našem malom svijetu raste jedna breza. Htjela sam otrčati do nje i zagrliti je kao i obično kada me obuzme tuga, ali naslonjena na brezi stajala je grješnica i zlobno pjevušila, „Rožica si bila rožica već nisi.“ Nervira me ta žena. Izbjegavam je koliko god mogu i potajno mrzim.
Pjesnik se počeo motati oko mene skupljajući u svoj kovčežić ono neopipljivo a ja sam ovog puta dobro znala da skuplja moju zebnju . Očaran njome skladao je stih za stihom ne bi li mi vratio ukradenu mladost, pa je u svakoj mojoj bori prepoznao godinu jednu, a u očima mladost cijelu. Iako pomalo čeznutljivi njegovi stihovi davali su mi neku novu snagu. Slušajući ih činilo mi se kao da vidim deblo stabla sazdanog od godina i čim ih više ima krošnja je sve šira, sve ljepša, sve gušća a deblo stabilnije.
Pisac je duboko u sebi osjećao moj gubitak zbog kojeg je napisao Memoare jedne žene. Bilo je to sjećanje na mladost iz koje je nikla ljubav kojoj nema kraja. Njegova priča poput jutarnje rose navlažila je moje oči, a u grudima probudila davno zaspale leptiriće čiji su titraj osjetili svi u sobi.
Đavo koji je stajao na vratima smijao se do suza, a vila skvrčena u krošnji, obavijena zlatnim listićima breze drhtala je zbog učinjene nepravde. Onda je kroz otvorena vrata među nas dotrčalo dijete i zavikalo, „Mladost se ne može ukrasti!“ Zbunjeno smo gledali u dijete pa u brezu čiji su se listići titrali jednako kao i naša srca i shvatili smo da je dijete u pravu. Osmjeh je obasjao naša lica dok je sjajni oblačić male vile veselo kružio nad nama.
Đavo uvijek izaziva nevolje. Jednom je piscu, onako u prolazu, bez veze, iz rukava istrgnuo maštu. Pisac je tugovao, noćima budan u zvijezde gledao, nije ni jeo, ni pio, čekao je mjesec da ga maštom ispuni. Pjesnik ga je gledao ali njegovu bol u stihove pretočiti nije mogao. Strah da đavo ne učini isto i njemu zanjemila ga. Vila je uzalud tješila pisca. Čak je i grješnica tugovala i nudila mu svoje priče na dar, a pisac je i dalje samo u zvijezde gledao i mjesečinu novu čekao. Dok su svi oni bili zaokupljeni piščevom tugom ja sam se napokon mogla posvetiti samoj sebi. Trčkarala sam oko sebe kao mačka oko vruće kaše dok mi je đavo sa strane vikao, „Ti si dušo doista nepopravljiv egoista!“ Nije to dugo trajalo. Sve dok nije dijete dotrčalo do pisca i pred njega istreslo vreću punu mašte. „Mašta ne može nestati kao ni mladost!“ povikalo je dijete. Pisac je pogledao u dijete, izvukao iz džepa cigaru i mahnito počeo izvlačiti maštu iz vreće. Začuđeno smo gledali u čudna, svakojaka bića koja su izlazile iz vreće. Kao iz Aladinove svjetiljke pred nama su se stvarali različiti svjetovi. Vidjela sam svijet sasvim drukčiji od onog kojeg znam , bila je to Kolijevka života iz koje se budi Sunce i dijete koje u njoj spava. Svatko od nas gledao je u nešto drugo.
Zbunjeno smo se pogledali a kasnije smo dugo prepričavali svaki svoju sliku mašte i zahvaljivali djetetu na daru koje nam svima poklonilo.
Đavo, ne zbog toga što se zove Đavo već zbog toga što je zaista pravi đavo jednom nas je tako začarao da nitko od nas nije mogao vidjeti , ni čuti malu vilu. To je bilo đavlje najveće zlodjelo. Svo to vrijeme živjeli smo nekako odsutno. Uhodano smo obavljali poslove bez ikakve volje, radosti i poleta. Uhvaćeni u nekoj rutini zaboravili smo na sve ljepote koje život čine. Sva sreća u toj nesreći da je dijete bilo toliko zaigrano da đavolja čarolija nije jedino na njega djelovala. Vidjelo je ono tužnu vilu dotrčalo među nas i zavikalo, „Ako ste zaboravili na vilu onda ste zaboravili i na mene!“
To dijete nas uvijek zbunjivalo pa tako i sada. Zbunjeno smo gledali u njega pa u tužnu vilu koju je držalo na ispruženom dlanu i đavolje čarolije je nestalo. Đavla nismo krivili za ništa jer znali smo da sve njegove čarolije ne mogu djelovati na nas ako to zaista ne želimo. Pogriješili smo!
Nakon tog događaja pjesnik nas je svih izbjegavao iako nije mogao otići daleko od nas, jer naš je grad toliko malen da ga jednim pogledom cijeloga možeš obuhvatiti. Gledali smo ga kako u dvorištu pored breze kopa duboku jamu i u nju spušta svoj zlatni kovčeg od kojeg se nikada nije rastajao.
Slutili smo da je netko ubio njegove stihove sve dok nam jednoga dana nije priznao da smo mu toliko dosadili svojom providnošću da se jednostavno ne želi ponavljati u stihovima i zbog toga sahranio je poeziju. Nazvao nas je razlivenom mrljom, okrenuo leđa od nas i mrmljao nešto sebi u bradu. Još uvijek se molimo za pjesnika i nadamo da će jednog dana otkopati svoj zlatni kovčeg i ponovo u njega skupljati sve ono što jedino on može opipati.
Imamo mi i sretnih dana. Najradosniji su oni kad se naše male ruke spoje, kada se rađaju ljubavi nove, a rađaju se, kad jedni druge hrabrimo, nadopunjujemo i uživamo u tome.
Pisac je u svojim djelima grješnicu oslobodio svih grijeha nakon čega je ona zauvijek odbacila svoj hula-obrambeni-obruč-hop i zavoljela pisca za vijeke vjekova. Đavo nas ponekad nasmijava do suza, iznenađuje nas svojim vragolijama kojima ponekad nastupa u našem malom cirkusu. On je ustvari naš najbolji komičar i kad ga doživljavamo kao takvog njegova djela ne mogu bitno utjecati na nas. Mala vila nam svima donosi mir i radost pa čak i đavlu iako to nikada ne bi priznao. Dijete nas uvijek nanovo iznenađuje svojim dosjetkama.
U gradu skrivenom od svakog pogleda, u gradu s jednom ulicom, jednom brezom, jednim cirkusom, jednom kućom, pod jednim krovom živi nas sedmero i pjevamo…“ U jednom vrtu među cvijećem sićušan grad se sakrio u njemu žive mala bića kažu da Luckoograd je to.“

Da, mi smo svi jako, jako maleni, pa nas Vi ne možete vidjeti kao ni mi što ne možemo vidjeti Vas i vaš grad, ali ako slučajno ovo pročitate znajte da Vas mi volimo i želimo Vam sve najbolje u vašem malom svijetu.

Formula za sreću- Priča IV o Val i Džointu

Od kada je Džoint osvojio „dobitak na lotu“ Val je preplavila nova mladost. Bezbrižnost koju je osjećala izbrisala je simptome klimaksa, otjerala fjaku, čak je nestao i jutarnji mamurluk. Višak energije koju je osjećala koristila je u svrhu zdravog života. Novac je imao neku hipnotičku moć koja ju je natjerala da prestane pušiti i umjesto jutarnje kave pije prirodne napitke. Najčudnije je to kako joj je novac oduzeo sve želje za kupovinom, a osjećala se savršeno dobro. Svejedno, brinula ju je pomisao da nije možda izgubila maštu.
Džoint je sve češće znao mislima odlutati. Smišljao je način da udvostruči ono što im je ostalo. Nije želio više riskirati. Jedna pljačka banke bila je dovoljna, čak i previše za jednog pacifistu kao što je on. Za njega je to bila veća trauma nago za bankovnu činovnicu koja mu drhtavim rukama vadila novac iz sefa.
Nakon mjesec dana provedenih u Las Vegasu plijenio je pažnju svih žena iz susjedstva pa tako i bankovne činovnice. Izgledao je očaravajuće u pimp odjelima koja si je nakupovao. Dugački kaputi imitacije tigra, leoparda i razno raznih zvijeri u kombinaciji sa hlačama na trapez, šeširima, štapovima i debelim prstenjem koje mu krasilo prste isticali su ga u gradskom sivilu ljudi, zgrada, ulica...Samo se Val sprdala njegovim imidžom nadjenuvši mu novo ime „Bubimir.“
Svako jutro iz obližnjeg kafića nosio je činovnici u banku vruću čokoladu sve dok se nije potpuno predala njegovom umijeću bioenergetičara. Žena je bila totalno spaljena, svršavala je čim bi ga ugledala. Svaki njen orgazam Džoint je produživao svojim bezobraznim seksualnim pričama.
Te kreštalice kojima su glavom prolazili samo brojevi znale su ga napaliti, a u tim godinama to mu je nedostajalo. Uvijek kada bi odlazio iz banke ona bi govorila 123, 252, 76.... broj riječi koje joj je poklonio tog dana. „Obožavam glupače!“ mislio je smješkajući se.
Dok je oblačila trenirku gledala je u Džointa koji je u bijelom, zgužvanom odijelu spavao kao zaklan. Uz njegov bok privila se Tekila. Neobična je bila ta kuja. Pronašli su je jedne noći dok su pijani izlazili iz Caesar's Palace kasina. Hodala je za njima cvileći a kada su ušli u taksi ona je skočila Džointu u krilo. Proputovala je pola svijeta da prisvoji Valin dio kreveta. Ona se zbog toga nije ljutila, Džoint je i tako s godinama sve više prakticirao platonsku ljubav.
Jutros u ranu zoru neki tipovi su ga doveli kući. Mrtav pijan pao je na krevet i više se nije budio. Val otvora prozore stana mrmljajući „Crknut ću od truleži tvog zadaha.“ Krene u jutarnji džoging. „Apokalipsa!“ gleda u stupove sa zastavama i shvati da je opet nekakav praznik. Nigdje nikog na ulici, tek kod prve otvorene trgovine ugleda trojicu klošara. Naslonjeni na zidu izgledali su kao da stoje na terasi vlastitog stana ispijajući jutarnju dozu zaborava.
Cesta je bila prazna, tu i tamo poput aveti projurio bi poneki autobus. Trčanje ju brzo umaralo pa nakon nekog vremena počne brzo hodati. Džoint joj ne izlazi iz misli. Sumnjiv je. Nešto taji. Ne radi se o preljubu. Val je zaista bila nezamjenjiva, ali ne u svemu. U pretjerivanju svakako, rekao bi Džoint. Bojala se da ga novac previše zaludio. Opet je imao mnogo prijatelja a znao je dobro da su prijatelji lešinari koji će mu oglodati kosti ako im to dozvoli. „Muškarci su naivčine koji su izmislili izreku -naivna kao sobarica, da bi prikrili svoju najveću manu.“ „Varaš se Val!“ čula je Džointov glas. „Muškarci su to smislili da bi ih s alibijem ševili.“ „Kreten!“ zaključi ona. Zapazi desetak ljudi odjevenih u crna odjela koji stoje u malom parku podno njezinog prozora, okupljeni pokraj spomen ploče kojoj nikada nije pridavala pažnju jer nije voljela mramorne ploče pogotovo podignute na septičkoj jami zgrade. Podsjećala je na jeftinu grobnicu a nije grobnica, osim ako se zakon nije promijenio pa se sada čovjek može pokopati i u gradskom parku. Visok, jak muškarac koji je stajao pored spomenika držao je nekakav govor dok su dvojica naslanjala vijenac na ploču i palila svijeće. Mladić s televizije snimao je taj čin. Val nije imala namjeru zaustaviti se. Pogleda iznad njih u prozor na trećemu katu i vidi Tekilu koja ju je prepoznala po hodu. Njeno glasno lajanje nadjačalo je govor čovjeka ali to i ne bi bilo tako strašno da se Tekila nije poskliznula i pala točno na glavu govornika. Užas koji se ocrtao na licima ljudi zaustavio je ceremoniju. Tekila je s njegove glave pala na travu ali čovjek je na podu ležao mrtav. Dok ju je Val prestrašenu podizala u svoje naručje čula je glas voditeljice koja se odjednom stvorila pored nje, „Ponos naše zemlje, čovjek koji je bio nosilac najviših odlikovanja nastradao je od psa u glavu!“
Da je to kraj priče Val nikada ne bi završila na psihijatriji. Ni pas u glavu, ni tužba udruge za zaštitu životinja, ni to šta su ih proglasili državnim neprijateljima ne bi slomilo Val kao što ju je slomila vijest da je Džoint tu noć prokockao sav novac na pokeru. Nije plakala, nije ni vikala na njega, nije ga mrzila, samo nije mogla gutati zrak. Davio je. Bio je to najjači trenutni stadij napada depresije. Nelagodu davljenja nisu joj pomogli ublažiti svi mogući sedativi. Šutjela je dok joj Džoint objašnjavao da to nije smak svijeta i da će ih opet izvući iz krize. U jednom trenutku nije ga više mogla slušati pa se luđački počela derati: „Nisi ti Vito Corleone, ti si budala!“ „Tekila, Tekila da si barem nju spizdila u glavu!“ mislio je on gledajući je ludu.
Stajala je u redu ispred šaltera nad kojim je ogromnim slovima pisao natpis „Klinika za psihičke bolesti.“ Zaključila je da luđaci imaju loš vid i pomislila: „Možda ja ipak ne pripadam tu, moj vid je dobar.“
Otvorili su joj karton. Gledala je u ljude koji su sjedili, dizali se, šetali, ponavljali stalno jedno te isto, pjevušili, ubijali nevidljive mušice po sebi, napuhavali-ispuhavali obraze…. u svakom slučaju dobro su se zabavljali. Bilo je to veselo društvo čiji prosjek veselja je kvarila njena bezlična pojava. I sama je primijetila da se ponaša poput nekog psihopate koji ima skrivene namjere. I zaista uhvati se u razmišljanju: „Baš dobro sada imam otvoren karton na psihijatriji. Za poremećene zakoni ne vrijede.“ Po glavi su joj se motale najcrnje slike.
„Val Zgubidan, ambulanta 16!“ čula je piskavi glas koji je dopirao iz zvučnika. Osjeti nož koji je probada u trbuhu. U uskom hodniku popločenim sivim plastičnim pločama stajala su poput vojnika u redu vrata do vrata. Ljudi koji su stajali ispred njih bili su nekako zbunjeni, prestrašeni, poput male djece koju su roditelji pustili samu a znali su da će ih kada se vrata otvore progutati neko čudovište. Vrata s brojem 16 bila su otvorena pa Val nije imala mnogo vremena za razmišljanje već zakorači preko praga i ugleda čovjeka prilično zgodnog tek par godina mlađeg od nje, opušteno zavaljena u svoju polu fotelju.
„Gospođo Zgubidan, izvolite sjednite!“ dok je ona polako sjedala gledala ga u oči kao i on nju. Učinilo joj se da taj pogled traje duže nego što je normalno prije nego je on progovorio.
„Onda, možete mi reći razlog zbog kojeg ste ovdje!“ gledala ga i dalje promatrajući svaki njegov slučajni trzaj. Nije očekivala da će joj psihijatar iz prve postaviti tako jednostavno pitanje. „Zašto je onda psihijatar? Zašto bi mu rekla zašto je ovdje? Neka sam pogodi!
Ako mu kažem davim se, imam bol u grudima, ne mogu plakati a plakala bih, trebaju mi antidepresivi jer očito je da sam u kurcu. Muž mi je bankrotirao, opljačkao banku, spizdio novac na pokeru, pas mi ubio Facu, nemam love ni za cigare a kamo za kruh. Pa daj molim te, ne možeš samo tako lako doći do informacija, kriza je, ljudi su bez novaca, zaradi plaću.“ Promatrala ga pa progovori: „Smog!“ Njezin direktan, artikulirajući glas uđe u njegove velike uši. „Smog? To je za pulmologiju!“
„Ne brine mene dišni sustav doktore, ni plućne bolesti. One se ne vide!“ Promatrao ju je pustivši je da priča dalje. Svjesna njegove taktike Val nastavi: „Ubija me svakodnevno pranje kose. Svi ti šamponi, balzami, ampule…ništa ne pomaže. Kosa mi se masti, gubi sjaj već par sati nakon pranja. Mislim da se je sav gradski smog urotio protiv mene, uvukao mi se pod kožu i ubija me.“ Doktor je lagano kimao glavom povremeno govoreći „Da, da!“, pa Val nastavi, „Znate zabrinuta sam zbog psa, podvojena je ličnost. Ponekad misli da je ptica. Čini mi se da ima shizofrenični poremećaj ličnosti.“ Gledala je u njegov tup izraz lica testirajući ga na neki svoj lucidni način. U jednom trenu shvati da je čovjek preko puta nje osuđen na vječnu patnju. Njegovi mišići za strpljenje bili su toliko napuhani, ojačani do granica normalnog, mogli bi uskoro puknuti. Val odluči promijeniti pristup.
„Mislim da bi bilo bolje da me najprije malo opustite, znate onako neformalno. Previše brzo prelazite na stvar a to mi se ne sviđa. Čak i voditelj milijunaša ima bolji pristup prema kandidatima od vas doktore!“
Osmjehnuo se nekako ironično i rekao „Izgledate prilično zdravo!“ „Mislite, za razliku od Vas?!“ odgovori Val. „Zar ste pomislili da sam bolesna samo zato što sjedim u ordinaciji nasuprot psihića?“ U mikro sekundi osjetila je njegovu zbunjenost.
„Val, ne seri!“ odjednom ozbiljno progovori doktor. „Ti sereš! Ponavljaš to pitanje kao papiga svaki dan barem dvadeset puta. Sanjaš ga čak!“
„Kako želiš da te opustim?“ progovori hladno.
„Upoznaj se sa mnom, pričaj mi nešto, bilo što, nasmiješi me, rasplači me, naljuti me…izazovi bilo kakvu emociju. Čovječe ti si psihijatar a ne ja!“
„ DA ja sam PSIHIJATAR, a ti si PACIJENT. Acting out- nekontrolirano izražavaš misli i osjećaje, tvoja pasivna agresija je opasna.“
Onda se uspravio na polu fotelji, nataknuo naočale i krenuo pisati, „Pacijent ima čudan i ekscentričan izgled, neprikladno zavodničko ponašanje, nedostatak želje za kontaktom, visoko sugestibilan. Dijagnoza: Dramatično, emocionalni poremećaj ličnosti, nedostatak empatije, tipično za ljude koji žive u gradu.“
Izvadio je iz ladice knjigu s naslovom „Stručni vodič za oboljele“, 125-to izdanje, čiji je autor bio on. „Gospođo Zgubidan moja preporuka je da kupite ovu knjigu i garantiram da će Vam se život potpuno promijeniti, nestati će svi Vaši problemi, nesanice, brige, smog, za samo 300 kuna dobiti ćete formulu za sreću i postati normalna ličnost!“
Ustala se sa stolice sasvim polako. Poravnala suknju, izvadila iz torbice kutiju s cigaretama, polako pripalila jednu dok ju je on ispitivački promatrao. Uvukla je dim pa ga otpuhala točno prema njemu, usne je tek milimetar razvukla u lagani osmijeh i rekla: „Zaista ste ljubazni tetkice, preporučam teretanu Y-M-C-A.“ Izašla je iz zgrade obojene u žuto i zapjevala „it's time to rock and roll…“

Kada ti Sunce udari u glavu-Priča II o Val i Džointu

Daleko od ljepljiva zraka, u maloj uvali skrojenoj baš po njoj, Val je opušteno ležala na kamenitu tepihu tkanom od mora i soli. Potpuna predaja prirodi zarobila je cijelo njeno tijelo. Obgrljena toplinom morskog kamena i morskim povjetarcem koji je nježno milovao, poželjela je zauvijek ostati zarobljenikom te uvale. Između neba i mora njena svijest okretala se poput centrifuge ispirući svaku mrlju. Uživala je u Venišu koji je ispunjava, kada je gustoću zraka razrijedio Džonijev suhi glas koji je dopirao s obližnje stijene, „Val, sjećaš li se kako si imala veliku guzicu i male cice, a dugu kosu? Vidiš svakakve mi budalaštine padaju na pamet.“
„O bože, bože zašto su nestale Amazonke?“ pomisli Val u sebi ne obazirući se na Džonija.
„Je, je stara moja bila si ti dobra pička, bolja od svih ostalih. Ma i sad si odlična samo malo prikoviše sereš, zajebaješ, ali ti znaš da je tvoj Batman sa velikim srcem i veeelikom dušom i da on sve to gleda s ljubavlju.“
„Majko mila!“ pomisli Val, pogleda ga, a pogled joj se spusti podno njegova velika trbuha i kaže, „Teško je imati dvije glave, a još teže je uvijek koristiti maaalu!“
„Na malu glavu hvataju se velike ribe!“ Kaže s osmjehom Džoni izvlačeći iz mora lijep komad zubatca. Koliko god on zadovoljno trljao ruke skidajući ribu s udice toliko je bolno Val osjećala nelagodu zbog ubojstva ribe iz čiste zabave. Približila se Džoniju koji je s ponosom govorio, „A? Jesi vidjela? Prvo pa muško!“ Sagnula se prema ribi koja se još uvijek koprcala daveći se i naglim pokretom ruke dohvatila kantu pa izbacila ribu natrag u more. „Šta radiš? Nisi normalna!!! Zaista nisi normalna!!!“ poviče ljutito Džoni.
„Betmane, ja sam kraljica Amazonki i moja je zadnja.
Dok imamo mesnog nareska neka ribe žive!“
Neka ribe žive, a ti kraljice Amazonki sjedaj na moj Betmobil. Koprcat ćeš se kao riba na suhom!“
„Kuda me voziš?“
„Vozim te na Prvi Pun Mjesec . Pogodi zašto?“
„Fešta za moj rođendan!!!!“ veselo poviče Val.
U taj čas zubatac iskoči iz mora i profrflja, „Jeb'eš žiot bež žuba!“
Sva sreća da ga nitko razumjeo nije.

Kamovu

Priča o priči
„Izašli su rezultati natječaja, tvoja priča nije prošla!“
Osjećala sam tugu u njegovu glasu, i ne samo u njegovu glasu već tugu koja se nadvila nad morem i planinama koje su nas dijelile, da bi kroz telefonsku slušalicu nečujno klizila u moje bubnjiće. Znam, ovo razočarenje je samo prividno. Ono je poticaj za još većim sarkazmom od onog kojeg sam im ponudila. Inkvizitori Kamovih sljedbenika!!!
Stajala sam naslonjena na prozoru osluškujući još jednu sparnu, ljetnu noć. Glava mi je htjela puknut od nemira. Te grozničave noći san nije imao svog mjesta. Jedino društvo činile su mi sitne krvopije sasvim slične narodu kojem pripadaju, „zanzare“. Bila sam stranac u toj zemlji smiješnih ljudi, uprlićenih od bojazni da se razlikuju od nas pridošlica. Od komarčeva uboda u čelo, udarila sam glavom u podignutu roletu prozora koja se od udarca olabavila i pala preko moje šije i odrubila mi glavu. Osjećala sam samo svijest koja kroz prozor leti prema tlu. Nisam osjetila nikakvu bol od udarca samo sam se otkotrljala niz praznu ulicu. Stop! Nečija uglancana cipela zaustavila je koturanje moje glave. Karabinjeri! Prestrašeno sam pomislila i podigla pogled s poda. Neobično odijelo, priprosto, odavalo je identitet još jednog stranca u noći. Moj strah je nestao i baš kad sam htjela zapjevati „Stranger in the night“ pogled mi se zaustavio na očima crnjim od crnoga mraka i crne zemlje. Iza tih tamnih očiju noć je poprimila obrise dana. Kamove!!! Prošaptala sam iznenađeno. Sagnuo je svoje ukočeno blijedo lice i pružio dugačke mršave ruke prema mojoj odrubljenoj glavi. Osjećala sam kako mi njegovi ledeni, prsti dotiču uzavrele obraze i podižu me s tla. Užasno mi je pasao taj hladni dodir. Podignuo je moju glavu prema zvijezdama neodmičući pogled s mojih očiju. Osjećala sam strujni udar u iskrenju naših pogleda. Tu hipnotičku privlačnost prekinuo je njegov sablasno mirni, hrapavi glas, „Doći će sunce ledena dušo i rasplinuti će sablasti mraza!“
Htjela sam ga zagrliti, stisnuti se uz njega. Pogledom sam potražila ruke i odjednom ponovno, stajala sam naslonjena na prozoru, s glavom na ramenima. A iz ovog transa probudio me je glas histerične žene koja je lupala po vratima sobe, „Maledeta Croata!“ Progutala sam slinu ali ne kao inače, teško sa zastojem, ovaj puta progutala sam je lako, zadovoljno, dok mi u ušima odzvanjao njegov glas.
U mislima mi ponovo navirala svaka riječ koju sam mu uputila u svojoj priči. Bile su to riječi iskrene, stvarne, bez hinjenja. Riječi koje u glavi ostaju utisnute poput pečata.

„Ponekad u danima poput ovoga kad osjećam da će mi se rasprsnuti čelo od tupih udaraca nekog skrivenog zla koje navire iz nutrine, u ruke uzimam požutjeli, izmučeni papir silovan tvojim riječima, i moram ti priznati ne buni se, ne plače, nema trauma i ne osuđuje te. Dapače, prevario te lukavo podnosivši gorčinu tvoga pera-tamničara, i smije se nad pognutim šijama vječno osuđenim da se vucaraju njime. Oni se samo vucaraju, ali zato ja upadam u otvorene zamke nemirna srca tvog. I pitam se uvijek nanovo da li si ih ostavio otvorenima samo za mene? Sebično ih prisvajam, ulazim u njih i gušim se u tvom mamcu nemirnih slova pobacanim žgoljavim prstima i osjećam im svaki titraj, svaku bol, pa i krv koja se koči u njima. Stišću me više od ovih tupih udaraca u čelu i umjesto da ih bacim daleko od ispijenih očiju ja ih iz sebične, podle pakosti i prkosa bijesnog, usisavam poput nevidljivih zrnaca prašine i dah mi se pretvara u jecaje. Jecam i tonem u bijednim suzama tebi u inat. I tvoj prkos izlazi u njima ljepljivim od čekanja i starosti.

Siluješ me svojom bijednom mladosti čije godine prkosno razbacuješ gurajući ih bestidno u lica uvelih duša. Njima? Pa njima su i njihove previše! I nije te briga što bespovratno nestaju uvelim lišćem prekrivene. Godine sagnjilile. Ja svoje lice ne dam poput njih godinama gnjilim, ni lišću trulom i zato jecam kao ružna životinja. I znam da tvoja mladost izgubljena jednako tako jeca.
Buntovniče kukavni! Molim te, naljuti se!
Neka te obuzme hladni, stoljetni bijes! Pukni od nemilosrdno zakopane strasti čiji korijeni kidaju ovo tlo pod nogama mojim. Neka zadrhti Rječina od samohvale pohotnosti tvoje, hvalisavče jedan. Gdje je nestala? Pokaži je!
Molim te, naljuti se!
Evo, stajat ću naslonjena tu pored tebe i zajedno ćemo slušati posljednji klicaj rijeke na ušću mora. I vidiš ona kliče bez prestanka, ne zastaje kao ti! Čekat ću da oživi ta zaleđena duša, da se toplim plamenom proljeća rasplinu sablasti mraza. Znaš da je čekanje jedini moj posao i drugoga nemam."
-Zaista te noći njegova duša je oživila. Molila sam ga u priči da se naljuti, da smrska onaj tijesni kip u kojeg su ga salili, da urlik njegove duše prodrma zemlju uvelu. I dok je molitva iz moje duše izlazila čula sam ga kako se podsmjehuje i pjeva. „Parole, parole, parole…“
"Pjevaš, a ja ti ozbiljno govorim! Ne šalim se! Toliko toga moram ti reći! Učini nešto čudesno da bar naslutim pohotni sjaj crnih očiju tvojih u tijesnom zraku koji udišem. Smiješ se! Tebi više ne traba zrak, bez njega crvotočinama putuješ vremenom. Čujem te! Tko diše taj se i guši! Ti se više ne gušiš, neka pate budale!
Ti ne znaš? Kad nisu više imali što, onda su i njega krali. Prepoznat ćeš ih odmah. Uspravni, gledaju svisoka, korak im brz kao da bježe pred onima podvinutih repova što kopaju po smetlištu i onima koji jednom mjesečno vuku teške korake prolazeći mimo tebe ne primjetivši te, u nadi da će im burza rada donijeti spasenje. Ako te slučajno netko od njih spazi, i on bi bez razmišljanja mijenjao svoj bijedni, mjesečno ispečatirani život za isti takav spomenik žalosnom čovječanstvu. Mijenjao bi čovječanstvo za spomenarstvo. Spomenar ili spomenik, nije isto! Spomenar uvijek nosim u džepu, onaj tvoj s drvenim koricama. Čuvam tvoju Pjesmu nad pjesmama, samo za mene napisanu."
-U toj priči previše je boli. I onda dok sam je pisala kao i tada dok sam je izgovarala naglas srce mi pucalo od tuge. Samo sam željela izazvati Kamov podsmjeh koji je trebao biti spas za nas koji u tuđini tražimo koricu kruha i one koji kod kuće gladuju. Maledetta croata!
"Oprosti, zaboravila sam da su podsmješni izdisaji potrošna roba i da si ih sve brzo potrošio. To ti je veliki grijeh i nema mu oprosta.
Znaš nad kime lebdi oprost od Boga? Ne znaš tko su oni, a carstva im sežu do samoga raja. Spokoj je njihov jači od pera tvoga. Oni uživaju u vječnoj muci tvojoj. Smiju ti se gledajući te usamljena, bez prijatelja, bez roda, bez Kitty. Mene su zaboravili sve do danas. Misle da si lud i puštaju te da se gušiš u njihovoj sramoti, gutajući im misli prljave. Nije ih strah od pera, od Boga, od zakona skrojenim po njima. Strah ih je od sebe samih. Slute oni da će doći dan kada više neće imati što pa će pokradati vlastiti zrak, a onda kad im ga nestane pocrkavat će bestraga, kao da ih nikada nije ni bilo. Boje se „ništice O“ jer njihovo je kraljevstvo svemirsko.
Molim te, naljuti se! Pokidaj okove! Nisi sam! Nikada nisi bio sam!
Vrijeme nije nagrizlo tvoj prokleti prkos, ni izblijedio prgavo lice tvoje. Ti si vječni mladić koji ponekad prošeta kroz moje misli, a ponekad sjedne na njih i ne diže se više. A ja sam pra-pra, praciganka tvoja. Sjećaš me se? Krik koji si mi bacio u oči jači je od pera, moćniji od truba jerihonskih. Osjetim njegovu moć ispod živih leševa koji ga žele oduzeti mi. On me učinio posebnom baš kao i tebe. Ne priklanja se, to mu je najveća mana. Taj krik životom čuvam i nosit ću ga bolje nego ti, do samoga kraja koji za nas Kamove nikada nije postojao. Mi nemamo završetka, a i početka nemamo. Mi smo izrod ljudski."
-Bože, luda li sam! Tražili su priču a ne sol na ranu. A priča se nije zaustavila tu. Išla je do same kosti i trebalo ju je zaustaviti. Odstraniti intelektualnim zahvatom, bez vidljivih ožiljaka.
"Tražim te u snovima, i u javi te tražim. Tražim te na ulicama našega grada, na obali mora, na pučini te tražim. Ne, ne zalazim u gostione. Znam da su ti se omrznule od jada i bijede što se u njima krije. Ne, ne tražim te u knjižnicama jer crvi su pojeli knjige, ni u kazalištu te ne tražim jer gluma se tu glumi, znam da su ti se i oni omrznuli. Čujem te u vjetru kako stižeš otpuhujući sve pred sobom. U fijuku njegovom razaznajem tvoj britki glas. Glas pred kojim se saginju i najdeblje glave, skrivaju najveće njuške. Sprdnja je tvoja, njihov strah. Čujem te u pobješnjelim valovima koje jugo razbija o stijene podno doma tvoga i znam da si tu, pored mene, pored njih. Gledaš nas, ali pero više ne uzimaš u ruku! Prevarilo te je, izdalo te. Kad si ga najviše trebao ono se iskoturalo iz ruku tvojih. Da li si ikada pomislio kakav je to ubojica? Peero ubojica! Hahaha...

Ponekad u muklo doba noći kad crne aveti ulaze u sobe i ne mogu usnuti sna do strašna sna, oblačim se, poput lopova izlazim iz stana i dolazim pred tebe brončanog. Grijem ti smrznutu, skvrčenu šaku i čekam da zaleđena krv poteče. I vidim novi potop, potop krvi tvoje. I gadno mi je gledati to, ne zato što je crveno more, crvena zemlja i crveno nebo, nego zato jer je to crvena ljudska krv. Ježim se, srsi mi prolaze tijelom i turpija me njihova hladna, debela, rašpasta, srhasta koža, a ti naslonjen na ogradi. Kao gledaš u nešto, a buljiš samo u jednu točku i praviš se da ne čuješ promukli glas potrovan tobom i cigaretama, da ne vidiš isto crvenilo kao i ja, da ne misliš ludim mozgom isto kao i ja. Znam dosta ti je stoljetne velike stolice, a udobne su, dosta ti je besmrtnih socijalki, a velike su, dosta ti je pravdom izvršenih nepravdi, a pravedne su, sve je to de ža vu, kažeš. Hoćeš nešto novo, jače i teže od te velike vreće buha. Dosta ti je te ležerne glume koju su nabacili na izgled tvoj. Nisi ti cigan! Nonšalantno naslonjen s ispruženim nogama, prekriženim jednom preko druge. Opuštena leptir mašna i sretan izraz pokvarenog dječačkog lica. Njihov cilj je jasan „Nek svi vide da si bio adolescent.“ Zakon je oduvijek bio jasan „Adolescenti nikad nisu u pravu.“ Ta se odluka donijela jednoglasno zajedno sa svijetom i nepobitna je kao i svijet. A to šta se iza tog lica pubertetlije krije mlađahni bog koga je briga? Ako stanem ispred tebe i na koljenima se počnem moliti, hoćeš li se tada barem naljutiti, ili ćeš uživati u mojoj poniznosti.
Molim te, naljuti se! Buntovniče umišljeni! Naljuti se na mene poniznu, na njih bogom danih, na bilo koga i reci nam još skrivenih tajni, pikanterija nama nepoznatih. Odaj nam bludne misli onih koji se smiju nizašto, onih koji plaču nizašto, onih koji misle nizašto, onih koji žive nizašto. Nauči nas prozreti ih!
Nisi ti jedini bjegunac, nisi ti jedini bludnik, ni sam svoj krvnik. Nisi ti jedini mlađahni bog! Nisi ti jedini Kamov!
Pomakni se! Pokidaj okove! Pljuni im u lica sagnuta, lica galeblja, i reci im da je Job bio najveća budala!
Toliko toga ti moram reći, ali ne na ovom prolaznom mjestu zloduha. Prozreo si ih davno, znam i sam si rekao da je njuškanje njihov posao i bogata im plaća. Onda te nisam dobro razumjela, oprosti mi. Baš onda nebo je bilo obojano u jako, jako plavo, neprobojno plavetnilo, kao da ga netko prekrio plavim velurom, samo da nitko ne bi spazio sve one prozirne crne oblake pod njime. I nisam ih spazila, ni razumjela te nisam. Neda mi se sada misliti zašto. Umorna sam od tog naklapanja! Sve si to ti kriv, krvniče moj! Ajde zapali jednu, pravi mi društvo. Moramo nešto učiniti! Večeras ću ti odati najveću stoljetnu tajnu! Dvadesetiprvo stoljeće, stari! Znaš ono sedam loših stoljeća, pa sedam dobrih stoljeća, pa sedam loših stoljeća, pa dvadesetprvostoljeće. Zvuči gadno, znam? Ali nije gadno! Vjeruj mi, možeš se veseliti! Danas je naš sretan dan! Čula sam ih noćas ispod prozora, nisu me vidjeli. Bili su ogrnuti crnim plaštem, a glave im prekrivene kapuljačama. Šaputali su brzo i prestrašeno: „ Zapisano je da će se u ovom stoljeću roditi Prevrat. Moramo to spriječiti, pronađi ih!“ Čula sam ih na vlastite uši. Samo on nosi to ime! Naš Prevrat, Kamove! Naš sin! Čovječe ovo je naše stoljeće! Osjeti ga!
Osjeti ga u mirisu jorgovana, nošenim vjetrom iz dvorišta tvog? Osjećaš li ga? U njemu duh tvoj nemirni u mladosti novoj živi. Vesele boje, sunčane boje duge, krase tvoj dom i oni te čekaju. Vesele se povratku tvom. Oni su kraljevi koji će ti se klanjati. Darivat će te. Oni čuvaju tvoj duh. Skrivaju ga u bojama. Znam da ih ponekad gledaš onako iz prikrajka i dragost ti neka preleti srcem, smiješiš im se. Možda u tim trenucima požališ sve ono bacanje mladosti, možda požališ svu onu ludost koju si činio, možda onda požališ i to što si stvorio mene. Oprostit ću ti sve to. Ali ovo stoljeće ne smijemo požaliti! Ovo je stoljeće naše! Našeg Prevrata! Čuješ li me više! Više nema oprosta!
Pruži mi ruku! Trčati ćemo zajedno do našega mora i u podnožju stijenja čarima ciganke vratit ću ti mladost tvoju. Vraćat ću ih godinu po godinu, polako da osjetiš svaki njihov titraj, da ispuniš svaku njihovu požudu, svaku strast neokušanu! Usisat ću sve njihove sokove! Biti ću bludnica u drhtavim staračkim rukama prkosna mladića. Vratit ću sjaj svakoj tvojoj vlasi. Iz tvoje umorne duše crnim noktima čupat ću mladost nepotrošenu i rasipati se njome kao što se ti rasipaš sa mnom. I prevarit ću te udahnuvši ti život, kao što je papir prevario tebe, jer stvorio si me crnu kao noć, tajanstvenu kao oblak, divlju kao cjelov tvoj i prevratnu kao stihove tvoje. Ali znaj, moj križ nije lakši od tvoga, ni teži od tvoga, jer svi su križevi isti.
Prešutjet ću ti sve priče o dušama opsjednutim đavlom, o zemlji napuštenoj od Boga. Sve je to ionako uzaludni trud, pa čemu onda? Pričat ću ti o osamdesetima, o buntovnim Kamovim nasljednicima, koji su se krili iza velikog „A“ i natpisa „Čitajte Kamova!“ Onda smo se ponovno upoznali na istom ovom mjestu. Sjećaš li se? Imao si na sebi crnu kožnu jaknu opasanu lancima koji su govorili o našoj uskraćenoj slobodi. Na njima su visjeli lokoti vlastitih ćelija i nisu se usudili ulaziti u njih. Naše ćelije bile su naša skrovišta. Divlji i rasparani prkosili smo im, nevjernicima crvenim i bijelim! Sjeti se plemena! Pričat ću ti o ljubavi nepobjedivoj i onima koji jedino u nju vjeruju. Ti i ja, i svi mi smo Mojsije njihov! Ne onaj koji ih je okovao zapovijedima niti onaj koji ih je okovao srpom. I neka im laka noć. Naša je zapovijed samo jedna „Ne zatvarajmo oči nikada! Ni pred kamenom ni pred blatom što nam u oči bacaju. Bol koju ćemo trpjeti zbog toga biti će blaža od onoga pred čime zatvaramo oči.“ Zatvorene oči izgore, ni pepela od njih ne ostane.
Nećemo se više kriti! Izađi iz tog lijevanog kalupa! Naljuti se više! Trebaš mi! Povlačenje zvona nije me ojačalo, a dovući Sunce ne mogu sama. Cigan se ne srami milostinje tvoje!
Naslonit ću ti glavu na zgrčeno srce svoje i mekim, prljavim rukama nezakonite žene milovat ću kosu tvoju. Dozvat ćemo Sunce za tebe, za mene, za nas. Brodovi će iz daljine tvoj povratak trubom obznaniti. Tužna zvona prestat će zauvijek zvoniti, a nova nicati neće. Magijom svojom u Janka ću te pretvoriti. Trčat ćemo po našoj obali i smijati se, smijati se do boli, i bol će se s nama smijati i smijeh će se nad gradom iz oblaka bijelih prosuti. Osmijeh će im padati po licu, po vratu, rukama. Lijepit će se po njima. Po osmijehu će gaziti i on će ih nositi. Podignut će im pognute glave i otvorenih ustiju gutat će naš smijeh. Samo oni čija su carstva do Boga samoga skrivat će se ispod velikih osmijehobrana čuvajući pokradeni čisti zrak bez osmijeha, i trčat će ulicom kao miševi brodom koji tone, sudarat će im se osmijehobrani i pucat će od vlastitih udaraca i njihov čisti zrak izlazit će ispod njih i osmijehe će naše gutati, a onda će im se smijati svi oni natopljeni smijehom našim. Miševima će cime biti prekratke, a sidra daleko od očiju i topit će se u našem smijehu grkljajući. Proklinjat će nas, ali naša su prokletstva jača od njihovih.
Više nećeš bježati od doma svog, od Kitty, od sebe, „i klicat ćeš, turobna dušo i klicaj će tvoj biti kao prva ljubav; Ogromna će postati nada tvoja kao sjeme ljudsko, kao tople usne moje, što pjevaju pjesmu Suncu.“ Čujem te kako kličeš „Vratio sam se nezakoniti i ništa me više ne može zaustaviti!“
Kamove sine odmetni! Neću se pomaknuti s ovoga mjesta, neću te ostaviti na miru sve dok nam suze od smijeha ne poteku licem. Jer ako se to ne dogodi ja neću nikada više zaspati od strašnih snova kojima ne mogu zatrti puta. U njima sve je bijelo, bijeli su zidovi, bijeli su podovi, bijeli su kreveti naslagani jedan do drugoga i bijela su ispijena lica u njima. Bijeli su ljudi što prolaze mimo njih i ti si bijel prekriven bijelom plahtom, a hladno je kao da je sve to bjelilo od leda napravljeno i osamljeno je kao da nikoga nema. A onda odjednom samotno bjelilo nestaje. Zamračio se san, navukao crni zastor, a čuje se samo tupi zvuk udarca mekog drva o zemlju vlažnu, i još jedan takav i još jedan i sve ih je više, padaju jedan po drugom, a strah koji me obuzeo oduzeo mi krik tvoj i budim se s onim tupim udarcima u čelu i mrzim i tebe i sebe i svo koščato čovječanstvo. Izmiješane kosti, izmiješane patnje, izmiješani križevi, izmiješani snovi moji! Kojom čarolijom izbrisati ih? Znam, bio si sasvim iskren, a istina je uspravna, ne zastaje, ponosno podnosi udarce i radoznalo ide dalje, bez bojazni, umorna ide naprijed, izlizanih kostiju ali ustrajna i svoja, pa makar je svezali u sanduk i bacili u jamu ona uvijek nađe put za naprijed, a laži ostaju onima koji se sigurno valjaju u njima, bez straha od umora, bez straha od pada poput svinja uživaju u vlastitu blatu, i lažu si kako njih neće objesiti o kuku. Lažno sretni valjaju se u lažima svojim. Prokleo si ih, i neka se vucaraju dovijeka! Tvoje su kletve gore od ciganskih i zato te volim divlji sine!"
-Priču o priči zaustaviti ne mogu čak ni da želim! Ona je došla iz najskrivenijeg djelića moga bića. Iz same srži kosti.

Nimfina omorika

Nisam željela postati profesorica biologije, ali zapravo nisam htjela postati ni ono što jesam, profesorica domaćinstva. Jednoga dana ravnatelj me je pozvao u njegovu kancelariju i predložio mi je da prihvatim velikodušnu ponudu i zamijenim umirovljenu profesoricu biologije, Njonju. Bila sam dijete cvijeća i to mi nije teško palo. Istina, kada sam se trebala odlučiti između kupovine kuće u prirodi i stana u centru grada ipak sam se odlučila na ovo drugo. Voljela sam prirodu ali i zazirala od previše nje. Jednostavno nisam se mogla suočiti s medvjedom lice u lice. Možda zbog toga jer je on često ulazio u moje snove i svojim mrkim pogledom oduzimao mi glas, oduzimao noge, i da to nije bio samo san oduzeo bi mi sve životne funkcije. Mislila sam, možda sada kada postanem profesorica biologije uspijem svladati tu fobiju. Ako ništa drugo barem više nisam sanjala medvjeda jer su sve moje moždane vijuge bile zaokupljene proučavanjem živoga svijeta, a živim organizmima nema kraja. Njihovu jedinstvenu molekularnu i staničnu organizaciju, njihovu raznolikost, građu i funkciju, osnovna načela nasljeđivanja, odnose u biosferi……sve sam to morala u hodu svladati. Sada kada sam prihvatila tu odgovornost morala sam je poput križa nositi na leđima do kraja školske godine. Ravnatelj mi nije dozvolio da odustanem iako sam to u više navrata poželjela. Moj pristup prema djeci razlikovao se je od pristupa mojih kolega profesora. Svi su oni odslušali istu količinu pedagogije kao i ja ali svatko od nas prakticirao ju je drugačije. Moj odnos prema djeci bio je prijateljski. Mrzila sam one teorije o šibi koja je izašla iz raja. Ako sam ja jedna od karika u lancu autoriteta koji ih vodi u život onda sam se trudila svim silama da im taj put raskrčim od trnja, da zajedno njime sadimo prekrasno bilje i uživamo u plodovima i mirisima koje nam ono poklanja. Mrzim tu riječ „autoritet“ koja često oduzima osobnost onima nad kojima uzvišeno lebdi. Riječima biologa rekla bi ovako: „Životnosferu učenika činimo mi, karike različitih disciplina koje ih uvodimo u život. Ako samo jedna od tih karika zakaže, njihov razvojni lanac će olabaviti ili nedajbože puknuti.“ Odlučila sam čim više vremena provoditi s njima u prirodi, učiti ih iz prve ruke. U tim trenucima njihov odnos prema meni postajao je sve bliskiji. Priroda kao da je imala moć rušiti granice naših životnih doba i povezivati nas u jednu cjelinu, bez prepreka koje se znaju pojaviti kod djece i njihovih profesora. A onda u proljeće organizirala sam izlet na planinu. Iz autobusa smo se iskrcali malo niže u podnožju i krenuli smo s ruksacima na leđima u osvajanje te nevelike planine. Uživali smo penjući se utabanim kamenim putem koji nas vodio uzbrdo. Prepoznavali smo drveće koje nas okruživalo, suhe plodove nepucavce i pupavce, poneko bilje bih lagano s nožem izvadila iz zemlje zajedno s korijenjem da bi djeca prepoznala različitost korijenja. Lara, djevojčica koja je zaista uživala na svakoj minuti sata biologije što je izvrsno pokazivala na državnim natjecanjima osvajajući uvijek prvo mjesto, ugledala je predivan stoljetni hrast i započela priču o šumskim nimfama koje su već po vrsti živjele svaka u svojoj vrsti stabla. Neke u jasenu, neke u hrastu a neke u brezi. Te šumske nimfe za razliku od ostalih nimfi bile su besmrtne a njihova najdraža zabava bio je lov. Bez obzira na pripadnost drvetu ili vrsti podneblja sve su bile prekrasne mlade žene. Nismo ni osjetili da smo već poprilično odmaknuli od polovine puta. Larine priče bile su zanosne pa su se na nju dovezivala i ostala djeca. U jednom trenutku Ivan je spazio da se neke krošnje stabala koje su stajale sa strane puta spajaju u prekrasan polukružni svod koji se uzdiže skroz u visinu. Svi smo u trenutku poželjeli isto. „Profesorice! Profesorice! Molim Vas skrenimo s puta i hodajmo stazom koju čine ove prekrasne polukružne volte zagrljenih krošnji!“ Nije me trebalo nagovarati i sama sam pomislila isto. Spuštali smo se strminom koja nas pratila uzduž ivica puta a prekrivač nad nama postajao je sve viši i sve gušći. Još uvijek kroz razigrano lišće dotaknula bi nas pokoja sunčeva zraka i mogli smo gledati u bijele nebeske oblake koji su se lijeno razvalili nebeskom posteljom. Opčinjeni moćima šume koja nas okruživala divili smo joj se i osjećali lagano uzbuđenje. „Profesorice šta ako naiđemo na medvjeda?“ upitao me je netko od njih. „Djeco, medvjed je isti kao i mi. Ako se mi njega bojimo, znači da se i on nas jednako tako boji. Zbog toga pričajte glasno, veselite se, vičite, pjevajte, nismo u školi a medvjed će vas čuti na vrijeme, prestrašiti se i pobjeći glavom bez obzira.“ Izgovorila sam tu rečenicu i osjećala se laganom kao listić koji je vijorio u svom posljednjem plesu na putu prema tlu. Napokon, nestala je moja fobija od medvjeda. „Uspjela sam!“ pomislila sam u sebi koračajući šuštavim lišćem koje nam pokazivalo put kojim hodamo. Lišće je na pojedinim mjestima bivalo sve gušće i gazeći ga ušli smo ispod guste volte zaljubljenih hrastova. Prizor je bio nevjerojatan. Uski put od jedva metar udaljenosti od jednog do drugog stabla uzdizao se je u visinu okružen vojskom hrastova čije su se krošnje toliko isprepletale da su zaklanjale proboj svim sunčevim zrakama koje su se svim silama borile osušiti svaki najviši sloj krošnjina lišća ne bi li ga razrijedile. Uzalud! Hrast je bio star i mudar koliko i sunce i nije se dao predati. Osjećali smo napetost te borbe u vlastitim srcima. Počeli smo maštati o čudnim događajima ovoga mjesta. Netko je rekao, „Što ako je ovo put kojeg smo mi prvi otkrili?“ „Znači da možemo naići i na opasnosti?“ rekao je netko drugi. „Možda je to put bez povratka?“ rekla je Lara i ispričala nam priču o besmrtnoj šumskoj nimfi koja je nestala bestragom. Odjednom sam shvatila da sam prekoračila ovlasti školskog radnika i da je moja odgovornost za tu djecu nesavjesnim razmišljanjem dovedena u opasnost. Osjetila sam drhtaj u želucu i opet se vratio onaj glupi osjećaj nemoći pred medvjedom. „Djeco ušli smo na stazu koja nije bila obilježena niti jednom oznakom. Mislim da bi se trebali vratiti nazad!“ Ako su i osjećali bojazan u svojim srcima, željeli su je prikriti hrabro odbijajući moj prijedlog. Da ne bi izazvala preveliko negodovanje predložila sam im da se odmorimo, okrijepimo, pojedemo sendviče i u miru razmislimo. Lara je opet bila ta koja je prva iznijela svoje zamisli, „Profesorice, već kad se zaustavljamo onda barem skrenimo s ovoga puta i pronađimo osunčano mjesto za odmor?!“ Svi su prihvatili njenu ideju pa i ja. Presijecali smo put kroz šumu i pratili sunčev odsjaj. Perica je mudro predložio da baca mrvice kruha za nama. Smijali smo se njegovim dosjetkama osjećajući se kao Indiana Jones u nekoj suludoj avanturi. I zaista nakon nekog vremena pred nama se stvorilo malo jezerce, obasjano suncem. Toliko maleno da vjerojatno nije bilo ucrtano ni u jednoj zemljopisnoj karti. Veselje koje nas obuzelo vratilo nam široki osmjeh na usnama. „Djeco prepoznajete li ovo stablo što se uzdiglo nad jezercem?“ Svi smo gledali u taj prekrasan endem visok pedesetak metara koji se svojim širokim granama koje su se uzdizale u piramidu, poput pauna šepurio pred nama. „To je bor!“ rekla je veselo Lara. Ali koji bor? Kako se zove taj bor?, upitala sam ih. „Novogodišnji!“ odgovorio je Perica dok su svi ostali prasnuli u smijeh, a i ja s njima. „Djeco ovo je omorika, stablo koje raste samo na urođenim mjestima! Ona je samo jedna od deset vrsti koje rastu unutar porodice Pinaceae – borovke. Nitko od njih nikada nije čuo za nju. Za jelu, smreku i bor čuli su svi, ali za omoriku nitko od njih. Rado su istraživali raznolikost omorike razgledavajući njene uske, duge, ljubičasto smeđe češere a onda su se raštrkali oko vode bacajući svoje ruksake i polu umorna tijela na svježu, tamnozelenu travu koja ga okruživala. Legla sam u hladovinu podno omorike. Tako opuštenu preplavio me je umor kojem sam se u potpunosti predala upijajući opojni miris predivnog drveta. Razmišljala sam kako ovo drvo imenom ženskog roda ispušta miris svojstven muškom rodu. U tim mislima utonula sam u lagani polusan. Nestali su svi zvukovi koji su me okruživali a visoko nad sobom gledala sam u omoriku koja se pretvorila u nimfu. Bila je prekrasna, vitka i visoka. Na njenim raširenim vitkim rukama rasula se crvenkasto smeđa, svilena kosa. Njene velike, okrugle oči boje neba zadržavale su se na mojem pogledu. Ugledala sam tugu u njenim očima a onda osjetila toplu kapljicu nimfine srebrnaste suze koja mi pala na čelo. Njena suza preplavila me je cijelu. Odjednom sam osjetila da se nalazim u jezeru. Lebdjela sam u jezeru njenih suza sve dok me nije zahvatio vir koji me odvukao na samo dno jezera. Cijelo dno bilo je prekriveno nimfinim plavim češerima. U središtu jezera spazila sam prazan krug. Zakoračila sam prema njemu i osjetila magnetnu privlačnost koja me odnosi. Odjednom, iza mene stvorila se velika polukružna brana koja me dijelila od najtamnije šume na svijetu. Ispred mene stajalo je stablo čije je deblo bilo izrezbareno u prekrasno nimfino tijelo. Pogledala sam prema raširenim granama a na njima je sjedio Pan. Polučovjek, polujarac, polubog, gledao me zabezeknuto, poluotvorenih usta.Primijetila sam u njegovoj gustoj, rudlavoj kosi vijenac od češera kojeg su držala dva kozja roga. Njegova mišićava prsa bila su uspravna dok se je rukama oslonio na nimfine raširene ruke, ustvari majstorski izrezbarene grane. Uočila sam guste dlakave natkoljenice i uske ogoljele listove čija su stopala imala oblik kopita. „Nema greške, ovo je zaista Pan!“ Voljela sam to malo čudovište iz mitova. „Pane, gdje sam to ja?, upitala sam ga. Tek onda shvatila sam da je Pan vidno iznenađen mojim prisutstvom. Moj glas ga je trgnuo i u trenu skočio je s grane i stajao pored mene. Bio me viši za cijelu glavu. Kruna od češera se je pomaknula i tek tada primijetila sam male jarčeve uši. Izgledao je smiješno s dugom kozjom bradicom koja je njegovu uskom licu davala vragolast izraz. U mukloj tišini tamne šume nije se ništa pomicalo. Sve je bilo nekako avetno mirno pa čak i Pan koji me trgnuo svojim pokretom ruke, prinoseći usnama frulu. Nisam ga se bojala. Opčinjena ljepotom koja je izlazila iz frule počela sam se lagano ljuljati u tom zanosnom ritmu sve dok nisam pomislila da me Pan svojom melodijom priprema za čin ljubavi s njime. Pomisao na jarca koji me zaskočio, stvorio je u meni paničan strah. „NEEEEE!!!!!“ vrisnula sam. „Profesorice! Profesorice! Nečije ruke su prestrašeno drmale moja ramena. Otvorila sam oči i ugledala Pericu koji je uzbuđeno vikao: „Divokoza je projurila pokraj nas!“ Pogledala sam u prestrašenu djecu a onda pod dojmom omorike, usnulog sna i divokoze ispričala im priču o polučovijeku, polujarcu, Panu, pred kojim se šumska nimfa od paničnog straha pretvorila u omoriku. Gledali su me svojim začuđenim očima, širom otvorenih usta. Da, baš kao i Vi. Znala sam da je vrijeme za povratak.

Sve moje ulice ili impresija

I ovu noć Anu su snovi opet odveli tamo. Čini joj se kao da je bilo jučer, a prošlo je već trideset godina. Ništa se tu nije promijenilo. Kamen do kamena u brijeg se penje. Kuća do kućice, uske uličice, kamene cestice i na svakom kutu niske kamene škalice. Kelti su ga zvali Kameni zaljev, a kasnije su mu Rimljani dali ime. Mnogi kapetani su se u tom mjestu rodili i mnogi jedrenjaci su se tu davno prije njezinog rođenja sidrili.
U snovima ulazi u kuću djetinjstva. U prizemlju su se smjestile male drvarnice. Ne voli hodati stepeništem, pa sjeda na drveni rukohvat kovane ograde i spušta se kao da ima krila. Bez straha, bezbrižna i razigrana. U drvarnici je uvijek dobra zabava, jer osim drva i raznog alata tu može pronaći sve one stvari odavno spremljene, igračke, knjige...
Vani sija sunce i ona radije izlazi van iz portuna . Na toj od ceste malo izdignutoj terasi uvijek ju dočeka dobronamjerni, stari brijač Frane. Uvijek s osmijehom u bijeloj brijačkoj kuti i britvom u rukama, kao da se nikada i nije presvukao. Njegova brijačnica njezin je drugi dom.
Na terasi popločenoj kamenim kockama djeca bacaju kamenčiće, skakutaju i takmiče se tko će dalje. Ona sjeda na zidić koji ide uzduž terase, a s druge strane njega, par metara niže, izvire čista pitka voda. Izvor se zove Stenice. Neprimjetno se šulja ispod ceste i ulazi u more. Kad bi prešla cestu, našla bi se na rivi svoje mladosti, ali prije nego je pređe spušta se do Stenica, jer ne može odoljeti onom kamenu koji je točno na sredini izvora. Opet će se praviti važna pred svom djecom i ponosno skakati na njega sve dok ne padne u tu hladnu izvorsku vodu.
Od izvora do kućne terase vode kamene škale uz koje su u nizu sazidane bijele, kamene, uske kućice. A na malom, najgornjem prozorčiću, najviše kućice, iza prošijana, gleda stara Mara koja ne skida crnu maramu s glave. „Buba Mara, buba Mara“, rugaju se djeca staroj Mari i ne sluteći da pored sebe skriva kantu punu vode, pa je hvata i kroz prozor zamahuje njome. Sjeća se kako su mokri i ljuti još više mrzili staru Maru i još više joj se rugali. Iz snova je budi hladna voda stare babe Mare.
Svi Anini snovi uvijek započinju u toj ulici. I u javi snovi joj vraćaju sjećanja. Na njenom privratu nikada nije bilo dosadno, jer ako ništa drugo djeca su se igrali špekuljama, klic-klac lopticama, skrivača, djevojčice su vrtile hula-hop obruč, neki su pobjeđivali i vikali od sreće, dok su gubitnici vikali od poraza. Bilo je tu i suza i smijeha, dječje vriske napretek.
Ta prednja strana kuće svakog bi prolaznika očarala svojom veličanstvenošću, jer ona je bila gospodska i veća od drugih. Jedna od rijetkih koja na toj glavnoj ulici koja se naziva Primorje nije u nizu, ali njoj jednako draga je i ona druga strana kuće koja se penje u brdo i onaj drugi mali privratić koji se nije promijenio sve do dana današnjeg.
On se smjestio na uskoj cestici popločenoj skroz malim, kockastim, kamenim kvadratićima. Njezin nekadašnji kuhinjski prozor gleda baš na nju. Nasuprot njega je mali prozorčić barba Fila i njegove žene koji žive u dvorištu crkve Majke Božje.
Gledajući danas ta dva prozora, onaj njen i onaj pokojnog Fila i njegove žene, čini joj se kao da bi mogla preskočiti tu udaljenost. Stari, sijedi File, uvijek obučen u jaknu i hlače od trliša, kao i svi stariji ljudi tada, sate i sate je provodio u skučenoj, prenatrpanoj konobi na samoj cesti.
Taj mali kućni prag, ima samo četiri uske kamene škalice i sa strane dvije male kamene skalinadice koje ih uokviruju. Na tim škalama Ana je satima sjedila, preko njih skakala i na njima se igrala. Još i sada u mislima osjeti one prekrasne, cvjetne mirise koji su iz dvorišta crkve dopirali do tog praga. Tada nije mogla ni slutiti da će vrijeme tako brzo proletjeti. Da će opet jednog dana čežnuti za njima.
Danas, kada prolazi tom ulicom , jer svi njeni putovi najdražima kojih više nemam vode tuda, na škalicama nema nikoga. Puste su. Prošle su godine i godine kad se netko igrao na njima. Čak je i ulaz u dvorište crkve pust ako nema mise ili pogreba. Nekada su te ulice bile pune razigrane djece.
U kakvom okruženju Ana danas živi nije ni čudo da joj se ponekad čini da je u toj maloj sredini vrijeme stalo. Često bježi iz grada i dolazi baš tu, u ulicu svog djetinjstva . Šetajući se njome osjeti neku mirnoću, opuštenost i ljepotu.
Gleda tu rivu, prekrasno sređenu. Šira je nego prije, popločena novim kamenim pločama, u primorskom stilu. Ipak su joj bili draži oni morski kamenčići koji su joj masirali stopala dok je hodala njima. Obožava taj zrak što ima miris mora i koji joj vraća u sjećanje miris tek očišćene friške ribe. Pogledom traži ribara koji na svojim udicama baca ješku u more, dok pokraj njega stoji kantica, i crnog mačka Mora koji strpljivo čeka ulov. Nema ga. Nema ga već godinama.
Gleda kućne brojeve . Ostali su isti. Obavezno se zaustavlja na klupi nasuprot portuna njezine none i nonića. Sjedne tu, a pogled joj bježi na onaj najviši tavanski prozor koji stoji uokviren u posebnoj maloj kućici. Oči joj se vlaže od tuge jer nikada više neće na tom prozoru ugledati dobro poznata najdraža lica. Ovo mjesto i ova ulica nikad joj više neće biti isti kao onda dok su je oni čekali nagnuti na taj prozor.
I tako dok zamišljeno sjedi i gleda te prekrasne velike barke privezane uz obalu, sjeća se nekih jesenjih hladnih dana kada bi se obali približavala dugačka bodulska bracera, koja je dovozila otočka drva za ogrjev. Ti dobri, vrijedni otočani glasili su kao škrti, i mnogi vicevi su se na njihov račun stvarali. Dotrčala bi zajedno s ostalom djecom na rivu i dok bi se boduli privezivali baš tu na ovom mjestu gdje sada sjedi, djeca bi iz pristojne udaljenosti vikala...“ boduli su arivali, kišu su nam dopeljali.“ Oni bi se ljutili, a djeca bi se razbježala do idućeg njihova povratka. Sjećanja joj crtaju osmijeh na licu.
U toj najvećoj ulici, sva najveća događanja odvijala su se kako onda tako i sada. Nedjeljom ju budio zvuk limene glazbe koja je ponosno paradirala ulicom svirajući koračnicu i naglašavajući da je neradni dan u kojem treba čovjek uživati. Danas limena glazba samo ponekad praznikom proparadira, ali i danas kao i onda, nedjeljom ujutro zvona iz crkvenog zvonika pozivaju svoje mještane na nedjeljnu misu.
Jutro na Primorju oduvijek ima posebne čari. Žene, domaćice, starci i djeca, spuštaju se tim kamenim, uskim nizbrdicama put Primorja. Tu će obaviti svu potrebnu dnevnu kupovinu, svratiti će do ribarnice vidjeti ima li friške ribe, a potom će sresti nekog poznatog s kime će otići do prve terase, i na obali obasjanoj suncem, popiti , bez žurbe, svoju prvu jutarnju kavicu, prepričati nove tračeve i krenuti u novi dan.
U Aninim mislima odjekuje vapaj čežnje. O, Bože! Kako joj to samo nedostaje.
Baš danas, u ovom sunčanom jutru, u sjećanje joj navire ta ulica, to mjesto, ti ljudi. Dok stoji uz prozor i gleda niz glavnu gradsku ulicu stotine auta u koloni. Autobusne stanice s jedne i druge strane ceste krcate prolaznicima koji se izmjenjuju iz sekunde u sekundu. Žurba, vječna žurba. Na parkingu ispod prozora nema mjesta. Čuvar parkinga svako toliko dotrči i provjerava nije li kome isteklo plaćeno vrijeme, pa sav sretan vadi blok s kaznama i ponosno ih ostavlja na šoferšajbu.
Anini snovi i sjećanja prestaju dok je zvuk sirena hitne pomoći vraća u stvarnost. Nekada bi te sirene u njoj izazvale tugu i suosjećanje, a danas se više i ne obazire na njihov učestali zvuk. Bolnica je preko ceste, vatrogasci do bolnice. Postala je majstor u prepoznavanju sirena. Gleda u oblake crnog dima koji izlazi iz visokog, uskog dimnjaka bolničke toplane. S lijeve strane je željeznički kolodvor i ogromni silosi za žito. Iza svih perona i tračnica stoji velika žičana ograda koja ograđuje luku. Svakodnevno gleda te usidrene brodove i galebove koji ih nadlijeću, ali tom rivom ne može prošetati, i to more ne može dotaknuti. Iza visoke ograde strše ogromne dizalice koje utovaraju i istovaraju brodove,vidi mnoštvo drva naslaganog na paletama, kontejnere. Ponekad te visoke dizalice ispuštaju čudne kratke i visoke zvukove. Iz sebičnosti Ana se veseli ekonomskom siromaštvu zemlje jer u luci je malo brodova, a vlakovi voze mnogo rjeđe nego nekada , pa se i ona u svom stanu trese mnogo manje, a i silosi koji stvaraju užasnu prašinu dok se pune, pune se svega par puta godišnje. Iako prozore s te strane rijetko otvara čini joj se da se prašina svejedno provlači i kroz zatvorene.
Evo ga, ugledala ga i danas...točno u vrijeme stiže sijedi gospodin s bujnom kosom, uredno obučen, a u rukama nosi najlon s hranom za svoje ljubimice mace. „Tigrić, tigrić“, viče iz daljine dok ga nepoznati prolaznici u čudu promatraju. Njegov prodoran glas prepoznaje svih dvadeset mačaka skitnica i svaka, misleći da je Tigrić, veselo dotrči starom gospodinu u susret. Podignutih repova prate ga u stopu do malog parka odmah tu iza ugla.
„Gospodin mačak“, kako ga Ana potajno naziva točan je kao sat, pa po njemu zna da je vrijeme za prvu jutarnju šetnju s Lolicom. Dok navlači na noge tenisice Lolica već sretna stoji pred vratima i maše svojim malim repićem.
Spušta se s trećeg kata polukružnim stepeništem i ne izlazi na ulicu već u dvorište zgrade, kojeg od malog parka na kolodvoru dijele samo visoki betonski stupovi. Dok Lola svojim učestalim lajanjem objavljuje svoj dolazak u vrt, ona između stupova gleda sijedog gospodina koji hrani te jadne, olinjale, bolesne mace i usput im nježno tepa. Sjeti se Morota, kralja svih mačaka na Primorju, njegove sjajne crne dlake koja se presijava na suncu, i velikih, vragoljastih očiju koje čekaju da ribar skine ribu s udice. Samo koji metar dalje od „gospodina mačka“ na malom, niskom zidu sjede u ofucanoj odjeći, nepočešljani i neobrijani muškarci, a ponekad im se pridruži i pokoja žena koja istina više sliči na muškarca. To su njezini svakodnevni susjedi. Beskućnici koji danju pretražuju kante za smeće skupljajući praznu ambalažu koju mogu unovčiti i potrošiti na pivo, vino ili štogod u manjoj bočici. Ponekad joj se čini da su življi i pričljiviji jedino u trenucima dok ispijaju te svoje bočice.
Ana im svako jutro zaželi dobar dan, a oni iznenađeni, što im se obraća netko izvan njihova društva, uzvraćaju s vidnim poštovanjem. Samo ju „gospodin mačak“ gleda ispod oka i već se sprema zamahnuti prstom prema njezinoj kujici koja laje na njegovog Tigrića, ali riječi mu ostaju u grlu jer snažno zviždanje lokomotive jače je od bilo kakvog drugog zvuka. Danas će još mnogo puta ostaviti u zraku oporni , željezni miris ugrijanih tračnica. Na drugom kraju dvorišta s vanjske strane opet je ugledala nekog čudaka koji misli da ga nitko ne vidi, pa će se na brzinu tu pomokriti. Uzalud je njeno vikanje i upućivanje na blizinu javnog vecea. Ponekad jedva čeka da padne kiša i dobro opere sav taj asfalt koji smrdi na alkohol i mokraću.
Veže Lolu na povodnik i izlazi iz dvorišta natrag u portun pa na glavnu ulicu. Ne obazire se više na buku motora, auta, autobusa, iako se Lola uvijek kada prođe neki veći kamion ili autobus strese od straha. Ide do prvog semafora koji zbog velike gužve ne radi, već prometni policajac stoji nasred ceste i svojom zviždaljkom i položajem tijela regulira promet. Izgleda kao plesač na pozornici koji svira i pleše istovremeno, dok ga sa svake strane promatra publika. Ali ova nervozna publika koja se upravo iskrcala iz autobusa nestrpljivo čeka da im plesač dozvoli prolaz na drugu stranu te nestaje u trenu i drugi dolaze. Dok prelazi cestu ona primjećuje kako neki ljudi pogledavaju Lolu i čini joj se kao da čuje njihove misli: “Kud u ovu gužvu vodi tog psa?“
Jutarnju šetnju s njom Ana obavezno koristi za obilazak place. Tik uz placu, na pločniku ispred izloga trgovine s cipelama, muškog frizera i trafike stoje po podu naslagane svakojake stare stvari od kojih je većina za smeće. To su donijeli ti jadni ljudi na rubu egzistencije koji po tuđem otpadu traže stvari koje će ovdje na ulici možda uspjeti prodati.
Mala, debela, sjeda gospođa s naočalama sjedi na praznoj kutiji od voća i dovikuje joj...“ Evo ti plišani medo za tvog psa“, a druga pored nje pokazuje joj staru kožnu jaknu. Svi nešto nude, a ona im ostavljam samo osmijeh koji im ništa ne znači. Malo dalje na placi punoj štandova dragi prodavači voća i povrća ljubazno je pozdravljaju i nude svoju robu.
Sad , kad su obavile placu, Lola je s olakšanjem krenula u mali park, tu odmah između starih napuštenih zgrada gdje je nekada bila tvornica koja je prehranjivala stotine ljudi.
Nema dana, a da im u susret ne dođe mladić s iskrivljenim nogama. Sagnut korača šepajući i pruža ruku prema svakom prolazniku. Traži milostinju, a ne zna da ga ona ujutro rano gleda dok izlazi sasvim zdrav iz autobusa i ulazi u prvi bar. Ne obazire se ni na njega ,ni na ostale koji sjede skvrčeni uza zid ovih prekrasnih starih građevina i prose. Više od njih u oči joj upadaju silni grafiti od kojih mnoge ne može dešifrirati. Evo ih opet i danas, dvije starije gospođe koje uporno žele prolaznicima pokloniti brošure s njihovom vjerom. „Hvala ne zanima me“, progovara i ne zastajkuje.
Napokon ulaze u park samo par metara uvučen od ceste. Dok Lola uzbuđeno njuška pseće tragove, ona po stoti puta gleda u fontanu čija je voda toliko pozelenjela da se dobro mora usredotočiti ne bi li vidjela najveće zlatne ribice na svijetu, koje se tu lijeno ljuljuškaju. Nikada neće zaboraviti prvi susret s njima. Toliko su je prestrašile svojom veličinom da je to danima prepričavala svim svojim prijateljima. Nekada je imala akvarij s ribicama i one su bile preslatke, male, zlatne ribice, pa kad je naišla na ove grdosije od zlatnih ribica pomislila je da je to nečija šala. Zna ona da je prednost čovjeka nad ostalim bićima u tome što se s lakoćom može na sve naviknuti, pa se tako i sama naviknula na svakojaka iznenađenja.
Ana je u ovom parku kao i na ostalim malim zelenim površinama, tu u njenoj ulici, upoznala ljude koji žive u ovom kvartu i imaju pse. Ponekad s njima malo popriča onako usput dok se psi igraju i to je sve. U ovoj ulici i u parkovima nema djece, dječje igre i smijeha. Zna da u ovim zgradama žive djeca, ali ne zna gdje se igraju. Samo ponekad sretne kolone djece u pratnji odgajateljica koja posjećuju malo lutkarsko kazalište.
I ovo jutro kao i uvijek, od stotina ljudi koji prolaze pored nje nikada ne sretne dragog čovjeka kojeg poznaje, s kojim može popiti prvu jutarnju kavu i prepričati najnovije tračeve iz ulice. Umjesto toga kupuje dnevne novine, i dok Lola njuška naokolo ona na klupi letimičnim pogledom lista stranice sve dok ne naiđe na crnu kroniku, a onda malo pogledom zastane, jer to je mjesto na kojem je moguće pronaći priču iz njene ulice.
U ovoj ubrzanoj, urbanoj ulici, noću osvijetljenoj reklamama, uvijek ima mnoštvo prolaznika. U njoj ona može pronaći sve, baš sve, od igle do lokomotive, ali malo tišine, dječje vriske i dragih ljudi koji će joj poželjeti dobar dan teško će naći.
Penjući se polukružnim stepeništem natrag u svoj dom, Ana zna da u njenom srcu leži jedno malo mjesto, jedna mala uvala gdje more sklada pjesme, a bura crta bore na licu. Jedna ulica u kojoj ne može naći sve od igle do lokomotive, ali može naći sve ono najvrjednije što nema cijenu i što se ne prodaje.