Iskrice

Buđenju proljeća uvijek se iznova veselim. Osijećam ga u nosnicama, u pogledu, sluhu.
Osjećam ga svud oko sebe, pa čak i u sebi. Kao da su se negdje u meni upalile i zatitrale vesele, šarene iskrice. Plešu kolo veselo, razigrano i tjeraju me da iz ormara vadim veselje, žive boje, lepršavu odjeću. Tjeraju me da se ujutro budim ranije nego obično. Tjeraju me da izađem iz stana i uživam u toplim zrakama sunca. Tjeraju me da budem lijepa i nasmijana.
Šetam se upijajući te dobrodošle, poznate mirise i gledam ljude koje su iste te iskrice natjerale baš kao i mene da budu lijepi i razigrani, i da upijaju svaki trenutak što im dolazi s proljećem.
Kad pomislim da neki prolaze mimo te ljepote ne opažajući je od brze vožnje ili skupljenih briga, da im možda i nije važna..Tada se sjetim priče o Djevojčici sa šibicama. Na žalost ni nju nije nitko zapazio, a kasnije pročitavši priču mnogi su tugovali za njom, a mnogi je se sjete i danas sa tugom.
Znam da sam i sama propustila neka proljeća u životu. Sad iskreno žalim. Možda su se baš zbog toga probudile ove šarene iskrice i tjeraju me da zajedno s proljećem uđem u svoj vrt.
Netko će reći „pa ti nemaš vrta“, „o da..“, vara se svatko tko to misli. Neću ništa novo izmisliti kad kažem da svi na ovom svijetu imamo svoje vrtove, samo neki od nas nikada ne ulaze u njih, neki ih svojevoljno napuste, a neki rjetki sretnici cjeli život uživaju u njihovoj ljepoti.
Naši vrtovi su uvijek tu. Čekaju širom otvorenih vrata. Njih ne možemo ni prodati, ni ustupiti drugima.
I evo natjerana proljetnim iskricma stojim na vratima svog vrta. Gledam ga sa zebnjom i ljubavlju, jer to je moj vrt. U njemu sam provela mnoge godine radosti. Bila sam sretna jer sam godinama imala vrtlara koji mi je rado pomagao. Jednoga dana on je nestao. Nije više ulazio ni u svoj ni u moj vrt. Bez njegove pomoći nisam se snalazila i lutala sam stazicama vrta ne znajući od kuda da počmem. Onda sam pobjegla iz njega. Evo zašto ga sada gledam sa zebnjom i zašto mi tjelom prolazi plima osjećaja.
Nekada sam svom silom htjela da moj vrt bude ljepši od ostalih. Tada su mnogi gosti ulazili u njega i pozvani i nepozvani. Gazili su travicu, trud mog vrtlara, brali naše plodove, uživali u cvrkutu a potom odlazili.
Sada stojeći tu pred njim skupljam hrabrosti da zakoračim, i nečujno ga molim da mi oprosti što sam mu svojom nebrigom uništila mnoge prekrasne rijetke cvjetove.
Gledam ga obasjanog suncem i preplavljuje me sreća što još uvijek u njemu vidim nježnu ruku svog vrtlara i divlju ružu koju sam nekad tu zasadila. Uskoro će iz njenih pupoljaka stasati prekrasne ruže. Znam da ih neću kao nekada rezati za nikoga, već ću uživati u njihovoj ljepoti i opojnu mirisu sve dok ne odcvatu i pospu svoje latice svud naokolo.
Odlučno ulazim u svoj vrt gazeći raslinje. Miris rascvjetale mirte vraća mi u sjećanje slike iz djetinjstva. Dobro se sjećam one velike radosti kad bi skinula duge rukave i obukla prvu proljetnu majicu. Vrt mi je najprije vraćao sjećanja na male stvari koje su me činile sretnom.
Između grmova proviruju prvi vjesnici proljeća. Vidim njihov blag, sramežljiv osmijeh. Iz krošnji čujem cvrkut dobrodošlice. - O Bože! - kako sam sretna. Kako sam ikada mogla napustiti ovo prekrasno mjesto. Osjećam se kao balon dok ga puniš helijem, samo što ne poletim od energije koju osjećam. Zar su mi trebale tolike borbe da shvatim da je oaza moje sreće upravo ovdje. Upijam svu skrivenu ljepotu ovog čarobnog mjesta. Znam, ja sam slikar što ga oslikava, ja sam vrtlar što ga održava, ja sam pjesnik čiji stihovi žive u njemu, ako ga opet napustim biti ću njegov rob, biti ću skitnica što luta svijetom bez doma.
Nisu mi potrebne grablje ni lopate već s golim rukama kidam korov i bacam ga na hrpu. Ne želim prestati, niti osjećam umor. Prljavim rukama brišem znoj sa čela i sretna sam. Iz džepa vadim kutijicu sa šibicama. Opet sjećanje na Djevojčicu sa šibicama. Bila je previše mlada i neiskvarena i svoju zadnju šibicu potrošila je u nadi da će je zagrijati.
Stojim pred hrpom korova i uvelog, trulog lišća. Nisam ni mlada, ni neiskvarena, sa zadnjom šibicom u ruci zapaliti ću sav korov, trnje, suho granje i otpalo lišće. Očistiti ću svoj vrt i pripremiti ga za sadnju. Na njaljepšem djelu gdje pogled obuhvaća sve oko sebe, napraviti ću mjesto za sebe i onog istog vrtlara koji mi nekada pomagao. Bez razmišljanja njemu ću dati ključeve svog vrta, a svi ostali ući će samo ako im to dozvolim.
Iskrice su znale da je proljeće najbolji početak za sadnju. Čekale su trenutak da uđem u vrt da bi se i same vratile tamo od kuda su i došle...