Svi smo kao djeca o nečemu maštali
U dobre i zločeste vile vjerovali
Zamišljali najčudnija mjesta
Putovali kroz nemoguće
Letjeli smo kao ptičice
Plivali kao ribice
Bez brige izlagali se opasnosti
I bili puni radosti
Prošle su te godine
I mnogi su to zaboravili
Misle, samo djeci su
takve gluposti na pameti
Ali svejedno,
Ja još uvijek oči zatvaram
Na mjesecu sjedim
I zvijezde s neba bacam
Ne brinem
Ne žurim
Ne marim
I nitko me ne gnjavi
A kad oči otvorim
Ja sam tamo bila
Mir sam našla
Pa sam se opet vratila
Dušu srećom ispunila
Stvarnost
Sad kad smo odrasli, zreli ljudi
Ne vjerujemo u ništa
Ne zamišljamo ništa
Dobro razmislimo
Prije nego napravimo
I ono sto puta provjereno
Mislimo da su nas godine
Učinile pametnim i snažnim
I upravo zbog toga
Činimo magareću uslugu sebi
Pijemo sedative i antidepresive
Jer se ne možemo nositi s time
I nismo ni maštalice ni borci
Postali smo obični životvorci....
Broj komentara: 6:
e draga ja ti još uvijek vjerujem u vile i anđele, i nadam se da imam svojeg osobnog anđela na nebu ako nikakvog po dužnosti onda se nadam da me mama čuva odozgo.pročitaj moj komentar kojim sam se nadovezala na tvoj kod mene.pozdrav::))
Znaš šta mala. Svaki put kad dodjem na tvoj blog opizdiš me sa novim "šurikenom""kao nekakav ninjdža. Te tvoje zvijezde mi zabiješ u čelo i onda moram previše razmišljati, a to ne volim (šmrccc..šmrc..)---(suza)---pa opet šmrc..Ma moram se malo šaliti jer pjesme su ti fantastične ( u ostalom kao i sve šta napišeš ), baš odvratno FANTASTIČNE..he.he...
Bar nam farmaceutska ind. neće propasti ::-)))...Prekrasno pišeš...(mary2210)
Pozdrav ostavljam..i mnogo pohvala za zapis..čestitam..:-))))
Samson49
A, neeeee, drago moja,...ja ti stvarnost prihvaćam kao nešto što se mora dogoditi, odraditi......a snovi....hrana koja me kroz stvarnosti održava...
Vjera
zrelost, to je što svim silama izvire iz svake tvoje riječi, pitko kao najbolje vino, slasno, slatko, vrhunsko, bravo, uvijek rado posjetim tvoj blog, Hrabrost
Objavi komentar