Neobični prijatelj

( Jednom sam napisala ''Neobičnu priču'', koja je meni osobno veoma draga i uvijek me nanovo inspirira...Ova je priča samo njen nastavak.)

Često sam sama u ljetnim noćima ulazila u svoj vrt i sjedila pod vedrim nebom, razmišljajući o Ki. Moje oči su imale pred sobom samo jednu sliku: more što se sjajilo pod nebom , nebo posuto zvijezdama i ponekad mjesec što je putovao kroz granje lovora ,da bi se nakon kratkog vremena, bez srama ,razlio pred mojim očima na bezgraničnoj površini mora.
Uživala sam u tom plavetnilu koje se u daljini presijavalo ,od svjetlijeg do tamnijeg ,spajajući more, planine i nebo. Večeri kojima bi u posjete došao mjesec, za mene su bile posebne.
U noćima kad nije bilo mjeseca more je bilo prekriveno tamom. Čuli bi se samo glasovi koji su odavali njegovu prisutnost. U daljini vidjelo se poneko svjetlo ali nemoćno pored takve škurine.
Mjesec je svojim dolaskom davao posebnu ljepotu i sjaj. Poput glumca osvijetljenog reflektorima obasjavao je svoju pozornicu. Upravljao je morem. Ponekad ga podizao u zvijezde, a ponekad spuštao u nizine. Iako nije uvijek stajao nad njim on je bio njegov apsolutni gospodar. Čim više sam ga promatrala , tako veličanstvenog, snažnog i prekrasnog shvaćala sam riječi koje mi je Ki rekla na odlasku.
Tražila sam je pogledom među stotinama zvijezda da joj kažem:
- '' Imaš pravo, ja sam Mjesec svoga mora i samo ja imam tu snagu da ga podižem i spuštam. ''
A onda, jednu večer dok sam sjedila u samoći ljetne večeri, na nebu je stajao mlad mjesec. Mlad mjesec uvijek je u meni stvarao nježnu sliku jaslica, sliku neopisive, bezgranične ljubavi.
Gledajući ga, toplina je preplavila cijelo moje biće, pa mi je u toj prekrasnoj samoći na usnama zaigrao nježan osmijeh. U jednom trenutku učinilo mi se da na tom prekrasnom mladom mjesecu sjedi moja Ki i uzvraća mi osmijeh. Trajalo je to svega nekoliko trenutaka, ali dovoljno da mi ta slika zauvijek ostane urezana u sjećanju.
Znala sam da ono prije nije bio zadnji put i da ću je sresti opet, ali nisam znala kada, ni gdje. Isto tako sam znala da njen nemirni duh leti nebeskim visinama i ponekad skrene pogledom na mene. Jednostavno, to sam osjećala. I evo dogodilo se ponovo. Vidim je , osjećam je i čujem njen nježni smijeh.
- ''Znala si da te tražim u zvijezdama'', pomislim.
- ''Znala sam da me tražiš u onome što voliš i što ti daje snage'',čujem njen odgovor.
- ''Znala si da volim more, ali mjesec?''
''Znaj da sve što znaš ti , znam i ja. Ne traži me. Ja sam uvijek tu, ali ne mogu se uvijek pokazati , jer se tako izlažem opasnosti.''
Tada je iz njenih ruku s neba pala zvijezda i Ki je nestala baš kao i nekada. Gledajući zvijezdu koja pada samo za mene zamislila sam želju, dok me Mladi mjesec razigrano gledao. U meni se razigralo dijete ,veselo, bezbrižno, preplavila me sreća i osjećala sam energiju koja me tjerala da u toj tajanstvenoj noći , obasjanoj mladim mjesecom ,trčim nizbrdo sve do mora i veselo mašem rukama prema nebu.
Na mojoj obali čulo se disanje mora a ja sam udisala njegov miris.
Uvijek sam se voljela diviti mjesečevoj ljepoti, ali te večeri osjećala sam njegovo prijateljstvo. Pružio mi je ruke i dozvolio da plešem s njim. Možda zato jer je znao da najviše volim mjesečeve noći. Danas, stojeći ispod njega , baš kao i more, mjesec me osvjetljava, diže i spušta i uvijek mi ponovo daje snage. On je prekrasni baletan koji pleše svoj svakodnevni ples oko Zemlje. Uživam u njegovom savršenom plesu i svaki put kad mi se nakloni, moj aplauz ne prestaje.

Iskrice

Buđenju proljeća uvijek se iznova veselim. Osijećam ga u nosnicama, u pogledu, sluhu.
Osjećam ga svud oko sebe, pa čak i u sebi. Kao da su se negdje u meni upalile i zatitrale vesele, šarene iskrice. Plešu kolo veselo, razigrano i tjeraju me da iz ormara vadim veselje, žive boje, lepršavu odjeću. Tjeraju me da se ujutro budim ranije nego obično. Tjeraju me da izađem iz stana i uživam u toplim zrakama sunca. Tjeraju me da budem lijepa i nasmijana.
Šetam se upijajući te dobrodošle, poznate mirise i gledam ljude koje su iste te iskrice natjerale baš kao i mene da budu lijepi i razigrani, i da upijaju svaki trenutak što im dolazi s proljećem.
Kad pomislim da neki prolaze mimo te ljepote ne opažajući je od brze vožnje ili skupljenih briga, da im možda i nije važna..Tada se sjetim priče o Djevojčici sa šibicama. Na žalost ni nju nije nitko zapazio, a kasnije pročitavši priču mnogi su tugovali za njom, a mnogi je se sjete i danas sa tugom.
Znam da sam i sama propustila neka proljeća u životu. Sad iskreno žalim. Možda su se baš zbog toga probudile ove šarene iskrice i tjeraju me da zajedno s proljećem uđem u svoj vrt.
Netko će reći „pa ti nemaš vrta“, „o da..“, vara se svatko tko to misli. Neću ništa novo izmisliti kad kažem da svi na ovom svijetu imamo svoje vrtove, samo neki od nas nikada ne ulaze u njih, neki ih svojevoljno napuste, a neki rjetki sretnici cjeli život uživaju u njihovoj ljepoti.
Naši vrtovi su uvijek tu. Čekaju širom otvorenih vrata. Njih ne možemo ni prodati, ni ustupiti drugima.
I evo natjerana proljetnim iskricma stojim na vratima svog vrta. Gledam ga sa zebnjom i ljubavlju, jer to je moj vrt. U njemu sam provela mnoge godine radosti. Bila sam sretna jer sam godinama imala vrtlara koji mi je rado pomagao. Jednoga dana on je nestao. Nije više ulazio ni u svoj ni u moj vrt. Bez njegove pomoći nisam se snalazila i lutala sam stazicama vrta ne znajući od kuda da počmem. Onda sam pobjegla iz njega. Evo zašto ga sada gledam sa zebnjom i zašto mi tjelom prolazi plima osjećaja.
Nekada sam svom silom htjela da moj vrt bude ljepši od ostalih. Tada su mnogi gosti ulazili u njega i pozvani i nepozvani. Gazili su travicu, trud mog vrtlara, brali naše plodove, uživali u cvrkutu a potom odlazili.
Sada stojeći tu pred njim skupljam hrabrosti da zakoračim, i nečujno ga molim da mi oprosti što sam mu svojom nebrigom uništila mnoge prekrasne rijetke cvjetove.
Gledam ga obasjanog suncem i preplavljuje me sreća što još uvijek u njemu vidim nježnu ruku svog vrtlara i divlju ružu koju sam nekad tu zasadila. Uskoro će iz njenih pupoljaka stasati prekrasne ruže. Znam da ih neću kao nekada rezati za nikoga, već ću uživati u njihovoj ljepoti i opojnu mirisu sve dok ne odcvatu i pospu svoje latice svud naokolo.
Odlučno ulazim u svoj vrt gazeći raslinje. Miris rascvjetale mirte vraća mi u sjećanje slike iz djetinjstva. Dobro se sjećam one velike radosti kad bi skinula duge rukave i obukla prvu proljetnu majicu. Vrt mi je najprije vraćao sjećanja na male stvari koje su me činile sretnom.
Između grmova proviruju prvi vjesnici proljeća. Vidim njihov blag, sramežljiv osmijeh. Iz krošnji čujem cvrkut dobrodošlice. - O Bože! - kako sam sretna. Kako sam ikada mogla napustiti ovo prekrasno mjesto. Osjećam se kao balon dok ga puniš helijem, samo što ne poletim od energije koju osjećam. Zar su mi trebale tolike borbe da shvatim da je oaza moje sreće upravo ovdje. Upijam svu skrivenu ljepotu ovog čarobnog mjesta. Znam, ja sam slikar što ga oslikava, ja sam vrtlar što ga održava, ja sam pjesnik čiji stihovi žive u njemu, ako ga opet napustim biti ću njegov rob, biti ću skitnica što luta svijetom bez doma.
Nisu mi potrebne grablje ni lopate već s golim rukama kidam korov i bacam ga na hrpu. Ne želim prestati, niti osjećam umor. Prljavim rukama brišem znoj sa čela i sretna sam. Iz džepa vadim kutijicu sa šibicama. Opet sjećanje na Djevojčicu sa šibicama. Bila je previše mlada i neiskvarena i svoju zadnju šibicu potrošila je u nadi da će je zagrijati.
Stojim pred hrpom korova i uvelog, trulog lišća. Nisam ni mlada, ni neiskvarena, sa zadnjom šibicom u ruci zapaliti ću sav korov, trnje, suho granje i otpalo lišće. Očistiti ću svoj vrt i pripremiti ga za sadnju. Na njaljepšem djelu gdje pogled obuhvaća sve oko sebe, napraviti ću mjesto za sebe i onog istog vrtlara koji mi nekada pomagao. Bez razmišljanja njemu ću dati ključeve svog vrta, a svi ostali ući će samo ako im to dozvolim.
Iskrice su znale da je proljeće najbolji početak za sadnju. Čekale su trenutak da uđem u vrt da bi se i same vratile tamo od kuda su i došle...

Mašta ili stvarnost

Maštanje

Svi smo kao djeca o nečemu maštali
U dobre i zločeste vile vjerovali
Zamišljali najčudnija mjesta
Putovali kroz nemoguće
Letjeli smo kao ptičice
Plivali kao ribice
Bez brige izlagali se opasnosti
I bili puni radosti
Prošle su te godine
I mnogi su to zaboravili
Misle, samo djeci su
takve gluposti na pameti
Ali svejedno,
Ja još uvijek oči zatvaram
Na mjesecu sjedim
I zvijezde s neba bacam
Ne brinem
Ne žurim
Ne marim
I nitko me ne gnjavi
A kad oči otvorim
Ja sam tamo bila
Mir sam našla
Pa sam se opet vratila
Dušu srećom ispunila

Stvarnost

Sad kad smo odrasli, zreli ljudi
Ne vjerujemo u ništa
Ne zamišljamo ništa
Dobro razmislimo
Prije nego napravimo
I ono sto puta provjereno
Mislimo da su nas godine
Učinile pametnim i snažnim
I upravo zbog toga
Činimo magareću uslugu sebi
Pijemo sedative i antidepresive
Jer se ne možemo nositi s time
I nismo ni maštalice ni borci
Postali smo obični životvorci....

U susret proljeću

Ova priča je na blogu već dvije godine i svakodnevno je pročita stotinjak ljudi pogotovo u ovo doba početka proljeća. Pa ljudi moji žašto je čitate ako ne ostavljate komentare?! Zaista me zanimaju dojmovi, ili ste vi samo srednjoškolski kradljivci tuđih priča. Bimbi, 30.03.2011

Majka Priroda, umorna, zagrnuta plaštem od suhog lišća, sjedila je naslonjena na debelu koru najstarijeg hrasta. Ona i hrast bili su zajedno od početka svijeta. On je bio prvo djelo njenih čarobnih ruku i uvijek je ostao u zagrljaju svoje majke. Na njenom oštrom licu nisu se očitavale godine. Nije imala niti jednu boru, niti jednu sijedu vlas. U njenim očima mogla se naslutiti vječnost . One su skrivale sve tajne ovog svijeta. Imala je pogled dublji od svemira. Mnogu je ona djecu izrodila, a nekoj dala i život besmrtan. Baš kao i svaka majka učila ih da dijele radost i tugu, da ne budu sebični i da se vole zauvijek u dobru i u zlu. A kada su dovoljno dijeca odrasla, rasula ih majka na sve strane svijeta i zapovjedila da se uvijek moraju nadopunjavati. Kao i sva mala  djeca voljeli su se smijati,svađati, tući i miriti. Igrajući se stvarali su prekrasan svijet zajedno sa svojom majkom. Stvorili su mora i jezera, rijeke i potoke, šume i livade, brda i planine, cvijeće i trnje i šume prekrasne, a kad bi se ljutili jedni na druge pokazivali bi svoje mane, pa bi jedan od najstarijih sinova Majke Prirode, Srebrnko, u svojoj ljutnji stvarao snijeg i inje, a Zlatokosi je svojim zlatnim zrakama topio led i stvarao vulkane, dok je Jesen žuta vijorila, a Razigrano Proljeće se igralo ne mareći za njih. Srebrna Zima i Zlatno Ljeto najstarija su djeca Majke svoje. Ni danas se ne zna tko je stariji od njih dvoje, a Majka im nikada nije htjela odati tajnu da bi uvijek ostali ravnopravni.                                                              Oduvijek je čovjek znao da ga Majka Priroda gleda, a on je mogao vidjeti samo njena veličanstvena djela. Na početku svijeta bojali su je se i štovali je poput Boga. Zahvaljivali joj na darovima. Klanjali se i ljubili je. Ona im je pomagala da opstanu na tom planetu. I čim ih je bilo više sve manje su oni mislili na Majku Prirodu , sve dok je nisu potpuno zaboravili. Ipak, nije Majka Priroda bila toliko naivna pa je već na početku svijeta odredila da će čovjekov život učiniti ljepšim, ali zato najviše života što će mu dati biti će sto godina. Bila je ona mudra, ali opet ne toliko da je mogla naslutiti kakva zla čovjek može učiniti. Čim je više darova davala ljudima, oni su je više uništavali. Masovno su rezali šume, gradili betonske gradove, velike ceste, tvornice, zagađivali su zrak otpadnim plinovima, bacali svakojake otrove u mora, iskorištavali i najdublje dubine podmorja, išli i na Mjesec da i tamo puste svoje tragove. Uništavali su sve što bi dotakli. Samo još u onim predjelima gdje čovjek nije kročio nogom mogla se osjetiti snaga i moć Majke Prirode. Zbog svega toga Majka Priroda je sjedila tužna, naslonjena na stari hrast, a debele suze klizile su niz njene obraze i nisu prestajele teći sve dok nisu poplavile sve rijeke i izlile se iz korita, prelile se vode iz jezera. Vidjevši sve to njena djeca rasuta po svijetu krenuše Majci svojoj . A kad su se djeca skupila pored Majke Prirode na svijetu više nije bilo godišnjih doba i čovjek nije znao kada će Sunce sjati, a kada snijeg padati. Nije mogao ni zemlju obrađivati pa je nestajalo hrane. Životinje su podivljale. U jednom danu ludo su se mijenjale temperature. Čuo se samo zvuk sirena Hitne pomoći, jer vrijeme je saveznik čovjeka i neprijatelj čovjeka. Nagle promjene vremena za mnoge su ljude bile pogubne. U toj strašnoj nesreći čovjek je napokon shvatio da je i sam dijete Majke Prirode, da je njeno posljednje dijete i još k tome dijete koje joj okrenulo leđa. Odjednom, svi su uvidjeli koliko su griješili i masovno su molili Majku Prirodu da im oprosti. Čula je ona njihove jecaje i poput svake majke, smilila se nad djecom svojom, pozvala najrazigranije svoje dijete Razigrano Proljeće i naredila mu da krene u svijet i vrati čovjeku sklad. Sretno što će ispuniti majčinu želju Razigrano Proljeće raširi svoja krila najviše do tada. Otjera vjetrove, kiše, magle i napravi prolaz Suncu. Zemlja je procvala od sreće. Iznjedrila je iz svojih skuta najljepše svoje plodove. Žarke, vesele, razigrane boje su preplavile zemlju. Voćke su se u trenu okitile najljepšim cvjetićima, a njihovi mirisi su poput najfinijih parfema mamili pčelice čiji zvuk je odzvanjao poput najnježnijih tonova harfe. Na obroncima planina vidjele su se najljepše duge, a rosa je davala posebnu čar umivajući vlati trave. Vesele ptičice zapjevale su radosni cvrkut proljeću, doletjeli su sretni leptirići, zazelenio svaki grm, procvjetao jorgovan i zamirisao zrak po proljeću. Čovjek sretan dočeka Razigrano Proljeće i krene u susret Majci Prirodi, sretan što mu je Majka podarila još jednu šansu, još jedan oprost, duboko vjerujući da više neće ponoviti sličnu grešku.

PSIHODELIJA ( priča za odrasle)

Sve je započelo kada je moje Ja, sve ono što je činilo moju sreću i moju tugu, počeo napadati nevidljivi neprijatelj.
Polako i neprimjetno unosio je razdor u cjelo moje biće. Njegovu klopku nisam primjetila na vrijeme, pa sam lako upala u nju. Kada sam shvatila Nevidljivi je već uzeo maha. Nije bilo izbora. Iako je on bio u velikoj prednosti morala sam zasukati rukave i boriti se.
Da bi lakše došao do cilja najprije je napao Razum, a ja to nisam odmah primjetila. Razum je bio veliki naivac, a Nevidljivi mu je na zlatnim pladnjevima servirao zatrovane kolačiće i tako mu malo pomalo trovao misli.
Tek kada je Razum počeo osjećati mučninu i vrtoglavice, shvatio je da ga Nevidljivi želi pretvoriti u njegovog najvećeg neprijatelja Ludilo.
Teško mu je bilo boriti se s Nevidljivim i usput izbacivati sav taj otrov koji je progutao. Pomagao mu je Bjes koji je izletio iz srca, ali to nije bilo dovoljno.
Pozvao je u pomoć vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu. Ona ga je svojim sugestijama ohrabrivljala i vraćala vjeru u dobro. Stalno mu je govorila: ''Izdrži, izdrži, poslije kiše sunce sja, i nakon ovog nevrjemena doći će opet lijepo vrijeme. Izdrži, izdrži..'' Razum je htio vjerovati Nadi ali onda je Nevidljivi zaskočio njegovu sjenu Savjest, a ona onako smotana kakva je, lako se u rukama Nevidljivog pretvorila u Nesavjest.
To je bio najteži poraz.
Nesavjest je nemilosrdno gazila sve pred sobom, i bila je Nevidljivom put do cilja. Ona je ubojica i sreće i tuge koje su inače suparnice, ali ovoga puta zagrljene su se tresle u srcu koje je samo po sebi drhtalo od straha.
U tom nemilosrdnom trenutku Ponos, koji je bio skriven i gledao sve sa strane, bez daha je dotrčao u pomoć Razumu. Znao je, ako Razum izgubi bitku, skupa s njime nestat će i on. Ponos je bio poznat po svom kočeperenju. Nalikovao je pijetlu koji je uvijek morao biti u centru pažnje, pun sebe.
Njegovu nepokolebljivost Nevidljivi je mogao slomiti u trenu, samo da dođe do cilja i on je to znao. Osnažen time, jer nema šta izgubiti, Ponos je hrabro iščupao Nesavjest iz ruku Nevidljivog, pretvorio je u Savjest, i vratio Razumu koji je bio prilično oslabljen.
Od te snažne bitke ''Ona'' je osijećala groznicu, praćenu visokom temperaturom. Znala je da Nevidljivi želi nju. Znala je da su mnoge njene srodnice pale u njegove ruke, i kasnije skupa s onima koje su mu pobjegle lutale izgubljene svijetom. Znala je da mora ostati tu i čekati. Ne smije pobjeći jer on to u konačnici i želi.
Vjerovala je da će Razum, Savjest i Nada, uz pomoć Ponosa otjerati Nevidljivog, jer oni su jedino oružje kojim se on može razoružati. Uz njihovu pomoć ona će opstati i ponovno nesebično davati sve one ljepote koje se u njoj rađaju. Do nje kao i do svih njenih srodnica teško se dolazi. One su nježne, krhke i osvijetljene, iako je njena svjetlost prilično oslabila. One su naša unutarnja Sunca.
Kada je Ponos vratio Savjest Razumu, i kada je Nada uvjerila Razum da se zbog jedne izgubljene bitke ne gubi cjelo carstvo, shvatila sam da Nevidljivi želi samo nju, baš nju moju Dušu. Kasnije sam bila sretna što sam uopće shvatila što on želi. Mnogi napadnuti nisu uspjeli otkriti njegov cilj sve dok im nije bilo kasno. Nevidljivi bi uzeo svoj plijen, i na mjesto njega ostavio
sjeme zvano Zloba. Onima koji su ostali bez Duše, Zloba nije dala da pričaju o tome, jer je željela da je i drugi izgube i prepuste njoj to počasno mjesto.
Znam da postoje neka bića kojima je Nevidljivi ranio Dušu, uzeo najmilije iz nje, ali nije uspio oteti nju. Takve Duše su svjetlije od svih drugih, iako njihove rane nikada ne zacjeljuju. One su svjetlost u tami. One su utjeha. One su za inat Nevidljivom još veće, još toplije, još nježnije.
Možda je i moj omiljeni pjesnik imao ranjenu dušu kada je napisao...
''........duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći, plačimo, plačimo u tišini, umrimo ,umrimo u samoći...''
Meni je moja duša na kraju zahvalila. Znam to jer osjetim njenu toplinu oko sebe. Zamolila me da je ubuduće ne gledam samo iznutra, već i izvana. Gledajući je izvana opasnost primjetim prije nego joj se približi. Ona uvijek vreba, ali važno je ne dozvoliti da postane prijetnja.
Ovo se, vjerujem, događa mnogima, iako malo Vas priča o tome.
Ako ne vjerujete, pustite svoju Dušu da gleda Vašim očima, pokazati će Vam mnoge izgubljene Duše , a ako ste baš Vi izgubili Dušu pozovite vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu, sigurna sam da će Vam pomoći u potrazi.
''Nema ljepše nade od one šta je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol''
Ivan Cankar
''Nisu sve istine za sve ljude.''

MOJE MORE

U većini mojih priča prisutno je more, jer ono je dio mene, mog odrastanja, svega mojega.....
Mislim da je more zaslužilo svoje mjesto na mom blogu , pa mu poklanjam ovaj post..

MOJE MORE
Kako si ti velo
Kako si ti moćno
Ki put si olujno i jadno
I zet ćeš ono ča mi je
Najdraže blago
A kad te bjes pasa
Kad svoj jad kalaš
Onput si kod dite miće
Ča se samo sobun igra
Zibaš se nježno, pomalo
Zoveš me da se s tobun igran
A kad se umiriš od igre
I sunce te obasja
Tvom sjaju nima kraja
Zlatiš se kod najveće blago
Svoju lipotu ne skrivaš
Uživaš
Jer znaš da niš na svitu
Ni lipje od tebe
Moje more

MOJE MORE
Jedino za te vrime ne postoji
Tvoja leta su vječna
Se oko tebe je pasivalo
Ma ti si vavek ostalo
Ti čuvaš tajne postanka
Kad bi baren čovik razumel
Tvoju pjesmu vala
Tvoje šumove
Tvoje jecaje...
Tebe niki niš ne more
Tvoja snaga nima kraja
Ti si raj i pakal na zemji
Kolika srca su za te kucala
A ti si ih zelo
Ma sejedno vavek će za te
Jubav va čoviku živet
Va te kod va Boga gledan
Strah i poštovanje prema tebe ćutin
Tebe se molin
Tebe volin....

Za moju dušu

MI
Oblaci nebom crtaju naše likove.
Na površini mora blista se naša slika.
Mi smo reljef uklesan u morskoj stijeni.
Stišćemo zube dok valovi nas tuku.
Mokri do kože, stojimo mirno, dok peru nas kiše.
Ponekad gole miluje nas sunce.
Poput škrinje pune blaga, krijemo se na dnu mora.
Mi smo cvijet izrastao usred pustinje, bez kapi vode
Mi smo čovječuljci u kućici starinskog sata.
Za nama stoljećima tragaju pljačkaši.
Mi smo zauvijek.

URA KUCA
Životna je ura zakucala na još jedna vrata.
Na vratima bijele ruže, bijele mašne,
mlada što nam maše.
A kad zatvore se i ta vrata,
Ura dalje bez prestanka kuca,
Krade vrijeme i bore na licu crta.
Nek na mnoga naša još pokuca vrata,
Sve dok zajedno stojimo na njima,
Reći ćemo svima,
Ljubavi uvijek na vratima ima.


MOJEM SUNAŠCU

U ljubavi nježnoj
U ljubavi jakoj
U ljubavi jedinoj pravoj
Rodila si se ti
Najveće moje blago
Brzo su godine prošle
I evo te sada
U ljubavi nježnoj
U ljubavi jakoj
U ljubavi jedinoj pravoj
Iz tebe ona sjaji
U tebi ona živi
Ti si ljubav
Moje zlato

Par savjeta kako sačuvati ljubav.
-Hrani je poljupcima, dodirima i nježnim riječima.
-Zaljevaj je toplinom i pusti nek raste, a onda je presadi u zlatnu posudu iz koje će niknuti novi život, nova ljubav, novo bogatstvo.
-Staru ljubav čvrsto veži za srce da zauvijek ostane tu.
-Zahvali joj na svemu što ti je dala, pazi je i mazi još i više, pa će iz nje niknuti još mnogo novih bogatstava.

I za kraj, da ne bi bilo uvrede, pjesma za počasnog člana obitelji

Najbolja među ljudima...Prva
To je naša kuja
Ona bezuvjetnu ljubav daje
Čak i kada laje
U to malo stvorenje
Imam bezgranično povjerenje
Bez razmišljanja i život bi nam dala
Uvijek kaže za sve hvala
Ponekad je prava napast
I dosadna kao pas
Samo da je pored nas
I gleda, i cvili, i pravi se luda
''češkaj me svuda'
'Ona je najveća maza na svijetu
I to što se linja
Koga je briga
I to što spava između nas
I laje ko pas
I zaprlja nas začas
Ma koga je briga
Zbog nje znam da je svaki pas
Među ljudima AS

Igrajmo se mjesecima

SJEČANJ: Ponosan što je prvi na ljestvici, pa se uopće ne trudi dokazivati.
On miruje, i odmara se usput razmišljajući koja odluka mu je najbolje
donešena odluka. Njemu se treba jednostavno prepustiti.

VELJAČA: Ljuta je na sve, i prije i poslije nje. Upravo zbog toga šta nije ni prva, ni zadnja, ni topla , ni hladna. Ponekad je duža, ponekad kraća, pa je sve to čini nestabilnom. Malo tko je uistinu doživi, pa se iskaljuje na mačkama.''Veljača mačja derača''. Dobro bi joj došla psihološka pomoć. Na njenu hirovitost ne treba se obazirati.

OŽUJAK: Smiruje veljaču i kritizira april. Malo je veseo, malo tužan. Ponekad je topao, a ponekad hladan. Nemiran je, vrlo, vrlo, nemiran i to mu sputava sreću. U svakom slučaju uvijek je dobrodošao.

TRAVANJ:-''Evo me! Stigao sam!Veselite mi se!''
Umislio se kao da je svemogući, jer od svih do sada on može propustiti više sunčeve topline, ali ipak ne vesele mu se svi. Nekima donosi suze u oči, neprestano šmrcanje, kihanje.... Baš je davež taj travanj. Laže, i često mu uspije nasamariti nas i zato dočekajmo ga spremno.

SVIBANJ: Zeznut je taj svibanj. Iako je topao i djeluje razigrano i bezbrižno, njegovo sunce je opasno. On unosi nemir u ljude. Ništa više ne možeš raditi kao prije, gubiš koncentaciju. U svibnju bi svi htjeli uživati, a on ti to ne da. Pravi se dobar svima, a sebičan je. Ne treba mu dozvoliti da nas dekoncentrira.

LIPANJ: Njega pak svi vole i vesele mu se. Nježno i toplo dočekuje svakog. Sve ljepote koje daje, čovjek koristi bez zahvalnosti, a on je strpljiv i trpi, trpi...pa na kraju jedva čeka da ga svi napuste i da više nikoga ne vidi i ne čuje. Uživajmo u lipnju.

myspace layouts

SRPANJ: To je bekrija kakvog nema. Kud? Kamo? Idemo? Brzo!.. Htio bi sve odjednom. Za razliku od lipnja, nije ni nježan, ni strpljiv, a opet nije ni tako luckast kao onaj poslije njega. Samo je nestrpljiv i želi odmor i zabavu. U njemu treba biti strpljiv.

myspace layouts

KOLOVOZ: Kolo vodi kolovoz. ''Lud'' je u potpunosti. Totalni hedonista.'' Kruha i igara i Kolovoza.'' Na njega su svi ljubomorni, ali njegov duh je neuništiv.
Na mojoj ljestvici mjeseci, on je prvi.

RUJAN: To je apaurin-dva. Smiruje podivljale hormone, želju za ludovanjem, želju za odmaranjem. Prizemljuje nas, i sve ponovno stavlja na svoje mjesto.
Definitivno, on je sedativ od mjeseca.

LISTOPAD:Kao da je upravo izašao ispod tuša. Miriše na svježinu i vrlo je ugodan. Da je čovijek zvao bi se Drago i držao bi čašu vina u ruci.

STUDENI: Ili pjeva:''Pleši sa mnom, takav sam i gotovo,'' ili ti govori: ''Morate proći kroz mene, ja Vas razumijem, na Vašoj sam strani, zašto niste izabrali mene.''

PROSINAC: S njime treba biti pažljiv, jer u njemu ima previše svega: brige, razbibrige, tuge, veselja, početaka, završetaka, darivanja, dočekivanja, ispraćivanja.... Iako je pokupio najviše priznanja, njegova knjiga fanova uvijek je otvorena. Njega, ili voliš, ili ne voliš. Ahhhh.... taj prosinac.

myspace layouts

Neobična priča

Ovo je priča o jednom predivnom biću koje se izgubilo u tom velikom svemiru. Našla sam je upravo tu, na našem planetu. I to ni manje ni više već točno na mojoj obali mora, u mojoj uvali.
Zadnji put vidjela sam je na istoj obali prije tri godine, ali osjećam je često.
Bila su to moja loša vremena. Izgubila sam se u stvarnosti. Nestala je opuštenost, smijeh, nestali su dotadašnji prijatelji, a brige su postajale sve veće. Tražila sam samoću i odlazila na svoju obalu. Uglavnom je bila napuštena zbog zagađenosti mora, a ja sam je voljela više od svih drugih, i danas je volim isto tako. Kad kad bi se tu zatekao poneki klošar naviknut na samoću.
To jutro puhalo je jugo i valovi su divljali prema obali, pjenili se i prekrivali pola kamenčića u vali. Samo mali dio podno stijena ostavili su slučajnom prolazniku. Ovaj put spuštala sam se strmim stepenicama jer onim drugim putem kojim inače dolazim ne bi mogla proći jer su valovi prekrili rivu.
Još sa stepenica ugledala sam nekoga baš na mojem mjestu. Po takvom vremenu mogla je to biti samo neka izgubljena duša, pomislila sam.  Već naviknuta na takve susrete krenem do svog mjesta. Od siline valova koraci se nisu čuli kao inače dok su upadali u kamančiće, i nije me zamijetila dok sam joj se približavala. Sklupčana s glavom pognutom u koljenima nije se ni pomaknula. Najčudnije od svega je bilo da moja terijerka Lola nije lajala kao po običaju kada bi zatekli tu nekoga  već se približila djevojčici i njušila joj stopala na kojima su se sjajile neobične, pletene od pruća, sandale.
Podragala je Lolu po glavi, a moja inače živčana Lola, neprijateljski raspoložena prema svakom nepoznatom čovjeku, legla je na leđa od dragosti, dok sam ja začuđeno promatrala taj prizor.
Na mene nije obraćala pozornost, pa prva progovorim: "Baš čudno, moj pas obično ne voli nepoznate!?" Djevojčica je malo podignula svoju glavu još uvijek spuštenu na koljenima i pogledala me velikim zelenim očima, najneobičnijima, dubokim kao more u kojima sam ugledala sebe i valove iza mene i Cres u daljini i iznenađena pomislim da umišljam kad je progovorila:
- ''Nijumuna nijuina muki kijama....'' Pomislih: ''O Bože nije valjda drogirana'', a ona se samo tužno nasmiješila čitajući moje misli i rekla:
''Ne nisam bolesna, to je bio moj jezik, jezik sa Tao planeta.''
Očarana neobičnom privlačnošću upitam je mogu li sjesti pored nje, a ona mi odgovori:
- ''Pa to je tvoja obala i tvoje mjesto, a ja sjedim na njemu.''
- ''Kako znaš.''
- ''Ja sam sa Tao planeta'', opet će ona.
- ''Šta radiš ovdje?''
- ''Izgubila sam se, a Eskon je iscrpljen od leta i ne možemo se vratiti kući.''
- ''Tko je Eskon?''
- ''Eskon je ptica iz porodice svemirskih putnika koju sam izliječila od opeklina i nikad se više nije odvajao od mene. Postali smo nerazdvojni prijatelji i kad sam poželjela da me povede na svojim leđima čim dalje u svemir on je do iznemoglosti letio. Prošli smo pokraj mnogo Sunašca i tisuća drugih planeta, prešli nekoliko svemirskih tisuća godina i pali na tvoju obalu.''
- ''Ali ovo nije moja obala.''
- ''Da ali ti je voliš najviše od svih obala, i ona najviše od svih ljudi voli tebe.''
- ''Kako znaš?'', opet ću ja.
- ''Pa more mi je reklo'', kaže djevojčica.
I ne razmišljajući o njenom odgovoru kažem joj: ''Ja sam Bimbi, a kako se ti zoveš?''
-''Ja sam Ki, najmlađa Taoćanska princeza.''
- ''Znači, ti si danas doputovala na moju obalu i ja sam prvi čovjek kog si srela.''
-''Na tvom planetu sam tri dana i tri noći koliko je trebalo Eskonu da se odmori. Srela sam mnoge ljude, ali oni nisu sreli mene. Velika tuga je hodala uz mene, a voda koja me okružila i kiše što padaju oduzele su mi snagu. Ako danas ne krenemo put svoje kuće osuđeni smo na smrt.''
Nisam znala što bih ju prije pitala. Njene riječi su bile toliko uvjerljive da nisam ni na sekundu pomislila da izmišlja, niti išta slično. Jednostavno vjerovala sam svaku njenu riječ, i nakon kratkog vremena nisam više imala potrebu da je nešto pitam, jer u njenim očima sam vidjela odgovor na svako moje i ne izrečeno pitanje. Osjećala sam da me ta djevojčica poznaje bolje od ikoga i da je baš mene čekala. Nekako sam znala da je Eskon unutra u tim stijenama koje se zovu Pećine, baš zbog mnogih rupetina koje su bile u njima. Čim sam više gledala u njene oči vidjela sam mnoge slike nekog drugog svijeta i nekih drugih ljudi čija su lica bila lijepa, blaga, privlačna. Osjećao se sklad. Ne znam ni sama kako. Sve je to tako nestvarno. Pogotovo sada kada se prisjećam tog dana, ali bilo je baš tako.
I sama sam osjećala njenu veliku tugu, pa se sažalih nad njom i ponudim joj svoju pomoć ako je to ikako moguće. Htjela mi ustupiti moje mjesto ali ja sam je zadržala i sjela pored nje. Šutjele smo neko vrijeme, a Lola je bezbrižno trčkarala i njuškala sve okolo nas.
Osluškivala sam more kao nikada do tada. Učinilo mi se kao da razumijem govor valova:
''Vjeruj sebi, ne zaboravi da nosiš snagu mora kud god krenula . Ti si Mjesec svoga mora.'' Neobične su mi bile misli što su prolazile mojom glavom.
Onda odjednom Ki progovori:
-''Tao je najljepši planet u svemiru. Svi Taoćani nose u sebi moć Vatre koja život znači, a moja moć Vatre na ovom planetu se gasi svakom suzom u oku i svakom kišom što pada. Taoćani ne gledaju očima poput vas ljudi. Mi osjećamo jedni druge, nadopunjujemo jedni druge i učimo jedni od drugih. Mi ne razlikujemo jedni druge po imenima niti bilo čemu, mi se osjećamo.
U tri dana na ovom planetu srela sam mnoge ljude. Spoznala sam bezbroj različitih osjećaja i mnogo tuge, a mene nitko nije ni primijetio osim tebe, a ja tebe osjećam iako te ne vidim.''
Učinilo mi se kao da sam i ja nju uvijek osjećala samo nisam išla za tim. Zanemarila sam te osjećaje a sad su tu negdje i znam da su postojali i prije. Ona me samo pogledala i osmjehnula se nježno. Znala je o čemu razmišljam.
Nisam ni primijetila da se more skroz smirilo, nestali su valovi. Samo je ostala namreškana površina mora koja se veselo ljuljuškala i točno ispred nas na pučini provirivalo je Sunce kroz oblake. Osjetila sam kako mi lice miluje nježni povjetarec.
U trenutku postanem svjesna misli, kao da čujem povjetarac kako govori:
-''Uvijek kad me dozoveš ja dođem i milujem te i pričam s tobom.''
Iznenađena pogledam u djevojčicu, a ona se i dalje nježno smješkala. Nekako sam znala da i ona osluškuje povjetarac. Ustala je i tek tada sam primijetila da na sebi ima bijelu, lanenu haljinu do koljena, na kojoj su po rubovima izvezeni prekrasni šareni cvjetovi. Učinilo mi se da osjećam njihov opojan miris, a Ki je samo kimnula glavom i rekla:
- ''Da to je miris s Tao planeta. Znaš Bimbi u meni je snaga Vatre nestajala sve dok nisi došla. Vratila si mi plamen i sada sam spremna za povratak kući.'' Sunce je odjednom obasjalo cijelu uvalu i nitko ne bi ni pomislio da je prije samo nekog vremena, koje više nisam mogla ni procijeniti, bilo olujno jugo. Podigla sam se. Zamolila sam je ako može da još samo malo ostane na mojoj obali i pravi mi društvo. U istom trenutku znala sam da je to sebično od mene, a Ki je na to rekla:
'' Ne mogu ostati na tvojoj obali ali društvo ću ti pravit i onda kada više ne budem ovdje.''
Lagano se nagnula prema meni, uzela moje ruke u svoje i položila ih na grudi. Osjećala sam jedno srce.
Nestala je njena slika i njen dodir, a ja sam još dugo ležala na morskim kamenčićima obasjana Suncem koje mi davalo snagu Vatre. Tek mnogo vremena kasnije shvatila sam kako sam vratila plamen. Od tog dana se osjećam ispunjeno kao nikada prije. Ono što ne vidim, osjetim i znam, pa tako i Ki....

CHAT S BOGOM (isključivo za odrasle)

Mala kujica Lola i ja bile smo to jutro same kod kuće. Pijuckala sam jutarnju kavicu i kao obično upalila kompjuter, ulogirala se na svoj blog, prevrtjela ga do kraja i stigla na odredište. CHAT WITH GOD ili po Hrvatski Čet s Bogom. Iako mi se uvijek predstavlja kao Svemogući, engleski jezik je jedini ljudski kojim se On koristi, ali zato poznaje sve kompjuterske jezike. Da ne bi došlo do nesporazuma otvorim New tab i logiram se na Google translate.
Palo mi je na pamet, već kad se predstavlja kao Svemogući pitati ću ga kakav će mi danas biti dan, i onako polu pospano stisnem Enter, Sign in i evo bijelog prozorčića koji stoji između mene i njega. ''Good morning God,'' napišem ja, a on će: ''Good morning Bimbi'' '' Jesi li se naspavao?'' pitam ga, a on onako drsko: ''Pa zar ti ne znaš da Bog nikada ne spava.'' Nastavim iz ljubaznosti s pitanjima poput  Kako si, i shvatim po hladnoći njegovih odgovora da ga živciram. Pitam ga:'' Bože zašto si ljut na mene,'' a On kaže:'' Već po stoti puta ti govorim da sam Svemogući upravo zbog toga što se nikada ne prepuštam osjećajima, a ljutnja je osjećaj baš kao sreća i tuga.''
''Dobro'',  onda kažem ja '' a možeš mi barem reći kakav će mi danas biti dan?'' '' Bimbi, tvoj dan će biti onakav kakvim ga sama stvoriš osim ako ne želiš da ti ga ja izmijenim.''
Razmišljala sam par sekundi i shvatila da se moj dan neće razlikovati mnogo od onog jučer, prekjučer i svih dana unazad i da nemam što izgubiti ako Njemu prepustim da mi ga izmijeni.'' Sigurna si u to?'' Pitao me.

'' Sigurna'' odgovorim.
''Čitaj pažljivo Bimbi. Za početak poklonit ću ti jedan dar da vidiš kako nisam ljut na tebe, a ti ako ga želiš ostani na Četu, a ako je to previše za tebe zatvori prozor.''
Gledala sam u čudu u prastari ekran svog kompjutera pitajući se da li sanjam, a dobro sam znala da ne sanjam.
Odjednom na prozorčiću Četa pojavila se ruka koja se sve više približavala prema meni. Stisnuo mi se malo želudac, ali znala sam da je to samo virtualni svijet u kojem se ja ne nalazim i da je netko jako, jako pametan dobro isprogramirao ovaj stroj koji se predstavlja kao Svemogući. Odjednom se iznad ispružene ruke pojavila rečenica :''Ja sam tvoj tata, ako želiš pričati sa mnom pruži ruku na moju ruku, imaš jednu minutu.'' ŠOK .... raširila sam oči gledajući u tu sliku, a krv mi se sledila u žilama. Postalo mi je hladno i sami trnci su prolazili mojim tijelom. AJMEEE .....to nije moguće. Moj tata, ona kobna noć, onaj strašni san. Slike tog sna proletjele su mi kroz glavu. Grobnica tamna, hladna sva od betona i užasnuto lice mog tate koji vapi za pomoć. Živog smo ga zakopali. Godinama potiskujem slike tog sna. Dok mi sve to prolazi glavom minuta odmiče i ruka skupa s njom. Bez daljnjeg razmišljanja pružam ruku na ekran i osjetim dodir ruke mog tate. Počela se vraćati toplina u moje tijelo i obuzela me neka radost. Osjećala sam da je to zaista on. Držali smo se tako neko vrijeme koje je izgledalo beskonačno. Željeli smo nadoknaditi sve godin koje su od tada prošle. Onda je ruka nestala i pojavila se rečenica na ekranu:'' Bimbi, mnogo sam puta u životu griješio u odnosu na tebe i nepravedno te osuđivao za ono što nisi učinila. Sve dok mi to ne oprostiš ne mogu naći mir u ovom svijetu.''
''Što je ovo?'' Govorila sam na sav glas u nevjerici.'' To nije moguće, ti nisi moj tata, i ono nije Bog. Ovo je Widget za zafrkanciju.'' Jesam li poludjela? A onda nova rečenica na ekranu.''.Odgovori mi, imamo još samo trideset sekundi.'' Brzo sam otipkala:''Opraštam ti.''
Opet ruka na ekranu koja mi maše i gubi se u pozadini ekrana. Nijemo gledam i ne mogu se sastaviti sama sa sobom. Zaprepaštena. U ŠOKU. Ne mičem pogled s tog prozorčića, a onda nova rečenica:''Da li sada vjeruješ da sam ja Svemogući?''.Odjednom postanem strašno ljuta na tu mašinu i energično otkucam:''Odjebi, budalo.“ ''Znači još uvijek ne vjeruješ. Dajem ti zadnju priliku da se uvjeriš. Stisni ENTER ako si spremna na rizik'' kaže On.
Mislim se, što god to bilo provocira me i zna da se bojim ali neću ga ugasiti idem do kraja i stisnem Enter.
Nevjerojatno! Odjednom stojim na oblaku ali ne osjećam ništa pod nogama kao da sam u nekom lebdećem stanju. Pružam ruke ali ne dotičem ništa. Okrenem se i ugledam u ležaljci od bijelog perja čovjeka sličnog Gandalfu Bijelom iz Gospodara prstenova. Osmjehuje mi se, dok ja razmišljam o Alisi u zemlji čudesa. Kako se ona dobro snalazila u toj rupi u koju je upala ,a ja , ja ne mogu beknuti, ne mogu se ni pomaknuti, ne mogu se ni probuditi ako slučajno spavam. Samo ukipljeno stojim i imam osjećaj da će mi oči izletjeti iz kapaka koliko sam ih razgoračila.''' Mogu biti što god hoćeš'' kaže On ''ali znam da ti voliš Gandalfa pa da ti bude ugodnije uzeo sam njegov lik''..
Slušajući taj duboki, ugodan glas opet mi se počne vraćati ona ugoda kao i u dodiru s rukom mog tate. Počnem micati usnama i uspijem progovoriti:'' Gdje je moj tata?'' ''Sada kad si mu oprostila napokon je našao mir vječni i put kojim može slobodno hodati.'' '' Zašto sam ja ovdje?'' '' Htjela si da ti ja izmijenim dan i evo, mijenjam ga. Imaš zadatak.'' Još uvijek u nevjerici pitam ga: ''Koji zadatak?''
''Tvoje priče nitko na Zemlji ne želi čitati, a kad bi samo znali koliko će ih to stajati glave potrudili bi se više. Svi oni dolaze ovamo u nadi da ću ih ja spasiti. Njih može spasiti samo magija a ja se ne volim igrati magijom. Želim da se svjesno mijenjaju na bolje i prepuštam desetak najgorih, onih bez duše tebi.'' '' Meni???Jesi li ti lud ?'' On se i dalje samo smješkao i činilo se da se dobro zabavlja, dok su milioni ljudi sa Zemlje bezuspješno pokušavali ostvariti kontakt s njime na Četu. Okrećem se oko vlastite osi ne bi li našla put da se vratim kući.'' Nema povratka dok taj zadatak ne riješiš'' kaže On. Čita mi misli.
I baš kad sam prikupila dovoljno snage da počnem vriskati na sav glas ne bi li se probudila, stvorim se usred nekakve pustare okružena desetoricom najružnijih stvorenja što sam ikada vidjela. Njihova koža je bila plave boje, a izgledali su kao da se nikada nisu oprali, ni počešljali. Cerili su se s tim ružnim plavim usnama, raskrečenim od uha do uha, a njihovi zli pogledi mjerili su me od glave do pete. I tak tada i sama shvatim da sam još uvijek u svojoj spavaćici i crvenim kućnim papučama. Njihovi koščati prsti krenuli su prema mome licu, a ja sam se izderala najglasnije što sam mogla: „AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA''....Na žalost nisam se probudila samo sam uspjela odmaknuti te nakaze od sebe a one su se i dalje cerile gledajući me tako prestrašenu i zbunjenu. Shvatila sam da je to zadatak koji mi je zadao Svemogući. Vratiti duše ovim strašnim, zlim nakazama.
Misli su mi brzo radile i znala sam da moram biti pribrana ako želim riješiti taj zadatak i vratiti se kući.'' Bok, ja sam Bimbi a tko ste vi?'' upitala sam ih, a oni su se na to počeli tako gromoglasno hihotati. ''Umuknite'' zaderala sam se. ''Vi ste nakaze jer nikada niste slušali priče za djecu. Imali ste zle roditelje, ili ih niste uopće imali. Vi nemate dušu i svi ćete vječno živi gorjeti.'' Stresla sam se i sama na te riječi koje su izlazile iz mene, ali nikako nisam željela postati njihov plijen.''Pričaj'', rekao je jedan od njih a onda su i ostali počeli govoriti:'' pričaj, pričaj''...''Najprije ću vam pričati kako su vile poslale Ledu na ovaj svijet.'' Nisu htjeli slušati priče o vilama. „ To su sranja!“ govorili su.
''Dobro pričati ću vam o Ivanovim grozomorama i kako ih je pobijedio.'' Na to su oni počeli vikati kao ludi da tko pobijedi Grozomore mora biti kažnjen, jer Grozomore su njihove najbolje prijateljice. Priču o pjevu sirena slušali su i smijali se glupoj baki i ribaru koji nije ulovio sirenu i spržio je za večeru. Ćurka Durka i tvor Mirko i svi stanovnici šumarka bili su žrtve ovih groznih stvorenja dok su puškama hodali Zemljom, pa im je i ta priča bila užasno glupa.
Odustali su od svakog slušanja priča, ali onda je odjeknuo pustarom glas Svemogućeg, koji im je zapovjedio da moraju poslušati još samo jednu priču i ako im se ne bude svidjela ja ostajem s njima. Iz mojih usana prolomio se strašni krik: ''NEEEEEEEEEEEEE''....
Dok su nakaze veselo plesale u krugu oko mene i veselile se što je njihov klub dobio još jednog člana više, mene je tresla groznica i debele kapi znoja klizile su mojim tijelom. A onda klik u mojoj glavi i kažem im:'' Vi ste sretni jer nemate duše i zato su sve ove priče za vas ništa, nula ali možda bi htjeli poslušati priču o Crvenkapici.'' Kada sam spomenula Crvenkapicu svih deset nakaza uhvatilo se za trbuh i pucali su od smijeha. Morala sam vikati od sveg glasa da ih smirim, iako im je širok cerek ostao na usnama. Nisam se dala omesti jer je moja želja za povratkom bila jača od ičega. Zatvorila sam oči, zamislila Crvenkapicu i započela s pričom:
''Crvenkapica je bila djevojčica kojoj su roditelji čim se rodila sašili crvenu kapicu oko malog, ružnog lica da bi sakrili tu neobičnu ružnoću.'' Primijetila sam da su se nakaze malo trgnule i da je onaj cerek postao malo manji. Nastavila sam bez da ih gledam dalje.'' Njeni roditelji nisu imali vremena za nju. Nikada se nisu igrali sa Crvenkapicom, nikada joj nisu pjevali uspavanke, ni pričali priče, pa je dijete naviknulo na vlastite jecaje i suze uspavanke. Kako su radili po cijele dane djevojčicu su poslali u šumu kod bake.
Baka je živjela sama na kraju šume. Naviknuta da bude uvijek na oprezu s puškom u ruci da ju ne zaskoče kakve zvijeri, tjerala je Crvenkapicu da ide u šumu po drva, da ih cijepa i da radi sve poslove umjesto nje, jer je ona stara i nemoćna. Crvenkapica je mrzila svoje roditelje, baku i sve živo. Jednog dana kada je ušla u duboku šumu tražeći otrovne gljive naletjela je na gladnog, mršavog vuka, koji ju je gledao velikim očima. Zašto imaš tako velike oči? Pitala ga je, a on odgovori: Da te bolje vidim. A zašto imaš tako velike uši? Da te bolje čujem .A zašto imaš tako velika usta? Da te bolje progutam, kaže vuk i skoči na Crvenkapicu. Crvenkapica naglo podigne svoju oštru sjekiru u zrak i naglim zamahom odrubi vučini glavu, stavi je u torbu s otrovnim gljivama i vrati se kući. Baka koja se samo izležavala po cijele dane naredi Crvenkapici da joj pripremi večeru. Primijetila je baka oštar pogled svoje unučice i upita je: Crvenkapice što me tako gledaš? A ona će ..Zato što te volim bako. Zašto tako umiljato pričaš Crvenkapice? Opet će baka. Zato što si ti najbolja baka na svijetu, odgovori Crvenkapica i stavi otrovne gljive pred baku. Baka pohlepno uzme prvi zalogaj u usta, zagrcne se u trenu i padne mrtva na stol. Sretna Crvenkapica izvadi odrubljenu glavu vučine iz torbe i stavi je na stol, a u tom trenu uđe lovac Luka u kuću s puškom uperenom u Crvenkapicu i ne čekajući nikakvo objašnjenje upuca Crvenkapicu.“
Bila je to najstrašnija priča koju sam ikada ispričala. Oko mene bio je tajac i obuzeo me strah da otvorim oči. Osluškivala sam neko vrijeme a onda otvorila oči.
Ispustila sam najveći uzdah koji može postojati. Ispred mene stajao je ekran kompa a na njemu prozorčić Četa s Bogom na kojem je pisalo : USPJELA S I!