Hodam ulicom, pa naglo zabacim korak ulijevo. Ništa! Nastavim mirno koračati pa naglo zabacim korak udesno. Opet ništa! Činim to svakodnevno i svakodnevno nabasam na "Ništa". Ništavilo me pratti u stopu.
Vraćam se po ne znam koji puta na livadu mladosti, pa trčim u krug i brojim 1, 2, 3, ....500...1000. Padam s nogu od umora. Osvrnem se oko sebe. Ništa! Opet je tu!
Lutam po peronima željezničkih kolodvora. Udaram tijelom u sve moguće pregrade između perona, ali osim zadobivenih udaraca, Ništa! Ništa i ja!
Noću dočekujem mjesec pa plešem ispod njegove bijele koprene. Sve uzalud. Nešto snažnije od mjeseca okovalo me. Prizemnilo jače od sile teže. Ništa! Možda je to Ništa!U pari iznad šalice vrućega čaja, u mirisu kamilice i metvice tražim nedodirljivo, neopipljivo. Ništa! Opet Ništa!
Prazna, šuplja, klavijatura bez tona. Cvijet bez mirisa. Dijete bez osmijeha. Eto što sam! Ništa!
Sanjam valove, sanjam obale. Sanjam zlatne ključeve nevidljivih vrata. Sanjam. Ništa!
Između otkucaja kazaljke sata tražim. Tražim. Ništa!
Čujem samo škripu kostiju u dugim tik-tak sekundama.
Tjeskoba! Tje sko ba! Tijesna kob! O ne! Ne! Samo to ne!
Ostala sam bez nje. Ili je pobjegla ili mi je netko ukrao.
Krajnje okrnjena Bimbi Li!
