Sišur- Šur i njegovih 100 života

Tu, u blizini, postoji mala uvala okružena morem s jedne strane i visokim stijenjem s druge strane. Zbog mnogih šupljina u stijenju u kojima čovjek može uspravno stajati a u nekima čak i hodati, ta uvala nazvana je Pećine. Najstariji stanovnici uvale krili su se u tim dubokim pećinama od davnina do dana današnjeg. Po njima je nastala i ova legenda.
Ljudi nisu razlikovali šišmiše. Svi su im bili jednaki kao i Kinezi. Ali Šišur?! Šišur nije bio običan šišmiš iako je imao šišmišovska krila slijepljena sa šišmišovskim prednjim i zadnjim nožicama i male šišmišovske uši uvijek naćuljene i repić tako mali da ga promatrač ne bi mogao ni ugledati. Kada nije bio u skupini s ostalim šišmišima a često je to bilo izgledao je kao mali vanzemaljac čiji je svemirski brod nosio u krilima.
Od svih šišmiša jedini je on popodneva provodio sjedeći na litici visokog stijenja, osluškujući zvukove i naprežući svoje male buljate oči ne bi li jednim pogledom obuhvatio širinu svojstvenu ljudskom pogledu ali ne i šišmišovskom. Gledao je brodove u daljini, more obasjano suncem, galebove u visini.
Priče o tome kako su šišmiši slijepi bile su plod ljudskog neznanja. Oni su imali vid vrlo istančan i precizan koji je bio razvijen na primanju čovjeku nečujnih i nevidljivih frekvencija koje ih okružuju. Nisu imali širinu i daljinu pogleda ali su zato dobro znali što se događa u neposrednoj blizini.
Istina, nisu voljeli svijetlost dana ni sjaj sunca pa su dane provodili u unutrašnjosti špilja. Ali ne i Šišur. Njega sunce nije zasljepljivalo.
Kada bi pitali šišmiše zašto su Šišura tako nazvali svi bi u smijeh prasnuli, otpustili bi mišiće na svojim nožicama koje su ih čvrsto držale za stijenje dok su naglavačke s glavom prema tlu visjeli i popadali bi po podu kao trule kruške i smijali bi se tom neobičnom činu jednako kao što su se smijali i Šišuru koji je u snu često padao na tlo.
To nikako nije bila šišmišovska vještina ni običaj. U tim trenucima on ih je podsjećao na osušene šišarke koje padaju s čempresa i zato su ga uz njegovo ime Šur nazvali Šišur, Šišur- Šur.
Šišmiši su bili brzi, okretni i spretni letači. Kada bi se kojim slučajem prestrašili kakve nepodopštine i prenuli iz sna, otpustili bi svoje čvrsto stegnute nožice i poletjeli prema otvoru.
Nikada. Baš nikada, niti jedan od njih nije nehotice pao na pod. Ali nije Šišur bez veze padao sa stropa. On je jedini od svih njih znao sanjariti, pa bi ga mašta odnijela u daleke svjetove samo njemu znane. U tom zanosnom sanjarenju opustio bi napete mišiće i zbog toga nesvjesno padao na tlo. Iznenadno bi se budio i posramljeno podizao opet u visinu.
I u letu uvijek je bio zadnji. Ne zato što je bio sporiji od drugih već zato što je za razliku od njih volio razgledavati okoliš. Nije svako zlo za zlo, pa tako ni to nije bilo tako loše kao što se šišmišima činilo. Njegova radoznalost naučila ga mnogim stvarima o kojima šišmiši nisu znali baš ništa.
U tom strmom stijenju nad uvalom mora nisu živjeli samo šišmiši.
Najviše stanovnika tih litica moglo se ugledati baš u proljeće. Zmije su se izvlačile ispod stijenja požudno upijajući prve proljetne zrake sunca, gušteri su se sunčali u svim mogućim pozama a žuti mravi orno su prekopavali ono malo zemlje između kamenja. Leptiri su letjeli nad dračom što je izvirivala iz te kamenite suhe zemlje. Ptičice su dolijetale i odlijetale samo je Šišur nepomično sjedio na vrhu litice šireći svoje oči ne bi li ugledao čim više i dalje daljine.
Iako je gledao prema pučini znao je da ga iza leđa vrebaju dva sjajna crna oka. Slutio je opasnost ali nije se ni pomaknuo.
„Opet je tu,“ pomislio je u sebi, „ista ona stara beštija koja svakog proljeća traži sigurno utočište za one male gnjavatore koji po cijele dane mijauču.“
Siva, olinjala i mršava, uske glave i naćuljenih ušiju stajala je napeta na suprotnoj stijeni kao napeti luk koji će svakog časa okinuti strijelu. Imala je sigurno osam godina i bila je najlukavija divlja mačka u cijelom kvartu koji se uzdizao iznad litice. Šišur joj je još prošle godine zadavao mnogo muka a sve uzalud, nije ga se uspjela dočepati. I sada kada ga je ugledala, zjenice su joj se stisnule, vid izoštrio, uši naćulile i lovac u njoj istoga časa zauzeo je najbolju pozu ne bi li se dočepala tog žilavog mudrice od šišmiša.
„Nije ni ptica ni miš a zadaje mi toliko problema. Ščepat ću ja njega!“ mislila je kao da je zaboravila sve one nezgode od lani.
Dugo je stajala napeta kao puška osluškujući najbolji trenutak za skok. A on je isto tako dugo i nepomično kao da je i sam od kamena sjedio i gledao u pučinu praveći se da je ne vidi. Kada je mačka napokon napravila skok u kojem je trebala ščepati Šišura on je poletio a ona je ostala praznih šapa, pogrbljenih leđa, čvrsto se držeći kandžama za oštri vrh litice. Voljeli su oni tu igru mačora i šišmiša iako to nikada priznali ne bi. I nisu se ljutili jedan na drugoga. Zakone prirode trebalo je poštivati. Šišur je znao da je on njoj drag jednako kao što su njemu draga i omiljena i savršena poslastica sva ona mala, sitna stvorenja koja ljudi mrze.
Gledao je često ljude kako mlataraju rukama i nogama boreći se tim malim napastima, sitnim i mesnatim mušicama, zujavim komarcima, lepuricama i svim tim divnim insektima bez kojih bi šišmiši poumirali od gladi.
Bojao se ljudi ali ne i mačke. Znao je da su oni opasnost ne samo za male mušice i komarce, za sivu mačku i njega već za cijelu prirodu.
Tog ljeta Šišur je bio dijete od kojih pet godina kada je u njihovu pećinu banula bučna skupina ljudi koji su na glavama imali svjetiljke. Šarali su oni dugačkim, svjetlećim zrakama po zidovima pećine u potrazi za malim šišmišima. Da. Točno tako! Odlučili su istrijebiti ta čovjeku nebliska stvorenja samo zato što ih je noćni let šišmiša nad uvalom uznemiravao. Ali šišmiši nisu bili nikakva prijetnja za čovjeka. Pa zašto su ih onda toliko uznemiravali, dali zbog praznovjerja ili priča kojima su ih kao djecu roditelji zastrašivali to nikada nećemo saznati. Nisu mu čak ni dosađivali kao muhe i komarci, nisu mu ni dolazili na prozor, ni u voćnjak, nisu ni kriještali, ni zujali. Svejedno oni su odlučili istrijebiti ta njima nesimpatična stvorenja. Vezali su se konopima, pozabijali kolce u stijenje i verali se uz liticu sve dok nisu došli do najvećeg otvora u stijeni. Kada su ušli u spilju i ugledali stijenje prekriveno sivim, žilavim, letećim miševima, koji vise naopačke jeza im je prošla tijelom a osjećaj nelagode natjerao ih da zapale baklje i vatrenim plamenom otjeraju šišmiše iz njihovog doma. U panici koja je zavladala među šišmišima čulo se lepetanje stotina šišmišovskih krila, cičanje mladih šišmiša i vika ljudi. Šišur nije odmah poletio kao i njegova braća već je radoznalo gledao u ljude čvrsto stežući nožice o zid.
Možda zbog šoka, nije se ni pomaknuo kada ga je dotaknuo vrući plamen baklje uperene točno u njega. Izgubio je svijest i pao u otvorenu torbu vlastita krvnika koji je mahnito mahao bakljom.
Probudio se tek kasno u noć, priklješten između mnogih čudnih stvari u tijesnoj torbi. Nije bio siguran da li je živ ili mrtav. Malom, sitnom glavom, opeklinama na krilima i slomljenom nožicom pokušao je zgurati sa sebe sve te stvari i osloboditi se. Kada je napokon uz veliki napor i još veću bol provirio iz torbe osjetio je veliku hladnoću. Tijelo mu je počelo drhtati i nije bio u stanju pomaknuti se sa mjesta. Činilo mu se da je to kraj. Sklopio je velike glatke kapke i dozvao u misli svoje izgubljene rođake i zajedno s njima zapjevao je:
„U gustišu šišmiš spava sve dok opet ne naraste trava.
Šumi lišće, zima stiže, sakriti se treba od hladnoće i kiše.
Sve je tiho, tiše, spavaj, spavaj mali šišmiše...“
S ovom himnom šišmiši bi tonuli u zimski san.
Ujutro u sobu je ušla žena. Baš kada je htjela podignuti rastvorenu torbu s fotelje ugledala je na podu nepokretnog šišmiša. Vrisak koji se proparao kućom probudio je dječaka u susjednoj sobi.
Bosonogi, pospani dječarac, raskuštrane kose i velikih plavih očiju gledao je usnulog šišmiša i kada je žena s izrazom gađenja na licu metlom pokušala pogurati šišmiša na lopaticu za otpatke dječak je dotrčao do njega, podigao ga u svoje male ruke i rekao ženi:
„Jako mu je hladno ovdje!“
„To je šišmiš!“ povikala je žena, „Ako je živ može ti se zapetljati u kosu! Baci ga kroz prozor!“ vikala je ona.
„Zašto se bojiš malog šišmiša?“ upitao je dječak ženu, „Kada se on tebe boji sto puta više!“
„Baci ga! Baci ga! Jesi čuo!?“ vikala je uznemirena spremačica.
„Ne!“ povikao je dječak i bosonog izjurio napolje sa šišmišom u ruci. Toplina dječakovih ruku ugrijala je Šišurovo malo koščato tijelo i on je otvorio svoje velike, buljate oči. Dječak je ugledao strah u njima i nježno mu govorio, „Spasit ću te! Nemoj se bojati! Ti nisi zao ni opasan kao što odrasli misle. Oni straše djecu šišmišima i vampirima pa te se i sami boje.“
Nježni tonovi dječakova glasa umirili su Šišura i strah je nestao a ostala je samo bol u krilima i nozi. Dječak je raširio dlanove ali Šišurovi pokušaji da pokrene krila bili su uzaludni. Tek tada je dječak ugledao opekline na Šišurovim krilima. Bol malog šišmiša prožela mu grudi i oči mu zasuziše a ruke podrhte. Nije ga mogao ostaviti u ovakvom stanju.
Iza kuće u dvorištu rastao je stari hrast. Dječak je to stablo volio kao najboljeg prijatelja. Često je sjedio u njegovoj krošnji i pričao mu svoje tajne, veselja i tuge. Djelio je s njime svoje igre i maštanja. Znao je da su sigurnost i toplina starog hrasta najbolje utočište za njegova novog prijatelja. U deblu staroga hrasta bio je otvor u kojemu je dječak čuvao svoje tajne. Odjednom shvatio je da su sve te tajne bezvrijedne u odnosu na život tog malog stvorenja u njegovim rukama. Povadio je iz tajnog skrovišta sve svoje dragocijenosti a onda je zavukao u deblo ruku sa malim šišmišom i tu ga je na dnu rupe nježno položio.
Od toga dana započelo je njihovo nerazdvojno prijateljstvo. Šišur nikada nije napustio svoje tajno skrovište, čak ni onda kada je u potpunosti ozdravio. Dječak i Šišur rasli su zajedno. Šišur je poučavao dječaka svim šišmišovskim vještinama a ovaj je poučavao Šišura svim mogućim opasnostima koji ga vrebaju od ljudi. Uskladivši svoje vještine Šišur i dječak postali su jedno.
Možda jednom sretnete čovjeka koji je vidio dječaka-šišmiša koji spašava svijet i ispriča vam neku drugu priču iz Šišurova života nazivajući ga drugim imenom, čovjekom-šišmišom i sl.
Šišurovih 100 života ne završava u ovoj priči.

Ja samo znam da je dječak koji je Šišuru spasio život, spasio živote i svih drugih šišmiša uvjeravajući ljude u njihovu korist za ovu planetu i zato su danas šišmiši zaštićena vrsta koju čovjek štuje kao što su ih i štovali i drevni Egipćani kojima je glava mišorepog šišmiša bila simbol mudrosti.