Godina 2055. Imam 90 godina. Drago mi je da sam ih dočekala. Više me ništa ne brine i ne razbijam glavu nikakvim pitanjima. Sasvim mi je svejedno hoću li još malo poživjeti ili ne. Nekako mi je sve kristalno jasno i suvišno je pričati o bilo čemu. Volim sjediti pred ogledalom koje je izgubilo sjaj, dobilo žućkastu nijansu i promatrati te oštre bore što su se skupljale godinama poput hrastove kore što je iz godine u godinu sve čvršća i otpornija. Gledam u dubinu svojih očiju i u njima vidim cjelu mapu putovanja, sve ceste, sva raskršća, sva hodanja i napokon cilj. Zanimljivije mi je promatrati vrijeme na sebi , nego izvan sebe. Ponekad se malo izgubim u mislima, odlutam u neku prošlost, samovoljno, dok djeca koja rijetko dolaze misle da sam senilna. Prizivam drage uspomene od najranijeg djetinjstva, prizivam mnoge drage ljude i sjećam se njihovog glasa, pjesme, smijeha, suza, pogleda i svega što još uvijek mogu prizvati u ovu utvrdu. Htjeli su mi ugraditi čip za sjećanja ali odbila sam to. Sigurna sam kad ti to ugrađuju da ti otmu osjećaje i stavljaju ih u neke druge čipove, za neke duge mušterije.
Ponekad čujem zvono na vratima, a glasa mi se ne da ispustiti. Do prije dvadesetak godina nepozvane goste otjerao bi i snimljeni lavež psa, a sad bi ga lavež tek donio, jer pravi psi i prave mačke su vrlo tražena duhovna hrana. Ja ipak imam svog kućnog ljubimca. Napravile smo ga zajedno Apstrakta i ja. Ona ga je po mojim nacrtima izrezbarila od drva koje je sama nabavila preko velike veze . Bio je to moj Zgubi koji me je spašavao od napasnika. Na dnu šapica imao je male kotačiće što su ga pokretali, pa sam ga svaki dan vodila u šetnju. Svi oni jadnici na ulicama što su jedni druge vukli za ruke odmicali su se od mene, jer nitko nije imao koristi od prošvikane babetine, a to sam i željela.
Moj život ostao je tu od kud je i krenuo, na Zemlji, još uvijek u centru grada, u centru opasnosti i nepredviđenih događanja. Sirene hitne pomoći i vatrogasaca, zamjenile su sirene leteće policije što je hvatala ono malo buntovnika. Moj susjed Pik, imao je 20 godina i bio je najljubazniji klon kog sam upoznala, ali ljudi su ga izbjegavali jer su klonovi bili omrženi. Bili su najbolji doktori, najbolji znanstvenici, najbolji profesori, najbolji u svemu, savršeni , osim što nisu imali osjećaje. Oni su bili oči i uši vlasti, uhode.
Tužno je bilo šetati se ulicama grada i gledati sva ta lica, poglede bez sjaja, prazninu u očima. Nije se više mogao razaznati ni spol. Pronaći osmijeh bilo je skoro nemoguće. Dućani u kojima se prodavala ljubav dobro su zarađivali, iako su mušterije izlazile iz takvih dućana još praznije i željnije ljubavi. Oni koji su tu čekali u redovima bili su ovisnici bez pomoći. Najviše su zarađivali prevaranti i naravno zvijezdonet koji je bio dostupan svima, pa je putem zvijezdoneta zavladala ovisnost i kontrola nad ljudima. Intima je nestala i rijetki su imali samo svoje misli.
U gradovima su uglavnom ostali živjeti starci i oni jadnici čiji su preci davno prodali svoje djedovine na selima, pa su bili prisiljeni živjeti kao gradska sirotinja koja muku muči za opstanak.Osim klonova koji nisu imali prošlosti bilo je tu mnoštvo azijata, beskućnika, lopova, zabavljača, ovisnika, raznoraznih samozvanih umjetnika, jer umjetnost se svela na dostignuća u mehatronici i genetici.
U odnosu na grad na selima je vladala prava idila. Svaka obitelj je imala svoju kućicu. Iza kućice
hangar u kom je svatko mogao držati jednu kloniranu svinju. Nedaj bože nevolje pa će dobro doći za transplataciju organa. Mogao je držati jednu lijepu crno bijelu kloniranu kravicu , koja je na jednoj sisi davala mlijeko, na drugoj kakao, na trećoj domaći kravlji sir. Imali su oni u svojim štalicama i jednu veliku ,kloniranu ćelavu kokicu sa stotinu bataka i dvijestotine krilaca. Svako imanje bilo je ograđeno visokom električnom ogradom.Najimućniji, oni koji upravljaju svijetom, stvorili su svoja carstva daleko od očiju ljudi. Zauzeli su svoja imanja na Mjesecu i bili nedostupni. Mjesec je izgubio svoju moć kad su na njega počeli stizati prvi, najbogatiji izletnici. Mjesec koji mi je nekada davao snagu zamijenila je moja praunuka Apstrakta.
Ona uvijek doleti ko iz vedra neba i još prije nego sleti na prozor viče na sav glas ''jesi živa babetino stara'', pa mi doleti u zagrljaj, i svojim umjetnim velikim krilima, okačenim o leđa, podigne me u zrak i udahne mi dašak mladosti. Ona i Zgubi su ovu starost učinili podnošljivom.
Svijet se galopirajući mjenjao . Moje priče su se u njemu potpuno izgubile. Da se i sama ne izgubim u njemu izrađivala sam za Apstraktu igračke. Klasične igračke već odavno ne postoje. Današnja djeca ne znaju šta su to lutke, autići na kotače, male slatke igračke. Prve dječje igre započinju na zvijezdonetu, koji im pruža milione varijanti igranja. Radila sam lutke od krpe, skupljala razne otpatke od drva i od njih radila negdašnje igračke. Apstrakta je najveći dio svog djetinjstva provela sa mnom, bez zvijezdoneta. U njoj sam poticala kreativnost. Sve njezine lutke bile su crvene u obraščiću, imale velike oči i osmijeh na usnama. Prepričavajući joj priče iz svog djetinjstva i poznate Andersenove bajke, koje već odavno ne postoje, u Apstrakti se razvila
neopisiva mašta. Vodila sam je u šetnje zajedno s Zgubijem i učila da se ne boji onih spodoba na ulici. Često bi poklanjala svoje lutke sirotoj djeci na ulici. Za osmi rođendan poklonila sam joj sačuvane sve moje zabranjene priče.Ona je izrasla u pravi prekrasni cvijet usred pustinje. Za par dana imeti će dvadeset godina. Zadnji puta na odlasku rekla mi je da želi od mene da joj pričam o Zabranjenim šumama.
Znam da je moje vrijeme na Zemlji pri kraju i znam da je Apstrakta nezaustavljiva u svom naumu. O Zabranjenim šumama nitko ne priča zbog straha. Svi koji su krenuli u te šume nikada se nisu vratili. Govorilo se samo to, da u njima vlada neopisiva hladnoća i svatko tko im se približi ostane tu zauvijek zaleđen. Odlučila sam za dvadeseti rođendan ispričati ću joj sve što znam o Zabranjenim šumama.
Zabranjene šume
Sjedila je nasuprot mene i gledala me svojim velikim plavim očima. Udahnula sam zraka prije nego sam progovorila.“ Tvoj pradjed se rodio u blizini zabranjenih šumama, pa smo često uživali u njihovoj lijepoti. Uživali smo penjajući se i spuštajući tim veličanstvenim šumama. Ponekad bi naišli na kakvu preplašenu životinjicu koja bi nestala prije nego bi izustili riječ. Jednom smo se ulogorili ispod jedne stare bukve, a pradjed je izvadio iz ruksaka mali nožić i urezao naša imena u koru tog prekrasnog stabla. Želio je da naša ljubav zauvijek živi u tim šumama. Nakon mnogo godina kad smo se vratili nije više bilo šume na tom mjestu, jer su je ljudi masovno rezali za prodaju. Skriveno u šumi bilo je polje u kojem su rasli suncokreti. Kad bi došli do ruba i
ugledali to polje prekriveno prekrasnim visokim cvjetovima što se pružaju prema suncu zastao bi nam dah od ljepote. Trčali bi sretni između suncokreta i smijali se od radosti.“Primjetila sam joj suzu u očima, a i sama sam bila na rubu suza. Da privedem priču kraju samo sam još rekla:
„One su predstavljale sve što se naziva zdrav život.“
„ Ne želim živjeti u ovom svijetu,“ rekla je Apstrakta i suze su klizile niz njene obraze.
Godinama sam uspiješno svladavala osjećaje, ali danas na njen dvadeseti rođendan i pričom o zabranjenim šumama osjetila sam bol u srcu i najvjerojatnije umrla od infarkta. Sada negdje u svemiru diktiram ovu priču koju zvijezdonet prenosi vama.
