Moć preobrazbe

U svom životu susrela sam mnogo više životinja od ljudi.

To je samo jedan začarani krug u kojem se nalazimo svi na ovom planetu. Odvojili smo se od ostalih vrsta po ponašanju, imenu....., ali ako bolje razmislim imamo osobine svega živoga.Toga bi svi trebali biti svijesni zbog lakše preobrazbe.

Prošla sam kroz mnoga stada, upoznala mnoge samotne životinje, pitome i divlje, i sama se često preobraćam iz jedne u drugu. To je jednostavno način preživljavanja u ovom naprednom, kulturnom, civiliziranom svijetu.

Priznajem, društvo čovjeka me uvijek najviše veselilo, a to je zbilja bilo rijetko i trajalo bi kratko. Uvijek je imalo rok trajanja koji je ovisio o vremenu provedenom zajedno. Kad isteče taj rok čovjek se iznenada pretvori u neku životinju i uglavnom sam ja uvijek plijen te životinje. Mislim da je onaj grozomorni životni moto -što me ne ubije to me ojača- nastao upravo iz ovih situacija.

Moja prva preobrazba koje sam svijesna dogodila se još dok sam bila djevojka. Bila sam vrlo živahna i puna energije. Dogodilo se samo po sebi. Pretvorila sam se u pticu i bez ograničenja uživala u slobodi i nebeskoj širini. Letovi su bili sve viši i viši. Trajalo je to godinama, a kako sam živjela intenzivno nisam ni primjetila da je ptičica u meni nestala a ribica je zagrizla ješku i ušla u neke druge vode...

Na svom putu najviše izbjegavam zmije i dobro pazim da me ne zaskoče. Mogu se pohvaliti da me do sada svega nekoliko puta zaskočila zmija, ali sam je na vrijeme odbacila od sebe.

Teško je biti magarac, znam. Upoznala sam neke koji su nosili to teško magareće breme i vjerujte mi i dan- danas ga nose. Zapamtite, kada čujete ono... I-aaaa, I-aaaa...., magarac Vam psuje sve po spisku i mrzi Vas i neće da Vas sluša, ali uz sav taj trud breme mu ne nestaje. Kad jednom postaneš magarac teško se više možes preobraziti u nešto drugo. Magarac ne želim biti nikada.

Krave i bikove nikako ne mogu izbjeći. Zbog njihove veličine i mnogobrojnosti skoro svaki dan naletim na njih. Ispočetka su me živcirali iako bih ponekad i sama upala u neku situaciju da dobijem rogove, ali sam se trudila brzo preobraziti barem u neiskusno tele. Uglavnom se trudim izbjegavati Glupe Krave. Ponekad bi me pokoja krava zadivila svojom inteligencijom, a onda bi pokazala da je ustvari Napuhana Krava prepuna informacija koje mora izbaciti jer joj je memorija ograničena. O, te krave i njihovi bikovi.

Bikovi su me oduvijek posebno izluđivali. Oni koji bulje ko tele u šarena vrata u svaku ženku koja prođe pored njih. Zbog njih okrećem glavu na drugu stranu samo da ih ne vidim. Tako su jadni.A oni rasplodni bikovi puni sami sebe, nakljukani steroidima da bi izgledali cool, ti su još jadniji od onih koji samo gledaju. Zbog njih pomisliš da nikada više nećeš sresti Ponosnog Konja, vitkog i dugonogog, s prekrasnom grivom i sjajnom dlakom, obzirnog i iznad svega tajanstvenog,,,,,UH; UH......Konji. Pored takvog konja rado bih se pretvorila u dotjeranu kobilu, namirisanu, spremnu za flert.

U svakom žitu ima kukolja, pa tako i među konjima. Opet ne mogu ih osuđivati zato što su Kljusadi. Jednostavno u životu nisu imali dovoljno sreće i karte su im se loše posložile. Uglavnom svi dobri konji u pravilu su uvijek zauzeti, ali meni to više i nije važno.

Sada živim jedan život Srednjovječne Kuje, samo zato što se na taj način mogu lakše obraniti od raznih proždrljivih životinja, koje vrebaju na svakom ćošku.

Moja mladunčad se osamostalila, ali ja se još uvijek trudim da smo svi na okupu, da ih uvijek prigrlim. Moj mužjak je u psećem raspoloženju, uglavnom reži, pa se brinem i o njemu, mazim ga i pazim samo da malo zamaše svojim spuštenim repom.

Prijatelje sam smanjila na minimum, jer sve te životinje ne vole iskrenost kuje, a kuja ko kuja čim joj nešto ne paše reži....

Vjerujem da su rijetki oni koji bi priznali svoje preobrazbe, a još rijeđi oni koji bi se uspoređivali s kujom, makar bili kujetine. Svima njima za kraj poslovica - "Ne boj se psa koji laje ."

Ubio sam i ovu grozomoru

....Vjerujem da svaki čovjek u svom životu ima grozomore. Ivan je jedan od onih koji je i ne sluteći s Grozomorama postao pravi frend. Već u prvoj godini svog života na svaku riječ NE reakcija je bila DUM, DUM, DUM, s glavom u zid ili s glavom u pod. Trebalo je vremena dok roditelji nisu shvatili koliko boli nanosi to NE, a nitko ustvari nije ni slutio što se uistinu događa. Sa svakim NE približavala mu se ona. Visoka, užasno visoka i mršava, koščata, potpuno gola i bez glave, koračala je poput vojnika, širok korak u kojem je visoko podizala noge,savijajući ih u koljenima. U rukama je držala luk i strijelu uperenu u njega. Imao je sreće zahvaljujući roditeljima ta strašna Grozomora zvana Zabrana nije ga dugo pratila, jer zbog velikog, plavog kikora koji je stršio poput Ajfelovog tornja na njegovom čelu roditelji su NE izbacili iz svog rječnika i zabranili bakama, djedovima, sekici i svim bližnjima da je upotrebljavaju u odnosu na njega. Sa nestankom te riječi nestala je i ona.

I tako je Ivan poput rimskog cara živio u obilatom DA. Bez i malo odmora pojavila se nova,druga Grozomora. Kucanje na vratima, zvuk zvonca, gosti....

Napast koju on nikako nije želio trpjeti. Bez riječi, jer pričati mu se još uvijek nije dalo, zavlačio se pod krevet, stol ili u ormar, ovisi što je bilo najbliže u tom trenutku samo da je ne bi opet ugledao tako strašnu. Ta Grozomora zvana Gosti živjela je godinama u njegovom životu pa čini mi se i dan-danas. To je jedna od onih s kojom je postao frend, pa evo i sad KUC, KUC donosi i nju, ali on joj više neda da ga tjera pod krevet ili u ormar, a istina više ne bi tu ni stao. Čim ona uđe s gostima u stan proguta je i drži u trbuhu, sve dok gosti ne krenu, pa ga ona onda natjera da je ispljune i zajedno s njima odlazi.

Ove dvije Grozomore izgleda da su se rodile zajedno s njime, a treća je nastala u trećoj godini života Ta je bila prestrašena, i da nije imao pomoćnike ta Grozomora mogla ga je ubiti.

Njegovi roditelji činili su sve da on bude najsretnije dijete na svijetu, pa su ga tako u trećoj godini života upisali u Dječji vrtić da postane društven, stekne prijatelje i nauči se odvajati od njih.

U taj isti vrtić samo u starijoj grupi bila je i njegova draga sekica. Za razliku od njega ona je bila najdruštvenija od sve djece u vrtiću. Nitko nije mogao ni slutiti da će u trenutku kad ostane sam u mlađoj grupi sa tetom odgajateljicom, doletjeti ta strašna Grozomora zvana Ciciban, koja će učiniti da on tako dobar i plah postane strašno čudovište koje ispušta najstrašnije krikove, lupa po staklenim vratima i ima toliku snagu da ga nitko ne može zaustaviti u razbijanju. Nje se bojao najviše upravo zbog toga što u blizini nije bilo njegovih roditelja koji su ga štitili od svega.

Čuvši takvu galamu, kućni majstor koji je i sam nekada bio mali i imao iskustva s tom istom Grozomorom, shvatio je u čemu je problem i uspio je otjerati tu napast. Ona bi nestala ali samo u trenucima dok je on stajao pored Ivana, a posao mu nije dozvoljavao da čuva djecu, već je morao popravljati tekuće kvarove i čim bi se maknuo, Cicibanka bi dječaka ponovno zaposjela. Morali su ga ispisati iz vrtića.

Trebalo je mnogo vremena da zaboravi na tu Cicibanku, a u međuvremenu krenuo je i u školu. Četvrta Grozomora koju je upoznao zvala se Učiteljica, ali s njom se naučio nositi. Ona je bila mnogo blaža i ljepša od svih, a možda i zbog toga jer joj nikada nije bilo posve dosadno. Svako svoje slobodno vrijeme jedva je čekala da ga podijeli sa Grozomorom Ravnateljem. Nju je rješavao sa svim mogućim vrstama šalabahtera. Pobjeđivao ju je iz godine u godinu, i sve više postajao samouvjeren u sebe, jer sve te Grozomore samo su ga ojačale. Nije ni slutio da sada dolazi na red ona koja će ga iskušavati godinama i s kojom će se boriti duže od svih ostalih, a ime joj je Ljubavna Grozomora. Tko nju ne uspije pobijediti nikada ne osjeti pravu sreću, ni pravu tugu, a svaki pravi osjećaj ne može se usporediti ni s čime na ovome svijetu.

Kad je ta Grozomora pokucala na njegova vrata, on ju je pustio da uđe jer je bio radoznao i načuo je već nešto o njoj, a sam nije razumio što je to.

Još uvijek je bio dječarac u Osnovnoj, i nije ni slutio kako je ta Grozomora ljuta na njega jer sve njene rođakinje nisu ga mogle zarobiti. Ona je bila poznata po svojoj prepredenosti. Najprije je ulazila u ljude kao neki najslađi okus što si ga ikada okusio da bi se s vremenom pretvarala u gorčinu i na kraju dovodila do kroničnih bolesti poput odvratnosti u želucu, povraćanja, gubitka volje za životom, povlačenja u sebe .....

U prvom navratu Ivan joj je pokušao objasniti da mu njezina slatkoća i dragost ne znače ništa. Međutim ta nije odustajala samo tako. Ovaj puta uzela je za saveznicu Lorenu, djevojčicu iz razreda, najljepšu i najpametniju. Kada je već stajao na rubu njezine zamke, Ivan se je okrenuo, progutao i tu Grozomoru i nije je htio osloboditi godinu, dvije ... jer je osjećao njenu opasnost i lukavost. U međuvremenu rasterećeno se igrao raznim simpatijama, zaboravio je na Ljubavnu grozomoru i ona je to iskoristila. Oslobodila se je i skoro ga pokosila u 18-toj godini života.

O tome ne znam detalje, ali znam da se je borio i na kraju pobijedio.

Sada slobodno, zadovoljno i sretno zaljubljeno šeće svijetom.

Sve sam ovo napisala zato jer me je danas ujutro probudio svojom mrzovoljom i izletio iz kuće psujući, da bi me dva sata kasnije nazvao i rekao:"Samo da znaš, danas se svim onim strašnim, mojim Grozomorama pridružila i ova Vozačka Grozomora koja me je mučila skoro godinu dana ali uspio sam je ubiti i sad sam sretan!“

Znam da su ovo samo neke njegove Grozomore koje sam uspjela upoznati i ja, jer mi je Ivan to dozvolio. Ponekad mi se čini da su njegovi roditelji pogriješili što su mu onako malome pomogli pobijediti prvu i najvažniju Grozomoru Zabranu, jer ona ima važnu ulogu u svačijem životu. Ona uči ljude da poštuju određena pravila i zakone, ona uči ljude da nisu najpametniji na svijetu .......

A što vi mislite o tome, i što bi još dodali ovoj zadnjoj rečenici molim vas napišite u komentarima.

Odlučila sam

......trilogija o Ledi je završila, a s njom za sada i priče za djecu.

Krećem u lov(priče) na odrasle. Oni nisu tako lijepi, dragi i dobri poput Lede, ali su zato neobuzdani u svojim ponašanjima baš kao i hmm.......



..........kad mi se javi u prsima onaj osijećaj gorčine i peckanja,

kad pogled postaje oštar i hladan kao led,

kad se samo čuju duboki uzdasi poput jeke ponora,

a ja hodom u daljinu i ne želim se vratiti.

Pitam se tko je nesvjesno sebičan.....

IPAK

vraćam se, ulazim u svoje Ja,

otvaram vrata nekog drugog svijeta.

U tom svijetu mogu dijeliti sebe,

u tom svijetu mogu sve što hoću,

ali u taj svijet ne možeš ući Ti,

i sve što u njemu mogu, nema smisla bez tebe .....

Prve Ledine akcije na Zemlji (priča treća)

Leda se tek rodila i kada je prvi puta otvorila svoje male okice onako čađava ugledala je Dadu i osjetila njene vlažne usne na svom licu. Ona nije znala ništa o svom vilinskom porijeklu, i rasla je baš kao sva djeca na Zemlji. Roditelji su joj poklanjali svu svoju ljubav i brigu, a Oto ju je stalno imao na vidiku, i čuvao iz prikrajka. Prve dane čak nikome nije dao da joj se približi osim Dadi i Ivanu, i režao je na svih, iako mu to nije bilo u naravi jer je imao dobar karakter i svih je volio, pa čak i mace u dvorištu koje su ga ponekad znale dobro izgrepsti, dok se on samo želio igrati s njima. Čim je naučila rukicama držati bočicu s mlijekom Leda bi najprije nahranila svog Ota a zatim sebe. Njenim prvim koracima najviše su se uz mamu i tatu veselile ptičice koje su od prvog dana kada je Leda došla na svijet svakodnevno slijetale na njen prozor i cvrkutale najljepši pjev koji se mogao čuti. Ona je od svog prvog koraka izlazila na balkon i bacala mrvice kruha svud oko sebe i veselila se ptičicama što bi je okružile, veselo skakutale i cvrkutale njenu najomiljeniju pjesmicu.
A onda jednoga dana kada je Leda već sigurno stajala na svojim nožicama Oto je odlučio povesti je u dvorište. Podigao je visoko svoj dugački, bijeli rep i pustio Ledu da se čvrsto ulovi za njega, dok su se spuštali stepenicama. Svatko tko bi poželio ući u to dvorište brzo bi odustajao od te pomisli, osim Ota koji je tu provodio mnogo vremena. Cijelo dvorište ograđeno visokim, betonskim stupovima zaraslo je u visoku, podivljalu travu i grmlje. U blizini ograde bilo je svakojakog smeća: boca, starih cipela, najlona, papira ... što su ga bacale skitnice. Bilo je tu i štakora koje bi ponekad neka od mačaka što su tu živjele ščepala i zadavila pa ostavila takve u toj travurini.
Te napuštene gradske mačke su bile mršave, olinjale a na pojedinim mijestima nisu ni imale dlake. Bile su više gladne nego site i ljudi su ih trovali kao i štakore.
U dvorištu je bilo tužno skoro kao i svugdje na tom planetu.
Leda je polako, nesigurna na svojim malim nožicama zakoračila u dvorište i s velikom znatiželjom promatrala sve oko sebe. Pratila je Ota u stopu , a on je zastao i počeo jako lajati na mačku koja je ležala u travi. Nakostriješila se ali nije mogla pobjeći jer je bila jako bolesna, možda se i potrovala. Leda je onako bezbrižno povukla Ota za rep da se pomakne, sjela je na pod do mace, jer lakše joj bilo sjediti nego stajati. Dragala je mačku sasvim nježno s puno ljubavi, i malo, pomalo maca se podigla na šapice, polizala Ledine rukice i sasvim živahno otrčala od nje.
Roditelji su Ledi branili da ide u dvorište, ali kad bi vidjeli suzu na tom malom prekrasnom licu sve zabrane su nestajale.
Potaknuti Ledinom željom odlučili su urediti dvorište u koje ni sami nisu nikada zakoračili. Uzeli su kosilicu, grablje, lopatu, vreće za smeće, pumpu za vodu i u jedno poslijepodne učinili dvorište neprepoznatljivim, ljepšim i pristupačnijim.
Svako jutro Leda i Oto su se veselo spuštali u svoje dvorište.
Mace su ih iz dana u dan čekale i svaka je osim porcije hrane dobila i svoje ime. Nakon samo par mjeseci to dvorište je postalo najljepše dvorište u gradu, a najčudnije od svega su bile
mačke koje su se udebljale, narasla im je nova svjetlucava, zdrava dlaka, one kojima je falio rep dobile su novi i to puno ljepši nego prije i ponosno su se šepirile kolodvorom dok su ih putnici u čudu promatrali i divili se njihovoj ljepoti. Mačići koji su se tu izlegli brzo bi dobili svoje udomitelje jer su to bile posebno lijepe mace. Betonski stupovi što su okruživali dvorište godinama su bili nezapaženi, zarasli u grmlje, a sada su ponosno poput vojnika stajali jedan do drugoga, a na svakom od njih stajalo je po par galebova koji bi uvijek dok se Leda igrala u vrtu svađali se za svoje mjesto na stupu.
Ponekad bi svratio i pokoji skitnica s druge strane dvorišta i gledao bi tu čudesnu djevojčicu što priča s macama, pticama i psom. Mnogi od njih prestali su biti skitnice jer su gledajući tu malu djevojčicu kako mijenja sve oko sebe shvatili da i oni mogu promijeniti sebe i biti bolji i vrjedniji i voljeti sami sebe. Zadnji skitnica kojeg je Leda vidjela na rastanku joj otpjevao pjesmicu: "Naša mala Leda donijela nam sreću i od tuge veću. Skitnica sam bio ali više neću. Kad i mace ne skitaju više, zašto da za mnom skitnica se viče."

Zašto su vile poslale Ledu na Zemlju (priča druga)

Tamo negdje daleko, daleko u svemiru iza posljednje zvijezde što ju je čovjek mogao ugledati živjele su na jednom malom planetu Vile.
Postojale su od kada je postojao svemir i bile su besmrtne. Bilo ih je svega stotinjak i sve prelijepe.
Nosile su dugu kosu do koljena, neke žutu, neke crvenu, crnu, smeđu, narančastu, a svjetlucala se kao da sunce izlazi iz nje. Sve su imale oči jako svijetle i kad bi ih ugledao netko sa strane u njihovim očima mogao bi vidjeti šta god poželi. Bile su različitog stasa i glasa ali baš sve do jedne i one visoke, vitke i one buckaste male i one debele sve su bile posebno lijepe.
Njihov planet razlikovao se od svih planeta u svemiru, bio je najmanji a sve boje u njemu bile su tako žarke i jake da ih običan čovjek ne bi mogao gledati. Šume su se blistale u svim nijansama zelenoga koje nikada nismo ni vidjeli, a nebo je bilo najplavije od svih plavih boja,
a sve se svjetlucalo jer je Sunce darovalo vilama svoje najljepše zrake. Živjele su tu i različite životinje, a vile su razumjele njihov govor.
Svi zajedno živjeli su u skladu i ljubavi. One su jedine znale da u tom beskrajnom svemiru ima još naseljenih planeta, a najudaljeniji planet od Vilinih planeta bio je Zemlja. Tisućama godina one su pokušavale donijeti sklad i radost Zemlji ali bezuspješno, jer stanovnici Zemlje su uništavali sve što su stigli. Šume, mora, rijeke, zrak, sve što ih je okruživalo, pa su i međusobno počeli voditi
ratove i ubijati se. Zaboravili su da je njihov život kratak i da u njemu trebaju živjeti lijepo, zdravo i sretno.
Sve te strahote što su se dešavale na Zemlji nisu ostavile vile ravnodušnima i one su odlučile prvi puta u svom postojanju poslati svoju novorođenu vilu, najmiliju svim vilama i vilinskim životinjama na taj opasni planet. Vjerovale su da će dobrota tog vilinskog djeteta otvoriti ljudima oči i da će gledajući nju i sami potražiti ono dobro, iskreno, što su davno zakopali negdje
duboko u sebi.
Vile su se rijetko rađale, možda u stotinu tisuća godina jedna vila, i zato je ova odluka za njih bila najteža odluka što su je ikada donijele.

Kako je Leda došla na svijet (priča prva)

...
Bilo je to nedavno, prije samo nekoliko mjeseci. U godini kojoj ljudi više ne vjeruju u dobre i loše vile. Ne vjeruju u prinčeve i princeze, zmajeve i neke druge svjetove. Zaboravili su na sve one divne radosne dane kada su i sami bili djeca, vjerovali u čuda koja su se ponekad znala i ostvariti.
Ova priča dogodila se u centru jednog velikog grada, na samom željezničkom kolodvoru, u žiži događanja, prometne gužve, sirena opasnosti i vlakova. Tu se nalazila prekrasna zgrada stara sto godina. Rijetki su prolaznici zapažali njezinu ljepotu. Prednji dio zgrade koji je gledao na kolodvor izgledao je poput dvorca. Duž cijelog prizemlja i sva tri kata protezao se od kraja do kraja dugački balkon kojeg su ukrašavale velike kamene volte, a sredinom zgrade od vrha do dna uzdizao se izbočeni toranj u kojem se nalazilo prekrasno polukružno stepenište. Ispred zgrade bilo je veliko, napušteno dvorište gdje su se ponekad igrala djeca.
Na drugome katu živjeli su Dada i Ivan, mladi bračni par bez djece. Imali su oni svog dobrog psa Ota koji ih je uveseljavao već drugu godinu, ali iz dana u dan sve više su željeli dijete.
Dada je često sklapala oči i zamišljala svoju bebu. Maštala je o dobrim vilama i vilenjacima, i kad bi otvorila oči bojala se da ju mašta ne odvede u neke druge svjetove. Tada bi se trudila biti u toku s vremenom u kojem živi, godinama u kojima se nalazi.
Imala je ona svog Ivana, roditelje, prijatelje, posao koji voli, a opet nešto je nedostajalo za potpunu sreću, i Dada je bila nesretna. Često je plakala i nitko joj nije mogao pomoći.
Jednoga dana u zgradu je došao dimnjačar da očisti sve dimnjake na krovu, a bilo ih je mnogo. Cijelim stepeništem odzvanjalo je udaranje ....DUM, DUM, DAM, DAM, DUM... velike dimnjačarske kugle koju je vukao za sobom, a zatim pjesma koju je pjevao na sav glas:"Ja sam stari dimnjačar koji nosi sreću. Tko u mene vjeruje iznevjeriti ga neću. Čistim, čistim dimnjake da se ljudi griju i neka me svi ostave na miru."
Ta strašna buka istjerala je sve stanare iz svojih stanova na stepenište, i imali su što vidjeti. Velikog i jakog dimnjačara sa crnom kapicom na glavi, crnom jaknicom na kojoj su se samo svjetlucala velika, žuta dugmeta i velike crne hlače stisnute širokim crnim remenom oko pojasa, koji je osim hlača pridržavao i gomile raznih četki.
Veliki dim se taj dan dizao nad zgradom. U zidovima se čulo roškanje od njegove sajle koja je probijala dimnjak po dimnjak. Bila je to topla zima, jedanaesti mjesec.
Dva mjeseca kasnije, u jednu kasnu zimsku noć, već kad su svi ljudi u zgradi spavali čuo se je plač bebe i glasno lajanje Ota koje je probudio sve stanare.
Dada i Ivan skočili su iz svoga kreveta uplašeni bukom u stanu. Više se nije čuo plač djeteta. Upalili su svijetlo u sobi, a Oto je svojom njuškicom odgurao Dadu u dnevnu sobu. Gledala ga je u čudu i nije znala šta želi a on je gurnuo fotelju. Stala je pokraj njega, i gle čuda nad čudima, u zidu, rupa od dimnjaka bila je otvorena a na podu ispod rupe, sklupčana, ležala je beba. Crna od čađe, najcrnja od svih beba što ih je ikada vidjela. Podigla je u naručje i nježno poljubila, dok je Ivan sav u nevjerici promatrao što se događa. Mislio je da još uvijek sanja. Nijemi od šoka sjeli su na kauč i dok su promatrali bebu suze su im tekle od sreće, a Oto je bez prestanka lizao bebine nožice, rukice, lice. Suze radosnice i Otovi poljupci oprali su bebu od čađe . Nježno je otvorila okice i lagani osmijeh zatitrao je na tom malom okruglom licu dok je prvi puta gledala svoje roditelje. Izbezumljena od sreće Dada je čula najnježniji glasić koji joj šapuće na uho:"Željela si je više od ičega na svijetu i zato je jako, jako čuvaj. Ona pripada tebi jer nikada nisi prestala vjerovati u vile. Uvijek ćemo biti uz tebe i nju. Ona je naša najmlađa vila, a zove se Leda."

O Meni

Ja sam Bimbi Mydream, a ovo je Blog izgubljenih stvari.

 Da ne bi gledala odjave programa odlazim iz svakodnevnice na mjesto između sna i jave.
To je moj lijek za sreću. Najsretnija sam kada plivam u moru mašte.
Obitelj, ljubav, mašta i čokolada za mene su najsvetije stvari na svijetu.
VOLIM: jako volim djecu, volim bajke, volim guštati u svakom trenutku , volim se smijati i volim se slikati i volim često ono što većina ne voli.... ma volim, volim, volim...i kad bi samo voljela najviše bi voljela.
NE VOLIM: sve ono šta i drugi ne vole a to rade, a ja ne radim to, a onda još ne volim i puno toga šta drugi vole. Ne volim to šta ne volim, ali šta mogu, čovjek sam!
NAJVEĆA MOJA TAJNA: Na svijet me donio Djed Mraz. Bio je 8. mjesec i na Sjevernom polu je vladala neopisiva vrućina. Djedica je dobio sunčanicu i nije znao što radi, sjeo je u svoja kola, upregnuo sobove i spustio me u prvi dimnjak. Sva sreća bilo je ljeto ali dimnjak nije bio očišćen pa sam se nagutala pepela i zauvijek ostala bez glasa za pjevanje. Tako kaže mama, a tata ima skroz drugu priču, zimsku, pa se u njoj zovem Bimbiružica. U toj priči živjela sam u staklenom zvonu i bila začarana. A moja priča!? Možete je pogledati ovdje.

"Sve što je u našoj svijesti prisutno kao mogućnost može se manifestirati. Kada bi u našoj svijesti bila prisutna isključivo ideja ljubavi, ništa zla nam se ne bi moglo dogoditi." Kako lijepo!!!
Sve u svemu moj moto je, "Ja, Ajnstajn, Mašta, i Kinderpingvin!"