Klikni u lijevi kut okvira na kockicu i dobiti ćeš priču ispod svake slike :-)))
21. lis 2009.
22. ruj 2009.
Kako je nastala rijeka Dvaju Sunca
Kad su se spojili izvori tvoj i moj, neukroćeni , snažni i bistri
stvorili su rijeku života čije su moći bile božanske.
Iz rijeke koju stvoriše izvora dva rodilo se Sunce tvoje i moje.
U kolijevci satkanoj od nježnosti bistre vode snivalo je snove svoje.
Na grudima rijeke dojilo se ljubavlju, iz vode njene upijalo radost i veselje.
Na rijeci života tvog i mog ponosnoj, širokoj i nepresušnoj
Sunce rijeke naše, ljuljalo se, plivalo i raslo.
I kad se uzdizati nad bistrom vodom počelo
rijeka mu se smiješila, svojom pjesmom bodrila
i njegove strahove u radost pretvarala.
Sretno prepuno ljubavi, bez strahova, bistro od najbistrije riječne vode
Sunce s rijeke dizalo se iznad svega.
Željno dohvatiti sunce svijeta pustilo vjetru da ga nosi u daljine da ga digne u visine.
A onda jednoga dana Sunce naše je zastalo iznad rijeke sličnoj njegovoj rijeci života.
Tu se visoko kao i ono samo, sigurno u sebe kao i ono samo, toplo kao i ono samo igralo Sunce s rijeke slične njegovoj rijeci života.
U igri bez pobijednika smiješali su zrake svoje, i Sunca su osijetila da ih grije sunce drugo,
da ih nosi rijeka nova tek stvorena ponosna i snažna.
Najbistrija od svih rijeka, najsjajnija od svih rijeka
rijeka Dvaju Sunca.
stvorili su rijeku života čije su moći bile božanske.
Iz rijeke koju stvoriše izvora dva rodilo se Sunce tvoje i moje.
U kolijevci satkanoj od nježnosti bistre vode snivalo je snove svoje.
Na grudima rijeke dojilo se ljubavlju, iz vode njene upijalo radost i veselje.
Na rijeci života tvog i mog ponosnoj, širokoj i nepresušnoj
Sunce rijeke naše, ljuljalo se, plivalo i raslo.
I kad se uzdizati nad bistrom vodom počelo
rijeka mu se smiješila, svojom pjesmom bodrila
i njegove strahove u radost pretvarala.
Sretno prepuno ljubavi, bez strahova, bistro od najbistrije riječne vode
Sunce s rijeke dizalo se iznad svega.
Željno dohvatiti sunce svijeta pustilo vjetru da ga nosi u daljine da ga digne u visine.
A onda jednoga dana Sunce naše je zastalo iznad rijeke sličnoj njegovoj rijeci života.
Tu se visoko kao i ono samo, sigurno u sebe kao i ono samo, toplo kao i ono samo igralo Sunce s rijeke slične njegovoj rijeci života.
U igri bez pobijednika smiješali su zrake svoje, i Sunca su osijetila da ih grije sunce drugo,
da ih nosi rijeka nova tek stvorena ponosna i snažna.
Najbistrija od svih rijeka, najsjajnija od svih rijeka
rijeka Dvaju Sunca.
3. ruj 2009.
Kolijevka života
( Tako započinje moj neobjavljeni roman o Kolijevci života)
Taj dio svijeta zauvijek je ostao neotkriven.
Zadnje šta je čovjek otkrio na putu prema tamo bila je nepregledna pustinja, koja je još iz davnina nosila ime Tajanstveno Oko Svijeta.
Oduvijek su ljudi željeli prijeći Tajanstveno Oko Svijeta i otkriti njegovu tajnu ali svi pokušaji kroz stoljeća ostali su bezuspješni. Mnogi pustolovi, istraživači, učenjaci, razno razni radoznalci koji su jednom zakoračili u unutrašnjost pustinje, zauvijek su ostali u njoj.
Pričalo se da je pustinjski pijesak živ i da je u unutrašnjosti sve žući. Gazeći ga, čovijek ni ne primjeti da je počeo gaziti žute mrave sitne kao zrnca pijeska. Tek kad bi osjetio bol u nogama, ugledavši ih, užasnuo bi se od tog saznanja ali bilo bi kasno za povratak. Uza sve to ljudska radoznalost nikada nije mirovala pa je čovjek s otkrićem letjelica pokušao preći Tajanstveno Oko Svijeta, ali bi uvijek nestao bez traga kao i svi oni stoljećima prije. Sigurno je jedino to, da pustinja krije mnogo kostiju. Zato su ljudi vjerovali da iza pustinje ne postoji više ništa. Vjerovali su da je Tajanstveno Oko Svijeta ujedno i kraj svijeta.
Zbog velikog stresa koji je obuzimao ljude mnogi su se začahurili u sebe. Skoro pa su postali živi roboti isprogramirani samo za rad i spavanje. Moćnici kojima je svijet bio raj na zemlji nisu spavali. Njima nikada ništa nije bilo dovoljno i uvijek su htjeli još više. Na sve moguće načine iskorištavali su prirodu i njezina bogatstva pretvarali u zlatne šipke koje su čuvali u najčuvanijim sefovima. Pustinja im je bila trn u oku. Trn koji ih je žuljao i kojeg su htjeli pošto poto držati u svojim rukama.
Priče o Zdencu života koji se smjestio na samom kraju pustinje i u kojem se mogu naći odgovori na sva postavljena pitanja , pa čak odgovor na pitanje koji je smisao ovog života, golicao je radoznalost ljudi još od pamtivijeka pa sve do dana današnjeg. On je oduvijek bio inspiracija mnogih umjetnika.
U rubnim dijelovima pustinje gdje su još postojale prekrasne oaze živjelo je rijetko pustinjsko pleme koje je oduvijek odbacivalo svaki dodir s civilizacijom. Ljudi su ih od davnina zvali ukletim plemenom. Njihova uska, oštrim crtama iscrtana, tamnoputa lica bila su kao zaključani kovčezi u kojima se kriju mnoge tajne. I nikad nikome nije uspijelo zaviriti u njihovu unutrašnjost. Svi oni koji su od plemena zahtjevali da im otkrije tajnu pustinje postali bi prokleti.
Mnogima je pješčana prašina oduzela vid, neki su slušajući plemenske bubnjeve skroz poludjeli i glavom bez obzira trčali u pustinju dok ih nije pustinjski pjesak progutao ili ih pak ugriz crnog pustinjskog škorpiona usmrtio. Bezbroj različitih prokletstva padalo bi na nasilnike koju su po svaku cijenu željeli otkriti tajnu koju krije pustinja.
Malobrojno pustinjsko pleme sporazumjevalo se govorom tijela koji je bio nepoznat ostalom dijelu svijeta. Amajlija koju su nosili oko vrata, na kojoj je bilo ucrtano oko iz kojeg su izlazile sjajne zrake, bila je njihov zaštitni znak.
Oni su jedini znali gdje u pustinji završava nevidljiva granica njihove slobode i nikad je nisu prešli. I jedino oni mogli su visoko na nebu vidjeti gdje završava Tajanstveno Oko Svijeta.
Na mjestu gdje pustinja prestaje počinju se uzdizati najveći planinski lanci. Njihovi vrhovi bili su prekriveni ledom. Na tako velikoj visini led koji se sjajio svojom bjelinom neprimjetno se spajao s nebom i nije se moglo razlučiti gdje prestaju planine a počinje nebo. Čovjek nije ni znao da one postoje i njegovo oko kad bi u najvećoj daljini dosegnulo planinske vrhove vj
erovalo je da je to nebo.
S druge strane planina bio je zadivljujući pogled. Kako su se ledenjaci topili tako su se sljevali bezbrojni bistri potoci čije je žuborenje završavalo u podnožju planina, gdje su se na najsjajnijoj sunčevoj svjetlosti blistala svojom prozirnošću duboka planinska jezera.
Nad njima su po cjele dane nadljetali mladi zmajevi. Utrkivali se tko će se više dignuti u visine i čiji će spust biti brži i ljepši. Njihovim vatrolomijama nije bilo kraja. Iako je čovjek vjerovao da su zmajevi davno izumrli oni su uspjeli preživjeti bježeći pred ljudskom okrutnošću. Samo oni najuporniji, najizdrživljiji i najhrabriji uspjeli su preletjeti visoke ledenjake i tu na Raspjevanim jezerima stvoriti svoju oazu mira.
Vjerovali su da ih je neka viša sila tjerana zmajskom sudbinom dovela na mjesto njihovih predaka i da u tim dubokim jezerima živi najveći od svih, besmrtni zmaj sa sedam glava, koji čuva jezera od nepozvanih gostiju. Mladi zmajići zmijskih glava na kojima su se caklile velike, vragolaste oči , a od umora iz dugih tankih ustiju izvirivao im oštar račvast jezik, u predvečerje dana ispružili bi svoja vitka tjela prekrivena neprobojnim ljuskama na obalu i slušali pjev koji je izlazio iz jezera uvjereni da ih pozdravlja njihov praprapraprašukundeda zmaj. Veselili bi se kad bi ugledali male čovječje ribice koje su ponekad iskakale iz vode. Zvali su ih Maljušnim zmajevima.
Stari zmajevi dane su provodili nadlijetajući najgušću šumu na svijetu. U nju nikada čovjek nije zakoračio pa je nikada nitko nije ni krčio ni sjekao.
Nakon duga nadlijetanja oni bi zauzeli najviša mjesta u krošnjama prastarog zimzelenog drveća. Od tud su svojim oštrim vidom budno motrili podnožje šume ne bi li ugledali koju divlju zvijer i svojim brzim, spretnim letom zaskočili je oštrim orlovskim kandžama.
Šuma je odisala nekom nepredvidljivom tajanstvenošću. Sunce jedva da je i prodiralo u njezinu unutrašnjost. Bilo je tu svakojakih divljih i najčudnijih životinja, opasnih zvijeri , otrovnih zmijurina, velikih insekata.
U podnožju rijetkih debla mogla su se vidjeti prekrasno izrezbarena okna iza kojih su se krili šumski patuljci. Mali poput palca, vrijedni i veseli živjeli su mirno u najstarijoj šumi na svijetu. Oni stanovnici šume koji bi ih uspjeli ugledati , a rijetko bi to bilo, znali su da im se taj dan sreća osmijehnula.
Iz gustih krošnji dopiralo je tisuću različitih zvukova, najšarolikiji cvrkut, zvižduci kratki i dugi, isprekidani i jednolični, tuckanje poput udaraljki, lepršanje, kreštenje.
Samo su zmajevi mirno poput kamenih kipova sjedili na najdebljim i najvišim granama krošnji a njihov vid dosezao je sve do dugih mračnih ponora koji su se vidjeli u daljini. Nije bilo teško uočiti ih zbog razrjeđenog dima koji se je izdizao nad njima. Jedino zmajevi su znali tajnu ponora jer su dobro razumjeli govor vatre koja je tinjala duboko u njima. Sklopili su prešutni sporazum i zakl
eli se da će i oni u visinama kao i ponori u nizinama svojim životima čuvati put do Koljevke života.
Niti jedna zvijer nije mogla preći ponor a da ne bi živa upala u njega i niti jedna opasnost nije se mogla vinuti u visine i preletjeti ponore, a da ne bude spržena vatrenim zmajskim bljuvotinama.
Ponori su nakon pustinje, ledenjaka, dubokih jezera i najgušće tajanstvene šume bili zadnja nepremostiva prepreka ali ne do Zdenca života koji je davao sve odgovore, već do Koljevke života od kuda je sve počelo.
Tu iza ledenjaka, gdje čovjek nikada nije kročio, zrak je bio poput viline pjesme koja je svakog tko ju čuje činila blaženim. Svaki udisaj takvog zraka koji se nije mogao pronaći ni u najboljim bolnicama tamo preko planina, udahnuo bi nanovo osjećaj ispunjenosti, sreće i blaženstva. Zbog njega ni velika Sunčeva toplina nije mogla nikome štetiti čak ni kad bi se Sunce približilo tlu.
A prije ledenjaka ljudi su svojom nemarnošću, upotrebom kemikalija zagadili zrak koji udišu i tako oštetili ozon koji je bio nevidljivi prozor između njih i Sunca. Prozor koji je štitio Sunce od zagađenja a ljude od njegova zračenja. Kako je prozor između ljudi i Sunca nestajao, tako su se i ljudi počeli skrivati od Sunca kao od zaraze, baš u njegovom najljepšem i najvišem sjaju.
Svi oni koji nisu mogli izbjeći dodir sa Suncem oblačili su laganu čim svjetliju odjeću s dugim rukavima da bi spriječili svaki dodir s njime. Glave su prekrivali šeširima ili su u rukama držali bijele suncobrane. Oni narcisoidni, najviše preplašeni uz sve to nanosili su na lice debele naslage zaštitne kreme i poput bijelih klauna izrugivali se Suncu. Divili su mu se samo u trenucima kada je nestajalo iza planina.
Ono je znalo da za ljude nema opasnije dobrote od spontane, iskrene dobrote, pa nije osuđivalo njihovu dvoličnost. Njegovo veliko srce prepuno ljubavi isijavalo je neopisivu toplinu od koje je i samo bilo užareno ali nije moglo učiniti ništa da je smanji kao i čovijek kad ne može kontrolirati svoju sreću ili bol, sve dok ne bi uveče umorno od isijavanja u najšuškavijoj koljevci sklopilo umorne oči.
Znalo je Sunce da njegovo isijavanje kroz uništen ozon može štetiti ljudima pa se nikada nije spuštalo previše blizu kao tu iza ledenjaka. A znalo je isto tako da bi se život na Zemlji ugasio bez njegove topline. Ljudi bi postali tužni i bezvoljni. U mraku biljke bi prestale cvjetati, ptice cvrkutati, tuga i vječni mrak bi svijetom zavladali.
Zato je ono često prelazilo ledenjake i svoju ljubav i radost ponekad poklanjalo u dugi, a često kad bi se sakrilo iza obzora poklanjalo je prekrasne zalaze. Pustilo bi svoju maštu na volju i močilo duge zrake u ognju ponora, pa njegovim žarom ocrtavalo nebom narančaste, crvene, ljubičaste, tamno plave obrise oblaka, a cijelo nebo zasjenčalo roza ili već kako ga taj dan volja.
Na jezerima se osjećala jaka toplina Sunca koje se najviše od svega voljelo spuštati tik na dohvat jezerske bistre vode, koja se na njegovoj žarkoj svjetlosti presijavala od svjetlo plavog do svjetlo zelenog. Ni jezerima ni zmajevima nije smetala tolika blizina Sunca koje se poput razigrana djeteta svako predvečerje na povratku tu zadržavalo, nadvivši se naširoko uzduž i poprijeko cijele vodene površine, raširivši svojih bezbroj sjajnih zlaćanih zraka i veselo smješkajući se spuštalo ih u dubinu jezera, ogledavajući svoj lik u zrcalnoj vodi.
Nad ponorima iz otvorene zemljine kore čulo se je krčkanje nemirna podzemlja. U daljini preko širokih ponora protezala se nepregledna zelena ravan. Zelena i svježa od jutarnje rose što ju pojila. Visoka zelena trava lagano se njihala na nježnom noćnom povjetarcu koji se spuštao sa ledenjaka da bi joj udahnuo svježi dah.
U daljini su se vidjeli kako niču iz trave zatvoreni žutim kapicama, još uvijek u duboku snu, mladi suncokreti. Hodajući u daljinu bilo ih je sve više i bili su sve veći i veći.
Veličanstveni poput papinske garde, ponosno su stajali u nepreglednim redovima. Savršeno čvrsto građeni, najljepši i najveći suncokreti na svijetu.
Bili su to najsretniji suncokreti koji postoje. Njihova sreća ih je činila tako veličanstvenima. I dan danas svi ostali suncokreti razasuti po svijetu imaju samo jednu želju, da se njihovo rasuto sjeme vine u visine i nošeno vjetrom vrati u Dolinu postanka i bude dio počasne garde koja čuva Kolijevku života.
U samu središtu suncokretova polja prostrla se satkana od zlatnih suncokretovih sjemenki, duboka i okrugla, najšuškavija koljevka. U njenoj mekoći spavalo je najsjajnije i najtoplije biće na svijetu, Sunce. Spavalo je na leđima, raširivši bezbroj svojih zrakastih ručica, i nije moglo ni u snu sakriti svoj sjaj, iako ga svake noći uvlačilo duboko u sebe.
Kad se Sunce rano zorom počme meškoljiti i kad počmu šuškati zlatne sjemenke ispod bezbroj savijenih zraka koje se provlače kroz njih, suncokreti lagano otvaraju svoje izbočeno, veliko crno oko.
Svi njihovi pogledi upereni su od tog časa, pa sve do ponovnog sna u to toplo, okruglo i najljepše stvorenje u svemiru.
Sunce im je davno udahnulo život stvorivši ih na svoju sliku i priliku. Vodilo ih kroz život i brinulo se o njima. Suncokretova ljubav prema Suncu bila je apsolutna i slijepa za sve drugo. Štovali su ga poput božanstva. Prošla su mnoga stoljeća od kad su mu se njihovi preci zakleli na vječnu vjernost. Sve do dana današnjeg oni s velikim ponosom i dostojanstvom stoje uz Sunčevu koljevku skrivajući je i čuvajući svojim tjelima. Bude se zorom zajedno sa njime i svako jutro daruju mu poglede pune ljubavi, dok ono otvara svoje sjajne okice i pruža svoje nježne zrake prema njima poželjevši im dobro jutro.
I ono samo u tim trenucima upija ljepotu svojih najdražih cvjetova, najvjernijih prijatelja a iz njega ponovo izlazi potisnuti sjaj i sve veća toplina koja ga lagano podiže u visine, dok ga suncokretovo crno oko budno prati, ne skrećući pogled ni na trenutak.
Svakodnevno se Sunce uzdiže visoko iznad ledenjaka i prelazi na onu stranu planine da bi obasjalo svojim sjajom sve ljude , životinje i svu prirodu na svijetu. Da im udahne svoju ljubav, svoju energiju, svoju toplinu koja će im ugrijati srca.
Najveća je sreća i veselje vladala u polju suncokreta kada bi tužni suncokreti puni iščekivanja ponovno ugledali svog jedinog obožavanog stvoritelja. Svoje božanstvo. Od silne radosti u tim trenucima poput najljepšeg vatrometa raspršivali bi iz svojih skuta najdraže, najmekše, najsjajnije sjemenke i činili koljevku najudobnijom i najsjajnijom koljevkom na svijetu.
Drugi dio
Jednog toplog ljetnog dana Sunce je na povratku kući iako je bilo jako visoko nasred pustinje primjetilo točku drukčiju od boje pjeska. Zaustavilo se na tren i pažljivo osmatralo točku. Iz te udaljenosti nije moglo razaznati o čemu se radi pa ga ispuni neka čudna radoznalost i spusti se koju milju niže. Cijelo to vrijeme pažljivo je osmatralo točkicu u pijesku ali ona se nije pomicala pa Sunce ispruži do nje svoju najdužu zraku.
U tom trenutku i samo se spustilo još malo niže i kad je shvatilo da se radi o tek rođenom djetetu, njegova zraka je već dotakla njegov nepomični dlan i svojom vrućinom napravila okruglu rupu u dlanu djeteta. Izazvano velikom boli dijete zaplače i Sunce shvati da je živo. Nikad se ne zna da li bi Sunce učunilo to što je učinilo da je na vrijeme znalo da se radi o čovjeku, jer do tada ono svojom zrakom nije obilježilo niti jednog čovjeka. Energija koja bi tako ušla u čovjeka zauvijek bi ostala u njemu a nepredviđenost ljudskog ponašanja koja bi je mogla iskoristiti i u loše svrhe, bila je opasna i Sunce je odjednom shvatilo da je možda pogriješilo ali bilo je kasno za povratak. Dijete je prestalo plakati jer Sunčeva energija koja mu ušla u svaki atom tijela oslobodila ga svake boli. U cijeloj pustinji nije bilo nikakvih ljudskih znakova života osim kolona žutih mrava koja su se približavala nedužnom djetetu. Sad kad je Sunce svojom zrakom oživilo već polumrtvo dijete i ulilo mu svoju energiju u tijelo moglo ga je bez ikakvih posljedica podignuti u svoj zagrljaj ili pustiti da ga živa izjedu žuti mravi.
Iako je znalo da u zvijezdama nije zapisano da Sunce i čovjek dijele istu kolijevku, Sunce se smilovalo nad nedužnim djetetom, koje nije svojevoljno izabralo tako okrutnu sudbinu i podiglo ga u svoje naručje. Osluškujući otkucaje dječjeg srca zarumeni se od nepoznatog osjećaja u kojem su se ispreplitali tuga i sreća i briga i bojazan.
Tog predvečerja ono se nije kao i obično zadržalo nad jezerima, a i sjaj mu je od brige slabio. Ugledavši ga takvog zmajevi su odmah naslutili da se desilo nešto strašno. Svi su se u isti čas i oni sa jezera i oni iz šume podigli na noge, zalepršali svojim velikim krilima i poletjeli mu u susret.
Ugledavši u njegovim njedrima obgrljeno zrakama tek rođeno dijete, zmajevi u čudu i nevjerici prvi puta od kada znaju za sebe svojim tamnim, dubokim očima poprijeko pogledaju u tužno Sunčevo lice.
Pratili su ga sve do koljevke kada je nemoćno i zabrinuto bez uobičajenog sjaja, nježno spustilo djete u svoju kolijevku i ostalo nagnuto nad njime.
I suncokreti su osjećali veliku brigu koja se nadvila nad Kolijevkom života. Ugledavši dijete razgolače svoje veliko crno oko jače nego ikada. Zbunjene novonastalom situacijom, obuzme ih nepoznato uzbuđenje od kojeg počnu podrhtavati njihove žute latice koje su gusto obrubljivale okruglo lice nalik Suncu.
Najstariji i najmudriji od svih zmajeva usudi se progovoriti prvi: „Čovijek u Dolini postanka jedina je i najveća opasnost za sve nas ovdje pa i tebe Sunce drago.“
Svjesno istinitosti zmajevih riječi i upozorenja, Sunce obeća da ovo dijete što bespomoćno leži u Kolijevci života, neće zauvijek ostati u Dolini postanka. Ono će ga od malena učiti o svijetu gdje pripada, i kada dođe vrijeme u istim ovim skutima u kojima ga donjelo u njima će ga i vratiti među ljude. „ Kad jednom ode nikada više neće se sjećati nas i ove doline“, reklo je potišteno Sunce.
Imajući veliko povjerenje u njega zmajevi su prihvatili dijete i zajedno sa Suncem spasili mu život hraneći ga zmajskim mlijekom. Bila je to djevojčica očiju svijetlih poput osunčana neba i kože tamne preplanule od Sunca. To je bilo najsretnije dijete na svijetu. Prva riječ koju je progovorila bila je „šaaa“, pa ju je Sunce nazvalo Šajn. Šajn je bila zaljubljena u Sunce isto kao svako dijete u svoju majku i čim bi se Sunce uzdiglo nad kolijevkom ona bi počela plakati. Ni ples suncokreta, ni šuškanje sjemenki nije ju moglo umiriti. Mladi zmajevi zavoljeli su Šajn i čim bi čuli njen prodorni plač koji im parao uši doletjeli bi i zabavljali je svojim akrobacijama, a ona se smijala da je njenim grohotnim smijehom odzvanjala cijela dolina . Kroz neko vrijeme bila je već toliko spretna da bi ispuzala iz kolijevke i uz pomoć suncokretovih stabljika za koje se je pridržavala naučila hodati. Sunce je od tada više nije nalazilo u kolijevci već bi je moralo tražiti između cvijetova. A kada je dovoljno ojačala penjala se suncokretima na glave i zaklanjala im jedino oko, a oni su to strpljivo podnosili jer su znali da ni Suncu nije lako s njom izaći na kraj. Umorno Sunce niti jednu večer nije moglo zaspati a da joj ne ispriča kud je putovalo i sve što je tog dana vidjelo. Molila je ona Sunce da je nosi u visine ali ono je odbilo njenu molbu objasnivši joj da je još previše mala za tako visoki let. I kad bi ono prešlo ledenjake Šajn bi ispuštajući urlike dozvala svoje najbolje prijatelje zmajeve i molila ih suznih očiju i podignutih ruku da je dignu u visine. Letjela je na leđima zmajeva preko guste šume do Raspjevanih jezera. Tu bi s njihovih leđa skakala u bistru jezersku vodu u kojoj je plivala baš kao i prava čovječja ribica. Oni su je pazili kao oko u glavi i Sunce je to znalo i nikada im nije prigovaralo.
Vraćali bi je u kolijevku prije Sunčeva povratka, a ona je onda zajedno sa suncokretima nestrpljivo dočekivala njegov povratak i jednako se veselila Suncu i suncokretovu vatrometu sjemenkama. Jednoga dana kada je već dovoljno narasla prešla je cijelu dolinu i došla na mirisna zelena polja kojima je odzvanjalo isprekidano zrikanje mnogobrojnih skakavaca koji su veselo poskakivali visoko iznad trave. Trava je bila viša od nje i dok je trčala kroz nju smijala se od dragosti kako su je golicale zelene vlati trave. Svojom živošću isprepadala je sve velike crvene skakavce i sve zečeve u polju.
U kasno predvečerje kad se Sunce vratilo i nije je našlo u kolijevci , ni u društvu zmajeva, ni u polju suncokreta, osjetilo je jaku bol u prsima. Od straha da se Šajn izgubila cijelo se zacevenilo kao žarka krv. Ta crvena svjetlost koja je obasjala sav kraj pozvala je svih na uzbunu. Zmajevi su oblijetali cijelo područje ne bi li je ugledali, a Sunce se uzdiglo i cijeli svijet je zaprepašteno gledao u crveno noćno nebo. Svi su u strahu govorili da je nastala nepredviđena pomrčina Sunca. Trajalo je to kratko jer je Sunce ubrzo ugledalo Šajn na rubu ponora u kojima je ključala užarena zemlja.
Prvi puta od kada ju je pronašlo u pustinji Sunce je pružilo svoju zraku i podiglo je u svoje sk
ute. Nije se ljutilo, nije ju grdilo ali je u oku osijetilo neku vlažnost. Znalo je da je došlo vrijeme rastanka. Tu noć Sunce i Šajn pripijeni jedno uz drugo ležali su u svojoj kolijevci. Sunce je cijelu noć probdijelo budno osluškujući zadnji puta disanje djeteta i upijajući njen topli dah. Ni suncokreti nisu spavali. Njihovo budno crno oko milovalo je pogledom tu nestašnu djevojčicu koja im je zadala podosta problema. I zmajevi su tu noć ostali budni pored kolijevke života. U mukloj tišini predosjećali su da ih Šajn u zoru napušta.
U ranu zoru, ranije nego inače slabije obasjano Sunce se podiglo iz kolijevke noseći u svojim njedrima sanjivo dijete. Suncokreti su podrhtavali gledajući u taj prizor, a zmajevi su vjerno pratili Sunce do vrhova ledenjaka.
Dugo je već Sunce obasjavajući Zemlju razmišljalo o trenutku kada se Šajn bude morala vratiti među ljude. Nešto duboko u srcu govorilo mu je da bi za nju radoznalu, svojeglavu, upornu, nesputavanu i slobodnu najbolje bilo u oazi na početku pustinje. To je mjesto bilo jedno od rijetkih koje je zadržalo svu snagu i ljepotu prirode. Ono je bilo dragulj pustinje. Jezero koje je bilo smješteno u središtu oaze sličilo je jezerima na kojima se Šajn igrala sa zmajevima. Okruživale su ga bogate palme datulja i bujna vegetacija. Bile su tu plantaže naranči, polja kukuruza u kojima su rasli suncokreti i bujni vrtovi koji su davali svoje plodove. Bilo je to čarobno mjesto u kojem je čovijek disao punim plućima.
Pleme koje je tu živjelo bilo je mudro, zdravo i slobodno. Živjelo je u skladu s prirodom. Duhovnost su poštivali iznad svega i znali su se od pamtivjeka oduprijeti svim nevoljama.
Znalo je Sunce da će je pleme prigrliti isto kao što je to i ono samo učinilo prije nekoliko godina. A isto tako nešto duboko u njemu željelo je da Šajn bude najbliže što čovijek može biti Kolijevci života.
Šajn je bila još uvijek dovoljno mala da zavoli nove roditelje i zaboravi Dolinu postanka.
Sunce je obgrlilo zadnji puta svojim toplim zlatnim zrakama. Vrelim usnama nježno joj dotaklo lice, a ona se samo u dubokom snu promeškoljila. Prvi puta od kada postoji iz oka mu sklizne vrela suza koja padne u pustinju i čija tuga u pijesku napravi vreli bunar.
Pričali su ljudi da u pustinji postoji vreli bunar ali nedajbože nikome da zaviri u njegovu vodu jer će zauvijek njime zavladati neopisiva tuga od koje će na kraju i umrijeti.
Kada je Šajn otvorila svoje sjajne okice ležala je u toplu pijesku ispod palme a ispred nje na prekrasnim bijelim konjima koje je prvi puta ugledala, sjedili su mladi muškarac i žena u dugim bijelim pamučnim haljinama. Duga tamna kosa žene dodirivala je sjajnu bijelu konjsku dlaku. Šajn je osjećala toplinu koja je dopirala iz to dvoje neobičnih stvorenja. Dok je žena spretno skočila s konja Šajn se podigla na nogice i svojim dlanom na kojemu je zauvijek ostala rupa kojom ju Sunce obilježilo prekrila je oči. Kroz rupicu gledala je u prelijepu ženu koja joj se približavala. Ona ju nježno podigla u svoje naručje dok joj uzbuđeno srce udaralo poput udaraljki bubnjeva .
Šajn je veselo u naručju svoje majke pomahala Suncu dok je otac tajanstvena lica kao i svi u plemenu, sjahao sa konja, raširio ruke prema Suncu i duboko se naklonio. Svi troje stajali su ispod Sunca koje ih ispunjavalo ljubavlju.
Taj dio svijeta zauvijek je ostao neotkriven.
Zadnje šta je čovjek otkrio na putu prema tamo bila je nepregledna pustinja, koja je još iz davnina nosila ime Tajanstveno Oko Svijeta.
Oduvijek su ljudi željeli prijeći Tajanstveno Oko Svijeta i otkriti njegovu tajnu ali svi pokušaji kroz stoljeća ostali su bezuspješni. Mnogi pustolovi, istraživači, učenjaci, razno razni radoznalci koji su jednom zakoračili u unutrašnjost pustinje, zauvijek su ostali u njoj.
Pričalo se da je pustinjski pijesak živ i da je u unutrašnjosti sve žući. Gazeći ga, čovijek ni ne primjeti da je počeo gaziti žute mrave sitne kao zrnca pijeska. Tek kad bi osjetio bol u nogama, ugledavši ih, užasnuo bi se od tog saznanja ali bilo bi kasno za povratak. Uza sve to ljudska radoznalost nikada nije mirovala pa je čovjek s otkrićem letjelica pokušao preći Tajanstveno Oko Svijeta, ali bi uvijek nestao bez traga kao i svi oni stoljećima prije. Sigurno je jedino to, da pustinja krije mnogo kostiju. Zato su ljudi vjerovali da iza pustinje ne postoji više ništa. Vjerovali su da je Tajanstveno Oko Svijeta ujedno i kraj svijeta.
Zbog velikog stresa koji je obuzimao ljude mnogi su se začahurili u sebe. Skoro pa su postali živi roboti isprogramirani samo za rad i spavanje. Moćnici kojima je svijet bio raj na zemlji nisu spavali. Njima nikada ništa nije bilo dovoljno i uvijek su htjeli još više. Na sve moguće načine iskorištavali su prirodu i njezina bogatstva pretvarali u zlatne šipke koje su čuvali u najčuvanijim sefovima. Pustinja im je bila trn u oku. Trn koji ih je žuljao i kojeg su htjeli pošto poto držati u svojim rukama.
Priče o Zdencu života koji se smjestio na samom kraju pustinje i u kojem se mogu naći odgovori na sva postavljena pitanja , pa čak odgovor na pitanje koji je smisao ovog života, golicao je radoznalost ljudi još od pamtivijeka pa sve do dana današnjeg. On je oduvijek bio inspiracija mnogih umjetnika.
U rubnim dijelovima pustinje gdje su još postojale prekrasne oaze živjelo je rijetko pustinjsko pleme koje je oduvijek odbacivalo svaki dodir s civilizacijom. Ljudi su ih od davnina zvali ukletim plemenom. Njihova uska, oštrim crtama iscrtana, tamnoputa lica bila su kao zaključani kovčezi u kojima se kriju mnoge tajne. I nikad nikome nije uspijelo zaviriti u njihovu unutrašnjost. Svi oni koji su od plemena zahtjevali da im otkrije tajnu pustinje postali bi prokleti.
Mnogima je pješčana prašina oduzela vid, neki su slušajući plemenske bubnjeve skroz poludjeli i glavom bez obzira trčali u pustinju dok ih nije pustinjski pjesak progutao ili ih pak ugriz crnog pustinjskog škorpiona usmrtio. Bezbroj različitih prokletstva padalo bi na nasilnike koju su po svaku cijenu željeli otkriti tajnu koju krije pustinja.
Malobrojno pustinjsko pleme sporazumjevalo se govorom tijela koji je bio nepoznat ostalom dijelu svijeta. Amajlija koju su nosili oko vrata, na kojoj je bilo ucrtano oko iz kojeg su izlazile sjajne zrake, bila je njihov zaštitni znak.
Oni su jedini znali gdje u pustinji završava nevidljiva granica njihove slobode i nikad je nisu prešli. I jedino oni mogli su visoko na nebu vidjeti gdje završava Tajanstveno Oko Svijeta.
Na mjestu gdje pustinja prestaje počinju se uzdizati najveći planinski lanci. Njihovi vrhovi bili su prekriveni ledom. Na tako velikoj visini led koji se sjajio svojom bjelinom neprimjetno se spajao s nebom i nije se moglo razlučiti gdje prestaju planine a počinje nebo. Čovjek nije ni znao da one postoje i njegovo oko kad bi u najvećoj daljini dosegnulo planinske vrhove vj
erovalo je da je to nebo.S druge strane planina bio je zadivljujući pogled. Kako su se ledenjaci topili tako su se sljevali bezbrojni bistri potoci čije je žuborenje završavalo u podnožju planina, gdje su se na najsjajnijoj sunčevoj svjetlosti blistala svojom prozirnošću duboka planinska jezera.
Nad njima su po cjele dane nadljetali mladi zmajevi. Utrkivali se tko će se više dignuti u visine i čiji će spust biti brži i ljepši. Njihovim vatrolomijama nije bilo kraja. Iako je čovjek vjerovao da su zmajevi davno izumrli oni su uspjeli preživjeti bježeći pred ljudskom okrutnošću. Samo oni najuporniji, najizdrživljiji i najhrabriji uspjeli su preletjeti visoke ledenjake i tu na Raspjevanim jezerima stvoriti svoju oazu mira.
Vjerovali su da ih je neka viša sila tjerana zmajskom sudbinom dovela na mjesto njihovih predaka i da u tim dubokim jezerima živi najveći od svih, besmrtni zmaj sa sedam glava, koji čuva jezera od nepozvanih gostiju. Mladi zmajići zmijskih glava na kojima su se caklile velike, vragolaste oči , a od umora iz dugih tankih ustiju izvirivao im oštar račvast jezik, u predvečerje dana ispružili bi svoja vitka tjela prekrivena neprobojnim ljuskama na obalu i slušali pjev koji je izlazio iz jezera uvjereni da ih pozdravlja njihov praprapraprašukundeda zmaj. Veselili bi se kad bi ugledali male čovječje ribice koje su ponekad iskakale iz vode. Zvali su ih Maljušnim zmajevima.
Stari zmajevi dane su provodili nadlijetajući najgušću šumu na svijetu. U nju nikada čovjek nije zakoračio pa je nikada nitko nije ni krčio ni sjekao.
Nakon duga nadlijetanja oni bi zauzeli najviša mjesta u krošnjama prastarog zimzelenog drveća. Od tud su svojim oštrim vidom budno motrili podnožje šume ne bi li ugledali koju divlju zvijer i svojim brzim, spretnim letom zaskočili je oštrim orlovskim kandžama.
Šuma je odisala nekom nepredvidljivom tajanstvenošću. Sunce jedva da je i prodiralo u njezinu unutrašnjost. Bilo je tu svakojakih divljih i najčudnijih životinja, opasnih zvijeri , otrovnih zmijurina, velikih insekata.
U podnožju rijetkih debla mogla su se vidjeti prekrasno izrezbarena okna iza kojih su se krili šumski patuljci. Mali poput palca, vrijedni i veseli živjeli su mirno u najstarijoj šumi na svijetu. Oni stanovnici šume koji bi ih uspjeli ugledati , a rijetko bi to bilo, znali su da im se taj dan sreća osmijehnula.
Iz gustih krošnji dopiralo je tisuću različitih zvukova, najšarolikiji cvrkut, zvižduci kratki i dugi, isprekidani i jednolični, tuckanje poput udaraljki, lepršanje, kreštenje.
Samo su zmajevi mirno poput kamenih kipova sjedili na najdebljim i najvišim granama krošnji a njihov vid dosezao je sve do dugih mračnih ponora koji su se vidjeli u daljini. Nije bilo teško uočiti ih zbog razrjeđenog dima koji se je izdizao nad njima. Jedino zmajevi su znali tajnu ponora jer su dobro razumjeli govor vatre koja je tinjala duboko u njima. Sklopili su prešutni sporazum i zakl
eli se da će i oni u visinama kao i ponori u nizinama svojim životima čuvati put do Koljevke života.Niti jedna zvijer nije mogla preći ponor a da ne bi živa upala u njega i niti jedna opasnost nije se mogla vinuti u visine i preletjeti ponore, a da ne bude spržena vatrenim zmajskim bljuvotinama.
Ponori su nakon pustinje, ledenjaka, dubokih jezera i najgušće tajanstvene šume bili zadnja nepremostiva prepreka ali ne do Zdenca života koji je davao sve odgovore, već do Koljevke života od kuda je sve počelo.
Tu iza ledenjaka, gdje čovjek nikada nije kročio, zrak je bio poput viline pjesme koja je svakog tko ju čuje činila blaženim. Svaki udisaj takvog zraka koji se nije mogao pronaći ni u najboljim bolnicama tamo preko planina, udahnuo bi nanovo osjećaj ispunjenosti, sreće i blaženstva. Zbog njega ni velika Sunčeva toplina nije mogla nikome štetiti čak ni kad bi se Sunce približilo tlu.
A prije ledenjaka ljudi su svojom nemarnošću, upotrebom kemikalija zagadili zrak koji udišu i tako oštetili ozon koji je bio nevidljivi prozor između njih i Sunca. Prozor koji je štitio Sunce od zagađenja a ljude od njegova zračenja. Kako je prozor između ljudi i Sunca nestajao, tako su se i ljudi počeli skrivati od Sunca kao od zaraze, baš u njegovom najljepšem i najvišem sjaju.
Svi oni koji nisu mogli izbjeći dodir sa Suncem oblačili su laganu čim svjetliju odjeću s dugim rukavima da bi spriječili svaki dodir s njime. Glave su prekrivali šeširima ili su u rukama držali bijele suncobrane. Oni narcisoidni, najviše preplašeni uz sve to nanosili su na lice debele naslage zaštitne kreme i poput bijelih klauna izrugivali se Suncu. Divili su mu se samo u trenucima kada je nestajalo iza planina.
Ono je znalo da za ljude nema opasnije dobrote od spontane, iskrene dobrote, pa nije osuđivalo njihovu dvoličnost. Njegovo veliko srce prepuno ljubavi isijavalo je neopisivu toplinu od koje je i samo bilo užareno ali nije moglo učiniti ništa da je smanji kao i čovijek kad ne može kontrolirati svoju sreću ili bol, sve dok ne bi uveče umorno od isijavanja u najšuškavijoj koljevci sklopilo umorne oči.
Znalo je Sunce da njegovo isijavanje kroz uništen ozon može štetiti ljudima pa se nikada nije spuštalo previše blizu kao tu iza ledenjaka. A znalo je isto tako da bi se život na Zemlji ugasio bez njegove topline. Ljudi bi postali tužni i bezvoljni. U mraku biljke bi prestale cvjetati, ptice cvrkutati, tuga i vječni mrak bi svijetom zavladali.
Zato je ono često prelazilo ledenjake i svoju ljubav i radost ponekad poklanjalo u dugi, a često kad bi se sakrilo iza obzora poklanjalo je prekrasne zalaze. Pustilo bi svoju maštu na volju i močilo duge zrake u ognju ponora, pa njegovim žarom ocrtavalo nebom narančaste, crvene, ljubičaste, tamno plave obrise oblaka, a cijelo nebo zasjenčalo roza ili već kako ga taj dan volja.
Na jezerima se osjećala jaka toplina Sunca koje se najviše od svega voljelo spuštati tik na dohvat jezerske bistre vode, koja se na njegovoj žarkoj svjetlosti presijavala od svjetlo plavog do svjetlo zelenog. Ni jezerima ni zmajevima nije smetala tolika blizina Sunca koje se poput razigrana djeteta svako predvečerje na povratku tu zadržavalo, nadvivši se naširoko uzduž i poprijeko cijele vodene površine, raširivši svojih bezbroj sjajnih zlaćanih zraka i veselo smješkajući se spuštalo ih u dubinu jezera, ogledavajući svoj lik u zrcalnoj vodi.
Nad ponorima iz otvorene zemljine kore čulo se je krčkanje nemirna podzemlja. U daljini preko širokih ponora protezala se nepregledna zelena ravan. Zelena i svježa od jutarnje rose što ju pojila. Visoka zelena trava lagano se njihala na nježnom noćnom povjetarcu koji se spuštao sa ledenjaka da bi joj udahnuo svježi dah.
U daljini su se vidjeli kako niču iz trave zatvoreni žutim kapicama, još uvijek u duboku snu, mladi suncokreti. Hodajući u daljinu bilo ih je sve više i bili su sve veći i veći.
Veličanstveni poput papinske garde, ponosno su stajali u nepreglednim redovima. Savršeno čvrsto građeni, najljepši i najveći suncokreti na svijetu.
Bili su to najsretniji suncokreti koji postoje. Njihova sreća ih je činila tako veličanstvenima. I dan danas svi ostali suncokreti razasuti po svijetu imaju samo jednu želju, da se njihovo rasuto sjeme vine u visine i nošeno vjetrom vrati u Dolinu postanka i bude dio počasne garde koja čuva Kolijevku života.
U samu središtu suncokretova polja prostrla se satkana od zlatnih suncokretovih sjemenki, duboka i okrugla, najšuškavija koljevka. U njenoj mekoći spavalo je najsjajnije i najtoplije biće na svijetu, Sunce. Spavalo je na leđima, raširivši bezbroj svojih zrakastih ručica, i nije moglo ni u snu sakriti svoj sjaj, iako ga svake noći uvlačilo duboko u sebe.
Kad se Sunce rano zorom počme meškoljiti i kad počmu šuškati zlatne sjemenke ispod bezbroj savijenih zraka koje se provlače kroz njih, suncokreti lagano otvaraju svoje izbočeno, veliko crno oko.
Svi njihovi pogledi upereni su od tog časa, pa sve do ponovnog sna u to toplo, okruglo i najljepše stvorenje u svemiru.
Sunce im je davno udahnulo život stvorivši ih na svoju sliku i priliku. Vodilo ih kroz život i brinulo se o njima. Suncokretova ljubav prema Suncu bila je apsolutna i slijepa za sve drugo. Štovali su ga poput božanstva. Prošla su mnoga stoljeća od kad su mu se njihovi preci zakleli na vječnu vjernost. Sve do dana današnjeg oni s velikim ponosom i dostojanstvom stoje uz Sunčevu koljevku skrivajući je i čuvajući svojim tjelima. Bude se zorom zajedno sa njime i svako jutro daruju mu poglede pune ljubavi, dok ono otvara svoje sjajne okice i pruža svoje nježne zrake prema njima poželjevši im dobro jutro.
I ono samo u tim trenucima upija ljepotu svojih najdražih cvjetova, najvjernijih prijatelja a iz njega ponovo izlazi potisnuti sjaj i sve veća toplina koja ga lagano podiže u visine, dok ga suncokretovo crno oko budno prati, ne skrećući pogled ni na trenutak.
Svakodnevno se Sunce uzdiže visoko iznad ledenjaka i prelazi na onu stranu planine da bi obasjalo svojim sjajom sve ljude , životinje i svu prirodu na svijetu. Da im udahne svoju ljubav, svoju energiju, svoju toplinu koja će im ugrijati srca.
Najveća je sreća i veselje vladala u polju suncokreta kada bi tužni suncokreti puni iščekivanja ponovno ugledali svog jedinog obožavanog stvoritelja. Svoje božanstvo. Od silne radosti u tim trenucima poput najljepšeg vatrometa raspršivali bi iz svojih skuta najdraže, najmekše, najsjajnije sjemenke i činili koljevku najudobnijom i najsjajnijom koljevkom na svijetu.
Drugi dio
Jednog toplog ljetnog dana Sunce je na povratku kući iako je bilo jako visoko nasred pustinje primjetilo točku drukčiju od boje pjeska. Zaustavilo se na tren i pažljivo osmatralo točku. Iz te udaljenosti nije moglo razaznati o čemu se radi pa ga ispuni neka čudna radoznalost i spusti se koju milju niže. Cijelo to vrijeme pažljivo je osmatralo točkicu u pijesku ali ona se nije pomicala pa Sunce ispruži do nje svoju najdužu zraku.
U tom trenutku i samo se spustilo još malo niže i kad je shvatilo da se radi o tek rođenom djetetu, njegova zraka je već dotakla njegov nepomični dlan i svojom vrućinom napravila okruglu rupu u dlanu djeteta. Izazvano velikom boli dijete zaplače i Sunce shvati da je živo. Nikad se ne zna da li bi Sunce učunilo to što je učinilo da je na vrijeme znalo da se radi o čovjeku, jer do tada ono svojom zrakom nije obilježilo niti jednog čovjeka. Energija koja bi tako ušla u čovjeka zauvijek bi ostala u njemu a nepredviđenost ljudskog ponašanja koja bi je mogla iskoristiti i u loše svrhe, bila je opasna i Sunce je odjednom shvatilo da je možda pogriješilo ali bilo je kasno za povratak. Dijete je prestalo plakati jer Sunčeva energija koja mu ušla u svaki atom tijela oslobodila ga svake boli. U cijeloj pustinji nije bilo nikakvih ljudskih znakova života osim kolona žutih mrava koja su se približavala nedužnom djetetu. Sad kad je Sunce svojom zrakom oživilo već polumrtvo dijete i ulilo mu svoju energiju u tijelo moglo ga je bez ikakvih posljedica podignuti u svoj zagrljaj ili pustiti da ga živa izjedu žuti mravi.
Iako je znalo da u zvijezdama nije zapisano da Sunce i čovjek dijele istu kolijevku, Sunce se smilovalo nad nedužnim djetetom, koje nije svojevoljno izabralo tako okrutnu sudbinu i podiglo ga u svoje naručje. Osluškujući otkucaje dječjeg srca zarumeni se od nepoznatog osjećaja u kojem su se ispreplitali tuga i sreća i briga i bojazan.
Tog predvečerja ono se nije kao i obično zadržalo nad jezerima, a i sjaj mu je od brige slabio. Ugledavši ga takvog zmajevi su odmah naslutili da se desilo nešto strašno. Svi su se u isti čas i oni sa jezera i oni iz šume podigli na noge, zalepršali svojim velikim krilima i poletjeli mu u susret.
Ugledavši u njegovim njedrima obgrljeno zrakama tek rođeno dijete, zmajevi u čudu i nevjerici prvi puta od kada znaju za sebe svojim tamnim, dubokim očima poprijeko pogledaju u tužno Sunčevo lice.
Pratili su ga sve do koljevke kada je nemoćno i zabrinuto bez uobičajenog sjaja, nježno spustilo djete u svoju kolijevku i ostalo nagnuto nad njime.
I suncokreti su osjećali veliku brigu koja se nadvila nad Kolijevkom života. Ugledavši dijete razgolače svoje veliko crno oko jače nego ikada. Zbunjene novonastalom situacijom, obuzme ih nepoznato uzbuđenje od kojeg počnu podrhtavati njihove žute latice koje su gusto obrubljivale okruglo lice nalik Suncu.
Najstariji i najmudriji od svih zmajeva usudi se progovoriti prvi: „Čovijek u Dolini postanka jedina je i najveća opasnost za sve nas ovdje pa i tebe Sunce drago.“
Svjesno istinitosti zmajevih riječi i upozorenja, Sunce obeća da ovo dijete što bespomoćno leži u Kolijevci života, neće zauvijek ostati u Dolini postanka. Ono će ga od malena učiti o svijetu gdje pripada, i kada dođe vrijeme u istim ovim skutima u kojima ga donjelo u njima će ga i vratiti među ljude. „ Kad jednom ode nikada više neće se sjećati nas i ove doline“, reklo je potišteno Sunce.
Imajući veliko povjerenje u njega zmajevi su prihvatili dijete i zajedno sa Suncem spasili mu život hraneći ga zmajskim mlijekom. Bila je to djevojčica očiju svijetlih poput osunčana neba i kože tamne preplanule od Sunca. To je bilo najsretnije dijete na svijetu. Prva riječ koju je progovorila bila je „šaaa“, pa ju je Sunce nazvalo Šajn. Šajn je bila zaljubljena u Sunce isto kao svako dijete u svoju majku i čim bi se Sunce uzdiglo nad kolijevkom ona bi počela plakati. Ni ples suncokreta, ni šuškanje sjemenki nije ju moglo umiriti. Mladi zmajevi zavoljeli su Šajn i čim bi čuli njen prodorni plač koji im parao uši doletjeli bi i zabavljali je svojim akrobacijama, a ona se smijala da je njenim grohotnim smijehom odzvanjala cijela dolina . Kroz neko vrijeme bila je već toliko spretna da bi ispuzala iz kolijevke i uz pomoć suncokretovih stabljika za koje se je pridržavala naučila hodati. Sunce je od tada više nije nalazilo u kolijevci već bi je moralo tražiti između cvijetova. A kada je dovoljno ojačala penjala se suncokretima na glave i zaklanjala im jedino oko, a oni su to strpljivo podnosili jer su znali da ni Suncu nije lako s njom izaći na kraj. Umorno Sunce niti jednu večer nije moglo zaspati a da joj ne ispriča kud je putovalo i sve što je tog dana vidjelo. Molila je ona Sunce da je nosi u visine ali ono je odbilo njenu molbu objasnivši joj da je još previše mala za tako visoki let. I kad bi ono prešlo ledenjake Šajn bi ispuštajući urlike dozvala svoje najbolje prijatelje zmajeve i molila ih suznih očiju i podignutih ruku da je dignu u visine. Letjela je na leđima zmajeva preko guste šume do Raspjevanih jezera. Tu bi s njihovih leđa skakala u bistru jezersku vodu u kojoj je plivala baš kao i prava čovječja ribica. Oni su je pazili kao oko u glavi i Sunce je to znalo i nikada im nije prigovaralo.
Vraćali bi je u kolijevku prije Sunčeva povratka, a ona je onda zajedno sa suncokretima nestrpljivo dočekivala njegov povratak i jednako se veselila Suncu i suncokretovu vatrometu sjemenkama. Jednoga dana kada je već dovoljno narasla prešla je cijelu dolinu i došla na mirisna zelena polja kojima je odzvanjalo isprekidano zrikanje mnogobrojnih skakavaca koji su veselo poskakivali visoko iznad trave. Trava je bila viša od nje i dok je trčala kroz nju smijala se od dragosti kako su je golicale zelene vlati trave. Svojom živošću isprepadala je sve velike crvene skakavce i sve zečeve u polju.
U kasno predvečerje kad se Sunce vratilo i nije je našlo u kolijevci , ni u društvu zmajeva, ni u polju suncokreta, osjetilo je jaku bol u prsima. Od straha da se Šajn izgubila cijelo se zacevenilo kao žarka krv. Ta crvena svjetlost koja je obasjala sav kraj pozvala je svih na uzbunu. Zmajevi su oblijetali cijelo područje ne bi li je ugledali, a Sunce se uzdiglo i cijeli svijet je zaprepašteno gledao u crveno noćno nebo. Svi su u strahu govorili da je nastala nepredviđena pomrčina Sunca. Trajalo je to kratko jer je Sunce ubrzo ugledalo Šajn na rubu ponora u kojima je ključala užarena zemlja.
Prvi puta od kada ju je pronašlo u pustinji Sunce je pružilo svoju zraku i podiglo je u svoje sk
ute. Nije se ljutilo, nije ju grdilo ali je u oku osijetilo neku vlažnost. Znalo je da je došlo vrijeme rastanka. Tu noć Sunce i Šajn pripijeni jedno uz drugo ležali su u svojoj kolijevci. Sunce je cijelu noć probdijelo budno osluškujući zadnji puta disanje djeteta i upijajući njen topli dah. Ni suncokreti nisu spavali. Njihovo budno crno oko milovalo je pogledom tu nestašnu djevojčicu koja im je zadala podosta problema. I zmajevi su tu noć ostali budni pored kolijevke života. U mukloj tišini predosjećali su da ih Šajn u zoru napušta.U ranu zoru, ranije nego inače slabije obasjano Sunce se podiglo iz kolijevke noseći u svojim njedrima sanjivo dijete. Suncokreti su podrhtavali gledajući u taj prizor, a zmajevi su vjerno pratili Sunce do vrhova ledenjaka.
Dugo je već Sunce obasjavajući Zemlju razmišljalo o trenutku kada se Šajn bude morala vratiti među ljude. Nešto duboko u srcu govorilo mu je da bi za nju radoznalu, svojeglavu, upornu, nesputavanu i slobodnu najbolje bilo u oazi na početku pustinje. To je mjesto bilo jedno od rijetkih koje je zadržalo svu snagu i ljepotu prirode. Ono je bilo dragulj pustinje. Jezero koje je bilo smješteno u središtu oaze sličilo je jezerima na kojima se Šajn igrala sa zmajevima. Okruživale su ga bogate palme datulja i bujna vegetacija. Bile su tu plantaže naranči, polja kukuruza u kojima su rasli suncokreti i bujni vrtovi koji su davali svoje plodove. Bilo je to čarobno mjesto u kojem je čovijek disao punim plućima.
Pleme koje je tu živjelo bilo je mudro, zdravo i slobodno. Živjelo je u skladu s prirodom. Duhovnost su poštivali iznad svega i znali su se od pamtivjeka oduprijeti svim nevoljama.
Znalo je Sunce da će je pleme prigrliti isto kao što je to i ono samo učinilo prije nekoliko godina. A isto tako nešto duboko u njemu željelo je da Šajn bude najbliže što čovijek može biti Kolijevci života.
Šajn je bila još uvijek dovoljno mala da zavoli nove roditelje i zaboravi Dolinu postanka.
Sunce je obgrlilo zadnji puta svojim toplim zlatnim zrakama. Vrelim usnama nježno joj dotaklo lice, a ona se samo u dubokom snu promeškoljila. Prvi puta od kada postoji iz oka mu sklizne vrela suza koja padne u pustinju i čija tuga u pijesku napravi vreli bunar.
Pričali su ljudi da u pustinji postoji vreli bunar ali nedajbože nikome da zaviri u njegovu vodu jer će zauvijek njime zavladati neopisiva tuga od koje će na kraju i umrijeti.
Kada je Šajn otvorila svoje sjajne okice ležala je u toplu pijesku ispod palme a ispred nje na prekrasnim bijelim konjima koje je prvi puta ugledala, sjedili su mladi muškarac i žena u dugim bijelim pamučnim haljinama. Duga tamna kosa žene dodirivala je sjajnu bijelu konjsku dlaku. Šajn je osjećala toplinu koja je dopirala iz to dvoje neobičnih stvorenja. Dok je žena spretno skočila s konja Šajn se podigla na nogice i svojim dlanom na kojemu je zauvijek ostala rupa kojom ju Sunce obilježilo prekrila je oči. Kroz rupicu gledala je u prelijepu ženu koja joj se približavala. Ona ju nježno podigla u svoje naručje dok joj uzbuđeno srce udaralo poput udaraljki bubnjeva .
Šajn je veselo u naručju svoje majke pomahala Suncu dok je otac tajanstvena lica kao i svi u plemenu, sjahao sa konja, raširio ruke prema Suncu i duboko se naklonio. Svi troje stajali su ispod Sunca koje ih ispunjavalo ljubavlju.
19. kol 2009.
Pepeo od kamena
U dalekom svijetu gdje su prestali svi putovi, gdje su vode presušile, gdje su se šume osušile, samo još jedna nit držala je Sunce da ne padne na Zemlju i zauvijek se ohladi.
Život je sličio na čovjeka bez udova, na zmiju bez kože, na urlik bez glasa.
Osjećaji su tu visjeli kao prazni okviri, nataloženi prašinom koja miruje i svakim danom postaje sve žuća, sve gušća , sve teža. Na prostranstvima osušenog bilja i betonskih ruševina stajala je umorna ali ponosna, jedna jedina kuća od kamena. Od nekada čvrstog, najčvršćeg sazidanog bijelog kamena ostalo je samo, na sve strane izbočeno, raspucalo crno sivo kamenje koje samo što se nije rastreslo uokolo i stopilo s prašnjavom zemljom u kojoj su se vidjeli ostaci nekada popločene terase. Između razbacanih ploča po podu nicalo je bodljikavo suho bilje. Ali nepokolebljiv ponos hladna kamena i njegova jaka postojanost sačuvale su toplu kamenu dušu i prkosile svakoj nedaći.
Ulaz u kućerak zjapio je rupom na kojoj nije bilo ni vrata. Nije bilo ničega što bi zaustavilo slučajnog prolaznika prije nego uđe. Mala dva prozorčića, sa svake strane jedan, bili su zatvoreni trulim daskama koje su se još uvijek nekako držale zakucane zarđalim čeličnim čavlima. Ponekad u mrtvoj tišini iz dasaka bi dopirao poput nježne muzike zvuk crvljeg škrgutanja.
Jutarnje sunce što je stajalo iza kuće, obasjavalo je cijeli taj krajolik, osim samog ulaza koji je zaštićen od kamenih zidova, jedini imao komadić hladovine.
Uz sam ćošak, iz dna kamena zida , izniklo je prekrasno stablo smokve. Njegovo deblo obilato gustim mliječnim sokom izdiglo se nad kućerkom i prekrilo ga širokom razgranatom krošnjom koja se spuštala do samog prozora. Njeni veliki kožnati, tamno zeleni listovi, skrivali su u svojim skutima najljepše kruškolike, mesnate, žute i ljubičaste smokve.
Ispod velike smokvine krošnje na drvenom stolcu, sklepanom od nekog suhog debla, sjedila je sva u bijelom najstarija baba iz tog dalekog svijeta.
Ispod bijela rupca izmigoljila je, kao zmija ispod vruća kamena, od srebrne kose ispletena, debela ko šaka, duga do poda, pletenica. Uska ramena i pomalo savijena leđa skrivala su snagu istog onog kamena koji ju je okruživao.
Ni ona sama nije znala ima li još života u toj divljini. Nije znala ni koliko je stara. Zaboravila je i ime svoje. Davno se je prestala pitati. U toj bezvremenskoj tišini čudno je piskutao njen glas dok je svojim hrapavim, pepeljasto sivim prstima, dodirivala deblo smokve. Njena žilava ruka i siva kora stabla stopile su se u jedno. Obojene istom bojom, išarane istim borama, osušene istom sušom.
„ Presušila voda što te zaljeva, presušila duša babina“, moli baba suze da bar zbog smokve navru, a suze skamenile, u kamen se i one pretvorile.
Godinama su se babine suze uljevale u duboki smokvin korijen i u tom ponoru neizvjesnosti hranile njene žile.
Slušajući babinu molitvu smokva zanjiše svoje listove, koji laganim titranjem prenose babi svoje misli. „ Ne brini babo zame“, drhteći šapuću listovi , „bez tebe mi ne treba mliječnog soka , niti ploda. Slana voda tvoja me je zaljevala , život nam je davala. Kada suze stanu teći i mi babo u kameni prah ćemo leći“.
Starica je lagano svojim koščatim prstima navukla maramu preko uska naborana lica. Ispred nje, na podu, stajao je nakovanj čije su žile bile čvršće i od čelika, a pored njega na prašnjavu tlu hrpica kamenja koje je svakodnevno otpadalo sa starih zidina . Uzela je u ruke željezni bat, koji se sjajio kao nov, izglancan kamenim prahom, a bio je stariji i od nje same. Stavljala je kamen po kamen na nakovanj i tukla ga sve dok ga ne bi pretvorila u prah. I tukla ga je, tukla , i tukla i tukla...isto kao i onog prvog dana, prije toliko mnogo godina. Ni prašina zdrobljena kamena nije mogla sakriti lice uboge samoće.
Jedino o čemu je mislila, jedino o čemu je sanjala, bio je kamen i pepeo od kamena. Ponekad samo , u danima teškim, kad je sunce svojim tijelom skoro doticalo kamen, starica je znala promrmljati: „U početku bijaše kamen“.
31. srp 2009.
NA PUTU SFINGE
I tako poput sfinge ležim na ulazu svog doma i smišljam zagonetke koje me je život naučio, a još uvijek nisam ni dovoljno stara, ni dovoljno mudra.
Ova mi je prva sinula:
Što ne vrijedi pišljivog boba, a ako ga nemaš gubiš sve što imaš, a ako ga previše imaš, obično nemaš ništa?
Druga:
S jedne strane sve doživljeno, sve viđeno, a s druge strane fantastične moguće priče, prekrasne, veličanstvene mogućnosti a ponekad tamne, zastrašujuće slike. Najčešće se isprepliću, a ponekad naprave procjep, dubok i hladan. Zamku u kojoj ničega nema. Nevidljive su niti što ih vežu. Šta je to ?
Treća:
Šta imaju zajedničko kiseli kupus i kamilica?
29. lip 2009.
6. svi 2009.
Bimbiružica
Nevidljiva, stojim na izvoru svog rođenja. Bučan, savršeno bistar i čist žubor vode nadjačao je svaki drugi zvuk.
Stojim prikrivena i gledam u izvor. Utihnuo je žubor vode a čuje se šaroliki ptičji pjev sljubljen u orkestar koji svira odu nadolazećem jutru. Zaustavio se tok, a iz bistre izvorske vode nadigla se bijela maglica. U polusvitanju dana gledam maglicu koja se rastvara pred mojim očima i vidim svoj prvi udah savršeno čistog zraka, i slušam svoj snažni novorođeni plač .
Ne znam od kuda su se na drugoj strani izvora, stvorile razigrane vile. Iz nekog neobjašnjivog razloga znam tko su.
Igra, je prva doletjela iznad mog malog tjelešca koje se ljuljuškalo u izvorskoj koljevci.
„ Smijeh je tvoj lijek i zato ćeš uvijek biti vesela i sretna kao ja, razigrana kao dijete, a lijepa kao cvijet koji treba malo vode, a puno Sunca“, veselo mi doviknula iz zraka.
Impresija, koja se našla tik uz nju vidno zadivljena, promatrala me bez riječi, širom otvorenih očiju.
Zadnja je doletjela Alegorija, ljuta što su je ove dvije preduhitrile i što mi nije prva poželjela dobrodošlicu. Napućenih usnica i polustisnutih očiju gledala je u mene. Nakon kratkog muka progovori:
„Boje ti svoje nedam, tragat ćeš za njima. Čuti ćeš najljepše tonove u glavi, niti jedan ispustiti nećeš, a tvoji stihovi nek zauvijek ostanu zaključani u tebi.“
„Zašto si to učinila?“- progovori iznenađeno Impresija. Poleti prema vodi i podigne me mokru u svoje naručje.Utihnuo je plač, a ona me nježno ispustila na meku travu ukrašenu jutarnjom rosom iz koje je virilo bezbroj bijelih tratinčica, spremnih baš kao i ja, otvoriti svoja srca novom jutru.
„Sve što imaš ili nemaš nikad ti neće stvarati prepreku da budeš ono što želiš jer ti si jedinstvena baš kao svaka od ovih tratinčica,“ nježno mi šaputala.
Na malom začuđenom licu pojavio se prvi osmijeh. Prepoznajem sebe. Male ručice pružam prema nebu i gledam Mjesec na zalazu koji mi maše i Sunce na izlasku koje me pozdravlja. Oduvjek sam znala da su mi oni udahnuli svoju snagu u tom svitanju dana, na izvoru mog rođenja.
Trgnuo me je zvuk lepršanja vilinskih krila.
Nevidljiva, iz prikrajka, gledam vile kako odlaze i znam da sam ja ona zadnja vila koja će odlučiti o sudbini djeteta.
P.S. Danas je moj sretni dan.... :DDD. U 15 i 30 zazvonio mi je mobitel, na kojem sam ugledala nepoznati broj.
-„Jeste vi Bimbiružica?“
-„Jesam!“
-“Jednoglasnom odlukom žiria od svih pristiglih priča, Vaša priča je izabrana da predstavlja Hrvatsku na finalnom takmičenju Foruma žena Mediterana iz Marseillea za kratku priču na temu „Ulica“.
JEEEEEEE!!!!!
Odo ja u Marsej.....
25. tra 2009.
Galebi se karaju
Samo za one koji vole blage „vruće priče“ ( nastavak na Obično naklapanje)
Doletjeli su s druge strane mora. Mladi galebovi željni dobre zabave i novih avantura.
Nakon dugog leta mrtvi umorni, sletjeli su u osamljenu uvalu. Izvalili se na leđa raširenih krila i neko vrijeme tako nepomično ležali. Spazio ih je galeb Marko. Dalmatinac koji je lijeno kružio iznad mora. Ugledavši ga, galebica Kiara stane na svoje tanašne nožice, i ne vjerujući svojim očima , gutala ga pogledom. Marko je bio pernatiji i veći od svih galebova koje je ikada vidjela. Njegovo tamnoputo atletski građeno tijelo presijavalo se na Suncu, a na glavi mu se isticalo tamno vjenčano ruho koje je označavalo da mu je vrijeme parenja, dok je Điđi , koji je doletio zajedno s njom, u usporedbi s njim , izgledao kao malo dijete s odraslim licem.
Vidjevši kako Kiara pohotno gleda Marka, Điđi glasno zakriče „, cara mia , to je primitivni krikkanac, kriii, kriii..“Primitivni ili ne, mislila je Kiara u svojoj glavici , rado bi ona pod njegova krila.
Marko odleti, a Kiara , napaljena njegovim izgledom, okrene se zatvorenih očiju s Markovom slikom prema Điđiju i počne umiljato kričati. Ne bi Điđija zvali uzalud „digić“ da on ne skoči odmah na noge, okrene Kiaru na trbuh i KRU, KRU, KRU..kratkim isprekidanim ponavljanjem, pomicao se napred nazad, dok je Kiara zamišljala tamnopute ruke oko struka i ispuštala dugačke krikiće, KUUUUU, KUUUUUUUU, sa kratkim stankama. Nije ni znala da Marko stoji pritajen u pozadini i svojim, crnim kao ugljen, očima prati svaki njen pokret. I kad se baš htio udobno namjestiti Điđi odmakne Kiaru od sebe. „ E Điđi moj, ne radi se to tako..“, pomislio je i odletio.
Drugi dan vratio se Marko u istu uvalu i vidi Kiaru samu kako leži i upija sunčeve zrake ne bi li dobila lijepu brončanu boju. S najšarmantnijim osmijehom doleti Marko do nje i zakriče pjvajući, „ lipoooo li je, lipooo li je, na laaažini suvoj ležat, na osami pored mora, naaa pučiniii tebe gledat...mooooja galebice...Mogu li Vam pravit društvo?“ upita je ljubazno. Pogleda ona u daljinu ne bi li vidjela Điđija i zakriče „ kuuusi,kuuusi...“ Marko se ponudi da je namaže kremom za sunčanje, a ona oduševljeno prihvati ponudu. Dok joj utrljavao kremu svojim jakim , a tako nježnim prstićima čija je plivaća kožica klizila glatko po njenim leđima, u trbušiću su joj zaplesali leptirići. Željno je očekivala da on spusti svoje prstiće malo niže, pa još niže. On ju je nježno milovao rukama od ulja dok je ona bila sve nestrpljivija, i u jednom momentu okrenula se prema njemu i zakričala, uzbuđeno „ kuuuzmii, kuuuzmii, kuuuzmii...“ „ Ma ča ti je sada, ča si se raskokodakala, tu san, neću ti pobić, ča ti ne bi kuuuzmilaa mene kaaaa?“ Kao da je jedva dočekala da joj to kaže, onako uzbuđena, sočna i vlažna skoči na Marka i svojim kljunom okljuni ga cijelog. Već vidno nestrpljivu, polako ju je podigao i namjestio na svoju raketu spremnu za let, koja ju je uzdigla u najviše daljine za koje nije mogla ni slutiti da postoje. Kričala je kao što ljudi vrišću vozeći se na vlaku smrti, dok nije potrošila svo gorivo njegove rakete. Gledao ju je dubokim pogledom i s blagim osmijehom dok je ona ponavljala „ mama mia, mama mia, mama mia ke kaco....“, „ e to ti je naša domaća, topla kaciola,,,“ smješkao se Marko.
U toj lansiranoj raketi koja je parala zrak Kiara nije ni primijetila da se od snage leta njeno perje raskostršalo kao nikada do sad. Marko ju je tako očerupanu nježno podigao sa svoje letjelice, pomilovao po glavici i dok mu se ona dalje umiljavala spustio je svoj kljun na njeno uho i nježno joj zakričao : „ ciao bella, moran kuuuurat, kuuurat i drugin galebican, kuuurat naše znamenitosti, kuu, kuu“.
Na povratku svojoj rivi , Marka trgne tanki glasić galeba koji mu je dolazio u susret. „kuuu..kuuu...karo amiko, ima li kod vas klubova za svinganje?“, „ Ma k vragu i svinganje, i cili pokvareni zapad, i ti muzuviru jedan “, zakriče Marko i odleti. Duboko je žalio Điđija koji je nesiguran u sebe tragao za tuđom seksualnom maštom.
Doletjeli su s druge strane mora. Mladi galebovi željni dobre zabave i novih avantura.Nakon dugog leta mrtvi umorni, sletjeli su u osamljenu uvalu. Izvalili se na leđa raširenih krila i neko vrijeme tako nepomično ležali. Spazio ih je galeb Marko. Dalmatinac koji je lijeno kružio iznad mora. Ugledavši ga, galebica Kiara stane na svoje tanašne nožice, i ne vjerujući svojim očima , gutala ga pogledom. Marko je bio pernatiji i veći od svih galebova koje je ikada vidjela. Njegovo tamnoputo atletski građeno tijelo presijavalo se na Suncu, a na glavi mu se isticalo tamno vjenčano ruho koje je označavalo da mu je vrijeme parenja, dok je Điđi , koji je doletio zajedno s njom, u usporedbi s njim , izgledao kao malo dijete s odraslim licem.
Vidjevši kako Kiara pohotno gleda Marka, Điđi glasno zakriče „, cara mia , to je primitivni krikkanac, kriii, kriii..“Primitivni ili ne, mislila je Kiara u svojoj glavici , rado bi ona pod njegova krila.
Marko odleti, a Kiara , napaljena njegovim izgledom, okrene se zatvorenih očiju s Markovom slikom prema Điđiju i počne umiljato kričati. Ne bi Điđija zvali uzalud „digić“ da on ne skoči odmah na noge, okrene Kiaru na trbuh i KRU, KRU, KRU..kratkim isprekidanim ponavljanjem, pomicao se napred nazad, dok je Kiara zamišljala tamnopute ruke oko struka i ispuštala dugačke krikiće, KUUUUU, KUUUUUUUU, sa kratkim stankama. Nije ni znala da Marko stoji pritajen u pozadini i svojim, crnim kao ugljen, očima prati svaki njen pokret. I kad se baš htio udobno namjestiti Điđi odmakne Kiaru od sebe. „ E Điđi moj, ne radi se to tako..“, pomislio je i odletio.
Drugi dan vratio se Marko u istu uvalu i vidi Kiaru samu kako leži i upija sunčeve zrake ne bi li dobila lijepu brončanu boju. S najšarmantnijim osmijehom doleti Marko do nje i zakriče pjvajući, „ lipoooo li je, lipooo li je, na laaažini suvoj ležat, na osami pored mora, naaa pučiniii tebe gledat...mooooja galebice...Mogu li Vam pravit društvo?“ upita je ljubazno. Pogleda ona u daljinu ne bi li vidjela Điđija i zakriče „ kuuusi,kuuusi...“ Marko se ponudi da je namaže kremom za sunčanje, a ona oduševljeno prihvati ponudu. Dok joj utrljavao kremu svojim jakim , a tako nježnim prstićima čija je plivaća kožica klizila glatko po njenim leđima, u trbušiću su joj zaplesali leptirići. Željno je očekivala da on spusti svoje prstiće malo niže, pa još niže. On ju je nježno milovao rukama od ulja dok je ona bila sve nestrpljivija, i u jednom momentu okrenula se prema njemu i zakričala, uzbuđeno „ kuuuzmii, kuuuzmii, kuuuzmii...“ „ Ma ča ti je sada, ča si se raskokodakala, tu san, neću ti pobić, ča ti ne bi kuuuzmilaa mene kaaaa?“ Kao da je jedva dočekala da joj to kaže, onako uzbuđena, sočna i vlažna skoči na Marka i svojim kljunom okljuni ga cijelog. Već vidno nestrpljivu, polako ju je podigao i namjestio na svoju raketu spremnu za let, koja ju je uzdigla u najviše daljine za koje nije mogla ni slutiti da postoje. Kričala je kao što ljudi vrišću vozeći se na vlaku smrti, dok nije potrošila svo gorivo njegove rakete. Gledao ju je dubokim pogledom i s blagim osmijehom dok je ona ponavljala „ mama mia, mama mia, mama mia ke kaco....“, „ e to ti je naša domaća, topla kaciola,,,“ smješkao se Marko.
U toj lansiranoj raketi koja je parala zrak Kiara nije ni primijetila da se od snage leta njeno perje raskostršalo kao nikada do sad. Marko ju je tako očerupanu nježno podigao sa svoje letjelice, pomilovao po glavici i dok mu se ona dalje umiljavala spustio je svoj kljun na njeno uho i nježno joj zakričao : „ ciao bella, moran kuuuurat, kuuurat i drugin galebican, kuuurat naše znamenitosti, kuu, kuu“.
Na povratku svojoj rivi , Marka trgne tanki glasić galeba koji mu je dolazio u susret. „kuuu..kuuu...karo amiko, ima li kod vas klubova za svinganje?“, „ Ma k vragu i svinganje, i cili pokvareni zapad, i ti muzuviru jedan “, zakriče Marko i odleti. Duboko je žalio Điđija koji je nesiguran u sebe tragao za tuđom seksualnom maštom.
24. tra 2009.
Moja i njezina priča
Ona i ja
Upoznala sam je u foaelju jednog art kafića.
Tople boje koje je nosila i bižuterija još više si isticale toplinu kojom je zračila. Upoznala nas je zajednička poznanica. Odmah na prvi pogled osjetila se obostrana simpatija. Nakon tog susreta naša druženja su postala učestala. Neobično je bilo jedino to što je ona imala obitelj. Muža, djecu, kćer tek par godina mlađu od mene, a ja sam bila studentica na drugoj godini faksa.
Uvela me u svoj savršeno poslagan svjet. Njezine životne puzle slagale su se jednostavno, bez teškoća. Da li same, ili ih je slagao netko drugi, svejedno je. Ona o tome nije nikada razmišljala. Jednom kad sam joj obratila pažnju samo se osmijehnula i ravnodušno slegnula ramenima.
Bez napora koračajući životom zračila je neopisivom rasterećenošću čija je lepršavost privlačila ljude. Divila sam se toj lakoći postojanja. Godine nam nisu bile prepreka da postanemo najbolje frendice.
U toplim ljetnim noćima uživale smo se „mjesečiti“. Satima bi sjedile na osami ispod Mjeseca skupljajući Mjesečevu energiju. U toj tišini čulo se samo more, a mi smo se smijale valjajući gluposti. Ja njenoj neobuzdanoj neozbiljnosti, a ona mojoj neozbiljnoj ozbiljnosti. Pričajući satima dočekivale smo zoru. Voljela sam joj prepričavati svoje obične životne priče. Ona je upijala svaku moju riječ i pretvarala te priče u najljepše bajke koje su njenim očima i meni samoj postajale fantastične.
U tom divnom mjesečenju dozvolila mi je da je upoznam bolje od ikoga, a i ona je mene upoznala bolje od svih. Mogla sam joj reći da je volim i da je mrzim, da je jebeni sebični egoista, da je luda i da je predivna, mogla sam joj reći bilo šta. Dozvolila mi da ponekad budem njena savjest. Dozvolila da joj sudim isto kao što je i ona sudila meni, dok je brisala sve moje prolivene suze zbog nesretnih ljubavi.
Mnogi govore da je djetinjasta, a ja obožavam to dijete u njoj mnogo više od one ozbiljne žene. Ozbiljna žena kaže da svi ti umišljeni imitatori tuđih života koji je nazivaju neozbiljnom skrivaju svoje komplekse tražeći mane u drugima. „ Dozvoljavam im to gledajući tako unutar njihovih kalupa koji ih stišću sve dok jednog dana ne puknu“, govorila je sasvim ozbiljno. „A kakav je tvoj kalup?“, pitala sam je. „Fleksibilan“, odgovorila je kratko, „iako bih voljela da ga uopće nemam“, dodala je nakon kratke šutnje. Onda me jednog toplog ljetnog dana odvela na grote. To mjesto je bilo tik uz more, necivilizirano i nepristupačno. Oštre stijene nisu privlačile ljude tek ponekog avanturistu željnog samoće. Osjećao se miris kadulje u zraku, a u uvali nadomak stijena ljuljuškale su se jedna do druge usidrene jahte. Odvela me na mjesto gdje se more poput bare uvuklo u kopno, i u tom vrućem plićaku noge su nam upadale u blato. Bilo je ludo, valjale smo se u blatu. Mazale se po cijelom tijelu i smijale se. Bile smo gole mulatkinje koje uživaju u čarima Jadrana. To su trenutci koje ću uvijek pamtiti. Zajedno smo često izlazile iz naših kalupa. Uživale u slobodi koju nam poklanja ovaj svijet.
Njena prednost nad drugima je to što ju život ne opterećuje zakonima koje nosi vrijeme. Ona je totalni hedonista, koji u svakom trenutku traži ljepotu i nadahnuće.
Bila sam uz nju i onda kada je vjetar razbacao njene puzle. Ona je sliku svojih puzli čvrsto držala u mislima i borila se s vjetrom dok ju je bešćutno bacao na sve strane. Njezine suze nisu tekle niz obraze, već su se stiskale u prsima od silnog razočarenja. Suze koje su prekidale disanje i tjerale na hotimično uzimanje zraka. Zvala ih je suze od stakla. Te ubojite suze oplemenile su njenu dušu još i više, nadahnule je još i više. Danas moja frendica slaže svoje puzle i smije se isto kao i prije, možda mrvicu opreznije, ozbiljnije ali još uvijek za mnoge imitatore neozbiljno.
Ona ne skriva podlo svoja lica. Smije se vlastitim manama, veliča ih i radi od njih vrline. Možeš joj se smijati ali kad se smijeh pretvori u ismijavanje nećeš ni znati da ti je zatvorila vrata svoga svijeta.
Ona nikad ne gubi i onda kad se to čini, ona u porazu postaje heroj. Prije par godina kada je lutala svijetom skupljajući svoje razbacane puzle poslala sam joj sms-om rođendansku čestitku ,poželjevši joj da se uvijek poput mačke dočeka na noge. Odgovorila mi je „to si i sama želim“.
Boreći se s vjetrom ona je svom egu sazidala duboke temelje da ga više nikakve bure ni oluje ne mogu poljuljati. Njezin ego je jači od svakog, jer ona sebe voli. Ako joj kažeš da je egoista odgovorit će ti da još uvijek nije dovoljno velik kakav bi htjela biti. I nije. Prije nje same, na prvom mjestu stoji njena obitelj. To je njena svetinja, njena oaza ljubavi, njen izvor energije. Dozvolit će ti da uđeš u njega, da ga dotakneš, osjetiš. Ali nemoj nezasitno, bezobrazno uzimati tu energiju, tražiti mane u njenom svijetu. Ti si tu samo gost koji je dobio čast da uđe u njega. Vjeruj mi nisi joj potreban, i svako tvoje narušavanje tog sklada vratit će te od kud si došao. Otkud znam? Pa ona živi u mom srcu.
„ NAS dvije brijemo, letimo i zajebavamo se i cijeli je svijet naš dom, i sve je LJUBIČASTO, PLAVO, ZELENO IZ MENE, a CRVENO, ROZO, ŽUTO I NARANČASTO IZ NJE. Mi smo zajedno DUGA. Mi smo zajedno uvijek prijateljice moja. Ja kiša, a ti sunce =DUGA, kažem ti...zajedno.
Sreća je što sam te upoznala. Voljela bih da nema sada nikog tu pored nas. Da, sebično je to znam...Ali imam osjećaj da oni nikada neće vidjeti TVOJE BOJE, TVOJU ENERGIJU, TVOJU
ISTINU-TEBE U CJELINI.
TI SI OBRNUTA JA, kao što stoje dvije iste dame na karti, jedna je gore, a druga dolje. MI SMO ODRAZ JEDNA DRUGE SA SVIM NAŠIM MEĐUSOBNIM RAZLIČITOSTIMA, I ZATO TE VOLIM, i uvijek sam tu za tebe. ''
Ja i ona
Bila je premjera jedne predstave. Muž i ja često smo večeri provodili u centru za mlade, kojeg je on bio suvlasnik.
Imao je krasnu ideju da spoji kazališe, umjetnost i muziku u jednome prostoru u kojem bi mladi sudjelovali kroz svoj rad, talenat ili ako ništa drugo, podržavali svoje vršnjake.
Uostalom, i sami smo imali djecu u pubertetu kojoj smo željeli pružiti kvalitetnu zabavu kroz razne programe.
Tamo sam prvi puta vidjela nju. Mladu studenticu umjetnosti. Te mi se večeri pogled stalno vraćao na nju. Imala je nešto magnetki, i neobično u sebi i mamila moju pozornost, koju inače nije tako lako skrenuti.
Mislim da mi je ona sama na kraju prišla, rekavši mi da me ne može prestati gledati zbog istog razloga.
Od tada naš se odnos odvijao spontano, direktno i iskreno, kao i upoznavanje.
Imala je u sebi neku mudrost, staru dušu punu dubine, a od mene je razdvajalo toliko godina.
Pozvala sam je k sebi u goste jednu nedelju, jer je vikende najčešće provodila sama.
Posjeti su prelazili u noćenja preko vikenda. Najčešće bi ona zakasnila na posljednji autobus, ili je to bila isprika da budemo i dalje skupa…još jedno jutro…još jedan dan…još jednu večer…toliko smo toga još imale za reći…
Onda je jedne večeri prozvala naša ljetnja okupljanja mjesečenjem…
Govorila bi da moja koža zapravo treba mjesečev odsjaj, jer mi više paše uz moje zelene oči i crnu kosu.
Kakav da je god razlog bio, mjesečenje je postalo naš omiljen punjač baterija, i kad god sad vidim mijesec, pomislim na nju.
Shvatila sam da sam godinama površno gledala na stvari i odnose oko sebe, sve dok ona nije podjelia svoje priče i poglede sa mnom, u tim toplim noćima uz obalu mora.
Počela sam posmatrati oko sebe. Počela sam razlikovati boje, a ako bih imala poteškoća s time, pitala bih nju.
Hrabrila me da idem dalje, da izrazim sebe, da shvaćam hedonizam kojeg toliko volim i da ga djelim s drugima kroz kreativnost.
Odabrala sam pisanje.
Imala je pravo…mislila sam da sam sebe dovoljno upoznala, sredila. Imam krasnu djecu i krasan brak uostalom, međutim , u meni je želja za novim saznanjima i dalje buktjela.
Shvatila sam da sam živa, da sam željnja iskustava i da za ništa nikada nije kasno!
Nju sam s druge strane naučila da stvari uzima manje k' srcu, i da se svakoj svojoj napravljenoj pogrešci nasmije.
Uz mene je naučila život gledati kao ugodnu vožnju, kojoj uvijek može promjeniti smjer i voljeti samu sebe i svoju kompleksnost, jer je nepresušno jedinstvena.
Često smo odlazile zajedno do mora. Jednom smo tako lovile ribe uz obalu, za moju mačku koja me svugdje pratila. Ja sam uvijek izvlačila van Lepe, a njezina prva riba bila je Glavoč….jedna od najružnijih riba na svijetu!
“Evo!Pa nego šta drugo!...Prvo pa glavoč!”’ govorila je…ma da se u tom pesimističnom glasu krio nevjerovatan smisao za humor i živost.
Dok sam ja vadila Lepu s raznim duginim bojama i urnebesno se smijala, ona bi vadila udicu iz ribljih ustiju i bacala ribu natrag u more…”Nema šanse…čak ni Micko neće jest glavoča!”….te ustrajno čekala na pravu ribu…Smijala bi se tako samoj sebi, meni, mački koja je čekala na obrok, a ja sam znala da je shvatila najbitnije i pustila da brige postanu veselje….i nikad odustala od najbolj
eg za sebe….
Tako je i danas, svojom ustrajnošću puno postigla i daleko dogurala, ostala svoja i jednostavna… i nikada nije odustala od mene…
Ona je ja, a ja sam ona…., i naše su životne vožnje, zauvijek isprepletene….
( Neki dan u novoj Graciji izašao je intervju sa mojom najdražom prijateljicom koja živi i radi u Londonu, i sa svojih 28 godina uspješno gradi karijeru. SAMO NAPRIJED )
Upoznala sam je u foaelju jednog art kafića.
Tople boje koje je nosila i bižuterija još više si isticale toplinu kojom je zračila. Upoznala nas je zajednička poznanica. Odmah na prvi pogled osjetila se obostrana simpatija. Nakon tog susreta naša druženja su postala učestala. Neobično je bilo jedino to što je ona imala obitelj. Muža, djecu, kćer tek par godina mlađu od mene, a ja sam bila studentica na drugoj godini faksa.
Uvela me u svoj savršeno poslagan svjet. Njezine životne puzle slagale su se jednostavno, bez teškoća. Da li same, ili ih je slagao netko drugi, svejedno je. Ona o tome nije nikada razmišljala. Jednom kad sam joj obratila pažnju samo se osmijehnula i ravnodušno slegnula ramenima.
Bez napora koračajući životom zračila je neopisivom rasterećenošću čija je lepršavost privlačila ljude. Divila sam se toj lakoći postojanja. Godine nam nisu bile prepreka da postanemo najbolje frendice.
U toplim ljetnim noćima uživale smo se „mjesečiti“. Satima bi sjedile na osami ispod Mjeseca skupljajući Mjesečevu energiju. U toj tišini čulo se samo more, a mi smo se smijale valjajući gluposti. Ja njenoj neobuzdanoj neozbiljnosti, a ona mojoj neozbiljnoj ozbiljnosti. Pričajući satima dočekivale smo zoru. Voljela sam joj prepričavati svoje obične životne priče. Ona je upijala svaku moju riječ i pretvarala te priče u najljepše bajke koje su njenim očima i meni samoj postajale fantastične.
U tom divnom mjesečenju dozvolila mi je da je upoznam bolje od ikoga, a i ona je mene upoznala bolje od svih. Mogla sam joj reći da je volim i da je mrzim, da je jebeni sebični egoista, da je luda i da je predivna, mogla sam joj reći bilo šta. Dozvolila mi da ponekad budem njena savjest. Dozvolila da joj sudim isto kao što je i ona sudila meni, dok je brisala sve moje prolivene suze zbog nesretnih ljubavi.
Mnogi govore da je djetinjasta, a ja obožavam to dijete u njoj mnogo više od one ozbiljne žene. Ozbiljna žena kaže da svi ti umišljeni imitatori tuđih života koji je nazivaju neozbiljnom skrivaju svoje komplekse tražeći mane u drugima. „ Dozvoljavam im to gledajući tako unutar njihovih kalupa koji ih stišću sve dok jednog dana ne puknu“, govorila je sasvim ozbiljno. „A kakav je tvoj kalup?“, pitala sam je. „Fleksibilan“, odgovorila je kratko, „iako bih voljela da ga uopće nemam“, dodala je nakon kratke šutnje. Onda me jednog toplog ljetnog dana odvela na grote. To mjesto je bilo tik uz more, necivilizirano i nepristupačno. Oštre stijene nisu privlačile ljude tek ponekog avanturistu željnog samoće. Osjećao se miris kadulje u zraku, a u uvali nadomak stijena ljuljuškale su se jedna do druge usidrene jahte. Odvela me na mjesto gdje se more poput bare uvuklo u kopno, i u tom vrućem plićaku noge su nam upadale u blato. Bilo je ludo, valjale smo se u blatu. Mazale se po cijelom tijelu i smijale se. Bile smo gole mulatkinje koje uživaju u čarima Jadrana. To su trenutci koje ću uvijek pamtiti. Zajedno smo često izlazile iz naših kalupa. Uživale u slobodi koju nam poklanja ovaj svijet.
Njena prednost nad drugima je to što ju život ne opterećuje zakonima koje nosi vrijeme. Ona je totalni hedonista, koji u svakom trenutku traži ljepotu i nadahnuće.
Bila sam uz nju i onda kada je vjetar razbacao njene puzle. Ona je sliku svojih puzli čvrsto držala u mislima i borila se s vjetrom dok ju je bešćutno bacao na sve strane. Njezine suze nisu tekle niz obraze, već su se stiskale u prsima od silnog razočarenja. Suze koje su prekidale disanje i tjerale na hotimično uzimanje zraka. Zvala ih je suze od stakla. Te ubojite suze oplemenile su njenu dušu još i više, nadahnule je još i više. Danas moja frendica slaže svoje puzle i smije se isto kao i prije, možda mrvicu opreznije, ozbiljnije ali još uvijek za mnoge imitatore neozbiljno.
Ona ne skriva podlo svoja lica. Smije se vlastitim manama, veliča ih i radi od njih vrline. Možeš joj se smijati ali kad se smijeh pretvori u ismijavanje nećeš ni znati da ti je zatvorila vrata svoga svijeta.
Ona nikad ne gubi i onda kad se to čini, ona u porazu postaje heroj. Prije par godina kada je lutala svijetom skupljajući svoje razbacane puzle poslala sam joj sms-om rođendansku čestitku ,poželjevši joj da se uvijek poput mačke dočeka na noge. Odgovorila mi je „to si i sama želim“.
Boreći se s vjetrom ona je svom egu sazidala duboke temelje da ga više nikakve bure ni oluje ne mogu poljuljati. Njezin ego je jači od svakog, jer ona sebe voli. Ako joj kažeš da je egoista odgovorit će ti da još uvijek nije dovoljno velik kakav bi htjela biti. I nije. Prije nje same, na prvom mjestu stoji njena obitelj. To je njena svetinja, njena oaza ljubavi, njen izvor energije. Dozvolit će ti da uđeš u njega, da ga dotakneš, osjetiš. Ali nemoj nezasitno, bezobrazno uzimati tu energiju, tražiti mane u njenom svijetu. Ti si tu samo gost koji je dobio čast da uđe u njega. Vjeruj mi nisi joj potreban, i svako tvoje narušavanje tog sklada vratit će te od kud si došao. Otkud znam? Pa ona živi u mom srcu.
„ NAS dvije brijemo, letimo i zajebavamo se i cijeli je svijet naš dom, i sve je LJUBIČASTO, PLAVO, ZELENO IZ MENE, a CRVENO, ROZO, ŽUTO I NARANČASTO IZ NJE. Mi smo zajedno DUGA. Mi smo zajedno uvijek prijateljice moja. Ja kiša, a ti sunce =DUGA, kažem ti...zajedno.
Sreća je što sam te upoznala. Voljela bih da nema sada nikog tu pored nas. Da, sebično je to znam...Ali imam osjećaj da oni nikada neće vidjeti TVOJE BOJE, TVOJU ENERGIJU, TVOJU
ISTINU-TEBE U CJELINI.TI SI OBRNUTA JA, kao što stoje dvije iste dame na karti, jedna je gore, a druga dolje. MI SMO ODRAZ JEDNA DRUGE SA SVIM NAŠIM MEĐUSOBNIM RAZLIČITOSTIMA, I ZATO TE VOLIM, i uvijek sam tu za tebe. ''
Ja i ona
Bila je premjera jedne predstave. Muž i ja često smo večeri provodili u centru za mlade, kojeg je on bio suvlasnik.
Imao je krasnu ideju da spoji kazališe, umjetnost i muziku u jednome prostoru u kojem bi mladi sudjelovali kroz svoj rad, talenat ili ako ništa drugo, podržavali svoje vršnjake.
Uostalom, i sami smo imali djecu u pubertetu kojoj smo željeli pružiti kvalitetnu zabavu kroz razne programe.
Tamo sam prvi puta vidjela nju. Mladu studenticu umjetnosti. Te mi se večeri pogled stalno vraćao na nju. Imala je nešto magnetki, i neobično u sebi i mamila moju pozornost, koju inače nije tako lako skrenuti.
Mislim da mi je ona sama na kraju prišla, rekavši mi da me ne može prestati gledati zbog istog razloga.
Od tada naš se odnos odvijao spontano, direktno i iskreno, kao i upoznavanje.
Imala je u sebi neku mudrost, staru dušu punu dubine, a od mene je razdvajalo toliko godina.
Pozvala sam je k sebi u goste jednu nedelju, jer je vikende najčešće provodila sama.
Posjeti su prelazili u noćenja preko vikenda. Najčešće bi ona zakasnila na posljednji autobus, ili je to bila isprika da budemo i dalje skupa…još jedno jutro…još jedan dan…još jednu večer…toliko smo toga još imale za reći…
Onda je jedne večeri prozvala naša ljetnja okupljanja mjesečenjem…
Govorila bi da moja koža zapravo treba mjesečev odsjaj, jer mi više paše uz moje zelene oči i crnu kosu.
Kakav da je god razlog bio, mjesečenje je postalo naš omiljen punjač baterija, i kad god sad vidim mijesec, pomislim na nju.
Shvatila sam da sam godinama površno gledala na stvari i odnose oko sebe, sve dok ona nije podjelia svoje priče i poglede sa mnom, u tim toplim noćima uz obalu mora.
Počela sam posmatrati oko sebe. Počela sam razlikovati boje, a ako bih imala poteškoća s time, pitala bih nju.
Hrabrila me da idem dalje, da izrazim sebe, da shvaćam hedonizam kojeg toliko volim i da ga djelim s drugima kroz kreativnost.
Odabrala sam pisanje.
Imala je pravo…mislila sam da sam sebe dovoljno upoznala, sredila. Imam krasnu djecu i krasan brak uostalom, međutim , u meni je želja za novim saznanjima i dalje buktjela.
Shvatila sam da sam živa, da sam željnja iskustava i da za ništa nikada nije kasno!
Nju sam s druge strane naučila da stvari uzima manje k' srcu, i da se svakoj svojoj napravljenoj pogrešci nasmije.
Uz mene je naučila život gledati kao ugodnu vožnju, kojoj uvijek može promjeniti smjer i voljeti samu sebe i svoju kompleksnost, jer je nepresušno jedinstvena.
Često smo odlazile zajedno do mora. Jednom smo tako lovile ribe uz obalu, za moju mačku koja me svugdje pratila. Ja sam uvijek izvlačila van Lepe, a njezina prva riba bila je Glavoč….jedna od najružnijih riba na svijetu!
“Evo!Pa nego šta drugo!...Prvo pa glavoč!”’ govorila je…ma da se u tom pesimističnom glasu krio nevjerovatan smisao za humor i živost.
Dok sam ja vadila Lepu s raznim duginim bojama i urnebesno se smijala, ona bi vadila udicu iz ribljih ustiju i bacala ribu natrag u more…”Nema šanse…čak ni Micko neće jest glavoča!”….te ustrajno čekala na pravu ribu…Smijala bi se tako samoj sebi, meni, mački koja je čekala na obrok, a ja sam znala da je shvatila najbitnije i pustila da brige postanu veselje….i nikad odustala od najbolj
eg za sebe….Tako je i danas, svojom ustrajnošću puno postigla i daleko dogurala, ostala svoja i jednostavna… i nikada nije odustala od mene…
Ona je ja, a ja sam ona…., i naše su životne vožnje, zauvijek isprepletene….
( Neki dan u novoj Graciji izašao je intervju sa mojom najdražom prijateljicom koja živi i radi u Londonu, i sa svojih 28 godina uspješno gradi karijeru. SAMO NAPRIJED )
22. tra 2009.
Obično naklapanje
Ovo nije nikakvo opravdanje iako je potaknuto jednim događajem. Ja bi to nazvala pričom o mom blogu
Do sada nisam imala potrebe opisivati svoj blog jer on je prije svega namijenjen meni. Otvorila sam ga na nagovor mog sina koji zna da volim uvijek nešto piskarati. Do tada nisam nikada posijećivala ničije blogove, već tek nakon par mjeseci iz čiste znatiželje krenula sam istraživati naše hrvatske blog portale. Upoznala sam jednu predivnu ženu koja je postala moj prvi virtualni posjetitelj. Vjerujem da će se ona prepoznati u ovim riječima. Da ne duljim, kontakte s ostalim blogerima stekla sam isključivo preko nje.
Uglavnom, shvatila sam da se ljudi dobro zabavljaju i rasterećuju svojim blogovima, svatko na neki svojstveni način. To je zaista super. Međutim, prije par dana susjed me sreo u dvorištu i pitao s čim se bavim, a ja sam mu rekla da pišem blog i tako to...
Moj susjed je mlađi od mene skoro jedno desetljeće i vrlo je drag čovjek. Nakon tog susreta nije me bilo par dana i evo jučer ga sretnem u portunu, a on će onako zvaničnim dubokim tonom: “Bimbi!!!....Ej Bimbi!!!“...osmjeh pa pitanje: „Daj molim te šta ti je onaj flower, nešto bez veze?“
Da razjasnim priču. Kad sam mu rekla prije par dana adresu moja dva bloga, on me je pitao koji od ta dva je onaj „vrući“. Sasvim ozbiljnog držanja ali naravno u zafrkanciji ja sam mu odgovorila: „ ako baš želiš pogledati taj odi na bimbi flower.“ On je povjerovao i pitaj Boga šta je pronašao, vjerojatno neki flower blog, ali nema veze samnom a ni s "vrućim".
Sad se ja smješkam i pitam ga zašto je bez veze i pitam ako je pogledao ona dva druga bloga. Na to će on: „ misliš one pričice, ccccccc...pihhhh, pa to je ajde nešto tvoje, tamo...ali ljudi ti to ne vole, ljudi vole SF i nešto onako „vruće“. Onda ja kažem: „ misliš na sex, perverziju možda i tako to.“ On se smješka širom otvorenih očiju i predlaže mi da napišem neku vruću priču na temu moje frendice s drugog kata i mene zajedno. Pa ako ne želim da mase čitaju neka moja frendica to prevede na njemački jer ona je profesorica njemačkog. To je u meni izazvalo laganu lavinu, nazovimo tako, pa ja sada ne mogu a da ne pokažem onu svoju drugu stranu koja se zove „pamti pa vrati“. Čovjek bi htio čitati tuđa sexualna maštanja. Ja vjerujem da takvih ljudi uistinu ima jako mnogo i da bi to bilo komercijalno za one koji žele popularnost. Moje pitanje u cijeloj ovoj priči je „ Zar postoje ljudi koji sami nisu dovoljno sexualno maštoviti?“ „ Da li su ti ljudi u sexu inertni, dosadni ako ne pročitaju tuđe maštarije?“
Ne želim biti previše drska pa postavljati još pitanja na koje znam i odgovore, ali to me je potaklo na opis ovog mog najdražeg bloga.
Često u ovom svjetu tražim neki drugi svjet. Nalazim ga na određenim mjestima i pokušavam držati otvorena ta vrata, ulaziti kroz njih čim više, jer naprosto uživam u tom svjetu. Naravno nemam ništa protiv podijeliti ga s vama koji svratite i zavirite u njega, dapače drago mi je. I na kraju potaknuta tom pričom u portunu želim naglasiti da je ovaj blog otvoren isključivo za moju dušu, isto tako i onaj drugi, gdje ću stavljati svoje amaterske fotke koje su u određenom trenutku meni bile interesantne, da li smiješne, tužne, genijalne, blesave nema veze. Dogodilo mi se nešto neočekivano i dobila sam neke posjetitelje koji su mi uistinu postali dragi, i pljuvajte po pričama, hvalite ih, kudite ih ali nemojte mi reći zašto to pišem kad nikog ne zanima. I još nešto da ne zaboravim ...“Lako je tuđim kurcem lupati po koprivi.“AMEN
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
