U najhladnijem dijelu svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode žive od kada je svijeta i vijeka i nepreglednih ledenjaka, neobične ptice. Jedine koje ne mogu letjeti zrakom ali zato lete morskim dubinama. Beskrajne ledene pustinje i more prekriveno ledom njihov je dom. Ni užasno velike hladnoće koje lede sve pred sobom ne mogu otjerati pingvine iz njihova ledena carstva. Oni znaju nositi mraz u kostima , voljeti ga i živjeti s njime.
Stigla je još jedna polarna zima a pingvini brižno čuvaju svoja jaja od hladnoće. Čuvaju ih na stopalima, podignute od leda, prekrivene svojim trbusima kao oči u glavi, jer u njima se stvara novi život, nove bebe pingvina.
Samo je Kvin Kvin, mlada pingvinka zabrinuta nad svojim malim jajašcem molila Boga mora i Boga leda i Boga visokih ledenjaka i sve više sile da se njeno dijete rodi živo i zdravo. I zaista toga dana dok su svi novorođeni pingvini nespretno tapkali po ledu iz njenog jajeta provirila je glavica malena kao od vrapca, bila je to glavica najmanjeg pingvina od kada je svijeta i vijeka, ledenjaka i pingvinovih jaja.
„Gvin-Gvin!“, zakriještao je mali pingvin i iskočio iz jajeta u majčin zagrljaj. Njegov osmijeh bio je sjajan i topao kao najtoplija zraka sunca, a dva tamna, okrugla oka sjajila su se kao tamni biseri.Svi pingvini iz jata skupili su se oko njega u prvi tren začuđeni što vide tako maleno stvorenje a onda je začuđenost prerasla u radost i svi su klicali od sreće.
Mali pingvin bio je najživahnije dijete u jatu. Po prvim riječima koje je izgovorio dobio je ime Gvin Gvin. Sklizao se je po ledu kao najodvažniji skijaš. Iako najmanji preskakao je ledeno kamenje bolje od svih. Njegova radoznalost i odvažnost nisu imale kraja pa ga je brižna majka morala uvijek imati na oku.
Jednoga dana otac Gvin Gvina sažalio se nad umornom majkom i predložio joj da Gvin Gvina povede sa sobom u lov, a ona neka se naspava i odmori.
Malo Gvin Gvinovo srce htjelo je iskočiti od sreće. Radosno je jurio kroz jato pingvina uzbuđeno vičući: „Idem s tatom u jov! Idem s tatom u jov!“
Za velike pingvine put do mora nije bio dug ali za malog Gvin Gvina, malenog kao vrapčića otac se brinuo pa ga nakon nekog vremena želio podignuti ali uzalud, Gvin Gvin nije dao da ga otac nosi već je cijelo vrijeme ponosno trčao za velikim pingvinima, klizao po ledu i prevrtao se.
Kada su došli do obale mora Gvin Gvin je bio toliko uzbuđen da uopće nije osjećao umor. Njihao se na svojim malim nožicama dok mu iz očiju sjajilo uzbuđenje. Tata ga je podignuo dok je preskakivao velike sante leda, a onda se zaustavio na hridi s koje je mogao nesmetano skočiti u more.
Uzbuđeno je ostao stajati na zaleđenoj hridi i svojim sjajnim očima, ne treptajući promatrao je oca i stotine ribica koje su se razbježale od njega. Kada je otac izronio dobacio je Gvin Gvinu jednu lijepu sjajnu ribicu koja mu je trebala biti poslastica, ali Gvin Gvin nije progutao ribicu već je veselo skakao oko nje ne primijetivši da se more uzburkalo. Tada je naišao veliki val koji je prekrio hrid i Gvin Gvin se je zajedno sa svojom poslasticom našao u moru. Nije želio izgubiti očev ulov pa je zaronio i zaplivao za ribicom sve dublje i dalje od obale. Roneći morskim dubinama osjećao je neopisivo lijep užitak zbog kojeg je zaboravio na oca i obećanje da se neće pomaknuti s hridi. Jurio je za svojom ribicom uživajući u slobodi leta sve dok se ona nije našla u jatu riba koje nisu bježale pred njime već su ga sve više i više stiskale u obruč. Iznenađen njihovom brojnošću stao je kao ukipljen ne sluteći što se to događa. Odjednom su ribe nagrnule na njega kao muhe bez glave. Gurale su se jedna pored druge, bježeći od toga mjesta ali bezuspješno jer mreža koja je stezala obruč oko njih nije im dozvolila da pobjegnu. Od panike udarale su jedna u drugu. Gvin Gvin nije ni slutio da se je zajedno s njima našao zarobljen u ribarskoj mreži.
Stiješnjen između ribica osjećao je samo snažno lupanje srca i drhtavicu koja ga obuzela. Pomislio je na svoga tatu i baš kada je uspio glasno povikati: „Tata! Tata!“, mreža se podigla iz mora i naglo tresnula o sklizavi, mokri pod palube ribarskog broda.
II
Posljednjim, očajnim snagama, ribe su se razletjele po palubi hvatajući zrak i koprcajući se.
Gvin Gvinov pogled zaustavio se na ljudima koji su okružili mrežu. Strah od tih čudnih nepoznatih stvorenja natjerala ga da glasno počne zazivati svoga tatu. Njegovo zapomaganje privuklo je poglede ljudi koji prasnuše u smijeh kada su ga ugledali. Netko je povikao:
„Od pingvina glavu ima
Al' je mali kao šaka
Kakva je to stvor
Nije valjda morski tvor!“
Tada je drugi rekao: „To je mali Ringejaja , napravio ga je morski Paja!“ „Hahahaha.....“ čuo se grohotni smijeh ljudi.
Dok su neki zbijali šale na njegov račun, drugi su ga pokušavali uhvatiti ali Gvin Gvin je poskakujući bježao od njihovih ručetina pa su se mornari rastrčali oko njega i popadali u mrežu koprcajući se zajedno sa stotinama riba. Sve manje je bilo onih koji su se smijali jer mali ali spretni pingvin preskakivao je ribe u očajnoj želji da se vrati u more. Kada je skoro bio na samom rubu palube, spreman da skoči u more, preko njega padne mreža i ponovno se nađe zarobljen.
„A ne, ne! Ti si moj suvenir sa najhladnijeg mjesta na svijetu!“ kaže kapetan broda i zgrabi ga svojim hrapavim, žuljavim rukama. Uzalud se Gvin Gvin pokušavao istrgnuti. Stisak kapetanove šake je bio toliko jak da ga čak ni Gvin Gvinovi ugrizi nisu mogli natjerati da opusti šaku. Kapetan je psovao malog pingvina a onda ga zatvorio u kavez i stavio pored kormila da ga gleda dok upravlja brodom.
Prolazili su dani a Gvin Gvin je bivao sve tužniji. Mornari su mu donosili ribice i rakove ali on nije osjećao glad. Stavljali su mu komade leda u kavez ali ništa nije moglo umanjiti njegovu tugu i čežnju za domom.
Sanjao je svoju mamu i tatu i prijatelje, i budio se je iz sna sretan što ih je pronašao, a onda kada bi otvorio oči i ugledao rešetke kaveza i ružno, neobrijano lice kapetana njegova je tuga postajala beskrajna.
Nakon mnogo mjeseci plovidbe od Gvin Gvina nitko nije čuo ni riječi. Svi su znali daje vodica koja se svako jutro nađe u njegovu kavezu potok prolivenih suza malog pingvina. I sami mornari počeli su osjećati njegovu tugu i žaliti ga.
Kapetanu je dosadilo gledati tužnog pingvina pa ga jednog dana dok je brod bio usidren u luci zavezao špagom za nogu a drugi kraj špage za svoju ruku, i poveo ga u obližnju mornarsku krčmu.
Pingvin patuljak budio je znatiželju svih ljudi u krčmi. Neki su mu pokušali ugurati pivo u kljun, neki cigarete, neki su ga plašili glasnim povicima „BU!“ „HU!“ ne bi li on poskočio, a on je tužan, poput igračke stajao na šanku između velikih krigli piva i nije ni okom trepnuo.
Od gustog dima cigareta, od mirisa alkohola i galame pijanih mornara Gvin Gvin je osjećao mučninu u trbuhu i problijedio je kao da ga netko polio krečom. Baš kada je pomislio da će zateturati i pasti sa šanka kapetanu je prišao mlad čovjek, uredno počešljan i obrijan. U ruci je držao snop novaca. Ponudio je kapetanu te novce za otkup malog pingvina: „Oprostite mogu li vam ponuditi određenu količinu novaca za tog malog pingvina!“ Kapetan je bez razmišljanja uzeo snop novaca, gurnuo ga u džep i bezdušno pružio čovjeku špagu kojom je držao Gvin Gvina.
Na svježemu zraku Gvin Gvinu se vratila boja u obraze. Ruka čovjeka u kojoj se našao bila je nježna. Imao je osjećaj da u svakom trenutku ako to poželi može iz nje iskočiti. Tada čovjek podigne ruku zajedno s Gvin Gvinom i pogledaju se oči u oči. Čovjekove oči imale su modru boju leda a i pogled mu je bio nježan baš kao i pogled njegova oca.
„Mene se ne moraš bojati!“ kaže čovjek.
„Znam da si daleko od doma i da si tužan, a ja ti mogu pružiti toplinu svojega doma ako to želiš!?“
Skinuo je špagu s Gvin Gvinove noge i spustio ga na pod. Stajali su na rivi ispred koje se na ljetnom suncu mreškalo tamnoplavo more.
„Možeš skočiti u more i pokušati naći put do svojega doma, ali znaj u moru kao i na kopnu vrebaju mnoge opasnosti, a ti si mali a dom ti je daleko. Možeš me slijediti, odvest ću te svojoj kući. Upoznat ću te sa svojim sinom, ima tek četiri mjeseca, čini mi se da ni ti nemaš više!“ nježno je rekao čovjek.
„Imaš li možda ime, ili da te samo zovem Mali pingvin?!“ upitao je tada.
Gvin Gvin je osluškivao nježan ton čovjekovih riječi osjećajući dobrotu u svakom izgovorenom slovu. Zatreptao je očima i prvi puta od kada je napustio svoj dom, slobodan, bez špage i kaveza on zakriješti: „Gvin-Gvin!“
Pogled mu se zaustavi na jatu malih ribica koje su plivale tik uz obalu i on skoči sa obale u more i nestane u njegovoj dubini.
Na čovjekovu licu zatitrao je osmijeh, i baš kada je htio naglas poželjeti Gvin Gvinu sretan put, mali pingvin veselo iskoči iz mora, mokar, s ribicom u kljunu i poskoči na čovjekova stopala.
„Znači ti se zoveš Gvin Gvin, drago mi je, a ja sam Ivan. Tata od Antonia.“
III
Tog predvečerja kada su Ivan i Gvin Gvin stigli kući dočekala ih je vesela, mlada žena s bebom u naručju. Poljubac koji je uputila svome mužu podsjetio je Gvin Gvina na oca i majku koji su se često nježno dodirivali kljunovima.
„Pinči! Pinči!“ di si ti meni? Rekao je tata bebici koja se na njegove riječi široko osmjehnula. Osmjehnuo se je i Gvin Gvin, jer Ivanove riječi bile su vesele, razigrane, pune ljubavi i sreće. „Doveo sam ti prijatelja!“ i ispruži dlan na kojem je stajao Gvin Gvin.
U prvom trenutku Pinči i Gvin Gvin samo su se gledali a onda se Antonio kojeg je tata iz ljubavi zvao Pinči, nasmijao svojim širokim, krezubim osmijehom i pružio je rukice prema malom pingvinu.
Radost djeteta, njegova svježina i nevinost natjerale su Gvin Gvina da veselo zaleprša svojim malim krilima i počne ispuštati dječje pingvinske zvukove radosti. Antonio je jezik pingvina naučio odmah pa je jednakim pingvinskim kriještanjem nastavio veselo upoznavanje. Smijeh i veselje zavladali su kućom, i od toga dana Pinči i Gvin Gvin nerazdvojni su prijatelji.
Od svih igara najviše vole onu u večernjim satima kada mama u rukama nosi kadicu za kupanje i spušta je na kuhinjski stol. Prvi na redu je Gvin Gvin. Nježno ga podiže i spušta u kadicu punu vode, a on od veselja odmah zaroni, plivajući gore-dolje, naguta se vode i grglja da sva kuća ori. „grlj grlj grlj grlj....“. Čim čuje njegovo grgljanje Antonio radosno počne kriještati i pruža ručice prema mami da i njega podigne u kadicu. Onda oni dva po vodi mlataraju rukama i nogama. Smoče mamu i tatu koji stoje pokraj kadice i cijela kuhinja odjednom bude puna vode. Ali to uopće nije važno jer najvažnija je dječja radost, a to dvoje djece u kadici, sretni su samo onako kako bebe mogu biti sretne, a to je najveća sreća na svijetu.
Ponekad u gluho doba noći dok svi spavaju Gvin Gvin razmišlja o svojoj majci i ocu pa ispušta pingvinske zvukove u kojima ih obavještava da se ne brinu zbog njega jer našao je prijatelja koji će ga jednog dana kada naraste odvesti natrag svome domu, tamo daleko, daleko u najhladniji dio svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode.
A do tada GVIN GVIN GVIN GVIN GVIN.... Voli vas vaš KINDER PINGVIN!
