Živjela jednom jedna Baka koja je dobila unuka. Antonio je bio takva slatka beba da ga Baka nije prestajala gledati. Što ga je više gledala, to joj je srce bilo sve življe i radosnije. Zaljubila se u svojega malog unuka i nije je više bilo briga ni za koga. Zanemarila je Djeda, i po cijele dane igrala se svojim unučićem.
Kao i svaka mala beba i Antonio je često spavao i u snu se smiješio Baka bi tada govorila:“Smiješi se anđelima!“- i osmijeh bi zatitrao na njezinom licu sve dok dijete ne bi zaplakalo, a zaplakalo bi uvijek kada bi osjetilo glad. Ne bi to bilo toliko strašno da mu nije, svaki puta kada bi se namrštilo, na čelu iskočila crvena flekica. Tada bi djetetova Majka rekla:„Ljubavi mamina, pa tebi se čelo crveni od ljutnje kao malom puranu!“ Znala je Baka da to crvenilo nema veze s ljutnjom.
Bila je mudra i znala da su neku djecu na svijet donijele rode. Zašto je tome tako, samo rode znaju. Znala je da je njezinog Antonija donijela roda. Nikada ne bi išla u potragu za rodom niti bi se ljutila na nju samo da je bila malo pažljivija, da ga je roda samo malo nježnije nosila u kljunu i da mu nije na čelu ostavila taj svoj crveni rodin ugriz. Odlučila je pronaći je ma gdje god bila i upozoriti je neka ubuduće pažljivije donosi bebe na svijet.
Pitala je Baka ljude da li znaju odakle stižu rode, no oni su svi do jednoga, baš tako kao i ona znali samo da rode dolaze iz toplijih krajeva. Odlučila je krenuti u Afriku, tamo je najtoplije. Tužna što neko vrijeme neće vidjeti svojega malog princa, nije mogla zaspati. Ispod umornih kapaka gledala je lice svojega malog anđela i obećala mu da će učiniti sve kako bi njegovo lice zauvijek bilo radosno, da ću mu dati odgovore na sva pitanja i da njegovi horizonti neće završavati tamo gdje se nebo spaja sa zemljom.
A onda, kada joj je san počeo padati na oči, sinula joj nevjerojatna misao:
„Pa nisu sve rode rode koje donose djecu! Rode bebonoše! Rode bebonoše sigurno ne žive tamo gdje ljudi misle. One nisu nadohvat ljudima. One su posebna vrsta roda. Ako je donošenje beba na svijet njihov životni zadatak one se sigurno brinu da li je beba zaista stigla u dobre ruke, a ako nije mogu je uzeti natrag.
Pa da, znam gdje se krije Antonieva roda bebonoša!“- uzbuđeno uzvikne Baka. Brzo se ustala iz kreveta, uzela noćnu svjetiljku i izašla bosa u spavaćici na stubište. Sva sreća da je bilo jako, jako kasno i da su svi susjedi spavali pa nitko nije vidio baku koja se u kasne noćne sate penje prema tavanu, otključava niska tavanska vrata i u mrklom mraku penje strmim drvenim stepenicama prema najvišem tavanskom prozoru.
Tiho, najtiše što je mogla podignula je prozorsko staklo iza kojeg se sjajio mlad mjesec i nebo posuto zvijezdama. Pogledala je u smjeru dimnjaka i nimalo se nije iznenadila kada je ugledala rodu leđima naslonjenu na dimnjak. Glavu koja joj je visjela na dugačkom vratu od krova je dijelio samo veliki žutu kljun, dok su joj krila i dugačke tanke noge bile ispružene po krovu. Spavala je kao top.
Tako opuštenu rodu Baka nikada nije vidjela. Rode obično ponosno stoje na vrhovima krovova, ili sjede u svojim gnijezdima i nesebično pokazuju svoju ljepotu. Odmah je znala da je to ona nespretna roda čije bebe nose rodin ugriz i zbog koje je skoro krenula na daleki put.
Provukla se je kroz mali krovni otvor i sa svjetiljkom u rukama, bosa, u dugoj bijeloj spavaćici oprezno krene prema rodi. Pazila je da je ne probudi škripa crijepa koji se od starosti već poprilično klimao.
Roda je čula pucketanje crijepa i podignula je spuštenu glavu, osluškujući s koje strane dolazi zvuk. Baka je stala kao ukopana. Kada je roda okrenula svoju malu okruglu glavu, na kojoj su se caklile velike okrugle crne oči i dugački kljun, prema baki, baka je potrčala. Svjetiljka joj je ispala iz ruke i prije nego se roda snašla Baka je uhvatila za duge noge.
Držala je čvrsto, najčvršće što je mogla dok je isprepadana roda mahala krilima pokušavajući se osloboditi bakinog stiska. Bila je velika i snažna. Gusto bijelo perje prekrivalo joj je skoro cijelo tijelo osim vrhova krila koja su bila obojana u crno. Podigla je baku u visinu nadajući se da će stisak njenih prstiju popustiti i da će se osloboditi neželjena tereta.
„Molim te stani! Neću ti nauditi!“- vikala je Baka podno nje dok su ispod njih ostajala svijetla grada, napušteni krovovi, prazne ulice.
Roda se nije zaustavljala. Letjela je sve više i više. Let joj je bivao sve teži a zamasi krilima sve sporiji. Poneka pera s njenih velikih krila padala su od napora i zaustavila bi se na tren na bakinom licu a potom odlepršala negdje u noć. I u bakinim rukama bilo je sve manje snage. Osjećala je da će joj prsti uskoro popustiti a to znači ako padne sa te visine da nikada više neće ugledati svog Antonija. Obuzeta strahom počela je vikati: „Rodo, rodo ja sam Antonieva baka! Molim te zaustavi se! Znaš da djeci trebaju bake. One ih najviše razumiju. One ih vole na samo njima poznat način. One znaju što djeci treba! Molim te zaustavi se! Zbog mog malog princa! Zbog Antonia!“ vikala je baka kao luda dok su joj se prsti odvajali od rodinih nogu.
„Antonioooo!“- povikala je iz sveg glasa dok joj tijelo padalo prema zemlji, a onda se dogodilo čudo. Snažni rodin kljun dohvatio je Baku za čelo i zaustavio njen pad. Baka se od straha onesvijestila. Probudila se tek kada je osjetila tlo pod nogama i snažni miris borova. Kada je otvorila oči ugledala je ispred sebe veliku rodu čije su noge i kljun drhturili od napora a ljutit pogled nije se odmicao s njenih očiju.
Baka se podignula na noge i osvrnula oko sebe. Stajala je na najvišem vrhu neke nepoznate planine čiji su se vrhovi protezali na sve strane. „Gdje smo?“- radoznalo je upitala rodu, a onda se sjetila da rode ne znaju pričati poput ljudi pa se sama sebi počela smijati. Njen smijeh nikako nije pripadao tim planinama i one su ga odbijale jedna od druge. Dok je slušala jeku smijeha kako besciljno luta planinama Baka osjeti nelagodu. Njen smijeh nije našao put s kojeg bi izašao iz ovog gorja već se vraćao nazad u njena usta zaustavljajući joj dah. Činilo joj se kao da ostaje bez zraka.
„Planina se ljuti!“- iznenada progovori roda.
„Moram te čim prije odvesti odavde!“
Dubok rodin glas iznenadio je Baku ali ona nije mogla ispustiti ni riječi. Tada su jele sve u jedan glas zašumile „ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ“ pa roda brzo zgrabi baku svojim dugim nogama i poleti prema svitanju dana.
Cijelo vrijeme spuštali su se pa bakina težina nije radila rodi onako veliki napor kao prije. Ispod njih prostirala su se zelena polja i livade. Roda se uputila prema jezeru.
Lagano je sletjela spustivši Baku na tlo. Pogledavala je tu čudesnu staricu pogledom koji je pitao da li je sve u redu. Baka sva raskuštrane kose kimne glavom pa roda to shvatila kao potvrdu. Sagnula se prema vodi i dugo ispijala bistru jezersku vodu. Baka se osvrtala oko sebe ne bi li vidjela žirafe, zebre, slonove ali vidjela je samo pokojeg zečića kako brzim trkom prelazi livadom i par srnica u daljini.
„Ovo nije Afrika?“- rekla je naglas, a roda je podigla kljun iz vode i tako se glasno zahihotala da se zagrcnula. Onda je protresla glavu i progovorila:
„Rode bebonoše ne dolaze iz Afrike!"
„Imaš li ti ime?“- upitala je baka.
„Moje ime je Rodan!“- odgovori on.
„Rodane ti si donio Antonia u moj dom, u moje srce, u moj život. Ti si ga nosio u kljunu i ostavio mu crveni trag na čelu. Rodin ugriz! Zašto nisi bio malo pažljiviji?“ Slušajući bakine riječi rodanovo lice se raznježi a kljunom počne pucketati od sreće. Tada on Baki ispriča priču:
„Tu noć sve rodine bebe bile su nemirne. Od njihova plača nisam mogao usnuti. Onda se plava svijetlost nadvila nad naš oblak i sve su rode pogledale prema nebu. Iznad našeg oblaka sjajilo se radosno lice Plave zvijezde. Njene oči su treperile kao iskrice a osmijeh se razvukao uzduž cijelog lica. Vidjeti Plavu zvijezdu i još s te blizine?! To je zaista bila prava sreća. A onda se dogodilo pravo čudo. Plava Zvijezda je iz svojih njedara modrom zrakom podigla dijete i spustila ga u moje krilo.
Iznenađenje koje je zavladalo u rodinom oblaku bilo je tako veliko da se oblak počeo njihati i sve bebe zaspale su u tren. Znao sam da bi svaka od roda bebonoša željela imati bebu koja je došla s Plave zvijezde. Prva mi je prišla Majka Roda i rekla mi: “Rodane ako je Plava Zvijezda odlučila tebi na brigu posvetiti ovo dijete znači da još uvijek nisi star i tvoja misija rode bebonoše još uvijek traje. Ova beba je poseban dar za sve nas rode bebonoše i zato je tvoja mudrost presudna za nju!“
„Star je !“- vikale su druge rode.
„Može izgubiti bebu! Nema snage za let!“
Dok su one vikale, u mojem staračkom srcu probudio se isti onaj osjećaj koji se probudio noćas na krovu u tvome srcu!“ Pogledao je baku, a ona je znala o čemu on priča.
„Više nisam bio umorni starac. Osjetio sam snagu mladića i radost života koja s djeteta prelazi na mene. Gledao sam njegovo milo lice i ćutio snove koje sanja.
Rode bebonoše ne nose samo bebe. One iz najvećih visina promatraju ljude i biraju one najbolje, najiskrenije, razigrane i nježne. Zadnjih godina dok su rode noću letjele ja sam spavao po cijele noći ali sam zato danju, odmoran, promatrao mlade parove i uvijek tražio one najprikladnije za naše bebe.
Često su me rode pitale preporuke za mnoge majke i očeve, bake i djedove, jer ako bi roditelji i bili dobri a bake i djedovi neprikladni tada bi odustajali od takovih!“
Baka je slušala tog ponosnog Rodana, upijala svaku njegovu riječ bez pitanja, bez prekidanja.
„Dijete sa Plave zvijezde moralo je imati posebne roditelje baš kao što je i Plava Zvijezda posebna zvijezda. Roditelje čija ljubav nadmašuje same sebe. Nesebične, čvrsta karaktera, nesalomljive.
I čuo sam! Čuo sam to dvoje mladih ljudi kako maštaju o djetetu. Njihova želja bila je jača od svega. Prešla je mora i planine, vinula se uvis i doputovala do mene.
Ispijeni ljubavlju i radošću dali su zavjet. Na mjestu najljepšem na svijetu. Mjestu gdje žive naši rođaci bjeloglavi supovi. Na obali mora kraj kapele Sv. Antonia zakleli su se da će svoga sina jednoga dana nazvati Antonio.
Plava Zvijezda nije samo spustila dijete u moje krilo. Dok mi ga je pružala čuo sam njen topao, nježni glas: „On se zove Antonio!“ Znao sam kome ga šalje!“
Zastao je na tren osluškujući zvukove. Nešto je čuo! Onda je brzo nastavio:„Rode su pažljive, one vole svoju djecu i ne grizu ih. Crvena flekica na njegovu čelu trag je poljupca koji sam mu dao na rastanku!“
Tada je nastao tajac. Gledao je u daljinu.
„Što je?“- upitala ga Baka.
Ššššššš .... šapnuo je svojim dugim kljunom, dok se u daljini vidio bljesak munje.
„Moram se brzo sakriti! Dolaze kradljivci beba. Traže rode bebonoše!“ Baka ga začuđeno gledala dok je on osluškivao tutnjavu koju ona još uvijek nije čula.
„Ostani tu i zavaraj ih. Plava Zvijezda odvesti će te kući!“- rekao je Rodan i u niskom letu poletio u obližnji šumarak.
Baka nije željela da ga otkriju nikakvi kradljivci beba pa se brzo okrenula na drugu stranu i krenula uz jezero suprotno od Rodana. Nije se okrenula iako je to jako željela. Plašila se ako se okrene za njim da ga kradljivci mogu razotkriti.
Tutnjava se sve više približavala jezeru a ona se samo nadala da je Rodan na sigurnome. Snažni udar groma rasparao je nebo svojom snagom. Baki se učinilo kao da je iz munje ispao čovjek koji se stvorio točno pred njom. Bio je viši od Bake barem duplo ako ne i bolje. Sve mu je bilo jako dugačko, noge i ruke i prsti i glava i nos i uši, samo su mu oči bile uske i stisnute. Bio je sav crn kao da je izašao iz dimnjaka a i odijelo na njemu bilo je dimnjačarsko kao i crna kapica na glavi. Ali on nije nosio sajle i četke kao svi dimnjačari. On je oko desne ruke nosio veliku mrežu. Baka je odmah prepoznala kradljivca beba koji mrežom lovi rode bebonoše. Umjesto „Dobar dan!“ on progovori:
„Ženo zar se ti ne bojiš gromova i munja? Mogu te dohvatiti svojom vatrenom moći pa tvoje unuče može ostati bez bake?“ Brzo se Baka snašla i domišljato prevarila kradljivca:
„Čovječe, kada bih ja bila baka ne bi ovom pustopoljinom lutala i ne bih trave svakojake ubirala da bi snove čvrste usnula!“
„Znači, ti nisi baka?“- rekao je on kroz zube.
„Kakva baka te spopala? Zar ne vidiš da još nisam starica?“
„A kud si ti tako rano krenuo?“- upitala ga ona.
„Čistio sam dimnjak u obližnjem selu i slučajno srušio rodino gnijezdo. Prestrašio jadnu rodu pa je pobjegla glavom bez obzira! Nisi li je možda vidjela gdje u blizini?“
„Vidjela sam je ali ne tu u blizini!“- odgovori ona.
„Pa reci onda pobogu gdje si je vidjela?“- nervozno će on.
Baka uperi prstom u nebo i pokaže prema jugu.
„Evo tamo! Odletjela je gdje i sve rode lete. U toplije krajeve!“
„Svete mi tutnjavine! Uhvatiti ću ja nju prije ili kasnije!“- kroz zube prozbori kradljivac beba i nestane jednako kao što je i došao, u tutnjavi gromova.
Ponovno je Baka bila u iskušenju da se okrene i potraži Rodana ali nije znala koliko je Tutnjavi lukav i da li joj je zaista povjerovao, pa da ne dovede Rodana u opasnost krenula je ravno naprijed. Na mjestu gdje je jezero završavalo bio je put. Zastala je prije nego krene dalje i od umora zaspala.
Spavala je sve dok ju nije probudila noćna svježina. Kada je otvorila oči njen pogled bio je uperen u nebo posuto zvijezdama. Toliko mnoštvo zvijezda još nikada nije vidjela, a onda joj se pogled zaustavio na nježnom modrom titraju koji je dolazio iz najvećih nebeskih visina. Čim više ga gledala raspoznavala je obrise Plave Zvijezde. Toliko je sličila Antonievim očima da je baka od uzbuđenja poskočila na noge. Tek tada spazila je ispred sebe modri sjaj koji joj obasjavao put. Sjetila se Rodanovih posljednjih riječi:„Plava Zvijezda odvesti će te kući!“ Lagano je ušla u tu plavičastu maglicu a korak joj postao lagan kao da ne dodiruje tlo. Možda je ovo san?- pomislila je, jer u toj maglici bilo je tako ugodno da vjerojatno nikada čovjek ne bi poželio izaći iz nje. Pomislila je na Rodana. Bilo joj je žao što mu nije stigla zahvaliti što je baš nju odabrao za Antonievu baku. Osjetila je silnu želju da se vrati kući i zagrli svoje malo zlato. Sigurno je njena želja ubrzala dolazak kući jer je svjetlucavo plavetnilo koje ju je obasjavalo odjednom nestalo a umjesto njega ispred nje stajala je dobro poznata zgrada.
Baka je podignula pogled prema nebu i vidjela plavi trag koji se gubio u visini. Jedino što se toga časa sjetila učiniti bio je poljubac koji je poslala Plavoj Zvijezdi.
U njenoj zgradi već odavno svi susjedi su spavali. Od snažne želje da zagrli Antonia ona potrči stubištem sve do trećeg kata a onda zastane ispred vratiju osluškujući bebin plač.
„Ljubavi, došla ti je baka!“ rekla je ulazeći u stan.
„Mama!“ povikala je sva usplahirena bakina kćerka držeći bebu u rukama.
„Mama, zaboga gdje si nestala! Zašto si bosa u spavaćici? Kakva ti je to crvena fleka na čelu? Zašto nam se nisi javljala?“
Pokraj Bake prolazilo je stotine pitanja dok je ona polako s osmijehom na licu prilazila djetetu i nježno ga podigla iz majčina naručja. Poljubila ga u obraz i rekla mu:
„Nije samo tebe donijela roda na ovaj prelijepi svijet. Vidiš i Baka ima rodin poljubac na čelu, i mene je donijela roda!“ Smješkao se. Znala je Baka da je dijete razumije iako ima tek dvadeset i sedam dana.
„Lude li Bake!“ promrmljala je kćerka.
Ali Baka nije luda. Potražit će ona uskoro Rodana jer bebe rastu i moraju imati braću i seke a Rodan je star i ne smije dugo čekati.
