Ova priča je na blogu već dvije godine i svakodnevno je pročita stotinjak ljudi pogotovo u ovo doba početka proljeća. Pa ljudi moji žašto je čitate ako ne ostavljate komentare?! Zaista me zanimaju dojmovi, ili ste vi samo srednjoškolski kradljivci tuđih priča. Bimbi, 30.03.2011Majka Priroda, umorna, zagrnuta plaštem od suhog lišća, sjedila je naslonjena na debelu koru najstarijeg hrasta. Ona i hrast bili su zajedno od početka svijeta. On je bio prvo djelo njenih čarobnih ruku i uvijek je ostao u zagrljaju svoje majke. Na njenom oštrom licu nisu se očitavale godine. Nije imala niti jednu boru, niti jednu sijedu vlas. U njenim očima mogla se naslutiti vječnost . One su skrivale sve tajne ovog svijeta. Imala je pogled dublji od svemira. Mnogu je ona djecu izrodila, a nekoj dala i život besmrtan. Baš kao i svaka majka učila ih da dijele radost i tugu, da ne budu sebični i da se vole zauvijek u dobru i u zlu. A kada su dovoljno dijeca odrasla, rasula ih majka na sve strane svijeta i zapovjedila da se uvijek moraju nadopunjavati. Kao i sva mala djeca voljeli su se smijati,svađati, tući i miriti. Igrajući se stvarali su prekrasan svijet zajedno sa svojom majkom. Stvorili su mora i jezera, rijeke i potoke, šume i livade, brda i planine, cvijeće i trnje i šume prekrasne, a kad bi se ljutili jedni na druge pokazivali bi svoje mane, pa bi jedan od najstarijih sinova Majke Prirode, Srebrnko, u svojoj ljutnji stvarao snijeg i inje, a Zlatokosi je svojim zlatnim zrakama topio led i stvarao vulkane, dok je Jesen žuta vijorila, a Razigrano Proljeće se igralo ne mareći za njih. Srebrna Zima i Zlatno Ljeto najstarija su djeca Majke svoje. Ni danas se ne zna tko je stariji od njih dvoje, a Majka im nikada nije htjela odati tajnu da bi uvijek ostali ravnopravni. Oduvijek je čovjek znao da ga Majka Priroda gleda, a on je mogao vidjeti samo njena veličanstvena djela. Na početku svijeta bojali su je se i štovali je poput Boga. Zahvaljivali joj na darovima. Klanjali se i ljubili je. Ona im je pomagala da opstanu na tom planetu. I čim ih je bilo više sve manje su oni mislili na Majku Prirodu , sve dok je nisu potpuno zaboravili. Ipak, nije Majka Priroda bila toliko naivna pa je već na početku svijeta odredila da će čovjekov život učiniti ljepšim, ali zato najviše života što će mu dati biti će sto godina. Bila je ona mudra, ali opet ne toliko da je mogla naslutiti kakva zla čovjek može učiniti. Čim je više darova davala ljudima, oni su je više uništavali. Masovno su rezali šume, gradili betonske gradove, velike ceste, tvornice, zagađivali su zrak otpadnim plinovima, bacali svakojake otrove u mora, iskorištavali i najdublje dubine podmorja, išli i na Mjesec da i tamo puste svoje tragove. Uništavali su sve što bi dotakli. Samo još u onim predjelima gdje čovjek nije kročio nogom mogla se osjetiti snaga i moć Majke Prirode. Zbog svega toga Majka Priroda je sjedila tužna, naslonjena na stari hrast, a debele suze klizile su niz njene obraze i nisu prestajele teći sve dok nisu poplavile sve rijeke i izlile se iz korita, prelile se vode iz jezera. Vidjevši sve to njena djeca rasuta po svijetu krenuše Majci svojoj . A kad su se djeca skupila pored Majke Prirode na svijetu više nije bilo godišnjih doba i čovjek nije znao kada će Sunce sjati, a kada snijeg padati. Nije mogao ni zemlju obrađivati pa je nestajalo hrane. Životinje su podivljale. U jednom danu ludo su se mijenjale temperature. Čuo se samo zvuk sirena Hitne pomoći, jer vrijeme je saveznik čovjeka i neprijatelj čovjeka. Nagle promjene vremena za mnoge su ljude bile pogubne. U toj strašnoj nesreći čovjek je napokon shvatio da je i sam dijete Majke Prirode, da je njeno posljednje dijete i još k tome dijete koje joj okrenulo leđa. Odjednom, svi su uvidjeli koliko su griješili i masovno su molili Majku Prirodu da im oprosti. Čula je ona njihove jecaje i poput svake majke, smilila se nad djecom svojom, pozvala najrazigranije svoje dijete Razigrano Proljeće i naredila mu da krene u svijet i vrati čovjeku sklad. Sretno što će ispuniti majčinu želju Razigrano Proljeće raširi svoja krila najviše do tada. Otjera vjetrove, kiše, magle i napravi prolaz Suncu. Zemlja je procvala od sreće. Iznjedrila je iz svojih skuta najljepše svoje plodove. Žarke, vesele, razigr
ane boje su preplavile zemlju. Voćke su se u trenu okitile najljepšim cvjetićima, a njihovi mirisi su poput najfinijih parfema mamili pčelice čiji zvuk je odzvanjao poput najnježnijih tonova harfe. Na obroncima planina vidjele su se najljepše duge, a rosa je davala posebnu čar umivajući vlati trave. Vesele ptičice zapjevale su radosni cvrkut proljeću, doletjeli su sretni leptirići, zazelenio svaki grm, procvjetao jorgovan i zamirisao zrak po proljeću. Čovjek sretan dočeka Razigrano Proljeće i krene u susret Majci Prirodi, sretan što mu je Majka podarila još jednu šansu, još jedan oprost, duboko vjerujući da više neće ponoviti sličnu grešku.
