Leda se tek rodila i kada je prvi puta otvorila svoje male okice onako čađava ugledala je Dadu i osjetila njene vlažne usne na svom licu. Ona nije znala ništa o svom vilinskom porijeklu, i rasla je baš kao sva djeca na Zemlji. Roditelji su joj poklanjali svu svoju ljubav i brigu, a Oto ju je stalno imao na vidiku, i čuvao iz prikrajka. Prve dane čak nikome nije dao da joj se približi osim Dadi i Ivanu, i režao je na svih, iako mu to nije bilo u naravi jer je imao dobar karakter i svih je volio, pa čak i mace u dvorištu koje su ga ponekad znale dobro izgrepsti, dok se on samo želio igrati s njima. Čim je naučila rukicama držati bočicu s mlijekom Leda bi najprije nahranila svog Ota a zatim sebe. Njenim prvim koracima najviše su se uz mamu i tatu veselile ptičice koje su od prvog dana kada je Leda došla na svijet svakodnevno slijetale na njen prozor i cvrkutale najljepši pjev koji se mogao čuti. Ona je od svog prvog koraka izlazila na balkon i bacala mrvice kruha svud oko sebe i veselila se ptičicama što bi je okružile, veselo skakutale i cvrkutale njenu najomiljeniju pjesmicu.
A onda jednoga dana kada je Leda već sigurno stajala na svojim nožicama Oto je odlučio povesti je u dvorište. Podigao je visoko svoj dugački, bijeli rep i pustio Ledu da se čvrsto ulovi za njega, dok su se spuštali stepenicama. Svatko tko bi poželio ući u to dvorište brzo bi odustajao od te pomisli, osim Ota koji je tu provodio mnogo vremena. Cijelo dvorište ograđeno visokim, betonskim stupovima zaraslo je u visoku, podivljalu travu i grmlje. U blizini ograde bilo je svakojakog smeća: boca, starih cipela, najlona, papira ... što su ga bacale skitnice. Bilo je tu i štakora koje bi ponekad neka od mačaka što su tu živjele ščepala i zadavila pa ostavila takve u toj travurini.
Te napuštene gradske mačke su bile mršave, olinjale a na pojedinim mijestima nisu ni imale dlake. Bile su više gladne nego site i ljudi su ih trovali kao i štakore.
U dvorištu je bilo tužno skoro kao i svugdje na tom planetu.
Leda je polako, nesigurna na svojim malim nožicama zakoračila u dvorište i s velikom znatiželjom promatrala sve oko sebe. Pratila je Ota u stopu , a on je zastao i počeo jako lajati na mačku koja je ležala u travi. Nakostriješila se ali nije mogla pobjeći jer je bila jako bolesna, možda se i potrovala. Leda je onako bezbrižno povukla Ota za rep da se pomakne, sjela je na pod do mace, jer lakše joj bilo sjediti nego stajati. Dragala je mačku sasvim nježno s puno ljubavi, i malo, pomalo maca se podigla na šapice, polizala Ledine rukice i sasvim živahno otrčala od nje.
Roditelji su Ledi branili da ide u dvorište, ali kad bi vidjeli suzu na tom malom prekrasnom licu sve zabrane su nestajale.
Potaknuti Ledinom željom odlučili su urediti dvorište u koje ni sami nisu nikada zakoračili. Uzeli su kosilicu, grablje, lopatu, vreće za smeće, pumpu za vodu i u jedno poslijepodne učinili dvorište neprepoznatljivim, ljepšim i pristupačnijim.
Svako jutro Leda i Oto su se veselo spuštali u svoje dvorište.
Mace su ih iz dana u dan čekale i svaka je osim porcije hrane dobila i svoje ime. Nakon samo par mjeseci to dvorište je postalo najljepše dvorište u gradu, a najčudnije od svega su bile
mačke koje su se udebljale, narasla im je nova svjetlucava, zdrava dlaka, one kojima je falio rep dobile su novi i to puno ljepši nego prije i ponosno su se šepirile kolodvorom dok su ih putnici u čudu promatrali i divili se njihovoj ljepoti. Mačići koji su se tu izlegli brzo bi dobili svoje udomitelje jer su to bile posebno lijepe mace. Betonski stupovi što su okruživali dvorište godinama su bili nezapaženi, zarasli u grmlje, a sada su ponosno poput vojnika stajali jedan do drugoga, a na svakom od njih stajalo je po par galebova koji bi uvijek dok se Leda igrala u vrtu svađali se za svoje mjesto na stupu.
Ponekad bi svratio i pokoji skitnica s druge strane dvorišta i gledao bi tu čudesnu djevojčicu što priča s macama, pticama i psom. Mnogi od njih prestali su biti skitnice jer su gledajući tu malu djevojčicu kako mijenja sve oko sebe shvatili da i oni mogu promijeniti sebe i biti bolji i vrjedniji i voljeti sami sebe. Zadnji skitnica kojeg je Leda vidjela na rastanku joj otpjevao pjesmicu: "Naša mala Leda donijela nam sreću i od tuge veću. Skitnica sam bio ali više neću. Kad i mace ne skitaju više, zašto da za mnom skitnica se viče."
Nema komentara:
Objavi komentar