6. lip 2008.

Kako je Leda došla na svijet (priča prva)


...
Bilo je to nedavno, prije samo nekoliko mjeseci. U godini kojoj ljudi više ne vjeruju u dobre i loše vile. Ne vjeruju u prinčeve i princeze, zmajeve i neke druge svjetove. Zaboravili su na sve one divne radosne dane kada su i sami bili djeca, vjerovali u čuda koja su se ponekad znala i ostvariti.
Ova priča dogodila se u centru jednog velikog grada, na samom željezničkom kolodvoru, u žiži događanja, prometne gužve, sirena opasnosti i vlakova. Tu se nalazila prekrasna zgrada stara sto godina. Rijetki su prolaznici zapažali njezinu ljepotu. Prednji dio zgrade koji je gledao na kolodvor izgledao je poput dvorca. Duž cijelog prizemlja i sva tri kata protezao se od kraja do kraja dugački balkon kojeg su ukrašavale velike kamene volte, a sredinom zgrade od vrha do dna uzdizao se izbočeni toranj u kojem se nalazilo prekrasno polukružno stepenište. Ispred zgrade bilo je veliko, napušteno dvorište gdje su se ponekad igrala djeca.
Na drugome katu živjeli su Dada i Ivan, mladi bračni par bez djece. Imali su oni svog dobrog psa Ota koji ih je uveseljavao već drugu godinu, ali iz dana u dan sve više su željeli dijete.
Dada je često sklapala oči i zamišljala svoju bebu. Maštala je o dobrim vilama i vilenjacima, i kad bi otvorila oči bojala se da ju mašta ne odvede u neke druge svjetove. Tada bi se trudila biti u toku s vremenom u kojem živi, godinama u kojima se nalazi.
Imala je ona svog Ivana, roditelje, prijatelje, posao koji voli, a opet nešto je nedostajalo za potpunu sreću, i Dada je bila nesretna. Često je plakala i nitko joj nije mogao pomoći.
Jednoga dana u zgradu je došao dimnjačar da očisti sve dimnjake na krovu, a bilo ih je mnogo. Cijelim stepeništem odzvanjalo je udaranje ....DUM, DUM, DAM, DAM, DUM... velike dimnjačarske kugle koju je vukao za sobom, a zatim pjesma koju je pjevao na sav glas:"Ja sam stari dimnjačar koji nosi sreću. Tko u mene vjeruje iznevjeriti ga neću. Čistim, čistim dimnjake da se ljudi griju i neka me svi ostave na miru."
Ta strašna buka istjerala je sve stanare iz svojih stanova na stepenište, i imali su što vidjeti. Velikog i jakog dimnjačara sa crnom kapicom na glavi, crnom jaknicom na kojoj su se samo svjetlucala velika, žuta dugmeta i velike crne hlače stisnute širokim crnim remenom oko pojasa, koji je osim hlača pridržavao i gomile raznih četki.
Veliki dim se taj dan dizao nad zgradom. U zidovima se čulo roškanje od njegove sajle koja je probijala dimnjak po dimnjak. Bila je to topla zima, jedanaesti mjesec.
Dva mjeseca kasnije, u jednu kasnu zimsku noć, već kad su svi ljudi u zgradi spavali čuo se je plač bebe i glasno lajanje Ota koje je probudio sve stanare.
Dada i Ivan skočili su iz svoga kreveta uplašeni bukom u stanu. Više se nije čuo plač djeteta. Upalili su svijetlo u sobi, a Oto je svojom njuškicom odgurao Dadu u dnevnu sobu. Gledala ga je u čudu i nije znala šta želi a on je gurnuo fotelju. Stala je pokraj njega, i gle čuda nad čudima, u zidu, rupa od dimnjaka bila je otvorena a na podu ispod rupe, sklupčana, ležala je beba. Crna od čađe, najcrnja od svih beba što ih je ikada vidjela. Podigla je u naručje i nježno poljubila, dok je Ivan sav u nevjerici promatrao što se događa. Mislio je da još uvijek sanja. Nijemi od šoka sjeli su na kauč i dok su promatrali bebu suze su im tekle od sreće, a Oto je bez prestanka lizao bebine nožice, rukice, lice. Suze radosnice i Otovi poljupci oprali su bebu od čađe . Nježno je otvorila okice i lagani osmijeh zatitrao je na tom malom okruglom licu dok je prvi puta gledala svoje roditelje. Izbezumljena od sreće Dada je čula najnježniji glasić koji joj šapuće na uho:"Željela si je više od ičega na svijetu i zato je jako, jako čuvaj. Ona pripada tebi jer nikada nisi prestala vjerovati u vile. Uvijek ćemo biti uz tebe i nju. Ona je naša najmlađa vila, a zove se Leda."

Nema komentara: