Na čemu su galebovi

Bilo je dobro, dok je bilo dobro. Vjerojatno je onda zaista Bog hodao po svijetu. Kad bi imala bar neki dokaz o tom događaju, možda bi ipak bilo mrvicu bolje, nego ovako kako je. I eto Bože, svi su se na tebe okomili, pa i moja maljušna malenkost. Ma iskreno, meni ne trebaju veliki dokazi, pismeni ni usmeni ,meni treba samo malo, ali ne da mi spotakneš kamen u svojoj najdražoj igri :„Spotaknuće“. Mene gurni, onako lagano, od iza. Pokreni me! Pomakni me s ove magnetne, mrtve točke, bezbojne, bezglasne i bez muka. Mrtvilo ovo koje se jedino pomiče ovdje, lažno je i iskvareno. O Bože, ako smo stvoreni na tvoju sliku ti zaista onda malo razmišljaš. Ako malo misliš, onda i maloumne odluke donosiš, onda ti je svejedno šta mi mislimo. Ti gledaš najprije sebe i nije te briga za nikoga drugog. O Bože, ako te nije briga za nikoga drugog, onda ti gaziš sve pred sobom. Ako gaziš sve pred sobom, onda i rušiš sve pred sobom.
Ako rušiš sve pred sobom, ne okrećeš se da vidiš pustopoljinu koju si ostavio iza sebe. Bože, ako smo zaista stvoreni na tvoju sliku, oslobodi nas patnje i izbavi iz napasti!
Nedjelja 30. O5. ljeta ni na vidiku. Kiša udara po glavi, zvuk automobilskih guma koje gnječe kišu o asfalt para mi uši, a ja umjesto da mislim o ljepoti života ja mislim o Bogu? Koja ironija, a Oče?Tko ju je stvorio?
E pa sada ću se i ja malo igrati! Osmislit ću sama svoju igru, baš kao i ti. E pa neka to bude, …hm…. igra:“Kada prva ovca s neba padne, počni brojati sve ovčice s neba“. Me ne! Ne! Ne volim tako duge igre, evo smislit ću neku drugu, za češće a kraće korištenje. Hm….. igra: „Posljednji slogan samoubojice?“ Može, sviđa mi se.
Fuck off! Sve samo život ne!Hopa- cupa! Aleluja! Moj tajni život! Avangarda! Smrtstok! Bajla, bajla! Relax!...prelagano je, smislit ću neku drugu.
Igra:“Rečenica koja daje odgovore na sve?“ Hm… Evo je; „Da danas ne sutra odmah.“
DA. DANAS. NE. SUTRA. ODMAH. Pet odgovora DA DANAS. NE SUTRA. SUTRAODMAH. DANAS NE. Četiri odgovora. Loše! Za ovo treba vremena. Smisliti ću igru: „Slogan o životu!“. Hm!? To je zaista teško, isto kao i tebi Oče. Ni ja se neću toga igrati. Sigurno si ti u pravu. Najbolje je igrati se Spotaknuća. Svako je drukčije, i ni jedno ne završava isto, a nogu uvijek podmetnuti možeš. Ta igra nikad ti ne može dosaditi, osim ako te ne zafrkne meniskus ili altroza.
Nego, reci mi, zašto te više ne oslovljavamo sa Vi. Nisi valjda i ti mijenjao pravopis, pa zabranio Vi u jednini. Ma šalim se samo! Fali mi smijeha! Pošalji ga kao dokaz da postojiš. A sama ta želja, dokaz je moje nade u tebe, i zato, ne zamjeri mi Oče što me pucaju fumade, pa zar nismo stvoreni na tvoju sliku i priliku?
Evo, s radija dopire zvuk pjesme, „Tko sam ja da ti sudim“. Pa ti zaista postojiš! Zar mi kroz ovakav šund šalješ poruke, ili samo želiš da se igramo dalje? Iz ovog događaja zaključujem da netko od nas dvoje nije normalan.
Joj, kako mrzim ovaj zvuk sirena Hitne pomoći , koji probija zidove, tiiiiiii-duuuuu, tiiiiiiii-duuuuuu, ili mi možda opet šalješ odgovore, cvileći, TIIIIII-DUUUUUUŠICE! Znam! Ja sam kontroverzni vjernik i ti ne želiš biti moj Bog. Zato poslušaj ovo: „Ja i tom strašnom junaku
Gore na oblaku skidam kapu
Ali mi duša nije toliko plaha
Da ću ga voljet' iz straha.“ Hladno pivo, stari!
Zaista sam poludjela, vrijeme je da se skinem s ovog. A na čemu su galebovi? Oni su pak skroz poludjeli!

Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava-Priča I o Val i Džointu

Val je jutros prekopala sve ormariće u kupaoni. Tražila je ukosnicu koju je nosila samo u posebnim prilikama. Čuvala je uvijek u najskrovitijim mjestima stana ali nikada dovoljno skrovitim da ih Džoni ne bi otkrio. Zbog toga uvijek je mijenjala tajno mjesto i zato se nikako nije mogla sjetiti gdje ju je odložila zadnji puta. Bila je to ukosnica rađena točno po njenim nacrtima. Izvlačila bi je samo kada je osjećala da bi se moglo dogodit nešto nepredviđeno. A jutros se dogodilo baš to. Čula je Džonija kako se mota po sobi. Još uvijek pospanoj nije joj se dalo pričati. Lagano je otvorila oči i ugledala ga kako stoji na stolici i nešto traži na vrhu garderobnog ormara. Promeškoljila se, a on se je naglo trgnuo pogledavši je. Lagano je sišao sa stolice i pažljivo poput lopova odnio je na svoje mjesto dok ga je ona pratila pogledom. Čim je izašao iz stana zaključavši vrata za sobom Val se je ustala i najprije otišla u špajzu po male stepenice. Prvo što je ugledala bio je oblak prašine koji je prekrio svu površinu ormara. Džoni je stalno nagovarao da uzmu mladu kućnu pomoćnicu ali Val je znala da sve njegove želje imaju i razlog više od onog koji je navodio, i zbog toga je uporno odbijala tu pomisao. Gledajući taj bijeli pokrivač pomisli da je ipak bio u pravu. A onda na samom kraju ormara ugleda malu knjižicu. Ispruži ruku i dohvati je. „Gle, gle, bankovna knjižica!“ otvori je i ispusti glasni uzvik, „ Jeeboteee!“ . Bilo je tu dovoljno novaca za sve one tajne želje koje su joj se vrtjele po glavi. Samo kako doći do njega. Nema opunomoćenika. Grozničavo je razmišljala i u trenu dosjeti se ukosnice.

Džoni je sjedio na svojoj omiljenoj terasi, tu u blizini, upijajući slova iz omiljenog dnevnog tiska u trenu osjeti nelagodu. „Nije valjda ona blentača opet nešto zakuhala?“, pomisli. Svašta je on naviknuo doživjeti od Val i njenih fiks ideja, a vezanost je bila toliko prisutna da bi se mogla proučavat kao školski primjer telepatije. Znao je da se nešto događa, ali nije mogao niti naslutiti u kolikoj je mjeri ovaj puta glupost isplivala na površinu. Bio je svjestan prebacivanja krivnje samo na njega, jer Val, kao uostalom i sve žene, nije bila ni malo kriva što su sve te dobre godine odlepršale u vjetar.
Iste misli morile su i Val: „Nije valjda ona budala opet nešto zakuhao? I da hoće ne može više nego šta je! Kriv je za sve, a sada još i tajni račun. Dosta mi je njegovih muljanja!“ To jutro kava joj nije bila na pameti. Po glavi joj se vrtjela cifra iz bankovne knjižice i ukosnica koju je upravo pronašla u dnu zimske čizme. Nije voljela crninu, ali to jutro Val je ne sebe navukla sve crno.
Stajala je među agresivnim babama koje su se gurale u autobuse. Nikada nije mogla razumjeti te babetine koje su se naguravale gdje god bi stigle, sve su imale istu bolest „Sindrom štafeta.“
„Dvojka“ se zaustavila na autobusnoj stanici i Val sigurna koraka uđe u nju. „Dobar dan, ja presjedam!“, i pod nos šoferu gurane davno iskorištenu kartu a ovaj siguran u njenu ljubaznu pojavu nasmiješi se gledajući kartu u njenim očima.
Na sljedećoj stanici u autobus je ušao kontrolor ali Val ga nije prepoznala, ne zato što je na sebi umjesto plavog sakoa imao dugačak crni frak već zbog misli koje joj nisu izlazile iz glave. Iznenadila se kada je banuo pred nju i upitao je kartu na pregled. Začuđeno ga promatrala jer tako dug i šiljasti nos zaista je bilo nemoguće vidjeti.
„Oprostite, ali tko ste vi?“ upita ga Val.
„Kontrolor Autotroleja!“ odgovori on.
U blagotelećem pogledu kojim ju je mjerio Val prepozna „bakulu“. Zaista je on, pomisli u sebi. Ipak je ona žena u godinama i bilo bi nedolično da je baš u tom činu švercanja tko od putnika prepozna. Pomislila je u sebi ako uspije u svom naumu ovo je zadnji puta da se vozi gradskim autobusom.
Sa stilom dame prebaci nogu preko noge i elegantnim pokretom dohvati patent torbice. Pogleda u čovjeka koji je gledao pravocrtno.
„Gospodine, ali vi niste bakula.! Vi ste pingvin!“
Ukočeno je gledao u nju dok su se neki ljudi u autobusu počeli smijati a neki čak i povikivati, „Vi ste pingvin!“ Odjednom šofer naglo zakoči i svi popadaše po podu osim pingvina. Nastao je tajac. U tom trenutku kontrolor progovori:
„Da ja sam pingvin a vi ste foke!“ i počne raditi male pingvinske korake gurajući stopalima foke.
Ljudi su se počeli svađati, psovati, gurati i napadati pingvina dok se Val kroz njih probijala do srednjih vrata za izlaz. Hodala je Korzom put banke pjevušeći u sebi, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“

Džoni je slušao razgovor ljudi koji su sjedili za stolom odmah iza njega. Nije on volio slušati tuđe razgovore ali pažnju mu je privukao tanki piskavi glas, „Znaš malo mi je neugodno, nisam se izdepilirala. Za tebe želim izgledati savršeno!“ To nikako nije mogao prepustiti. Ipak je on muškarac koji voli paljevine. Njemu to s depilacijom ne bi smetalo. On voli prirodu. Zbog toga ga je iznenadio grubi glas muškarca koji je rekao,“ Znala si da ćemo se naći pa zašto to nisi učinila?“ Nastao je tajac. Zagolicana Džonijeva mašta nije mu dala mira pa se on lagano podigne sa stolice kao da mu je nešto palo pod nju i pogleda u ljude iza sebe. Iznenadi se kad između dvoje ljudi ne prepozna ženu. „Opet sam se zajebao!“ pomisli i sjedne nazad za stol. Iako se iz pepeljare na stolu još uvijek dimila zagašena cigareta Džoni zavuče ruku u džep traperica i izvadi kućni upaljač za šporet na plin. Prije par mjeseci odlučio je kupiti tu grdosiju jer je znao da mu takav upaljač nitko neće maznuti. Lagano podigne ruku iznad ramena držeći u njoj crvenu ručku upaljača i klikne ga. Odjednom ponovno čuje ženski, histerični, piskavi glas iza sebe, „Upomoć!!!“ Podigne se sa stolice, pogleda iza i ugleda muškarca kojemu gori plamen u kosi i drugog muškarca koji uspaničeno poskakuje oko njega.
„Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“, zapjeva i krene prema Korzu. Odlučio je podići veću količinu novaca pa iznenaditi Val jednim malim putovanjem na Antarktik. Ali sva njegova iznenađenja imala su i drugu stranu priče. Antarktik mu je baš zbog te druge strane iznenađenja nekako najviše odgovarao.

Nije se iznenadila što je Džoni izabrao stranu banku. Zastala je samo na tren, toliko da udahne zrak dublje nego inače. Val je žena koju ništa ne može iznenaditi. Kada bi se to i dogodilo ona bi se vrlo brzo prilagodila situaciji okrećući je u svoju korist. Njen životni put vodio je od krajnosti do krajnosti, možda baš zbog toga Val nikada nije gubila kontrolu nad sobom, a ni nad Džonijem. Događaji koji bi u ljudima izazivali nevjericu njoj su ponekad bili najnormalniji događaji, pa tako i ovaj naum kojeg je odlučila sprovesti.
„Dobar dan!“ progovori ulazeći u malu poslovnicu.
Dok joj je ljubazna bankovna činovnica sa prvog stola do vrata odgovarala na pozdrav Val je snimala sve oko sebe pa odlučila krenuti ravno u dio odvojen pregradom, najvjerojatnije namijenjen posebnim klijentima. Ugledavši plavušu koja joj treptajući očima govori „Izvolite sjesti!“ a na čijoj glavi je stajala ukosnica s velikom roza mašnom, Val zaključi da je dobro odabrala. Sjela je i gledala u činovnicu preko puta nje koja na sebi nije imala činovničku uniformu već usku bijelu čipkastu košuljicu čiji je dekolte bio previše izražen, možda zbog problema s grudima jer očito je bilo da činovnica prelazi sve standarde konfekcijskih brojeva za taj dio tijela. Žena je po njenoj prosudbi bila u srednjim tridesetim godinama. Dovoljno za liječenje frustracija, pomisli Val.
„Znate gospodična u mojoj obitelji dogodilo se nešto strašno. Moj suprug je bio Vaš klijent.“ I pruži joj u ruke njegovu bankovnu knjižicu, svoju osobnu kartu i vjenčani list. Žena otvori knjižicu i prepozna ima Džonija Zgubidana koji je bio jedan od najradije viđenih klijenata u banci. Svojim šarmom opčinio bi svaku od njih, a mančama koje je ostavljao mogao ih je i kupiti samo da je to htio. „Nije mu se valjda nešto dogodilo? Kaže činovnica vidno uznemirena. Val je neko vrijeme šutjela ne bi li njena priča dobila na težini a onda progovori tiho i skrušeno s licem prekrivenim tugom, „Mislila sam da ste čuli.“ Izvadi iz kose ukosnicu trljajući je u rukama kao izgubljena žena koja ne zna šta će sama sa sobom, pa se nagne prema činovnici kao da će joj nešto došaptati i iz svoje ukosnice jednim pokretom prsta ispusti prašinu namijenjenu za plakanje. „Umro je!“ kaže Val i vrati se u prvobitan položaj. Vidno iznenađena plavuša osjeti suze koje joj klize niz lice i sugestijom svojstvenom plavušama rasplače se. Veliki, plastificirani nokti ometali su je u brisanju suza pa Val iz torbe izvadi maramicu koja je mirisala njegovim mirisom i pruži je ženi govoreći joj, „Ovo je njegova maramica, uzmite je!“ Dok je žena brisala suze koje su klizile niz obraz poput vodopada, Val progovori „Jako Vas je cijenio!“ Da bi se znao igrati osjećajima čovjek je trebao biti veliki umjetnik i Val je to znala. Bila je potpuno staložena i precizno je birala svaku izgovorenu riječ. Znala je da mozak žene koja radi s novcem može reagirati pozitivno samo na dvije stvari, dobar sex i lovu. Džoni joj je mogao pružiti i jedno i drugo, ali ona ne, i zato progovori, „Nije stigao opunomoćiti me, a ni Vas nagraditi, a to je želio više od ičega.“ Želio me nagraditi? Upita plavuša.
„Gospodična, želio je 10% iznosa pokloniti Vama! Zbog toga smo se posvađali.“
Čim više je Val pričala o tragičnoj sudbini Džonija žena je sve više jecala.
„Gospodična“, Val je namjerno oslovljavala imenom koje joj već odavno nije pripadalo, „znate u ovom teškom trenutku ne mogu ga mirna srca otpratiti na drugi svijet ako ne ispunim njegovu želju. Da li je to moguće?“
Činovnica je gledala tupa pogleda iza kojeg se naslućivala ogromna praznina, ništavilo. Ništavilo kroz koje je navirala bujica suza.
Nesigurna u ono što je čula ona ponovi „Želju!?“.
„Ako nekako otvorimo punomoć, samo Vi i ja, nitko drugi to nikada ne bi saznao?“ šaputala je Val, dovoljno glasno da je čuje.
Te riječi djelovale su na činovnicu prilično smirujuće. Obrisala je Džonijevom maramicom suze i progovorila „Zaista!?“
Sav taj događaj tekao je upravo onako kako je Val zamislila sve do trenutka kada je u očima žene ugledala zaprepaštenje. Gledala je iza Val, očiju raširenih i otvorenih usta da se Val učinilo kao da se naglo guši. Okrene se i ugleda iza sebe Džonija smrtno ozbiljna kako ih radoznalo promatra. Ukipljena činovnica nije se ni pomaknula dok se Val podigla sa stolice, prišla Džoniju, pomilovala mu obraz s rukom u kojoj je još uvijek stajala neistrošena ukosnica i rekla mu, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“ Sasula mu u lice mrvicu prašine i izašla na ulicu.
Osjećala se je jako dobro. Sva ova jutarnja događanja bila su toliko ugodna za njenu dušu da je s nekom posebnom lakoćom koračala ulicom. Skinula je sa sebe crni sako i ostala u bijeloj majici bez rukava usko pripijenoj uz tijelo, na čijoj prednjoj strani je bio iscrtan pingvin s cigarom u ustima, a ispod njega crnim slovima ispisan natpis, „Nikad se ne mogu dovoljno napušiti!“
Smiješio se pingvin sa majice baš kao i Val, samo je Džoni sa suzama u očima podizao sav novac sa računa svijestan činjenice da više ne pripada samo njemu.

Kazneni odredi

Kazneni odredi
Grad na obali mora. Jedan od većih u zemlji u kojoj se smjestio. Zemlja je mala, pa ni grad u svjetskim omjerima ne bi bio ništa više od malo većeg sela. I nije važno to šta je zemlja mala, mala je i Švicarska i svi su čuli za nju, važno je to što je zemlja balkanska, a Balkan u sebi nosi odbojnost, strah, nepredvidljivost i još mnoštvo neprijaznih pridjeva. Sve to zajedno i nije tako važno, kao što je važno što građani te zemlje nikako nisu htjeli priznati činjenicu da ih svijet naziva balkancima. Njima samima taj naziv činio se još sto puta gorim nego svijetu. Mrzili su ga, i svim silama pokušavali sami sebe uvjeriti da je to globalna pogreška. U toj maloj zemlji s malim brojem stanovnika, generacije su se razlikovale kao dan i noć. Svaka je u školama učila različitu povijest zemlje, pa su im se i shvaćanja potpuno razlikovala. Uvjerenja, načela, moralne vrijednosti , pa i sami načini života. Povijesne promjene koje su se tu događale ostavljale su traga na ljudima. Najgore su prolazili oni na kojima su se one lomile.
U središtu grada, između dvije glavne ceste smjestio se mali autobusni kolodvor. Autobusi koji su tu dolazili i odlazili lako bi se prebrojali, isto kao i brodovi u luci. Jedina dobra stvar na tom autobusnom kolodvoru bio je kiosk s novinama. Ne zato što su se u njemu prodavale novine, već zato šta bi čovjek već u srijedu navečer tu mogao kupiti "Burzu", iako je ona izlazila četvrtkom. Potražnja za "Burzom" je bila ogromna i svi su je htjeli ugrabiti prvi. Potražnja za poslom i besparica bile su jednako velike. "Burza" je nudila posao. Sretan je bio onaj tko ju je uopće mogao kupiti. Osim ljudi u prolazu na kolodvoru se uvijek moglo sresti Babu Kunu. Ona je kroz mnoštvo godina, skupljajući kune od slučajnih prolaznika, postala simbolom grada na obali mora. Bila je draga ta baba. Nikada nije nikome dosađivala. „Daj babi kunu“, govorila bi i kad je ne bi dobila bez riječi je odlazila do idućeg prolaznika. Kad bi je koji radoznalac štogod upitao ona bi iskreno odgovarala. Tako je često znala ljudima pričati o danima kada je bila lijepa i mlada, i bavila se prostitucijom. Nikada se nije sramila kruha kojeg je pošteno zarađivala.
Preko puta kolodvora uzdiglo se veličanstveno zdanje franjevačke crkve, koje je privlačilo poglede svakog prispjelog putnika. Podno crkve uvijek je stajao poneki beskućnik, nudeći na prodaju novine „Ulične svjetiljke“, časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Taj dio grada nazvan Žabica predstavljao je neku nevidljivu granicu između centra u kojem si mogao sresti ljude skockane po zadnjoj modi, mlade i stare, kafiće prepune gostiju koji ispijaju kavice na suncem obasjanim terasama. Tu si mogao sresti gradsku elitu, a poslije Žabice, odmah nakon crkve, ulazio si u prljav svijet švercera, beskućnika, prosjaka, prostitutki.
Anita je živjela baš u tom kvartu malo prije Žabice. Bilo joj to zgodno dok je kupovala Burzu. Davno je prestala srijedom odlaziti na kiosk. Nije lako svaki tjedan potrošiti dvanaest kuna uzalud. Kiosk je zaobilazila, ali ne i autobusni kolodvor. Rano, svakog jutra dok su ulice bile prazne ona je izvodila svog psa u šetnju put Žabice. I svako jutro u isto vrijeme gledala u peron broj jedan na kojem su stajale žene s kuferima, čekajući svoju liniju. Prije nekoliko godina to su uglavnom bile starije žene na kojima se vidjelo da su odradile svoj poslovni vijek, ali s vremenom dob tih žena postajo je sve mlađi. Stajale su svaka za sebe s upaljenim cigaretama u rukama. Njihov okus u ustima već rano ujutro bio je gorak. Anita je često znala uhvatiti poglede upućene njoj, i neki nedefinirani trnci prešli bi joj tijelom. Znala je ona kuda žene idu, i molila Boga da nikada ne bude jedna od njih. Ali nikad ne reci nikad.
Da je Anita unaprijed mogla znati svoju sudbinu, sigurno bi je pokušala promijeniti, a ovako, ona je išla svojim tokom. Došao je i dan kada je ona sama, bez svog psa, s kuferom u rukama, rano ujutro krenula put Žabice. Dvadesetpeti januar, dan kojeg nikada nije zaboravila. Njen korak je toga jutra postao tuđi korak, i mnogo je trebalo vremena da ga prihvati takvog.
Dok je stajala na peronu broj jedan čekajući istu liniju kao i ostalih stotine žena shvatila je da su sve one samo špil karata koji se uvijek iznova miješa i svako jutro kartu dobije druga, jer svakog dana na peronu je stajalo novih stotine žena. Primijetila je da je najmlađa od njih. Nije željela stajati među njima, i nije željela da joj priđe neka od njih, i nije željela pričati s nikim, nije željela ništa, jer znala je da se niti jedna njena želja ne može ostvariti. Znala je samo da je ona to jutro najslabija karta u špilu.
II
Naslonjena na hladno staklo autobusnog prozora gledala je u praznu ulicu, noć koja ju prekrila i kapi kiše koje se slijevaju niz staklo, kao da znaju koliko joj teško pada taj odlazak iz grada, pa svojim debelim kišnim kapima zaklanjaju njen pogled. Muzika koja je dopirala iz zvučnika stvarala joj mučninu u želucu. U balkanskom autobusu nije se moglo ni očekivati nešto bolje od Narodnog radija. Tješila se mišlju da goreg od besparice nema i da je ovaj put kojim ide jedini spas za nju.
Žena do nje upita je „Idete li i vi preko raditi?“ „Ne!“, odgovori ona, i okrene se prema prozoru. Anita nikada jutrom nije voljela pričati, a nije voljela ni stvarati slučajna poznanstva, pogotovo s tim ženama čiji su pogledi bili izgubljeni. Znala je da sve te žene idu „preko“ zbog posla isto kao i ona, ali ona nije željela biti jedna od njih. Željela, ne željela, toga dana, ona je postala jedna od njih.
Autobus je prešao granicu, pa još jednu granicu, pa još jednu granicu i Anita se našla u Trstu. Gradu kojem se od malena veselila više nego ikojem drugom gradu na svijetu. Sve njene lutke, prve koturaljke, bicikl, sve haljine, prve traperice, nutela, sve je to njoj stizalo iz tog bajkovitog grada. Svaki izlet u Trst bio je velika radost za nju. Svaki, osim ovog.
Prilično je poznavala taj grad, a posao zbog kojeg je došla unaprijed je dogovorila i znala je točno gdje ide. Sjela je na liniju šest i uputila se put elitnog dijela Trsta. Zastala je ispred parlafona vile opasane visokom živicom ispod koje se nazire željezna ograda. Bila je to kućerina na tri kata sagrađena po modi sedamdesetih. Dočekala ju žena iz njenog grada da je uputi u posao. Žena joj s oduševljenjem pokazivala vilu i sve u njoj. Anita iz pristojnosti nije htjela ženi reći da sve to na nju ne ostavlja nikakav utisak osim grozne hladnoće, bezdušnosti i neugodnog mirisa. Gospođa čija je to vila imala je osamdeset tri godine, iako mnogo mlađeg izgleda. Anita je gospođi nadjenula tajno ime po Babi Kuni i nazvala je Babaeuro. Iz prodorna pogleda Babeeura zračila je bezdušna moć novca. Ničim nije sličila na starice iz njene male zemlje. Visoka, uglađena, bez i jedne bore, guste obojane kose, našminkana sa stilom, ni previše, ni premalo, odmjeravala je Anitu od glave do pete. Svidjela joj se njena mladost, njen osmijeh iza kojeg je skrivala sve svoje brige, svidjela joj se njena duga crna kosa i blistavi zubi. Mrzila je žene s kratkom kosom i pokvarenim zubima, pa je As koji je tog jutra Aniti stajao na čelu, došao u ruke Babeeura.
Ona je trebala voditi brigu o domaćinstvu i praviti društvo Babieuru koja se uz svu tu moć bojala samoće i smrti, za to biti će plaćena više nego bilo gdje u svojoj zemlji , pa čak i da nađe posao. Anita je bila svjesna svojih mana i znala je da nije stvorena za šljakanje, jednostavno bioritam joj bio usporen i mislila je da će bioritam Babeeura odgovarati njenom. Prevarila se!
Da je Babaeuro sa svoje osamdeset i tri godine radila u njenoj zemlji, u bilo kojoj proizvodnji premašila bi sve norme. Da li je u njoj živio neki vanzemaljac ili ne, nikada nije saznala.
Na ženi koja ju dočekala primijetila je veliku razliku od onog dana kad je s njom dogovarala posao. Tog dana kad su se upoznale u gradu na obali mora, izgledala je samouvjereno, čvrsto, zadovoljno, a cijela njena figura odisala je zapadnjački. Plavuša srednjih pedesetih godina, nasmijana, dotjerana po talijanskoj modi, živahno i mladenački. Gledajući je u dvorima Babeeura učinila joj se nervoznom, kao da čim prije želi napustiti to mjesto, s krpom u ruci, kosom koja neuredno pada po licu, na koljenima, čistila je prašinu sa poda, objašnjavajući Aniti da Babaeuro mrzi prašinu i ako je na svjetlosti sunca ugleda ona poludi. Prestrašena žena podsjeti je na pepeljugu. Napokon je otišla, istim putem kojim je Anita došla. Grč kojeg je Anita osjećala od ujutro pojačao se odlaskom žene. Soba koju joj je radosno prepustila bila je nekako sumorna. Možda zato jer je znala da je prije nje u istu tu sobu stigla žena sa Žabice i nikada se više nije vratila natrag. Njeno srce puklo je baš u toj sobi. Anita je na požutjelim tapetama koje su skrivale svaki komadić zida mogla ugledati krv ženina srca. Prestravljena mislima koje su je opsjedale pokuša ih otjerati i misliti na nešto lijepo. Pomislila je na muža, a tuga se povećala, pomislila je na djecu, a tuga se pretvorila u suze, pomislila je na Njušku i plakala je u sobi na čijim zidovima je slutila nevidljivu krv. Mrzila je sebe, zbog sebe. U samoći nije se znala kontrolirati, nije znala zaustaviti tugu, nije znala pobjeći joj. Da je itko mogao vidjeti Anitu koja nikada suze nije ispustila, Anitu koja je u svakom zlu pronalazila nešto dobro, Anitu koja nikada nije pokazivala osjećaje, naizgled bezosjećajnu Anitu, ne bi vjerovao svojim očima.
Tog dana vrijeme se zaustavilo, i koliko god ona gledala u sat činilo joj se kao da kazaljke stoje. Od toga dana u toj kući, Anitino vrijeme je bilo zaustavljeno. Nitko nikada to nije mogao razumjeti, pa ni ona sama. Kad god bi zakoračila u tu kuću, činilo joj se kao da je tu već cijelu vječnost.
U kući u kojoj vrijeme stoji Anita je upoznala neki novi svijet, svijet koji joj do tada bio nepoznat, svijet skrivenih osjećaja. Nije ona željela taj svijet, da joj ga itko ponudio ona ga ne bi primila, čak ni kao dar. Ali taj svijet nije se nudio, nisi ga mogao kupiti, nisi ga mogao dotaknuti. Taj svijet bio je poput virusa, dolazio bi iznenada i ulazio u svaki komadić tijela, u svaku stanicu, u krv. Znala je da ju zarazio u kući u kojoj vrijeme stoji. Zbog njega zamrzila je kuću, zamrzila Babueuro, zamrzila sebe. Virus joj oduzimao i onu mrvicu smijeha kojeg je čuvala kao najveće blago, oduzimao joj godine. Preko noći Anita je ostarjela. Gledala se u ogledalu, a u očima koje su je gledala iz ogledala vidjela je pogled stotina žena koje su čekale istu liniju kao i ona. „Ne! Ja nisam jedna od njih!“ krik bez glasa izlazio je iz nje.
Mogla se je vratiti, ali znala je da taj jedan dan u kući gdje vrijeme stoji, plaćen je danima u kojima će se sladiti njegovim novcem. Ali na žalost ti dani biti će brzi, njihove kazaljke vrtjeti će se urnebesno i brzo će ih potrošiti. Morala je misliti na one ostale dane koji će slijediti nakon njih, za njih je morala priskrbiti još toliko zaustavljenog vremena, i još, i još......Nije vidjela kraja.
U popodnevnim satima kada bi Babaeuro prilegla Anita je uzimala u ruke jedino drago šta je tu imala, svoj rokovnik s pjesmama. Poželjela je pričati s nekim tko će je razumjeti, a samo on je bio tu pokraj nje. Uzela ga u ruke i prvo što je u njega zapisala bilo je:
„ ROBIJANJE
Tako sam tužna. Danas mi je drugi dan a uopće ne znam ni koji je dan, ni koji je datum. Samo znam da mi vrijeme užasno sporo prolazi i da ne mogu ni zamisliti da još devet puta ovoliko, moram biti tu. Užasan presing! Osamdeset eura nije ništa za ovo što osjećam ova dva dana. Ta žena je zbilja totalno bolesna. Najradije bi je stavila u kokošinjac pun govana da se izliječi. Ako maknemo njenu sterilnu bolest možda ne bi bila tako luda, ali bolest se ne može maknuti.
Danas mi je rekla da donesem radijator na struju i upalim ga, a ja sam mislila da mi je rekla da upalim centralno grijanje, pa sam ga zagasila jer je ono bilo upaljeno. Skužila sam to nakon par sati kada mi je postalo zima ali nisam ga mogla natrag upaliti jer je ta vještica sjedila u blizini. Kada je skužila šta sam učinila samo šta nije krepala tresući se. Ali nije to sve. Jučer je zaželjela juhu sa grizom, a ja sam joj skuhala juhu s palentom. Nakon deset minuta došla je iz svoje sobe za ručavanje, i srebrnom žlicom, sva zajapurena, mahala mi je pred nosom govoreći: „Questo e la polenta!“ Ta scena je bila toliko luda da sam se počela smijati kao luđak. Babaeuro cijelu večer je zbog toga bila u bedu. Mislim da ona jedva čeka da idem doma. Rekla sam da ću joj drugi puta kada dođem donijeti vegetu, pa će vidjeti šta je dobra juha, a ona me samo poprijeko pogledala šta je meni opet bilo jako smiješno.“
Anita je gledala u slova koja su ostajala na papiru te nastavila, „ Tek sada vidim da su mi se i slova promijenila. Izgleda da mi se mijenja karakter. Prilično sam neurotična. Ili mi dolaze suze na oči, ili joj psujem sve po spisku, ili se smijem.
Najgore mi je sjediti sama u kuhinji i jesti kao pas. Dok sam jela ugledala sam reklamu za Pedigre i počela sam plakati misleći na svoju Njušku. Jedem samo hrenovke i rikotu jer ova škrtica ne želi kupovati drugo.
Samo se bojim vremena, jer ono od čega sam najviše strahovala obistinilo se. Vrijeme mi užasno sporo prolazi, i dani su dugi, dugi....Ore sono lunghe.
Znam da je kod nas doma koma, ali svejedno mrzim ovo mjesto. Sada je 23 i pet minuta, u piđami sam, znam utonuti ću u misli umjesto u san, a bojim se kud će me odvesti.
VOLIM VAS!
Usput, često se sjetim one jadnice koja je došla ovdje raditi poput mene i izdahnula je. To me užasno baca u bed i čini tužnom. Počela sam se čak i moliti. Molim se Bogu, jučer, a i sada ću opet.“
Četvrtak 27. O1
Popodnevni odmor od 15-17
Ležim na krevetu dok me sa jedne strane zida gleda mrtva priroda a s druge neki prohujali vremenom talijančić. Mrzim razmišljati, kada bi barem mogla zaspati. 120 eura, kada ih nemaš lud si.
Ja još uvijek nisam svjesna gdje me život donio. Ne mogu se naviknuti na to da sam teška sirotinja, bez kinte, potonula, u dugovima. Dvadeset dana bez VAS.............................UŽAS
Tek su prošla tri, ustvari još nisu prošla. Dobila sam menzis, samo mi nije jasno kad prije. Vjerojatno zbog stresa. Sad znam kako je biti ROB.“
SUBOTA 29.01
ZATVOREN NA SLOBODI, dobar naslov za roman, ili LJUBAZNO ODVRATAN, ili NOVAC SVE TRPI, ili GDJE JE DNO.
Između ostalih izmišljenih poslova danas sam morala svim rožicama brisati listove od prašine. Ma dobro, nije to ništa strašno, više je smiješno.
NEDJELJA 30. Gennaio
Ne znam zašto (znam zašto), ali od jutros mi je u glavi pjesma „Prokleta nedjelja“ AHHHHH...............Evo jedan sat je poslijepodne, kuham maneštru i ne znam šta ću sama sa sobom. Jutros sam opet zaspala. Probudila me buka Babeeura u sedam i trideset. Danas imam slobodno popodne, a šta će mi pitam se. Mislim da je najgora stvar u životu jednog čovjeka kada ostane sam sa sobom i kad nema nikoga svog u blizini. Ne znam da li da uzmem jedan praksiten jer sva nekako drhtim.... Čula sam se sa mojima i tako sam se ražalostila. Zvala sam neku Kristinu koja isto radi ovdje, žena na odlasku mi je dala njen broj. Ona nema danas slobodno. I ona je u komi kao i ja, iako već dugo radi u Italiji. Danas je prvi lijepi dan od kada sam ovdje, ali to mi baš ne ide u prilog. Više bi voljela da je oluja. Da barem imam pričati s kime. Danas imam 240 eura ako se ne varam. Ne varam se, znači dvije tisuće kuna. A JOJ tisuću osamsto!
Ovaj rokovnik mi je postao najbolji prijatelj. Idem se ipak malo prošetati.“
Mislila je Anita da će na friškom zraku pobijediti svijet osjećaja koji je obuzimao. Ali neobičan joj bio taj zrak. Uvlačila ga duboko u pluća analizirajući svaku njegovu česticu i osjećala da nije isti kao onaj iz njenog grada na obali mora. I ovo je bio grad na obali mora ali drukčiji od njenog. Rjeđega zraka, napučeniji ljudima, brodovima, autobusima, vlakovima, svime. Spustila se je do mora i gledala stotine galebova koji su nadlijetali lučicu. Čak ni oni nisu bili isti kao galebovi iz njene luke. Svi do jednoga bili su upola manji, kreštaviji i mnogo brojniji, baš kao i Talijančići. Prošetala se na vrh punte koja je prodirala duboko u more, a u rukama je držala rokovnik. Sjela je i otvorila ga uzimajući olovku u ruku.
„Šetam se lungo mare po Barkoli. Sjedim na jednoj punti i gledam more, galebove i slušam zvona brodica u luci. Vjetar puše, nosi mi kosu na oči. Talijančići se masovno šetaju. Gladna sam. Danas nisam jela ništa od uzbuđenja što ću izaći van. Vidjela sam se sa Kristinom. Bože, ona je mnogo mlađa od mene. Ima malo dijete i radi ovdje. O tome treba napisati priču. Mogla je ostati sa mnom samo sat vremena, od petnaest do dva, do petnaest do tri. Netko mi se mota iza leđa. SAMA SAM. Zašto sve ovo pišem. Sve je zatvoreno osim tratoria i restorana, a šta ću tamo kad nemam love, a i ne smije se pušiti. Nemam nikakav osjećaj. Ni ovo, ni ono. Da Vas barem mogu nazvati ali mobitel mi je pojeo sve kune. Imam još par minuta za razgovor, pa to moram čuvati.“
Te nedjelje Anita je odlučila da više nikada neće nedjeljom izlaziti van. U sobi sa požutjelim tapetama bila je sama, a ovdje na obali mora među tisućama šetača osjećala je samoću sto puta jaču od one iz kuće zaustavljenog vremena. Brojala je dane i često dolazila na rub predaje, ali nije si to dozvolila. Ona je jaka Anita i dokazati će to svima. Babaeuro bila je neiscrpna u zadavanju poslova. Čak i u večernjim satima, nakon večere kada bi gledale televiziju smišljala je stotine poslova za drugi dan. Anita je imala sreće da razumije Babin jezik ali ga nije znala dobro pričati, pa nije ulazila u diskusije s njom, šta se pokazalo boljim za nju. U tim večernjim satima dok su zajedno sjedile, svaka u svojoj udobnoj kožnoj fotelji, i dok bi Babaeuro u pola sata promijenila stotine programa iživljavajući se na daljinskom upravljaču, Anita je u mislima bila sa svojom obitelji. Znala je da im je grozno bez nje, znala je da im je grozno i sa njom a bez novaca. Svaku večer ponavljala je u sebi „Izdržati ću ja to.“ Jutrom je Babaeuro već prije sedam sati lupala šlapama po hodniku ne bi li probudila usnulu Anitu. Kad bi se Anita ustala Baba se vraćala u krevet. Tako podlu, egoističnu, a nadasve pokvarenu babu teško bi se moglo pronaći. Anita je imala tu sreću. Upoznala je čudovište. Čudovišta ne obolijevaju, ne nagriza ih zub vremena, mislila je ona. Baba je uvijek iza leđa pratila i saginjala se provjeravajući prstom da li je ostalo prašine na najskrovitijima mjestima kuće. Sretna što je uvijek pronalazila, zvala bi Anitu svojim hrapavim, šupljim glasom i pružala prst prema njenim ustima govoreći joj „dammi lingua“da to pojede. Toliko je željela doživjeti sretne dana da joj ni ta cijena kojom ih plaća još uvijek nije bila previsoka. U takvim situacijama naučila je šta je to dvoličnost. Iako bi najradije Babu uhvatila za vrat i pričala joj o tome šta je uskoro očekuje u paklu, ona je smireno gledala Babi u oči i smiješkom odgovarala „No, gracie signora sono a dieta“. U takvim situacijama Babaeuru otvarao se ventil crnog humora i ljutnja bi se pretvarala u smijeh. Svaki naizgled ljubazan odgovor Anite bio je obavijen gorčinom, koja se pretvarala u neopisivu mržnju.
Anita se bojala smrti. Kada joj umro otac doživjela je šok. Susret sa smrću bio je najgore iskustvo. Bojala se bilo čije smrti i nije ju željela nikada više dotaknuti. Dani u kući zaustavljena vremena promijenili su Anitu. Nije željela Babi smrt, željela je da crkne, i nije se bojala susreta sa smrću. Promjene koje su se dešavale u Aniti, desile su se u satima koje bi i malo dijete moglo prebrojati. Znala je ona to. Gledajući se u ogledalu, vidjela je neko drugo lice, neku drugu ženu. Kako je to moguće, pitala se?
01.02. MARTEDI
SONO ŠTUFA!!!!!!!!
Boli me glava. U takvom sam iskušenju da se pakujem i napustim ovu ludnicu. Rekla sam joj da sam štufa, a ona mi je ljubazno odgovorila da slobodno mogu ići ako to želim. Ima pravo.....
03.02
Jučer nisam ništa pisala. Ne znam kako bi nazvala to stanje. UŽAS. Kada ti je poljuljan ponos, kada si tako mali, mali da osjećaš kako si nitko i ništa. Dan izmiče, skoro je 23 sata. Danas 400 eura. Malo, tek Sunašcu za fax, a željela bi još svašta, svašta......htjela bi platiti telefon, da nam ga ponovo ukopčaju, Buzdi kupiti tenisice, vratiti sitnije dugove, htjela bi čizme............
NJUŠKA................kako mi nedostaje, i na nju mislim svaki dan. Strah me je da se ne bi uvrijedila. La Njuška e offesa, HAHAHAHAHAHHA...............
Teško mi opisati to stanje potlačenosti, ali izdržati ću, imam cilj. Danas sam se čula sa mojima i sretna sam. Buzda sutra ide prijatelju na rođendan a preksutra, u nedjelju na maškare-povorku. Opet plačem. Jebene suze. To je ovdje svakodnevnica. Šta sam sve danas radila: Doručak, krevete, prašina, tepisi, cijela kuća, vani prala beton od prolivenoga ulja, prala stakla od cijelog stubišta, glancala lustere, postavila gotov ručak i sve pospremila. Možda ne izgleda tako strašno kao u stvarnosti. U 4 i 15 sam legla u krevet i bila sam samo u jednom stanju, stanju umora. Sada sam ravnodušna na sve. 400 eura za ovih deset dana, zaista je premalo.
SUBOTA 5. FEBBRAIO
Ok. Prošlo je i danas ono najgore, a to je jutro. Jutro puno nervoze, grč u trbuhu i bol u prsima. Tako je to izgledalo jutros, a tako je i inače. Svako jutro ponovo dobijem želju da se spakiram i odem. Dvanaest dana najgoreg mogućeg životnog iskustva, a tek 480 eura. Razmišljam kako bi bilo lijepo da imamo auto i da mi dođeš sutra, u nedjelju. Da zajedno šetamo lungo mare. Zašto nemamo te mogućnosti. Zašto nam se sve to desilo? BOŽE ZAŠTO?????????
Nedostaje mi Njuška. Tužna sam. Nisam ni znala da sam tako osijetljiva i da mi suze mogu svaki čas doći na oči. Nitko me ne zove. ZAŠTO? Ne mogu vjerovati da me nisi imao od kuda nazvati i dati malo podrške, snage, a i ljubavi koja mi nedostaje. Pitam se KOLIKO JOŠ.“
Izdržala je ona još dugo. Nikome nije pričala gdje odlazi, i s nikim se nije upoznavala. Čuvala je tu prokletu istinu samo za sebe. Sramila se nje. Žene koje su dijelile njenu sudbinu bile su opasnost za nju. Izbjegavala ih čim više, ne želeći njihove priče, jer bojala se da su još gore, još teže. One su prale tuđe guzice, a ona je izvršavala tuđe hirove. Mislila je da je to bolje ali prevarila se. Dani koje je trošila naplaćenim eurima ublažavali su besparicu ali otuđivali je od života i uvlačili u svijet mašte. Mašta je jedina mogla izliječiti rane koje su se stvarale u kući zaustavljena vremena.
Vraćala se u tu kuću sve češće, i uvijek iznova osjećala istu tugu kao i prvi puta. Baba ju vrijeđala, jednom joj rekla „Simpatična si, ali si velika prljavica“, i gledala je jednim od onih odvratnih pogleda koji govore „ja imam novac, ja imam moć“. U takvim situacijama Anita bi vještici na svome jeziku sa smiješkom odgovorila „Kujo crkni“, a onda bi joj bilo žao što ju nazvala kujom, ne zbog nje već zbog jadnog pseta, pa je umjesto kuja nazivala babu riječju koju nikada do tada nije upotrijebila, đubretom. Četiri mjeseca Anita se vraćala, a onda je prestala dolaziti. Djeca su se školovala, a njen suprug slomljen bankrotom izgubio se u očaju. Nije bilo novaca. Povremeni poslovi bili su tek kap u moru. Dugovi su se skupljali. Anita je znala da se sve žene sa Žabice koje su krenule put Babeeura vraćaju na Žabicu slomljena duha i traže nove Babeeure čiji je bioritam na samrti. Mogla se je vratiti u kuću zaustavljena vremena kad god. Tako je i bilo. U jesenje rano jutro, teška koraka krenula je put Žabice. Nikada nije poželjela da je itko prati. Sjedila je u autobusu i gledala kroz prozor. Mrzila je muškarce koji su sa perona mahali svojim ženama jednako kao i žene u autobusu. Gadilo joj se sve.
„30. 10.
Opet tu nakon pet mjeseci oporavka od luđakinje. Danas mi je deveti dan da sam tu i molim Boga da izdržim još sutra i preksutra idem doma. Opet sam loše, jako loše. Da li itko to može shvatiti?????? Čudno je to kako jedan klavir može dijeliti dušu sa mnom.
Na najuočljivijem mjestu stana smjestili su njega. Masivan, elegantan i izglancan do te mjere da se Babaeuro u njemu može gledati kao u ogledalu. U tom sjaju vidim ruke žena sa Žabice. Klavijatura mu je uvijek poklopljena, a njegovu površinu prekrila je slikama, vazama s umjetnim cvijećem, porculanskim ukrasima. Vjerojatno stoji tu da bi ostavljao dojam ali na koga, na prašinu.
Često se znam zavući ispod njega. Sjediti tako i čekati da vrijeme prođe. Danas sam učinila isto, ali naslonila sam glavu na njegov unutarnji, donji rub i osjetila sam tugu koja je izlazila iz njega. Budno sam osluškivala i u tišini čula njegove misli: „Znam da se diviš mojoj ljepoti, ali ti je nisi nikada doživjela. Moja gazdarica želi da izgledam savršeno a potpuno je zaboravila koja je svrha mog života. Venem u tuzi jer nikome, baš nikome, ne mogu pružiti trenutke sreće, nježnosti, dobrote, utjehu. Venem jer moji tonovi ne ulaze u srca ljudi koji bi sa mnom dijelili svoje duše.“
Pričao mi je, a ja sam s njime dijelila svoju zatečenost, svoju robiju, svoju patnju. Odjednom shvatila sam da u ovom zatvoru nisam sama. Na svakom koraku stajao je netko tko pati. Ugledala sam kamin u kojem nikada nije bilo žara. Učinilo mi se kao da i on pati. Sjetila sam se cvijeća koje stoji po kutovima prostorija, i svih onih kapi koje svakodnevno pronalazim na podu pod njime. Cvijeće plače....O Bože!!!! Sve što je nježno i plaho u ovoj kući je osuđeno na patnju. A onda sam se sjetila pčela i osinjaka koje sam u proljeće pronalazila na svakom ćošku kuće. Na štokovima vrata, na karnišama, u zavjesama. Nisam mogla zamisliti da bi pčele radile gnijezda u kućama, zajedno s čovjekom živjele kao da su u prirodi. Otkrila sam tajnu. Kuća u kojoj je vrijeme zaustavljeno njihov je hram, a Babaeuro njihova je majka, MATICA BABAEURO.“
Priče koje su joj se stvarale u mislima i slike koje je gledala nekim drugim očima prestraše je. Mislila je da je poludjela. Babaeuro ju je cijedila kao spužvu , samo da bude sigurna da je svaki euro kojeg će se odreći krvavo zarađen. Povratak u tu kuću, sve dublje je vukao u svijet skrivenih osjećaja. Izvirali su neprestano, jedan za drugim, i svaki je lomio kao suhu granu, pucketala je pod njihovim prstima.
„Možda je bolje ne pisati ništa, pa se tako možda neću ni sjećati ovog jebenog filinga koji me prati već pri samoj pomisli da moram natrag ovamo. Da ubijem taj osjećaj tuge, samoće i beskrajnog trajanja odlučila sam popiti helex i dobila sasvim suprotan efekt. Sada žalim što se osjećam kao biljka, šta u meni nema onog mog duha, šta mi je pogled tup i što ne plačem, a suze mi klize same od sebe.
Samoća možda može biti lijepa,
Kao livada puna procvalog cvijeća,
Samo kako da osjetim miris livade,
Kada stojim u močvari, sablasnoj...
Njena mrtva tišina probada mi uši
Zatvaram oči, dozivam slike,
Ne dam močvari da me uzme.“
Ako sve na svijetu ima dva lica, mislila je ona, onda i moji osjećaji moraju imati onu drugu stranu. Tjerana tom mišlju počela ih je luđački izvlačiti, kopala je po njima čvrsto ih držeći, i nije im više dala da je lome. Pažnja koju im upućivala mijenjala ih, i oni su osmjehujući se pokazali svoje drugo lice. Napokon, svidjeli su joj se. Ulazila je u njihov svijet i putovala njime. Svijet dubokih osjećaja, od neprijatelja pretvorio se u jedinog pravog prijatelja, iskrenog, onog koji te ne davi svojim frustracijama, koji ne očekuje ništa za uzvrat. S njima je ulazila u neke svjetove, samo njoj vidljive. Spašavali su je u kući u kojoj vrijeme nije odmicalo.
U njenoj maloj zemlji, s malim brojem stanovnika potražnja za "Burzom" povećavala se iz dana u dan. U zemlji u kojoj je radila nije bilo dovoljno babaeura kolika je bila potražnja žena sa Žabice. Sve one koje su čekale istu liniju izgubljena pogleda, duboko u sebi bile su sretne da su dio Kaznenih odreda kojima nema kraja. Anita još uvijek nije priskrbila dovoljno dana u kući gdje vrijeme stoji, da bi uživala u danima na slobodi. Njen pogled nije izgubio sjaj, sjaj se povećao. Babaeuro zavoljela je njen osmijeh više od novca kojim ga plaća. Ali Anita? Anita još uvijek s Asom na čelu korača tom sudbinom, ali osjećaj koji ju prati govori joj da je to samo generalna proba. Kada sam je upitala za šta, odgovorila je:"Za poker!" Zaista -U svakom zlu ima nečeg dobrog!
"Beds Are Burning"

Uskrs nadprosječne domaćice

Kao i svaka domaćica tako i ona za taj blagdan priprema se u skladu s tradicijom.
Da bi povećala normu bilo koje druge domaćice, a da ne govorimo o nadprosječnim domaćicama , ona je još dok je kruh bio skoro besplatan i mogao se naći kraj svake kante za otpatke, nabavila suvremenu baku-pekač za kruh i dizana tijesta. Baka kao i svaka baka ima teške noge i venu koja radi samo na struju. Da bi joj olakšala posao naša nad domaćica upotrijebi sve moguće i nemoguće čari, pa domaćinu koji je više od svega volio malo prokunjati, a u slobodno vrijeme gledati tv, pruži u ruku točne upute u kojima su pisale potrebne namirnice za baku. U kratkim pauzama između filmova naš domaćin proučio naputak i počeo opskrbljivati baku. U kući zavladala idila. Svako jutro prije nego bi se ustajali baka je mijesila tijesto, dizala tijesto i stavljala ga peći. Opojni miris kruha budio je sve ukućane. Ponosna na savršenoj organizaciji domaćica se zadovoljno smiješkala. Kako više nije trebala odlaziti u jutarnju kupovinu zbog kruha ona svom domaćinu predloži, kad već svako jutro ide u kupnju novina i duhana onda usput neka kupi i štogod za ručak. Domaćin dobar kao bakin kruh ne vidi u tome ničeg lošeg, pa svako jutro počne odlaziti do pijace. Vraćao se uvijek baš kada bi njegova žena, nad domaćica ispijala kavu. Nekada bi to bilo u 10h, ponekad u 11h, a često i 12h. Nju je uvijek nalazio u istoj pozi. Bi mu žao prekidati je u jutarnjoj kavici, pa ne budi lijen, u podne nema ništa ne tv, on uzme psa pa u šetnju.
Žena voljela pisati, istina samo zbog toga jer je papir bio najstrpljiviji slušatelj, pa je nakon kavice uzimala u ruke papir i olovku. Domaćin, vrativši se iz šetnje, gladan kao i njegov pas, nije mogao dočekati da žena skuha ručak. Dobar ko sunce nije htio prekidati ženu u pisanju, uzimao bi stvar u svoje ruke i pripremao ručak. Smješkala se ona kad god bi ga ugledala, pa postala najnasmijanija domaćica. U kući vladala idila sve do tih poslijepodnevnih sati kad bi domaćin umoran prilegao. Savjesnoj nad domaćici, da ne bi izgubila glas najbolje, proradi nervoza. Bila je to nervoza itekako jasna, određena, precizna kao sat. Popodnevni sati za nju su kao i za svaku drugu domaćicu bili svetinja. Bili su to sati u kojima su se punile baterije, one koje čovjeka pokreću, daju mu snagu i volju za sve što čini. Da bi ih dobro napunio čovjek je morao imati pomoć. Tako je i ona imala njega, svog domaćina. I zato ugledavši ga kako ide prema krevetu domaćici bi se javljala prepoznatljiva nervoza. Da bi je otjerala i vratila savršeni smješak na lice ona bi svojim čarima otjerala san domaćina i tražila da joj puni baterije. On je svoje punio noću dok ona spava i tu su savršeno slagali.
Ali za Uskrs ona se velikodušno odricala punjenja baterija i tajno pateći puštala domaćina da kunja. I zbog toga je svaki njen Uskrs baš kao i ona bio nadprosječan.

Priče iz snova II

Irmin san o djetetu
Irma u rukama drži dijete. Iznenadila ju spoznaja da je ono njeno. Gleda ga. Nježno je, mršavo i blijedo. Gleda je velikim tamnim očima, mirno i ozbiljno. Nitko ne može ni naslutiti koliko je Irma odgovorna majka. Sva njena ljubav usmjerena je na dijete. Zna da je drukčije, ali njeno je i voli ga više od svega. Na trgu popločenim kamenom nailazi na crkvu i ljude koji joj se primiču. Irma se odmiče od njih. Ne zato što ih se boji već zato što su joj suvišni. Ne želi da joj oduzimaju vrijeme posvećeno djetetu. Nije da Irma ne voli ljude. Voli ih, ali umorna je od njihove malodušnosti. Spušta se nizbrdo duž uske ulice. Često pogledava svoje dijete. Ono šuti i stalno je gleda netreptajućim pogledom, preozbiljnim za dijete. Irma osijeća njegovu neobičnost. Na dnu ulice žena s fotoaparatom želi ih slikati. Maskirani ljudi koji prolaze mimo Irme zaklanjaju fotoobjektiv. Nije vrijeme karnevala i Irma ne obraća pozornost na njih. S djetetom čvrsto stisnutim u rukama prilazi ženi. Voli se fotografirati. Na taj način Irma zaustavlja vrijeme. Veseli se slici na kojoj će biti njeno dijete. Na zidu pored žene s fotoaparatom pažnju joj privlači druga žena. Lijepa, rasna crnka. Irma gleda u njene prste koji na užarenom mramoru trljaju žuti prah iz kojeg nastaju zlatni kamenčići. Divi se ženinom umijeću. Žao joj boli u njenim užarenim prstima. Ispod zida ugleda more. Prilazi mu. Opčinio ju sjaj žutog kamena nastalog iz praha i više ne misli na dijete.

Tek kada čuje pljusak vode Irma se vraća u stvarnost. U nevjerici gleda vrtlog mora koji guta dijete, njeno dijete. Bespomoćno tone. Nevjerica se pred Irminim očima pretvara u užas. Jeza ulazi u nju. Strah. Očaj. U tom grču skače u more i roni za djetetom. More je duboko a strah joj oduzima dah. Bez daha ne može roniti dalje. Nemoćna, gleda u dijete koje odmiče sve dalje i dublje. Sluti smrt. Očajna Irma osijeća strašnu brzinu kojom vrijeme odmiče. Izroni na površinu i doziva pomoć. Njen isprekidan, grčevit krik ljudi ne razumiju. Sva zgrčena sa slikom djeteta koje tone, odbrojavajući sekunde koje luđački odmiču, pokušava još jednom dozvati pomoć. Čovjek sa obale skače u more i roni duboko. Ona ga prati do pola jer dalje ne može. Čovjek ju pogledava ne bi li ga usmjerila prema djetetu. Osvrću se na sve strane ali njega nema. More je bistro. Vidljivost dobra. Dno pješčano. Ali more je beskrajno.

U moru praznom, bez i jedne ribe, bez kamena, bez trave, u moru bistrog očaja Irmin život pretvara se u pakao. Čovjekovu pažnju privukao je sitni pjesak na dnu , ispod kojeg se nešto nazire. Irma zapaža mali, tamnosivi pješčani brežuljak. Boji se straha od brzine kojom vrijeme odmiče, i straha od brzine kojom voda proždire. Bol u srcu veća je od beskrajnog mora. Zna da je dijete mrtvo. Sigurna je u to. Boji se ugledati ga takva. Čovjek izvlači nešto ispod pijeska. Irma gleda u ruke koje se pružaju prema površini. Ne razaznaje šta je u njima. Možda ipak.....Oboje izrone iz mora i hipnotički gledaju u stvar koju čovjek drži. U rukama visoko uzdignutim u zraku drži vazu. NEEEEEEEEEEEEE! Prigušeni krik budi Irmu iz sna. Irma mrzi snove u kojima susreće životne varke. Tek budna razotkrije ih.

Priče iz snova

Irmin san o crnom kosu
Nazvala bih ju Irma, ali ona ustvari nije Irma. To sam ja!
Irma je sanjala crnog kosa. Nije to bio obični crni kos. Bio je to crni kos koji dolazi samo u snovima. I nije imao karakteristike ptica, osim što leti. Bio je pametan kao čovjek, i vijeran kao pas. Nije lajao kao pas. Cvrkotao je kao ptica.
Irmin kos stvorio se u njenom životu baš kada joj je naviše trebao. Nije joj trebao dok je sanjala kako leti. Čak ni onda kada je u snovima lebdjela. Nije joj trebao ni kada su snovi ostajali prazni. Trebao joj baš sada, kad su snovi postali zli. Kad su joj noću prekidali san i njihov prigušeni krik jutrom je budio.
Čudan je Irmi bio taj crni kos. Ne zato što je vjeran kao pas, pametan kao čovjek, već zato što je perjat. Odlučila je riskirati i pustila pticu da živi s njom. Koliko god ga Irma zavoljela, proganjala je neka slutnja, a ni sama nije znala da li crna ili bijela. Kako slutnje čovjeka nikada ne ostavljaju na miru, tako je i Irma postajala sve nemirnija od ptice koja ju prati u stopu. Kad god bi se druga ptica pokušala približiti Irminu crnom kosu, on bi slijetao na Irmino rame. I tu je više sličio psu nego ptici. I sama Irma se čudila kosu kao i svi ljudi koji su je susretali. Ali nije se ona poput njih čudila zato što leti za čovjekom i traži njegovu sigurnost, već , ako je pametan kao čovjek, vjeran kao pas, pokretan kao ptica, pjeva kao ptica, trči kao ptica , zašto je onda izabrao baš nju . Pitanja poput: „Gospođo kako ste izdresirali crnog kosa?“ ili „Gospođo kako on razumije vaše naredbe?“ , Irmi su se činila najglupljim mogućim pitanjima. I to je jedan od dokaza Irmine naopačkosti. Nisu ljudi bez veze mislili da je sva naopačka. Njezine vrijednosti bile su totalno poremećene.
Koliko god Irma bila luda, razotkrila je najveću tajnu crnog kosa. Kos je kao i ona imao grozne snove i još gore. On je imao noćne more. Upravo zbog toga prvi je otkrio zagonetku koja će mu vratiti sretne sne. Zagonetka je glasila: „ Tko sere kao ptica a laje kao pas?“ Otkrivši njegovu zagonetku naopačka Irma je kao i on, dohvatila sretne snove.

Sunašce se vjenčalo prvi i drugi dio

Klikni u lijevi kut okvira na kockicu i dobiti ćeš priču ispod svake slike :-)))

Kako je nastala rijeka Dvaju Sunca

Kad su se spojili izvori tvoj i moj, neukroćeni , snažni i bistri
stvorili su rijeku života čije su moći bile božanske.
Iz rijeke koju stvoriše izvora dva rodilo se Sunce tvoje i moje.
U kolijevci satkanoj od nježnosti bistre vode snivalo je snove svoje.
Na grudima rijeke dojilo se ljubavlju, iz vode njene upijalo radost i veselje.
Na rijeci života tvog i mog ponosnoj, širokoj i nepresušnoj
Sunce rijeke naše, ljuljalo se, plivalo i raslo.
I kad se uzdizati nad bistrom vodom počelo
rijeka mu se smiješila, svojom pjesmom bodrila
i njegove strahove u radost pretvarala.
Sretno prepuno ljubavi, bez strahova, bistro od najbistrije riječne vode
Sunce s rijeke dizalo se iznad svega.
Željno dohvatiti sunce svijeta pustilo vjetru da ga nosi u daljine da ga digne u visine.
A onda jednoga dana Sunce naše je zastalo iznad rijeke sličnoj njegovoj rijeci života.
Tu se visoko kao i ono samo, sigurno u sebe kao i ono samo, toplo kao i ono samo igralo Sunce s rijeke slične njegovoj rijeci života.
U igri bez pobijednika smiješali su zrake svoje, i Sunca su osijetila da ih grije sunce drugo,
da ih nosi rijeka nova tek stvorena ponosna i snažna.
Najbistrija od svih rijeka, najsjajnija od svih rijeka
rijeka Dvaju Sunca.

Kolijevka života

( Tako započinje moj neobjavljeni roman o Kolijevci života)

Taj dio svijeta zauvijek je ostao neotkriven.
Zadnje šta je čovjek otkrio na putu prema tamo bila je nepregledna pustinja, koja je još iz davnina nosila ime Tajanstveno Oko Svijeta.
Oduvijek su ljudi željeli prijeći Tajanstveno Oko Svijeta i otkriti njegovu tajnu ali svi pokušaji kroz stoljeća ostali su bezuspješni. Mnogi pustolovi, istraživači, učenjaci, razno razni radoznalci koji su jednom zakoračili u unutrašnjost pustinje, zauvijek su ostali u njoj.
Pričalo se da je pustinjski pijesak živ i da je u unutrašnjosti sve žući. Gazeći ga, čovijek ni ne primjeti da je počeo gaziti žute mrave sitne kao zrnca pijeska. Tek kad bi osjetio bol u nogama, ugledavši ih, užasnuo bi se od tog saznanja ali bilo bi kasno za povratak. Uza sve to ljudska radoznalost nikada nije mirovala pa je čovjek s otkrićem letjelica pokušao preći Tajanstveno Oko Svijeta, ali bi uvijek nestao bez traga kao i svi oni stoljećima prije. Sigurno je jedino to, da pustinja krije mnogo kostiju. Zato su ljudi vjerovali da iza pustinje ne postoji više ništa. Vjerovali su da je Tajanstveno Oko Svijeta ujedno i kraj svijeta.
Zbog velikog stresa koji je obuzimao ljude mnogi su se začahurili u sebe. Skoro pa su postali živi roboti isprogramirani samo za rad i spavanje. Moćnici kojima je svijet bio raj na zemlji nisu spavali. Njima nikada ništa nije bilo dovoljno i uvijek su htjeli još više. Na sve moguće načine iskorištavali su prirodu i njezina bogatstva pretvarali u zlatne šipke koje su čuvali u najčuvanijim sefovima. Pustinja im je bila trn u oku. Trn koji ih je žuljao i kojeg su htjeli pošto poto držati u svojim rukama.
Priče o Zdencu života koji se smjestio na samom kraju pustinje i u kojem se mogu naći odgovori na sva postavljena pitanja , pa čak odgovor na pitanje koji je smisao ovog života, golicao je radoznalost ljudi još od pamtivijeka pa sve do dana današnjeg. On je oduvijek bio inspiracija mnogih umjetnika.
U rubnim dijelovima pustinje gdje su još postojale prekrasne oaze živjelo je rijetko pustinjsko pleme koje je oduvijek odbacivalo svaki dodir s civilizacijom. Ljudi su ih od davnina zvali ukletim plemenom. Njihova uska, oštrim crtama iscrtana, tamnoputa lica bila su kao zaključani kovčezi u kojima se kriju mnoge tajne. I nikad nikome nije uspijelo zaviriti u njihovu unutrašnjost. Svi oni koji su od plemena zahtjevali da im otkrije tajnu pustinje postali bi prokleti.
Mnogima je pješčana prašina oduzela vid, neki su slušajući plemenske bubnjeve skroz poludjeli i glavom bez obzira trčali u pustinju dok ih nije pustinjski pjesak progutao ili ih pak ugriz crnog pustinjskog škorpiona usmrtio. Bezbroj različitih prokletstva padalo bi na nasilnike koju su po svaku cijenu željeli otkriti tajnu koju krije pustinja.
Malobrojno pustinjsko pleme sporazumjevalo se govorom tijela koji je bio nepoznat ostalom dijelu svijeta. Amajlija koju su nosili oko vrata, na kojoj je bilo ucrtano oko iz kojeg su izlazile sjajne zrake, bila je njihov zaštitni znak.
Oni su jedini znali gdje u pustinji završava nevidljiva granica njihove slobode i nikad je nisu prešli. I jedino oni mogli su visoko na nebu vidjeti gdje završava Tajanstveno Oko Svijeta.


Na mjestu gdje pustinja prestaje počinju se uzdizati najveći planinski lanci. Njihovi vrhovi bili su prekriveni ledom. Na tako velikoj visini led koji se sjajio svojom bjelinom neprimjetno se spajao s nebom i nije se moglo razlučiti gdje prestaju planine a počinje nebo. Čovjek nije ni znao da one postoje i njegovo oko kad bi u najvećoj daljini dosegnulo planinske vrhove vjerovalo je da je to nebo.
S druge strane planina bio je zadivljujući pogled. Kako su se ledenjaci topili tako su se sljevali bezbrojni bistri potoci čije je žuborenje završavalo u podnožju planina, gdje su se na najsjajnijoj sunčevoj svjetlosti blistala svojom prozirnošću duboka planinska jezera.
Nad njima su po cjele dane nadljetali mladi zmajevi. Utrkivali se tko će se više dignuti u visine i čiji će spust biti brži i ljepši. Njihovim vatrolomijama nije bilo kraja. Iako je čovjek vjerovao da su zmajevi davno izumrli oni su uspjeli preživjeti bježeći pred ljudskom okrutnošću. Samo oni najuporniji, najizdrživljiji i najhrabriji uspjeli su preletjeti visoke ledenjake i tu na Raspjevanim jezerima stvoriti svoju oazu mira.
Vjerovali su da ih je neka viša sila tjerana zmajskom sudbinom dovela na mjesto njihovih predaka i da u tim dubokim jezerima živi najveći od svih, besmrtni zmaj sa sedam glava, koji čuva jezera od nepozvanih gostiju. Mladi zmajići zmijskih glava na kojima su se caklile velike, vragolaste oči , a od umora iz dugih tankih ustiju izvirivao im oštar račvast jezik, u predvečerje dana ispružili bi svoja vitka tjela prekrivena neprobojnim ljuskama na obalu i slušali pjev koji je izlazio iz jezera uvjereni da ih pozdravlja njihov praprapraprašukundeda zmaj. Veselili bi se kad bi ugledali male čovječje ribice koje su ponekad iskakale iz vode. Zvali su ih Maljušnim zmajevima.
Stari zmajevi dane su provodili nadlijetajući najgušću šumu na svijetu. U nju nikada čovjek nije zakoračio pa je nikada nitko nije ni krčio ni sjekao.
Nakon duga nadlijetanja oni bi zauzeli najviša mjesta u krošnjama prastarog zimzelenog drveća. Od tud su svojim oštrim vidom budno motrili podnožje šume ne bi li ugledali koju divlju zvijer i svojim brzim, spretnim letom zaskočili je oštrim orlovskim kandžama.
Šuma je odisala nekom nepredvidljivom tajanstvenošću. Sunce jedva da je i prodiralo u njezinu unutrašnjost. Bilo je tu svakojakih divljih i najčudnijih životinja, opasnih zvijeri , otrovnih zmijurina, velikih insekata.
U podnožju rijetkih debla mogla su se vidjeti prekrasno izrezbarena okna iza kojih su se krili šumski patuljci. Mali poput palca, vrijedni i veseli živjeli su mirno u najstarijoj šumi na svijetu. Oni stanovnici šume koji bi ih uspjeli ugledati , a rijetko bi to bilo, znali su da im se taj dan sreća osmijehnula.
Iz gustih krošnji dopiralo je tisuću različitih zvukova, najšarolikiji cvrkut, zvižduci kratki i dugi, isprekidani i jednolični, tuckanje poput udaraljki, lepršanje, kreštenje.
Samo su zmajevi mirno poput kamenih kipova sjedili na najdebljim i najvišim granama krošnji a njihov vid dosezao je sve do dugih mračnih ponora koji su se vidjeli u daljini. Nije bilo teško uočiti ih zbog razrjeđenog dima koji se je izdizao nad njima. Jedino zmajevi su znali tajnu ponora jer su dobro razumjeli govor vatre koja je tinjala duboko u njima. Sklopili su prešutni sporazum i zakleli se da će i oni u visinama kao i ponori u nizinama svojim životima čuvati put do Koljevke života.
Niti jedna zvijer nije mogla preći ponor a da ne bi živa upala u njega i niti jedna opasnost nije se mogla vinuti u visine i preletjeti ponore, a da ne bude spržena vatrenim zmajskim bljuvotinama.
Ponori su nakon pustinje, ledenjaka, dubokih jezera i najgušće tajanstvene šume bili zadnja nepremostiva prepreka ali ne do Zdenca života koji je davao sve odgovore, već do Koljevke života od kuda je sve počelo.


Tu iza ledenjaka, gdje čovjek nikada nije kročio, zrak je bio poput viline pjesme koja je svakog tko ju čuje činila blaženim. Svaki udisaj takvog zraka koji se nije mogao pronaći ni u najboljim bolnicama tamo preko planina, udahnuo bi nanovo osjećaj ispunjenosti, sreće i blaženstva. Zbog njega ni velika Sunčeva toplina nije mogla nikome štetiti čak ni kad bi se Sunce približilo tlu.
A prije ledenjaka ljudi su svojom nemarnošću, upotrebom kemikalija zagadili zrak koji udišu i tako oštetili ozon koji je bio nevidljivi prozor između njih i Sunca. Prozor koji je štitio Sunce od zagađenja a ljude od njegova zračenja. Kako je prozor između ljudi i Sunca nestajao, tako su se i ljudi počeli skrivati od Sunca kao od zaraze, baš u njegovom najljepšem i najvišem sjaju.
Svi oni koji nisu mogli izbjeći dodir sa Suncem oblačili su laganu čim svjetliju odjeću s dugim rukavima da bi spriječili svaki dodir s njime. Glave su prekrivali šeširima ili su u rukama držali bijele suncobrane. Oni narcisoidni, najviše preplašeni uz sve to nanosili su na lice debele naslage zaštitne kreme i poput bijelih klauna izrugivali se Suncu. Divili su mu se samo u trenucima kada je nestajalo iza planina.
Ono je znalo da za ljude nema opasnije dobrote od spontane, iskrene dobrote, pa nije osuđivalo njihovu dvoličnost. Njegovo veliko srce prepuno ljubavi isijavalo je neopisivu toplinu od koje je i samo bilo užareno ali nije moglo učiniti ništa da je smanji kao i čovijek kad ne može kontrolirati svoju sreću ili bol, sve dok ne bi uveče umorno od isijavanja u najšuškavijoj koljevci sklopilo umorne oči.
Znalo je Sunce da njegovo isijavanje kroz uništen ozon može štetiti ljudima pa se nikada nije spuštalo previše blizu kao tu iza ledenjaka. A znalo je isto tako da bi se život na Zemlji ugasio bez njegove topline. Ljudi bi postali tužni i bezvoljni. U mraku biljke bi prestale cvjetati, ptice cvrkutati, tuga i vječni mrak bi svijetom zavladali.
Zato je ono često prelazilo ledenjake i svoju ljubav i radost ponekad poklanjalo u dugi, a često kad bi se sakrilo iza obzora poklanjalo je prekrasne zalaze. Pustilo bi svoju maštu na volju i močilo duge zrake u ognju ponora, pa njegovim žarom ocrtavalo nebom narančaste, crvene, ljubičaste, tamno plave obrise oblaka, a cijelo nebo zasjenčalo roza ili već kako ga taj dan volja.


Na jezerima se osjećala jaka toplina Sunca koje se najviše od svega voljelo spuštati tik na dohvat jezerske bistre vode, koja se na njegovoj žarkoj svjetlosti presijavala od svjetlo plavog do svjetlo zelenog. Ni jezerima ni zmajevima nije smetala tolika blizina Sunca koje se poput razigrana djeteta svako predvečerje na povratku tu zadržavalo, nadvivši se naširoko uzduž i poprijeko cijele vodene površine, raširivši svojih bezbroj sjajnih zlaćanih zraka i veselo smješkajući se spuštalo ih u dubinu jezera, ogledavajući svoj lik u zrcalnoj vodi.
Nad ponorima iz otvorene zemljine kore čulo se je krčkanje nemirna podzemlja. U daljini preko širokih ponora protezala se nepregledna zelena ravan. Zelena i svježa od jutarnje rose što ju pojila. Visoka zelena trava lagano se njihala na nježnom noćnom povjetarcu koji se spuštao sa ledenjaka da bi joj udahnuo svježi dah.
U daljini su se vidjeli kako niču iz trave zatvoreni žutim kapicama, još uvijek u duboku snu, mladi suncokreti. Hodajući u daljinu bilo ih je sve više i bili su sve veći i veći.
Veličanstveni poput papinske garde, ponosno su stajali u nepreglednim redovima. Savršeno čvrsto građeni, najljepši i najveći suncokreti na svijetu.
Bili su to najsretniji suncokreti koji postoje. Njihova sreća ih je činila tako veličanstvenima. I dan danas svi ostali suncokreti razasuti po svijetu imaju samo jednu želju, da se njihovo rasuto sjeme vine u visine i nošeno vjetrom vrati u Dolinu postanka i bude dio počasne garde koja čuva Kolijevku života.
U samu središtu suncokretova polja prostrla se satkana od zlatnih suncokretovih sjemenki, duboka i okrugla, najšuškavija koljevka. U njenoj mekoći spavalo je najsjajnije i najtoplije biće na svijetu, Sunce. Spavalo je na leđima, raširivši bezbroj svojih zrakastih ručica, i nije moglo ni u snu sakriti svoj sjaj, iako ga svake noći uvlačilo duboko u sebe.
Kad se Sunce rano zorom počme meškoljiti i kad počmu šuškati zlatne sjemenke ispod bezbroj savijenih zraka koje se provlače kroz njih, suncokreti lagano otvaraju svoje izbočeno, veliko crno oko.
Svi njihovi pogledi upereni su od tog časa, pa sve do ponovnog sna u to toplo, okruglo i najljepše stvorenje u svemiru.
Sunce im je davno udahnulo život stvorivši ih na svoju sliku i priliku. Vodilo ih kroz život i brinulo se o njima. Suncokretova ljubav prema Suncu bila je apsolutna i slijepa za sve drugo. Štovali su ga poput božanstva. Prošla su mnoga stoljeća od kad su mu se njihovi preci zakleli na vječnu vjernost. Sve do dana današnjeg oni s velikim ponosom i dostojanstvom stoje uz Sunčevu koljevku skrivajući je i čuvajući svojim tjelima. Bude se zorom zajedno sa njime i svako jutro daruju mu poglede pune ljubavi, dok ono otvara svoje sjajne okice i pruža svoje nježne zrake prema njima poželjevši im dobro jutro.
I ono samo u tim trenucima upija ljepotu svojih najdražih cvjetova, najvjernijih prijatelja a iz njega ponovo izlazi potisnuti sjaj i sve veća toplina koja ga lagano podiže u visine, dok ga suncokretovo crno oko budno prati, ne skrećući pogled ni na trenutak.
Svakodnevno se Sunce uzdiže visoko iznad ledenjaka i prelazi na onu stranu planine da bi obasjalo svojim sjajom sve ljude , životinje i svu prirodu na svijetu. Da im udahne svoju ljubav, svoju energiju, svoju toplinu koja će im ugrijati srca.
Najveća je sreća i veselje vladala u polju suncokreta kada bi tužni suncokreti puni iščekivanja ponovno ugledali svog jedinog obožavanog stvoritelja. Svoje božanstvo. Od silne radosti u tim trenucima poput najljepšeg vatrometa raspršivali bi iz svojih skuta najdraže, najmekše, najsjajnije sjemenke i činili koljevku najudobnijom i najsjajnijom koljevkom na svijetu.
Drugi dio
Jednog toplog ljetnog dana Sunce je na povratku kući iako je bilo jako visoko nasred pustinje primjetilo točku drukčiju od boje pjeska. Zaustavilo se na tren i pažljivo osmatralo točku. Iz te udaljenosti nije moglo razaznati o čemu se radi pa ga ispuni neka čudna radoznalost i spusti se koju milju niže. Cijelo to vrijeme pažljivo je osmatralo točkicu u pijesku ali ona se nije pomicala pa Sunce ispruži do nje svoju najdužu zraku.
U tom trenutku i samo se spustilo još malo niže i kad je shvatilo da se radi o tek rođenom djetetu, njegova zraka je već dotakla njegov nepomični dlan i svojom vrućinom napravila okruglu rupu u dlanu djeteta. Izazvano velikom boli dijete zaplače i Sunce shvati da je živo. Nikad se ne zna da li bi Sunce učunilo to što je učinilo da je na vrijeme znalo da se radi o čovjeku, jer do tada ono svojom zrakom nije obilježilo niti jednog čovjeka. Energija koja bi tako ušla u čovjeka zauvijek bi ostala u njemu a nepredviđenost ljudskog ponašanja koja bi je mogla iskoristiti i u loše svrhe, bila je opasna i Sunce je odjednom shvatilo da je možda pogriješilo ali bilo je kasno za povratak. Dijete je prestalo plakati jer Sunčeva energija koja mu ušla u svaki atom tijela oslobodila ga svake boli. U cijeloj pustinji nije bilo nikakvih ljudskih znakova života osim kolona žutih mrava koja su se približavala nedužnom djetetu. Sad kad je Sunce svojom zrakom oživilo već polumrtvo dijete i ulilo mu svoju energiju u tijelo moglo ga je bez ikakvih posljedica podignuti u svoj zagrljaj ili pustiti da ga živa izjedu žuti mravi.
Iako je znalo da u zvijezdama nije zapisano da Sunce i čovjek dijele istu kolijevku, Sunce se smilovalo nad nedužnim djetetom, koje nije svojevoljno izabralo tako okrutnu sudbinu i podiglo ga u svoje naručje. Osluškujući otkucaje dječjeg srca zarumeni se od nepoznatog osjećaja u kojem su se ispreplitali tuga i sreća i briga i bojazan.
Tog predvečerja ono se nije kao i obično zadržalo nad jezerima, a i sjaj mu je od brige slabio. Ugledavši ga takvog zmajevi su odmah naslutili da se desilo nešto strašno. Svi su se u isti čas i oni sa jezera i oni iz šume podigli na noge, zalepršali svojim velikim krilima i poletjeli mu u susret.
Ugledavši u njegovim njedrima obgrljeno zrakama tek rođeno dijete, zmajevi u čudu i nevjerici prvi puta od kada znaju za sebe svojim tamnim, dubokim očima poprijeko pogledaju u tužno Sunčevo lice.
Pratili su ga sve do koljevke kada je nemoćno i zabrinuto bez uobičajenog sjaja, nježno spustilo djete u svoju kolijevku i ostalo nagnuto nad njime.
I suncokreti su osjećali veliku brigu koja se nadvila nad Kolijevkom života. Ugledavši dijete razgolače svoje veliko crno oko jače nego ikada. Zbunjene novonastalom situacijom, obuzme ih nepoznato uzbuđenje od kojeg počnu podrhtavati njihove žute latice koje su gusto obrubljivale okruglo lice nalik Suncu.
Najstariji i najmudriji od svih zmajeva usudi se progovoriti prvi: „Čovijek u Dolini postanka jedina je i najveća opasnost za sve nas ovdje pa i tebe Sunce drago.“
Svjesno istinitosti zmajevih riječi i upozorenja, Sunce obeća da ovo dijete što bespomoćno leži u Kolijevci života, neće zauvijek ostati u Dolini postanka. Ono će ga od malena učiti o svijetu gdje pripada, i kada dođe vrijeme u istim ovim skutima u kojima ga donjelo u njima će ga i vratiti među ljude. „ Kad jednom ode nikada više neće se sjećati nas i ove doline“, reklo je potišteno Sunce.


Imajući veliko povjerenje u njega zmajevi su prihvatili dijete i zajedno sa Suncem spasili mu život hraneći ga zmajskim mlijekom. Bila je to djevojčica očiju svijetlih poput osunčana neba i kože tamne preplanule od Sunca. To je bilo najsretnije dijete na svijetu. Prva riječ koju je progovorila bila je „šaaa“, pa ju je Sunce nazvalo Šajn. Šajn je bila zaljubljena u Sunce isto kao svako dijete u svoju majku i čim bi se Sunce uzdiglo nad kolijevkom ona bi počela plakati. Ni ples suncokreta, ni šuškanje sjemenki nije ju moglo umiriti. Mladi zmajevi zavoljeli su Šajn i čim bi čuli njen prodorni plač koji im parao uši doletjeli bi i zabavljali je svojim akrobacijama, a ona se smijala da je njenim grohotnim smijehom odzvanjala cijela dolina . Kroz neko vrijeme bila je već toliko spretna da bi ispuzala iz kolijevke i uz pomoć suncokretovih stabljika za koje se je pridržavala naučila hodati. Sunce je od tada više nije nalazilo u kolijevci već bi je moralo tražiti između cvijetova. A kada je dovoljno ojačala penjala se suncokretima na glave i zaklanjala im jedino oko, a oni su to strpljivo podnosili jer su znali da ni Suncu nije lako s njom izaći na kraj. Umorno Sunce niti jednu večer nije moglo zaspati a da joj ne ispriča kud je putovalo i sve što je tog dana vidjelo. Molila je ona Sunce da je nosi u visine ali ono je odbilo njenu molbu objasnivši joj da je još previše mala za tako visoki let. I kad bi ono prešlo ledenjake Šajn bi ispuštajući urlike dozvala svoje najbolje prijatelje zmajeve i molila ih suznih očiju i podignutih ruku da je dignu u visine. Letjela je na leđima zmajeva preko guste šume do Raspjevanih jezera. Tu bi s njihovih leđa skakala u bistru jezersku vodu u kojoj je plivala baš kao i prava čovječja ribica. Oni su je pazili kao oko u glavi i Sunce je to znalo i nikada im nije prigovaralo.
Vraćali bi je u kolijevku prije Sunčeva povratka, a ona je onda zajedno sa suncokretima nestrpljivo dočekivala njegov povratak i jednako se veselila Suncu i suncokretovu vatrometu sjemenkama. Jednoga dana kada je već dovoljno narasla prešla je cijelu dolinu i došla na mirisna zelena polja kojima je odzvanjalo isprekidano zrikanje mnogobrojnih skakavaca koji su veselo poskakivali visoko iznad trave. Trava je bila viša od nje i dok je trčala kroz nju smijala se od dragosti kako su je golicale zelene vlati trave. Svojom živošću isprepadala je sve velike crvene skakavce i sve zečeve u polju.
U kasno predvečerje kad se Sunce vratilo i nije je našlo u kolijevci , ni u društvu zmajeva, ni u polju suncokreta, osjetilo je jaku bol u prsima. Od straha da se Šajn izgubila cijelo se zacevenilo kao žarka krv. Ta crvena svjetlost koja je obasjala sav kraj pozvala je svih na uzbunu. Zmajevi su oblijetali cijelo područje ne bi li je ugledali, a Sunce se uzdiglo i cijeli svijet je zaprepašteno gledao u crveno noćno nebo. Svi su u strahu govorili da je nastala nepredviđena pomrčina Sunca. Trajalo je to kratko jer je Sunce ubrzo ugledalo Šajn na rubu ponora u kojima je ključala užarena zemlja.
Prvi puta od kada ju je pronašlo u pustinji Sunce je pružilo svoju zraku i podiglo je u svoje skute. Nije se ljutilo, nije ju grdilo ali je u oku osijetilo neku vlažnost. Znalo je da je došlo vrijeme rastanka. Tu noć Sunce i Šajn pripijeni jedno uz drugo ležali su u svojoj kolijevci. Sunce je cijelu noć probdijelo budno osluškujući zadnji puta disanje djeteta i upijajući njen topli dah. Ni suncokreti nisu spavali. Njihovo budno crno oko milovalo je pogledom tu nestašnu djevojčicu koja im je zadala podosta problema. I zmajevi su tu noć ostali budni pored kolijevke života. U mukloj tišini predosjećali su da ih Šajn u zoru napušta.


U ranu zoru, ranije nego inače slabije obasjano Sunce se podiglo iz kolijevke noseći u svojim njedrima sanjivo dijete. Suncokreti su podrhtavali gledajući u taj prizor, a zmajevi su vjerno pratili Sunce do vrhova ledenjaka.
Dugo je već Sunce obasjavajući Zemlju razmišljalo o trenutku kada se Šajn bude morala vratiti među ljude. Nešto duboko u srcu govorilo mu je da bi za nju radoznalu, svojeglavu, upornu, nesputavanu i slobodnu najbolje bilo u oazi na početku pustinje. To je mjesto bilo jedno od rijetkih koje je zadržalo svu snagu i ljepotu prirode. Ono je bilo dragulj pustinje. Jezero koje je bilo smješteno u središtu oaze sličilo je jezerima na kojima se Šajn igrala sa zmajevima. Okruživale su ga bogate palme datulja i bujna vegetacija. Bile su tu plantaže naranči, polja kukuruza u kojima su rasli suncokreti i bujni vrtovi koji su davali svoje plodove. Bilo je to čarobno mjesto u kojem je čovijek disao punim plućima.
Pleme koje je tu živjelo bilo je mudro, zdravo i slobodno. Živjelo je u skladu s prirodom. Duhovnost su poštivali iznad svega i znali su se od pamtivjeka oduprijeti svim nevoljama.
Znalo je Sunce da će je pleme prigrliti isto kao što je to i ono samo učinilo prije nekoliko godina. A isto tako nešto duboko u njemu željelo je da Šajn bude najbliže što čovijek može biti Kolijevci života.
Šajn je bila još uvijek dovoljno mala da zavoli nove roditelje i zaboravi Dolinu postanka.
Sunce je obgrlilo zadnji puta svojim toplim zlatnim zrakama. Vrelim usnama nježno joj dotaklo lice, a ona se samo u dubokom snu promeškoljila. Prvi puta od kada postoji iz oka mu sklizne vrela suza koja padne u pustinju i čija tuga u pijesku napravi vreli bunar.
Pričali su ljudi da u pustinji postoji vreli bunar ali nedajbože nikome da zaviri u njegovu vodu jer će zauvijek njime zavladati neopisiva tuga od koje će na kraju i umrijeti.
Kada je Šajn otvorila svoje sjajne okice ležala je u toplu pijesku ispod palme a ispred nje na prekrasnim bijelim konjima koje je prvi puta ugledala, sjedili su mladi muškarac i žena u dugim bijelim pamučnim haljinama. Duga tamna kosa žene dodirivala je sjajnu bijelu konjsku dlaku. Šajn je osjećala toplinu koja je dopirala iz to dvoje neobičnih stvorenja. Dok je žena spretno skočila s konja Šajn se podigla na nogice i svojim dlanom na kojemu je zauvijek ostala rupa kojom ju Sunce obilježilo prekrila je oči. Kroz rupicu gledala je u prelijepu ženu koja joj se približavala. Ona ju nježno podigla u svoje naručje dok joj uzbuđeno srce udaralo poput udaraljki bubnjeva .
Šajn je veselo u naručju svoje majke pomahala Suncu dok je otac tajanstvena lica kao i svi u plemenu, sjahao sa konja, raširio ruke prema Suncu i duboko se naklonio. Svi troje stajali su ispod Sunca koje ih ispunjavalo ljubavlju.

Pepeo od kamena

U dalekom svijetu gdje su prestali svi putovi, gdje su vode presušile, gdje su se šume osušile, samo još jedna nit držala je Sunce da ne padne na Zemlju i zauvijek se ohladi.
Život je sličio na čovjeka bez udova, na zmiju bez kože, na urlik bez glasa.
Osjećaji su tu visjeli kao prazni okviri, nataloženi prašinom koja miruje i svakim danom postaje sve žuća, sve gušća , sve teža. Na prostranstvima osušenog bilja i betonskih ruševina stajala je umorna ali ponosna, jedna jedina kuća od kamena. Od nekada čvrstog, najčvršćeg sazidanog bijelog kamena ostalo je samo, na sve strane izbočeno, raspucalo crno sivo kamenje koje samo što se nije rastreslo uokolo i stopilo s prašnjavom zemljom u kojoj su se vidjeli ostaci nekada popločene terase. Između razbacanih ploča po podu nicalo je bodljikavo suho bilje. Ali nepokolebljiv ponos hladna kamena i njegova jaka postojanost sačuvale su toplu kamenu dušu i prkosile svakoj nedaći.
Ulaz u kućerak zjapio je rupom na kojoj nije bilo ni vrata. Nije bilo ničega što bi zaustavilo slučajnog prolaznika prije nego uđe. Mala dva prozorčića, sa svake strane jedan, bili su zatvoreni trulim daskama koje su se još uvijek nekako držale zakucane zarđalim čeličnim čavlima. Ponekad u mrtvoj tišini iz dasaka bi dopirao poput nježne muzike zvuk crvljeg škrgutanja.
Jutarnje sunce što je stajalo iza kuće, obasjavalo je cijeli taj krajolik, osim samog ulaza koji je zaštićen od kamenih zidova, jedini imao komadić hladovine.
Uz sam ćošak, iz dna kamena zida , izniklo je prekrasno stablo smokve. Njegovo deblo obilato gustim mliječnim sokom izdiglo se nad kućerkom i prekrilo ga širokom razgranatom krošnjom koja se spuštala do samog prozora. Njeni veliki kožnati, tamno zeleni listovi, skrivali su u svojim skutima najljepše kruškolike, mesnate, žute i ljubičaste smokve.
Ispod velike smokvine krošnje na drvenom stolcu, sklepanom od nekog suhog debla, sjedila je sva u bijelom najstarija baba iz tog dalekog svijeta.
Ispod bijela rupca izmigoljila je, kao zmija ispod vruća kamena, od srebrne kose ispletena, debela ko šaka, duga do poda, pletenica. Uska ramena i pomalo savijena leđa skrivala su snagu istog onog kamena koji ju je okruživao.
Ni ona sama nije znala ima li još života u toj divljini. Nije znala ni koliko je stara. Zaboravila je i ime svoje. Davno se je prestala pitati. U toj bezvremenskoj tišini čudno je piskutao njen glas dok je svojim hrapavim, pepeljasto sivim prstima, dodirivala deblo smokve. Njena žilava ruka i siva kora stabla stopile su se u jedno. Obojene istom bojom, išarane istim borama, osušene istom sušom.
„ Presušila voda što te zaljeva, presušila duša babina“, moli baba suze da bar zbog smokve navru, a suze skamenile, u kamen se i one pretvorile.
Godinama su se babine suze uljevale u duboki smokvin korijen i u tom ponoru neizvjesnosti hranile njene žile.
Slušajući babinu molitvu smokva zanjiše svoje listove, koji laganim titranjem prenose babi svoje misli. „ Ne brini babo zame“, drhteći šapuću listovi , „bez tebe mi ne treba mliječnog soka , niti ploda. Slana voda tvoja me je zaljevala , život nam je davala. Kada suze stanu teći i mi babo u kameni prah ćemo leći“.
Starica je lagano svojim koščatim prstima navukla maramu preko uska naborana lica. Ispred nje, na podu, stajao je nakovanj čije su žile bile čvršće i od čelika, a pored njega na prašnjavu tlu hrpica kamenja koje je svakodnevno otpadalo sa starih zidina . Uzela je u ruke željezni bat, koji se sjajio kao nov, izglancan kamenim prahom, a bio je stariji i od nje same. Stavljala je kamen po kamen na nakovanj i tukla ga sve dok ga ne bi pretvorila u prah. I tukla ga je, tukla , i tukla i tukla...isto kao i onog prvog dana, prije toliko mnogo godina. Ni prašina zdrobljena kamena nije mogla sakriti lice uboge samoće.
Jedino o čemu je mislila, jedino o čemu je sanjala, bio je kamen i pepeo od kamena. Ponekad samo , u danima teškim, kad je sunce svojim tijelom skoro doticalo kamen, starica je znala promrmljati: „U početku bijaše kamen“.