Irmin san o djetetu
Irma u rukama drži dijete. Iznenadila ju spoznaja da je ono njeno. Gleda ga. Nježno je, mršavo i blijedo. Gleda je velikim tamnim očima, mirno i ozbiljno. Nitko ne može ni naslutiti koliko je Irma odgovorna majka. Sva njena ljubav usmjerena je na dijete. Zna da je drukčije, ali njeno je i voli ga više od svega. Na trgu popločenim kamenom nailazi na crkvu i ljude koji joj se primiču. Irma se odmiče od njih. Ne zato što ih se boji već zato što su joj suvišni. Ne želi da joj oduzimaju vrijeme posvećeno djetetu. Nije da Irma ne voli ljude. Voli ih, ali umorna je od njihove malodušnosti. Spušta se nizbrdo duž uske ulice. Često pogledava svoje dijete. Ono šuti i stalno je gleda netreptajućim pogledom, preozbiljnim za dijete. Irma osijeća njegovu neobičnost. Na dnu ulice žena s fotoaparatom želi ih slikati. Maskirani ljudi koji prolaze mimo Irme zaklanjaju fotoobjektiv. Nije vrijeme karnevala i Irma ne obraća pozornost na njih. S djetetom čvrsto stisnutim u rukama prilazi ženi. Voli se fotografirati. Na taj način Irma zaustavlja vrijeme. Veseli se slici na kojoj će biti njeno dijete. Na zidu pored žene s fotoaparatom pažnju joj privlači druga žena. Lijepa, rasna crnka. Irma gleda u njene prste koji na užarenom mramoru trljaju žuti prah iz kojeg nastaju zlatni kamenčići. Divi se ženinom umijeću. Žao joj boli u njenim užarenim prstima. Ispod zida ugleda more. Prilazi mu. Opčinio ju sjaj žutog kamena nastalog iz praha i više ne misli na dijete.
Tek kada čuje pljusak vode Irma se vraća u stvarnost. U nevjerici gleda vrtlog mora koji guta dijete, njeno dijete. Bespomoćno tone. Nevjerica se pred Irminim očima pretvara u užas. Jeza ulazi u nju. Strah. Očaj. U tom grču skače u more i roni za djetetom. More je duboko a strah joj oduzima dah. Bez daha ne može roniti dalje. Nemoćna, gleda u dijete koje odmiče sve dalje i dublje. Sluti smrt. Očajna Irma osijeća strašnu brzinu kojom vrijeme odmiče. Izroni na površinu i doziva pomoć. Njen isprekidan, grčevit krik ljudi ne razumiju. Sva zgrčena sa slikom djeteta koje tone, odbrojavajući sekunde koje luđački odmiču, pokušava još jednom dozvati pomoć. Čovjek sa obale skače u more i roni duboko. Ona ga prati do pola jer dalje ne može. Čovjek ju pogledava ne bi li ga usmjerila prema djetetu. Osvrću se na sve strane ali njega nema. More je bistro. Vidljivost dobra. Dno pješčano. Ali more je beskrajno.
U moru praznom, bez i jedne ribe, bez kamena, bez trave, u moru bistrog očaja Irmin život pretvara se u pakao. Čovjekovu pažnju privukao je sitni pjesak na dnu , ispod kojeg se nešto nazire. Irma zapaža mali, tamnosivi pješčani brežuljak. Boji se straha od brzine kojom vrijeme odmiče, i straha od brzine kojom voda proždire. Bol u srcu veća je od beskrajnog mora. Zna da je dijete mrtvo. Sigurna je u to. Boji se ugledati ga takva. Čovjek izvlači nešto ispod pijeska. Irma gleda u ruke koje se pružaju prema površini. Ne razaznaje šta je u njima. Možda ipak.....Oboje izrone iz mora i hipnotički gledaju u stvar koju čovjek drži. U rukama visoko uzdignutim u zraku drži vazu. NEEEEEEEEEEEEE! Prigušeni krik budi Irmu iz sna. Irma mrzi snove u kojima susreće životne varke. Tek budna razotkrije ih.
Nema komentara:
Objavi komentar