19. kol 2009.

Pepeo od kamena


U dalekom svijetu gdje su prestali svi putovi, gdje su vode presušile, gdje su se šume osušile, samo još jedna nit držala je Sunce da ne padne na Zemlju i zauvijek se ohladi.
Život je sličio na čovjeka bez udova, na zmiju bez kože, na urlik bez glasa.
Osjećaji su tu visjeli kao prazni okviri, nataloženi prašinom koja miruje i svakim danom postaje sve žuća, sve gušća , sve teža. Na prostranstvima osušenog bilja i betonskih ruševina stajala je umorna ali ponosna, jedna jedina kuća od kamena. Od nekada čvrstog, najčvršćeg sazidanog bijelog kamena ostalo je samo, na sve strane izbočeno, raspucalo crno sivo kamenje koje samo što se nije rastreslo uokolo i stopilo s prašnjavom zemljom u kojoj su se vidjeli ostaci nekada popločene terase. Između razbacanih ploča po podu nicalo je bodljikavo suho bilje. Ali nepokolebljiv ponos hladna kamena i njegova jaka postojanost sačuvale su toplu kamenu dušu i prkosile svakoj nedaći.
Ulaz u kućerak zjapio je rupom na kojoj nije bilo ni vrata. Nije bilo ničega što bi zaustavilo slučajnog prolaznika prije nego uđe. Mala dva prozorčića, sa svake strane jedan, bili su zatvoreni trulim daskama koje su se još uvijek nekako držale zakucane zarđalim čeličnim čavlima. Ponekad u mrtvoj tišini iz dasaka bi dopirao poput nježne muzike zvuk crvljeg škrgutanja.
Jutarnje sunce što je stajalo iza kuće , obasjavalo je cijeli taj krajolik ,osim samog ulaza koji je zaštićen od kamenih zidova, jedini imao komadić hladovine.
Uz sam ćošak, iz dna kamena zida , izniklo je prekrasno stablo smokve. Njegovo deblo obilato gustim mliječnim sokom izdiglo se nad kućerkom i prekrilo ga širokom razgranatom krošnjom koja se spuštala do samog prozora. Njeni veliki kožnati , tamno zeleni listovi, skrivali su u svojim skutima najljepše kruškolike, mesnate, žute i ljubičaste smokve.
Ispod velike smokvine krošnje na drvenom stolcu, sklepanom od nekog suhog debla, sjedila je sva u bijelom najstarija baba iz tog dalekog svijeta.
Ispod bijela rupca izmigoljila je, kao zmija ispod vruća kamena, od srebrne kose ispletena, debela ko šaka, duga do poda, pletenica. Uska ramena i pomalo savijena leđa skrivala su snagu istog onog kamena koji ju je okruživao.
Ni ona sama nije znala ima li još života u toj divljini. Nije znala ni koliko je stara. Zaboravila je i ime svoje. Davno se je prestala pitati. U toj bezvremenskoj tišini čudno je piskutao njen glas dok je svojim hrapavim, pepeljasto sivim prstima, dodirivala deblo smokve. Njena žilava ruka i siva kora stabla stopile su se u jedno. Obojene istom bojom, išarane istim borama, osušene istom sušom.
„ Presušila voda što te zaljeva, presušila duša babina“, moli baba suze da bar zbog smokve navru, a suze skamenile, u kamen se i one pretvorile.
Godinama su se babine suze uljevale u duboki smokvin korijen i u tom ponoru neizvjesnosti hranile njene žile.
Slušajući babinu molitvu smokva zanjiše svoje listove, koji laganim titranjem prenose babi svoje misli. „ Ne brini babo zame“, drhteći šapuću listovi , „bez tebe mi ne treba mliječnog soka , niti ploda. Slana voda tvoja me je zaljevala , život nam je davala. Kada suze stanu teći i mi babo u kameni prah ćemo leći“.
Starica je lagano svojim koščatim prstima navukla maramu preko uska naborana lica. Ispred nje, na podu, stajao je nakovanj čije su žile bile čvršće i od čelika, a pored njega na prašnjavu tlu hrpica kamenja koje je svakodnevno otpadalo sa starih zidina . Uzela je u ruke željezni bat, koji se sjajio kao nov, izglancan kamenim prahom, a bio je stariji i od nje same. Stavljala je kamen po kamen na nakovanj i tukla ga sve dok ga ne bi pretvorila u prah. I tukla ga je, tukla , i tukla i tukla...isto kao i onog prvog dana, prije toliko mnogo godina. Ni prašina zdrobljena kamena nije mogla sakriti lice uboge samoće.
Jedino o čemu je mislila, jedino o čemu je sanjala, bio je kamen i pepeo od kamena. Ponekad samo , u danima teškim, kad je sunce svojim tijelom skoro doticalo kamen, starica je znala promrmljati: „U početku bijaše kamen“.

Broj komentara: 6:

ptsp_ovac kaže...

kam si zginula zeleno joko ?

ptsp_ovac kaže...

tak je već bolje
volim kad se javiš

anter kaže...

Moran ovo u miru proštit, sad niman vrimena!

anter kaže...

Da si umisto babe stavila didu, ja bi reka da je moj!

mary kaže...

Eh , kad i duša presuši...to je najteže...

brodjanka kaže...

Ko zna..možda je to buduća priča nekoga od nas...sve je u životu promjenljivo,potreban je samo trenutak...posebna priča..izvrsna!!Pozzzz