Za dobra stara vremena-Priča III o Val i Džointu

Jutros se Val ustala ranije nego obično. Sanjiva krenula je prema kupaonici a kroz misli opet joj prolazi ista jutarnja misao, „Jebeni centar. Ne mogu otvoriti prozor. Ne smijem izaći na balkon. Danas je opet jedan od onih dana kada se pune silosi i žuta prašina siluje savršeno zagađeni zrak. Smrad cigareta uvukao se u zidove stana, u robu, u posuđe, čak mi i hrana smrdi po dimu. K'vragu, moram popiti kavu i zapaliti jednu da me prođe ova tupa bol u čelu. Nema goreg nego dignuti se s glavoboljom. Nije to obična glavobolja koja dođe i prođe. To je gradska glavobolja koja se uvuče samo u one koji žive u strogom centru. Dovoljno je pogledati kroz prozor i umjesto ovčica na zelenim pašnjacima ugledati krovove na kojima umjesto ptica stoje antene, radari, čija elektromagnetska polja rade na istoj frekvenciji kao i moj mozak. Eto zbog čega se budim s glavoboljom. Željela ne željela kroz moždane vijuge prolaze mi sve te informacije. Kada bi svi ljudi nosili na glavama antene koje bi poticale telepatske mogućnosti... Uf... gadno, kakve bi tek onda imala glavobolje.“
Sat vremena prije Val ustao se Džoni, odmila nazvan Džoint.
„Jebeni centar. Otvaram prozor. Izlazim na balkon. Divota. Silikonska prašina, učmala u silosu punom žita, pobuđuje savršeni sklad misli i tijela. Prilagodba! Miris cigare uvukao se u zidove, a iz zidova u moje, alergijski načete nozdrve.
A, ne, ne, ne želim popiti kavu i volim bol u pročelju trećeočnih prikaza iza svevišnje savršenosti ljudske košture. Baš je lijepo ustati s glavoboljom. To je ona gradska, mirišljava i seizmički nedodirljiva glavobolja, a ovce na zelenim pašnjacima neka gledaju ovnovi.“ Odlučio je da će dan započeti jednim malim susjedskim prepadom.
Zadovoljan, bez glavobolje spuštao se Džoint polukružnim stepenicama prema izlazu. Susjede mu požele „Dobro jutro susjed!“ odmjeravajući ga od glave do glave. Kad se spustio kat niže one uzmu metar da izmjere u kojoj mu fazi dupe. Da li je još jebizovno?
Ušao je u prvi otvoreni dućan ispred kojeg je visjela crvena kugla. Htio ga opljačkati, ipak, te žute djevojčice su ga uvjerile da iznimno poznaju ljudsku psihu. „Ne, ne gospodine, nemojte me pljackati. Idemo iza, posevajte me i uzmite sto vam padne pamet.“ Ali jebi ga, Džoint je u pedesetima, neka radi tko mora, proljeće je.

Još uvijek u pidžami Val traži kafetjeru i ugleda je među suđem koje od jučer čeka na pranje. Mrzi jutarnje pranje posuđa ali sinoć joj je to bila zadnja pomisao u glavi. Dok se kava kuha pali radio iz kojeg dopiru riječi pjesme „Za dobra, dobra stara vremena.“ Po pjesmi koju prvu čuje ona prepoznaje dan. To je njen tarot, iz njega naslućuje budućnost. Koji je danas dan, nema pojma, šta da kuha za ručak, nema pojma, gdje je Džoint nestao tako rano, nema pojma, kako su joj na vratima skoro pedesete , nema pojma. „Fuj, fuj, fuj kako mrzim tu brojku koja započinje na slovo P.“

Hodajući prema obližnjem kafiću Džoint razmišlja:“Predivno jebeni centar. Uživam u listanju dnevnog sranja natopljenog olovnom bojom, a sve riječi koje počinju na slovo P.....cmok, liz, cmok, cmok...obožavam.“
Val nije klasična žena skoro u pedesetim godinama. Ona nema simptome klimaksa i nikad ih neće imati. Ona ne radi ono što ne voli osim ako na to nije primorana, ona uživa u onome što voli, a voli jutra prespavati. Ponekad u danima poput ovog kada se ustane oko osam povjeruje u onu staru poslovicu - Tko rano urani dvije sreće ugrabi.
Džoint je klasični jebeno gradski muškarac u pedesetima i ima teške traume klimatsko-vremenskih promjena. Radi jer je na to primoran. Obožava rano ustati. Nedavno mu je prišla jedna kurva tu iz okoline, kao muškarac odjevena. Napričala mu je gomilu laži, a on, gradski štakor, sagnuo se i poljubio ju s osmijehom na usnama rekavši: „Tko rano urani dvije „P“ tičke ugrabi.“
Vremena s djecom i školom prohujala su vihorom, ali Val, ona ne može prohujati vihorom. Svojim izgledom zaustavila je vrijeme poput Doriana Greja. Kad bi Džoint to čuo rekao bi: „Baš taj dotični Dori Gay napravio je životni tempo savršen za ljude u pedesetima.“ Ušao bi u zatamnjenu sobu, stao ispred vlastitog portreta i savršeno masturbirao govoreći: „Ne postoji ta riječ na slovo P koja to može nadoknaditi.“
Za njega su uvijek neka vremena prohujala sa vihorom. Kiša, jugo, bura, snijeg. „Jebeno mi je drago kad nešto prohuja, svrši, a svršiti se mora pa makar i s vihorom. A tek kad nas otpuše vjetar...koncentracija je isto što i konclogor. Predivno. Ljudi mi govore da su u logorima bili maksimalno koncentrirani koncentrati, a tegobe izazvane upalom zglobova, srca, pluća, želuca, jetre, hemoroida, čine ih najsavršenijima. Samo treba naučiti uživati u tome.“
A Val, ona ulazi u zatamnjenu sobu na čijim prozorima vise teški crveni zastori samo u trenucima kada je nitko ne vidi, a iz starinskog, već požutjelog, velikog ogledala, groteskno uramljenog , gleda je ono drugo lice koje vrijeme nije štedjelo, ona Val čija kosa nije obojana u crno, čije ruke su naborane, koža ispucala i suha, a pogled, pogled pun straha. Čuje ženski glas s radija koji govori o nepovoljnoj biometeorološkoj prognozi za meteopate, „ ...pa bi meteopati mogli imati smetnje u vidu glavobolje, nesanice, razdražljivosti, slabije koncentracije i slabijeg raspoloženja, a kronični bolesnici pogoršanje svojih tegoba.“
Val mrzi te gluposti o meteopatima i ljude koji padaju na njih. To im je dobar izgovor za izgubljenom mladosti, misli ona. Često je znala čuti „ joj pa ti se ništa nisi promijenila a znaš ja imam depresivni posao, uz to još i ovo vrijeme utječe na mene“, a oni drugi koji nisu imali posao a bilo ih je sve više, oni su pak bili depresivni jer ga nemaju, vrtjelo im se u glavi i kad je biometeorološka prognoza bila povoljna. Nju nisu mogli navući na ta biometeorološka sranja i ona izađe iz zatamnjene sobe ne osvrćući se na lice koje je gleda iz ogledala. Tiii-duu, tiii-duu.....čula je zvuk sirena hitne pomoći. U neposrednoj blizini bolnice čovjek se navikne na taj zvuk kao na cvrkut ptica pa se više i ne obazire na njega.
Val je zamišljeno ispijala svoju kavu paleći cigaretu kada je trgne zvono telefona. Nije voljela telefonske pozive, pogotovo tako rano. Uvijek se nerado odazivala na njih. „Halo, tko je?“ „Klinički bolnički centar, trebali bi hitno gospodina Džonia Zgubidana, znate treba nam njegova krv!“ „Žao mi je, njega nema!“ „Možete nam dati njegov broj mobitela?“ „Na žalost ne mogu, nema ga!“ „Možete mu prenijeti da ga hitno trebamo?“ „Da kad ga vidim.“ „Hvala, doviđenja!““Doviđenja!“
Da li da im vjeruje ili ne? Da li zaista nekome treba spasiti život? Pa nije valjda bolnica ostala bez i jedne kapi krvi. Ne vjerujem, misli Val i okreće broj mobitela.
Džoint je sjedio na terasi kafića smještenog u samoj zgradi željezničkog kolodvora odmah ispod zgrade u kojoj su živjeli, ispijajući svoju jutarnju kavu i listajući dnevne novine. U cijelom svom bračnom vijeku mogao je na prste izbrojati koliko puta se je Val ustala zajedno sa njime. Davno je prestao o tome razmišljati a naviku koju je stekao ne bi više mijenjao čak i kada bi se ustala. Nakon što je bankrotirao, izgubio vjeru u sve institucije, vjeru u ljude, samo bi još i to trebalo. Zvuk mobitela mrzio je jednako kao i ovrhe koje su stizale poštom. Opet po tko zna koji puta uspjela mu je uvaliti mobitel a znala je koliko to mrzi. Njoj za ljubav popustio je i evo više ni kavu ne može popiti do kraja.
Najprije mu onaj zvuk hitne tiii-duu, tii-duu, tii-duu... dao poticaj za život. Pomislio je „Još jedan sretnik uspio je dostići nirvanu. Razgolitio ju je, pojebao i njegovo ispunjenje je prešlo kozmičke razmjere.“
Sjedio je Džoint na toj terasi. Sjedio i ispijao. Ispijao što se ispiti dalo, uživao u najcrnjoj crnoj kavi začinjenoj dvadesetak posto i cigarom od desetak posto katrana i znao da je njegova savršena krv idealna za nekog sretnog izabranika. Rekao bi:“ Glasnika napaćenog naroda.“
„O pa ti si budna a tek je osam sati!“ „Ma pusti me, opet sam imala grozne snove! Nego zovu te iz bolnice, treba im tvoja krv.“ „Jedino šta mi je ostalo, ako je, nisam siguran. Dobro, vidimo se kasnije!“
Prvi dani proljeća djelovali su na Val jednako kao i na sve životinje koje spavaju zimsku san. 20 stupnjeva na termometru poput adrenalina potaknu je da iz najdubljeg kuta ormara izvuče crnu svilenu haljinu bez rukava na kojoj su bile iscrtana različita šarenila u svim zelenim nijansama. Veselila se lakoći materijala pa navuče na sebe crnu košuljicu preko nje usku haljinu koja je završavala iznad koljena, crne mrežaste čarape i na kraju natakne na noge gotičke pankerske čizme s visokim platformama i remenima koje je pažljivo zatezala jedan po jedan. Tko rano urani dvije sreće ugrabi, pjevušila je u sebi dok je ispred ogledala spuštala dugu crnu kosu koja joj prekrila uska ramena. Žarko crvenog ruža nije se željela odreći nikada. Njene pune usne jednostavno su vapile za njim od dana kad su ga upoznale. Baš kao i ona tako i njen stil nije bio ukalupljen, dozvoljavao je sve moguće kombinacije i varijacije na temu. Danas se budila priroda, a jedino Džoint prepoznati će tu simboliku njenog današnjeg imidža. Ogrlica od niza perli zeleno-žuto-crnih koje su se u nekim dijelovima spajale u žarkim, žutim cvjetovima bila je zadnji detalj kojeg je stavila na sebe.
Zadovoljna, bez glavobolje spuštala se polukružnim stepeništem prema izlazu. Susjed s nižeg kata poželio joj dobro jutro odmjerivši je od glave do pete. Navikla je na te bikove koji su patili za napuštenom prirodom. Često je znala izlaziti iz zgrade i brojati koliko bikova ima na putu do tržnice koja se smjestila odmah preko ceste. Ponekad je u tih dvjesto metara nailazila na cijela krda. Njene igre bile su toliko sulude da je u njima čak prepoznavala i krave i ovce, i sve domaće i divlje životinje.
Nije ni primijetila da je s terase kafića preko novina promatra Džoint. „Jao meni što je ovo dosadno“, misli on. „Proljeće, imidž, slojevi šminke, lastavice, ogrlice, crne čarapice...U redu može! Izvukla je Val iz ormara crnu svilenu haljinu stvorenu za pogreb. Crne mrežaste čarape da je svatko poželi pofukati u letu, a gotičke pankerske čizme za one sado-mazo da si mogu špic nabiti u guzicu. Šminka, dva milimetra debljine, rođena usta za pušenje a boja nije primarna. Eh, eh! Taj njen neukalupljeni stil već je toliko ukalupljen da mi se sere od same pomisli na njega.“
Jutros je Val najprije ušla u trgovinu ispred koje je visjela velika crvena kugla. U tom kokošinjcu mogla je pronaći čipkaste čarape u pola cijene nego drugdje. Ovoga puta tražila je bijele. Proljeće je poput rođenja, čedno i nježno, neokaljano bjelilo iz kojeg će niknuti sve ono žarko šarenilo. Pronašla ih je i to baš onakve kakve je željela, cvjetnog uzorka. Miris trgovine podsjećao je na znoj, na prekooceansku plovidbu, na prekobrojnost, a melodija koja je preplavila zrak bila je najsličnija prekuhanoj riži. Osvrnula se oko sebe, jedan par čarapa neprimjetno je spustila u torbicu koja je nježno doticala njene izražene kukove a drugi je s osmjehom pružila simpatičnom žutokljuncu iz čijih je očiju izvirao bikovski nagon.
Ulicom punom prosjaka, beskućnika, lopova, studenata, slučajnih prolaznika koračala je lagano kao livadom. Na uglu skrenula je u poprečnu ulicu. Ulica koja se spajala s tržnicom bila je prepuna svakojakih rabljenih stvari pobacanih po podu koje su ljudi izvlačili iz svojih uspomena ne bi li se prehranili taj dan. Ponekad je u tom džumbusu pronalazila prekrasne predmete kojima nije mogla odoljeti pa ih kupovala osjećajući kao da kupuje komadić vremena iz kojeg dolaze. Taj dan pažnju su joj privukle dvije fotografije. Kada je čovjek ugledao sjaj u njenim očima znao je da je dobio kupca, „Znate ovo je ostavština mog djeda, siguran sam da ove fotografije imaju oko sedamdeset godina.“ Znala je da čovjek govori istinu jer je to i sama vidjela. S fotografije požutjele od starost gledao ju čedni pogled poznate žene čije su velike bradavice nagih grudi bile naslonjene na žice harfe koju je držala u rukama. Frčkava kosa žene preko čijeg je čela prelazila tanka traka koja je bila jedini ukras i jedini odjevni predmet na njoj razvesele Val. Na dnu fotografije sitnim požutjelim slovima pisalo je Lydia 11, dok je na drugoj Lydia 17 stajala okrenuta prema ogledalu istom kao što je i ono njeno u zatamnjenoj sobi, s jednom rukom naslonjenom na okviru ogledala a drugom oslonjena na uski struk iznad velike gole stražnjice. Na Lydiji 17 jedini ukrasni predmet bio je mali uski remen sata na ispruženoj ruci. „Oprostite čime se bavio vaš djed?“ „Bio je fotograf“, odgovori čovjek. Da je čovjek mogao osjetiti udaranje Valina srca vjerojatno bi zaradio mnogo više novaca od onog što je dobio. Držala je u rukama fotografije koje za nju nisu imale cijenu. Vrijedile su više od ičega. Uzbuđena poželjela je otrčati kući i u miru sobe u kojoj je još uvijek stajalo isto to ogledalo gledati lice svoje bake ko
ja je u ono doba bila izrod ženskog roda. Njenu umjetnost prepoznao je samo fotograf koji je mnogo vremena provodio u sobi u kojoj i dandanas stoje tamno crveni plišani zastori.
Dok je stajala na semaforu čekajući da se upali zelena svjetlost prišao joj gospodin u srednjim pedesetim godinama, uglađen, u crnom odjelu. Nije ga primijetila jer joj pažnju privukla neobična scena s druge strane ulice. Gledala je u Džointa koji je na sebi imao bijelu doktorsku uniformu i bolnički krevet koji gura ispred sebe prolazeći pored autobusne stanice prepune putnika koji mu se uzmiču radeći prolaz. Gospodin u odijelu indiskretno se nagnuo prema njenom licu i promuklim glasom pitao je: „Gospođo da li ste voljni praviti mi društvo? Platio bih vam koliko god.“ Osmjehnula se i rekla: „Vjerujte mi koliko god bi platili ne bi bilo dovoljno za umijeće koje bi dobili.“ Otrčala je preko ceste dozivajući Džointa ali on se nije osvrtao već je brzo otvarao vrata portuna i gurao svoje vozilo unutra. „Što je s tobom?“ pitala ga u čudu. „Od danas imam novi biznis. Zovi me doktore!“ „Kakav biznis čovječe?“ „Bioenergija stara! Bioenergija!“ Pomogla mu je nositi krevet skroz do tavana gdje je on provodio mnogo vremena. Sjeli su na tavansku gredu dok se ispred njih zelenilo bilje koje je Džoint tu uzgajao. Dok joj prepričavao kako je maznuo bolnički krevet u rukama je motao cigaru od suhog, uzgojenog lišća. Pušili su je zajednički dok su im suze od smijeha navirale na oči. Kada joj je sve ispričao ona mu pokaže fotke na kojima nije bilo dileme da je to uistinu stara Lydia, jer stražnjica je bila identična njenoj. U trenu Val se sjeti pjesme s radija i zapjeva, „ Za dobra, dobra stara vremena.“
Odjednom zabavu prekinu nepozvani gosti. U njihov vrt ušetala su tri policajca. Val pogleda u Džonia i upita ga „Što je ovo maskenbal?“ Džoint prasne u smijeh a jedan od policajaca uljudno progovori „Gospodo uhvaćeni ste na djelu!“ Val preleti glavom da su tu zbog Džonia koji je maznuo bolnički krevet pa se uozbilji i ljubazno progovori: „Znate ako je stvar u ovom krevetu slobodno ga zaplijenite jer on nije naš.“ „Gospođo mi smo policajci a ne budale! Ne vrijeđajte nas! Ovdje smo zbog ovog nelegalnog zelenja.“ „Ali gospodine mi smo nezaposleni! Vegetarijanci! Ovo je nešpricani špinat!“
Policajac najmlađi među njima priđe starješini i kaže mu „Šefe, ovo je zaista špinat!“