Kuleri njihovi ratovi i sujedi

Možda je ovo istina a možda i nije, vrag će ga znati, ali ta kuća zaista postoji i u njoj žive neki ljudi, da li su ukleti ili ne, samo oni znaju, a takvo što ne odaje se, o tome se ne priča a svaka pomisao o tome, odbacuje se.
U toj staroj, poprilično trošnoj kući čiji se zidovi ljušte kao tjeme tek rođene bebe Kuleri imaju stan u suterenu. Ulaz u zgradu je na glavnoj cesti. S te strane ne može se vidjeti njihov stan, tek prozori s prizemlja i prvoga kata. Oni su poput nevidljive tvrđave ukopani podno ceste. Ima to i svojih prednosti. Kod njih se ulazi kroz velika, kovana od željeza, ukrašena kamenim stupovima, stara dvorišna vrata, tik uz zgradu. Stan nije velik, sasvim dovoljan za dva studenta, ali oni nisu studenti, iako vrlo mladi pored njih trčkaraju njihova djeca. Iz tog dvorišta pogled na svijet se mijenja. Pred njima se pruža beskrajno plavetnilo mora obasjanog suncem, čuje se dječja graja, a miris mora isprepliće se sa slatkastim mirisom krema za sunčanje. Stan, da je još i manji Kulere ne bi bilo briga. Mladost, ljubav, sreća i vrt na litici s dvorištem iznad mora, to je najljepša moguća realnost kojoj bi samo netko zaista malodušan mogao odoljeti. Ni miris vlage koji se širi kroz njihova dva mala prozora iz suterena ne može otjerati tu sreću. Kada su se doselili uz rubove kamenih dvorišnih ploča nicali su snopovi trave govoreći o njegovoj napuštenosti. Zaista, u dvorište nitko prije Kulera nije zalazio iako su na najvišemem katu zgrade živjeli neki ljudi koji su kroz prozor promatrali tek doseljene mlade Kulere poput izložbenih životinjica u prirodoslovnom muzeju. Oni se nisu obazirali na njih. Uživali su u svakom kvadratu skučenog stana kojeg su domišljati, davno umrli vlasnici zgrade od podruma pretvorili u životni prostor. Kako su ga lijepo sredili. Srušili zidove, s njima i sva ona malena vrata, sazidali volte, podno njih šankove koji su odvajali prostor, proširili sobu za djecu. A njihovu sobu? Njih dvoje su se voljeli stiskati pa im nije padalo teško spavati na kauču u malom dnevnom boravku. Kuhinju i hodnik popločili su, on je lijepio pločice a ona fugirala, on je gletao a ona farbala. Veselili su se svom malom stančiću jednako kao da je dvorac. Zapravo, on je i bio njihov dvorac.
Jednog popodneva zadovoljno su sjedili uvaljeni na kauču kada je on na njenim bijelim hlačama ugledao sitne, sitne točkice. „Što ti je to na hlačama? Upitao je saginjući se prema njenim koljenima. „Buhe!“ odgovorio je prije nego je ona uspjela razaznati. Otkrili su da se u njihovim austro-ugarskim drvenim podovima koji su se na pojedinim mjestima trulili od starosti skriva cijeli jedan svijet minijaturnih buha. Iako su skakale na noge svih njihovih gostiju nikada ih nitko nije razotkrio. Samo su oni znali njihovu tajnu ali zbog nekakve, samo čovjeku poznate sebičnosti nisu je željeli s nikim dijeliti. Nabavili su prekrasnog perzijskog mačka. Bio je sav okrugao i svjetloput. Činilo se kao da je stigao s Oktoberfesta pa su ga nazvali Hans. Buhe su poludjele za njim. Sve manje su ih osjećali po nogama a umjesto borbe pijetlova, gledali su borbu mačke i buha. Potrošili su brdo Neopitroida i različitih insekticida ali kada je vrag odnio šalu i na mjestima gdje bi Hans nemirno ležao pronalazili stotine sitnih bijelih jajašca, koja su slobodno mogli prodavati u vrećicama s natpisom „Griz“, morali su pozvati dezinsekciju. To je zaista najbolje osposobljena vojna jedinica u ratu s gamadi. Ali jadni stari Hans nije se izvukao. Taman kad su se riješili unutarnjih buha njega su počele napadati i sve one vanjske, mnogo veće i zločestije. Nije bilo druge, Hans se je morao odseliti. Kulerima je srce pucalo od tuge ali nije bilo druge.
Ali NE! NE! Nisu tu završili njihovi ratovi. Još je tu živjelo svjetova, dobro skrivenih od pogleda. Zvuk bušilice za neke svjetove može biti jednako poguban kao i potres za nas ljude. Njihovi plafoni kao i sve u stanu bili su stari i trošni. Od povijesti koja je bila zapisana u njima sve više su se naprezali i samo čekali trenutak da skroz popucaju. Bušili su fasadu veseleći se novoj satelitskoj anteni. Nije to bio obični zvuk bušilice bio je mnogo jači jer je trebalo bušiti kamen. Nisu ni slutili kako s time izazivaju katastrofu zbog koje će probuditi iz dubokog zimskog sna tisuće mesnatih, crnih, debelih muha. Možda to i ne bi bilo toliko važno da se one nisu nastanile baš u njihovom malom, niskom, trošnom plafonu. Taj prodorni, gromki zvuk toliko ih je uznemirio da su se panično uskomešale skrivene u gredama unutar plafona, i u tom ludilu ko muhe bez glave, zabijale su se u plafon sve dok nisu probile žbuku i opkolile ih. Bila je to prava invazija. Zaprepašteni nepozvanim gostima, njihovom mnogobrojnošću i bezobraznom smjelošću odlučili su se na istrebljenje. Zvuči gadno, znam, ali nije bilo druge. Ili one ili oni. Muhe se nisu predavale lako iako su padale ko trule kruške po podu. Nije im bilo kraja a bližila se ponoć. Nisu više imali insekticida a njih je bilo više nego Rusa. Tu noć svih četvero Kulera prespavalo je u autu, a drugi dan na brzinu su zažbukali plafon dok su njihova djeca usisivačem usisavala muhe odlagajući ih na vječni pokoj.
Možda zvuči pretjerano ali zaista nije ni tu kraj njihovih ratovanja za teritorij. Sjeverni dio stana, ukopan ispod ceste obzidali su duplim zidom da se zaštite od vlage. Nisu ni slutili da su izgradili savršen tunel između dva zida u kojem su se naselili miševi. Ponekad bi kroz otvor za ventilaciju izlazili na najvišu policu u kuhinji, i oni su ih već po zvuku malih šapica koje stružu dasku dočekivali. Zbog njihovih malih sitnih očiju kojima su ih radoznalo s distancom promatrali i zbog toga šta su znali gdje se treba zaustaviti postali su im nekako simpatični. Bili su to njihovi mišići sa sjevera o kojima nisu nikome pričali. Ponekad dok su se veselo družili u društvu s gostima samo oni su znali da ih s gornje police budno prati mišje oko. Kupaona je isto bila smještena na tom sjevernom zidu. Jedne nedjelje njihova kći, Eva, ležala je u kadi. Mladi tek izlegao miš još uvijek nesiguran u hodu izašao je po prvi puta iz ventilacije i stvorio se na najvišoj polici. Ugledao ih je tako velike i bučne, prestrašio se je, zavrtjelo mu se u glavi i umjesto da se vrati u tunel on je od straha zalutao i pao točno Evi u kadu. Eva je vriskala, i od tog dana kada su miševi prekoračili svoje ovlasti Kuleri su im objavili rat. Bilo je okrutno, znam, ali opet iznova postavilo se pitanje ili miševi ili oni. U stanu su se zadržavali jedino u hladnim, kišnim danima a ostatak vremena provodili su u vrtu smještenom na litici iznad mora. Kuler je obožavao roštiljati pa su često objedovali u vrtu okruženi mačkama koje je miris užarena mesa privlačio više od ičega. Svaka od tih mačaka imala je osobnost nekog njihovog poznanika ali o tome već postoji priča.
Sve tople, ljetne noći provodili su obasjani mjesečinom dok su nad njihovim glavama kružili šišmiši izvirući iz rupa u stijenju litice. Između mora i mjeseca, u središtu šišmiševa kruženja punili su se energijom. Tada su i upoznali Šišura Šura. O njemu isto postoji priča.
Zasadili su palmu. Iz šume su donijeli đurđice i posadili ih podno palme. Pasala im klima i one su se širile a njihov miris opijao ih svakog proljeća. Imali su i trešnju i malu ljetnu kuhinju. Taj mali komadić vrta bio je njihov raj na Zemlji. Njihovoj sreći nije bilo kraja.
Zekić, vječni neženja, starosjedilac, čovjek od kojih šezdeset i pet godina živio je u vrtu blizu njihova. Nekada je cijela kuća pripadala njegovim precima a sada je imao još pola zgrade u vlasništvu. Imao je tup, golublji izraz lica i volio je puno pričati. Razgovor s njime iziskivao je veliku koncentraciju jer je Zekić imao deformiranu usnu i govornu manu. Stalno je pričao o prokletstvu kuće i želji da čim prije proda ostatak zgrade i odseli. Njegov jedini posao bio je davljenje mačaka i uzgoj goluba. Imao je mnogo naslijeđene imovine i mnogo pokupljenih kroz život frustracija, mnogo gorčine, ali nikog bližnjeg s kime bi to dijelio pa bi jednom mjesečno dolazio Kulerima i pričao kao navijen bez da se zaustavlja dok bi oni pospano kimali glavom i molili boga da ih oslobodi Zekića.
Teta Zlica, stara udovica živjela je u kući tik do njihove. Njihovo dvorište koristila je za prolaz u svoje dvorište. Mrzila je Zekića i sve pokojnike koji su nekada tu živjeli. Jednom je pitala mladu Kulericu, „Jeste pogledali Zekiću u međunožje?“ Iznenađena tim pitanjem ona je upita, „Zašto?“ a Zlica joj odgovori, „Pogledajte pa će Vam sve biti jasno! Ona stvar mu je nevjerojatno velika pa mu se ne može dignuti. Impotentan je! Zato je neženja!“ Teta Zlica je prešla sve starosne dobi i zauvijek ostala zlo od žene. Mrzila je svih i uvijek čekala priliku da nekome napakosti. Nedjeljom je obavezno išla na misu, tu odmah preko ceste, prva kuća do njih. Čini se da joj Bog svake nedjelje oprašta grijehe. Još uvijek njena slika nije izašla u osmrtnicama dnevnih novina.
Ali ni Zekić ni Zlica u svojoj mržnji nisu mogli nadmašiti Preseratora. Preserator i njegova obitelj pored Kulera jedini su živjeli u zgradi. Oni su bili na vrhu a ulaz im je bio onaj s ceste. Imali su četvero djece. Preserator je imao dvoje iz prvog braka i jedno iz ovog, a Preseratorica, njegova žena jedno iz prvoga braka i ovo zajedničko koje smo već ubrojili. Preseratorica je plavuša, konjske face u srednjim tridesetim godinama. Ima uska ramena i uski struk a velike sise i ogromno dupe. Iako je to bilo naglašeno samo po sebi Preseratorici to nije bilo dovoljno već je po svaku cijenu isticala to do tančina. Ona je jednostavno uživala u tome da se svakom muškom stvorenju bio to čovjek ili ne, digne ona stvar, ugledavši je. Njen muž Preserator bio je seljačina iz neke zabiti. Uz nju dobio je sve o čemu je oduvijek sanjao, život u gradu, posao, stan u elitnom dijelu grada, odijela i ženu na koju masturbira svaki mužjak. Svaka njegova priča svodila se na hvalospjevu. Njihov vrt bio je smješten između Zekićeva i Kulerova, zarastao korovom, ograđen ruzinavom ogradom. Nikada ga nisu koristili. Tek kada bi ugledali kroz prozor mlade Kulere, oni bi se spuštali uzbuđeni što će imati priliku biti viđeni. Preseratorica bi zategla sve što je mogla zategnuti na sebi i cijela njena pojava vapila bi „Dignite se kite!“ Kuler je znao komentirati, „Siguran sam da ta ne zna šta je dobar fuk!“ Njegovoj ženi je ona bila draga susjeda. Kada ne bi bilo Preseratora u blizini ona se je rado nudila za pomoć bilo koje vrste. Kada je Kuleru pao kamen na nogu, ležao je u krevetu s otečenim nožnim palcem a ona ga došla posjetiti. Imala je na sebi tek mali komadić robe koji joj jedva prikrivao stidnicu. Stala je uz uzglavlje kreveta, točno nad njegovim licem i brižno se raspitivala kako mu je. Gledajući u njen muf nekako ošamućeno odgovorio joj, „hmmmm… ma dobro, dobro“. Preserator nikada nije smio saznati da ih ona posjećuje dok njega nema. Ne zna se zašto ali tako im je Preseratorica u povjerenju rekla. Tek s vremenom shvatili su da je Preserator poremećena ličnost. Uvijek, baš uvijek kada bi ih ugledao u vrtu dolazio bi u svoj zarastao vrt, naslonio bi se na ogradu koja ih dijelila i slušao njihove priče. Njegova jedina konverzacija osim hvalospjeva svodila se je na nogomet. Po svaku cijenu želio je ostavljati dobar utisak na ljude misleći ako se samohvalo veliča da nitko neće saznati njegovu drugu stranu ličnosti, onu koju provodi u samoći stana zlostavljajući svoju obitelj i mrzeći svih, želeći svima zlo. Jednoga popodneva, uspaničena Preseratorica uletjela je Kulerima u stan sa zajedničkim djetetom od Preseratora, prestrašena molila ih da joj pomognu u obrani od Preseratora koji im prijeti smrću . Minutu kasnije doletio je i on za njima. Kulera to nije uznemirilo. Znao je on te tipove koji se iskaljuju na ženama a u stvarnosti su manji od mrava. Ulovio ga je za okovratnik košulje i izbacio iz stana. Kulerici je sve to bilo jako neobično.
Nabavili su psa, bobtaila, zvao se je Vesper. Bio je to psina i pol, veseljak kakvog nema. Kad god bi se tko pojavio u dvorištu on bi od veselja poludio, skakao na svih, lizao ih i bacao na pod, sve osim susjeda. Prema njima je bio suzdržan, ali ga je zato dubok zvuk brodske sirene uznemiravao do ludila. Kad god bi se ta sirena oglasila on bi polomio sve noge trčeći iz dvorišta u stan i skrivajući se u ćošku ispod stola.
A onda jednoga dana Zekić je prodao stan, onaj mali u suterenu, skroz do Kulerovih. Dobili su nove susjede, majku i kćer i sina od kćeri. Kćer je bila godina tu negdje kao oni, a dijete je imalo tri-četiri godine. Nisu ih mnogo viđali. Uvijek su bili u stanu, zaključani iza zatamnjenih prozora. U dvorište bi izlazili samo kada bi stavljali robu na sušilo. Kćer je majku zvala Mic, a Mic je kćer zvala Ćićo. Ćićo se je uvijek odazivala sa „Aaaaaa!“ a Mic isto tako. Dijete se je zvalo Ratko. Ponekad su ga znali čuti kako o sebi priča u ženskom rodu, „Pala sam!, Jela sam!“ Ratko se nikada nije igrao u dvorištu. Ponekad bi samo gledao kroz prozor i skrivao se ugledavši Kulere. Bojali su se Vespera, ali ne samo njega, bojali su se svega, mačaka, ljudi, prašine, svjetlosti… Kćer je na vrata stavila pločicu s natpisom „Doktorica Ćićo“ iako ih nitko nikada nije posjećivao osim Đura Kese. Bio je to stariji čovjek, oženjen. Jednom su ga Kuleri sreli u supermarketu sa ženom, pravio se da ih ne poznaje iako ih je u njihovu dvorištu uvijek ljubazno pozdravljao. Kesa je kod Mic, Ćiće i maloga Ratka uvijek dolazio s punim torbama. Jednom su ga vidjeli u autu kako se ljubi sa Ćićom. Onda su shvatili zašto se pravio da ih ne poznaje.
Bila je veljača. Vani je kao iz kabla padala kiša. Kulerica je sjedila u dječjoj sobi za šivaćom mašinom da zgotovi dječje kostime za maškare. Kuler je bio tu negdje u blizini. Odjednom su čuli da netko otvara njihova vrata i viče čudnim naglaskom, „Pomozte! Pomozte!“ Skočili su i ugledala Mic s djetetom koje ju držalo za ruku. Velike crne oči djeteta, začuđena i nesigurna pogleda, nikada neće zaboraviti. „Što se je dogodilo?“ u isti glas zapitali su, dok je Mic poluhisterično sa suzama u očima i dalje uzbuđeno ponavljala, „Pomozte! Pomozte! Ćićo će se ubiti! Ne znate vi nju! Ona je takva! Kad nešto naumi to i napravi!“
Kulerica nije mogla vjerovati da je to moguće, ali usplahirena žena natjerala je da povjeruje da će se za koju minutu u njihovoj kući dogoditi samoubojstvo.
„Požuri! Požuri!“ govorila je mužu dok se on lijeno vukao govoreći, „Ma daj, baš će se ubiti?!“ Njemu je sve to skupa izgledalo glupo, ali uspaničena Mic i prestrašena Kulerica natjerale su Kulera u spašavanje. Nakon par minuta kada se vratio Kulerica ga radoznalo upitala što je bilo. Smijuljio se je nekako čudno, onako bezvezno, glupo, i rekao, „Ništa!“ „Kako ništa, možda je htjela skočiti s litice!“ rekla je ona. On se je i dalje smijuljio, pa joj ispričao da ju je zatekao kako leži na krevetu, glavom uronjenom u jastuk. Pitao ju je, „Što ti je?“ a ona je kroz jastuk vikala, „Bižća! Bižća!“ i on je otišao.
„Jebote! Ona je vukodlak! Rekao je nekako čudno.
„Zašto?“ pitala ga začuđeno Kulerica.
„Da joj vidiš noge!“ rekao je.
„Što joj je s nogama?“ upita Kulerica..
„Ne vide se od gustih crnih dlaka!“ Zašto je to u njima izazvalo smijeh, samo oni to znaju. Smijali su se još danima.
Par dana kasnije Zekić im pokucao na vrata.
„Znate došao sam Vam javiti dobru vijest. Prodao sam i ovaj kat iznad vas. Đuro Kesa kupio ga za Ćiću. Napokon mogu otići iz ove uklete kuće!“
Došlo je proljeće. Procvala je trešnja, niknule su đurđice. Sjedili su navrh litice ograđeni od provalije željeznom kovanom ogradom. Ispod njih ljuljuškalo se razigrano more. Kuler je primijetio da se u grmlju visoko na litici, tek malo dalje od Zekićeva vrta nešto pomiče kroz šipražje. Odjednom su čuli lom granja i ugledali nečije noge koje su skliznule i visjele u zraku. „Ajme šta se to dešava!“ rekla je Kulerica. „Netko je skoro dobio krila!“ rekao je on, uvlačeći oprezno još jedan dim, pogleda uperenog u noge koje strše nad provalijom. I baš kada su pomislili da taj netko doslovno drži život u vlastitim rukama, puknula je grana koju je držao, ili možda srce koje nije osjećalo tlo pod nogama. Nešto je puknulo. Pred Kulerima se kao na trodimenzijalnom ekranu pojavila slika ispruženog tijela čovjeka koji sasvim opušteno, ispruženih ruku, u slobodnom padu, leti prema moru. Dao je svoj život za šparoge koje su rasle uzduž litice na kojoj se smjestila ukleta kuća.
Tek par dana kasnije na uskom strmom putu prema plaži, sazidanom od stotina stepenica osvanuo je natpis „Zabranjeno kupanja!“ Na slici koja ga krasila bila je nacrtana valovita linija iznad koje se ocrtavala glava čovjeka prekriženog ravnom linijom.
Tog ljeta obala podno litice, koja je dijelila svoju sudbinu s morem, izgubila je sjaj i postala brončana, sluzava, a more je izgubilo svoj miomiris.
Prokletstvo njihove kuće se je kroz kanalizacijske cijevi spustilo sve do mora i bez srama pokazalo svoje prljavo lice.