10. tra 2010.

Kazneni odredi

Kazneni odredi
Grad na obali mora. Jedan od većih u zemlji u kojoj se smjestio. Zemlja je mala, pa ni grad u svjetskim omjerima ne bi bio ništa više od malo većeg sela. I nije važno to šta je zemlja mala, mala je i Švicarska i svi su čuli za nju, važno je to što je zemlja balkanska, a Balkan u sebi nosi odbojnost, strah, nepredvidljivost i još mnoštvo neprijaznih pridjeva. Sve to zajedno i nije tako važno, kao što je važno što građani te zemlje nikako nisu htjeli priznati činjenicu da ih svijet naziva balkancima. Njima samima taj naziv činio se još sto puta gorim nego svijetu. Mrzili su ga, i svim silama pokušavali sami sebe uvjeriti da je to globalna pogreška. U toj maloj zemlji s malim brojem stanovnika, generacije su se razlikovale kao dan i noć. Svaka je u školama učila različitu povijest zemlje, pa su im se i shvaćanja potpuno razlikovala. Uvjerenja, načela, moralne vrijednosti , pa i sami načini života. Povijesne promjene koje su se tu događale ostavljale su traga na ljudima. Najgore su prolazili oni na kojima su se one lomile.
U središtu grada, između dvije glavne ceste smjestio se mali autobusni kolodvor. Autobusi koji su tu dolazili i odlazili lako bi se prebrojali, isto kao i brodovi u luci. Jedina dobra stvar na tom autobusnom kolodvoru bio je kiosk s novinama. Ne zato što su se u njemu prodavale novine, već zato šta bi čovjek već u srijedu navečer tu mogao kupiti "Burzu", iako je ona izlazila četvrtkom. Potražnja za "Burzom" je bila ogromna i svi su je htjeli ugrabiti prvi. Potražnja za poslom i besparica bile su jednako velike. "Burza" je nudila posao. Sretan je bio onaj tko ju je uopće mogao kupiti. Osim ljudi u prolazu na kolodvoru se uvijek moglo sresti Babu Kunu. Ona je kroz mnoštvo godina, skupljajući kune od slučajnih prolaznika, postala simbolom grada na obali mora. Bila je draga ta baba. Nikada nije nikome dosađivala. „Daj babi kunu“, govorila bi i kad je ne bi dobila bez riječi je odlazila do idućeg prolaznika. Kad bi je koji radoznalac štogod upitao ona bi iskreno odgovarala. Tako je često znala ljudima pričati o danima kada je bila lijepa i mlada, i bavila se prostitucijom. Nikada se nije sramila kruha kojeg je pošteno zarađivala.
Preko puta kolodvora uzdiglo se veličanstveno zdanje franjevačke crkve, koje je privlačilo poglede svakog prispjelog putnika. Podno crkve uvijek je stajao poneki beskućnik, nudeći na prodaju novine „Ulične svjetiljke“, časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Taj dio grada nazvan Žabica predstavljao je neku nevidljivu granicu između centra u kojem si mogao sresti ljude skockane po zadnjoj modi, mlade i stare, kafiće prepune gostiju koji ispijaju kavice na suncem obasjanim terasama. Tu si mogao sresti gradsku elitu, a poslije Žabice, odmah nakon crkve, ulazio si u prljav svijet švercera, beskućnika, prosjaka, prostitutki.
Anita je živjela baš u tom kvartu malo prije Žabice. Bilo joj to zgodno dok je kupovala Burzu. Davno je prestala srijedom odlaziti na kiosk. Nije lako svaki tjedan potrošiti dvanaest kuna uzalud. Kiosk je zaobilazila, ali ne i autobusni kolodvor. Rano, svakog jutra dok su ulice bile prazne ona je izvodila svog psa u šetnju put Žabice. I svako jutro u isto vrijeme gledala u peron broj jedan na kojem su stajale žene s kuferima, čekajući svoju liniju. Prije nekoliko godina to su uglavnom bile starije žene na kojima se vidjelo da su odradile svoj poslovni vijek, ali s vremenom dob tih žena postajo je sve mlađi. Stajale su svaka za sebe s upaljenim cigaretama u rukama. Njihov okus u ustima već rano ujutro bio je gorak. Anita je često znala uhvatiti poglede upućene njoj, i neki nedefinirani trnci prešli bi joj tijelom. Znala je ona kuda žene idu, i molila Boga da nikada ne bude jedna od njih. Ali nikad ne reci nikad.
Da je Anita unaprijed mogla znati svoju sudbinu, sigurno bi je pokušala promijeniti, a ovako, ona je išla svojim tokom. Došao je i dan kada je ona sama, bez svog psa, s kuferom u rukama, rano ujutro krenula put Žabice. Dvadesetpeti januar, dan kojeg nikada nije zaboravila. Njen korak je toga jutra postao tuđi korak, i mnogo je trebalo vremena da ga prihvati takvog.
Dok je stajala na peronu broj jedan čekajući istu liniju kao i ostalih stotine žena shvatila je da su sve one samo špil karata koji se uvijek iznova miješa i svako jutro kartu dobije druga, jer svakog dana na peronu je stajalo novih stotine žena. Primijetila je da je najmlađa od njih. Nije željela stajati među njima, i nije željela da joj priđe neka od njih, i nije željela pričati s nikim, nije željela ništa, jer znala je da se niti jedna njena želja ne može ostvariti. Znala je samo da je ona to jutro najslabija karta u špilu.
II
Naslonjena na hladno staklo autobusnog prozora gledala je u praznu ulicu, noć koja ju prekrila i kapi kiše koje se slijevaju niz staklo, kao da znaju koliko joj teško pada taj odlazak iz grada, pa svojim debelim kišnim kapima zaklanjaju njen pogled. Muzika koja je dopirala iz zvučnika stvarala joj mučninu u želucu. U balkanskom autobusu nije se moglo ni očekivati nešto bolje od Narodnog radija. Tješila se mišlju da goreg od besparice nema i da je ovaj put kojim ide jedini spas za nju.
Žena do nje upita je „Idete li i vi preko raditi?“ „Ne!“, odgovori ona, i okrene se prema prozoru. Anita nikada jutrom nije voljela pričati, a nije voljela ni stvarati slučajna poznanstva, pogotovo s tim ženama čiji su pogledi bili izgubljeni. Znala je da sve te žene idu „preko“ zbog posla isto kao i ona, ali ona nije željela biti jedna od njih. Željela, ne željela, toga dana, ona je postala jedna od njih.
Autobus je prešao granicu, pa još jednu granicu, pa još jednu granicu i Anita se našla u Trstu. Gradu kojem se od malena veselila više nego ikojem drugom gradu na svijetu. Sve njene lutke, prve koturaljke, bicikl, sve haljine, prve traperice, nutela, sve je to njoj stizalo iz tog bajkovitog grada. Svaki izlet u Trst bio je velika radost za nju. Svaki, osim ovog.
Prilično je poznavala taj grad, a posao zbog kojeg je došla unaprijed je dogovorila i znala je točno gdje ide. Sjela je na liniju šest i uputila se put elitnog dijela Trsta. Zastala je ispred parlafona vile opasane visokom živicom ispod koje se nazire željezna ograda. Bila je to kućerina na tri kata sagrađena po modi sedamdesetih. Dočekala ju žena iz njenog grada da je uputi u posao. Žena joj s oduševljenjem pokazivala vilu i sve u njoj. Anita iz pristojnosti nije htjela ženi reći da sve to na nju ne ostavlja nikakav utisak osim grozne hladnoće, bezdušnosti i neugodnog mirisa. Gospođa čija je to vila imala je osamdeset tri godine, iako mnogo mlađeg izgleda. Anita je gospođi nadjenula tajno ime po Babi Kuni i nazvala je Babaeuro. Iz prodorna pogleda Babeeura zračila je bezdušna moć novca. Ničim nije sličila na starice iz njene male zemlje. Visoka, uglađena, bez i jedne bore, guste obojane kose, našminkana sa stilom, ni previše, ni premalo, odmjeravala je Anitu od glave do pete. Svidjela joj se njena mladost, njen osmijeh iza kojeg je skrivala sve svoje brige, svidjela joj se njena duga crna kosa i blistavi zubi. Mrzila je žene s kratkom kosom i pokvarenim zubima, pa je As koji je tog jutra Aniti stajao na čelu, došao u ruke Babeeura.
Ona je trebala voditi brigu o domaćinstvu i praviti društvo Babieuru koja se uz svu tu moć bojala samoće i smrti, za to biti će plaćena više nego bilo gdje u svojoj zemlji , pa čak i da nađe posao. Anita je bila svjesna svojih mana i znala je da nije stvorena za šljakanje, jednostavno bioritam joj bio usporen i mislila je da će bioritam Babeeura odgovarati njenom. Prevarila se!
Da je Babaeuro sa svoje osamdeset i tri godine radila u njenoj zemlji, u bilo kojoj proizvodnji premašila bi sve norme. Da li je u njoj živio neki vanzemaljac ili ne, nikada nije saznala.
Na ženi koja ju dočekala primijetila je veliku razliku od onog dana kad je s njom dogovarala posao. Tog dana kad su se upoznale u gradu na obali mora, izgledala je samouvjereno, čvrsto, zadovoljno, a cijela njena figura odisala je zapadnjački. Plavuša srednjih pedesetih godina, nasmijana, dotjerana po talijanskoj modi, živahno i mladenački. Gledajući je u dvorima Babeeura učinila joj se nervoznom, kao da čim prije želi napustiti to mjesto, s krpom u ruci, kosom koja neuredno pada po licu, na koljenima, čistila je prašinu sa poda, objašnjavajući Aniti da Babaeuro mrzi prašinu i ako je na svjetlosti sunca ugleda ona poludi. Prestrašena žena podsjeti je na pepeljugu. Napokon je otišla, istim putem kojim je Anita došla. Grč kojeg je Anita osjećala od ujutro pojačao se odlaskom žene. Soba koju joj je radosno prepustila bila je nekako sumorna. Možda zato jer je znala da je prije nje u istu tu sobu stigla žena sa Žabice i nikada se više nije vratila natrag. Njeno srce puklo je baš u toj sobi. Anita je na požutjelim tapetama koje su skrivale svaki komadić zida mogla ugledati krv ženina srca. Prestravljena mislima koje su je opsjedale pokuša ih otjerati i misliti na nešto lijepo. Pomislila je na muža, a tuga se povećala, pomislila je na djecu, a tuga se pretvorila u suze, pomislila je na Njušku i plakala je u sobi na čijim zidovima je slutila nevidljivu krv. Mrzila je sebe, zbog sebe. U samoći nije se znala kontrolirati, nije znala zaustaviti tugu, nije znala pobjeći joj. Da je itko mogao vidjeti Anitu koja nikada suze nije ispustila, Anitu koja je u svakom zlu pronalazila nešto dobro, Anitu koja nikada nije pokazivala osjećaje, naizgled bezosjećajnu Anitu, ne bi vjerovao svojim očima.
Tog dana vrijeme se zaustavilo, i koliko god ona gledala u sat činilo joj se kao da kazaljke stoje. Od toga dana u toj kući, Anitino vrijeme je bilo zaustavljeno. Nitko nikada to nije mogao razumjeti, pa ni ona sama. Kad god bi zakoračila u tu kuću, činilo joj se kao da je tu već cijelu vječnost.
U kući u kojoj vrijeme stoji Anita je upoznala neki novi svijet, svijet koji joj do tada bio nepoznat, svijet skrivenih osjećaja. Nije ona željela taj svijet, da joj ga itko ponudio ona ga ne bi primila, čak ni kao dar. Ali taj svijet nije se nudio, nisi ga mogao kupiti, nisi ga mogao dotaknuti. Taj svijet bio je poput virusa, dolazio bi iznenada i ulazio u svaki komadić tijela, u svaku stanicu, u krv. Znala je da ju zarazio u kući u kojoj vrijeme stoji. Zbog njega zamrzila je kuću, zamrzila Babueuro, zamrzila sebe. Virus joj oduzimao i onu mrvicu smijeha kojeg je čuvala kao najveće blago, oduzimao joj godine. Preko noći Anita je ostarjela. Gledala se u ogledalu, a u očima koje su je gledala iz ogledala vidjela je pogled stotina žena koje su čekale istu liniju kao i ona. „Ne! Ja nisam jedna od njih!“ krik bez glasa izlazio je iz nje.
Mogla se je vratiti, ali znala je da taj jedan dan u kući gdje vrijeme stoji, plaćen je danima u kojima će se sladiti njegovim novcem. Ali na žalost ti dani biti će brzi, njihove kazaljke vrtjeti će se urnebesno i brzo će ih potrošiti. Morala je misliti na one ostale dane koji će slijediti nakon njih, za njih je morala priskrbiti još toliko zaustavljenog vremena, i još, i još......Nije vidjela kraja.
U popodnevnim satima kada bi Babaeuro prilegla Anita je uzimala u ruke jedino drago šta je tu imala, svoj rokovnik s pjesmama. Poželjela je pričati s nekim tko će je razumjeti, a samo on je bio tu pokraj nje. Uzela ga u ruke i prvo što je u njega zapisala bilo je:
„ ROBIJANJE
Tako sam tužna. Danas mi je drugi dan a uopće ne znam ni koji je dan, ni koji je datum. Samo znam da mi vrijeme užasno sporo prolazi i da ne mogu ni zamisliti da još devet puta ovoliko, moram biti tu. Užasan presing! Osamdeset eura nije ništa za ovo što osjećam ova dva dana. Ta žena je zbilja totalno bolesna. Najradije bi je stavila u kokošinjac pun govana da se izliječi. Ako maknemo njenu sterilnu bolest možda ne bi bila tako luda, ali bolest se ne može maknuti.
Danas mi je rekla da donesem radijator na struju i upalim ga, a ja sam mislila da mi je rekla da upalim centralno grijanje, pa sam ga zagasila jer je ono bilo upaljeno. Skužila sam to nakon par sati kada mi je postalo zima ali nisam ga mogla natrag upaliti jer je ta vještica sjedila u blizini. Kada je skužila šta sam učinila samo šta nije krepala tresući se. Ali nije to sve. Jučer je zaželjela juhu sa grizom, a ja sam joj skuhala juhu s palentom. Nakon deset minuta došla je iz svoje sobe za ručavanje, i srebrnom žlicom, sva zajapurena, mahala mi je pred nosom govoreći: „Questo e la polenta!“ Ta scena je bila toliko luda da sam se počela smijati kao luđak. Babaeuro cijelu večer je zbog toga bila u bedu. Mislim da ona jedva čeka da idem doma. Rekla sam da ću joj drugi puta kada dođem donijeti vegetu, pa će vidjeti šta je dobra juha, a ona me samo poprijeko pogledala šta je meni opet bilo jako smiješno.“
Anita je gledala u slova koja su ostajala na papiru te nastavila, „ Tek sada vidim da su mi se i slova promijenila. Izgleda da mi se mijenja karakter. Prilično sam neurotična. Ili mi dolaze suze na oči, ili joj psujem sve po spisku, ili se smijem.
Najgore mi je sjediti sama u kuhinji i jesti kao pas. Dok sam jela ugledala sam reklamu za Pedigre i počela sam plakati misleći na svoju Njušku. Jedem samo hrenovke i rikotu jer ova škrtica ne želi kupovati drugo.
Samo se bojim vremena, jer ono od čega sam najviše strahovala obistinilo se. Vrijeme mi užasno sporo prolazi, i dani su dugi, dugi....Ore sono lunghe.
Znam da je kod nas doma koma, ali svejedno mrzim ovo mjesto. Sada je 23 i pet minuta, u piđami sam, znam utonuti ću u misli umjesto u san, a bojim se kud će me odvesti.
VOLIM VAS!
Usput, često se sjetim one jadnice koja je došla ovdje raditi poput mene i izdahnula je. To me užasno baca u bed i čini tužnom. Počela sam se čak i moliti. Molim se Bogu, jučer, a i sada ću opet.“
Četvrtak 27. O1
Popodnevni odmor od 15-17
Ležim na krevetu dok me sa jedne strane zida gleda mrtva priroda a s druge neki prohujali vremenom talijančić. Mrzim razmišljati, kada bi barem mogla zaspati. 120 eura, kada ih nemaš lud si.
Ja još uvijek nisam svjesna gdje me život donio. Ne mogu se naviknuti na to da sam teška sirotinja, bez kinte, potonula, u dugovima. Dvadeset dana bez VAS.............................UŽAS
Tek su prošla tri, ustvari još nisu prošla. Dobila sam menzis, samo mi nije jasno kad prije. Vjerojatno zbog stresa. Sad znam kako je biti ROB.“
SUBOTA 29.01
ZATVOREN NA SLOBODI, dobar naslov za roman, ili LJUBAZNO ODVRATAN, ili NOVAC SVE TRPI, ili GDJE JE DNO.
Između ostalih izmišljenih poslova danas sam morala svim rožicama brisati listove od prašine. Ma dobro, nije to ništa strašno, više je smiješno.
NEDJELJA 30. Gennaio
Ne znam zašto (znam zašto), ali od jutros mi je u glavi pjesma „Prokleta nedjelja“ AHHHHH...............Evo jedan sat je poslijepodne, kuham maneštru i ne znam šta ću sama sa sobom. Jutros sam opet zaspala. Probudila me buka Babeeura u sedam i trideset. Danas imam slobodno popodne, a šta će mi pitam se. Mislim da je najgora stvar u životu jednog čovjeka kada ostane sam sa sobom i kad nema nikoga svog u blizini. Ne znam da li da uzmem jedan praksiten jer sva nekako drhtim.... Čula sam se sa mojima i tako sam se ražalostila. Zvala sam neku Kristinu koja isto radi ovdje, žena na odlasku mi je dala njen broj. Ona nema danas slobodno. I ona je u komi kao i ja, iako već dugo radi u Italiji. Danas je prvi lijepi dan od kada sam ovdje, ali to mi baš ne ide u prilog. Više bi voljela da je oluja. Da barem imam pričati s kime. Danas imam 240 eura ako se ne varam. Ne varam se, znači dvije tisuće kuna. A JOJ tisuću osamsto!
Ovaj rokovnik mi je postao najbolji prijatelj. Idem se ipak malo prošetati.“
Mislila je Anita da će na friškom zraku pobijediti svijet osjećaja koji je obuzimao. Ali neobičan joj bio taj zrak. Uvlačila ga duboko u pluća analizirajući svaku njegovu česticu i osjećala da nije isti kao onaj iz njenog grada na obali mora. I ovo je bio grad na obali mora ali drukčiji od njenog. Rjeđega zraka, napučeniji ljudima, brodovima, autobusima, vlakovima, svime. Spustila se je do mora i gledala stotine galebova koji su nadlijetali lučicu. Čak ni oni nisu bili isti kao galebovi iz njene luke. Svi do jednoga bili su upola manji, kreštaviji i mnogo brojniji, baš kao i Talijančići. Prošetala se na vrh punte koja je prodirala duboko u more, a u rukama je držala rokovnik. Sjela je i otvorila ga uzimajući olovku u ruku.
„Šetam se lungo mare po Barkoli. Sjedim na jednoj punti i gledam more, galebove i slušam zvona brodica u luci. Vjetar puše, nosi mi kosu na oči. Talijančići se masovno šetaju. Gladna sam. Danas nisam jela ništa od uzbuđenja što ću izaći van. Vidjela sam se sa Kristinom. Bože, ona je mnogo mlađa od mene. Ima malo dijete i radi ovdje. O tome treba napisati priču. Mogla je ostati sa mnom samo sat vremena, od petnaest do dva, do petnaest do tri. Netko mi se mota iza leđa. SAMA SAM. Zašto sve ovo pišem. Sve je zatvoreno osim tratoria i restorana, a šta ću tamo kad nemam love, a i ne smije se pušiti. Nemam nikakav osjećaj. Ni ovo, ni ono. Da Vas barem mogu nazvati ali mobitel mi je pojeo sve kune. Imam još par minuta za razgovor, pa to moram čuvati.“
Te nedjelje Anita je odlučila da više nikada neće nedjeljom izlaziti van. U sobi sa požutjelim tapetama bila je sama, a ovdje na obali mora među tisućama šetača osjećala je samoću sto puta jaču od one iz kuće zaustavljenog vremena. Brojala je dane i često dolazila na rub predaje, ali nije si to dozvolila. Ona je jaka Anita i dokazati će to svima. Babaeuro bila je neiscrpna u zadavanju poslova. Čak i u večernjim satima, nakon večere kada bi gledale televiziju smišljala je stotine poslova za drugi dan. Anita je imala sreće da razumije Babin jezik ali ga nije znala dobro pričati, pa nije ulazila u diskusije s njom, šta se pokazalo boljim za nju. U tim večernjim satima dok su zajedno sjedile, svaka u svojoj udobnoj kožnoj fotelji, i dok bi Babaeuro u pola sata promijenila stotine programa iživljavajući se na daljinskom upravljaču, Anita je u mislima bila sa svojom obitelji. Znala je da im je grozno bez nje, znala je da im je grozno i sa njom a bez novaca. Svaku večer ponavljala je u sebi „Izdržati ću ja to.“ Jutrom je Babaeuro već prije sedam sati lupala šlapama po hodniku ne bi li probudila usnulu Anitu. Kad bi se Anita ustala Baba se vraćala u krevet. Tako podlu, egoističnu, a nadasve pokvarenu babu teško bi se moglo pronaći. Anita je imala tu sreću. Upoznala je čudovište. Čudovišta ne obolijevaju, ne nagriza ih zub vremena, mislila je ona. Baba je uvijek iza leđa pratila i saginjala se provjeravajući prstom da li je ostalo prašine na najskrovitijima mjestima kuće. Sretna što je uvijek pronalazila, zvala bi Anitu svojim hrapavim, šupljim glasom i pružala prst prema njenim ustima govoreći joj „dammi lingua“da to pojede. Toliko je željela doživjeti sretne dana da joj ni ta cijena kojom ih plaća još uvijek nije bila previsoka. U takvim situacijama naučila je šta je to dvoličnost. Iako bi najradije Babu uhvatila za vrat i pričala joj o tome šta je uskoro očekuje u paklu, ona je smireno gledala Babi u oči i smiješkom odgovarala „No, gracie signora sono a dieta“. U takvim situacijama Babaeuru otvarao se ventil crnog humora i ljutnja bi se pretvarala u smijeh. Svaki naizgled ljubazan odgovor Anite bio je obavijen gorčinom, koja se pretvarala u neopisivu mržnju.
Anita se bojala smrti. Kada joj umro otac doživjela je šok. Susret sa smrću bio je najgore iskustvo. Bojala se bilo čije smrti i nije ju željela nikada više dotaknuti. Dani u kući zaustavljena vremena promijenili su Anitu. Nije željela Babi smrt, željela je da crkne, i nije se bojala susreta sa smrću. Promjene koje su se dešavale u Aniti, desile su se u satima koje bi i malo dijete moglo prebrojati. Znala je ona to. Gledajući se u ogledalu, vidjela je neko drugo lice, neku drugu ženu. Kako je to moguće, pitala se?
01.02. MARTEDI
SONO ŠTUFA!!!!!!!!
Boli me glava. U takvom sam iskušenju da se pakujem i napustim ovu ludnicu. Rekla sam joj da sam štufa, a ona mi je ljubazno odgovorila da slobodno mogu ići ako to želim. Ima pravo.....
03.02
Jučer nisam ništa pisala. Ne znam kako bi nazvala to stanje. UŽAS. Kada ti je poljuljan ponos, kada si tako mali, mali da osjećaš kako si nitko i ništa. Dan izmiče, skoro je 23 sata. Danas 400 eura. Malo, tek Sunašcu za fax, a željela bi još svašta, svašta......htjela bi platiti telefon, da nam ga ponovo ukopčaju, Buzdi kupiti tenisice, vratiti sitnije dugove, htjela bi čizme............
NJUŠKA................kako mi nedostaje, i na nju mislim svaki dan. Strah me je da se ne bi uvrijedila. La Njuška e offesa, HAHAHAHAHAHHA...............
Teško mi opisati to stanje potlačenosti, ali izdržati ću, imam cilj. Danas sam se čula sa mojima i sretna sam. Buzda sutra ide prijatelju na rođendan a preksutra, u nedjelju na maškare-povorku. Opet plačem. Jebene suze. To je ovdje svakodnevnica. Šta sam sve danas radila: Doručak, krevete, prašina, tepisi, cijela kuća, vani prala beton od prolivenoga ulja, prala stakla od cijelog stubišta, glancala lustere, postavila gotov ručak i sve pospremila. Možda ne izgleda tako strašno kao u stvarnosti. U 4 i 15 sam legla u krevet i bila sam samo u jednom stanju, stanju umora. Sada sam ravnodušna na sve. 400 eura za ovih deset dana, zaista je premalo.
SUBOTA 5. FEBBRAIO
Ok. Prošlo je i danas ono najgore, a to je jutro. Jutro puno nervoze, grč u trbuhu i bol u prsima. Tako je to izgledalo jutros, a tako je i inače. Svako jutro ponovo dobijem želju da se spakiram i odem. Dvanaest dana najgoreg mogućeg životnog iskustva, a tek 480 eura. Razmišljam kako bi bilo lijepo da imamo auto i da mi dođeš sutra, u nedjelju. Da zajedno šetamo lungo mare. Zašto nemamo te mogućnosti. Zašto nam se sve to desilo? BOŽE ZAŠTO?????????
Nedostaje mi Njuška. Tužna sam. Nisam ni znala da sam tako osijetljiva i da mi suze mogu svaki čas doći na oči. Nitko me ne zove. ZAŠTO? Ne mogu vjerovati da me nisi imao od kuda nazvati i dati malo podrške, snage, a i ljubavi koja mi nedostaje. Pitam se KOLIKO JOŠ.“
Izdržala je ona još dugo. Nikome nije pričala gdje odlazi, i s nikim se nije upoznavala. Čuvala je tu prokletu istinu samo za sebe. Sramila se nje. Žene koje su dijelile njenu sudbinu bile su opasnost za nju. Izbjegavala ih čim više, ne želeći njihove priče, jer bojala se da su još gore, još teže. One su prale tuđe guzice, a ona je izvršavala tuđe hirove. Mislila je da je to bolje ali prevarila se. Dani koje je trošila naplaćenim eurima ublažavali su besparicu ali otuđivali je od života i uvlačili u svijet mašte. Mašta je jedina mogla izliječiti rane koje su se stvarale u kući zaustavljena vremena.
Vraćala se u tu kuću sve češće, i uvijek iznova osjećala istu tugu kao i prvi puta. Baba ju vrijeđala, jednom joj rekla „Simpatična si, ali si velika prljavica“, i gledala je jednim od onih odvratnih pogleda koji govore „ja imam novac, ja imam moć“. U takvim situacijama Anita bi vještici na svome jeziku sa smiješkom odgovorila „Kujo crkni“, a onda bi joj bilo žao što ju nazvala kujom, ne zbog nje već zbog jadnog pseta, pa je umjesto kuja nazivala babu riječju koju nikada do tada nije upotrijebila, đubretom. Četiri mjeseca Anita se vraćala, a onda je prestala dolaziti. Djeca su se školovala, a njen suprug slomljen bankrotom izgubio se u očaju. Nije bilo novaca. Povremeni poslovi bili su tek kap u moru. Dugovi su se skupljali. Anita je znala da se sve žene sa Žabice koje su krenule put Babeeura vraćaju na Žabicu slomljena duha i traže nove Babeeure čiji je bioritam na samrti. Mogla se je vratiti u kuću zaustavljena vremena kad god. Tako je i bilo. U jesenje rano jutro, teška koraka krenula je put Žabice. Nikada nije poželjela da je itko prati. Sjedila je u autobusu i gledala kroz prozor. Mrzila je muškarce koji su sa perona mahali svojim ženama jednako kao i žene u autobusu. Gadilo joj se sve.
„30. 10.
Opet tu nakon pet mjeseci oporavka od luđakinje. Danas mi je deveti dan da sam tu i molim Boga da izdržim još sutra i preksutra idem doma. Opet sam loše, jako loše. Da li itko to može shvatiti?????? Čudno je to kako jedan klavir može dijeliti dušu sa mnom.
Na najuočljivijem mjestu stana smjestili su njega. Masivan, elegantan i izglancan do te mjere da se Babaeuro u njemu može gledati kao u ogledalu. U tom sjaju vidim ruke žena sa Žabice. Klavijatura mu je uvijek poklopljena, a njegovu površinu prekrila je slikama, vazama s umjetnim cvijećem, porculanskim ukrasima. Vjerojatno stoji tu da bi ostavljao dojam ali na koga, na prašinu.
Često se znam zavući ispod njega. Sjediti tako i čekati da vrijeme prođe. Danas sam učinila isto, ali naslonila sam glavu na njegov unutarnji, donji rub i osjetila sam tugu koja je izlazila iz njega. Budno sam osluškivala i u tišini čula njegove misli: „Znam da se diviš mojoj ljepoti, ali ti je nisi nikada doživjela. Moja gazdarica želi da izgledam savršeno a potpuno je zaboravila koja je svrha mog života. Venem u tuzi jer nikome, baš nikome, ne mogu pružiti trenutke sreće, nježnosti, dobrote, utjehu. Venem jer moji tonovi ne ulaze u srca ljudi koji bi sa mnom dijelili svoje duše.“
Pričao mi je, a ja sam s njime dijelila svoju zatečenost, svoju robiju, svoju patnju. Odjednom shvatila sam da u ovom zatvoru nisam sama. Na svakom koraku stajao je netko tko pati. Ugledala sam kamin u kojem nikada nije bilo žara. Učinilo mi se kao da i on pati. Sjetila sam se cvijeća koje stoji po kutovima prostorija, i svih onih kapi koje svakodnevno pronalazim na podu pod njime. Cvijeće plače....O Bože!!!! Sve što je nježno i plaho u ovoj kući je osuđeno na patnju. A onda sam se sjetila pčela i osinjaka koje sam u proljeće pronalazila na svakom ćošku kuće. Na štokovima vrata, na karnišama, u zavjesama. Nisam mogla zamisliti da bi pčele radile gnijezda u kućama, zajedno s čovjekom živjele kao da su u prirodi. Otkrila sam tajnu. Kuća u kojoj je vrijeme zaustavljeno njihov je hram, a Babaeuro njihova je majka, MATICA BABAEURO.“
Priče koje su joj se stvarale u mislima i slike koje je gledala nekim drugim očima prestraše je. Mislila je da je poludjela. Babaeuro ju je cijedila kao spužvu , samo da bude sigurna da je svaki euro kojeg će se odreći krvavo zarađen. Povratak u tu kuću, sve dublje je vukao u svijet skrivenih osjećaja. Izvirali su neprestano, jedan za drugim, i svaki je lomio kao suhu granu, pucketala je pod njihovim prstima.
„Možda je bolje ne pisati ništa, pa se tako možda neću ni sjećati ovog jebenog filinga koji me prati već pri samoj pomisli da moram natrag ovamo. Da ubijem taj osjećaj tuge, samoće i beskrajnog trajanja odlučila sam popiti helex i dobila sasvim suprotan efekt. Sada žalim što se osjećam kao biljka, šta u meni nema onog mog duha, šta mi je pogled tup i što ne plačem, a suze mi klize same od sebe.
Samoća možda može biti lijepa,
Kao livada puna procvalog cvijeća,
Samo kako da osjetim miris livade,
Kada stojim u močvari, sablasnoj...
Njena mrtva tišina probada mi uši
Zatvaram oči, dozivam slike,
Ne dam močvari da me uzme.“
Ako sve na svijetu ima dva lica, mislila je ona, onda i moji osjećaji moraju imati onu drugu stranu. Tjerana tom mišlju počela ih je luđački izvlačiti, kopala je po njima čvrsto ih držeći, i nije im više dala da je lome. Pažnja koju im upućivala mijenjala ih, i oni su osmjehujući se pokazali svoje drugo lice. Napokon, svidjeli su joj se. Ulazila je u njihov svijet i putovala njime. Svijet dubokih osjećaja, od neprijatelja pretvorio se u jedinog pravog prijatelja, iskrenog, onog koji te ne davi svojim frustracijama, koji ne očekuje ništa za uzvrat. S njima je ulazila u neke svjetove, samo njoj vidljive. Spašavali su je u kući u kojoj vrijeme nije odmicalo.
U njenoj maloj zemlji, s malim brojem stanovnika potražnja za "Burzom" povećavala se iz dana u dan. U zemlji u kojoj je radila nije bilo dovoljno babaeura kolika je bila potražnja žena sa Žabice. Sve one koje su čekale istu liniju izgubljena pogleda, duboko u sebi bile su sretne da su dio Kaznenih odreda kojima nema kraja. Anita još uvijek nije priskrbila dovoljno dana u kući gdje vrijeme stoji, da bi uživala u danima na slobodi. Njen pogled nije izgubio sjaj, sjaj se povećao. Babaeuro zavoljela je njen osmijeh više od novca kojim ga plaća. Ali Anita? Anita još uvijek s Asom na čelu korača tom sudbinom, ali osjećaj koji ju prati govori joj da je to samo generalna proba. Kada sam je upitala za šta, odgovorila je:"Za poker!" Zaista -U svakom zlu ima nečeg dobrog!
"Beds Are Burning"

4 komentara:

anter kaže...

Sitila si me jedne moje prijatejice, koja je tamo, čuvajući jednu taku babuskeru, umrla. Da bi tragedija bila veća, njen muž, isto moj prijatej, umro je od tuge, odma nakon ča ju je u Puli sahranija. Naime, ona je bila Puležanka, ali su dugo živili u mon gradu.

bimbi kaže...

@Ante, zaista su strašne te priče. Kad netko kaže da mu je tamo dobro, lijepa iskustva i slično, vjerojatno nema doma sređen život.Opet, ima nas svakakvih. Pozz :-)

Anonimno kaže...

I sama sam bila primorana otići u Italiju 3 puta.Prvi puta da kupim sinu knjige za 1 razred da mi ima djete iz čega učiti.Drugi put kad je moj suprug poslije ratišta dobio otkaz i bio u bedu,a kad sam bila treći put poželjela sam da se više nikada tamo ne vratim.Sve ovo što si napisala je istina.Naša srca plaću za našim najmilijima,a mi moramo trpiti svakakva poniženja tuđih ljudi da bi spasili golu egzistenciju.Sramota!

brodjanka kaže...

Surova istina..isuviše surova...živjeti je teško,ali preživljavanje je još teže...svaka čast na priči...veliki pozdrav iz Slavonije..i sretan ti 1.maj!