3. ruj 2009.

Kolijevka života

( Tako započinje moj neobjavljeni roman o Kolijevci života)

Taj dio svijeta zauvijek je ostao neotkriven.
Zadnje šta je čovjek otkrio na putu prema tamo bila je nepregledna pustinja, koja je još iz davnina nosila ime Tajanstveno Oko Svijeta.
Oduvijek su ljudi željeli prijeći Tajanstveno Oko Svijeta i otkriti njegovu tajnu ali svi pokušaji kroz stoljeća ostali su bezuspješni. Mnogi pustolovi, istraživači, učenjaci, razno razni radoznalci koji su jednom zakoračili u unutrašnjost pustinje, zauvijek su ostali u njoj.
Pričalo se da je pustinjski pijesak živ i da je u unutrašnjosti sve žući. Gazeći ga, čovijek ni ne primjeti da je počeo gaziti žute mrave sitne kao zrnca pijeska. Tek kad bi osjetio bol u nogama, ugledavši ih, užasnuo bi se od tog saznanja ali bilo bi kasno za povratak. Uza sve to ljudska radoznalost nikada nije mirovala pa je čovjek s otkrićem letjelica pokušao preći Tajanstveno Oko Svijeta, ali bi uvijek nestao bez traga kao i svi oni stoljećima prije. Sigurno je jedino to, da pustinja krije mnogo kostiju. Zato su ljudi vjerovali da iza pustinje ne postoji više ništa. Vjerovali su da je Tajanstveno Oko Svijeta ujedno i kraj svijeta.
Zbog velikog stresa koji je obuzimao ljude mnogi su se začahurili u sebe. Skoro pa su postali živi roboti isprogramirani samo za rad i spavanje. Moćnici kojima je svijet bio raj na zemlji nisu spavali. Njima nikada ništa nije bilo dovoljno i uvijek su htjeli još više. Na sve moguće načine iskorištavali su prirodu i njezina bogatstva pretvarali u zlatne šipke koje su čuvali u najčuvanijim sefovima. Pustinja im je bila trn u oku. Trn koji ih je žuljao i kojeg su htjeli pošto poto držati u svojim rukama.
Priče o Zdencu života koji se smjestio na samom kraju pustinje i u kojem se mogu naći odgovori na sva postavljena pitanja , pa čak odgovor na pitanje koji je smisao ovog života, golicao je radoznalost ljudi još od pamtivijeka pa sve do dana današnjeg. On je oduvijek bio inspiracija mnogih umjetnika.
U rubnim dijelovima pustinje gdje su još postojale prekrasne oaze živjelo je rijetko pustinjsko pleme koje je oduvijek odbacivalo svaki dodir s civilizacijom. Ljudi su ih od davnina zvali ukletim plemenom. Njihova uska, oštrim crtama iscrtana, tamnoputa lica bila su kao zaključani kovčezi u kojima se kriju mnoge tajne. I nikad nikome nije uspijelo zaviriti u njihovu unutrašnjost. Svi oni koji su od plemena zahtjevali da im otkrije tajnu pustinje postali bi prokleti.
Mnogima je pješčana prašina oduzela vid, neki su slušajući plemenske bubnjeve skroz poludjeli i glavom bez obzira trčali u pustinju dok ih nije pustinjski pjesak progutao ili ih pak ugriz crnog pustinjskog škorpiona usmrtio. Bezbroj različitih prokletstva padalo bi na nasilnike koju su po svaku cijenu željeli otkriti tajnu koju krije pustinja.
Malobrojno pustinjsko pleme sporazumjevalo se govorom tijela koji je bio nepoznat ostalom dijelu svijeta. Amajlija koju su nosili oko vrata, na kojoj je bilo ucrtano oko iz kojeg su izlazile sjajne zrake, bila je njihov zaštitni znak.
Oni su jedini znali gdje u pustinji završava nevidljiva granica njihove slobode i nikad je nisu prešli. I jedino oni mogli su visoko na nebu vidjeti gdje završava Tajanstveno Oko Svijeta.


Na mjestu gdje pustinja prestaje počinju se uzdizati najveći planinski lanci. Njihovi vrhovi bili su prekriveni ledom. Na tako velikoj visini led koji se sjajio svojom bjelinom neprimjetno se spajao s nebom i nije se moglo razlučiti gdje prestaju planine a počinje nebo. Čovjek nije ni znao da one postoje i njegovo oko kad bi u najvećoj daljini dosegnulo planinske vrhove vjerovalo je da je to nebo.
S druge strane planina bio je zadivljujući pogled. Kako su se ledenjaci topili tako su se sljevali bezbrojni bistri potoci čije je žuborenje završavalo u podnožju planina, gdje su se na najsjajnijoj sunčevoj svjetlosti blistala svojom prozirnošću duboka planinska jezera.
Nad njima su po cjele dane nadljetali mladi zmajevi. Utrkivali se tko će se više dignuti u visine i čiji će spust biti brži i ljepši. Njihovim vatrolomijama nije bilo kraja. Iako je čovjek vjerovao da su zmajevi davno izumrli oni su uspjeli preživjeti bježeći pred ljudskom okrutnošću. Samo oni najuporniji, najizdrživljiji i najhrabriji uspjeli su preletjeti visoke ledenjake i tu na Raspjevanim jezerima stvoriti svoju oazu mira.
Vjerovali su da ih je neka viša sila tjerana zmajskom sudbinom dovela na mjesto njihovih predaka i da u tim dubokim jezerima živi najveći od svih, besmrtni zmaj sa sedam glava, koji čuva jezera od nepozvanih gostiju. Mladi zmajići zmijskih glava na kojima su se caklile velike, vragolaste oči , a od umora iz dugih tankih ustiju izvirivao im oštar račvast jezik, u predvečerje dana ispružili bi svoja vitka tjela prekrivena neprobojnim ljuskama na obalu i slušali pjev koji je izlazio iz jezera uvjereni da ih pozdravlja njihov praprapraprašukundeda zmaj. Veselili bi se kad bi ugledali male čovječje ribice koje su ponekad iskakale iz vode. Zvali su ih Maljušnim zmajevima.
Stari zmajevi dane su provodili nadlijetajući najgušću šumu na svijetu. U nju nikada čovjek nije zakoračio pa je nikada nitko nije ni krčio ni sjekao.
Nakon duga nadlijetanja oni bi zauzeli najviša mjesta u krošnjama prastarog zimzelenog drveća. Od tud su svojim oštrim vidom budno motrili podnožje šume ne bi li ugledali koju divlju zvijer i svojim brzim, spretnim letom zaskočili je oštrim orlovskim kandžama.
Šuma je odisala nekom nepredvidljivom tajanstvenošću. Sunce jedva da je i prodiralo u njezinu unutrašnjost. Bilo je tu svakojakih divljih i najčudnijih životinja, opasnih zvijeri , otrovnih zmijurina, velikih insekata.
U podnožju rijetkih debla mogla su se vidjeti prekrasno izrezbarena okna iza kojih su se krili šumski patuljci. Mali poput palca, vrijedni i veseli živjeli su mirno u najstarijoj šumi na svijetu. Oni stanovnici šume koji bi ih uspjeli ugledati , a rijetko bi to bilo, znali su da im se taj dan sreća osmijehnula.
Iz gustih krošnji dopiralo je tisuću različitih zvukova, najšarolikiji cvrkut, zvižduci kratki i dugi, isprekidani i jednolični, tuckanje poput udaraljki, lepršanje, kreštenje.
Samo su zmajevi mirno poput kamenih kipova sjedili na najdebljim i najvišim granama krošnji a njihov vid dosezao je sve do dugih mračnih ponora koji su se vidjeli u daljini. Nije bilo teško uočiti ih zbog razrjeđenog dima koji se je izdizao nad njima. Jedino zmajevi su znali tajnu ponora jer su dobro razumjeli govor vatre koja je tinjala duboko u njima. Sklopili su prešutni sporazum i zakleli se da će i oni u visinama kao i ponori u nizinama svojim životima čuvati put do Koljevke života.
Niti jedna zvijer nije mogla preći ponor a da ne bi živa upala u njega i niti jedna opasnost nije se mogla vinuti u visine i preletjeti ponore, a da ne bude spržena vatrenim zmajskim bljuvotinama.
Ponori su nakon pustinje, ledenjaka, dubokih jezera i najgušće tajanstvene šume bili zadnja nepremostiva prepreka ali ne do Zdenca života koji je davao sve odgovore, već do Koljevke života od kuda je sve počelo.


Tu iza ledenjaka, gdje čovjek nikada nije kročio, zrak je bio poput viline pjesme koja je svakog tko ju čuje činila blaženim. Svaki udisaj takvog zraka koji se nije mogao pronaći ni u najboljim bolnicama tamo preko planina, udahnuo bi nanovo osjećaj ispunjenosti, sreće i blaženstva. Zbog njega ni velika Sunčeva toplina nije mogla nikome štetiti čak ni kad bi se Sunce približilo tlu.
A prije ledenjaka ljudi su svojom nemarnošću, upotrebom kemikalija zagadili zrak koji udišu i tako oštetili ozon koji je bio nevidljivi prozor između njih i Sunca. Prozor koji je štitio Sunce od zagađenja a ljude od njegova zračenja. Kako je prozor između ljudi i Sunca nestajao, tako su se i ljudi počeli skrivati od Sunca kao od zaraze, baš u njegovom najljepšem i najvišem sjaju.
Svi oni koji nisu mogli izbjeći dodir sa Suncem oblačili su laganu čim svjetliju odjeću s dugim rukavima da bi spriječili svaki dodir s njime. Glave su prekrivali šeširima ili su u rukama držali bijele suncobrane. Oni narcisoidni, najviše preplašeni uz sve to nanosili su na lice debele naslage zaštitne kreme i poput bijelih klauna izrugivali se Suncu. Divili su mu se samo u trenucima kada je nestajalo iza planina.
Ono je znalo da za ljude nema opasnije dobrote od spontane, iskrene dobrote, pa nije osuđivalo njihovu dvoličnost. Njegovo veliko srce prepuno ljubavi isijavalo je neopisivu toplinu od koje je i samo bilo užareno ali nije moglo učiniti ništa da je smanji kao i čovijek kad ne može kontrolirati svoju sreću ili bol, sve dok ne bi uveče umorno od isijavanja u najšuškavijoj koljevci sklopilo umorne oči.
Znalo je Sunce da njegovo isijavanje kroz uništen ozon može štetiti ljudima pa se nikada nije spuštalo previše blizu kao tu iza ledenjaka. A znalo je isto tako da bi se život na Zemlji ugasio bez njegove topline. Ljudi bi postali tužni i bezvoljni. U mraku biljke bi prestale cvjetati, ptice cvrkutati, tuga i vječni mrak bi svijetom zavladali.
Zato je ono često prelazilo ledenjake i svoju ljubav i radost ponekad poklanjalo u dugi, a često kad bi se sakrilo iza obzora poklanjalo je prekrasne zalaze. Pustilo bi svoju maštu na volju i močilo duge zrake u ognju ponora, pa njegovim žarom ocrtavalo nebom narančaste, crvene, ljubičaste, tamno plave obrise oblaka, a cijelo nebo zasjenčalo roza ili već kako ga taj dan volja.


Na jezerima se osjećala jaka toplina Sunca koje se najviše od svega voljelo spuštati tik na dohvat jezerske bistre vode, koja se na njegovoj žarkoj svjetlosti presijavala od svjetlo plavog do svjetlo zelenog. Ni jezerima ni zmajevima nije smetala tolika blizina Sunca koje se poput razigrana djeteta svako predvečerje na povratku tu zadržavalo, nadvivši se naširoko uzduž i poprijeko cijele vodene površine, raširivši svojih bezbroj sjajnih zlaćanih zraka i veselo smješkajući se spuštalo ih u dubinu jezera, ogledavajući svoj lik u zrcalnoj vodi.
Nad ponorima iz otvorene zemljine kore čulo se je krčkanje nemirna podzemlja. U daljini preko širokih ponora protezala se nepregledna zelena ravan. Zelena i svježa od jutarnje rose što ju pojila. Visoka zelena trava lagano se njihala na nježnom noćnom povjetarcu koji se spuštao sa ledenjaka da bi joj udahnuo svježi dah.
U daljini su se vidjeli kako niču iz trave zatvoreni žutim kapicama, još uvijek u duboku snu, mladi suncokreti. Hodajući u daljinu bilo ih je sve više i bili su sve veći i veći.
Veličanstveni poput papinske garde, ponosno su stajali u nepreglednim redovima. Savršeno čvrsto građeni, najljepši i najveći suncokreti na svijetu.
Bili su to najsretniji suncokreti koji postoje. Njihova sreća ih je činila tako veličanstvenima. I dan danas svi ostali suncokreti razasuti po svijetu imaju samo jednu želju, da se njihovo rasuto sjeme vine u visine i nošeno vjetrom vrati u Dolinu postanka i bude dio počasne garde koja čuva Kolijevku života.
U samu središtu suncokretova polja prostrla se satkana od zlatnih suncokretovih sjemenki, duboka i okrugla, najšuškavija koljevka. U njenoj mekoći spavalo je najsjajnije i najtoplije biće na svijetu, Sunce. Spavalo je na leđima, raširivši bezbroj svojih zrakastih ručica, i nije moglo ni u snu sakriti svoj sjaj, iako ga svake noći uvlačilo duboko u sebe.
Kad se Sunce rano zorom počme meškoljiti i kad počmu šuškati zlatne sjemenke ispod bezbroj savijenih zraka koje se provlače kroz njih, suncokreti lagano otvaraju svoje izbočeno, veliko crno oko.
Svi njihovi pogledi upereni su od tog časa, pa sve do ponovnog sna u to toplo, okruglo i najljepše stvorenje u svemiru.
Sunce im je davno udahnulo život stvorivši ih na svoju sliku i priliku. Vodilo ih kroz život i brinulo se o njima. Suncokretova ljubav prema Suncu bila je apsolutna i slijepa za sve drugo. Štovali su ga poput božanstva. Prošla su mnoga stoljeća od kad su mu se njihovi preci zakleli na vječnu vjernost. Sve do dana današnjeg oni s velikim ponosom i dostojanstvom stoje uz Sunčevu koljevku skrivajući je i čuvajući svojim tjelima. Bude se zorom zajedno sa njime i svako jutro daruju mu poglede pune ljubavi, dok ono otvara svoje sjajne okice i pruža svoje nježne zrake prema njima poželjevši im dobro jutro.
I ono samo u tim trenucima upija ljepotu svojih najdražih cvjetova, najvjernijih prijatelja a iz njega ponovo izlazi potisnuti sjaj i sve veća toplina koja ga lagano podiže u visine, dok ga suncokretovo crno oko budno prati, ne skrećući pogled ni na trenutak.
Svakodnevno se Sunce uzdiže visoko iznad ledenjaka i prelazi na onu stranu planine da bi obasjalo svojim sjajom sve ljude , životinje i svu prirodu na svijetu. Da im udahne svoju ljubav, svoju energiju, svoju toplinu koja će im ugrijati srca.
Najveća je sreća i veselje vladala u polju suncokreta kada bi tužni suncokreti puni iščekivanja ponovno ugledali svog jedinog obožavanog stvoritelja. Svoje božanstvo. Od silne radosti u tim trenucima poput najljepšeg vatrometa raspršivali bi iz svojih skuta najdraže, najmekše, najsjajnije sjemenke i činili koljevku najudobnijom i najsjajnijom koljevkom na svijetu.
Drugi dio
Jednog toplog ljetnog dana Sunce je na povratku kući iako je bilo jako visoko nasred pustinje primjetilo točku drukčiju od boje pjeska. Zaustavilo se na tren i pažljivo osmatralo točku. Iz te udaljenosti nije moglo razaznati o čemu se radi pa ga ispuni neka čudna radoznalost i spusti se koju milju niže. Cijelo to vrijeme pažljivo je osmatralo točkicu u pijesku ali ona se nije pomicala pa Sunce ispruži do nje svoju najdužu zraku.
U tom trenutku i samo se spustilo još malo niže i kad je shvatilo da se radi o tek rođenom djetetu, njegova zraka je već dotakla njegov nepomični dlan i svojom vrućinom napravila okruglu rupu u dlanu djeteta. Izazvano velikom boli dijete zaplače i Sunce shvati da je živo. Nikad se ne zna da li bi Sunce učunilo to što je učinilo da je na vrijeme znalo da se radi o čovjeku, jer do tada ono svojom zrakom nije obilježilo niti jednog čovjeka. Energija koja bi tako ušla u čovjeka zauvijek bi ostala u njemu a nepredviđenost ljudskog ponašanja koja bi je mogla iskoristiti i u loše svrhe, bila je opasna i Sunce je odjednom shvatilo da je možda pogriješilo ali bilo je kasno za povratak. Dijete je prestalo plakati jer Sunčeva energija koja mu ušla u svaki atom tijela oslobodila ga svake boli. U cijeloj pustinji nije bilo nikakvih ljudskih znakova života osim kolona žutih mrava koja su se približavala nedužnom djetetu. Sad kad je Sunce svojom zrakom oživilo već polumrtvo dijete i ulilo mu svoju energiju u tijelo moglo ga je bez ikakvih posljedica podignuti u svoj zagrljaj ili pustiti da ga živa izjedu žuti mravi.
Iako je znalo da u zvijezdama nije zapisano da Sunce i čovjek dijele istu kolijevku, Sunce se smilovalo nad nedužnim djetetom, koje nije svojevoljno izabralo tako okrutnu sudbinu i podiglo ga u svoje naručje. Osluškujući otkucaje dječjeg srca zarumeni se od nepoznatog osjećaja u kojem su se ispreplitali tuga i sreća i briga i bojazan.
Tog predvečerja ono se nije kao i obično zadržalo nad jezerima, a i sjaj mu je od brige slabio. Ugledavši ga takvog zmajevi su odmah naslutili da se desilo nešto strašno. Svi su se u isti čas i oni sa jezera i oni iz šume podigli na noge, zalepršali svojim velikim krilima i poletjeli mu u susret.
Ugledavši u njegovim njedrima obgrljeno zrakama tek rođeno dijete, zmajevi u čudu i nevjerici prvi puta od kada znaju za sebe svojim tamnim, dubokim očima poprijeko pogledaju u tužno Sunčevo lice.
Pratili su ga sve do koljevke kada je nemoćno i zabrinuto bez uobičajenog sjaja, nježno spustilo djete u svoju kolijevku i ostalo nagnuto nad njime.
I suncokreti su osjećali veliku brigu koja se nadvila nad Kolijevkom života. Ugledavši dijete razgolače svoje veliko crno oko jače nego ikada. Zbunjene novonastalom situacijom, obuzme ih nepoznato uzbuđenje od kojeg počnu podrhtavati njihove žute latice koje su gusto obrubljivale okruglo lice nalik Suncu.
Najstariji i najmudriji od svih zmajeva usudi se progovoriti prvi: „Čovijek u Dolini postanka jedina je i najveća opasnost za sve nas ovdje pa i tebe Sunce drago.“
Svjesno istinitosti zmajevih riječi i upozorenja, Sunce obeća da ovo dijete što bespomoćno leži u Kolijevci života, neće zauvijek ostati u Dolini postanka. Ono će ga od malena učiti o svijetu gdje pripada, i kada dođe vrijeme u istim ovim skutima u kojima ga donjelo u njima će ga i vratiti među ljude. „ Kad jednom ode nikada više neće se sjećati nas i ove doline“, reklo je potišteno Sunce.


Imajući veliko povjerenje u njega zmajevi su prihvatili dijete i zajedno sa Suncem spasili mu život hraneći ga zmajskim mlijekom. Bila je to djevojčica očiju svijetlih poput osunčana neba i kože tamne preplanule od Sunca. To je bilo najsretnije dijete na svijetu. Prva riječ koju je progovorila bila je „šaaa“, pa ju je Sunce nazvalo Šajn. Šajn je bila zaljubljena u Sunce isto kao svako dijete u svoju majku i čim bi se Sunce uzdiglo nad kolijevkom ona bi počela plakati. Ni ples suncokreta, ni šuškanje sjemenki nije ju moglo umiriti. Mladi zmajevi zavoljeli su Šajn i čim bi čuli njen prodorni plač koji im parao uši doletjeli bi i zabavljali je svojim akrobacijama, a ona se smijala da je njenim grohotnim smijehom odzvanjala cijela dolina . Kroz neko vrijeme bila je već toliko spretna da bi ispuzala iz kolijevke i uz pomoć suncokretovih stabljika za koje se je pridržavala naučila hodati. Sunce je od tada više nije nalazilo u kolijevci već bi je moralo tražiti između cvijetova. A kada je dovoljno ojačala penjala se suncokretima na glave i zaklanjala im jedino oko, a oni su to strpljivo podnosili jer su znali da ni Suncu nije lako s njom izaći na kraj. Umorno Sunce niti jednu večer nije moglo zaspati a da joj ne ispriča kud je putovalo i sve što je tog dana vidjelo. Molila je ona Sunce da je nosi u visine ali ono je odbilo njenu molbu objasnivši joj da je još previše mala za tako visoki let. I kad bi ono prešlo ledenjake Šajn bi ispuštajući urlike dozvala svoje najbolje prijatelje zmajeve i molila ih suznih očiju i podignutih ruku da je dignu u visine. Letjela je na leđima zmajeva preko guste šume do Raspjevanih jezera. Tu bi s njihovih leđa skakala u bistru jezersku vodu u kojoj je plivala baš kao i prava čovječja ribica. Oni su je pazili kao oko u glavi i Sunce je to znalo i nikada im nije prigovaralo.
Vraćali bi je u kolijevku prije Sunčeva povratka, a ona je onda zajedno sa suncokretima nestrpljivo dočekivala njegov povratak i jednako se veselila Suncu i suncokretovu vatrometu sjemenkama. Jednoga dana kada je već dovoljno narasla prešla je cijelu dolinu i došla na mirisna zelena polja kojima je odzvanjalo isprekidano zrikanje mnogobrojnih skakavaca koji su veselo poskakivali visoko iznad trave. Trava je bila viša od nje i dok je trčala kroz nju smijala se od dragosti kako su je golicale zelene vlati trave. Svojom živošću isprepadala je sve velike crvene skakavce i sve zečeve u polju.
U kasno predvečerje kad se Sunce vratilo i nije je našlo u kolijevci , ni u društvu zmajeva, ni u polju suncokreta, osjetilo je jaku bol u prsima. Od straha da se Šajn izgubila cijelo se zacevenilo kao žarka krv. Ta crvena svjetlost koja je obasjala sav kraj pozvala je svih na uzbunu. Zmajevi su oblijetali cijelo područje ne bi li je ugledali, a Sunce se uzdiglo i cijeli svijet je zaprepašteno gledao u crveno noćno nebo. Svi su u strahu govorili da je nastala nepredviđena pomrčina Sunca. Trajalo je to kratko jer je Sunce ubrzo ugledalo Šajn na rubu ponora u kojima je ključala užarena zemlja.
Prvi puta od kada ju je pronašlo u pustinji Sunce je pružilo svoju zraku i podiglo je u svoje skute. Nije se ljutilo, nije ju grdilo ali je u oku osijetilo neku vlažnost. Znalo je da je došlo vrijeme rastanka. Tu noć Sunce i Šajn pripijeni jedno uz drugo ležali su u svojoj kolijevci. Sunce je cijelu noć probdijelo budno osluškujući zadnji puta disanje djeteta i upijajući njen topli dah. Ni suncokreti nisu spavali. Njihovo budno crno oko milovalo je pogledom tu nestašnu djevojčicu koja im je zadala podosta problema. I zmajevi su tu noć ostali budni pored kolijevke života. U mukloj tišini predosjećali su da ih Šajn u zoru napušta.


U ranu zoru, ranije nego inače slabije obasjano Sunce se podiglo iz kolijevke noseći u svojim njedrima sanjivo dijete. Suncokreti su podrhtavali gledajući u taj prizor, a zmajevi su vjerno pratili Sunce do vrhova ledenjaka.
Dugo je već Sunce obasjavajući Zemlju razmišljalo o trenutku kada se Šajn bude morala vratiti među ljude. Nešto duboko u srcu govorilo mu je da bi za nju radoznalu, svojeglavu, upornu, nesputavanu i slobodnu najbolje bilo u oazi na početku pustinje. To je mjesto bilo jedno od rijetkih koje je zadržalo svu snagu i ljepotu prirode. Ono je bilo dragulj pustinje. Jezero koje je bilo smješteno u središtu oaze sličilo je jezerima na kojima se Šajn igrala sa zmajevima. Okruživale su ga bogate palme datulja i bujna vegetacija. Bile su tu plantaže naranči, polja kukuruza u kojima su rasli suncokreti i bujni vrtovi koji su davali svoje plodove. Bilo je to čarobno mjesto u kojem je čovijek disao punim plućima.
Pleme koje je tu živjelo bilo je mudro, zdravo i slobodno. Živjelo je u skladu s prirodom. Duhovnost su poštivali iznad svega i znali su se od pamtivjeka oduprijeti svim nevoljama.
Znalo je Sunce da će je pleme prigrliti isto kao što je to i ono samo učinilo prije nekoliko godina. A isto tako nešto duboko u njemu željelo je da Šajn bude najbliže što čovijek može biti Kolijevci života.
Šajn je bila još uvijek dovoljno mala da zavoli nove roditelje i zaboravi Dolinu postanka.
Sunce je obgrlilo zadnji puta svojim toplim zlatnim zrakama. Vrelim usnama nježno joj dotaklo lice, a ona se samo u dubokom snu promeškoljila. Prvi puta od kada postoji iz oka mu sklizne vrela suza koja padne u pustinju i čija tuga u pijesku napravi vreli bunar.
Pričali su ljudi da u pustinji postoji vreli bunar ali nedajbože nikome da zaviri u njegovu vodu jer će zauvijek njime zavladati neopisiva tuga od koje će na kraju i umrijeti.
Kada je Šajn otvorila svoje sjajne okice ležala je u toplu pijesku ispod palme a ispred nje na prekrasnim bijelim konjima koje je prvi puta ugledala, sjedili su mladi muškarac i žena u dugim bijelim pamučnim haljinama. Duga tamna kosa žene dodirivala je sjajnu bijelu konjsku dlaku. Šajn je osjećala toplinu koja je dopirala iz to dvoje neobičnih stvorenja. Dok je žena spretno skočila s konja Šajn se podigla na nogice i svojim dlanom na kojemu je zauvijek ostala rupa kojom ju Sunce obilježilo prekrila je oči. Kroz rupicu gledala je u prelijepu ženu koja joj se približavala. Ona ju nježno podigla u svoje naručje dok joj uzbuđeno srce udaralo poput udaraljki bubnjeva .
Šajn je veselo u naručju svoje majke pomahala Suncu dok je otac tajanstvena lica kao i svi u plemenu, sjahao sa konja, raširio ruke prema Suncu i duboko se naklonio. Svi troje stajali su ispod Sunca koje ih ispunjavalo ljubavlju.

Broj komentara: 8:

anter kaže...

Ovega more bit samo u bujnoj mašti oli utopističkin razmišjanjima. Ma, isto je lipo, iako ja baš nisan sklon oven tipu pripovitke!

hrabrost kaže...

realnost i mašta, bezvremenski,,,,,,treba to znati sročiti,bravo, nastavi, pusa cijeloj familiji

mary kaže...

Ovo može i zna napisati samo naša Bimbili...
Hvala ne utješnim riječima i podršci...Ja sam još uvijek malo u bedu zbog svega...Sjaj u njenim očima mi daje snagu i čini me radosnom...Još jedanput hvala i pussa velika...

SvijetOkoNas kaže...

Naježila sam se na pjesmu Nocturne...i svaka čast na blogu. Pozdrav

hrabrost kaže...

i opet sam ti došla u goste, ove slike su fantastične--ilustracije, sve je tako skladno i pitko, velika pusa

hrabrost kaže...

nisam mogla odoljeti, pokazala sam prijateljima tvoju priču, ilustracije, oduševljeni su.Nastavi tako pozdrav ostavljam

bubimir kaže...

Štrigo, priča je za puno više....,a tvoj rad na fotkama je za puno..puno...puuuno više. Drži se ti mašte, a mašta može...svašta..,pusa, jezik, bez jezika

mary kaže...

Samo pozdrav "štrigici ":-)))