NA PUTU SFINGE

I tako poput sfinge ležim na ulazu svog doma i smišljam zagonetke koje me je život naučio, a još uvijek nisam ni dovoljno stara, ni dovoljno mudra.

Ova mi je prva sinula:
Što ne vrijedi pišljivog boba, a ako ga nemaš gubiš sve što imaš, a ako ga previše imaš, obično nemaš ništa?
Druga:
S jedne strane sve doživljeno, sve viđeno, a s druge strane fantastične moguće priče, prekrasne, veličanstvene mogućnosti a ponekad tamne, zastrašujuće slike. Najčešće se isprepliću, a ponekad naprave procjep, dubok i hladan. Zamku u kojoj ničega nema. Nevidljive su niti što ih vežu. Šta je to ?
Treća:
Šta imaju zajedničko kiseli kupus i kamilica?

Priča u slikama

Ponekad slike govore više od riječi, pa sam ja ovaj puta iznimno odlučila napraviti priču u slikama.
Nemam nikakvog likovnog talenta ali sam s velikim zadovoljstvom napravila ove sličice ispod.

Bimbiružica

Nevidljiva, stojim na izvoru svog rođenja. Bučan, savršeno bistar i čist žubor vode nadjačao je svaki drugi zvuk.
Stojim prikrivena i gledam u izvor. Utihnuo je žubor vode a čuje se šaroliki ptičji pjev sljubljen u orkestar koji svira odu nadolazećem jutru. Zaustavio se tok, a iz bistre izvorske vode nadigla se bijela maglica. U polusvitanju dana gledam maglicu koja se rastvara pred mojim očima i vidim svoj prvi udah savršeno čistog zraka, i slušam svoj snažni novorođeni plač .
Ne znam od kuda su se na drugoj strani izvora, stvorile razigrane vile. Iz nekog neobjašnjivog razloga znam tko su.
Igra, je prva doletjela iznad mog malog tjelešca koje se ljuljuškalo u izvorskoj koljevci.
„ Smijeh je tvoj lijek i zato ćeš uvijek biti vesela i sretna kao ja, razigrana kao dijete, a lijepa kao cvijet koji treba malo vode, a puno Sunca“, veselo mi doviknula iz zraka.
Impresija, koja se našla tik uz nju vidno zadivljena, promatrala me bez riječi, širom otvorenih očiju.
Zadnja je doletjela Alegorija, ljuta što su je ove dvije preduhitrile i što mi nije prva poželjela dobrodošlicu. Napućenih usnica i polustisnutih očiju gledala je u mene. Nakon kratkog muka progovori:
„Boje ti svoje nedam, tragat ćeš za njima. Čuti ćeš najljepše tonove u glavi, niti jedan ispustiti nećeš, a tvoji stihovi nek zauvijek ostanu zaključani u tebi.“
„Zašto si to učinila?“- progovori iznenađeno Impresija. Poleti prema vodi i podigne me mokru u svoje naručje.Utihnuo je plač, a ona me nježno ispustila na meku travu ukrašenu jutarnjom rosom iz koje je virilo bezbroj bijelih tratinčica, spremnih baš kao i ja, otvoriti svoja srca novom jutru.
„Sve što imaš ili nemaš nikad ti neće stvarati prepreku da budeš ono što želiš jer ti si jedinstvena baš kao svaka od ovih tratinčica,“ nježno mi šaputala.
Na malom začuđenom licu pojavio se prvi osmijeh. Prepoznajem sebe. Male ručice pružam prema nebu i gledam Mjesec na zalazu koji mi maše i Sunce na izlasku koje me pozdravlja. Oduvjek sam znala da su mi oni udahnuli svoju snagu u tom svitanju dana, na izvoru mog rođenja.
Trgnuo me je zvuk lepršanja vilinskih krila.
Nevidljiva, iz prikrajka, gledam vile kako odlaze i znam da sam ja ona zadnja vila koja će odlučiti o sudbini djeteta.





P.S. Danas je moj sretni dan.... :DDD. U 15 i 30 zazvonio mi je mobitel, na kojem sam ugledala nepoznati broj.
-„Jeste vi Bimbiružica?“
-„Jesam!“
-“Jednoglasnom odlukom žiria od svih pristiglih priča, Vaša priča je izabrana da predstavlja Hrvatsku na finalnom takmičenju Foruma žena Mediterana iz Marseillea za kratku priču na temu „Ulica“.
JEEEEEEE!!!!!
Odo ja u Marsej.....

Galebi se karaju

Samo za one koji vole blage „vruće priče“ ( nastavak na Obično naklapanje)

Doletjeli su s druge strane mora. Mladi galebovi željni dobre zabave i novih avantura.
Nakon dugog leta mrtvi umorni, sletjeli su u osamljenu uvalu. Izvalili se na leđa raširenih krila i neko vrijeme tako nepomično ležali. Spazio ih je galeb Marko. Dalmatinac koji je lijeno kružio iznad mora. Ugledavši ga, galebica Kiara stane na svoje tanašne nožice, i ne vjerujući svojim očima , gutala ga pogledom. Marko je bio pernatiji i veći od svih galebova koje je ikada vidjela. Njegovo tamnoputo atletski građeno tijelo presijavalo se na Suncu, a na glavi mu se isticalo tamno vjenčano ruho koje je označavalo da mu je vrijeme parenja, dok je Điđi , koji je doletio zajedno s njom, u usporedbi s njim , izgledao kao malo dijete s odraslim licem.
Vidjevši kako Kiara pohotno gleda Marka, Điđi glasno zakriče „, cara mia , to je primitivni krikkanac, kriii, kriii..“Primitivni ili ne, mislila je Kiara u svojoj glavici , rado bi ona pod njegova krila.
Marko odleti, a Kiara , napaljena njegovim izgledom, okrene se zatvorenih očiju s Markovom slikom prema Điđiju i počne umiljato kričati. Ne bi Điđija zvali uzalud „digić“ da on ne skoči odmah na noge, okrene Kiaru na trbuh i KRU, KRU, KRU..kratkim isprekidanim ponavljanjem, pomicao se napred nazad, dok je Kiara zamišljala tamnopute ruke oko struka i ispuštala dugačke krikiće, KUUUUU, KUUUUUUUU, sa kratkim stankama. Nije ni znala da Marko stoji pritajen u pozadini i svojim, crnim kao ugljen, očima prati svaki njen pokret. I kad se baš htio udobno namjestiti Điđi odmakne Kiaru od sebe. „ E Điđi moj, ne radi se to tako..“, pomislio je i odletio.
Drugi dan vratio se Marko u istu uvalu i vidi Kiaru samu kako leži i upija sunčeve zrake ne bi li dobila lijepu brončanu boju. S najšarmantnijim osmijehom doleti Marko do nje i zakriče pjvajući, „ lipoooo li je, lipooo li je, na laaažini suvoj ležat, na osami pored mora, naaa pučiniii tebe gledat...mooooja galebice...Mogu li Vam pravit društvo?“ upita je ljubazno. Pogleda ona u daljinu ne bi li vidjela Điđija i zakriče „ kuuusi,kuuusi...“ Marko se ponudi da je namaže kremom za sunčanje, a ona oduševljeno prihvati ponudu. Dok joj utrljavao kremu svojim jakim , a tako nježnim prstićima čija je plivaća kožica klizila glatko po njenim leđima, u trbušiću su joj zaplesali leptirići. Željno je očekivala da on spusti svoje prstiće malo niže, pa još niže. On ju je nježno milovao rukama od ulja dok je ona bila sve nestrpljivija, i u jednom momentu okrenula se prema njemu i zakričala, uzbuđeno „ kuuuzmii, kuuuzmii, kuuuzmii...“ „ Ma ča ti je sada, ča si se raskokodakala, tu san, neću ti pobić, ča ti ne bi kuuuzmilaa mene kaaaa?“ Kao da je jedva dočekala da joj to kaže, onako uzbuđena, sočna i vlažna skoči na Marka i svojim kljunom okljuni ga cijelog. Već vidno nestrpljivu, polako ju je podigao i namjestio na svoju raketu spremnu za let, koja ju je uzdigla u najviše daljine za koje nije mogla ni slutiti da postoje. Kričala je kao što ljudi vrišću vozeći se na vlaku smrti, dok nije potrošila svo gorivo njegove rakete. Gledao ju je dubokim pogledom i s blagim osmijehom dok je ona ponavljala „ mama mia, mama mia, mama mia ke kaco....“, „ e to ti je naša domaća, topla kaciola,,,“ smješkao se Marko.
U toj lansiranoj raketi koja je parala zrak Kiara nije ni primijetila da se od snage leta njeno perje raskostršalo kao nikada do sad. Marko ju je tako očerupanu nježno podigao sa svoje letjelice, pomilovao po glavici i dok mu se ona dalje umiljavala spustio je svoj kljun na njeno uho i nježno joj zakričao : „ ciao bella, moran kuuuurat, kuuurat i drugin galebican, kuuurat naše znamenitosti, kuu, kuu“.
Na povratku svojoj rivi , Marka trgne tanki glasić galeba koji mu je dolazio u susret. „kuuu..kuuu...karo amiko, ima li kod vas klubova za svinganje?“, „ Ma k vragu i svinganje, i cili pokvareni zapad, i ti muzuviru jedan “, zakriče Marko i odleti. Duboko je žalio Điđija koji je nesiguran u sebe tragao za tuđom seksualnom maštom.

Moja i njezina priča

Ona i ja
Upoznala sam je u foaelju jednog art kafića.
Tople boje koje je nosila i bižuterija još više si isticale toplinu kojom je zračila. Upoznala nas je zajednička poznanica. Odmah na prvi pogled osjetila se obostrana simpatija. Nakon tog susreta naša druženja su postala učestala. Neobično je bilo jedino to što je ona imala obitelj. Muža, djecu, kćer tek par godina mlađu od mene, a ja sam bila studentica na drugoj godini faksa.
Uvela me u svoj savršeno poslagan svjet. Njezine životne puzle slagale su se jednostavno, bez teškoća. Da li same, ili ih je slagao netko drugi, svejedno je. Ona o tome nije nikada razmišljala. Jednom kad sam joj obratila pažnju samo se osmijehnula i ravnodušno slegnula ramenima.
Bez napora koračajući životom zračila je neopisivom rasterećenošću čija je lepršavost privlačila ljude. Divila sam se toj lakoći postojanja. Godine nam nisu bile prepreka da postanemo najbolje frendice.
U toplim ljetnim noćima uživale smo se „mjesečiti“. Satima bi sjedile na osami ispod Mjeseca skupljajući Mjesečevu energiju. U toj tišini čulo se samo more, a mi smo se smijale valjajući gluposti. Ja njenoj neobuzdanoj neozbiljnosti, a ona mojoj neozbiljnoj ozbiljnosti. Pričajući satima dočekivale smo zoru. Voljela sam joj prepričavati svoje obične životne priče. Ona je upijala svaku moju riječ i pretvarala te priče u najljepše bajke koje su njenim očima i meni samoj postajale fantastične.
U tom divnom mjesečenju dozvolila mi je da je upoznam bolje od ikoga, a i ona je mene upoznala bolje od svih. Mogla sam joj reći da je volim i da je mrzim, da je jebeni sebični egoista, da je luda i da je predivna, mogla sam joj reći bilo šta. Dozvolila mi da ponekad budem njena savjest. Dozvolila da joj sudim isto kao što je i ona sudila meni, dok je brisala sve moje prolivene suze zbog nesretnih ljubavi.
Mnogi govore da je djetinjasta, a ja obožavam to dijete u njoj mnogo više od one ozbiljne žene. Ozbiljna žena kaže da svi ti umišljeni imitatori tuđih života koji je nazivaju neozbiljnom skrivaju svoje komplekse tražeći mane u drugima. „ Dozvoljavam im to gledajući tako unutar njihovih kalupa koji ih stišću sve dok jednog dana ne puknu“, govorila je sasvim ozbiljno. „A kakav je tvoj kalup?“, pitala sam je. „Fleksibilan“, odgovorila je kratko, „iako bih voljela da ga uopće nemam“, dodala je nakon kratke šutnje. Onda me jednog toplog ljetnog dana odvela na grote. To mjesto je bilo tik uz more, necivilizirano i nepristupačno. Oštre stijene nisu privlačile ljude tek ponekog avanturistu željnog samoće. Osjećao se miris kadulje u zraku, a u uvali nadomak stijena ljuljuškale su se jedna do druge usidrene jahte. Odvela me na mjesto gdje se more poput bare uvuklo u kopno, i u tom vrućem plićaku noge su nam upadale u blato. Bilo je ludo, valjale smo se u blatu. Mazale se po cijelom tijelu i smijale se. Bile smo gole mulatkinje koje uživaju u čarima Jadrana. To su trenutci koje ću uvijek pamtiti. Zajedno smo često izlazile iz naših kalupa. Uživale u slobodi koju nam poklanja ovaj svijet.
Njena prednost nad drugima je to što ju život ne opterećuje zakonima koje nosi vrijeme. Ona je totalni hedonista, koji u svakom trenutku traži ljepotu i nadahnuće.
Bila sam uz nju i onda kada je vjetar razbacao njene puzle. Ona je sliku svojih puzli čvrsto držala u mislima i borila se s vjetrom dok ju je bešćutno bacao na sve strane. Njezine suze nisu tekle niz obraze, već su se stiskale u prsima od silnog razočarenja. Suze koje su prekidale disanje i tjerale na hotimično uzimanje zraka. Zvala ih je suze od stakla. Te ubojite suze oplemenile su njenu dušu još i više, nadahnule je još i više. Danas moja frendica slaže svoje puzle i smije se isto kao i prije, možda mrvicu opreznije, ozbiljnije ali još uvijek za mnoge imitatore neozbiljno.
Ona ne skriva podlo svoja lica. Smije se vlastitim manama, veliča ih i radi od njih vrline. Možeš joj se smijati ali kad se smijeh pretvori u ismijavanje nećeš ni znati da ti je zatvorila vrata svoga svijeta.
Ona nikad ne gubi i onda kad se to čini, ona u porazu postaje heroj. Prije par godina kada je lutala svijetom skupljajući svoje razbacane puzle poslala sam joj sms-om rođendansku čestitku ,poželjevši joj da se uvijek poput mačke dočeka na noge. Odgovorila mi je „to si i sama želim“.
Boreći se s vjetrom ona je svom egu sazidala duboke temelje da ga više nikakve bure ni oluje ne mogu poljuljati. Njezin ego je jači od svakog, jer ona sebe voli. Ako joj kažeš da je egoista odgovorit će ti da još uvijek nije dovoljno velik kakav bi htjela biti. I nije. Prije nje same, na prvom mjestu stoji njena obitelj. To je njena svetinja, njena oaza ljubavi, njen izvor energije. Dozvolit će ti da uđeš u njega, da ga dotakneš, osjetiš. Ali nemoj nezasitno, bezobrazno uzimati tu energiju, tražiti mane u njenom svijetu. Ti si tu samo gost koji je dobio čast da uđe u njega. Vjeruj mi nisi joj potreban, i svako tvoje narušavanje tog sklada vratit će te od kud si došao. Otkud znam? Pa ona živi u mom srcu.
„ NAS dvije brijemo, letimo i zajebavamo se i cijeli je svijet naš dom, i sve je LJUBIČASTO, PLAVO, ZELENO IZ MENE, a CRVENO, ROZO, ŽUTO I NARANČASTO IZ NJE. Mi smo zajedno DUGA. Mi smo zajedno uvijek prijateljice moja. Ja kiša, a ti sunce =DUGA, kažem ti...zajedno.
Sreća je što sam te upoznala. Voljela bih da nema sada nikog tu pored nas. Da, sebično je to znam...Ali imam osjećaj da oni nikada neće vidjeti TVOJE BOJE, TVOJU ENERGIJU, TVOJU ISTINU-TEBE U CJELINI.
TI SI OBRNUTA JA, kao što stoje dvije iste dame na karti, jedna je gore, a druga dolje. MI SMO ODRAZ JEDNA DRUGE SA SVIM NAŠIM MEĐUSOBNIM RAZLIČITOSTIMA, I ZATO TE VOLIM, i uvijek sam tu za tebe. ''

Ja i ona
Bila je premjera jedne predstave. Muž i ja često smo večeri provodili u centru za mlade, kojeg je on bio suvlasnik.
Imao je krasnu ideju da spoji kazališe, umjetnost i muziku u jednome prostoru u kojem bi mladi sudjelovali kroz svoj rad, talenat ili ako ništa drugo, podržavali svoje vršnjake.
Uostalom, i sami smo imali djecu u pubertetu kojoj smo željeli pružiti kvalitetnu zabavu kroz razne programe.
Tamo sam prvi puta vidjela nju. Mladu studenticu umjetnosti. Te mi se večeri pogled stalno vraćao na nju. Imala je nešto magnetki, i neobično u sebi i mamila moju pozornost, koju inače nije tako lako skrenuti.
Mislim da mi je ona sama na kraju prišla, rekavši mi da me ne može prestati gledati zbog istog razloga.
Od tada naš se odnos odvijao spontano, direktno i iskreno, kao i upoznavanje.
Imala je u sebi neku mudrost, staru dušu punu dubine, a od mene je razdvajalo toliko godina.
Pozvala sam je k sebi u goste jednu nedelju, jer je vikende najčešće provodila sama.
Posjeti su prelazili u noćenja preko vikenda. Najčešće bi ona zakasnila na posljednji autobus, ili je to bila isprika da budemo i dalje skupa…još jedno jutro…još jedan dan…još jednu večer…toliko smo toga još imale za reći…
Onda je jedne večeri prozvala naša ljetnja okupljanja mjesečenjem…
Govorila bi da moja koža zapravo treba mjesečev odsjaj, jer mi više paše uz moje zelene oči i crnu kosu.
Kakav da je god razlog bio, mjesečenje je postalo naš omiljen punjač baterija, i kad god sad vidim mijesec, pomislim na nju.
Shvatila sam da sam godinama površno gledala na stvari i odnose oko sebe, sve dok ona nije podjelia svoje priče i poglede sa mnom, u tim toplim noćima uz obalu mora.
Počela sam posmatrati oko sebe. Počela sam razlikovati boje, a ako bih imala poteškoća s time, pitala bih nju.

Hrabrila me da idem dalje, da izrazim sebe, da shvaćam hedonizam kojeg toliko volim i da ga djelim s drugima kroz kreativnost.
Odabrala sam pisanje.
Imala je pravo…mislila sam da sam sebe dovoljno upoznala, sredila. Imam krasnu djecu i krasan brak uostalom, međutim , u meni je želja za novim saznanjima i dalje buktjela.
Shvatila sam da sam živa, da sam željnja iskustava i da za ništa nikada nije kasno!

Nju sam s druge strane naučila da stvari uzima manje k' srcu, i da se svakoj svojoj napravljenoj pogrešci nasmije.
Uz mene je naučila život gledati kao ugodnu vožnju, kojoj uvijek može promjeniti smjer i voljeti samu sebe i svoju kompleksnost, jer je nepresušno jedinstvena.
Često smo odlazile zajedno do mora. Jednom smo tako lovile ribe uz obalu, za moju mačku koja me svugdje pratila. Ja sam uvijek izvlačila van Lepe, a njezina prva riba bila je Glavoč….jedna od najružnijih riba na svijetu!
“Evo!Pa nego šta drugo!...Prvo pa glavoč!”’ govorila je…ma da se u tom pesimističnom glasu krio nevjerovatan smisao za humor i živost.
Dok sam ja vadila Lepu s raznim duginim bojama i urnebesno se smijala, ona bi vadila udicu iz ribljih ustiju i bacala ribu natrag u more…”Nema šanse…čak ni Micko neće jest glavoča!”….te ustrajno čekala na pravu ribu…Smijala bi se tako samoj sebi, meni, mački koja je čekala na obrok, a ja sam znala da je shvatila najbitnije i pustila da brige postanu veselje….i nikad odustala od najboljeg za sebe….

Tako je i danas, svojom ustrajnošću puno postigla i daleko dogurala, ostala svoja i jednostavna… i nikada nije odustala od mene…
Ona je ja, a ja sam ona…., i naše su životne vožnje, zauvijek isprepletene….

( Neki dan u novoj Graciji izašao je intervju sa mojom najdražom prijateljicom koja živi i radi u Londonu, i sa svojih 28 godina uspješno gradi karijeru. SAMO NAPRIJED )

Obično naklapanje

Ovo nije nikakvo opravdanje iako je potaknuto jednim događajem. Ja bi to nazvala pričom o mom blogu
Do sada nisam imala potrebe opisivati svoj blog jer on je prije svega namijenjen meni. Otvorila sam ga na nagovor mog sina koji zna da volim uvijek nešto piskarati. Do tada nisam nikada posijećivala ničije blogove, već tek nakon par mjeseci iz čiste znatiželje krenula sam istraživati naše hrvatske blog portale. Upoznala sam jednu predivnu ženu koja je postala moj prvi virtualni posjetitelj. Vjerujem da će se ona prepoznati u ovim riječima. Da ne duljim, kontakte s ostalim blogerima stekla sam isključivo preko nje.
Uglavnom, shvatila sam da se ljudi dobro zabavljaju i rasterećuju svojim blogovima, svatko na neki svojstveni način. To je zaista super. Međutim, prije par dana susjed me sreo u dvorištu i pitao s čim se bavim, a ja sam mu rekla da pišem blog i tako to...
Moj susjed je mlađi od mene skoro jedno desetljeće i vrlo je drag čovjek. Nakon tog susreta nije me bilo par dana i evo jučer ga sretnem u portunu, a on će onako zvaničnim dubokim tonom: “Bimbi!!!....Ej Bimbi!!!“...osmjeh pa pitanje: „Daj molim te šta ti je onaj flower, nešto bez veze?“
Da razjasnim priču. Kad sam mu rekla prije par dana adresu moja dva bloga, on me je pitao koji od ta dva je onaj „vrući“. Sasvim ozbiljnog držanja ali naravno u zafrkanciji ja sam mu odgovorila: „ ako baš želiš pogledati taj odi na bimbi flower.“ On je povjerovao i pitaj Boga šta je pronašao, vjerojatno neki flower blog, ali nema veze samnom a ni s "vrućim".
Sad se ja smješkam i pitam ga zašto je bez veze i pitam ako je pogledao ona dva druga bloga. Na to će on: „ misliš one pričice, ccccccc...pihhhh, pa to je ajde nešto tvoje, tamo...ali ljudi ti to ne vole, ljudi vole SF i nešto onako „vruće“. Onda ja kažem: „ misliš na sex, perverziju možda i tako to.“ On se smješka širom otvorenih očiju i predlaže mi da napišem neku vruću priču na temu moje frendice s drugog kata i mene zajedno. Pa ako ne želim da mase čitaju neka moja frendica to prevede na njemački jer ona je profesorica njemačkog. To je u meni izazvalo laganu lavinu, nazovimo tako, pa ja sada ne mogu a da ne pokažem onu svoju drugu stranu koja se zove „pamti pa vrati“. Čovjek bi htio čitati tuđa sexualna maštanja. Ja vjerujem da takvih ljudi uistinu ima jako mnogo i da bi to bilo komercijalno za one koji žele popularnost. Moje pitanje u cijeloj ovoj priči je „ Zar postoje ljudi koji sami nisu dovoljno sexualno maštoviti?“ „ Da li su ti ljudi u sexu inertni, dosadni ako ne pročitaju tuđe maštarije?“
Ne želim biti previše drska pa postavljati još pitanja na koje znam i odgovore, ali to me je potaklo na opis ovog mog najdražeg bloga.
Često u ovom svjetu tražim neki drugi svjet. Nalazim ga na određenim mjestima i pokušavam držati otvorena ta vrata, ulaziti kroz njih čim više, jer naprosto uživam u tom svjetu. Naravno nemam ništa protiv podijeliti ga s vama koji svratite i zavirite u njega, dapače drago mi je. I na kraju potaknuta tom pričom u portunu želim naglasiti da je ovaj blog otvoren isključivo za moju dušu, isto tako i onaj drugi, gdje ću stavljati svoje amaterske fotke koje su u određenom trenutku meni bile interesantne, da li smiješne, tužne, genijalne, blesave nema veze. Dogodilo mi se nešto neočekivano i dobila sam neke posjetitelje koji su mi uistinu postali dragi, i pljuvajte po pričama, hvalite ih, kudite ih ali nemojte mi reći zašto to pišem kad nikog ne zanima. I još nešto da ne zaboravim ...“Lako je tuđim kurcem lupati po koprivi.“AMEN

Moja duboka starost

Godina 2055. Imam 90 godina. Drago mi je da sam ih dočekala. Više me ništa ne brine i ne razbijam glavu nikakvim pitanjima. Sasvim mi je svejedno hoću li još malo poživjeti ili ne. Nekako mi je sve kristalno jasno i suvišno je pričati o bilo čemu. Volim sjediti pred ogledalom koje je izgubilo sjaj, dobilo žućkastu nijansu i promatrati te oštre bore što su se skupljale godinama poput hrastove kore što je iz godine u godinu sve čvršća i otpornija. Gledam u dubinu svojih očiju i u njima vidim cjelu mapu putovanja, sve ceste, sva raskršća, sva hodanja i napokon cilj. Zanimljivije mi je promatrati vrijeme na sebi , nego izvan sebe. Ponekad se malo izgubim u mislima, odlutam u neku prošlost, samovoljno, dok djeca koja rijetko dolaze misle da sam senilna. Prizivam drage uspomene od najranijeg djetinjstva, prizivam mnoge drage ljude i sjećam se njihovog glasa, pjesme, smijeha, suza, pogleda i svega što još uvijek mogu prizvati u ovu utvrdu. Htjeli su mi ugraditi čip za sjećanja ali odbila sam to. Sigurna sam kad ti to ugrađuju da ti otmu osjećaje i stavljaju ih u neke druge čipove, za neke duge mušterije.
Ponekad čujem zvono na vratima, a glasa mi se ne da ispustiti. Do prije dvadesetak godina nepozvane goste otjerao bi i snimljeni lavež psa, a sad bi ga lavež tek donio, jer pravi psi i prave mačke su vrlo tražena duhovna hrana. Ja ipak imam svog kućnog ljubimca. Napravile smo ga zajedno Apstrakta i ja. Ona ga je po mojim nacrtima izrezbarila od drva koje je sama nabavila preko velike veze . Bio je to moj Zgubi koji me je spašavao od napasnika. Na dnu šapica imao je male kotačiće što su ga pokretali, pa sam ga svaki dan vodila u šetnju. Svi oni jadnici na ulicama što su jedni druge vukli za ruke odmicali su se od mene, jer nitko nije imao koristi od prošvikane babetine, a to sam i željela.
Moj život ostao je tu od kud je i krenuo, na Zemlji, još uvijek u centru grada, u centru opasnosti i nepredviđenih događanja. Sirene hitne pomoći i vatrogasaca, zamjenile su sirene leteće policije što je hvatala ono malo buntovnika. Moj susjed Pik, imao je 20 godina i bio je najljubazniji klon kog sam upoznala, ali ljudi su ga izbjegavali jer su klonovi bili omrženi. Bili su najbolji doktori, najbolji znanstvenici, najbolji profesori, najbolji u svemu, savršeni , osim što nisu imali osjećaje. Oni su bili oči i uši vlasti, uhode.
Tužno je bilo šetati se ulicama grada i gledati sva ta lica, poglede bez sjaja, prazninu u očima. Nije se više mogao razaznati ni spol. Pronaći osmijeh bilo je skoro nemoguće. Dućani u kojima se prodavala ljubav dobro su zarađivali, iako su mušterije izlazile iz takvih dućana još praznije i željnije ljubavi. Oni koji su tu čekali u redovima bili su ovisnici bez pomoći. Najviše su zarađivali prevaranti i naravno zvijezdonet koji je bio dostupan svima, pa je putem zvijezdoneta zavladala ovisnost i kontrola nad ljudima. Intima je nestala i rijetki su imali samo svoje misli.
U gradovima su uglavnom ostali živjeti starci i oni jadnici čiji su preci davno prodali svoje djedovine na selima, pa su bili prisiljeni živjeti kao gradska sirotinja koja muku muči za opstanak.Osim klonova koji nisu imali prošlosti bilo je tu mnoštvo azijata, beskućnika, lopova, zabavljača, ovisnika, raznoraznih samozvanih umjetnika, jer umjetnost se svela na dostignuća u mehatronici i genetici.
U odnosu na grad na selima je vladala prava idila. Svaka obitelj je imala svoju kućicu. Iza kućice hangar u kom je svatko mogao držati jednu kloniranu svinju. Nedaj bože nevolje pa će dobro doći za transplataciju organa. Mogao je držati jednu lijepu crno bijelu kloniranu kravicu , koja je na jednoj sisi davala mlijeko, na drugoj kakao, na trećoj domaći kravlji sir. Imali su oni u svojim štalicama i jednu veliku ,kloniranu ćelavu kokicu sa stotinu bataka i dvijestotine krilaca. Svako imanje bilo je ograđeno visokom električnom ogradom.
Najimućniji, oni koji upravljaju svijetom, stvorili su svoja carstva daleko od očiju ljudi. Zauzeli su svoja imanja na Mjesecu i bili nedostupni. Mjesec je izgubio svoju moć kad su na njega počeli stizati prvi, najbogatiji izletnici. Mjesec koji mi je nekada davao snagu zamijenila je moja praunuka Apstrakta.
Ona uvijek doleti ko iz vedra neba i još prije nego sleti na prozor viče na sav glas ''jesi živa babetino stara'', pa mi doleti u zagrljaj, i svojim umjetnim velikim krilima, okačenim o leđa, podigne me u zrak i udahne mi dašak mladosti. Ona i Zgubi su ovu starost učinili podnošljivom.
Svijet se galopirajući mjenjao . Moje priče su se u njemu potpuno izgubile. Da se i sama ne izgubim u njemu izrađivala sam za Apstraktu igračke. Klasične igračke već odavno ne postoje. Današnja djeca ne znaju šta su to lutke, autići na kotače, male slatke igračke. Prve dječje igre započinju na zvijezdonetu, koji im pruža milione varijanti igranja. Radila sam lutke od krpe, skupljala razne otpatke od drva i od njih radila negdašnje igračke. Apstrakta je najveći dio svog djetinjstva provela sa mnom, bez zvijezdoneta. U njoj sam poticala kreativnost. Sve njezine lutke bile su crvene u obraščiću, imale velike oči i osmijeh na usnama. Prepričavajući joj priče iz svog djetinjstva i poznate Andersenove bajke, koje već odavno ne postoje, u Apstrakti se razvila neopisiva mašta. Vodila sam je u šetnje zajedno s Zgubijem i učila da se ne boji onih spodoba na ulici. Često bi poklanjala svoje lutke sirotoj djeci na ulici. Za osmi rođendan poklonila sam joj sačuvane sve moje zabranjene priče.
Ona je izrasla u pravi prekrasni cvijet usred pustinje. Za par dana imeti će dvadeset godina. Zadnji puta na odlasku rekla mi je da želi od mene da joj pričam o Zabranjenim šumama.
Znam da je moje vrijeme na Zemlji pri kraju i znam da je Apstrakta nezaustavljiva u svom naumu. O Zabranjenim šumama nitko ne priča zbog straha. Svi koji su krenuli u te šume nikada se nisu vratili. Govorilo se samo to, da u njima vlada neopisiva hladnoća i svatko tko im se približi ostane tu zauvijek zaleđen. Odlučila sam za dvadeseti rođendan ispričati ću joj sve što znam o Zabranjenim šumama.
Zabranjene šume
Sjedila je nasuprot mene i gledala me svojim velikim plavim očima. Udahnula sam zraka prije nego sam progovorila.“ Tvoj pradjed se rodio u blizini zabranjenih šumama, pa smo često uživali u njihovoj lijepoti. Uživali smo penjajući se i spuštajući tim veličanstvenim šumama. Ponekad bi naišli na kakvu preplašenu životinjicu koja bi nestala prije nego bi izustili riječ. Jednom smo se ulogorili ispod jedne stare bukve, a pradjed je izvadio iz ruksaka mali nožić i urezao naša imena u koru tog prekrasnog stabla. Želio je da naša ljubav zauvijek živi u tim šumama. Nakon mnogo godina kad smo se vratili nije više bilo šume na tom mjestu, jer su je ljudi masovno rezali za prodaju. Skriveno u šumi bilo je polje u kojem su rasli suncokreti. Kad bi došli do ruba i ugledali to polje prekriveno prekrasnim visokim cvjetovima što se pružaju prema suncu zastao bi nam dah od ljepote. Trčali bi sretni između suncokreta i smijali se od radosti.“
Primjetila sam joj suzu u očima, a i sama sam bila na rubu suza. Da privedem priču kraju samo sam još rekla:
„One su predstavljale sve što se naziva zdrav život.“
„ Ne želim živjeti u ovom svijetu,“ rekla je Apstrakta i suze su klizile niz njene obraze.
Godinama sam uspiješno svladavala osjećaje, ali danas na njen dvadeseti rođendan i pričom o zabranjenim šumama osjetila sam bol u srcu i najvjerojatnije umrla od infarkta. Sada negdje u svemiru diktiram ovu priču koju zvijezdonet prenosi vama.

Neobični prijatelj

( Jednom sam napisala ''Neobičnu priču'', koja je meni osobno veoma draga i uvijek me nanovo inspirira...Ova je priča samo njen nastavak.)

Često sam sama u ljetnim noćima ulazila u svoj vrt i sjedila pod vedrim nebom, razmišljajući o Ki. Moje oči su imale pred sobom samo jednu sliku: more što se sjajilo pod nebom , nebo posuto zvijezdama i ponekad mjesec što je putovao kroz granje lovora ,da bi se nakon kratkog vremena, bez srama ,razlio pred mojim očima na bezgraničnoj površini mora.
Uživala sam u tom plavetnilu koje se u daljini presijavalo ,od svjetlijeg do tamnijeg ,spajajući more, planine i nebo. Večeri kojima bi u posjete došao mjesec, za mene su bile posebne.
U noćima kad nije bilo mjeseca more je bilo prekriveno tamom. Čuli bi se samo glasovi koji su odavali njegovu prisutnost. U daljini vidjelo se poneko svjetlo ali nemoćno pored takve škurine.
Mjesec je svojim dolaskom davao posebnu ljepotu i sjaj. Poput glumca osvijetljenog reflektorima obasjavao je svoju pozornicu. Upravljao je morem. Ponekad ga podizao u zvijezde, a ponekad spuštao u nizine. Iako nije uvijek stajao nad njim on je bio njegov apsolutni gospodar. Čim više sam ga promatrala , tako veličanstvenog, snažnog i prekrasnog shvaćala sam riječi koje mi je Ki rekla na odlasku.
Tražila sam je pogledom među stotinama zvijezda da joj kažem:
- '' Imaš pravo, ja sam Mjesec svoga mora i samo ja imam tu snagu da ga podižem i spuštam. ''
A onda, jednu večer dok sam sjedila u samoći ljetne večeri, na nebu je stajao mlad mjesec. Mlad mjesec uvijek je u meni stvarao nježnu sliku jaslica, sliku neopisive, bezgranične ljubavi.
Gledajući ga, toplina je preplavila cijelo moje biće, pa mi je u toj prekrasnoj samoći na usnama zaigrao nježan osmijeh. U jednom trenutku učinilo mi se da na tom prekrasnom mladom mjesecu sjedi moja Ki i uzvraća mi osmijeh. Trajalo je to svega nekoliko trenutaka, ali dovoljno da mi ta slika zauvijek ostane urezana u sjećanju.
Znala sam da ono prije nije bio zadnji put i da ću je sresti opet, ali nisam znala kada, ni gdje. Isto tako sam znala da njen nemirni duh leti nebeskim visinama i ponekad skrene pogledom na mene. Jednostavno, to sam osjećala. I evo dogodilo se ponovo. Vidim je , osjećam je i čujem njen nježni smijeh.
- ''Znala si da te tražim u zvijezdama'', pomislim.
- ''Znala sam da me tražiš u onome što voliš i što ti daje snage'',čujem njen odgovor.
- ''Znala si da volim more, ali mjesec?''
''Znaj da sve što znaš ti , znam i ja. Ne traži me. Ja sam uvijek tu, ali ne mogu se uvijek pokazati , jer se tako izlažem opasnosti.''
Tada je iz njenih ruku s neba pala zvijezda i Ki je nestala baš kao i nekada. Gledajući zvijezdu koja pada samo za mene zamislila sam želju, dok me Mladi mjesec razigrano gledao. U meni se razigralo dijete ,veselo, bezbrižno, preplavila me sreća i osjećala sam energiju koja me tjerala da u toj tajanstvenoj noći , obasjanoj mladim mjesecom ,trčim nizbrdo sve do mora i veselo mašem rukama prema nebu.
Na mojoj obali čulo se disanje mora a ja sam udisala njegov miris.
Uvijek sam se voljela diviti mjesečevoj ljepoti, ali te večeri osjećala sam njegovo prijateljstvo. Pružio mi je ruke i dozvolio da plešem s njim. Možda zato jer je znao da najviše volim mjesečeve noći. Danas, stojeći ispod njega , baš kao i more, mjesec me osvjetljava, diže i spušta i uvijek mi ponovo daje snage. On je prekrasni baletan koji pleše svoj svakodnevni ples oko Zemlje. Uživam u njegovom savršenom plesu i svaki put kad mi se nakloni, moj aplauz ne prestaje.

Iskrice

Buđenju proljeća uvijek se iznova veselim. Osijećam ga u nosnicama, u pogledu, sluhu.
Osjećam ga svud oko sebe, pa čak i u sebi. Kao da su se negdje u meni upalile i zatitrale vesele, šarene iskrice. Plešu kolo veselo, razigrano i tjeraju me da iz ormara vadim veselje, žive boje, lepršavu odjeću. Tjeraju me da se ujutro budim ranije nego obično. Tjeraju me da izađem iz stana i uživam u toplim zrakama sunca. Tjeraju me da budem lijepa i nasmijana.
Šetam se upijajući te dobrodošle, poznate mirise i gledam ljude koje su iste te iskrice natjerale baš kao i mene da budu lijepi i razigrani, i da upijaju svaki trenutak što im dolazi s proljećem.
Kad pomislim da neki prolaze mimo te ljepote ne opažajući je od brze vožnje ili skupljenih briga, da im možda i nije važna..Tada se sjetim priče o Djevojčici sa šibicama. Na žalost ni nju nije nitko zapazio, a kasnije pročitavši priču mnogi su tugovali za njom, a mnogi je se sjete i danas sa tugom.
Znam da sam i sama propustila neka proljeća u životu. Sad iskreno žalim. Možda su se baš zbog toga probudile ove šarene iskrice i tjeraju me da zajedno s proljećem uđem u svoj vrt.
Netko će reći „pa ti nemaš vrta“, „o da..“, vara se svatko tko to misli. Neću ništa novo izmisliti kad kažem da svi na ovom svijetu imamo svoje vrtove, samo neki od nas nikada ne ulaze u njih, neki ih svojevoljno napuste, a neki rjetki sretnici cjeli život uživaju u njihovoj ljepoti.
Naši vrtovi su uvijek tu. Čekaju širom otvorenih vrata. Njih ne možemo ni prodati, ni ustupiti drugima.
I evo natjerana proljetnim iskricma stojim na vratima svog vrta. Gledam ga sa zebnjom i ljubavlju, jer to je moj vrt. U njemu sam provela mnoge godine radosti. Bila sam sretna jer sam godinama imala vrtlara koji mi je rado pomagao. Jednoga dana on je nestao. Nije više ulazio ni u svoj ni u moj vrt. Bez njegove pomoći nisam se snalazila i lutala sam stazicama vrta ne znajući od kuda da počmem. Onda sam pobjegla iz njega. Evo zašto ga sada gledam sa zebnjom i zašto mi tjelom prolazi plima osjećaja.
Nekada sam svom silom htjela da moj vrt bude ljepši od ostalih. Tada su mnogi gosti ulazili u njega i pozvani i nepozvani. Gazili su travicu, trud mog vrtlara, brali naše plodove, uživali u cvrkutu a potom odlazili.
Sada stojeći tu pred njim skupljam hrabrosti da zakoračim, i nečujno ga molim da mi oprosti što sam mu svojom nebrigom uništila mnoge prekrasne rijetke cvjetove.
Gledam ga obasjanog suncem i preplavljuje me sreća što još uvijek u njemu vidim nježnu ruku svog vrtlara i divlju ružu koju sam nekad tu zasadila. Uskoro će iz njenih pupoljaka stasati prekrasne ruže. Znam da ih neću kao nekada rezati za nikoga, već ću uživati u njihovoj ljepoti i opojnu mirisu sve dok ne odcvatu i pospu svoje latice svud naokolo.
Odlučno ulazim u svoj vrt gazeći raslinje. Miris rascvjetale mirte vraća mi u sjećanje slike iz djetinjstva. Dobro se sjećam one velike radosti kad bi skinula duge rukave i obukla prvu proljetnu majicu. Vrt mi je najprije vraćao sjećanja na male stvari koje su me činile sretnom.
Između grmova proviruju prvi vjesnici proljeća. Vidim njihov blag, sramežljiv osmijeh. Iz krošnji čujem cvrkut dobrodošlice. - O Bože! - kako sam sretna. Kako sam ikada mogla napustiti ovo prekrasno mjesto. Osjećam se kao balon dok ga puniš helijem, samo što ne poletim od energije koju osjećam. Zar su mi trebale tolike borbe da shvatim da je oaza moje sreće upravo ovdje. Upijam svu skrivenu ljepotu ovog čarobnog mjesta. Znam, ja sam slikar što ga oslikava, ja sam vrtlar što ga održava, ja sam pjesnik čiji stihovi žive u njemu, ako ga opet napustim biti ću njegov rob, biti ću skitnica što luta svijetom bez doma.
Nisu mi potrebne grablje ni lopate već s golim rukama kidam korov i bacam ga na hrpu. Ne želim prestati, niti osjećam umor. Prljavim rukama brišem znoj sa čela i sretna sam. Iz džepa vadim kutijicu sa šibicama. Opet sjećanje na Djevojčicu sa šibicama. Bila je previše mlada i neiskvarena i svoju zadnju šibicu potrošila je u nadi da će je zagrijati.
Stojim pred hrpom korova i uvelog, trulog lišća. Nisam ni mlada, ni neiskvarena, sa zadnjom šibicom u ruci zapaliti ću sav korov, trnje, suho granje i otpalo lišće. Očistiti ću svoj vrt i pripremiti ga za sadnju. Na njaljepšem djelu gdje pogled obuhvaća sve oko sebe, napraviti ću mjesto za sebe i onog istog vrtlara koji mi nekada pomagao. Bez razmišljanja njemu ću dati ključeve svog vrta, a svi ostali ući će samo ako im to dozvolim.
Iskrice su znale da je proljeće najbolji početak za sadnju. Čekale su trenutak da uđem u vrt da bi se i same vratile tamo od kuda su i došle...

Mašta ili stvarnost

Maštanje

Svi smo kao djeca o nečemu maštali
U dobre i zločeste vile vjerovali
Zamišljali najčudnija mjesta
Putovali kroz nemoguće
Letjeli smo kao ptičice
Plivali kao ribice
Bez brige izlagali se opasnosti
I bili puni radosti
Prošle su te godine
I mnogi su to zaboravili
Misle, samo djeci su
takve gluposti na pameti
Ali svejedno,
Ja još uvijek oči zatvaram
Na mjesecu sjedim
I zvijezde s neba bacam
Ne brinem
Ne žurim
Ne marim
I nitko me ne gnjavi
A kad oči otvorim
Ja sam tamo bila
Mir sam našla
Pa sam se opet vratila
Dušu srećom ispunila

Stvarnost

Sad kad smo odrasli, zreli ljudi
Ne vjerujemo u ništa
Ne zamišljamo ništa
Dobro razmislimo
Prije nego napravimo
I ono sto puta provjereno
Mislimo da su nas godine
Učinile pametnim i snažnim
I upravo zbog toga
Činimo magareću uslugu sebi
Pijemo sedative i antidepresive
Jer se ne možemo nositi s time
I nismo ni maštalice ni borci
Postali smo obični životvorci....