Pušačko nepušačka rapsodija

Koja napetost, napetost, napetost!!!
Ne pušim već dva dana. Baš sada dok hodam ruševinama nečijeg naizmaku svijeta, napuštena, zatočena, neprisilno prisiljena biti tu.
Iz daljine stižu mi dobre vijesti ali napetost ne prestaje.
Vlastite mane hvataju me u zamke. Misli mi boje u crno, mojom slinom me dave, oštrinom u očima bodu me. Želim pobjeći. Zamišljam mjesta na kojima bih voljela biti. Na vrhu planine, ispod mjesečine, na oblaku, napuštenom svijetioniku.... Tražim putokaze za svijet iluzija. Bježim od tamničara stvorenih na vlastitu sliku i priliku. Mana1, Mana2, Mana3, Zaboravljena Mana, Odbačena Mana, Ubijena Mana...
Samo želim pobjeći, pobjeći, pobjeći!!!
Beetlejuice! Beetlejuice! Beetlejuice!
Opss?! Gdje sam to?
Sve je oko mene prekriveno snijegom. Nema kuća, nema cesta ni putova, nema ljudi, samo snježne livade po kojima se raštrkalo poput livadskih dvorjana, prekrasno, u svojim bjelim pelerinama veličanstveno, ponosito drveće.
Pogled mi se zaustavlja na nježnoj dami, vitkoj brezi koja me sramežljivo pogledava. Umjesto šešira njenu glavu krasi mali crvendać koji je poskočio s nožice na nožicu očito uznemiren mojim prisutstvom. Od istog uzbuđenja podrhtala je i breza.
Mirno je. Mirno i hladno.
U oštrom zraku koji mi ispunjava nosnice osjećam abnormalnu količinu zraka koji daje ovom snježnom prostranstvu nesvakidašnju energiju. Neki unutarnji nagon me tjera da udišem zrak punim plućima, duboko i požudno. Osjećam se poput balona koji jedva čeka da se ispuni kisikom i poleti. Iz mojih ustiju izlazi dah čudesan i veseo. Presvučen magličastim ogrtačem pleše mi pred očima, izvija se, proteže i sretan stapa se s nepreglednom bjelinom.
Jasno mi je zašto sam tu. Napokon! Napokon!
Svježina! Svježina!
Ledena, prozirna, bistra, čista poput planinskog izvora, okrepljujuća. Vraća me u dane bezbrižne, u dane radosne, u dane prepune različitih mirisa, u dane koji prolaze brzo a pamte se zauvijek. U svježini koja me obgrlila osjećam kako se oslobađa moj duh i pruža mi veličanstveni osjećaj slobode. Napetost je nestala. Nema je više. Odjednom osjećam ispunjenje, zadovoljstvo, radost. Snijeg je zasvjetlucao i tisuće sjajnih iskrica poletjelo je uvis. Crvendać je poletjeo. Obuzela me je čarolija svježine. U tom blještavilu moje mane su se našle navidjelu. Razotkrivene. Očigledne. Prestrašene. Svojim velikim šupljim očima gledale su me poput krvnika koji će im za koji tren presuditi. Njihove žilave ruke čvrsto su se počele stezati od straha pred smaknućem. Odjednom, čistu, nevinu svježinu propara njihov cvilež. Možda bi se netko i nasmijao njihovu jauku ali mene su od tih zacviljenih riječi prošli strašni trnci od kojih mi je tjelo postalo igličasto. Cvilile su bez prestanka: „Tajna tvoga uspijeha je u tvojim manama. Miiiiiii smooo tiiiiii, Tiiiii siiii miiiii......“
Iskoristile su moj trenutak slabosti i zavrtjele mi sve pred očima. Kada sam napokon smogla hrabrosti da otvorim oči našla sam se na početku priče spremna da napustim ruševine nečijeg naizmaku svijeta.
Mane su me opet pokušale obmanuti.
Treća sreća!