Nisam željela postati profesorica biologije, ali zapravo nisam htjela postati ni ono što jesam, profesorica domaćinstva. Jednoga dana ravnatelj me je pozvao u njegovu kancelariju i predložio mi je da prihvatim velikodušnu ponudu i zamijenim umirovljenu profesoricu biologije, Njonju. Bila sam dijete cvijeća i to mi nije teško palo. Istina, kada sam se trebala odlučiti između kupovine kuće u prirodi i stana u centru grada ipak sam se odlučila na ovo drugo. Voljela sam prirodu ali i zazirala od previše nje. Jednostavno nisam se mogla suočiti s medvjedom lice u lice. Možda zbog toga jer je on često ulazio u moje snove i svojim mrkim pogledom oduzimao mi glas, oduzimao noge, i da to nije bio samo san oduzeo bi mi sve životne funkcije. Mislila sam, možda sada kada postanem profesorica biologije uspijem svladati tu fobiju. Ako ništa drugo barem više nisam sanjala medvjeda jer su sve moje moždane vijuge bile zaokupljene proučavanjem živoga svijeta, a živim organizmima nema kraja. Njihovu jedinstvenu molekularnu i staničnu organizaciju, njihovu raznolikost, građu i funkciju, osnovna načela nasljeđivanja, odnose u biosferi……sve sam to morala u hodu svladati. Sada kada sam prihvatila tu odgovornost morala sam je poput križa nositi na leđima do kraja školske godine. Ravnatelj mi nije dozvolio da odustanem iako sam to u više navrata poželjela. Moj pristup prema djeci razlikovao se je od pristupa mojih kolega profesora. Svi su oni odslušali istu količinu pedagogije kao i ja ali svatko od nas prakticirao ju je drugačije. Moj odnos prema djeci bio je prijateljski. Mrzila sam one teorije o šibi koja je izašla iz raja. Ako sam ja jedna od karika u lancu autoriteta koji ih vodi u život onda sam se trudila svim silama da im taj put raskrčim od trnja, da zajedno njime sadimo prekrasno bilje i uživamo u plodovima i mirisima koje nam ono poklanja. Mrzim tu riječ „autoritet“ koja često oduzima osobnost onima nad kojima uzvišeno lebdi. Riječima biologa rekla bi ovako: „Životnosferu učenika činimo mi, karike različitih disciplina koje ih uvodimo u život. Ako samo jedna od tih karika zakaže, njihov razvojni lanac će olabaviti ili nedajbože puknuti.“ Odlučila sam čim više vremena provoditi s njima u prirodi, učiti ih iz prve ruke. U tim trenucima njihov odnos prema meni postajao je sve bliskiji. Priroda kao da je imala moć rušiti granice naših životnih doba i povezivati nas u jednu cjelinu, bez prepreka koje se znaju pojaviti kod djece i njihovih profesora. A onda u proljeće organizirala sam izlet na planinu. Iz autobusa smo se iskrcali malo niže u podnožju i krenuli smo s ruksacima na leđima u osvajanje te nevelike planine. Uživali smo penjući se utabanim kamenim putem koji nas vodio uzbrdo. Prepoznavali smo drveće koje nas okruživalo, suhe plodove nepucavce i pupavce, poneko bilje bih lagano s nožem izvadila iz zemlje zajedno s korijenjem da bi djeca prepoznala različitost korijenja. Lara, djevojčica koja je zaista uživala na svakoj minuti sata biologije što je izvrsno pokazivala na državnim natjecanjima osvajajući uvijek prvo mjesto, ugledala je predivan stoljetni hrast i započela priču o šumskim nimfama koje su već po vrsti živjele svaka u svojoj vrsti stabla. Neke u jasenu, neke u hras
tu a neke u brezi. Te šumske nimfe za razliku od ostalih nimfi bile su besmrtne a njihova najdraža zabava bio je lov. Bez obzira na pripadnost drvetu ili vrsti podneblja sve su bile prekrasne mlade žene. Nismo ni osjetili da smo već poprilično odmaknuli od polovine puta. Larine priče bile su zanosne pa su se na nju dovezivala i ostala djeca. U jednom trenutku Ivan je spazio da se neke krošnje stabala koje su stajale sa strane puta spajaju u prekrasan polukružni svod koji se uzdiže skroz u visinu. Svi smo u trenutku poželjeli isto. „Profesorice! Profesorice! Molim Vas skrenimo s puta i hodajmo stazom koju čine ove prekrasne polukružne volte zagrljenih krošnji!“ Nije me trebalo nagovarati i sama sam pomislila isto. Spuštali smo se strminom koja nas pratila uzduž ivica puta a prekrivač nad nama postajao je sve viši i sve gušći. Još uvijek kroz razigrano lišće dotaknula bi nas pokoja sunčeva zraka i mogli smo gledati u bijele nebeske oblake koji su se lijeno razvalili nebeskom posteljom. Opčinjeni moćima šume koja nas okruživala divili smo joj se i osjećali lagano uzbuđenje. „Profesorice šta ako naiđemo na medvjeda?“ upitao me je netko od njih. „Djeco, medvjed je isti kao i mi. Ako se mi njega bojimo, znači da se i on nas jednako tako boji. Zbog toga pričajte glasno, veselite se, vičite, pjevajte, nismo u školi a medvjed će vas čuti na vrijeme, prestrašiti se i pobjeći glavom bez obzira.“ Izgovorila sam tu rečenicu i osjećala se laganom kao listić koji je vijorio u svom posljednjem plesu na putu prema tlu. Napokon, nestala je moja fobija od medvjeda. „Uspjela sam!“ pomislila sam u sebi koračajući šuštavim lišćem koje nam pokazivalo put kojim hodamo. Lišće je na pojedinim mjestima bivalo sve gušće i gazeći ga ušli smo ispod guste volte zaljubljenih hrastova. Prizor je bio nevjerojatan. Uski put od jedva metar udaljenosti od jednog do drugog stabla uzdizao se je u visinu okružen vojskom hrastova čije su se krošnje toliko isprepletale da su zaklanjale proboj svim sunčevim zrakama koje su se svim silama borile osušiti svaki najviši sloj krošnjina lišća ne bi li ga razrijedile. Uzalud! Hrast je bio star i mudar koliko i sunce i nije se dao predati. Osjećali smo napetost te borbe u vlastitim srcima. Počeli smo maštati o čudnim događajima ovoga mjesta. Netko je rekao, „Što ako je ovo put kojeg smo mi prvi otkrili?“ „Znači da možemo naići i na opasnosti?“ rekao je netko drugi. „Možda je to put bez povratka?“ rekla je Lara i ispričala nam priču o besmrtnoj šumskoj nimfi koja je nestala bestragom. Odjednom sam shvatila da sam prekoračila ovlasti školskog radnika i da je moja odgovornost za tu djecu nesavjesnim razmišljanjem dovedena u opasnost. Osjetila sam drhtaj u želucu i opet se vratio onaj glupi osjećaj nemoći pred medvjedom. „Djeco ušli smo na stazu koja nije bila obilježena niti jednom oznakom. Mislim da bi se trebali vratiti nazad!“ Ako su i osjećali bojazan u svojim srcima, željeli su je prikriti hrabro odbijajući moj prijedlog. Da ne bi izazvala preveliko negodovanje predložila sam im da se odmorimo, okrijepimo, pojedemo sendviče i u miru razmislimo. Lara je opet bila ta koja je prva iznijela svoje zamisli, „Profesorice, već kad se zaustavljamo onda barem skrenimo s ovoga puta i pronađimo osunčano mjesto za odmor?!“ Svi su prihvatili njenu ideju pa i ja. Presijecali smo put kroz šumu i pratili sunčev odsjaj. Perica je mudro predložio da baca mrvice kruha za nama. Smijali smo se njegovim dosjetkama osjećajući se kao Indiana Jones u nekoj suludoj avanturi. I zaista nakon nekog vremena pred nama se stvorilo malo jezerce, obasjano suncem. Toliko maleno da vjerojatno nije bilo ucrtano ni u jednoj zemljopisnoj karti. Veselje koje nas obuzelo vratilo nam široki osmjeh na usnama. „Djeco prepoznajete li ovo stablo što se uzdiglo nad jezercem?“ Svi smo gledali u taj prekrasan endem visok pedesetak metara koji se svojim širokim granama koje su se uzdizale u piramidu, poput pauna šepurio pred nama. „To je bor!“ rekla je veselo Lara. Ali koji bor? Kako se zove taj bor?, upitala sam ih. „Novogodišnji!“ odgovorio je Perica dok su svi ostali prasnuli u smijeh, a i ja s njima. „Djeco ovo je omorika, stablo koje raste samo na urođenim mjestima! Ona je samo jedna od deset vrsti koje rastu unutar porodice Pinaceae – borovke. Nitko od njih nikada nije čuo za nju. Za jelu, smreku i bor čuli su svi, ali za omoriku nitko od njih. Rado su istraživali raznolikost omorike razgledavajući njene uske, duge, ljubičasto smeđe češere a onda su se raštrkali oko vode bacajući svoje ruksake i polu umorna tijela na svježu, tamnozelenu travu koja ga okruživala. Legla sam u hladovinu podno omorike. Tako opuštenu preplavio me je umor kojem sam se u potpunosti predala upijajući opojni miris predivnog drveta. Razmišljala sam kako ovo drvo imenom ženskog roda ispušta miris svojstven muškom rodu. U tim mislima utonula sam u lagani polusan. Nestali su svi zvukovi koji su me okruživali a visoko nad sobom gledala sam u omoriku koja se pretvorila u nimfu. Bila je prekrasna, vitka i visoka. Na njenim raširenim vitkim rukama rasula se crvenkasto smeđa, svilena kosa. Njene velike, okrugle oči boje neba zadržavale su se na mojem pogledu. Ugledala sam tugu u njenim očima a onda osjetila toplu kapljicu nimfine srebrnaste suze koja mi pala na čelo. Njena suza preplavila me je cijelu. Odjednom sam osjetila da se nalazim u jezeru. Lebdjela sam u jezeru njenih suza sve dok me nije zahvatio vir koji me odvukao na samo dno jezera. Cijelo dno bilo je prekriveno nimfinim plavim češerima. U središtu jezera spazila sam prazan krug. Zakoračila sam prema njemu i osjetila magnetnu privlačnost koja me odnosi. Odjednom, iza mene stvorila se velika polukružna brana koja me dijelila od najtamnije šume na svijetu. Ispred mene stajalo je stablo čije je deblo bilo izrezbareno u prekrasno nimfino tijelo. Pogledala sam prema raširenim granama a na njima je sjedio Pan. Polučovjek, polujarac, polubog, gledao me zabezeknuto, poluotvorenih usta.Primijetila sam u njegovoj gustoj, rudlavoj kosi vijenac od češera kojeg su držala dva kozja roga. Njegova mišićava prsa bila su uspravna dok se je rukama oslonio na nimfine raširene ruke, ustvari majstorski izrezbarene grane. Uočila sam guste dlakave natkoljenice i uske ogoljele listove čija su stopala imala oblik kopita. „Nema greške, ovo je zaista Pan!“ Voljela sam to malo čudovište iz mitova. „Pane, gdje sam to ja?, upitala sam ga. Tek onda shvatila sam da je Pan vidno iznenađen mojim prisutstvom. Moj glas ga je trgnuo i u trenu skočio je s grane i stajao pored mene. Bio me viši za cijelu glavu. Kruna od češera se je pomaknula i tek tada primijetila sam male jarčeve uši. Izgledao je smiješno s dugom kozjom bradicom koja je njegovu uskom licu davala vragolast izraz. U mukloj tišini tamne šume nije se ništa pomicalo. Sve je bilo nek
ako avetno mirno pa čak i Pan koji me trgnuo svojim pokretom ruke, prinoseći usnama frulu. Nisam ga se bojala. Opčinjena ljepotom koja je izlazila iz frule počela sam se lagano ljuljati u tom zanosnom ritmu sve dok nisam pomislila da me Pan svojom melodijom priprema za čin ljubavi s njime. Pomisao na jarca koji me zaskočio, stvorio je u meni paničan strah. „NEEEEE!!!!!“ vrisnula sam. „Profesorice! Profesorice! Nečije ruke su prestrašeno drmale moja ramena. Otvorila sam oči i ugledala Pericu koji je uzbuđeno vikao: „Divokoza je projurila pokraj nas!“ Pogledala sam u prestrašenu djecu a onda pod dojmom omorike, usnulog sna i divokoze ispričala im priču o polučovijeku, polujarcu, Panu, pred kojim se šumska nimfa od paničnog straha pretvorila u omoriku. Gledali su me svojim začuđenim očima, širom otvorenih usta. Da, baš kao i Vi. Znala sam da je vrijeme za povratak.
tu a neke u brezi. Te šumske nimfe za razliku od ostalih nimfi bile su besmrtne a njihova najdraža zabava bio je lov. Bez obzira na pripadnost drvetu ili vrsti podneblja sve su bile prekrasne mlade žene. Nismo ni osjetili da smo već poprilično odmaknuli od polovine puta. Larine priče bile su zanosne pa su se na nju dovezivala i ostala djeca. U jednom trenutku Ivan je spazio da se neke krošnje stabala koje su stajale sa strane puta spajaju u prekrasan polukružni svod koji se uzdiže skroz u visinu. Svi smo u trenutku poželjeli isto. „Profesorice! Profesorice! Molim Vas skrenimo s puta i hodajmo stazom koju čine ove prekrasne polukružne volte zagrljenih krošnji!“ Nije me trebalo nagovarati i sama sam pomislila isto. Spuštali smo se strminom koja nas pratila uzduž ivica puta a prekrivač nad nama postajao je sve viši i sve gušći. Još uvijek kroz razigrano lišće dotaknula bi nas pokoja sunčeva zraka i mogli smo gledati u bijele nebeske oblake koji su se lijeno razvalili nebeskom posteljom. Opčinjeni moćima šume koja nas okruživala divili smo joj se i osjećali lagano uzbuđenje. „Profesorice šta ako naiđemo na medvjeda?“ upitao me je netko od njih. „Djeco, medvjed je isti kao i mi. Ako se mi njega bojimo, znači da se i on nas jednako tako boji. Zbog toga pričajte glasno, veselite se, vičite, pjevajte, nismo u školi a medvjed će vas čuti na vrijeme, prestrašiti se i pobjeći glavom bez obzira.“ Izgovorila sam tu rečenicu i osjećala se laganom kao listić koji je vijorio u svom posljednjem plesu na putu prema tlu. Napokon, nestala je moja fobija od medvjeda. „Uspjela sam!“ pomislila sam u sebi koračajući šuštavim lišćem koje nam pokazivalo put kojim hodamo. Lišće je na pojedinim mjestima bivalo sve gušće i gazeći ga ušli smo ispod guste volte zaljubljenih hrastova. Prizor je bio nevjerojatan. Uski put od jedva metar udaljenosti od jednog do drugog stabla uzdizao se je u visinu okružen vojskom hrastova čije su se krošnje toliko isprepletale da su zaklanjale proboj svim sunčevim zrakama koje su se svim silama borile osušiti svaki najviši sloj krošnjina lišća ne bi li ga razrijedile. Uzalud! Hrast je bio star i mudar koliko i sunce i nije se dao predati. Osjećali smo napetost te borbe u vlastitim srcima. Počeli smo maštati o čudnim događajima ovoga mjesta. Netko je rekao, „Što ako je ovo put kojeg smo mi prvi otkrili?“ „Znači da možemo naići i na opasnosti?“ rekao je netko drugi. „Možda je to put bez povratka?“ rekla je Lara i ispričala nam priču o besmrtnoj šumskoj nimfi koja je nestala bestragom. Odjednom sam shvatila da sam prekoračila ovlasti školskog radnika i da je moja odgovornost za tu djecu nesavjesnim razmišljanjem dovedena u opasnost. Osjetila sam drhtaj u želucu i opet se vratio onaj glupi osjećaj nemoći pred medvjedom. „Djeco ušli smo na stazu koja nije bila obilježena niti jednom oznakom. Mislim da bi se trebali vratiti nazad!“ Ako su i osjećali bojazan u svojim srcima, željeli su je prikriti hrabro odbijajući moj prijedlog. Da ne bi izazvala preveliko negodovanje predložila sam im da se odmorimo, okrijepimo, pojedemo sendviče i u miru razmislimo. Lara je opet bila ta koja je prva iznijela svoje zamisli, „Profesorice, već kad se zaustavljamo onda barem skrenimo s ovoga puta i pronađimo osunčano mjesto za odmor?!“ Svi su prihvatili njenu ideju pa i ja. Presijecali smo put kroz šumu i pratili sunčev odsjaj. Perica je mudro predložio da baca mrvice kruha za nama. Smijali smo se njegovim dosjetkama osjećajući se kao Indiana Jones u nekoj suludoj avanturi. I zaista nakon nekog vremena pred nama se stvorilo malo jezerce, obasjano suncem. Toliko maleno da vjerojatno nije bilo ucrtano ni u jednoj zemljopisnoj karti. Veselje koje nas obuzelo vratilo nam široki osmjeh na usnama. „Djeco prepoznajete li ovo stablo što se uzdiglo nad jezercem?“ Svi smo gledali u taj prekrasan endem visok pedesetak metara koji se svojim širokim granama koje su se uzdizale u piramidu, poput pauna šepurio pred nama. „To je bor!“ rekla je veselo Lara. Ali koji bor? Kako se zove taj bor?, upitala sam ih. „Novogodišnji!“ odgovorio je Perica dok su svi ostali prasnuli u smijeh, a i ja s njima. „Djeco ovo je omorika, stablo koje raste samo na urođenim mjestima! Ona je samo jedna od deset vrsti koje rastu unutar porodice Pinaceae – borovke. Nitko od njih nikada nije čuo za nju. Za jelu, smreku i bor čuli su svi, ali za omoriku nitko od njih. Rado su istraživali raznolikost omorike razgledavajući njene uske, duge, ljubičasto smeđe češere a onda su se raštrkali oko vode bacajući svoje ruksake i polu umorna tijela na svježu, tamnozelenu travu koja ga okruživala. Legla sam u hladovinu podno omorike. Tako opuštenu preplavio me je umor kojem sam se u potpunosti predala upijajući opojni miris predivnog drveta. Razmišljala sam kako ovo drvo imenom ženskog roda ispušta miris svojstven muškom rodu. U tim mislima utonula sam u lagani polusan. Nestali su svi zvukovi koji su me okruživali a visoko nad sobom gledala sam u omoriku koja se pretvorila u nimfu. Bila je prekrasna, vitka i visoka. Na njenim raširenim vitkim rukama rasula se crvenkasto smeđa, svilena kosa. Njene velike, okrugle oči boje neba zadržavale su se na mojem pogledu. Ugledala sam tugu u njenim očima a onda osjetila toplu kapljicu nimfine srebrnaste suze koja mi pala na čelo. Njena suza preplavila me je cijelu. Odjednom sam osjetila da se nalazim u jezeru. Lebdjela sam u jezeru njenih suza sve dok me nije zahvatio vir koji me odvukao na samo dno jezera. Cijelo dno bilo je prekriveno nimfinim plavim češerima. U središtu jezera spazila sam prazan krug. Zakoračila sam prema njemu i osjetila magnetnu privlačnost koja me odnosi. Odjednom, iza mene stvorila se velika polukružna brana koja me dijelila od najtamnije šume na svijetu. Ispred mene stajalo je stablo čije je deblo bilo izrezbareno u prekrasno nimfino tijelo. Pogledala sam prema raširenim granama a na njima je sjedio Pan. Polučovjek, polujarac, polubog, gledao me zabezeknuto, poluotvorenih usta.Primijetila sam u njegovoj gustoj, rudlavoj kosi vijenac od češera kojeg su držala dva kozja roga. Njegova mišićava prsa bila su uspravna dok se je rukama oslonio na nimfine raširene ruke, ustvari majstorski izrezbarene grane. Uočila sam guste dlakave natkoljenice i uske ogoljele listove čija su stopala imala oblik kopita. „Nema greške, ovo je zaista Pan!“ Voljela sam to malo čudovište iz mitova. „Pane, gdje sam to ja?, upitala sam ga. Tek onda shvatila sam da je Pan vidno iznenađen mojim prisutstvom. Moj glas ga je trgnuo i u trenu skočio je s grane i stajao pored mene. Bio me viši za cijelu glavu. Kruna od češera se je pomaknula i tek tada primijetila sam male jarčeve uši. Izgledao je smiješno s dugom kozjom bradicom koja je njegovu uskom licu davala vragolast izraz. U mukloj tišini tamne šume nije se ništa pomicalo. Sve je bilo nek
ako avetno mirno pa čak i Pan koji me trgnuo svojim pokretom ruke, prinoseći usnama frulu. Nisam ga se bojala. Opčinjena ljepotom koja je izlazila iz frule počela sam se lagano ljuljati u tom zanosnom ritmu sve dok nisam pomislila da me Pan svojom melodijom priprema za čin ljubavi s njime. Pomisao na jarca koji me zaskočio, stvorio je u meni paničan strah. „NEEEEE!!!!!“ vrisnula sam. „Profesorice! Profesorice! Nečije ruke su prestrašeno drmale moja ramena. Otvorila sam oči i ugledala Pericu koji je uzbuđeno vikao: „Divokoza je projurila pokraj nas!“ Pogledala sam u prestrašenu djecu a onda pod dojmom omorike, usnulog sna i divokoze ispričala im priču o polučovijeku, polujarcu, Panu, pred kojim se šumska nimfa od paničnog straha pretvorila u omoriku. Gledali su me svojim začuđenim očima, širom otvorenih usta. Da, baš kao i Vi. Znala sam da je vrijeme za povratak.
1 komentar:
Satir (Pan) ostavlja Ti melodiju sa svoje frule.
Objavi komentar