Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava-Priča I o Val i Džointu

Val je jutros prekopala sve ormariće u kupaoni. Tražila je ukosnicu koju je nosila samo u posebnim prilikama. Čuvala je uvijek u najskrovitijim mjestima stana ali nikada dovoljno skrovitim da ih Džoni ne bi otkrio. Zbog toga uvijek je mijenjala tajno mjesto i zato se nikako nije mogla sjetiti gdje ju je odložila zadnji puta. Bila je to ukosnica rađena točno po njenim nacrtima. Izvlačila bi je samo kada je osjećala da bi se moglo dogodit nešto nepredviđeno. A jutros se dogodilo baš to. Čula je Džonija kako se mota po sobi. Još uvijek pospanoj nije joj se dalo pričati. Lagano je otvorila oči i ugledala ga kako stoji na stolici i nešto traži na vrhu garderobnog ormara. Promeškoljila se, a on se je naglo trgnuo pogledavši je. Lagano je sišao sa stolice i pažljivo poput lopova odnio je na svoje mjesto dok ga je ona pratila pogledom. Čim je izašao iz stana zaključavši vrata za sobom Val se je ustala i najprije otišla u špajzu po male stepenice. Prvo što je ugledala bio je oblak prašine koji je prekrio svu površinu ormara. Džoni je stalno nagovarao da uzmu mladu kućnu pomoćnicu ali Val je znala da sve njegove želje imaju i razlog više od onog koji je navodio, i zbog toga je uporno odbijala tu pomisao. Gledajući taj bijeli pokrivač pomisli da je ipak bio u pravu. A onda na samom kraju ormara ugleda malu knjižicu. Ispruži ruku i dohvati je. „Gle, gle, bankovna knjižica!“ otvori je i ispusti glasni uzvik, „ Jeeboteee!“ . Bilo je tu dovoljno novaca za sve one tajne želje koje su joj se vrtjele po glavi. Samo kako doći do njega. Nema opunomoćenika. Grozničavo je razmišljala i u trenu dosjeti se ukosnice.

Džoni je sjedio na svojoj omiljenoj terasi, tu u blizini, upijajući slova iz omiljenog dnevnog tiska u trenu osjeti nelagodu. „Nije valjda ona blentača opet nešto zakuhala?“, pomisli. Svašta je on naviknuo doživjeti od Val i njenih fiks ideja, a vezanost je bila toliko prisutna da bi se mogla proučavat kao školski primjer telepatije. Znao je da se nešto događa, ali nije mogao niti naslutiti u kolikoj je mjeri ovaj puta glupost isplivala na površinu. Bio je svjestan prebacivanja krivnje samo na njega, jer Val, kao uostalom i sve žene, nije bila ni malo kriva što su sve te dobre godine odlepršale u vjetar.
Iste misli morile su i Val: „Nije valjda ona budala opet nešto zakuhao? I da hoće ne može više nego šta je! Kriv je za sve, a sada još i tajni račun. Dosta mi je njegovih muljanja!“ To jutro kava joj nije bila na pameti. Po glavi joj se vrtjela cifra iz bankovne knjižice i ukosnica koju je upravo pronašla u dnu zimske čizme. Nije voljela crninu, ali to jutro Val je ne sebe navukla sve crno.
Stajala je među agresivnim babama koje su se gurale u autobuse. Nikada nije mogla razumjeti te babetine koje su se naguravale gdje god bi stigle, sve su imale istu bolest „Sindrom štafeta.“
„Dvojka“ se zaustavila na autobusnoj stanici i Val sigurna koraka uđe u nju. „Dobar dan, ja presjedam!“, i pod nos šoferu gurane davno iskorištenu kartu a ovaj siguran u njenu ljubaznu pojavu nasmiješi se gledajući kartu u njenim očima.
Na sljedećoj stanici u autobus je ušao kontrolor ali Val ga nije prepoznala, ne zato što je na sebi umjesto plavog sakoa imao dugačak crni frak već zbog misli koje joj nisu izlazile iz glave. Iznenadila se kada je banuo pred nju i upitao je kartu na pregled. Začuđeno ga promatrala jer tako dug i šiljasti nos zaista je bilo nemoguće vidjeti.
„Oprostite, ali tko ste vi?“ upita ga Val.
„Kontrolor Autotroleja!“ odgovori on.
U blagotelećem pogledu kojim ju je mjerio Val prepozna „bakulu“. Zaista je on, pomisli u sebi. Ipak je ona žena u godinama i bilo bi nedolično da je baš u tom činu švercanja tko od putnika prepozna. Pomislila je u sebi ako uspije u svom naumu ovo je zadnji puta da se vozi gradskim autobusom.
Sa stilom dame prebaci nogu preko noge i elegantnim pokretom dohvati patent torbice. Pogleda u čovjeka koji je gledao pravocrtno.
„Gospodine, ali vi niste bakula.! Vi ste pingvin!“
Ukočeno je gledao u nju dok su se neki ljudi u autobusu počeli smijati a neki čak i povikivati, „Vi ste pingvin!“ Odjednom šofer naglo zakoči i svi popadaše po podu osim pingvina. Nastao je tajac. U tom trenutku kontrolor progovori:
„Da ja sam pingvin a vi ste foke!“ i počne raditi male pingvinske korake gurajući stopalima foke.
Ljudi su se počeli svađati, psovati, gurati i napadati pingvina dok se Val kroz njih probijala do srednjih vrata za izlaz. Hodala je Korzom put banke pjevušeći u sebi, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“

Džoni je slušao razgovor ljudi koji su sjedili za stolom odmah iza njega. Nije on volio slušati tuđe razgovore ali pažnju mu je privukao tanki piskavi glas, „Znaš malo mi je neugodno, nisam se izdepilirala. Za tebe želim izgledati savršeno!“ To nikako nije mogao prepustiti. Ipak je on muškarac koji voli paljevine. Njemu to s depilacijom ne bi smetalo. On voli prirodu. Zbog toga ga je iznenadio grubi glas muškarca koji je rekao,“ Znala si da ćemo se naći pa zašto to nisi učinila?“ Nastao je tajac. Zagolicana Džonijeva mašta nije mu dala mira pa se on lagano podigne sa stolice kao da mu je nešto palo pod nju i pogleda u ljude iza sebe. Iznenadi se kad između dvoje ljudi ne prepozna ženu. „Opet sam se zajebao!“ pomisli i sjedne nazad za stol. Iako se iz pepeljare na stolu još uvijek dimila zagašena cigareta Džoni zavuče ruku u džep traperica i izvadi kućni upaljač za šporet na plin. Prije par mjeseci odlučio je kupiti tu grdosiju jer je znao da mu takav upaljač nitko neće maznuti. Lagano podigne ruku iznad ramena držeći u njoj crvenu ručku upaljača i klikne ga. Odjednom ponovno čuje ženski, histerični, piskavi glas iza sebe, „Upomoć!!!“ Podigne se sa stolice, pogleda iza i ugleda muškarca kojemu gori plamen u kosi i drugog muškarca koji uspaničeno poskakuje oko njega.
„Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“, zapjeva i krene prema Korzu. Odlučio je podići veću količinu novaca pa iznenaditi Val jednim malim putovanjem na Antarktik. Ali sva njegova iznenađenja imala su i drugu stranu priče. Antarktik mu je baš zbog te druge strane iznenađenja nekako najviše odgovarao.

Nije se iznenadila što je Džoni izabrao stranu banku. Zastala je samo na tren, toliko da udahne zrak dublje nego inače. Val je žena koju ništa ne može iznenaditi. Kada bi se to i dogodilo ona bi se vrlo brzo prilagodila situaciji okrećući je u svoju korist. Njen životni put vodio je od krajnosti do krajnosti, možda baš zbog toga Val nikada nije gubila kontrolu nad sobom, a ni nad Džonijem. Događaji koji bi u ljudima izazivali nevjericu njoj su ponekad bili najnormalniji događaji, pa tako i ovaj naum kojeg je odlučila sprovesti.
„Dobar dan!“ progovori ulazeći u malu poslovnicu.
Dok joj je ljubazna bankovna činovnica sa prvog stola do vrata odgovarala na pozdrav Val je snimala sve oko sebe pa odlučila krenuti ravno u dio odvojen pregradom, najvjerojatnije namijenjen posebnim klijentima. Ugledavši plavušu koja joj treptajući očima govori „Izvolite sjesti!“ a na čijoj glavi je stajala ukosnica s velikom roza mašnom, Val zaključi da je dobro odabrala. Sjela je i gledala u činovnicu preko puta nje koja na sebi nije imala činovničku uniformu već usku bijelu čipkastu košuljicu čiji je dekolte bio previše izražen, možda zbog problema s grudima jer očito je bilo da činovnica prelazi sve standarde konfekcijskih brojeva za taj dio tijela. Žena je po njenoj prosudbi bila u srednjim tridesetim godinama. Dovoljno za liječenje frustracija, pomisli Val.
„Znate gospodična u mojoj obitelji dogodilo se nešto strašno. Moj suprug je bio Vaš klijent.“ I pruži joj u ruke njegovu bankovnu knjižicu, svoju osobnu kartu i vjenčani list. Žena otvori knjižicu i prepozna ima Džonija Zgubidana koji je bio jedan od najradije viđenih klijenata u banci. Svojim šarmom opčinio bi svaku od njih, a mančama koje je ostavljao mogao ih je i kupiti samo da je to htio. „Nije mu se valjda nešto dogodilo? Kaže činovnica vidno uznemirena. Val je neko vrijeme šutjela ne bi li njena priča dobila na težini a onda progovori tiho i skrušeno s licem prekrivenim tugom, „Mislila sam da ste čuli.“ Izvadi iz kose ukosnicu trljajući je u rukama kao izgubljena žena koja ne zna šta će sama sa sobom, pa se nagne prema činovnici kao da će joj nešto došaptati i iz svoje ukosnice jednim pokretom prsta ispusti prašinu namijenjenu za plakanje. „Umro je!“ kaže Val i vrati se u prvobitan položaj. Vidno iznenađena plavuša osjeti suze koje joj klize niz lice i sugestijom svojstvenom plavušama rasplače se. Veliki, plastificirani nokti ometali su je u brisanju suza pa Val iz torbe izvadi maramicu koja je mirisala njegovim mirisom i pruži je ženi govoreći joj, „Ovo je njegova maramica, uzmite je!“ Dok je žena brisala suze koje su klizile niz obraz poput vodopada, Val progovori „Jako Vas je cijenio!“ Da bi se znao igrati osjećajima čovjek je trebao biti veliki umjetnik i Val je to znala. Bila je potpuno staložena i precizno je birala svaku izgovorenu riječ. Znala je da mozak žene koja radi s novcem može reagirati pozitivno samo na dvije stvari, dobar sex i lovu. Džoni joj je mogao pružiti i jedno i drugo, ali ona ne, i zato progovori, „Nije stigao opunomoćiti me, a ni Vas nagraditi, a to je želio više od ičega.“ Želio me nagraditi? Upita plavuša.
„Gospodična, želio je 10% iznosa pokloniti Vama! Zbog toga smo se posvađali.“
Čim više je Val pričala o tragičnoj sudbini Džonija žena je sve više jecala.
„Gospodična“, Val je namjerno oslovljavala imenom koje joj već odavno nije pripadalo, „znate u ovom teškom trenutku ne mogu ga mirna srca otpratiti na drugi svijet ako ne ispunim njegovu želju. Da li je to moguće?“
Činovnica je gledala tupa pogleda iza kojeg se naslućivala ogromna praznina, ništavilo. Ništavilo kroz koje je navirala bujica suza.
Nesigurna u ono što je čula ona ponovi „Želju!?“.
„Ako nekako otvorimo punomoć, samo Vi i ja, nitko drugi to nikada ne bi saznao?“ šaputala je Val, dovoljno glasno da je čuje.
Te riječi djelovale su na činovnicu prilično smirujuće. Obrisala je Džonijevom maramicom suze i progovorila „Zaista!?“
Sav taj događaj tekao je upravo onako kako je Val zamislila sve do trenutka kada je u očima žene ugledala zaprepaštenje. Gledala je iza Val, očiju raširenih i otvorenih usta da se Val učinilo kao da se naglo guši. Okrene se i ugleda iza sebe Džonija smrtno ozbiljna kako ih radoznalo promatra. Ukipljena činovnica nije se ni pomaknula dok se Val podigla sa stolice, prišla Džoniju, pomilovala mu obraz s rukom u kojoj je još uvijek stajala neistrošena ukosnica i rekla mu, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“ Sasula mu u lice mrvicu prašine i izašla na ulicu.
Osjećala se je jako dobro. Sva ova jutarnja događanja bila su toliko ugodna za njenu dušu da je s nekom posebnom lakoćom koračala ulicom. Skinula je sa sebe crni sako i ostala u bijeloj majici bez rukava usko pripijenoj uz tijelo, na čijoj prednjoj strani je bio iscrtan pingvin s cigarom u ustima, a ispod njega crnim slovima ispisan natpis, „Nikad se ne mogu dovoljno napušiti!“
Smiješio se pingvin sa majice baš kao i Val, samo je Džoni sa suzama u očima podizao sav novac sa računa svijestan činjenice da više ne pripada samo njemu.