10. velj 2009.

PSIHODELIJA ( priča za odrasle)


Sve je započelo kada je moje Ja, sve ono što je činilo moju sreću i moju tugu, počeo napadati nevidljivi neprijatelj.
Polako i neprimjetno unosio je razdor u cjelo moje biće. Njegovu klopku nisam primjetila na vrijeme, pa sam lako upala u nju. Kada sam shvatila Nevidljivi je već uzeo maha. Nije bilo izbora. Iako je on bio u velikoj prednosti morala sam zasukati rukave i boriti se.
Da bi lakše došao do cilja najprije je napao Razum, a ja to nisam odmah primjetila. Razum je bio veliki naivac, a Nevidljivi mu je na zlatnim pladnjevima servirao zatrovane kolačiće i tako mu malo pomalo trovao misli.
Tek kada je Razum počeo osjećati mučninu i vrtoglavice, shvatio je da ga Nevidljivi želi pretvoriti u njegovog najvećeg neprijatelja Ludilo.
Teško mu je bilo boriti se s Nevidljivim i usput izbacivati sav taj otrov koji je progutao. Pomagao mu je Bjes koji je izletio iz srca, ali to nije bilo dovoljno.
Pozvao je u pomoć vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu. Ona ga je svojim sugestijama ohrabrivljala i vraćala vjeru u dobro. Stalno mu je govorila: ''Izdrži, izdrži, poslije kiše sunce sja, i nakon ovog nevrjemena doći će opet lijepo vrijeme. Izdrži, izdrži..'' Razum je htio vjerovati Nadi ali onda je Nevidljivi zaskočio njegovu sjenu Savjest, a ona onako smotana kakva je, lako se u rukama Nevidljivog pretvorila u Nesavjest.
To je bio najteži poraz.
Nesavjest je nemilosrdno gazila sve pred sobom, i bila je Nevidljivom put do cilja. Ona je ubojica i sreće i tuge koje su inače suparnice, ali ovoga puta zagrljene su se tresle u srcu koje je samo po sebi drhtalo od straha.
U tom nemilosrdnom trenutku Ponos, koji je bio skriven i gledao sve sa strane, bez daha je dotrčao u pomoć Razumu. Znao je, ako Razum izgubi bitku, skupa s njime nestat će i on. Ponos je bio poznat po svom kočeperenju. Nalikovao je pijetlu koji je uvijek morao biti u centru pažnje, pun sebe.
Njegovu nepokolebljivost Nevidljivi je mogao slomiti u trenu, samo da dođe do cilja i on je to znao. Osnažen time, jer nema šta izgubiti, Ponos je hrabro iščupao Nesavjest iz ruku Nevidljivog, pretvorio je u Savjest, i vratio Razumu koji je bio prilično oslabljen.
Od te snažne bitke ''Ona'' je osijećala groznicu, praćenu visokom temperaturom. Znala je da Nevidljivi želi nju. Znala je da su mnoge njene srodnice pale u njegove ruke, i kasnije skupa s onima koje su mu pobjegle lutale izgubljene svijetom. Znala je da mora ostati tu i čekati. Ne smije pobjeći jer on to u konačnici i želi.
Vjerovala je da će Razum, Savjest i Nada, uz pomoć Ponosa otjerati Nevidljivog, jer oni su jedino oružje kojim se on može razoružati. Uz njihovu pomoć ona će opstati i ponovno nesebično davati sve one ljepote koje se u njoj rađaju. Do nje kao i do svih njenih srodnica teško se dolazi. One su nježne, krhke i osvijetljene, iako je njena svjetlost prilično oslabila. One su naša unutarnja Sunca.
Kada je Ponos vratio Savjest Razumu, i kada je Nada uvjerila Razum da se zbog jedne izgubljene bitke ne gubi cjelo carstvo, shvatila sam da Nevidljivi želi samo nju, baš nju moju Dušu. Kasnije sam bila sretna što sam uopće shvatila što on želi. Mnogi napadnuti nisu uspjeli otkriti njegov cilj sve dok im nije bilo kasno. Nevidljivi bi uzeo svoj plijen, i na mjesto njega ostavio
sjeme zvano Zloba. Onima koji su ostali bez Duše, Zloba nije dala da pričaju o tome, jer je željela da je i drugi izgube i prepuste njoj to počasno mjesto.
Znam da postoje neka bića kojima je Nevidljivi ranio Dušu, uzeo najmilije iz nje, ali nije uspio oteti nju. Takve Duše su svjetlije od svih drugih, iako njihove rane nikada ne zacjeljuju. One su svjetlost u tami. One su utjeha. One su za inat Nevidljivom još veće, još toplije, još nježnije.
Možda je i moj omiljeni pjesnik imao ranjenu dušu kada je napisao...
''........duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći, plačimo, plačimo u tišini, umrimo ,umrimo u samoći...''
Meni je moja duša na kraju zahvalila. Znam to jer osjetim njenu toplinu oko sebe. Zamolila me da je ubuduće ne gledam samo iznutra, već i izvana. Gledajući je izvana opasnost primjetim prije nego joj se približi. Ona uvijek vreba, ali važno je ne dozvoliti da postane prijetnja.
Ovo se, vjerujem, događa mnogima, iako malo Vas priča o tome.
Ako ne vjerujete, pustite svoju Dušu da gleda Vašim očima, pokazati će Vam mnoge izgubljene Duše , a ako ste baš Vi izgubili Dušu pozovite vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu, sigurna sam da će Vam pomoći u potrazi.
''Nema ljepše nade od one šta je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol''
Ivan Cankar
''Nisu sve istine za sve ljude.''

3 komentara:

brodjanka kaže...

,nisam ovih dana stigla uopće uključiti pošteno komp,ali zato sam sad sa guštom pročitala ovaj post!!Bila to samo priča iz glave ili nešto što si osjetila na svoj koži,svakako je jezgrovito i točno prezentirana..kod mene u Slavoniji bi rekli:ma točno u bobu(bob zrna)!!Malo pričamo o svojim previranjima,valjda ih se sramimo...!!Veliki pozdrav ti šaljem!

bubimir kaže...

Psiho me podjelija.Osta san posran od ovako dobre priče, a čudi me da je nisan do sada već pročita. Tolko si me zbunila sa svim tim dekorima i srceparajućim postovima da više ni ja
ne pišem normalno, već sve nešto cmok, cmok.. Pusti psihououo da spava i piši i dalje baladice, životne, ljubavne, djetinje...To svi volimo,jer to smo izgubili..jezik, bubimir

Pink_Mamba kaže...

hahaha..ovaj bubimirko zbilja zna nasmijati..psihodelija je prava..mi volimo i tvoje baladice ali i psihozu pa samo nastavi luditi bimbi moja mala:) pusicko