priče

Šareni svijet malog cirkusanta

2011-12-05T17:22:00.001+01:00

O! Ooo! Oooooo! Kakav bih ja bio Sveti Nikola kada ne bi ovom malom ljudskom medvjediću u čizmicu stavio jednu malu pričicu!

U jednoj maloj zgradi, iza jednih malih vrata, ima jedan mali stan u kojemu živi jedna mala beba. U tom malom stanu sve je šareno. Šareni zidovi, šareni kreveti, šareni ormari, šareni jastuci, šareno posuđe. U šarenom dnevnom boravku veliki je ekran neke velike televizije, a iz ekrana po cijele dane izlaze najšarenije slike šarenih medvjedića, pingvina, puževa, mrava, dječice, ptičica, na prekrasnim žarko zelenim livadama, najplaviji oblaci, najžuće sunce, najšarenije cvijeće, teku tu i najplavije rijeke i sve je u tom šarenom svijetu najšarenije baš kao i u malom stanu. Malom bebaču koji još ni sjediti nije naučio lijep je taj šareni svijet, i lijepi su mu osmjesi majke, i lijepi su mu osmjesi očevi, i lijepi su mu svi veseli ljudi koji dolaze u njegov mali stan. Možda zbog svega toga ili tko zna zbog čega njegovo ozareno lice čudesno je. Sjaji se poput sunašca.
Dječak se zove Antonio.
„Di si Antonioooo?“ zove ga mama a on se nasmiješi od uha do uha, a vesele mu plave oči zatitraju, a rukice zaigraju, a nogice poskoče. Htio bi dotrčati svojoj mami u zagrljaj ali ne zna kako. Ni sjediti još ne zna čvrsto. Možda će sutra već moći, ako ne sutra preksutra ili zapreksutra. Lijepo mu je čak i kada leži u svom malom dječjem vrtiću, na jastučiću malom sasvim sličnom mjesecu mladom.
Njegove razigrane ručice hvataju šarene igračke, a nožice nestašno udaraju u šareni bubanj kojemu sa jedne strane svijetli i svira sunce, a sa druge strane trube trube. A šuškalice-šuške guraju se po vrtiću ne bi li došle čim bliže njegovim ručicama. Svaka od njih silno želi pokazati tom malom veselom stvoru svoje umijeće.
Crvena hobotnica koja je godinama ležala u sanduku s igračkama, još od kada je tata od Antonia bio beba, jedva je dočekala svoj ponovni nastup i gura se najviše od svih drugih šuškalica, a veća je i jača od svih. Između njezinih crvenih krakova šarene se tri mala okrugla kotača po kojima hobotnica klizi i brža je od svih. Mali, svijetložuti rak šuškalica i rozoplavi Hipo šuškalica sklanjaju se pred crvenom hobotnicom, najstarijom od svih igračaka u kući.
Samo se šuškalica zelenoplavanarančasta, sa velikim narančastim očima, može spriječiti staroj hobotnici na putu do Antonievih ručica, jer velike oči su jednako stare i mudre kao i hobotnica.
One u njegovim rukama veselo kolutaju očima i šuškaju namigujući mu sve dok ih ne stavi u usta i tada šuškalica spokojno sklopi velike oči uživajući u djetetovim poljupcima.
Najtužnija od svih šuškalica je mala žuta žirafa. Sjeća se s tugom dana kada se Antonio najviše od svih njoj veselio. Čuva u svome sjećanju djetetove osmjehe i svaki puta kada čuje njegov glas žirafa podigne svoju tužnu glavicu ne bi li uhvatila nježan djetetov pogled.
A lukavi mali zeko šuškalica umilio se djetetovoj majci pa preko nje često stiže u Antonieve ručice i s njime ide na sva putovanja.
Samo se žarko crvena šuškalica sa velikim žutim, šuškavim suncem ne takmiči sa drugima. Ona uvijek zadovoljno sjaji i sretna je.
Od silne ljubomore na te dosadne šuškalice mali psić Sveznalica sa klempavim plavim ušima i crvenom košuljicom na slova, svako toliko oglasi se svojim nježnim glasićem: „Ja sam tvoj prijatelj! Poškaklji me po trbuhu!“ Ponekad i zapjeva poneku pjesmicu ne bi li privukao pažnju na sebe, a kada ga Antonio dohvati od silnog uzbuđenja ne zna da li da priča ili se smije, ili pjeva, pa sve to radi odjednom.
Nježno plava kravica Šarkica sa narančastom njuškicom i jednim okom većim od drugoga, strpljivo leži pored djetetovih nogu i sva ta galama šuškalica, dosadni psić , bubanj, idu joj na živce. Ona najviše voli kada je djetetova majka uzme u svoje ruke i prinese Antoniu. Tada Šarkica započne svoj šareni teatar u kojemu uvijek razigranim glasom ponavljala jedno te isto. Nakloni se i reče: „Ja sam kravica Šarkica!“ pa zamaše u krug repom a dijete se široko osmjehne a ponekad i na sav glas nasmije njenom teatralnom nastupu. „Tvoja sam prijateljica!“ i onda svečano zamuče:“ Muuuu... Volim te Antonio!“ „I ja volim tebe!“ pomisli Antonio, „ ali ne znam kako ti to reći jer teško mi je izgovarati slova, jedva sam naučio reći DA, a mučio sam se jako, jako!“
Dok se igračke u vrtiću natječu za pažnjom djeteta u maloj sobici čiji su zidovi iscrtani nježnom majčinom rukom, skupilo se cijelo društvo velikih i malih plišavaca koji s nestrpljenjem čekaju vrijeme za djetetovo presvlačenje pelena. U toj maloj sobici na stolu za presvlačenje ispod slonića Damba sa jedne strane, Šiljota s druge strane i male barke koja plovi morem noseći dječicu s treće strane, presvlače se Antoniu pelene.
Oslikani zidovi učinili su sobicu veselom, a dolaskom Antonia vesela sobica pretvorila se je u cirkus. U tom cirkusu može se sresti najčudnijih bića na svijetu. Od cijele jedne farme malih životinjica naprsnjaka, do velikog smeđeg mede Medonje, smiješnog glavonje, svemirca Toj Toja. I pingvin Gvin Gvin stanuje u tom cirkusu i ludi telefon i auto za vožnju po vodi i Wini i mala stolica za ljuljanje i vesele žabice koje vise po zavjesama i sjede na jastucima i cijela jedna bebi džungla sa majmunom koji visi naglavačke u njoj. Zaista, ta sobica je pravi pravcat cirkus.
Najslavniju točku u njemu izvodi Antonio sa svojim fontanama. Kada ga majka stavi na stol za presvlačenje on uživa u društvu svojih veselih prijatelja, i svaki puta dočim mu skine pelene Antonio od sreće piški u zrak, ponekad na bok. Antonio je pun iznenađenja i nikada se ne zna gdje će usmjeriti mlaz fontane, i sve se igračke smiju njegovim nestašnim fontanama zajedno sa mamom.
Svemirac Toj Toj stigao je u sobicu prije nego se Antonio rodio. Od kada je napustio svoj planet i našao se na Zemlji prošao je kroz mnoge nevolje pa je odlučio pretvoriti se u igračku. To je bilo najsigurnije rješenje za njega. Nije bio lijep onako kako su ljudi naviknuli pa ga nitko nije želio kupiti. Onda ga je domišljati prodavač stavio u bubanj s igračkama za koje je trebalo ubaciti kovanicu od pet kuna, pa što dobiješ-dobiješ. I tako je Toj Toj stigao u sobicu. Nikome nije previše prirastao srcu jer je imao ogromnu, okruglu glavu sa ljubičastim ćelavim tjemenom i velike začuđene oči s uzdignutim i nakostriješenim obrvama, a tijelo usko i dugačko kao i dugačke ruke. Sjedio je na krevetu ispod prozora i gledao u nebo ne bi li ugledao trag koji će ga vratiti u svemir. Tamo daleko odakle je i došao.
Kada je Antonio stigao u sobicu za Toj Toja sve se je promijenilo. Napokon je ugledao nekoga tko mu sliči. Pomislio je čak da je Antonio stigao s njegove planete ali je još premali i ne zna se pretvoriti u igračku. Velike, začuđene oči djeteta budno su pratile svaki detalj u toj čudesnoj, veseloj sobici.
Toj Tojevo lice i ljubičasta ćelava glava privlačile su posebnu pažnju djeteta. Svaki puta kada bi ga ugledao Antonio bi se svemircu osmjehnuo. Činilo se kao da ga razumije i tako je Toj Toj dobio svog prvog prijatelja Zemljana.
Potaknuta nekim čudnim, neobjašnjivim porivom majka često uzima Toj Toja u ruke i umjesto njega glasom svemirca obraća se Antoniu: „ JA SAM TOJ TOJ STI GA O SAM IZ DA LE KO G SVE MI RA SA MO ZBOG TE BE AN TO NI O TI SI MOJ JE DI NI PRI JA TELJ!“ I onda majka približi Toj Toja djetetovom licu i oni se nježno dodiruju. Od njihove radosti sobicu ispuni neka toplina, sva se zažari i zaljuljala kao da joj se vrti u glavi.
Ljubav koju je osjećao prema Antoniu učinila je Toj Toja sretnim lutkom. Prestao je tugovati za svojom planetom i cijelo vrijeme razmišljao je kako da to sretno dijete učini još sretnijim.
Jedne noći dok su mama, tata i mali Antonio spavali Toj Toj je krenuo u akciju. Došao je u dnevni boravak i bacio oko na sve one šuškave šuškalice, gumene trubilice, psića Sveznalicu, knjigu Sveznalicu Svakojaku, loptu, bubanj Bubetalo.... koji su spavali u dječjem vrtiću, a onda je okrenuo glavu prema velikom krokodilu Kroku Bloku, koji se lijeno opružio na naslonu kauča i oprezno, sa očima napola otvorenim promatrao svemirca. Između svijetlo zelene krokodilove glave i zelenog dugačkog repa sjajile su se roza, narančasta, plava i crvena kocka njegovog dugačkog tijela. U svakoj kocki skrivao je neko iznenađenje.

Toj Toj tada progovori: „O PRO STI KRO KO BLO KO ŠTO TE BU DI M IZ SNA TRE BA MI TVO JA PO MO Ć PA TE MO LI M DA ME SA SLU ŠA Š!“ Kroko Bloko je trepnuo kapcima i tako dao znak da će ga saslušati jer mu ionako dosadilo vječito ležati na naslonu kauča.
Sve igračke iz vrtića znatiželjno su naćulile svoje uši ne bi li čule što to čudni svemirac ima za reći tom umišljenom krokodilu.
Toj Toj je iznio krokodilu svoj plan a Kroko Bloko je s isplaženim narančastim jezikom razmišljao o tome pa trepnuo svojim teškim kapcima u znak odobravanja. Iz dječjeg vrtića začulo se komešanje, a potom i visoki glas crvene hobotnice: “Ružni svemircu i mi šuškalice želimo biti uključene u taj plan. Naše šuškanje najdraži je zvuk malog Antonia!“
„ PLA N KO JI SA M IZ NI O KRO KU BLO KU VA ŽI ZA SVI H A KO TO ŽE LI TE!“
„Želimo igrokaz! Želimo igrikaz!“ povikale su sve igračke iz vrtića.
Bubanj Bubetalo je povikao: „ Ja želim otvoriti igrokaz svojim bubnjanjem!“
Na to su šuškalice povikale: „Ne! Mi želimo otvoriti igrokaz svojim šuškanjem!“
„Ne može to tako!“ povikao je psić Sveznalica, „Svi vi tek kasnije dolazite na red. Ja sam najpametniji i ja otvaram igrokaz!“
„Ma vidi ti njega pametnjakovića! Povikala je knjiga Sveznalica Svakojaka, „Sve priče započinju iz knjiga, a ja sam knjiga i ja ću započeti sa pripovijedanjem!“
„Ja bih volio onu žirafu šuškalicu staviti u jednu moju šarenu kocku!“ rekao je Kroko Bloko.
Na to je prestrašena žirafa povikala: „ Ja neću nastupati s tobom!“ okrenula se i vratila u dječji vrtić.
Toj Toj je začuđeno promatrao igračke kako se prepiru, a onda je mahnuo rukom i prekinuo galamu. Ipak je on vanzemaljac i s njime se ne mogu prepirati jer tko zna kakve sve on ima moći.
U tišini koja je nastala Toj Toj progovori:
„ŽE LI O SA M DA RA ZVE SE LI MO AN TO NI A PA NE KA KNJI GA SVE ZNA LI CA SVA KO JA KA O DLU ČI KA KO!“
Ponosna knjiga Sveznalica Svakojaka zatrepće svojim velikim trepavicama. Na trenutak se zamisli pa progovori:
„Ispričati ćemo mu priču o „Šarenom svijetu maloga cirkusanta!“ Među nama ima najviše šuškalica pa onda neka one započnu pripovijedanje!“
Sve šuškalice poskočiše naprijed zajedno s malom žirafom. Nešto su između sebe šaputale: „ššššššš....“ a onda su sve u jedan glas započele svoju priču:
„ Šuškalice se ne prave važne
One uče ručice male da hvataju i šuškaju same
Ručice tako uče umijeće svoje
Pa jednoga dana iz njihova dlana
Može proizaći velika slava
I zato su šuškalice veoma važne
Zbog njih dječje kretnje postaju snažne!“
Pa zašuškaju sve u jedan glas „Šššššš.... šššššš.. ššššš....“
„Istina! Istina!“ povikao je sivi medo Linjalica kojemu su stalno opadale dlake.
„Imao sam jednu šušku i bacio sam je visoko na krušku, pa u po muke naučio brati kruške!“
pa zapijeva: „Ljulja ljulja ljuške bere medo kruške..." „ I ja sam bio bebač!“ rekao je Kroko Bloko, „pa na dnu rijeke pronašao šuškalicu, kockastu, žute boje, zbog nje sam napravio kockasto tijelo svoje i djeca me zato vole!" Na to kravica Šarkica povika: „Pogodite zašto kravica Šarkica ima veselo lice?" „Zbog jedne zvončić šuškalice!“ povikaše sve igračke! Kravica zamahne glavom a zvončić oko vrata poskoči. Slušajući kako svi hvale šuškalice, mali bubanj Bubetalo, zacrvenio se je od ljutnje pa povikao:
„ Meni šuškalice ništa ne znače,
Moje su udaraljke sto puta od njih jače!“
pa zajapureni bubanj Bubetalo zabubnja: DUM DUM DUM.....
„ Možda je bubanj veliki neznalica
ali vjerujte ja sam zbog jedne šuškalice
postao psić Sveznalica!“ povika psić i izvadi iz džepa svoju omiljenu šuškalicu koščicu.

Na to veliki namrgođeni smeđi medo, Medonja reče: „Samo ti šušketaj i lupetaj!
Ako mene pitate zašto sam ja dječji medo,
e pa nisam zbog šuškalice,
već zbog fine mmm... kašice
koje bebe jedu
i zbog toplog krevetića za bebinog medu,
i zbog ručica što me noću grle!“
Tada knjiga Sveznalica Svakojaka spazi tužno lice Toj Toja. Tankim, dugačkim prstima prolista stranice svoje, pa ozbiljna lica stade čitati redove, tek napisane nove:
„ I oni koji nikada nisu imali šuškalice mogu imati veliko srce!!!
Svemirac Toj Toj najbolji je primjer za to!!!“
„ Tako je!“ povikao je psić Sveznalica, uhvatio Toj Toja za ruku i rekao mu: „Ti si moj prijatelj!“ „I moj! I moj!“ povikaše sve igračke. Nitko nije ni primijetio da ih iz malog krevetića prate budne, širom otvorene dječje oči. Antonio je kroz otvorena vrata sobe ushićeno slušao i gledao svoje igračke obasjane sjajnom svjetlošću Toj Toja. Kada je Toj Toj ugledao radoznale oči djeteta on poput dirigenta zamaše rukom. Muzički vrtuljak nad krevetićem, kojeg pokreću vesele životinjice, zasvira, a sve igračke zapjevaju u jedan glas:
„Mi smo tvoje igračke,
hoćemo se igrati, skakati,
ručicama mahati,
nožicama lupati,
maštu tvoju buditi...
Veselo smo društvo mi...
Jednako smo važni svi!!!"
Antonio se više nije mogao zaustaviti od veselja pa je glasno počeo vikati: DADADADADADA ... Toliko snažno im je želio reći koliko ih voli ali teške su mu to bile riječi pa od muke što ih ne može izgovoriti on glasno zaplače. Na to su se probudili mama i tata a sve igračke su pobjegle na svoja mjesta.

Kako je Gvin Gvin stigao do Antonia

2011-11-04T21:47:00.000+01:00

za mog Antonia i njegovog malog pingvina...
U najhladnijem dijelu svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode žive od kada je svijeta i vijeka i nepreglednih ledenjaka, neobične ptice. Jedine koje ne mogu letjeti zrakom ali zato lete morskim dubinama. Beskrajne ledene pustinje i more prekriveno ledom njihov je dom. Ni užasno velike hladnoće koje lede sve pred sobom ne mogu otjerati pingvine iz njihova ledena carstva. Oni znaju nositi mraz u kostima , voljeti ga i živjeti s njime.
Stigla je još jedna polarna zima a pingvini brižno čuvaju svoja jaja od hladnoće. Čuvaju ih na stopalima, podignute od leda, prekrivene svojim trbusima kao oči u glavi, jer u njima se stvara novi život, nove bebe pingvina.

S prvim proljetnim zrakama sunca ledenjaci su se lagano počeli topiti i more se počelo nadzirati. Uz kvrcanje ledenjaka čulo se i kvrcanje jaja koja su se počela otvarati. Iza slomljenih ljusaka izvirivale su poput sivih pahuljastih loptica, male glavice beba pingvina. Njihove velike, kao crne špigule, sjajne oči začuđeno su promatrale sjajnu ljepotu leda koji se presijavao od bijelog do modrog, a u suton dana kada bi sunce zašlo iza najviših ledenih planina njegov vatreni sjaj išarao bi led crvenim i narančastim zrakama. Takvoj ljepoti nitko ne bi mogao odoljeti. Gledajući tu malu dječicu, sve jednake, prekrivene sivim paperjem, nespretne i živahne, odrasli pingvini svi u jedan glas veselo počnu kriktati i slaviti novi život.
Samo je Kvin Kvin, mlada pingvinka zabrinuta nad svojim malim jajašcem molila Boga mora i Boga leda i Boga visokih ledenjaka i sve više sile da se njeno dijete rodi živo i zdravo. I zaista toga dana dok su svi novorođeni pingvini nespretno tapkali po ledu iz njenog jajeta provirila je glavica malena kao od vrapca, bila je to glavica najmanjeg pingvina od kada je svijeta i vijeka, ledenjaka i pingvinovih jaja.
„Gvin-Gvin!“, zakriještao je mali pingvin i iskočio iz jajeta u majčin zagrljaj. Njegov osmijeh bio je sjajan i topao kao najtoplija zraka sunca, a dva tamna, okrugla oka sjajila su se kao tamni biseri.
Svi pingvini iz jata skupili su se oko njega u prvi tren začuđeni što vide tako maleno stvorenje a onda je začuđenost prerasla u radost i svi su klicali od sreće.
Mali pingvin bio je najživahnije dijete u jatu. Po prvim riječima koje je izgovorio dobio je ime Gvin Gvin. Sklizao se je po ledu kao najodvažniji skijaš. Iako najmanji preskakao je ledeno kamenje bolje od svih. Njegova radoznalost i odvažnost nisu imale kraja pa ga je brižna majka morala uvijek imati na oku.
Jednoga dana otac Gvin Gvina sažalio se nad umornom majkom i predložio joj da Gvin Gvina povede sa sobom u lov, a ona neka se naspava i odmori.
Malo Gvin Gvinovo srce htjelo je iskočiti od sreće. Radosno je jurio kroz jato pingvina uzbuđeno vičući: „Idem s tatom u jov! Idem s tatom u jov!“
Za velike pingvine put do mora nije bio dug ali za malog Gvin Gvina, malenog kao vrapčića otac se brinuo pa ga nakon nekog vremena želio podignuti ali uzalud, Gvin Gvin nije dao da ga otac nosi već je cijelo vrijeme ponosno trčao za velikim pingvinima, klizao po ledu i prevrtao se.
Kada su došli do obale mora Gvin Gvin je bio toliko uzbuđen da uopće nije osjećao umor. Njihao se na svojim malim nožicama dok mu iz očiju sjajilo uzbuđenje. Tata ga je podignuo dok je preskakivao velike sante leda, a onda se zaustavio na hridi s koje je mogao nesmetano skočiti u more.

„Najprije ću ja izvidjeti situaciju, a ti se nipošto nemoj pomaknuti sa ovoga mjesta. Gledaj i čekaj moj povratak!“ rekao je otac Gvin Gvinu.
Uzbuđeno je ostao stajati na zaleđenoj hridi i svojim sjajnim očima, ne treptajući promatrao je oca i stotine ribica koje su se razbježale od njega. Kada je otac izronio dobacio je Gvin Gvinu jednu lijepu sjajnu ribicu koja mu je trebala biti poslastica, ali Gvin Gvin nije progutao ribicu već je veselo skakao oko nje ne primijetivši da se more uzburkalo.
Tada je naišao veliki val koji je prekrio hrid i Gvin Gvin se je zajedno sa svojom poslasticom našao u moru. Nije želio izgubiti očev ulov pa je zaronio i zaplivao za ribicom sve dublje i dalje od obale. Roneći morskim dubinama osjećao je neopisivo lijep užitak zbog kojeg je zaboravio na oca i obećanje da se neće pomaknuti s hridi. Jurio je za svojom ribicom uživajući u slobodi leta sve dok se ona nije našla u jatu riba koje nisu bježale pred njime već su ga sve više i više stiskale u obruč. Iznenađen njihovom brojnošću stao je kao ukipljen ne sluteći što se to događa.Odjednom su ribe nagrnule na njega kao muhe bez glave. Gurale su se jedna pored druge, bježeći od toga mjesta ali bezuspješno jer mreža koja je stezala obruč oko njih nije im dozvolila da pobjegnu. Od panike udarale su jedna u drugu. Gvin Gvin nije ni slutio da se je zajedno s njima našao zarobljen u ribarskoj mreži.
Stiješnjen između ribica osjećao je samo snažno lupanje srca i drhtavicu koja ga obuzela. Pomislio je na svoga tatu i baš kada je uspio glasno povikati: „Tata! Tata!“, mreža se podigla iz mora i naglo tresnula o sklizavi, mokri pod palube ribarskog broda.
II
Posljednjim, očajnim snagama, ribe su se razletjele po palubi hvatajući zrak i koprcajući se.
Gvin Gvinov pogled zaustavio se na ljudima koji su okružili mrežu. Strah od tih čudnih nepoznatih stvorenja natjerala ga da glasno počne zazivati svoga tatu. Njegovo zapomaganje privuklo je poglede ljudi koji prasnuše u smijeh kada su ga ugledali. Netko je povikao:
„Od pingvina glavu ima
Al' je mali kao šaka
Kakva je to stvor
Nije valjda morski tvor!“
Tada je drugi rekao: „To je mali Ringejaja , napravio ga je morski Paja!“ „Hahahaha.....“ čuo se grohotni smijeh ljudi.
Dok su neki zbijali šale na njegov račun, drugi su ga pokušavali uhvatiti ali Gvin Gvin je poskakujući bježao od njihovih ručetina pa su se mornari rastrčali oko njega i popadali u mrežu koprcajući se zajedno sa stotinama riba. Sve manje je bilo onih koji su se smijali jer mali ali spretni pingvin preskakivao je ribe u očajnoj želji da se vrati u more. Kada je skoro bio na samom rubu palube, spreman da skoči u more, preko njega padne mreža i ponovno se nađe zarobljen.
„A ne, ne! Ti si moj suvenir sa najhladnijeg mjesta na svijetu!“ kaže kapetan broda i zgrabi ga svojim hrapavim, žuljavim rukama. Uzalud se Gvin Gvin pokušavao istrgnuti. Stisak kapetanove šake je bio toliko jak da ga čak ni Gvin Gvinovi ugrizi nisu mogli natjerati da opusti šaku. Kapetan je psovao malog pingvina a onda ga zatvorio u kavez i stavio pored kormila da ga gleda dok upravlja brodom.
Prolazili su dani a Gvin Gvin je bivao sve tužniji. Mornari su mu donosili ribice i rakove ali on nije osjećao glad. Stavljali su mu komade leda u kavez ali ništa nije moglo umanjiti njegovu tugu i čežnju za domom.
Sanjao je svoju mamu i tatu i prijatelje, i budio se je iz sna sretan što ih je pronašao, a onda kada bi otvorio oči i ugledao rešetke kaveza i ružno, neobrijano lice kapetana njegova je tuga postajala beskrajna.
Nakon mnogo mjeseci plovidbe od Gvin Gvina nitko nije čuo ni riječi. Svi su znali daje vodica koja se svako jutro nađe u njegovu kavezu potok prolivenih suza malog pingvina. I sami mornari počeli su osjećati njegovu tugu i žaliti ga.
Kapetanu je dosadilo gledati tužnog pingvina pa ga jednog dana dok je brod bio usidren u luci zavezao špagom za nogu a drugi kraj špage za svoju ruku, i poveo ga u obližnju mornarsku krčmu.
Pingvin patuljak budio je znatiželju svih ljudi u krčmi. Neki su mu pokušali ugurati pivo u kljun, neki cigarete, neki su ga plašili glasnim povicima „BU!“ „HU!“ ne bi li on poskočio, a on je tužan, poput igračke stajao na šanku između velikih krigli piva i nije ni okom trepnuo.
Od gustog dima cigareta, od mirisa alkohola i galame pijanih mornara Gvin Gvin je osjećao mučninu u trbuhu i problijedio je kao da ga netko polio krečom. Baš kada je pomislio da će zateturati i pasti sa šanka kapetanu je prišao mlad čovjek, uredno počešljan i obrijan. U ruci je držao snop novaca. Ponudio je kapetanu te novce za otkup malog pingvina: „Oprostite mogu li vam ponuditi određenu količinu novaca za tog malog pingvina!“ Kapetan je bez razmišljanja uzeo snop novaca, gurnuo ga u džep i bezdušno pružio čovjeku špagu kojom je držao Gvin Gvina.
Na svježemu zraku Gvin Gvinu se vratila boja u obraze. Ruka čovjeka u kojoj se našao bila je nježna. Imao je osjećaj da u svakom trenutku ako to poželi može iz nje iskočiti. Tada čovjek podigne ruku zajedno s Gvin Gvinom i pogledaju se oči u oči. Čovjekove oči imale su modru boju leda a i pogled mu je bio nježan baš kao i pogled njegova oca.
„Mene se ne moraš bojati!“ kaže čovjek.
„Znam da si daleko od doma i da si tužan, a ja ti mogu pružiti toplinu svojega doma ako to želiš!?“
Skinuo je špagu s Gvin Gvinove noge i spustio ga na pod. Stajali su na rivi ispred koje se na ljetnom suncu mreškalo tamnoplavo more.
„Možeš skočiti u more i pokušati naći put do svojega doma, ali znaj u moru kao i na kopnu vrebaju mnoge opasnosti, a ti si mali a dom ti je daleko. Možeš me slijediti, odvest ću te svojoj kući. Upoznat ću te sa svojim sinom, ima tek četiri mjeseca, čini mi se da ni ti nemaš više!“ nježno je rekao čovjek.
„Imaš li možda ime, ili da te samo zovem Mali pingvin?!“ upitao je tada.
Gvin Gvin je osluškivao nježan ton čovjekovih riječi osjećajući dobrotu u svakom izgovorenom slovu. Zatreptao je očima i prvi puta od kada je napustio svoj dom, slobodan, bez špage i kaveza on zakriješti: „Gvin-Gvin!“
Pogled mu se zaustavi na jatu malih ribica koje su plivale tik uz obalu i on skoči sa obale u more i nestane u njegovoj dubini.
Na čovjekovu licu zatitrao je osmijeh, i baš kada je htio naglas poželjeti Gvin Gvinu sretan put, mali pingvin veselo iskoči iz mora, mokar, s ribicom u kljunu i poskoči na čovjekova stopala.
„Znači ti se zoveš Gvin Gvin, drago mi je, a ja sam Ivan. Tata od Antonia.“
III
Tog predvečerja kada su Ivan i Gvin Gvin stigli kući dočekala ih je vesela, mlada žena s bebom u naručju. Poljubac koji je uputila svome mužu podsjetio je Gvin Gvina na oca i majku koji su se često nježno dodirivali kljunovima.
„Pinči! Pinči!“ di si ti meni? Rekao je tata bebici koja se na njegove riječi široko osmjehnula. Osmjehnuo se je i Gvin Gvin, jer Ivanove riječi bile su vesele, razigrane, pune ljubavi i sreće. „Doveo sam ti prijatelja!“ i ispruži dlan na kojem je stajao Gvin Gvin.
U prvom trenutku Pinči i Gvin Gvin samo su se gledali a onda se Antonio kojeg je tata iz ljubavi zvao Pinči, nasmijao svojim širokim, krezubim osmijehom i pružio je rukice prema malom pingvinu.

Radost djeteta, njegova svježina i nevinost natjerale su Gvin Gvina da veselo zaleprša svojim malim krilima i počne ispuštati dječje pingvinske zvukove radosti. Antonio je jezik pingvina naučio odmah pa je jednakim pingvinskim kriještanjem nastavio veselo upoznavanje. Smijeh i veselje zavladali su kućom, i od toga dana Pinči i Gvin Gvin nerazdvojni su prijatelji.
Od svih igara najviše vole onu u večernjim satima kada mama u rukama nosi kadicu za kupanje i spušta je na kuhinjski stol. Prvi na redu je Gvin Gvin. Nježno ga podiže i spušta u kadicu punu vode, a on od veselja odmah zaroni, plivajući gore-dolje, naguta se vode i grglja da sva kuća ori. „grlj grlj grlj grlj....“. Čim čuje njegovo grgljanje Antonio radosno počne kriještati i pruža ručice prema mami da i njega podigne u kadicu. Onda oni dva po vodi mlataraju rukama i nogama. Smoče mamu i tatu koji stoje pokraj kadice i cijela kuhinja odjednom bude puna vode. Ali to uopće nije važno jer najvažnija je dječja radost, a to dvoje djece u kadici, sretni su samo onako kako bebe mogu biti sretne, a to je najveća sreća na svijetu.
Ponekad u gluho doba noći dok svi spavaju Gvin Gvin razmišlja o svojoj majci i ocu pa ispušta pingvinske zvukove u kojima ih obavještava da se ne brinu zbog njega jer našao je prijatelja koji će ga jednog dana kada naraste odvesti natrag svome domu, tamo daleko, daleko u najhladniji dio svijeta gdje se pogled može zaustaviti samo na sjajnom blještavilu leda i vode.

A do tada GVIN... GVIN... GVIN... GVIN... GVIN.... Voli vas vaš KINDER PINGVIN!

Priča o ribaru i zlatnoj ribici

2011-09-05T23:18:00.008+02:00

Ova priča ne počinje na žalu sinjega mora jer obale skoro više pa i nema. Ostao je samo svijet u kojem caruju more i oblaci. Ponekad se spajaju svojim identičnim bojama pa se dogodi da stari ribar i njegova žena koji žive na trošnom ribarskom brodu često ne mogu prepoznati liniju koja ih dijeli od neba.
Oni plove beskrajnim morem u potrazi za hranom ne bi li preživjeli dan za danom. U mrežama koje vuku za sobom nađe se svega, samo ribe rijetki su ulov. Potonuli gradovi izbacuju na površinu svakojake otpatke ali od njih koristi nema.
Činilo se ribaru da sigurno u dubinama postoji neki drugi svijet koji je progutao sve riblje carstvo kao što je more progutalo većinu kopna i ljude na njemu. Rijetki planinski vrhovi koji su ostali nepotopljeni nisu bili nikakva utjeha za starca i njegovu ženu jer su prenapučeni ljudima i zvijerima koji umiru od gladi i svakojakih bolesti. Takvih mjesta bolje je bilo kloniti se.
Sreću je trebalo vrebati jer nje više nije bilo. Zato je ribarova žena po cijele dane stisnutih očiju škiljila u nebo ne bi li negdje u daljini ugledala kojeg galeba.
Ništa više nije bilo kao nekada. Onaj tko ugleda galeba zaista bi imao veliku sreću.
Sjećaju se starac i njegova žena dana kada su se brodom otisnuli daleko na pučinu mora. Iz daljine su gledali crne šare koje su se uzdizale prema nebu. Tog dana more je podivljalo i velikim valovima tuklo brod kao da ga želi prepoloviti. Valjao se brodić i oni na njemu. Držali su čvrsto jedan drugoga misleći da im je to zadnji, smrtni zagrljaj. More je raširilo svoje ogromne ralje i gutalo, gutalo ... sve na što je naišlo. Jednako kao i ono, u visini je podivljalo nebo i pomicalo se nevjerojatnom brzinom kao da se vrti poput pijavice. Usisavalo je kisik i sve što je stiglo s njime. Letjeli su ljudi, avioni, vlakovi, letjeli su auti, stabla, kante za smeće, stupovi, mobiteli, kiosci, kompjuteri, televizije, ormari, kreveti, klupe, dimnjaci, papiri ... Nestao je ozon! Nestala je atmosfera! U općem ludilu koje je zavladalo zemljom letjelo je sve što su ispod uništenog ozona gutale velike nebeske ralje, podivljala crna rupa.
Bio je to onaj sudnji dan o kojem su svi pričali ali nitko ga se nije bojao. Nitko nije ništa poduzeo da ga zaustavi, spriječi, onesposobi.
Starac i njegova žena jedni su od rijetkih živih stvorenja koja su imala sreću ostati između neba i zemlje. Njihov brod postao je Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Nestale su i sve ptice koje su se našle ispod podivljale crne rupe. I zato je baba po cijele dane vrebala sreću gledajući prema nebu.
Na njenom izboranom, od sunca potamnjelom licu, oči su se jedva nadzirale. Prekrivene borama, stisnute i male, imale su vid bolji od bilo kojeg orla. Tim očima ništa nije moglo promaknuti. Tako je bilo i toga dana.
'' Vidim ga!'' vikala je baba upirući prstom u pravcu jednog jedinog bijelog oblaka koji se lijeno vukao nebom. Ribar je prestao čistiti mrežu, bacio je natrag u more, podignuo jedra i zaplovio tim putem. Žena se vratila ispod natkrivenog dijela broda i nastavila prokuhavati morsku vodu koja više nije bila slana kao nekada zbog otopljenih ledenjaka koji su ublažili slani okus i promijenili biljni i životinjski svijet u njemu.
Sada je i ribar mogao ugledati usamljena galeba koji leti nad morem. Pratio je njegov let i istim tim putem kružio brodom vukući mreže. Nakon nekog vremena zaustavio se pa vješto okrećući vinč, žilavim rukama podigao mrežu na palubu. Babine oči raširile su se najviše što su mogle dok je jezikom oblizivala suhe i napukle, poput šibice tanke usne.
I gle čuda, nad raširenom mrežom koprcala se, skakala u vis, mala ali sjajna poput sunca, ribica sa tri glave. Njeno zlatno tijelo presijavalo se između dva plavetnila, mora i neba. Oči starog ribara zasjale su se od čuda kao da su i same zlatne. U svome životu tako sjajne ribice nikada vidio nije a još k tome i tri glave je imala okrenute na sve strane svijeta. A kad je riba progovorila , ribaru je skoro stalo srce od nevjerice.
Čuo je on još kao dijete priču o zlatnoj ribici ali nije u nju vjerovao. Mislio je da je to još jedna maštarija nekog ruskog pisca. Starac nikada nije ni saznao pravu istinu o zlatnoj ribici a istina je bila sasvim nešto drugo, nešto strašno kao i crna ozonska rupa.
'' Vrati me u more ribaru stari! Koliko glava imam toliko ću ti želja ispuniti!'' Taj zborni glas ispunio je ribarevo srce neopisivom ljepotom i on je nježno dohvatio ribicu i bez razmišljanja bacio nazad u more obasjano suncem.
'' Ludo stara!'' zavikala je baba i dohvatila rukom ribara za dugu, sijedu bradu vukući je amo- tamo. „Nesrećo jedna, nisi li mogao barem kruha poželjeti!?'' vikala je baba, a zatim naredila starcu da ide tražiti zlatnu ribicu.
Spustio je on malu barku što je stajala na boku broda pa zaveslao kud ga vesla vode i dozivao zlatnu ribicu. Čula ga ona, pa doplivala. Poskočila u vis da ju starac vidi. Prva progovorila, jednom glavom, jednim glasom, piskutavim, melodičnim : '' Što poželi ribaru stari?" A ribar će: '' Ribice zlatna molim te babi kruha da podariš, gladna više nikada da ne bude!'' Čula ga ribica pa natrag u more skočila a on je zaveslao put broda.
Kad gle čuda, ugledao je babu kako na palubi sijedi a u ruci je veliki komad kruha držala pa ga kidala i hlapljivo u usta trpala.
Od veselja zaigralo ribarevo srce, oči mu se zasvjetlucale kao nekada dok je još mlad bio i živio na obali. Dok je kopna bilo tisuću puta više nego sada. Vidio je u mislima kuću i veselu ženu što ga poljupcima dočekuje. I eto ga sada srca zaigrana gdje se na brod penje.
'' Bogati smo ženo moja, za nas više gladi nema!'' veselo je povikao ribar.
Mrzovoljnu babu ni kruh razveselio nije. '' Budaletino jedna!'' ljutito će starica. '' Što ne reče ribi zlatnoj da ti mjesec s neba skine, da po kopnu čvrstom gazim i u kući čvrstoj od kamena liježem!''
Poslušao ribar zapjenjenu ženu ljutu, pa da joj udovolji natrag je u malu barku sjeo i otplovio. Kud ga vesla odvedoše, on ribicu zlatnu dozivaše. Čula ga je ona pa doplivala, u vis poskočila, pa prva progovorila, glavom drugom, glasom dubljim: '' Reci starče želju drugu!''
'' Moja stara brzo se zasitila pa nesretna hoće mjesec s neba da joj skineš, da po kopnu čvrstom gazi i u kući čvrstoj od kamena liježe!'' rekao je starac ribici i ona je nestala u moru dubokome.
Zaveslao je natrag prema brodu svome kad gle čuda, mjesec se sa neba spustio. Svojim tijelom mjesečev otok starici napravio. Na otoku kamena kuća, a sa prozora kuće žena mu maše.
Privezao je ribar barku. Pa stao na mjesec. Pa poskakivao po mjesecu. Pa kuckao prstima po stijenju. Pa skupljao pijesak u dlanove ne vjerujući vlastitim očima. A kada nije u zemlju propao, kada nije u more potonuo, on je sretan povikao babi svojoj: '' Bogati smo ženo moja!''
I pala je noć. Pomračilo se nebo kao nikada do sada. Ribar i njegova žena nisu vidjeli mora ni neba, ni zvijezda na nebu. U strašnome mraku jedan drugoga vidjeli nisu. Uplašila se baba tame što ih snašla pa je ljutito na starca povikala: '' Budaletino stara što ne reče ribi zlatnoj da ti kuću svu osvijetli, mjesec biljem da zasadi, a ženi tvojoj mladost neka vrati!''
I ribar nasumice u mrkloj noći čamac svoj potraži i zavesla kud ga vesla nose. Nije se on bojao mraka pa je ribu stao dozivati sve dok ona nije poskočila i tamu svojim tijelom zlatnim kao lampom osvijetlila. Ovog puta treću glavu mu pokaže, trećim glasom najdubljim progovori: '' Reci starče želju treću!''
'' Jadan ti sam ribo zlatna. Poludjela baba pa joj nije dosta kruha što ga jede, kopna kojim gazi, ni kuće u kojoj spava. Hoće ona nesretna da joj kuću svu osvijetliš, mjesec biljem da zasadiš, mladost da joj vratiš!''
Poslušala ribica što joj ribar zbori pa u more natrag skoči.
'' Kako u mrkloj noći do mjesečeva otoka doći?'' pomislio je ribar i osvrnuo se oko sebe. Kad gle, u tami on ugleda kuću svjetlom obasjanu. Od radosti srce mu zaigralo a niz obraz suza skliznula.
'' Bogati smo ženo moja!'' povikao je starac na vratima kuće a pred njega stala žena mlada pa sve stišće usne od ljutine. Gleda starca suncem opržena, vjetrom naborana, mrežama ižuljana, pa se nije dalo mladoj ženi kuću sa starcem dijeliti. U staju ga potjerala i vrata za njim zalupila.
U mirisu sijena usnuo je ribar san. A u snu kao u javi čuo je zlatnu ribicu kako ga zove iz morskih dubina. Skočio je u more i plivao sve dublje prema troglasu koji ga dozivao. Čim više se primicao dnu, more je postajalo sve prozirnije. Ugledao je kitove kako svojim velikim tijelima guraju potonule gradove do velike crne rupe, u bezdan. '' Zašto to radite? '' upitao je velikog crnog kita čija se potrbušina bjelila poput snježne planine.
Kit ga nije ni pogledao samo je nastavio gurati, i drugi kit je prošao pored njega ne gledajući ga, i treći i četvrti... a onda je starac povikao: „Molim vas recite mi?!“ Zadnji u koloni najmanji kit zaustavio se pored njega i dubokim glasom rekao: „ Ako bi se mi odnosili prema našem svijetu kao što ste se vi odnosili prema cijeloj kugli zemaljskoj nestalo bi i ovo malo života što smo uspjeli očuvati! Mi smo kitovi čistači i čistimo morsko dno!“
Ribaru se srce stisnulo od tuge i istine koju je čuo. Pobjegao je s tog mjesta i plivao je sve dalje od njih, a onda je nešto naglo projurilo ispod njegove glave. Ugledao je ringešpil na kojem su se vrtjeli mladi delfini. Želio je vidjeti radosna dječja lica ali ni u jednoj sjedalici nije ih bilo. Do njega je doplivao delfin koji je čekao svoj red za vožnju i rekao mu: '' Ne tuguj starče, djeca su tamo iza koraljnog grebena!''
Toliko je želio ugledati djecu pa je brže bolje zaplivao prema koraljnom grebenu, ali iza koraljnog grebena dočekali su ga visoki, oštri brežuljci. Piramide obrasle algama na kojima su bijele ovce pasle morsku travu. Trava se lelujala bježeći pred njihovim njuškama. Njegov smijeh prekinuo je ovce u njihovoj svakodnevnici i one su podignule glave prema njemu. Nisu meketale. Nisu ispuštale glasa, samo su otvarale i zatvarale usta ispuštajući velike mjehuriće kao ribe. Izgledale su strašno i on je brzo zaplivao dalje privučen poznatim mirisom koji ga pratio od rođenja do potopljena.
Odjednom, ispod njega ljuljala su se mirisna polja lavande. Gusto stisnuti grmići prekriveni tisućama sitnih ljubičastih cvjetića bili su najljepši mirisni morski tepih kojeg je ikada vidio. Umjesto leptira i bumbara nad njim su plivale indigo sirene. Sve su imale lica anđela. Bila su to djeca-sirene, indigo boje. Želio ih dohvatiti. Pružao je ruke prema njima ali one su nestajale zajedno s poljima lavande. Crna rupa doplivala je s njim i vukla ih je u svoju utrobu.
Od straha koji ga je obuzeo starac se probudio. Širom je otvorio oči i osluškivao cvrkut ptica koji je dolazio izvana. Mirisao je zrak i pomislio da budan sanja. Izišao je iz staje a cvrkut je postao stvaran. Pošumljen mjesečev otok pozdravljao ga mirisom lavande. Pogledao je u kamenu kuću i sjetio se da u kući njegova mlada žena spava. Zaboravio je na strašan san i divio se ljepoti koja ga okružuje.
'' Takve sreće ni sanjati nisam mogao!'' pomislio je starac pa se ribici zlatnoj na sav glas zahvaljivao.
Iz kuće je izašla mlada žena i brzim korakom u susret mu hitala. Gledao je on lijepu ženu. Srce mu se raznježilo, a ona će njemu: '' Budaletino stara, čemu sreća takva!? Što će ti kruha i kopna? Što će ti zelene šume i mora? Što će ti mladosti moje kad tri si želje potrošio a najvažniju ispuniti dao nisi! Uzmi brod i ne vraćaj se dok zlatnu ribu ne pronađeš!'' vikala je baba. '' I reci joj da želim biti vladarica i mora i zemlje i neba! Vladarica svega! A ona da mi sluškinja bude!''
Vidio je starac da sreće s takvom ženom nema pa je krenuo brodom na pučinu plavu i danima dozivao ribicu zlatnu.
Crni oblaci su se nebom nadvili, vjetar se podigao i more se uskomešalo. Dignuli se veliki valovi. Spremalo se nevrijeme ali starac od potrage nije odustajao. Mokar, dozivao je zlatnu ribicu. Čula ga i doplivala do njega.
Poskočila je u vis i gledala ga sa svoje tri glave. Oči je tužno sklapala ali nije progovorila.
Osjećao je starac da ribica ovaj put neće glasa pustiti pa je on prvi progovorio: '' Poludjela je baba, ribice zlatna, pa joj nije dosta kruha ni kopna, ni kuće osvijetljene, ni zelene šume, ni mora, ni mladosti, nego želi da bude vladarica svega. I mora i šume i neba, a ti ribice zlatna da joj služiš dovijeka!''
Poslušala je ribica što joj ribar zbori pa se nazad u more olujno vrati. Tužna prisjetila se dana kada je prvi puta otvorila svoje oči. Prvom glavom ugledala je ljude u bijelim kutama koji su stajali ispred nje. Drugom glavom ugledala je ljude u bijelim kutama koji su stajali s njene desne strane, a trećom glavom ugledala je ljude u bijelim kutama koji su stajali s njene lijeve strane. Zaplivala je ali je prostor oko nje bio ograničen pa je udarala glavama u prozirne zidove koji su je okruživali. Najmlađa među ljudima, vođa tima, mlada znanstvenica Adry uzbuđeno je progovorila: „Ovo je naša prva zlatna ribica. Znate i sami da zlatna ribica može čovjeku ispuniti najviše tri želje. Zato sam je genetski modificirala i dobila zlatnu ribicu s tri glave!“ Ponosno je naglasila dr. Adry pa nastavila: „ i zato dragi kolege, naša ribica ispuniti će nam svakom glavom tri želje. Devet želja!“
Od prisjećanja na taj dan ribica je počela podrhtavati. Ljudska pohlepa bila je veća nego što je mogla zamisliti. Odlučila je da nikada više niti jednom čovjeku neće ispuniti želju pa makar je to koštalo života. Zamahala je sa tri glave i povikala u tri glasa: „Povuci se čarolijo!“
Debele kapi kiše pale su na starčevo lice, a možda se i suza pokoja krila među njima dok je tužan u more za ribicom gledao. Iz misli trgnuo ga starački babin glas: '' A što čekaš stari? Ajde brzo pod krov stani da te kiša ne nahladi!''
Ribar se okrene i ugleda svoju ženu, staricu izborana lica a u njenim sitnim očima ugleda ljubav.
„Ja jarac živodarac !“ iznenađeno će starac. Nestala je sva čarolija. Zasjalo je sunce, a more i nebo spojili se svojim identičnim bojama, pa ribar i njegova žena nisu mogli ugledati liniju koja ih dijeli od neba, i sve bijaše opet kao na početku priče.

Extreme Times call for Extreme Measures
ova priča nije prošla na natječaju za klimatsku bajku -(

Kako je Antonio došao na svijet

2011-06-19T21:51:00.009+02:00

Živjela jednom neka baka koja je dobila unuka. Antonio je bio tako slatka beba da ga baka nije prestajala gledati. Čim više ga gledala srce joj bilo sve življe i radosnije. Zaljubila se baka u svog malog unuka i nije je više bilo briga za nikoga. Zanemarila je djeda i po cijele dana se igrala svojim unučićem.
Kao i svaka mala beba Antonio je često spavao i u snu se smiješio, pa bi baka tada rekla:“Smiješi se anđelima!“ i osmijeh bi tada zatitrao na njenom licu sve dok dijete ne bi zaplakalo, a zaplakalo bi uvijek kada bi osjetilo glad. I ne bi to bilo tako strašno da mu nije svaki puta kada bi se namrštilo na čelu iskočila crvena flekica. Tada bi djetetova majka govorila: „Ljubavi mamina pa tebi se čelo crveni od ljutnje kao malom puranu!“ Znala je baka da to crvenilo nema veze s ljutnjom.
Bila je ona mudra i znala je da su neku djecu na svijet donijele rode. Zašto je to tako, samo rode znaju. Znala je da je njenog Antonia donijela roda. Nikada ona ne bi išla u potragu za rodom niti bi se ljutila na nju samo da je malo više bila pažljiva, da ga je malo nježnije nosila u kljunu i da mu nije na čelu ostavila taj crveni rodin ugriz. Odlučila je da će je pronaći ma gdje god bila i upozoriti je da ubuduće pažljivije nosi bebe na svijet.
Ovako je baka ispričala svoju priču:
****************
Pitala sam ljude da li znaju od kuda stižu rode a oni su svi do jednoga isto kao i ja znali samo da rode dolaze iz toplijih krajeva. Odlučila sam, krenuti ću u Afriku, tamo je najtoplije. Tužna što neko vrijeme neću vidjeti svog malog princa nisam mogla zaspati. Ispod sklopljenih kapaka gledala sam lice mog malog anđela i obećala mu da će njegovo lice uvijek biti radosno, da ću mu dati odgovore na sva pitanja i da njegovi horizonti neće završavati tamo gdje se nebo spaja sa zemljom.
A onda kada mi je san počeo padati na oči sinula mi je nevjerojatna misao:
„Pa nisu sve rode rode koje donose djecu, rode bebonoše. Rode bebonoše sigurno ne žive tamo gdje ljudi misle. One nisu nadohvat ljudima. One su posebna vrsta roda. Ako je donošenje beba na svijet njihov životni zadatak one se sigurno brinu da li je beba zaista stigla u dobre ruke, a ako nije mogu je uzeti natrag.
Pa da, znam gdje se krije Antonieva roda bebonoša!“ Brzo sam se ustala iz kreveta, uzela noćnu svjetiljku, izašla bosa u spavaćici na stubište i sva sreća da je bilo jako, jako kasno i da su svi susjedi spavali i da nitko nije vidio baku koja se u kasne noćne sate penje prema tavanu, otključava niska tavanska vrata i u mrklom mraku penje strmim drvenim stepenicama prema najvišem tavanskom prozoru.
Tiho, najtiše što sam mogla podignula sam prozorsko staklo iza kojeg se sjajio mlad mjesec i nebo posuto zvijezdama. Pogledala sam u smjeru dimnjaka i nimalo se nisam iznenadila kada sam ugledala rodu leđima naslonjenu na dimnjak. Glavu koja joj je visjela na dugačkom vratu od krova je dijelio samo veliki žutu kljun, dok su joj krila i dugačke tanke noge bile ispružene po krovu. Spavala je kao top.
Nikada nisam vidjela rodu tako opuštenu. One obično ponosno stoje na vrhovima krovova, ili sjede u svojim gnijezdima i nesebično pokazuju svoju ljepotu. Odmah sam znala da je to ona nespretna roda čije bebe nose rodin ugriz i zbog koje sam skoro krenula na daleki put.
Provukla sam se kroz mali krovni otvor i sa svjetiljkom u rukama, bosa, u dugoj bijeloj spavaćici oprezno hodala prema rodi. Pazila sam da je ne probudi škripa crijepa koji se od starosti već poprilično klimao. Letimično sam pogledala u nasuprotne krovove zgrada ali niti na jednom od njih nije bilo ljudi ni roda. Sjetila sam se da je prošlo skoro četrdeset godina od kada sam se zadnji puta penjala po krovu. Osjetila sam razigrano dječje srce koje kuca jednako uzbuđeno sada, kao i onda.
Roda je čula pucketanje crijepa i podignula je spuštenu glavu, osluškujući s koje strane dolazi zvuk. Stala sam kao ukopana, a kada je okrenula svoju malu okruglu glavu, na kojoj su se caklile velike okrugle crne oči i dugački kljun, prema meni, potrčala sam. Svjetiljka mi je ispala iz ruke i prije nego se roda snašla, uhvatila sam je za duge noge.
Držala sam je čvrsto, najčvršće što sam mogla dok je ona isprepadana mahala krilima pokušavajući se osloboditi mog stiska. Bila je velika i snažna. Gusto bijelo perje prekrivalo joj je skoro cijelo tijelo osim vrhova krila koja su bila obojana u crno. Podigla me u visinu nadajući se da će moj stisak popustiti i da će se osloboditi neželjena tereta.
„Molim te stani! Neću ti nauditi!“ vikala sam podno nje dok su ispod nas ostajala svijetla grada, napušteni krovovi, prazne ulice.
Nije se zaustavljala. Letjela je sve više i više. Osjećala sam da joj je let sve teži a zamasi krilima sve sporiji. Poneka pera s njenih velikih krila padala su od napora i zaustavila bi se na tren na mom licu a potom odlepršala negdje u noć. I u mojim rukama bilo je sve manje snage. Osjećala sam da će uskoro popustiti a to znači .....“NE, NEE, ne želim umrijeti!“ panično sam pomislila i ponovo počela vikati.
„Rodo, rodo ja sam Antonieva baka! Molim te zaustavi se! Znaš da djeci trebaju bake. One ih najviše razumiju. One ih vole na samo njima poznat način. One znaju što djeci treba! Molim te zaustavi se! Zbog mog malog princa! Zbog Antonia!“ vikala sam kao luda. Osjećala sam da mi ponestaje snage u rukama a stisak postaje sve slabiji i da mi se prsti odvajaju od rodinih nogu.
„Antonioooo!“ povikala sam iz sveg glasa dok je moje tijelo padalo prema zemlji, a onda se dogodilo čudo. Snažni rodin kljun dohvatio me je za čelo i zaustavio moj pad. Vjerojatno sam se onesvjestila. Probudila sam se tek kada sam osjetila tlo pod nogama i snažni miris borova. Otvorila sam oči i ugledala ispred sebe veliku rodu čije su noge i kljun drhturili od napora a ljutit pogled nije se odmicao s mojih očiju.
Podignula sam se na noge i osvrnula oko sebe. Stajala sam na najvišem vrhu neke nepoznate planine čiji su se vrhovi protezali na sve strane. „Gdje smo?“ radoznalo sam upitala rodu, a onda sjetivši se da rode ne mogu pričati kao ljudi prasnula sam u smijeh. Moj smijeh nikako nije pripadao ovim planinama i one su ga odbijale jedna od druge. Dok sam ga slušala kako besciljno luta planinama osjećala sam nelagodu. Smijeh nije našao put s kojeg bi izašao iz ovog gorja već se vraćao nazad u moja usta zaustavljajući mi dah. Činilo mi se kao da će me ugušiti.
„Planina se ljuti!“ progovorila je roda.
„Moram te čim prije odvesti odavde!“
Iznenadio me je dubok rodin glas ali nisam mogla ispustiti riječi. Tada su jele zašumile sve u jedan glas „ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ“ a roda me zgrabila svojim dugim nogama i poletjela prema svitanju dana.
Cijelo vrijeme spuštali smo se pa joj moja težina nije radila onako veliki napor kao prije. Ispod nas prostirala su se zelena polja i livade. Roda se uputila prema jezeru.
Lagano je sletjela spustivši me na tlo. Stajala je pored mene gledajući me pogledom koji je pitao da li je sve u redu. Kimnula sam glavom i ona je to shvatila kao potvrdu, sagnula se prema vodi i dugo ispijala bistru jezersku vodu. Gledala sam oko sebe ne bi li vidjela žirafe, zebre, slonove ali vidjela sam samo pokojeg zečića koji brzim trkom prelazi livadu i par srnica u daljini.
„Ovo nije Afrika?“ rekla sam naglas, a roda je podigla kljun iz vode i tako se glasno zahihotala da se zagrcnula. Onda je protresla glavu i progovorila:
„Rode bebonoše ne dolaze iz Afrike!"
„Imaš li ti ime?“ upitala sam je.
„Moje ime je Rodan!“ odgovori on.
„Rodane ti si donio Antonia u moj dom, u moje srce, u moj život. Ti si ga nosio u kljunu i ostavio mu crveni trag na čelu, rodin ugriz! Zašto nisi bio malo pažljiviji?“ Slušajući me primijetila sam kao mu se lice raznježilo i kljunom je počeo pucketati od sreće. Tada mi je ispričao priču:
„Tu noć sve rodine bebe bile su nemirne. Od njihova plača nisam mogao usnuti. Onda se plava svijetlost nadvila nad naš oblak i sve su rode pogledale prema nebu. Iznad našeg oblaka sjajilo se radosno lice Plave zvijezde. Njene oči su treperile kao iskrice a osmijeh se razvukao uzduž cijelog lica. Vidjeti Plavu zvijezdu i još s te blizine?! To je zaista bila prava sreća. A onda se dogodilo pravo čudo. Plava zvijezda je iz svojih njedara modrom zrakom podigla dijete i spustila ga u moje krilo.
Iznenađenje koje je zavladalo u rodinom oblaku bilo je tako veliko da se oblak počeo njihati i sve bebe zaspale su u tren. Znao sam da bi svaka od roda bebonoša željela imati bebu koja je došla s Plave zvijezde. Prva mi je prišla Majka Roda i rekla mi:“ Rodane ako je Plava zvijezda odlučila tebi na brigu posvetiti ovo dijete znači da još uvijek nisi star i tvoja misija rode bebonoše još uvijek traje. Ova beba je poseban dar za sve nas rode bebonoše i zato je tvoja mudrost presudna za nju!“
„Star je !“ vikale su druge rode.
„Može izgubiti bebu! Nema snage za let!“
Dok su one vikale, u mojem staračkom srcu probudio se isti onaj osjećaj koji se probudio noćas na krovu u tvome srcu!“ Pogledao me je, a ja sam znala o čemu priča.
„Više nisam bio umorni starac. Osjetio sam snagu mladića i radost života koja s djeteta prelazi na mene. Gledao sam njegovo milo lice i ćutio snove koje sanja.
Rode bebonoše ne nose samo bebe. One iz najvećih visina promatraju ljude i biraju one najbolje, najiskrenije, razigrane i nježne. Zadnjih godina dok su rode noću letjele ja sam spavao po cijele noći ali sam zato danju, odmoran, promatrao mlade parove i uvijek tražio one najprikladnije za naše bebe.
Često su me rode pitale preporuke za mnoge majke i očeve, bake i djedove, jer ako bi roditelji i bili dobri a bake i djedovi neprikladni tada bi odustajali od takovih!“
Slušala sam tog ponosnog Rodana, upijala svaku njegovu riječ bez pitanja, bez prekidanja.
„Dijete sa Plave zvijezde moralo je imati posebne roditelje baš kao što je i Plava zvijezda posebna zvijezda. Roditelje čija ljubav nadmašuje same sebe, nesebične, čvrsta karaktera, nesalomljive.
I čuo sam! Čuo sam to dvoje mladih ljudi kako maštaju o djetetu. Njihova želja bila je jača od svega. Prešla je mora i planine, vinula se uvis i doputovala do mene.
Ispijeni ljubavlju i radošću dali su zavjet. Na mjestu najljepšem na svijetu. Mjestu gdje žive naši rođaci bjeloglavi supovi. Na obali mora kraj kapele Sv. Antonia zakleli su se da će svoga sina jednoga dana nazvati Antonio.
Plava zvijezda nije samo spustila dijete u moje krilo. Dok mi ga je pružala čuo sam njen nježni, topao glas: „On se zove Antonio!“ Znao sam kome ga šalje!“
Zastao je na tren osluškujući zvukove. Nešto je čuo! A onda je brzo nastavio: „Rode su pažljive, one vole svoju djecu i ne grizu ih. Crvena flekica na njegovu čelu trag je poljupca koji sam mu dao na rastanku!“
Tada je nastao tajac. Gledao je u daljinu.
„Što je?“ upitala sam ga.
Ššššššš .... šapnuo je svojim dugim kljunom, a onda sam u daljini ugledala bljesak munje.
„Moram se brzo skriti! Dolaze kradljivci beba. Traže rode bebonoše!“ Gledala sam ga začuđeno dok je on osluškivao tutnjavu koju ja još uvijek nisam čula.
Ostani tu i zavaraj ih. Plava zvijezda odvesti će te kući!“ rekao je Rodan i u niskom letu poletio u obližnji šumarak.
Nisam željela da ga otkriju nikakvi kradljivci beba pa sam se brzo okrenula na drugu stranu i krenula uz jezero suprotno od Rodana. Nisam se okrenula iako sam to jako željela. Plašila sam se ako se okrenem za njim da ga mogu razotkriti.
Tutnjava se sve više približavala jezeru a ja sam se samo nadala da je Rodan na sigurnome. Snažni udar groma rasparao je nebo svojom snagom. Učinilo mi se kao da je iz munje ispao čovjek koji se našao točno pored mene. Bio je viši od mene barem duplo ako ne i bolje. Sve mu je bilo jako dugačko i noge, i ruke i prsti i glava i nos i uši, samo su mu oči bile uske i stisnute. Bio je sav crn kao da je izašao iz dimnjaka a i odijelo na njemu bilo je dimnjačarsko kao i crna kapica na glavi. Ali on nije nosio sajle i četke kao svi dimnjačari. On je oko desne ruke nosio veliku mrežu. Odmah sam znala da je to kradljivac beba koji mrežom lovi rode bebonoše. Umjesto „Dobar dan!“ on progovori:
„Ženo zar se ti ne bojiš gromova i munja? Mogu te ubiti pa tvoje unuče može ostati bez bake?“ Brzo sam se snašla i domišljato prevarila:
„Čovječe, kada bih ja bila baka ne bi ovom pustopoljinom lutala i ne bih trave svakojake ubirala da bi snove čvrste usnula!“
„Znači, ti nisi baka?“ rekao je kroz zube.
„Kakva baka te spopala? Zar ne vidiš da još nisam starica?“
„A kud si ti tako rano krenuo?“ upitala sam ga.
„Čistio sam dimnjak u obližnjem selu i slučajno srušio rodino gnijezdo. Prestrašio jadnu rodu pa je pobjegla glavom bez obzira! Nisi li je možda vidjela gdje u blizini?“
„Vidjela je jesam ali ne tu u blizini!“ odgovorim ja.
„Pa reci onda pobogu gdje si je vidjela?“ nervozno će on.
Uperim prstom u nebo i pokažem prema jugu.
„Evo tamo! Odletjela gdje i sve rode lete. U toplije krajeve!“
„Svete mi tutnjavine! Uhvatiti ću ja nju prije ili kasnije!“ kroz zube prozbori kradljivac beba i nestane jednako kao što je i došao, u tutnjavi gromova.
Ponovno sam bila u iskušenju da se okrenem i potražim Rodana ali nisam znala koliko je Tutnjavi lukav i da li mi je zaista povjerovao, pa da ne dovedem Rodana u opasnost krenula sam ravno naprijed. Na mjestu gdje je jezero završavalo bio je put. Zastala sam prije nego krenem dalje i od umora zaspala.
Sigurno sam spavala dugo jer me probudila noćna svježina. Kada sam otvorila oči moj pogled bio je uperen u nebo posuto zvijezdama. Toliko mnoštvo zvijezda još nikada nisam vidjela, a onda mi se pogled zaustavio na nježnom modrom titraju koji je dolazio iz najvećih nebeskih visina. Čim više sam ga gledala raspoznavala sam obrise Plave zvijezde. Toliko je sličila Antonievim očima da sam od uzbuđenja poskočila na noge. Tek tada spazih ispred sebe modri sjaj koji mi obasjava put. Sjetila sam se rodinih posljednjih riječi: „Plava zvijezda odvesti će te kući!“ Lagano sam ušla u tu plavičastu maglicu a korak mi je postao lagan kao da ne dodirujem tlo. Možda je ovo san pomislila sam, jer u toj maglici bilo je tako ugodno da vjerojatno nikada čovjek ne bi poželio izaći iz nje. Pomislila sam na Rodana. Bilo mi je žao što mu nisam stigla zahvaliti da je baš mene odabrao za Antonievu baku. Osjećala sam silnu želju da se vratim kući i zagrlim moje malo zlato. Sigurno je moja želja ubrzala dolazak kući jer je svjetlucavo plavetnilo koje me je obasjavalo odjednom nestalo a umjesto njega ispred mene stajala je dobro poznata zgrada.
Podignula sam pogled prema nebu i vidjela plavi trag koji se gubi u visini. Jedino što sam se toga časa sjetila učiniti bio je poljubac koji sam poslala Plavoj zvijezdi.
*************
U mojoj zgradi već odavno svi susjedi su spavali. Od snažne želje da zagrlim Antonia potrčala sam stubištem sve do trećeg kata a onda sam zastala ispred vratiju osluškujući bebin plač.
„Ljubavi, došla ti je baka! Rekla sam ulazeći u stan.
„Mama!“ povikala je sva usplahirena moja kćerka držeći bebu u rukama.
„Mama, zaboga gdje si nestala! Zašto si bosa u spavaćici? Kakva ti je to crvena fleka na čelu? Zašto nam se nisi javljala?
Pokraj mene prolazilo je stotine pitanja.
Uzela sam Antonia iz njenog naručja, poljubila ga u obraz i rekla mu:
„Nije samo tebe donijela roda na ovaj prelijepi svijet. Vidiš i baka ima rodin poljubac na čelu, i mene je donijela roda!“ Smješkao se. Znala sam da me razumije iako ima tek dvadeset i sedam dana.
„Lude li bake!“ promrmljala je moja kćer.
Ali baka nije luda, potražit će ona uskoro Rodana jer bebe rastu i moraju imati brace i seke a Rodan je star i ne smijem dugo čekati.

I mačke stare

2011-04-13T12:20:00.011+02:00

Bila je to samo još jedna obična nedjelja.
Toliko obična da joj se ne sjećam dana, mjeseca ni godine. Mačke se još nisu okotile, trešnja je tek počela pupati a prve ljubičice sramežljivo su virile iz zemlje i sve ptičice stvorile su se od nekuda i glasnim cvrkutom obznanile svoj dolazak.
Ti i ja svježi poput tek izraslog cvijeća, zaljubljeni u svijet, ispijali smo jutarnju kavu u našem malom vrtu nad liticom mora. Uživali smo u odbljesku sunčanih zraka koje su se lomile na blistavoj površini mora i bacale svoj odsjaj nazad prema nama. Mirisi i zvuci nadolazećeg proljeća isprepletali su se razigranim glasovima rođenim iz naše ljubavi, glasovima naše djece, naša dva sunašca bez kojih svijet ne bi imao takvu ljepotu. Bilo je to još jedno raspjevano jutro čiju smo melodiju skladali osunčani i vedri nas četvero.
U cijelom dvorištu i sva tri vrta podno njega i u velikom napuštenom hotelu koji se protezao tik uz naš vrt i njegovoj ogromnoj popločenoj terasi čije su ploče zarasle u travu i velikom zapuštenom parku koji ga okruživao i plaži koja mu pripadala i onoj našoj podno vrta nije bilo nikoga osim nas četvero i hrpe divljih mačaka koje su tuda carevale.
Čudno, nikome nije bilo stalo do te ljepote koja je bila odmah tu, nadohvat, i zato je ona obgrlila nas, imali smo je napretek i uživali u njenom zagrljaju.
Nismo željeli napustiti to sjajno jutro pod nebom pa smo u jedan glas svi zajedno odlučili, „Roštilj!“
Uskoro se miris dima širio zrakom. Svatko od nas priželjkivao je da ga dim zahvati i nikome nije smetao njegov gusti prekrivač jer onaj koga dim dotakne biti će najbogatiji od svih. I dimili smo se i bili smo bogati a nismo to ni znali. Da li zbog mnogo roštilja i mnogo dima ili zbog sunca i mora ili pitajboga čega bogatijih od nas nije bilo.
Stari ruzinavi stolić kojeg smo samo podigli sa terase napuštenog hotela prekrili smo stolnjakom i ispod krošnje lovora koja je sa terase hotela prelazila na našu terasu guštali smo u okusu hrane dok su se oko nas okupljali naši divlji susjedi četveronošci, jednako zaljubljeni u more, sunce i zemlju kao i mi.
Prvi je došao macan, nabijenih mišića, bijel s crnom flekom preko desnog uha. Njegove sitne okrugle oči na spljoštenom licu mirno su nas promatrale a crni mongolski nosić trzao se dok smo mu iznad glave čitali misli, „Ja sam car u ovom kvartu, očekujem gostoprimstvo!“
„Ej ljudi došao nam je Marijo!“ rekao je tata Kuler pokazujući na macana. I zaista svi smo u njegovom držanju, u njegovoj tupoj faci i dobro naslućenoj požudi za jelom prepoznali Marija. Ta pretvorba Marija u macana bila je tako smiješna da smo na trenutak prestali jesti i punim ustima pozdravljali ga promatrajući tu nevjerojatnu sličnost.
Malo pomalo gostiju je bivalo sve više. Dogegala se i njegova žena, šarena flekava Marica s trbuhom do poda. Svoj dolazak najavila je glasnim mijaukanjem i bacanjem Marija u drugi plan. Ona je odmah prišla stolu, uzdignuta repa umiljato mijaučući kružila oko naših stolica. Bila je mačka i pol, spretna, okretna, lukava, mačka kojoj ništa ne možeš zamjeriti. Svi smo je voljeli.
Došao je i dosadni susjed Vijeko. On je imao govornu manu pa smo ga teže razumjeli. U razgovoru s njime uši bi nam bile neprekidno naćuljene. Zaustavio se pokraj Marija. . Njegovo pokidano sivo uho pomicalo se naprijed- nazad dok je isprekidano mrm..mrm... mrmljao svoj nerazumljivi mrnjauk. Dočekao je penziju kao slastičar i kolači su mu bili omiljena klopa ali nije imao ništa ni protiv roštilja.
Smijali smo se tom novom otkriću pretvorbe ljudi u mačke a onda kada smo htjeli obrisati masne si brkove shvatili smo da smo se i sami pretvorili u mačke. Za stolićem nije bilo niti jedne salvete, niti jedne kuhinjske krpe, ostale su nam samo šape i jezik za oblizivanje.
More se sve jače presijavalo, ptičice su opušteno pjevale kao da nas ne vide a mi masni i siti zajedno s našim gostima oblizivali smo se i nismo željeli ni na tren napustiti svoja mjesta na toj nedjeljnoj zemaljskoj kugli.
Od nas četvero nitko nije bio najmlađi da ide u kuću po salvete i nitko nije bio najstariji da to naredi. Mijaukali smo bez rezultata.
Masnim šapama dohvatila sam rub stolnjaka, sagnula glavu i obrisala masne brkove a potom i šape. „Lukave li mace!“ rekao je tata Kuler. Sviđalo se to i njemu i našim slatkim razigranim mačićima pa smo razvlačili stolnjak na sve četiri strane svijeta, saginjali glave i brisali masne njuške i smijali se novom otkriću.
Sve su nedjelje tada imale isti taj okus, istu lepršavost, istu lakoću. Živjeli smo ne obazirući se na njihovo bogatstvo jer nismo znali da postoje i nedjelje nepokretne, bez okusa, bez mirisa, bez boje.
I danas u jednoj takvoj nedjelji koja me poput tamničara muči samoćom, u nedjelji kojoj znam dan, mjesec i godinu, bježim mislima u sjećanje i vidim veliki, sjajni okvir od neimenovanog nedjeljnog dana u kojem se smijemo nas četvero. Oči nam se sjaje od radosti i sudaraju nam se uzdignuti repovi.
I dok ovaj pad poput mačke dočekujem na nogama ta obična nedjelja u mislima uzdiže me. Toliko obična da joj se ne sjećam dana, ni mjeseca, ni godine ali užasno mi nedostaje.
Možda smo zaista previše brzo odrasli.
Možda zato što smo postali mačke, a mačkama godine idu!

Maukie - the virtual catgreat free widgetsWidgetbox

Šišur- Šur i njegovih 100 života

2011-03-12T14:18:00.015+01:00

Tu, u blizini, postoji mala uvala okružena morem s jedne strane i visokim stijenjem s druge strane. Zbog mnogih šupljina u stijenju u kojima čovjek može uspravno stajati a u nekima čak i hodati, ta uvala nazvana je Pećine. Najstariji stanovnici uvale krili su se u tim dubokim pećinama od davnina do dana današnjeg. Po njima je nastala i ova legenda.
Ljudi nisu razlikovali šišmiše. Svi su im bili jednaki kao i Kinezi. Ali Šišur?! Šišur nije bio običan šišmiš iako je imao šišmišovska krila slijepljena sa šišmišovskim prednjim i zadnjim nožicama i male šišmišovske uši uvijek naćuljene i repić tako mali da ga promatrač ne bi mogao ni ugledati. Kada nije bio u skupini s ostalim šišmišima a često je to bilo izgledao je kao mali vanzemaljac čiji je svemirski brod nosio u krilima.
Od svih šišmiša jedini je on popodneva provodio sjedeći na litici visokog stijenja, osluškujući zvukove i naprežući svoje male buljate oči ne bi li jednim pogledom obuhvatio širinu svojstvenu ljudskom pogledu ali ne i šišmišovskom. Gledao je brodove u daljini, more obasjano suncem, galebove u visini.
Priče o tome kako su šišmiši slijepi bile su plod ljudskog neznanja. Oni su imali vid vrlo istančan i precizan koji je bio razvijen na primanju čovjeku nečujnih i nevidljivih frekvencija koje ih okružuju. Nisu imali širinu i daljinu pogleda ali su zato dobro znali što se događa u neposrednoj blizini.
Istina, nisu voljeli svijetlost dana ni sjaj sunca pa su dane provodili u unutrašnjosti špilja. Ali ne i Šišur. Njega sunce nije zasljepljivalo.
Kada bi pitali šišmiše zašto su Šišura tako nazvali svi bi u smijeh prasnuli, otpustili bi mišiće na svojim nožicama koje su ih čvrsto držale za stijenje dok su naglavačke s glavom prema tlu visjeli i popadali bi po podu kao trule kruške i smijali bi se tom neobičnom činu jednako kao što su se smijali i Šišuru koji je u snu često padao na tlo.
To nikako nije bila šišmišovska vještina ni običaj. U tim trenucima on ih je podsjećao na osušene šišarke koje padaju s čempresa i zato su ga uz njegovo ime Šur nazvali Šišur, Šišur- Šur.
Šišmiši su bili brzi, okretni i spretni letači. Kada bi se kojim slučajem prestrašili kakve nepodopštine i prenuli iz sna, otpustili bi svoje čvrsto stegnute nožice i poletjeli prema otvoru.
Nikada. Baš nikada, niti jedan od njih nije nehotice pao na pod. Ali nije Šišur bez veze padao sa stropa. On je jedini od svih njih znao sanjariti, pa bi ga mašta odnijela u daleke svjetove samo njemu znane. U tom zanosnom sanjarenju opustio bi napete mišiće i zbog toga nesvjesno padao na tlo. Iznenadno bi se budio i posramljeno podizao opet u visinu.
I u letu uvijek je bio zadnji. Ne zato što je bio sporiji od drugih već zato što je za razliku od njih volio razgledavati okoliš. Nije svako zlo za zlo, pa tako ni to nije bilo tako loše kao što se šišmišima činilo. Njegova radoznalost naučila ga mnogim stvarima o kojima šišmiši nisu znali baš ništa.
U tom strmom stijenju nad uvalom mora nisu živjeli samo šišmiši.
Najviše stanovnika tih litica moglo se ugledati baš u proljeće. Zmije su se izvlačile ispod stijenja požudno upijajući prve proljetne zrake sunca, gušteri su se sunčali u svim mogućim pozama a žuti mravi orno su prekopavali ono malo zemlje između kamenja. Leptiri su letjeli nad dračom što je izvirivala iz te kamenite suhe zemlje. Ptičice su dolijetale i odlijetale samo je Šišur nepomično sjedio na vrhu litice šireći svoje oči ne bi li ugledao čim više i dalje daljine.
Iako je gledao prema pučini znao je da ga iza leđa vrebaju dva sjajna crna oka. Slutio je opasnost ali nije se ni pomaknuo.
„Opet je tu,“ pomislio je u sebi, „ista ona stara beštija koja svakog proljeća traži sigurno utočište za one male gnjavatore koji po cijele dane mijauču.“
Siva, olinjala i mršava, uske glave i naćuljenih ušiju stajala je napeta na suprotnoj stijeni kao napeti luk koji će svakog časa okinuti strijelu. Imala je sigurno osam godina i bila je najlukavija divlja mačka u cijelom kvartu koji se uzdizao iznad litice. Šišur joj je još prošle godine zadavao mnogo muka a sve uzalud, nije ga se uspjela dočepati. I sada kada ga je ugledala, zjenice su joj se stisnule, vid izoštrio, uši naćulile i lovac u njoj istoga časa zauzeo je najbolju pozu ne bi li se dočepala tog žilavog mudrice od šišmiša.
„Nije ni ptica ni miš a zadaje mi toliko problema. Ščepat ću ja njega!“ mislila je kao da je zaboravila sve one nezgode od lani.
Dugo je stajala napeta kao puška osluškujući najbolji trenutak za skok. A on je isto tako dugo i nepomično kao da je i sam od kamena sjedio i gledao u pučinu praveći se da je ne vidi. Kada je mačka napokon napravila skok u kojem je trebala ščepati Šišura on je poletio a ona je ostala praznih šapa, pogrbljenih leđa, čvrsto se držeći kandžama za oštri vrh litice. Voljeli su oni tu igru mačora i šišmiša iako to nikada priznali ne bi. I nisu se ljutili jedan na drugoga. Zakone prirode trebalo je poštivati. Šišur je znao da je on njoj drag jednako kao što su njemu draga i omiljena i savršena poslastica sva ona mala, sitna stvorenja koja ljudi mrze.
Gledao je često ljude kako mlataraju rukama i nogama boreći se tim malim napastima, sitnim i mesnatim mušicama, zujavim komarcima, lepuricama i svim tim divnim insektima bez kojih bi šišmiši poumirali od gladi.
Bojao se ljudi ali ne i mačke. Znao je da su oni opasnost ne samo za male mušice i komarce, za sivu mačku i njega već za cijelu prirodu.
Tog ljeta Šišur je bio dijete od kojih pet godina kada je u njihovu pećinu banula bučna skupina ljudi koji su na glavama imali svjetiljke. Šarali su oni dugačkim, svjetlećim zrakama po zidovima pećine u potrazi za malim šišmišima. Da. Točno tako! Odlučili su istrijebiti ta čovjeku nebliska stvorenja samo zato što ih je noćni let šišmiša nad uvalom uznemiravao. Ali šišmiši nisu bili nikakva prijetnja za čovjeka. Pa zašto su ih onda toliko uznemiravali, dali zbog praznovjerja ili priča kojima su ih kao djecu roditelji zastrašivali to nikada nećemo saznati. Nisu mu čak ni dosađivali kao muhe i komarci, nisu mu ni dolazili na prozor, ni u voćnjak, nisu ni kriještali, ni zujali. Svejedno oni su odlučili istrijebiti ta njima nesimpatična stvorenja. Vezali su se konopima, pozabijali kolce u stijenje i verali se uz liticu sve dok nisu došli do najvećeg otvora u stijeni. Kada su ušli u spilju i ugledali stijenje prekriveno sivim, žilavim, letećim miševima, koji vise naopačke jeza im je prošla tijelom a osjećaj nelagode natjerao ih da zapale baklje i vatrenim plamenom otjeraju šišmiše iz njihovog doma. U panici koja je zavladala među šišmišima čulo se lepetanje stotina šišmišovskih krila, cičanje mladih šišmiša i vika ljudi. Šišur nije odmah poletio kao i njegova braća već je radoznalo gledao u ljude čvrsto stežući nožice o zid.
Možda zbog šoka, nije se ni pomaknuo kada ga je dotaknuo vrući plamen baklje uperene točno u njega. Izgubio je svijest i pao u otvorenu torbu vlastita krvnika koji je mahnito mahao bakljom.
Probudio se tek kasno u noć, priklješten između mnogih čudnih stvari u tijesnoj torbi. Nije bio siguran da li je živ ili mrtav. Malom, sitnom glavom, opeklinama na krilima i slomljenom nožicom pokušao je zgurati sa sebe sve te stvari i osloboditi se. Kada je napokon uz veliki napor i još veću bol provirio iz torbe osjetio je veliku hladnoću. Tijelo mu je počelo drhtati i nije bio u stanju pomaknuti se sa mjesta. Činilo mu se da je to kraj. Sklopio je velike glatke kapke i dozvao u misli svoje izgubljene rođake i zajedno s njima zapjevao je:
„U gustišu šišmiš spava sve dok opet ne naraste trava.
Šumi lišće, zima stiže, sakriti se treba od hladnoće i kiše.
Sve je tiho, tiše, spavaj, spavaj mali šišmiše...“
S ovom himnom šišmiši bi tonuli u zimski san.
Ujutro u sobu je ušla žena. Baš kada je htjela podignuti rastvorenu torbu s fotelje ugledala je na podu nepokretnog šišmiša. Vrisak koji se proparao kućom probudio je dječaka u susjednoj sobi.
Bosonogi, pospani dječarac, raskuštrane kose i velikih plavih očiju gledao je usnulog šišmiša i kada je žena s izrazom gađenja na licu metlom pokušala pogurati šišmiša na lopaticu za otpatke dječak je dotrčao do njega, podigao ga u svoje male ruke i rekao ženi:
„Jako mu je hladno ovdje!“
„To je šišmiš!“ povikala je žena, „Ako je živ može ti se zapetljati u kosu! Baci ga kroz prozor!“ vikala je ona.
„Zašto se bojiš malog šišmiša?“ upitao je dječak ženu, „Kada se on tebe boji sto puta više!“
„Baci ga! Baci ga! Jesi čuo!?“ vikala je uznemirena spremačica.
„Ne!“ povikao je dječak i bosonog izjurio napolje sa šišmišom u ruci. Toplina dječakovih ruku ugrijala je Šišurovo malo koščato tijelo i on je otvorio svoje velike, buljate oči. Dječak je ugledao strah u njima i nježno mu govorio, „Spasit ću te! Nemoj se bojati! Ti nisi zao ni opasan kao što odrasli misle. Oni straše djecu šišmišima i vampirima pa te se i sami boje.“
Nježni tonovi dječakova glasa umirili su Šišura i strah je nestao a ostala je samo bol u krilima i nozi. Dječak je raširio dlanove ali Šišurovi pokušaji da pokrene krila bili su uzaludni. Tek tada je dječak ugledao opekline na Šišurovim krilima. Bol malog šišmiša prožela mu grudi i oči mu zasuziše a ruke podrhte. Nije ga mogao ostaviti u ovakvom stanju.
Iza kuće u dvorištu rastao je stari hrast. Dječak je to stablo volio kao najboljeg prijatelja. Često je sjedio u njegovoj krošnji i pričao mu svoje tajne, veselja i tuge. Djelio je s njime svoje igre i maštanja. Znao je da su sigurnost i toplina starog hrasta najbolje utočište za njegova novog prijatelja. U deblu staroga hrasta bio je otvor u kojemu je dječak čuvao svoje tajne. Odjednom shvatio je da su sve te tajne bezvrijedne u odnosu na život tog malog stvorenja u njegovim rukama. Povadio je iz tajnog skrovišta sve svoje dragocijenosti a onda je zavukao u deblo ruku sa malim šišmišom i tu ga je na dnu rupe nježno položio.
Od toga dana započelo je njihovo nerazdvojno prijateljstvo. Šišur nikada nije napustio svoje tajno skrovište, čak ni onda kada je u potpunosti ozdravio. Dječak i Šišur rasli su zajedno. Šišur je poučavao dječaka svim šišmišovskim vještinama a ovaj je poučavao Šišura svim mogućim opasnostima koji ga vrebaju od ljudi. Uskladivši svoje vještine Šišur i dječak postali su jedno.
Možda jednom sretnete čovjeka koji je vidio dječaka-šišmiša koji spašava svijet i ispriča vam neku drugu priču iz Šišurova života nazivajući ga drugim imenom, čovjekom-šišmišom i sl.
Šišurovih 100 života ne završava u ovoj priči.

Ja samo znam da je dječak koji je Šišuru spasio život, spasio živote i svih drugih šišmiša uvjeravajući ljude u njihovu korist za ovu planetu i zato su danas šišmiši zaštićena vrsta koju čovjek štuje kao što su ih i štovali i drevni Egipćani kojima je glava mišorepog šišmiša bila simbol mudrosti.

Pušačko nepušačka rapsodija

2011-02-05T21:17:00.004+01:00

Koja napetost, napetost, napetost!!!
Ne pušim već dva dana. Baš sada dok hodam ruševinama nečijeg naizmaku svijeta, napuštena, zatočena, neprisilno prisiljena biti tu.
Iz daljine stižu mi dobre vijesti ali napetost ne prestaje.
Vlastite mane hvataju me u zamke. Misli mi boje u crno, mojom slinom me dave, oštrinom u očima bodu me. Želim pobjeći. Zamišljam mjesta na kojima bih voljela biti. Na vrhu planine, ispod mjesečine, na oblaku, napuštenom svijetioniku.... Tražim putokaze za svijet iluzija. Bježim od tamničara stvorenih na vlastitu sliku i priliku. Mana1, Mana2, Mana3, Zaboravljena Mana, Odbačena Mana, Ubijena Mana...
Samo želim pobjeći, pobjeći, pobjeći!!!
Beetlejuice! Beetlejuice! Beetlejuice!
Opss?! Gdje sam to?
Sve je oko mene prekriveno snijegom. Nema kuća, nema cesta ni putova, nema ljudi, samo snježne livade po kojima se raštrkalo poput livadskih dvorjana, prekrasno, u svojim bjelim pelerinama veličanstveno, ponosito drveće.
Pogled mi se zaustavlja na nježnoj dami, vitkoj brezi koja me sramežljivo pogledava. Umjesto šešira njenu glavu krasi mali crvendać koji je poskočio s nožice na nožicu očito uznemiren mojim prisutstvom. Od istog uzbuđenja podrhtala je i breza.
Mirno je. Mirno i hladno.
U oštrom zraku koji mi ispunjava nosnice osjećam abnormalnu količinu zraka koji daje ovom snježnom prostranstvu nesvakidašnju energiju. Neki unutarnji nagon me tjera da udišem zrak punim plućima, duboko i požudno. Osjećam se poput balona koji jedva čeka da se ispuni kisikom i poleti. Iz mojih ustiju izlazi dah čudesan i veseo. Presvučen magličastim ogrtačem pleše mi pred očima, izvija se, proteže i sretan stapa se s nepreglednom bjelinom.
Jasno mi je zašto sam tu. Napokon! Napokon!
Svježina! Svježina!
Ledena, prozirna, bistra, čista poput planinskog izvora, okrepljujuća. Vraća me u dane bezbrižne, u dane radosne, u dane prepune različitih mirisa, u dane koji prolaze brzo a pamte se zauvijek. U svježini koja me obgrlila osjećam kako se oslobađa moj duh i pruža mi veličanstveni osjećaj slobode. Napetost je nestala. Nema je više. Odjednom osjećam ispunjenje, zadovoljstvo, radost. Snijeg je zasvjetlucao i tisuće sjajnih iskrica poletjelo je uvis. Crvendać je poletjeo. Obuzela me je čarolija svježine. U tom blještavilu moje mane su se našle navidjelu. Razotkrivene. Očigledne. Prestrašene. Svojim velikim šupljim očima gledale su me poput krvnika koji će im za koji tren presuditi. Njihove žilave ruke čvrsto su se počele stezati od straha pred smaknućem. Odjednom, čistu, nevinu svježinu propara njihov cvilež. Možda bi se netko i nasmijao njihovu jauku ali mene su od tih zacviljenih riječi prošli strašni trnci od kojih mi je tjelo postalo igličasto. Cvilile su bez prestanka: „Tajna tvoga uspijeha je u tvojim manama. Miiiiiii smooo tiiiiii, Tiiiii siiii miiiii......“
Iskoristile su moj trenutak slabosti i zavrtjele mi sve pred očima. Kada sam napokon smogla hrabrosti da otvorim oči našla sam se na početku priče spremna da napustim ruševine nečijeg naizmaku svijeta.
Mane su me opet pokušale obmanuti.
Treća sreća!

Priče iz snova III

2011-01-15T10:06:00.006+01:00

Neobična je ta Irma. Zaista! Ulazi u tuđe snove i u njima nestaje kao mali oblačić koji se stapa s nebom i gubi zauvijek u dubokom plavetnilu sna. Ne mari ona za tuđe snove više je muče njeni. Osjećala sam da joj izmiču jednako kao što ona izmiče u tuđim snovima.
„Irma, Irma, šta je s tobom?“ pitala sam se gledajući je drukčiju a opet istu, gledajući je odsutnu a opet prisutnu, gledajući onaj neuhvatljivi plamičak u njenim očima.
„Irma probudi se!“ govorila sam joj. „Ne bježi od stvarnosti! Ne traži snove! Živi!“
Na moje riječi Irma bi odgovarala tek mrvicu proširivši rubove usana. Podsmijehom koji se zaustavljao iza njenih zatvorenih usnica završavala bi svaka naša priča, ali ne i danas.
„Slušaj!“ rekla je mirnim, pomalo promuklim glasom. „Nemam pojma kako sam se našla na toj prašnjavoj seoskoj cesti. Ispod sivih jesenskih oblaka u nekom beznadnom i turobnom kraju hodala sam posred ceste posute pijeskom bez straha od auta. Kad bolje razmislim prije bi se nadala kaubojskom dvoboju nego čemu na motorni pogon. Čak i bilje koje je raslo uz put bilo je kržljavo i razrijeđeno. U daljini vidjela sam djecu koja trčkaraju ulicom zadirkujući se. Približavala sam se naselju kad me opazila djevojčica i trčećim korakom krenula mi u susret. Njena crna kovrčava kosa poskakivala je zajedno s cijelim bićem. Primijetila sam čvrsto i jako tijelo ispod dronjave, smeđe haljine koja joj sezala do listova. Na prljavom djevojčinom licu svjetlucale su se crne oči. Pogledavši je bolje shvatila sam da je crnkinja. Neobično za ovaj kraj.
Dojurila je do mene sva usplahirena i molila me za pomoć. Riječi su joj bile isprekidane i nepovezane. Dok sam pokušavala povezati njene riječi o strahu i nekakvoj nevolji koja vlada u selu ona me je čvrsto držeći za ruku uvela u prvu kuću koja se našla uz cestu. Bio je to običan mali kućerak s dvorištem, ništa neobično. U hodniku stajali su ljudi, prepoznala sam ih. Prepoznali su i oni mene ali se nisu pomicali sa svojih stajaćih mjesta. Baš kao figure u šahu samo su me promatrali svojim ozbiljnim pogledima. U zraku se osjetio neobični i nesvakidašnji miris isčekivanja. Tada mi je prišla žena . Gledala sam u njeno nabreklo, okruglo lice i oči koje su vjerojatno presušile od izlivenih suza, njeno ispaćeno mlohavo tijelo već odavno je izgubilo izgled mlade žene koju sam poznavala. „Ona je tamo!“ rekla mi je i pokazala rukom na jedina vrata u dnu hodnika.
„Pa dobro, šta, ona je tamo“ pomislila sam u sebi i krenula prema vratima razmišljajući hoće li me prepoznati ili joj se memorija već odavno izbrisala dok su me pratili smrknuti pogledi ukipljenih rođaka. Dok sam otvarala vrata sobe mirne misli moje glave podrhtavale su. Još je živa!
A onda mi se pred očima ukazala ogromna prostorija, veća i od same kuće. Bila je velika kao neka dvorska sala samo što u njoj nije bilo ničeg osim starog bračnog kreveta koji je stajao posred sobe. Učinilo mi se kao da prvi puta vidim to oštro lice još i bijelo kao oštro brašno. Čak i bijela oštra kosa stršila je oko lica kao da je pod naponom. Možda zbog toga bjelila njene crne oči izgledale su duboke kao ponor. Pogled joj bio napet kao napeta praćka koja samo što nije okinula. Taj živi i odsječni pogled bio mi je nepoznat i neočekivan. Možda dok sam bila dijete nisam išla za tim.
„Ja sam Irma. Sjećaš li me se?“ Raširila je oči i radoznalo me obuhvatila pogledom.
Muk koji je nastao prekinut je njenim neočekivano brzim skokom iz kreveta. Koja brzina!
Stajala je na podu tik uz krevet okrenuta prema meni. Njene prednje dvije noge uspravno su stajale, čvrsto uperene u pod. Na čvrstom vratu koji se nadizao nad njima stajala je glava divokoze, koja me vragolasto promatrala. Mirna i spremna kao da stoji na cilju da osvoji olimpijsko zlato.
Izgledala je sasvim zdravo i po bjelini zaista sličila na onu sebe iz kreveta osim šta je sada imala dva prekrasna debela uvojita roga, gustu bijelu bradicu i tijelo prekriveno gustom dlakom. Ali nije ona bila obična divokoza više je podsjećala na albino bivola. Snažna i samouvjerena, na usnama je imala osmijeh sasvim sličan onom mom s kojim završava svaki razgovor. Sa genima nema zezanja! Pomislila sam.I da! Bila je to Matuzalem divokoza.
Možda mi se zaista disanje usporilo jer još nisam uspjela ni udahnuti zraka a divokoza se zašprintala uzduž sobe točno do mene. U toj brzini moje misli i motorika zaustavile su se i poput zaslijepljena ovna buljila sam u tu divokozu. K'vragu možda sam se zabezeknula a ona se u trenu ponovo pretvorila u tetku Miku, žilavu ženu luda pogleda koji je kao disko kugla šarao po meni. Densaj Irma! Njene usne pomicale su se brzo kao da slasno brsti najukusniji bršljan dok su iz njih izlazile riječi. Možda tehno? Osim napetosti u glasu ništa drugo nisam razumjela. K'vragu!! Uvijek obraćam pažnju na krive stvari! Moram se opustiti.
Uhvatila me je pod ruku i krenule smo niz hodnik. Odjednom shvatim da u desnoj ruci čvrsto držim dijete. Pogledam ga. To milo lice dječaka od kojih 8-9 mjeseci nježno me gledalo. Ta djeca nikako da mi se skinu s vrata!
Kozji tenor tetke Mike parao mi uši. Osjećala sam da će za koji trenutak učiniti neku strašnu preobrazbu koja unosi strah u zdrvljevene rođake. Baš me zanima šta? Odjednom začujem glas djeteta koji mi šapuće na uho, „Irma ona je zlo!“ Bila je to rečenica koju je izgovorio čovjek skriven u tijelu djeteta. K'vragu! K'vragu! Sada je svu moju pažnju okupirala misao o djetetu koje govori odraslim jezikom. I ta jebena misao, neprihvatljiva u svijetu snova oduzela mi je san.
Meeeeee, meeeee, meeee……..

Luckoograd

2010-12-23T09:34:00.003+01:00

U ovoj priči živi jedna vila, živi jedan pjesnik, živi jedan pisac, živi jedno dijete,živi jedna grješnica , živi jedan đavo i živim ja zajedno sa njima. Ima nas svega sedam, kao sedam patuljaka. Sjedimo za istim stolom, jedemo iz istog tanjura i istu sudbinu dijelimo.
Vila je sasvim malena. Toliko malena da je jedva primijetimo. Ona kruži poput sjajnog oblačića iznad nas. Mirna i spokojna nekom čarobnom mrežom hvata, sprema i čuva prolaznost našu.
Pjesnik je uglavnom sjetan, stalno zamišljen, šeta naokolo i osluškuje a njegovi prsti čeprkaju po nečemu neopipljivom i brižno to spremaju u mali zlatni kovčeg kojeg sebično čuva i uvijek dobro zaključava lokotom čiji ključ nitko od nas ne može dotaknuti.
Pisac okružen dimom cigara rijetko se pomiče iz svog starog kožnog naslonjača. Pomalo mahnit, divlja pogleda, izmišlja najčudnije priče pa nas posjeda oko kamina i davi suludim pričama koje nitko ne razumije. Moram priznati, priče za djecu dobro mu idu iako u zadnje vrijeme piše same gluposti, jedino njemu smiješne.
Dijete se ne obazire previše na nas, ono se po cijele dane bezbrižno igra i trčkara naokolo. Njegov dječji svijet otvoren je za sve nas ali ipak mala vila je ta koja najviše vremena provodi u njemu.
Grješnica je mrzovoljna, iako to pokušava prikriti vrteći oko sebe hula-obrambeni- obruč-hop. Ponekad joj on padne i u tom trenutku na njenom licu može se ugledati siva boja bojazni ali ona se tada brzo sagiba i podiže svoj obruč i zavrti ga nanovo.
Đavo ko đavo iako se pravi da ga nije briga za ništa, briga ga je za sve. Svako toliko koža na vratu mu se zacrveni pa nas krivi zbog toga. Kaže da mu mi stvaramo alergiju.
A ja?! Rastrgana među njima nemam vremena ni za šta. „Nisam vaša sluškinja!“ derem se na njih, ali oni me ne čuju i nanovo traže moju pažnju. Dani mi u trenu prolete a ja se pitam gdje sam bila, šta sam radila.
Jednoga prohladnog, zimskog dana dok smo se svi zajedno dosađivali đavo je odlučio prekinuti tu dokolicu i nagovorio je grješnicu da ukrade vili mladost moju. Kod male vile ona je bila najsigurnija, kao uostalom i sva prolaznost koju ona čuva. Spoznaja da mi je netko ukrao mladost bila je strašna. Svi su se uznemirili a ja sam cijeli dan stajala ispred ogledala i tražila je uzalud.
U našem malom svijetu raste jedna breza. Htjela sam otrčati do nje i zagrliti je kao i obično kada me obuzme tuga, ali naslonjena na brezi stajala je grješnica i zlobno pjevušila, „Rožica si bila rožica već nisi.“ Nervira me ta žena. Izbjegavam je koliko god mogu i potajno mrzim.
Pjesnik se počeo motati oko mene skupljajući u svoj kovčežić ono neopipljivo a ja sam ovog puta dobro znala da skuplja moju zebnju . Očaran njome skladao je stih za stihom ne bi li mi vratio ukradenu mladost, pa je u svakoj mojoj bori prepoznao godinu jednu, a u očima mladost cijelu. Iako pomalo čeznutljivi njegovi stihovi davali su mi neku novu snagu. Slušajući ih činilo mi se kao da vidim deblo stabla sazdanog od godina i čim ih više ima krošnja je sve šira, sve ljepša, sve gušća a deblo stabilnije.
Pisac je duboko u sebi osjećao moj gubitak zbog kojeg je napisao Memoare jedne žene. Bilo je to sjećanje na mladost iz koje je nikla ljubav kojoj nema kraja. Njegova priča poput jutarnje rose navlažila je moje oči, a u grudima probudila davno zaspale leptiriće čiji su titraj osjetili svi u sobi.
Đavo koji je stajao na vratima smijao se do suza, a vila skvrčena u krošnji, obavijena zlatnim listićima breze drhtala je zbog učinjene nepravde. Onda je kroz otvorena vrata među nas dotrčalo dijete i zavikalo, „Mladost se ne može ukrasti!“ Zbunjeno smo gledali u dijete pa u brezu čiji su se listići titrali jednako kao i naša srca i shvatili smo da je dijete u pravu. Osmjeh je obasjao naša lica dok je sjajni oblačić male vile veselo kružio nad nama.
Đavo uvijek izaziva nevolje. Jednom je piscu, onako u prolazu, bez veze, iz rukava istrgnuo maštu. Pisac je tugovao, noćima budan u zvijezde gledao, nije ni jeo, ni pio, čekao je mjesec da ga maštom ispuni. Pjesnik ga je gledao ali njegovu bol u stihove pretočiti nije mogao. Strah da đavo ne učini isto i njemu zanjemila ga. Vila je uzalud tješila pisca. Čak je i grješnica tugovala i nudila mu svoje priče na dar, a pisac je i dalje samo u zvijezde gledao i mjesečinu novu čekao. Dok su svi oni bili zaokupljeni piščevom tugom ja sam se napokon mogla posvetiti samoj sebi. Trčkarala sam oko sebe kao mačka oko vruće kaše dok mi je đavo sa strane vikao, „Ti si dušo doista nepopravljiv egoista!“ Nije to dugo trajalo. Sve dok nije dijete dotrčalo do pisca i pred njega istreslo vreću punu mašte. „Mašta ne može nestati kao ni mladost!“ povikalo je dijete. Pisac je pogledao u dijete, izvukao iz džepa cigaru i mahnito počeo izvlačiti maštu iz vreće. Začuđeno smo gledali u čudna, svakojaka bića koja su izlazile iz vreće. Kao iz Aladinove svjetiljke pred nama su se stvarali različiti svjetovi. Vidjela sam svijet sasvim drukčiji od onog kojeg znam , bila je to Kolijevka života iz koje se budi Sunce i dijete koje u njoj spava. Svatko od nas gledao je u nešto drugo.
Zbunjeno smo se pogledali a kasnije smo dugo prepričavali svaki svoju sliku mašte i zahvaljivali djetetu na daru koje nam svima poklonilo.
Đavo, ne zbog toga što se zove Đavo već zbog toga što je zaista pravi đavo jednom nas je tako začarao da nitko od nas nije mogao vidjeti , ni čuti malu vilu. To je bilo đavlje najveće zlodjelo. Svo to vrijeme živjeli smo nekako odsutno. Uhodano smo obavljali poslove bez ikakve volje, radosti i poleta. Uhvaćeni u nekoj rutini zaboravili smo na sve ljepote koje život čine. Sva sreća u toj nesreći da je dijete bilo toliko zaigrano da đavolja čarolija nije jedino na njega djelovala. Vidjelo je ono tužnu vilu dotrčalo među nas i zavikalo, „Ako ste zaboravili na vilu onda ste zaboravili i na mene!“
To dijete nas uvijek zbunjivalo pa tako i sada. Zbunjeno smo gledali u njega pa u tužnu vilu koju je držalo na ispruženom dlanu i đavolje čarolije je nestalo. Đavla nismo krivili za ništa jer znali smo da sve njegove čarolije ne mogu djelovati na nas ako to zaista ne želimo. Pogriješili smo!
Nakon tog događaja pjesnik nas je svih izbjegavao iako nije mogao otići daleko od nas, jer naš je grad toliko malen da ga jednim pogledom cijeloga možeš obuhvatiti. Gledali smo ga kako u dvorištu pored breze kopa duboku jamu i u nju spušta svoj zlatni kovčeg od kojeg se nikada nije rastajao.
Slutili smo da je netko ubio njegove stihove sve dok nam jednoga dana nije priznao da smo mu toliko dosadili svojom providnošću da se jednostavno ne želi ponavljati u stihovima i zbog toga sahranio je poeziju. Nazvao nas je razlivenom mrljom, okrenuo leđa od nas i mrmljao nešto sebi u bradu. Još uvijek se molimo za pjesnika i nadamo da će jednog dana otkopati svoj zlatni kovčeg i ponovo u njega skupljati sve ono što jedino on može opipati.
Imamo mi i sretnih dana. Najradosniji su oni kad se naše male ruke spoje, kada se rađaju ljubavi nove, a rađaju se, kad jedni druge hrabrimo, nadopunjujemo i uživamo u tome.
Pisac je u svojim djelima grješnicu oslobodio svih grijeha nakon čega je ona zauvijek odbacila svoj hula-obrambeni-obruč-hop i zavoljela pisca za vijeke vjekova. Đavo nas ponekad nasmijava do suza, iznenađuje nas svojim vragolijama kojima ponekad nastupa u našem malom cirkusu. On je ustvari naš najbolji komičar i kad ga doživljavamo kao takvog njegova djela ne mogu bitno utjecati na nas. Mala vila nam svima donosi mir i radost pa čak i đavlu iako to nikada ne bi priznao. Dijete nas uvijek nanovo iznenađuje svojim dosjetkama.
U gradu skrivenom od svakog pogleda, u gradu s jednom ulicom, jednom brezom, jednim cirkusom, jednom kućom, pod jednim krovom živi nas sedmero i pjevamo…“ U jednom vrtu među cvijećem sićušan grad se sakrio u njemu žive mala bića kažu da Luckoograd je to.“

Da, mi smo svi jako, jako maleni, pa nas Vi ne možete vidjeti kao ni mi što ne možemo vidjeti Vas i vaš grad, ali ako slučajno ovo pročitate znajte da Vas mi volimo i želimo Vam sve najbolje u vašem malom svijetu.

Formula za sreću- Priča IV o Val i Džointu

2010-10-25T20:58:00.008+02:00

Od kada je Džoint osvojio „dobitak na lotu“ Val je preplavila nova mladost. Bezbrižnost koju je osjećala izbrisala je simptome klimaksa, otjerala fjaku, čak je nestao i jutarnji mamurluk. Višak energije koju je osjećala koristila je u svrhu zdravog života. Novac je imao neku hipnotičku moć koja ju je natjerala da prestane pušiti i umjesto jutarnje kave pije prirodne napitke. Najčudnije je to kako joj je novac oduzeo sve želje za kupovinom, a osjećala se savršeno dobro. Svejedno, brinula ju je pomisao da nije možda izgubila maštu.
Džoint je sve češće znao mislima odlutati. Smišljao je način da udvostruči ono što im je ostalo. Nije želio više riskirati. Jedna pljačka banke bila je dovoljna, čak i previše za jednog pacifistu kao što je on. Za njega je to bila veća trauma nago za bankovnu činovnicu koja mu drhtavim rukama vadila novac iz sefa.
Nakon mjesec dana provedenih u Las Vegasu plijenio je pažnju svih žena iz susjedstva pa tako i bankovne činovnice. Izgledao je očaravajuće u pimp odjelima koja si je nakupovao. Dugački kaputi imitacije tigra, leoparda i razno raznih zvijeri u kombinaciji sa hlačama na trapez, šeširima, štapovima i debelim prstenjem koje mu krasilo prste isticali su ga u gradskom sivilu ljudi, zgrada, ulica...Samo se Val sprdala njegovim imidžom nadjenuvši mu novo ime „Bubimir.“
Svako jutro iz obližnjeg kafića nosio je činovnici u banku vruću čokoladu sve dok se nije potpuno predala njegovom umijeću bioenergetičara. Žena je bila totalno spaljena, svršavala je čim bi ga ugledala. Svaki njen orgazam Džoint je produživao svojim bezobraznim seksualnim pričama.
Te kreštalice kojima su glavom prolazili samo brojevi znale su ga napaliti, a u tim godinama to mu je nedostajalo. Uvijek kada bi odlazio iz banke ona bi govorila 123, 252, 76.... broj riječi koje joj je poklonio tog dana. „Obožavam glupače!“ mislio je smješkajući se.
Dok je oblačila trenirku gledala je u Džointa koji je u bijelom, zgužvanom odijelu spavao kao zaklan. Uz njegov bok privila se Tekila. Neobična je bila ta kuja. Pronašli su je jedne noći dok su pijani izlazili iz Caesar's Palace kasina. Hodala je za njima cvileći a kada su ušli u taksi ona je skočila Džointu u krilo. Proputovala je pola svijeta da prisvoji Valin dio kreveta. Ona se zbog toga nije ljutila, Džoint je i tako s godinama sve više prakticirao platonsku ljubav.
Jutros u ranu zoru neki tipovi su ga doveli kući. Mrtav pijan pao je na krevet i više se nije budio. Val otvora prozore stana mrmljajući „Crknut ću od truleži tvog zadaha.“ Krene u jutarnji džoging. „Apokalipsa!“ gleda u stupove sa zastavama i shvati da je opet nekakav praznik. Nigdje nikog na ulici, tek kod prve otvorene trgovine ugleda trojicu klošara. Naslonjeni na zidu izgledali su kao da stoje na terasi vlastitog stana ispijajući jutarnju dozu zaborava.
Cesta je bila prazna, tu i tamo poput aveti projurio bi poneki autobus. Trčanje ju brzo umaralo pa nakon nekog vremena počne brzo hodati. Džoint joj ne izlazi iz misli. Sumnjiv je. Nešto taji. Ne radi se o preljubu. Val je zaista bila nezamjenjiva, ali ne u svemu. U pretjerivanju svakako, rekao bi Džoint. Bojala se da ga novac previše zaludio. Opet je imao mnogo prijatelja a znao je dobro da su prijatelji lešinari koji će mu oglodati kosti ako im to dozvoli. „Muškarci su naivčine koji su izmislili izreku -naivna kao sobarica, da bi prikrili svoju najveću manu.“ „Varaš se Val!“ čula je Džointov glas. „Muškarci su to smislili da bi ih s alibijem ševili.“ „Kreten!“ zaključi ona. Zapazi desetak ljudi odjevenih u crna odjela koji stoje u malom parku podno njezinog prozora, okupljeni pokraj spomen ploče kojoj nikada nije pridavala pažnju jer nije voljela mramorne ploče pogotovo podignute na septičkoj jami zgrade. Podsjećala je na jeftinu grobnicu a nije grobnica, osim ako se zakon nije promijenio pa se sada čovjek može pokopati i u gradskom parku. Visok, jak muškarac koji je stajao pored spomenika držao je nekakav govor dok su dvojica naslanjala vijenac na ploču i palila svijeće. Mladić s televizije snimao je taj čin. Val nije imala namjeru zaustaviti se. Pogleda iznad njih u prozor na trećemu katu i vidi Tekilu koja ju je prepoznala po hodu. Njeno glasno lajanje nadjačalo je govor čovjeka ali to i ne bi bilo tako strašno da se Tekila nije poskliznula i pala točno na glavu govornika. Užas koji se ocrtao na licima ljudi zaustavio je ceremoniju. Tekila je s njegove glave pala na travu ali čovjek je na podu ležao mrtav. Dok ju je Val prestrašenu podizala u svoje naručje čula je glas voditeljice koja se odjednom stvorila pored nje, „Ponos naše zemlje, čovjek koji je bio nosilac najviših odlikovanja nastradao je od psa u glavu!“
Da je to kraj priče Val nikada ne bi završila na psihijatriji. Ni pas u glavu, ni tužba udruge za zaštitu životinja, ni to šta su ih proglasili državnim neprijateljima ne bi slomilo Val kao što ju je slomila vijest da je Džoint tu noć prokockao sav novac na pokeru. Nije plakala, nije ni vikala na njega, nije ga mrzila, samo nije mogla gutati zrak. Davio je. Bio je to najjači trenutni stadij napada depresije. Nelagodu davljenja nisu joj pomogli ublažiti svi mogući sedativi. Šutjela je dok joj Džoint objašnjavao da to nije smak svijeta i da će ih opet izvući iz krize. U jednom trenutku nije ga više mogla slušati pa se luđački počela derati: „Nisi ti Vito Corleone, ti si budala!“ „Tekila, Tekila da si barem nju spizdila u glavu!“ mislio je on gledajući je ludu.
Stajala je u redu ispred šaltera nad kojim je ogromnim slovima pisao natpis „Klinika za psihičke bolesti.“ Zaključila je da luđaci imaju loš vid i pomislila: „Možda ja ipak ne pripadam tu, moj vid je dobar.“
Otvorili su joj karton. Gledala je u ljude koji su sjedili, dizali se, šetali, ponavljali stalno jedno te isto, pjevušili, ubijali nevidljive mušice po sebi, napuhavali-ispuhavali obraze…. u svakom slučaju dobro su se zabavljali. Bilo je to veselo društvo čiji prosjek veselja je kvarila njena bezlična pojava. I sama je primijetila da se ponaša poput nekog psihopate koji ima skrivene namjere. I zaista uhvati se u razmišljanju: „Baš dobro sada imam otvoren karton na psihijatriji. Za poremećene zakoni ne vrijede.“ Po glavi su joj se motale najcrnje slike.
„Val Zgubidan, ambulanta 16!“ čula je piskavi glas koji je dopirao iz zvučnika. Osjeti nož koji je probada u trbuhu. U uskom hodniku popločenim sivim plastičnim pločama stajala su poput vojnika u redu vrata do vrata. Ljudi koji su stajali ispred njih bili su nekako zbunjeni, prestrašeni, poput male djece koju su roditelji pustili samu a znali su da će ih kada se vrata otvore progutati neko čudovište. Vrata s brojem 16 bila su otvorena pa Val nije imala mnogo vremena za razmišljanje već zakorači preko praga i ugleda čovjeka prilično zgodnog tek par godina mlađeg od nje, opušteno zavaljena u svoju polu fotelju.
„Gospođo Zgubidan, izvolite sjednite!“ dok je ona polako sjedala gledala ga u oči kao i on nju. Učinilo joj se da taj pogled traje duže nego što je normalno prije nego je on progovorio.
„Onda, možete mi reći razlog zbog kojeg ste ovdje!“ gledala ga i dalje promatrajući svaki njegov slučajni trzaj. Nije očekivala da će joj psihijatar iz prve postaviti tako jednostavno pitanje. „Zašto je onda psihijatar? Zašto bi mu rekla zašto je ovdje? Neka sam pogodi!
Ako mu kažem davim se, imam bol u grudima, ne mogu plakati a plakala bih, trebaju mi antidepresivi jer očito je da sam u kurcu. Muž mi je bankrotirao, opljačkao banku, spizdio novac na pokeru, pas mi ubio Facu, nemam love ni za cigare a kamo za kruh. Pa daj molim te, ne možeš samo tako lako doći do informacija, kriza je, ljudi su bez novaca, zaradi plaću.“ Promatrala ga pa progovori: „Smog!“ Njezin direktan, artikulirajući glas uđe u njegove velike uši. „Smog? To je za pulmologiju!“
„Ne brine mene dišni sustav doktore, ni plućne bolesti. One se ne vide!“ Promatrao ju je pustivši je da priča dalje. Svjesna njegove taktike Val nastavi: „Ubija me svakodnevno pranje kose. Svi ti šamponi, balzami, ampule…ništa ne pomaže. Kosa mi se masti, gubi sjaj već par sati nakon pranja. Mislim da se je sav gradski smog urotio protiv mene, uvukao mi se pod kožu i ubija me.“ Doktor je lagano kimao glavom povremeno govoreći „Da, da!“, pa Val nastavi, „Znate zabrinuta sam zbog psa, podvojena je ličnost. Ponekad misli da je ptica. Čini mi se da ima shizofrenični poremećaj ličnosti.“ Gledala je u njegov tup izraz lica testirajući ga na neki svoj lucidni način. U jednom trenu shvati da je čovjek preko puta nje osuđen na vječnu patnju. Njegovi mišići za strpljenje bili su toliko napuhani, ojačani do granica normalnog, mogli bi uskoro puknuti. Val odluči promijeniti pristup.
„Mislim da bi bilo bolje da me najprije malo opustite, znate onako neformalno. Previše brzo prelazite na stvar a to mi se ne sviđa. Čak i voditelj milijunaša ima bolji pristup prema kandidatima od vas doktore!“
Osmjehnuo se nekako ironično i rekao „Izgledate prilično zdravo!“ „Mislite, za razliku od Vas?!“ odgovori Val. „Zar ste pomislili da sam bolesna samo zato što sjedim u ordinaciji nasuprot psihića?“ U mikro sekundi osjetila je njegovu zbunjenost.
„Val, ne seri!“ odjednom ozbiljno progovori doktor. „Ti sereš! Ponavljaš to pitanje kao papiga svaki dan barem dvadeset puta. Sanjaš ga čak!“
„Kako želiš da te opustim?“ progovori hladno.
„Upoznaj se sa mnom, pričaj mi nešto, bilo što, nasmiješi me, rasplači me, naljuti me…izazovi bilo kakvu emociju. Čovječe ti si psihijatar a ne ja!“
„ DA ja sam PSIHIJATAR, a ti si PACIJENT. Acting out- nekontrolirano izražavaš misli i osjećaje, tvoja pasivna agresija je opasna.“
Onda se uspravio na polu fotelji, nataknuo naočale i krenuo pisati, „Pacijent ima čudan i ekscentričan izgled, neprikladno zavodničko ponašanje, nedostatak želje za kontaktom, visoko sugestibilan. Dijagnoza: Dramatično, emocionalni poremećaj ličnosti, nedostatak empatije, tipično za ljude koji žive u gradu.“
Izvadio je iz ladice knjigu s naslovom „Stručni vodič za oboljele“, 125-to izdanje, čiji je autor bio on. „Gospođo Zgubidan moja preporuka je da kupite ovu knjigu i garantiram da će Vam se život potpuno promijeniti, nestati će svi Vaši problemi, nesanice, brige, smog, za samo 300 kuna dobiti ćete formulu za sreću i postati normalna ličnost!“
Ustala se sa stolice sasvim polako. Poravnala suknju, izvadila iz torbice kutiju s cigaretama, polako pripalila jednu dok ju je on ispitivački promatrao. Uvukla je dim pa ga otpuhala točno prema njemu, usne je tek milimetar razvukla u lagani osmijeh i rekla: „Zaista ste ljubazni tetkice, preporučam teretanu Y-M-C-A.“ Izašla je iz zgrade obojene u žuto i zapjevala „it's time to rock and roll…“

Kada ti Sunce udari u glavu-Priča II o Val i Džointu

2010-08-06T09:36:00.010+02:00

Daleko od ljepljiva zraka, u maloj uvali skrojenoj baš po njoj, Val je opušteno ležala na kamenitu tepihu tkanom od mora i soli. Potpuna predaja prirodi zarobila je cijelo njeno tijelo. Obgrljena toplinom morskog kamena i morskim povjetarcem koji je nježno milovao, poželjela je zauvijek ostati zarobljenikom te uvale. Između neba i mora njena svijest okretala se poput centrifuge ispirući svaku mrlju. Uživala je u Venišu koji je ispunjava, kada je gustoću zraka razrijedio Džonijev suhi glas koji je dopirao s obližnje stijene, „Val, sjećaš li se kako si imala veliku guzicu i male cice, a dugu kosu? Vidiš svakakve mi budalaštine padaju na pamet.“
„O bože, bože zašto su nestale Amazonke?“ pomisli Val u sebi ne obazirući se na Džonija.
„Je, je stara moja bila si ti dobra pička, bolja od svih ostalih. Ma i sad si odlična samo malo prikoviše sereš, zajebaješ, ali ti znaš da je tvoj Batman sa velikim srcem i veeelikom dušom i da on sve to gleda s ljubavlju.“
„Majko mila!“ pomisli Val, pogleda ga, a pogled joj se spusti podno njegova velika trbuha i kaže, „Teško je imati dvije glave, a još teže je uvijek koristiti maaalu!“
„Na malu glavu hvataju se velike ribe!“ Kaže s osmjehom Džoni izvlačeći iz mora lijep komad zubatca. Koliko god on zadovoljno trljao ruke skidajući ribu s udice toliko je bolno Val osjećala nelagodu zbog ubojstva ribe iz čiste zabave. Približila se Džoniju koji je s ponosom govorio, „A? Jesi vidjela? Prvo pa muško!“ Sagnula se prema ribi koja se još uvijek koprcala daveći se i naglim pokretom ruke dohvatila kantu pa izbacila ribu natrag u more. „Šta radiš? Nisi normalna!!! Zaista nisi normalna!!!“ poviče ljutito Džoni.
„Betmane, ja sam kraljica Amazonki i moja je zadnja.
Dok imamo mesnog nareska neka ribe žive!“
Neka ribe žive, a ti kraljice Amazonki sjedaj na moj Betmobil. Koprcat ćeš se kao riba na suhom!“
„Kuda me voziš?“
„Vozim te na Prvi Pun Mjesec . Pogodi zašto?“
„Fešta za moj rođendan!!!!“ veselo poviče Val.
U taj čas zubatac iskoči iz mora i profrflja, „Jeb'eš žiot bež žuba!“
Sva sreća da ga nitko razumjeo nije.

Kamovu

2010-07-08T20:59:00.014+02:00

Priča o priči
„Izašli su rezultati natječaja, tvoja priča nije prošla!“
Osjećala sam tugu u njegovu glasu, i ne samo u njegovu glasu već tugu koja se nadvila nad morem i planinama koje su nas dijelile, da bi kroz telefonsku slušalicu nečujno klizila u moje bubnjiće. Znam, ovo razočarenje je samo prividno. Ono je poticaj za još većim sarkazmom od onog kojeg sam im ponudila. Inkvizitori Kamovih sljedbenika!!!
Stajala sam naslonjena na prozoru osluškujući još jednu sparnu, ljetnu noć. Glava mi je htjela puknut od nemira. Te grozničave noći san nije imao svog mjesta. Jedino društvo činile su mi sitne krvopije sasvim slične narodu kojem pripadaju, „zanzare“. Bila sam stranac u toj zemlji smiješnih ljudi, uprlićenih od bojazni da se razlikuju od nas pridošlica. Od komarčeva uboda u čelo, udarila sam glavom u podignutu roletu prozora koja se od udarca olabavila i pala preko moje šije i odrubila mi glavu. Osjećala sam samo svijest koja kroz prozor leti prema tlu. Nisam osjetila nikakvu bol od udarca samo sam se otkotrljala niz praznu ulicu. Stop! Nečija uglancana cipela zaustavila je koturanje moje glave. Karabinjeri! Prestrašeno sam pomislila i podigla pogled s poda. Neobično odijelo, priprosto, odavalo je identitet još jednog stranca u noći. Moj strah je nestao i baš kad sam htjela zapjevati „Stranger in the night“ pogled mi se zaustavio na očima crnjim od crnoga mraka i crne zemlje. Iza tih tamnih očiju noć je poprimila obrise dana. Kamove!!! Prošaptala sam iznenađeno. Sagnuo je svoje ukočeno blijedo lice i pružio dugačke mršave ruke prema mojoj odrubljenoj glavi. Osjećala sam kako mi njegovi ledeni, prsti dotiču uzavrele obraze i podižu me s tla. Užasno mi je pasao taj hladni dodir. Podignuo je moju glavu prema zvijezdama neodmičući pogled s mojih očiju. Osjećala sam strujni udar u iskrenju naših pogleda. Tu hipnotičku privlačnost prekinuo je njegov sablasno mirni, hrapavi glas, „Doći će sunce ledena dušo i rasplinuti će sablasti mraza!“
Htjela sam ga zagrliti, stisnuti se uz njega. Pogledom sam potražila ruke i odjednom ponovno, stajala sam naslonjena na prozoru, s glavom na ramenima. A iz ovog transa probudio me je glas histerične žene koja je lupala po vratima sobe, „Maledeta Croata!“ Progutala sam slinu ali ne kao inače, teško sa zastojem, ovaj puta progutala sam je lako, zadovoljno, dok mi u ušima odzvanjao njegov glas.
U mislima mi ponovo navirala svaka riječ koju sam mu uputila u svojoj priči. Bile su to riječi iskrene, stvarne, bez hinjenja. Riječi koje u glavi ostaju utisnute poput pečata.

„Ponekad u danima poput ovoga kad osjećam da će mi se rasprsnuti čelo od tupih udaraca nekog skrivenog zla koje navire iz nutrine, u ruke uzimam požutjeli, izmučeni papir silovan tvojim riječima, i moram ti priznati ne buni se, ne plače, nema trauma i ne osuđuje te. Dapače, prevario te lukavo podnosivši gorčinu tvoga pera-tamničara, i smije se nad pognutim šijama vječno osuđenim da se vucaraju njime. Oni se samo vucaraju, ali zato ja upadam u otvorene zamke nemirna srca tvog. I pitam se uvijek nanovo da li si ih ostavio otvorenima samo za mene? Sebično ih prisvajam, ulazim u njih i gušim se u tvom mamcu nemirnih slova pobacanim žgoljavim prstima i osjećam im svaki titraj, svaku bol, pa i krv koja se koči u njima. Stišću me više od ovih tupih udaraca u čelu i umjesto da ih bacim daleko od ispijenih očiju ja ih iz sebične, podle pakosti i prkosa bijesnog, usisavam poput nevidljivih zrnaca prašine i dah mi se pretvara u jecaje. Jecam i tonem u bijednim suzama tebi u inat. I tvoj prkos izlazi u njima ljepljivim od čekanja i starosti.

Siluješ me svojom bijednom mladosti čije godine prkosno razbacuješ gurajući ih bestidno u lica uvelih duša. Njima? Pa njima su i njihove previše! I nije te briga što bespovratno nestaju uvelim lišćem prekrivene. Godine sagnjilile. Ja svoje lice ne dam poput njih godinama gnjilim, ni lišću trulom i zato jecam kao ružna životinja. I znam da tvoja mladost izgubljena jednako tako jeca.
Buntovniče kukavni! Molim te, naljuti se!
Neka te obuzme hladni, stoljetni bijes! Pukni od nemilosrdno zakopane strasti čiji korijeni kidaju ovo tlo pod nogama mojim. Neka zadrhti Rječina od samohvale pohotnosti tvoje, hvalisavče jedan. Gdje je nestala? Pokaži je!
Molim te, naljuti se!
Evo, stajat ću naslonjena tu pored tebe i zajedno ćemo slušati posljednji klicaj rijeke na ušću mora. I vidiš ona kliče bez prestanka, ne zastaje kao ti! Čekat ću da oživi ta zaleđena duša, da se toplim plamenom proljeća rasplinu sablasti mraza. Znaš da je čekanje jedini moj posao i drugoga nemam."
-Zaista te noći njegova duša je oživila. Molila sam ga u priči da se naljuti, da smrska onaj tijesni kip u kojeg su ga salili, da urlik njegove duše prodrma zemlju uvelu. I dok je molitva iz moje duše izlazila čula sam ga kako se podsmjehuje i pjeva. „Parole, parole, parole…“
"Pjevaš, a ja ti ozbiljno govorim! Ne šalim se! Toliko toga moram ti reći! Učini nešto čudesno da bar naslutim pohotni sjaj crnih očiju tvojih u tijesnom zraku koji udišem. Smiješ se! Tebi više ne traba zrak, bez njega crvotočinama putuješ vremenom. Čujem te! Tko diše taj se i guši! Ti se više ne gušiš, neka pate budale!
Ti ne znaš? Kad nisu više imali što, onda su i njega krali. Prepoznat ćeš ih odmah. Uspravni, gledaju svisoka, korak im brz kao da bježe pred onima podvinutih repova što kopaju po smetlištu i onima koji jednom mjesečno vuku teške korake prolazeći mimo tebe ne primjetivši te, u nadi da će im burza rada donijeti spasenje. Ako te slučajno netko od njih spazi, i on bi bez razmišljanja mijenjao svoj bijedni, mjesečno ispečatirani život za isti takav spomenik žalosnom čovječanstvu. Mijenjao bi čovječanstvo za spomenarstvo. Spomenar ili spomenik, nije isto! Spomenar uvijek nosim u džepu, onaj tvoj s drvenim koricama. Čuvam tvoju Pjesmu nad pjesmama, samo za mene napisanu."
-U toj priči previše je boli. I onda dok sam je pisala kao i tada dok sam je izgovarala naglas srce mi pucalo od tuge. Samo sam željela izazvati Kamov podsmjeh koji je trebao biti spas za nas koji u tuđini tražimo koricu kruha i one koji kod kuće gladuju. Maledetta croata!
"Oprosti, zaboravila sam da su podsmješni izdisaji potrošna roba i da si ih sve brzo potrošio. To ti je veliki grijeh i nema mu oprosta.
Znaš nad kime lebdi oprost od Boga? Ne znaš tko su oni, a carstva im sežu do samoga raja. Spokoj je njihov jači od pera tvoga. Oni uživaju u vječnoj muci tvojoj. Smiju ti se gledajući te usamljena, bez prijatelja, bez roda, bez Kitty. Mene su zaboravili sve do danas. Misle da si lud i puštaju te da se gušiš u njihovoj sramoti, gutajući im misli prljave. Nije ih strah od pera, od Boga, od zakona skrojenim po njima. Strah ih je od sebe samih. Slute oni da će doći dan kada više neće imati što pa će pokradati vlastiti zrak, a onda kad im ga nestane pocrkavat će bestraga, kao da ih nikada nije ni bilo. Boje se „ništice O“ jer njihovo je kraljevstvo svemirsko.
Molim te, naljuti se! Pokidaj okove! Nisi sam! Nikada nisi bio sam!
Vrijeme nije nagrizlo tvoj prokleti prkos, ni izblijedio prgavo lice tvoje. Ti si vječni mladić koji ponekad prošeta kroz moje misli, a ponekad sjedne na njih i ne diže se više. A ja sam pra-pra, praciganka tvoja. Sjećaš me se? Krik koji si mi bacio u oči jači je od pera, moćniji od truba jerihonskih. Osjetim njegovu moć ispod živih leševa koji ga žele oduzeti mi. On me učinio posebnom baš kao i tebe. Ne priklanja se, to mu je najveća mana. Taj krik životom čuvam i nosit ću ga bolje nego ti, do samoga kraja koji za nas Kamove nikada nije postojao. Mi nemamo završetka, a i početka nemamo. Mi smo izrod ljudski."
-Bože, luda li sam! Tražili su priču a ne sol na ranu. A priča se nije zaustavila tu. Išla je do same kosti i trebalo ju je zaustaviti. Odstraniti intelektualnim zahvatom, bez vidljivih ožiljaka.
"Tražim te u snovima, i u javi te tražim. Tražim te na ulicama našega grada, na obali mora, na pučini te tražim. Ne, ne zalazim u gostione. Znam da su ti se omrznule od jada i bijede što se u njima krije. Ne, ne tražim te u knjižnicama jer crvi su pojeli knjige, ni u kazalištu te ne tražim jer gluma se tu glumi, znam da su ti se i oni omrznuli. Čujem te u vjetru kako stižeš otpuhujući sve pred sobom. U fijuku njegovom razaznajem tvoj britki glas. Glas pred kojim se saginju i najdeblje glave, skrivaju najveće njuške. Sprdnja je tvoja, njihov strah. Čujem te u pobješnjelim valovima koje jugo razbija o stijene podno doma tvoga i znam da si tu, pored mene, pored njih. Gledaš nas, ali pero više ne uzimaš u ruku! Prevarilo te je, izdalo te. Kad si ga najviše trebao ono se iskoturalo iz ruku tvojih. Da li si ikada pomislio kakav je to ubojica? Peero ubojica! Hahaha...

Ponekad u muklo doba noći kad crne aveti ulaze u sobe i ne mogu usnuti sna do strašna sna, oblačim se, poput lopova izlazim iz stana i dolazim pred tebe brončanog. Grijem ti smrznutu, skvrčenu šaku i čekam da zaleđena krv poteče. I vidim novi potop, potop krvi tvoje. I gadno mi je gledati to, ne zato što je crveno more, crvena zemlja i crveno nebo, nego zato jer je to crvena ljudska krv. Ježim se, srsi mi prolaze tijelom i turpija me njihova hladna, debela, rašpasta, srhasta koža, a ti naslonjen na ogradi. Kao gledaš u nešto, a buljiš samo u jednu točku i praviš se da ne čuješ promukli glas potrovan tobom i cigaretama, da ne vidiš isto crvenilo kao i ja, da ne misliš ludim mozgom isto kao i ja. Znam dosta ti je stoljetne velike stolice, a udobne su, dosta ti je besmrtnih socijalki, a velike su, dosta ti je pravdom izvršenih nepravdi, a pravedne su, sve je to de ža vu, kažeš. Hoćeš nešto novo, jače i teže od te velike vreće buha. Dosta ti je te ležerne glume koju su nabacili na izgled tvoj. Nisi ti cigan! Nonšalantno naslonjen s ispruženim nogama, prekriženim jednom preko druge. Opuštena leptir mašna i sretan izraz pokvarenog dječačkog lica. Njihov cilj je jasan „Nek svi vide da si bio adolescent.“ Zakon je oduvijek bio jasan „Adolescenti nikad nisu u pravu.“ Ta se odluka donijela jednoglasno zajedno sa svijetom i nepobitna je kao i svijet. A to šta se iza tog lica pubertetlije krije mlađahni bog koga je briga? Ako stanem ispred tebe i na koljenima se počnem moliti, hoćeš li se tada barem naljutiti, ili ćeš uživati u mojoj poniznosti.
Molim te, naljuti se! Buntovniče umišljeni! Naljuti se na mene poniznu, na njih bogom danih, na bilo koga i reci nam još skrivenih tajni, pikanterija nama nepoznatih. Odaj nam bludne misli onih koji se smiju nizašto, onih koji plaču nizašto, onih koji misle nizašto, onih koji žive nizašto. Nauči nas prozreti ih!
Nisi ti jedini bjegunac, nisi ti jedini bludnik, ni sam svoj krvnik. Nisi ti jedini mlađahni bog! Nisi ti jedini Kamov!
Pomakni se! Pokidaj okove! Pljuni im u lica sagnuta, lica galeblja, i reci im da je Job bio najveća budala!
Toliko toga ti moram reći, ali ne na ovom prolaznom mjestu zloduha. Prozreo si ih davno, znam i sam si rekao da je njuškanje njihov posao i bogata im plaća. Onda te nisam dobro razumjela, oprosti mi. Baš onda nebo je bilo obojano u jako, jako plavo, neprobojno plavetnilo, kao da ga netko prekrio plavim velurom, samo da nitko ne bi spazio sve one prozirne crne oblake pod njime. I nisam ih spazila, ni razumjela te nisam. Neda mi se sada misliti zašto. Umorna sam od tog naklapanja! Sve si to ti kriv, krvniče moj! Ajde zapali jednu, pravi mi društvo. Moramo nešto učiniti! Večeras ću ti odati najveću stoljetnu tajnu! Dvadesetiprvo stoljeće, stari! Znaš ono sedam loših stoljeća, pa sedam dobrih stoljeća, pa sedam loših stoljeća, pa dvadesetprvostoljeće. Zvuči gadno, znam? Ali nije gadno! Vjeruj mi, možeš se veseliti! Danas je naš sretan dan! Čula sam ih noćas ispod prozora, nisu me vidjeli. Bili su ogrnuti crnim plaštem, a glave im prekrivene kapuljačama. Šaputali su brzo i prestrašeno: „ Zapisano je da će se u ovom stoljeću roditi Prevrat. Moramo to spriječiti, pronađi ih!“ Čula sam ih na vlastite uši. Samo on nosi to ime! Naš Prevrat, Kamove! Naš sin! Čovječe ovo je naše stoljeće! Osjeti ga!
Osjeti ga u mirisu jorgovana, nošenim vjetrom iz dvorišta tvog? Osjećaš li ga? U njemu duh tvoj nemirni u mladosti novoj živi. Vesele boje, sunčane boje duge, krase tvoj dom i oni te čekaju. Vesele se povratku tvom. Oni su kraljevi koji će ti se klanjati. Darivat će te. Oni čuvaju tvoj duh. Skrivaju ga u bojama. Znam da ih ponekad gledaš onako iz prikrajka i dragost ti neka preleti srcem, smiješiš im se. Možda u tim trenucima požališ sve ono bacanje mladosti, možda požališ svu onu ludost koju si činio, možda onda požališ i to što si stvorio mene. Oprostit ću ti sve to. Ali ovo stoljeće ne smijemo požaliti! Ovo je stoljeće naše! Našeg Prevrata! Čuješ li me više! Više nema oprosta!
Pruži mi ruku! Trčati ćemo zajedno do našega mora i u podnožju stijenja čarima ciganke vratit ću ti mladost tvoju. Vraćat ću ih godinu po godinu, polako da osjetiš svaki njihov titraj, da ispuniš svaku njihovu požudu, svaku strast neokušanu! Usisat ću sve njihove sokove! Biti ću bludnica u drhtavim staračkim rukama prkosna mladića. Vratit ću sjaj svakoj tvojoj vlasi. Iz tvoje umorne duše crnim noktima čupat ću mladost nepotrošenu i rasipati se njome kao što se ti rasipaš sa mnom. I prevarit ću te udahnuvši ti život, kao što je papir prevario tebe, jer stvorio si me crnu kao noć, tajanstvenu kao oblak, divlju kao cjelov tvoj i prevratnu kao stihove tvoje. Ali znaj, moj križ nije lakši od tvoga, ni teži od tvoga, jer svi su križevi isti.
Prešutjet ću ti sve priče o dušama opsjednutim đavlom, o zemlji napuštenoj od Boga. Sve je to ionako uzaludni trud, pa čemu onda? Pričat ću ti o osamdesetima, o buntovnim Kamovim nasljednicima, koji su se krili iza velikog „A“ i natpisa „Čitajte Kamova!“ Onda smo se ponovno upoznali na istom ovom mjestu. Sjećaš li se? Imao si na sebi crnu kožnu jaknu opasanu lancima koji su govorili o našoj uskraćenoj slobodi. Na njima su visjeli lokoti vlastitih ćelija i nisu se usudili ulaziti u njih. Naše ćelije bile su naša skrovišta. Divlji i rasparani prkosili smo im, nevjernicima crvenim i bijelim! Sjeti se plemena! Pričat ću ti o ljubavi nepobjedivoj i onima koji jedino u nju vjeruju. Ti i ja, i svi mi smo Mojsije njihov! Ne onaj koji ih je okovao zapovijedima niti onaj koji ih je okovao srpom. I neka im laka noć. Naša je zapovijed samo jedna „Ne zatvarajmo oči nikada! Ni pred kamenom ni pred blatom što nam u oči bacaju. Bol koju ćemo trpjeti zbog toga biti će blaža od onoga pred čime zatvaramo oči.“ Zatvorene oči izgore, ni pepela od njih ne ostane.
Nećemo se više kriti! Izađi iz tog lijevanog kalupa! Naljuti se više! Trebaš mi! Povlačenje zvona nije me ojačalo, a dovući Sunce ne mogu sama. Cigan se ne srami milostinje tvoje!
Naslonit ću ti glavu na zgrčeno srce svoje i mekim, prljavim rukama nezakonite žene milovat ću kosu tvoju. Dozvat ćemo Sunce za tebe, za mene, za nas. Brodovi će iz daljine tvoj povratak trubom obznaniti. Tužna zvona prestat će zauvijek zvoniti, a nova nicati neće. Magijom svojom u Janka ću te pretvoriti. Trčat ćemo po našoj obali i smijati se, smijati se do boli, i bol će se s nama smijati i smijeh će se nad gradom iz oblaka bijelih prosuti. Osmijeh će im padati po licu, po vratu, rukama. Lijepit će se po njima. Po osmijehu će gaziti i on će ih nositi. Podignut će im pognute glave i otvorenih ustiju gutat će naš smijeh. Samo oni čija su carstva do Boga samoga skrivat će se ispod velikih osmijehobrana čuvajući pokradeni čisti zrak bez osmijeha, i trčat će ulicom kao miševi brodom koji tone, sudarat će im se osmijehobrani i pucat će od vlastitih udaraca i njihov čisti zrak izlazit će ispod njih i osmijehe će naše gutati, a onda će im se smijati svi oni natopljeni smijehom našim. Miševima će cime biti prekratke, a sidra daleko od očiju i topit će se u našem smijehu grkljajući. Proklinjat će nas, ali naša su prokletstva jača od njihovih.
Više nećeš bježati od doma svog, od Kitty, od sebe, „i klicat ćeš, turobna dušo i klicaj će tvoj biti kao prva ljubav; Ogromna će postati nada tvoja kao sjeme ljudsko, kao tople usne moje, što pjevaju pjesmu Suncu.“ Čujem te kako kličeš „Vratio sam se nezakoniti i ništa me više ne može zaustaviti!“
Kamove sine odmetni! Neću se pomaknuti s ovoga mjesta, neću te ostaviti na miru sve dok nam suze od smijeha ne poteku licem. Jer ako se to ne dogodi ja neću nikada više zaspati od strašnih snova kojima ne mogu zatrti puta. U njima sve je bijelo, bijeli su zidovi, bijeli su podovi, bijeli su kreveti naslagani jedan do drugoga i bijela su ispijena lica u njima. Bijeli su ljudi što prolaze mimo njih i ti si bijel prekriven bijelom plahtom, a hladno je kao da je sve to bjelilo od leda napravljeno i osamljeno je kao da nikoga nema. A onda odjednom samotno bjelilo nestaje. Zamračio se san, navukao crni zastor, a čuje se samo tupi zvuk udarca mekog drva o zemlju vlažnu, i još jedan takav i još jedan i sve ih je više, padaju jedan po drugom, a strah koji me obuzeo oduzeo mi krik tvoj i budim se s onim tupim udarcima u čelu i mrzim i tebe i sebe i svo koščato čovječanstvo. Izmiješane kosti, izmiješane patnje, izmiješani križevi, izmiješani snovi moji! Kojom čarolijom izbrisati ih? Znam, bio si sasvim iskren, a istina je uspravna, ne zastaje, ponosno podnosi udarce i radoznalo ide dalje, bez bojazni, umorna ide naprijed, izlizanih kostiju ali ustrajna i svoja, pa makar je svezali u sanduk i bacili u jamu ona uvijek nađe put za naprijed, a laži ostaju onima koji se sigurno valjaju u njima, bez straha od umora, bez straha od pada poput svinja uživaju u vlastitu blatu, i lažu si kako njih neće objesiti o kuku. Lažno sretni valjaju se u lažima svojim. Prokleo si ih, i neka se vucaraju dovijeka! Tvoje su kletve gore od ciganskih i zato te volim divlji sine!"
-Priču o priči zaustaviti ne mogu čak ni da želim! Ona je došla iz najskrivenijeg djelića moga bića. Iz same srži kosti.

Nimfina omorika

2010-06-24T17:59:00.007+02:00

Nisam željela postati profesorica biologije, ali zapravo nisam htjela postati ni ono što jesam, profesorica domaćinstva. Jednoga dana ravnatelj me je pozvao u njegovu kancelariju i predložio mi je da prihvatim velikodušnu ponudu i zamijenim umirovljenu profesoricu biologije, Njonju. Bila sam dijete cvijeća i to mi nije teško palo. Istina, kada sam se trebala odlučiti između kupovine kuće u prirodi i stana u centru grada ipak sam se odlučila na ovo drugo. Voljela sam prirodu ali i zazirala od previše nje. Jednostavno nisam se mogla suočiti s medvjedom lice u lice. Možda zbog toga jer je on često ulazio u moje snove i svojim mrkim pogledom oduzimao mi glas, oduzimao noge, i da to nije bio samo san oduzeo bi mi sve životne funkcije. Mislila sam, možda sada kada postanem profesorica biologije uspijem svladati tu fobiju. Ako ništa drugo barem više nisam sanjala medvjeda jer su sve moje moždane vijuge bile zaokupljene proučavanjem živoga svijeta, a živim organizmima nema kraja. Njihovu jedinstvenu molekularnu i staničnu organizaciju, njihovu raznolikost, građu i funkciju, osnovna načela nasljeđivanja, odnose u biosferi……sve sam to morala u hodu svladati. Sada kada sam prihvatila tu odgovornost morala sam je poput križa nositi na leđima do kraja školske godine. Ravnatelj mi nije dozvolio da odustanem iako sam to u više navrata poželjela. Moj pristup prema djeci razlikovao se je od pristupa mojih kolega profesora. Svi su oni odslušali istu količinu pedagogije kao i ja ali svatko od nas prakticirao ju je drugačije. Moj odnos prema djeci bio je prijateljski. Mrzila sam one teorije o šibi koja je izašla iz raja. Ako sam ja jedna od karika u lancu autoriteta koji ih vodi u život onda sam se trudila svim silama da im taj put raskrčim od trnja, da zajedno njime sadimo prekrasno bilje i uživamo u plodovima i mirisima koje nam ono poklanja. Mrzim tu riječ „autoritet“ koja često oduzima osobnost onima nad kojima uzvišeno lebdi. Riječima biologa rekla bi ovako: „Životnosferu učenika činimo mi, karike različitih disciplina koje ih uvodimo u život. Ako samo jedna od tih karika zakaže, njihov razvojni lanac će olabaviti ili nedajbože puknuti.“ Odlučila sam čim više vremena provoditi s njima u prirodi, učiti ih iz prve ruke. U tim trenucima njihov odnos prema meni postajao je sve bliskiji. Priroda kao da je imala moć rušiti granice naših životnih doba i povezivati nas u jednu cjelinu, bez prepreka koje se znaju pojaviti kod djece i njihovih profesora. A onda u proljeće organizirala sam izlet na planinu. Iz autobusa smo se iskrcali malo niže u podnožju i krenuli smo s ruksacima na leđima u osvajanje te nevelike planine. Uživali smo penjući se utabanim kamenim putem koji nas vodio uzbrdo. Prepoznavali smo drveće koje nas okruživalo, suhe plodove nepucavce i pupavce, poneko bilje bih lagano s nožem izvadila iz zemlje zajedno s korijenjem da bi djeca prepoznala različitost korijenja. Lara, djevojčica koja je zaista uživala na svakoj minuti sata biologije što je izvrsno pokazivala na državnim natjecanjima osvajajući uvijek prvo mjesto, ugledala je predivan stoljetni hrast i započela priču o šumskim nimfama koje su već po vrsti živjele svaka u svojoj vrsti stabla. Neke u jasenu, neke u hrastu a neke u brezi. Te šumske nimfe za razliku od ostalih nimfi bile su besmrtne a njihova najdraža zabava bio je lov. Bez obzira na pripadnost drvetu ili vrsti podneblja sve su bile prekrasne mlade žene. Nismo ni osjetili da smo već poprilično odmaknuli od polovine puta. Larine priče bile su zanosne pa su se na nju dovezivala i ostala djeca. U jednom trenutku Ivan je spazio da se neke krošnje stabala koje su stajale sa strane puta spajaju u prekrasan polukružni svod koji se uzdiže skroz u visinu. Svi smo u trenutku poželjeli isto. „Profesorice! Profesorice! Molim Vas skrenimo s puta i hodajmo stazom koju čine ove prekrasne polukružne volte zagrljenih krošnji!“ Nije me trebalo nagovarati i sama sam pomislila isto. Spuštali smo se strminom koja nas pratila uzduž ivica puta a prekrivač nad nama postajao je sve viši i sve gušći. Još uvijek kroz razigrano lišće dotaknula bi nas pokoja sunčeva zraka i mogli smo gledati u bijele nebeske oblake koji su se lijeno razvalili nebeskom posteljom. Opčinjeni moćima šume koja nas okruživala divili smo joj se i osjećali lagano uzbuđenje. „Profesorice šta ako naiđemo na medvjeda?“ upitao me je netko od njih. „Djeco, medvjed je isti kao i mi. Ako se mi njega bojimo, znači da se i on nas jednako tako boji. Zbog toga pričajte glasno, veselite se, vičite, pjevajte, nismo u školi a medvjed će vas čuti na vrijeme, prestrašiti se i pobjeći glavom bez obzira.“ Izgovorila sam tu rečenicu i osjećala se laganom kao listić koji je vijorio u svom posljednjem plesu na putu prema tlu. Napokon, nestala je moja fobija od medvjeda. „Uspjela sam!“ pomislila sam u sebi koračajući šuštavim lišćem koje nam pokazivalo put kojim hodamo. Lišće je na pojedinim mjestima bivalo sve gušće i gazeći ga ušli smo ispod guste volte zaljubljenih hrastova. Prizor je bio nevjerojatan. Uski put od jedva metar udaljenosti od jednog do drugog stabla uzdizao se je u visinu okružen vojskom hrastova čije su se krošnje toliko isprepletale da su zaklanjale proboj svim sunčevim zrakama koje su se svim silama borile osušiti svaki najviši sloj krošnjina lišća ne bi li ga razrijedile. Uzalud! Hrast je bio star i mudar koliko i sunce i nije se dao predati. Osjećali smo napetost te borbe u vlastitim srcima. Počeli smo maštati o čudnim događajima ovoga mjesta. Netko je rekao, „Što ako je ovo put kojeg smo mi prvi otkrili?“ „Znači da možemo naići i na opasnosti?“ rekao je netko drugi. „Možda je to put bez povratka?“ rekla je Lara i ispričala nam priču o besmrtnoj šumskoj nimfi koja je nestala bestragom. Odjednom sam shvatila da sam prekoračila ovlasti školskog radnika i da je moja odgovornost za tu djecu nesavjesnim razmišljanjem dovedena u opasnost. Osjetila sam drhtaj u želucu i opet se vratio onaj glupi osjećaj nemoći pred medvjedom. „Djeco ušli smo na stazu koja nije bila obilježena niti jednom oznakom. Mislim da bi se trebali vratiti nazad!“ Ako su i osjećali bojazan u svojim srcima, željeli su je prikriti hrabro odbijajući moj prijedlog. Da ne bi izazvala preveliko negodovanje predložila sam im da se odmorimo, okrijepimo, pojedemo sendviče i u miru razmislimo. Lara je opet bila ta koja je prva iznijela svoje zamisli, „Profesorice, već kad se zaustavljamo onda barem skrenimo s ovoga puta i pronađimo osunčano mjesto za odmor?!“ Svi su prihvatili njenu ideju pa i ja. Presijecali smo put kroz šumu i pratili sunčev odsjaj. Perica je mudro predložio da baca mrvice kruha za nama. Smijali smo se njegovim dosjetkama osjećajući se kao Indiana Jones u nekoj suludoj avanturi. I zaista nakon nekog vremena pred nama se stvorilo malo jezerce, obasjano suncem. Toliko maleno da vjerojatno nije bilo ucrtano ni u jednoj zemljopisnoj karti. Veselje koje nas obuzelo vratilo nam široki osmjeh na usnama. „Djeco prepoznajete li ovo stablo što se uzdiglo nad jezercem?“ Svi smo gledali u taj prekrasan endem visok pedesetak metara koji se svojim širokim granama koje su se uzdizale u piramidu, poput pauna šepurio pred nama. „To je bor!“ rekla je veselo Lara. Ali koji bor? Kako se zove taj bor?, upitala sam ih. „Novogodišnji!“ odgovorio je Perica dok su svi ostali prasnuli u smijeh, a i ja s njima. „Djeco ovo je omorika, stablo koje raste samo na urođenim mjestima! Ona je samo jedna od deset vrsti koje rastu unutar porodice Pinaceae – borovke. Nitko od njih nikada nije čuo za nju. Za jelu, smreku i bor čuli su svi, ali za omoriku nitko od njih. Rado su istraživali raznolikost omorike razgledavajući njene uske, duge, ljubičasto smeđe češere a onda su se raštrkali oko vode bacajući svoje ruksake i polu umorna tijela na svježu, tamnozelenu travu koja ga okruživala. Legla sam u hladovinu podno omorike. Tako opuštenu preplavio me je umor kojem sam se u potpunosti predala upijajući opojni miris predivnog drveta. Razmišljala sam kako ovo drvo imenom ženskog roda ispušta miris svojstven muškom rodu. U tim mislima utonula sam u lagani polusan. Nestali su svi zvukovi koji su me okruživali a visoko nad sobom gledala sam u omoriku koja se pretvorila u nimfu. Bila je prekrasna, vitka i visoka. Na njenim raširenim vitkim rukama rasula se crvenkasto smeđa, svilena kosa. Njene velike, okrugle oči boje neba zadržavale su se na mojem pogledu. Ugledala sam tugu u njenim očima a onda osjetila toplu kapljicu nimfine srebrnaste suze koja mi pala na čelo. Njena suza preplavila me je cijelu. Odjednom sam osjetila da se nalazim u jezeru. Lebdjela sam u jezeru njenih suza sve dok me nije zahvatio vir koji me odvukao na samo dno jezera. Cijelo dno bilo je prekriveno nimfinim plavim češerima. U središtu jezera spazila sam prazan krug. Zakoračila sam prema njemu i osjetila magnetnu privlačnost koja me odnosi. Odjednom, iza mene stvorila se velika polukružna brana koja me dijelila od najtamnije šume na svijetu. Ispred mene stajalo je stablo čije je deblo bilo izrezbareno u prekrasno nimfino tijelo. Pogledala sam prema raširenim granama a na njima je sjedio Pan. Polučovjek, polujarac, polubog, gledao me zabezeknuto, poluotvorenih usta.Primijetila sam u njegovoj gustoj, rudlavoj kosi vijenac od češera kojeg su držala dva kozja roga. Njegova mišićava prsa bila su uspravna dok se je rukama oslonio na nimfine raširene ruke, ustvari majstorski izrezbarene grane. Uočila sam guste dlakave natkoljenice i uske ogoljele listove čija su stopala imala oblik kopita. „Nema greške, ovo je zaista Pan!“ Voljela sam to malo čudovište iz mitova. „Pane, gdje sam to ja?, upitala sam ga. Tek onda shvatila sam da je Pan vidno iznenađen mojim prisutstvom. Moj glas ga je trgnuo i u trenu skočio je s grane i stajao pored mene. Bio me viši za cijelu glavu. Kruna od češera se je pomaknula i tek tada primijetila sam male jarčeve uši. Izgledao je smiješno s dugom kozjom bradicom koja je njegovu uskom licu davala vragolast izraz. U mukloj tišini tamne šume nije se ništa pomicalo. Sve je bilo nekako avetno mirno pa čak i Pan koji me trgnuo svojim pokretom ruke, prinoseći usnama frulu. Nisam ga se bojala. Opčinjena ljepotom koja je izlazila iz frule počela sam se lagano ljuljati u tom zanosnom ritmu sve dok nisam pomislila da me Pan svojom melodijom priprema za čin ljubavi s njime. Pomisao na jarca koji me zaskočio, stvorio je u meni paničan strah. „NEEEEE!!!!!“ vrisnula sam. „Profesorice! Profesorice! Nečije ruke su prestrašeno drmale moja ramena. Otvorila sam oči i ugledala Pericu koji je uzbuđeno vikao: „Divokoza je projurila pokraj nas!“ Pogledala sam u prestrašenu djecu a onda pod dojmom omorike, usnulog sna i divokoze ispričala im priču o polučovijeku, polujarcu, Panu, pred kojim se šumska nimfa od paničnog straha pretvorila u omoriku. Gledali su me svojim začuđenim očima, širom otvorenih usta. Da, baš kao i Vi. Znala sam da je vrijeme za povratak.

Sve moje ulice ili impresija

2010-06-21T21:15:00.003+02:00

I ovu noć Anu su snovi opet odveli tamo. Čini joj se kao da je bilo jučer, a prošlo je već trideset godina. Ništa se tu nije promijenilo. Kamen do kamena u brijeg se penje. Kuća do kućice, uske uličice, kamene cestice i na svakom kutu niske kamene škalice. Kelti su ga zvali Kameni zaljev, a kasnije su mu Rimljani dali ime. Mnogi kapetani su se u tom mjestu rodili i mnogi jedrenjaci su se tu davno prije njezinog rođenja sidrili.
U snovima ulazi u kuću djetinjstva. U prizemlju su se smjestile male drvarnice. Ne voli hodati stepeništem, pa sjeda na drveni rukohvat kovane ograde i spušta se kao da ima krila. Bez straha, bezbrižna i razigrana. U drvarnici je uvijek dobra zabava, jer osim drva i raznog alata tu može pronaći sve one stvari odavno spremljene, igračke, knjige...
Vani sija sunce i ona radije izlazi van iz portuna . Na toj od ceste malo izdignutoj terasi uvijek ju dočeka dobronamjerni, stari brijač Frane. Uvijek s osmijehom u bijeloj brijačkoj kuti i britvom u rukama, kao da se nikada i nije presvukao. Njegova brijačnica njezin je drugi dom.
Na terasi popločenoj kamenim kockama djeca bacaju kamenčiće, skakutaju i takmiče se tko će dalje. Ona sjeda na zidić koji ide uzduž terase, a s druge strane njega, par metara niže, izvire čista pitka voda. Izvor se zove Stenice. Neprimjetno se šulja ispod ceste i ulazi u more. Kad bi prešla cestu, našla bi se na rivi svoje mladosti, ali prije nego je pređe spušta se do Stenica, jer ne može odoljeti onom kamenu koji je točno na sredini izvora. Opet će se praviti važna pred svom djecom i ponosno skakati na njega sve dok ne padne u tu hladnu izvorsku vodu.
Od izvora do kućne terase vode kamene škale uz koje su u nizu sazidane bijele, kamene, uske kućice. A na malom, najgornjem prozorčiću, najviše kućice, iza prošijana, gleda stara Mara koja ne skida crnu maramu s glave. „Buba Mara, buba Mara“, rugaju se djeca staroj Mari i ne sluteći da pored sebe skriva kantu punu vode, pa je hvata i kroz prozor zamahuje njome. Sjeća se kako su mokri i ljuti još više mrzili staru Maru i još više joj se rugali. Iz snova je budi hladna voda stare babe Mare.
Svi Anini snovi uvijek započinju u toj ulici. I u javi snovi joj vraćaju sjećanja. Na njenom privratu nikada nije bilo dosadno, jer ako ništa drugo djeca su se igrali špekuljama, klic-klac lopticama, skrivača, djevojčice su vrtile hula-hop obruč, neki su pobjeđivali i vikali od sreće, dok su gubitnici vikali od poraza. Bilo je tu i suza i smijeha, dječje vriske napretek.
Ta prednja strana kuće svakog bi prolaznika očarala svojom veličanstvenošću, jer ona je bila gospodska i veća od drugih. Jedna od rijetkih koja na toj glavnoj ulici koja se naziva Primorje nije u nizu, ali njoj jednako draga je i ona druga strana kuće koja se penje u brdo i onaj drugi mali privratić koji se nije promijenio sve do dana današnjeg.
On se smjestio na uskoj cestici popločenoj skroz malim, kockastim, kamenim kvadratićima. Njezin nekadašnji kuhinjski prozor gleda baš na nju. Nasuprot njega je mali prozorčić barba Fila i njegove žene koji žive u dvorištu crkve Majke Božje.
Gledajući danas ta dva prozora, onaj njen i onaj pokojnog Fila i njegove žene, čini joj se kao da bi mogla preskočiti tu udaljenost. Stari, sijedi File, uvijek obučen u jaknu i hlače od trliša, kao i svi stariji ljudi tada, sate i sate je provodio u skučenoj, prenatrpanoj konobi na samoj cesti.
Taj mali kućni prag, ima samo četiri uske kamene škalice i sa strane dvije male kamene skalinadice koje ih uokviruju. Na tim škalama Ana je satima sjedila, preko njih skakala i na njima se igrala. Još i sada u mislima osjeti one prekrasne, cvjetne mirise koji su iz dvorišta crkve dopirali do tog praga. Tada nije mogla ni slutiti da će vrijeme tako brzo proletjeti. Da će opet jednog dana čežnuti za njima.
Danas, kada prolazi tom ulicom , jer svi njeni putovi najdražima kojih više nemam vode tuda, na škalicama nema nikoga. Puste su. Prošle su godine i godine kad se netko igrao na njima. Čak je i ulaz u dvorište crkve pust ako nema mise ili pogreba. Nekada su te ulice bile pune razigrane djece.
U kakvom okruženju Ana danas živi nije ni čudo da joj se ponekad čini da je u toj maloj sredini vrijeme stalo. Često bježi iz grada i dolazi baš tu, u ulicu svog djetinjstva . Šetajući se njome osjeti neku mirnoću, opuštenost i ljepotu.
Gleda tu rivu, prekrasno sređenu. Šira je nego prije, popločena novim kamenim pločama, u primorskom stilu. Ipak su joj bili draži oni morski kamenčići koji su joj masirali stopala dok je hodala njima. Obožava taj zrak što ima miris mora i koji joj vraća u sjećanje miris tek očišćene friške ribe. Pogledom traži ribara koji na svojim udicama baca ješku u more, dok pokraj njega stoji kantica, i crnog mačka Mora koji strpljivo čeka ulov. Nema ga. Nema ga već godinama.
Gleda kućne brojeve . Ostali su isti. Obavezno se zaustavlja na klupi nasuprot portuna njezine none i nonića. Sjedne tu, a pogled joj bježi na onaj najviši tavanski prozor koji stoji uokviren u posebnoj maloj kućici. Oči joj se vlaže od tuge jer nikada više neće na tom prozoru ugledati dobro poznata najdraža lica. Ovo mjesto i ova ulica nikad joj više neće biti isti kao onda dok su je oni čekali nagnuti na taj prozor.
I tako dok zamišljeno sjedi i gleda te prekrasne velike barke privezane uz obalu, sjeća se nekih jesenjih hladnih dana kada bi se obali približavala dugačka bodulska bracera, koja je dovozila otočka drva za ogrjev. Ti dobri, vrijedni otočani glasili su kao škrti, i mnogi vicevi su se na njihov račun stvarali. Dotrčala bi zajedno s ostalom djecom na rivu i dok bi se boduli privezivali baš tu na ovom mjestu gdje sada sjedi, djeca bi iz pristojne udaljenosti vikala...“ boduli su arivali, kišu su nam dopeljali.“ Oni bi se ljutili, a djeca bi se razbježala do idućeg njihova povratka. Sjećanja joj crtaju osmijeh na licu.
U toj najvećoj ulici, sva najveća događanja odvijala su se kako onda tako i sada. Nedjeljom ju budio zvuk limene glazbe koja je ponosno paradirala ulicom svirajući koračnicu i naglašavajući da je neradni dan u kojem treba čovjek uživati. Danas limena glazba samo ponekad praznikom proparadira, ali i danas kao i onda, nedjeljom ujutro zvona iz crkvenog zvonika pozivaju svoje mještane na nedjeljnu misu.
Jutro na Primorju oduvijek ima posebne čari. Žene, domaćice, starci i djeca, spuštaju se tim kamenim, uskim nizbrdicama put Primorja. Tu će obaviti svu potrebnu dnevnu kupovinu, svratiti će do ribarnice vidjeti ima li friške ribe, a potom će sresti nekog poznatog s kime će otići do prve terase, i na obali obasjanoj suncem, popiti , bez žurbe, svoju prvu jutarnju kavicu, prepričati nove tračeve i krenuti u novi dan.
U Aninim mislima odjekuje vapaj čežnje. O, Bože! Kako joj to samo nedostaje.
Baš danas, u ovom sunčanom jutru, u sjećanje joj navire ta ulica, to mjesto, ti ljudi. Dok stoji uz prozor i gleda niz glavnu gradsku ulicu stotine auta u koloni. Autobusne stanice s jedne i druge strane ceste krcate prolaznicima koji se izmjenjuju iz sekunde u sekundu. Žurba, vječna žurba. Na parkingu ispod prozora nema mjesta. Čuvar parkinga svako toliko dotrči i provjerava nije li kome isteklo plaćeno vrijeme, pa sav sretan vadi blok s kaznama i ponosno ih ostavlja na šoferšajbu.
Anini snovi i sjećanja prestaju dok je zvuk sirena hitne pomoći vraća u stvarnost. Nekada bi te sirene u njoj izazvale tugu i suosjećanje, a danas se više i ne obazire na njihov učestali zvuk. Bolnica je preko ceste, vatrogasci do bolnice. Postala je majstor u prepoznavanju sirena. Gleda u oblake crnog dima koji izlazi iz visokog, uskog dimnjaka bolničke toplane. S lijeve strane je željeznički kolodvor i ogromni silosi za žito. Iza svih perona i tračnica stoji velika žičana ograda koja ograđuje luku. Svakodnevno gleda te usidrene brodove i galebove koji ih nadlijeću, ali tom rivom ne može prošetati, i to more ne može dotaknuti. Iza visoke ograde strše ogromne dizalice koje utovaraju i istovaraju brodove,vidi mnoštvo drva naslaganog na paletama, kontejnere. Ponekad te visoke dizalice ispuštaju čudne kratke i visoke zvukove. Iz sebičnosti Ana se veseli ekonomskom siromaštvu zemlje jer u luci je malo brodova, a vlakovi voze mnogo rjeđe nego nekada , pa se i ona u svom stanu trese mnogo manje, a i silosi koji stvaraju užasnu prašinu dok se pune, pune se svega par puta godišnje. Iako prozore s te strane rijetko otvara čini joj se da se prašina svejedno provlači i kroz zatvorene.
Evo ga, ugledala ga i danas...točno u vrijeme stiže sijedi gospodin s bujnom kosom, uredno obučen, a u rukama nosi najlon s hranom za svoje ljubimice mace. „Tigrić, tigrić“, viče iz daljine dok ga nepoznati prolaznici u čudu promatraju. Njegov prodoran glas prepoznaje svih dvadeset mačaka skitnica i svaka, misleći da je Tigrić, veselo dotrči starom gospodinu u susret. Podignutih repova prate ga u stopu do malog parka odmah tu iza ugla.
„Gospodin mačak“, kako ga Ana potajno naziva točan je kao sat, pa po njemu zna da je vrijeme za prvu jutarnju šetnju s Lolicom. Dok navlači na noge tenisice Lolica već sretna stoji pred vratima i maše svojim malim repićem.
Spušta se s trećeg kata polukružnim stepeništem i ne izlazi na ulicu već u dvorište zgrade, kojeg od malog parka na kolodvoru dijele samo visoki betonski stupovi. Dok Lola svojim učestalim lajanjem objavljuje svoj dolazak u vrt, ona između stupova gleda sijedog gospodina koji hrani te jadne, olinjale, bolesne mace i usput im nježno tepa. Sjeti se Morota, kralja svih mačaka na Primorju, njegove sjajne crne dlake koja se presijava na suncu, i velikih, vragoljastih očiju koje čekaju da ribar skine ribu s udice. Samo koji metar dalje od „gospodina mačka“ na malom, niskom zidu sjede u ofucanoj odjeći, nepočešljani i neobrijani muškarci, a ponekad im se pridruži i pokoja žena koja istina više sliči na muškarca. To su njezini svakodnevni susjedi. Beskućnici koji danju pretražuju kante za smeće skupljajući praznu ambalažu koju mogu unovčiti i potrošiti na pivo, vino ili štogod u manjoj bočici. Ponekad joj se čini da su življi i pričljiviji jedino u trenucima dok ispijaju te svoje bočice.
Ana im svako jutro zaželi dobar dan, a oni iznenađeni, što im se obraća netko izvan njihova društva, uzvraćaju s vidnim poštovanjem. Samo ju „gospodin mačak“ gleda ispod oka i već se sprema zamahnuti prstom prema njezinoj kujici koja laje na njegovog Tigrića, ali riječi mu ostaju u grlu jer snažno zviždanje lokomotive jače je od bilo kakvog drugog zvuka. Danas će još mnogo puta ostaviti u zraku oporni , željezni miris ugrijanih tračnica. Na drugom kraju dvorišta s vanjske strane opet je ugledala nekog čudaka koji misli da ga nitko ne vidi, pa će se na brzinu tu pomokriti. Uzalud je njeno vikanje i upućivanje na blizinu javnog vecea. Ponekad jedva čeka da padne kiša i dobro opere sav taj asfalt koji smrdi na alkohol i mokraću.
Veže Lolu na povodnik i izlazi iz dvorišta natrag u portun pa na glavnu ulicu. Ne obazire se više na buku motora, auta, autobusa, iako se Lola uvijek kada prođe neki veći kamion ili autobus strese od straha. Ide do prvog semafora koji zbog velike gužve ne radi, već prometni policajac stoji nasred ceste i svojom zviždaljkom i položajem tijela regulira promet. Izgleda kao plesač na pozornici koji svira i pleše istovremeno, dok ga sa svake strane promatra publika. Ali ova nervozna publika koja se upravo iskrcala iz autobusa nestrpljivo čeka da im plesač dozvoli prolaz na drugu stranu te nestaje u trenu i drugi dolaze. Dok prelazi cestu ona primjećuje kako neki ljudi pogledavaju Lolu i čini joj se kao da čuje njihove misli: “Kud u ovu gužvu vodi tog psa?“
Jutarnju šetnju s njom Ana obavezno koristi za obilazak place. Tik uz placu, na pločniku ispred izloga trgovine s cipelama, muškog frizera i trafike stoje po podu naslagane svakojake stare stvari od kojih je većina za smeće. To su donijeli ti jadni ljudi na rubu egzistencije koji po tuđem otpadu traže stvari koje će ovdje na ulici možda uspjeti prodati.
Mala, debela, sjeda gospođa s naočalama sjedi na praznoj kutiji od voća i dovikuje joj...“ Evo ti plišani medo za tvog psa“, a druga pored nje pokazuje joj staru kožnu jaknu. Svi nešto nude, a ona im ostavljam samo osmijeh koji im ništa ne znači. Malo dalje na placi punoj štandova dragi prodavači voća i povrća ljubazno je pozdravljaju i nude svoju robu.
Sad , kad su obavile placu, Lola je s olakšanjem krenula u mali park, tu odmah između starih napuštenih zgrada gdje je nekada bila tvornica koja je prehranjivala stotine ljudi.
Nema dana, a da im u susret ne dođe mladić s iskrivljenim nogama. Sagnut korača šepajući i pruža ruku prema svakom prolazniku. Traži milostinju, a ne zna da ga ona ujutro rano gleda dok izlazi sasvim zdrav iz autobusa i ulazi u prvi bar. Ne obazire se ni na njega ,ni na ostale koji sjede skvrčeni uza zid ovih prekrasnih starih građevina i prose. Više od njih u oči joj upadaju silni grafiti od kojih mnoge ne može dešifrirati. Evo ih opet i danas, dvije starije gospođe koje uporno žele prolaznicima pokloniti brošure s njihovom vjerom. „Hvala ne zanima me“, progovara i ne zastajkuje.
Napokon ulaze u park samo par metara uvučen od ceste. Dok Lola uzbuđeno njuška pseće tragove, ona po stoti puta gleda u fontanu čija je voda toliko pozelenjela da se dobro mora usredotočiti ne bi li vidjela najveće zlatne ribice na svijetu, koje se tu lijeno ljuljuškaju. Nikada neće zaboraviti prvi susret s njima. Toliko su je prestrašile svojom veličinom da je to danima prepričavala svim svojim prijateljima. Nekada je imala akvarij s ribicama i one su bile preslatke, male, zlatne ribice, pa kad je naišla na ove grdosije od zlatnih ribica pomislila je da je to nečija šala. Zna ona da je prednost čovjeka nad ostalim bićima u tome što se s lakoćom može na sve naviknuti, pa se tako i sama naviknula na svakojaka iznenađenja.
Ana je u ovom parku kao i na ostalim malim zelenim površinama, tu u njenoj ulici, upoznala ljude koji žive u ovom kvartu i imaju pse. Ponekad s njima malo popriča onako usput dok se psi igraju i to je sve. U ovoj ulici i u parkovima nema djece, dječje igre i smijeha. Zna da u ovim zgradama žive djeca, ali ne zna gdje se igraju. Samo ponekad sretne kolone djece u pratnji odgajateljica koja posjećuju malo lutkarsko kazalište.
I ovo jutro kao i uvijek, od stotina ljudi koji prolaze pored nje nikada ne sretne dragog čovjeka kojeg poznaje, s kojim može popiti prvu jutarnju kavu i prepričati najnovije tračeve iz ulice. Umjesto toga kupuje dnevne novine, i dok Lola njuška naokolo ona na klupi letimičnim pogledom lista stranice sve dok ne naiđe na crnu kroniku, a onda malo pogledom zastane, jer to je mjesto na kojem je moguće pronaći priču iz njene ulice.
U ovoj ubrzanoj, urbanoj ulici, noću osvijetljenoj reklamama, uvijek ima mnoštvo prolaznika. U njoj ona može pronaći sve, baš sve, od igle do lokomotive, ali malo tišine, dječje vriske i dragih ljudi koji će joj poželjeti dobar dan teško će naći.
Penjući se polukružnim stepeništem natrag u svoj dom, Ana zna da u njenom srcu leži jedno malo mjesto, jedna mala uvala gdje more sklada pjesme, a bura crta bore na licu. Jedna ulica u kojoj ne može naći sve od igle do lokomotive, ali može naći sve ono najvrjednije što nema cijenu i što se ne prodaje.

Na čemu su galebovi

2010-06-11T10:25:00.005+02:00

Bilo je dobro, dok je bilo dobro. Vjerojatno je onda zaista Bog hodao po svijetu. Kad bi imala bar neki dokaz o tom događaju, možda bi ipak bilo mrvicu bolje, nego ovako kako je. I eto Bože, svi su se na tebe okomili, pa i moja maljušna malenkost. Ma iskreno, meni ne trebaju veliki dokazi, pismeni ni usmeni ,meni treba samo malo, ali ne da mi spotakneš kamen u svojoj najdražoj igri :„Spotaknuće“. Mene gurni, onako lagano, od iza. Pokreni me! Pomakni me s ove magnetne, mrtve točke, bezbojne, bezglasne i bez muka. Mrtvilo ovo koje se jedino pomiče ovdje, lažno je i iskvareno. O Bože, ako smo stvoreni na tvoju sliku ti zaista onda malo razmišljaš. Ako malo misliš, onda i maloumne odluke donosiš, onda ti je svejedno šta mi mislimo. Ti gledaš najprije sebe i nije te briga za nikoga drugog. O Bože, ako te nije briga za nikoga drugog, onda ti gaziš sve pred sobom. Ako gaziš sve pred sobom, onda i rušiš sve pred sobom.
Ako rušiš sve pred sobom, ne okrećeš se da vidiš pustopoljinu koju si ostavio iza sebe. Bože, ako smo zaista stvoreni na tvoju sliku, oslobodi nas patnje i izbavi iz napasti!
Nedjelja 30. O5. ljeta ni na vidiku. Kiša udara po glavi, zvuk automobilskih guma koje gnječe kišu o asfalt para mi uši, a ja umjesto da mislim o ljepoti života ja mislim o Bogu? Koja ironija, a Oče?Tko ju je stvorio?
E pa sada ću se i ja malo igrati! Osmislit ću sama svoju igru, baš kao i ti. E pa neka to bude, …hm…. igra:“Kada prva ovca s neba padne, počni brojati sve ovčice s neba“. Me ne! Ne! Ne volim tako duge igre, evo smislit ću neku drugu, za češće a kraće korištenje. Hm….. igra: „Posljednji slogan samoubojice?“ Može, sviđa mi se.
Fuck off! Sve samo život ne!Hopa- cupa! Aleluja! Moj tajni život! Avangarda! Smrtstok! Bajla, bajla! Relax!...prelagano je, smislit ću neku drugu.
Igra:“Rečenica koja daje odgovore na sve?“ Hm… Evo je; „Da danas ne sutra odmah.“
DA. DANAS. NE. SUTRA. ODMAH. Pet odgovora DA DANAS. NE SUTRA. SUTRAODMAH. DANAS NE. Četiri odgovora. Loše! Za ovo treba vremena. Smisliti ću igru: „Slogan o životu!“. Hm!? To je zaista teško, isto kao i tebi Oče. Ni ja se neću toga igrati. Sigurno si ti u pravu. Najbolje je igrati se Spotaknuća. Svako je drukčije, i ni jedno ne završava isto, a nogu uvijek podmetnuti možeš. Ta igra nikad ti ne može dosaditi, osim ako te ne zafrkne meniskus ili altroza.
Nego, reci mi, zašto te više ne oslovljavamo sa Vi. Nisi valjda i ti mijenjao pravopis, pa zabranio Vi u jednini. Ma šalim se samo! Fali mi smijeha! Pošalji ga kao dokaz da postojiš. A sama ta želja, dokaz je moje nade u tebe, i zato, ne zamjeri mi Oče što me pucaju fumade, pa zar nismo stvoreni na tvoju sliku i priliku?
Evo, s radija dopire zvuk pjesme, „Tko sam ja da ti sudim“. Pa ti zaista postojiš! Zar mi kroz ovakav šund šalješ poruke, ili samo želiš da se igramo dalje? Iz ovog događaja zaključujem da netko od nas dvoje nije normalan.
Joj, kako mrzim ovaj zvuk sirena Hitne pomoći , koji probija zidove, tiiiiiii-duuuuu, tiiiiiiii-duuuuuu, ili mi možda opet šalješ odgovore, cvileći, TIIIIII-DUUUUUUŠICE! Znam! Ja sam kontroverzni vjernik i ti ne želiš biti moj Bog. Zato poslušaj ovo: „Ja i tom strašnom junaku
Gore na oblaku skidam kapu
Ali mi duša nije toliko plaha
Da ću ga voljet' iz straha.“ Hladno pivo, stari!
Zaista sam poludjela, vrijeme je da se skinem s ovog. A na čemu su galebovi? Oni su pak skroz poludjeli!

Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava-Priča I o Val i Džointu

2010-05-05T19:27:00.007+02:00

Val je jutros prekopala sve ormariće u kupaoni. Tražila je ukosnicu koju je nosila samo u posebnim prilikama. Čuvala je uvijek u najskrovitijim mjestima stana ali nikada dovoljno skrovitim da ih Džoni ne bi otkrio. Zbog toga uvijek je mijenjala tajno mjesto i zato se nikako nije mogla sjetiti gdje ju je odložila zadnji puta. Bila je to ukosnica rađena točno po njenim nacrtima. Izvlačila bi je samo kada je osjećala da bi se moglo dogodit nešto nepredviđeno. A jutros se dogodilo baš to. Čula je Džonija kako se mota po sobi. Još uvijek pospanoj nije joj se dalo pričati. Lagano je otvorila oči i ugledala ga kako stoji na stolici i nešto traži na vrhu garderobnog ormara. Promeškoljila se, a on se je naglo trgnuo pogledavši je. Lagano je sišao sa stolice i pažljivo poput lopova odnio je na svoje mjesto dok ga je ona pratila pogledom. Čim je izašao iz stana zaključavši vrata za sobom Val se je ustala i najprije otišla u špajzu po male stepenice. Prvo što je ugledala bio je oblak prašine koji je prekrio svu površinu ormara. Džoni je stalno nagovarao da uzmu mladu kućnu pomoćnicu ali Val je znala da sve njegove želje imaju i razlog više od onog koji je navodio, i zbog toga je uporno odbijala tu pomisao. Gledajući taj bijeli pokrivač pomisli da je ipak bio u pravu. A onda na samom kraju ormara ugleda malu knjižicu. Ispruži ruku i dohvati je. „Gle, gle, bankovna knjižica!“ otvori je i ispusti glasni uzvik, „ Jeeboteee!“ . Bilo je tu dovoljno novaca za sve one tajne želje koje su joj se vrtjele po glavi. Samo kako doći do njega. Nema opunomoćenika. Grozničavo je razmišljala i u trenu dosjeti se ukosnice.

Džoni je sjedio na svojoj omiljenoj terasi, tu u blizini, upijajući slova iz omiljenog dnevnog tiska u trenu osjeti nelagodu. „Nije valjda ona blentača opet nešto zakuhala?“, pomisli. Svašta je on naviknuo doživjeti od Val i njenih fiks ideja, a vezanost je bila toliko prisutna da bi se mogla proučavat kao školski primjer telepatije. Znao je da se nešto događa, ali nije mogao niti naslutiti u kolikoj je mjeri ovaj puta glupost isplivala na površinu. Bio je svjestan prebacivanja krivnje samo na njega, jer Val, kao uostalom i sve žene, nije bila ni malo kriva što su sve te dobre godine odlepršale u vjetar.
Iste misli morile su i Val: „Nije valjda ona budala opet nešto zakuhao? I da hoće ne može više nego šta je! Kriv je za sve, a sada još i tajni račun. Dosta mi je njegovih muljanja!“ To jutro kava joj nije bila na pameti. Po glavi joj se vrtjela cifra iz bankovne knjižice i ukosnica koju je upravo pronašla u dnu zimske čizme. Nije voljela crninu, ali to jutro Val je ne sebe navukla sve crno.
Stajala je među agresivnim babama koje su se gurale u autobuse. Nikada nije mogla razumjeti te babetine koje su se naguravale gdje god bi stigle, sve su imale istu bolest „Sindrom štafeta.“
„Dvojka“ se zaustavila na autobusnoj stanici i Val sigurna koraka uđe u nju. „Dobar dan, ja presjedam!“, i pod nos šoferu gurane davno iskorištenu kartu a ovaj siguran u njenu ljubaznu pojavu nasmiješi se gledajući kartu u njenim očima.
Na sljedećoj stanici u autobus je ušao kontrolor ali Val ga nije prepoznala, ne zato što je na sebi umjesto plavog sakoa imao dugačak crni frak već zbog misli koje joj nisu izlazile iz glave. Iznenadila se kada je banuo pred nju i upitao je kartu na pregled. Začuđeno ga promatrala jer tako dug i šiljasti nos zaista je bilo nemoguće vidjeti.
„Oprostite, ali tko ste vi?“ upita ga Val.
„Kontrolor Autotroleja!“ odgovori on.
U blagotelećem pogledu kojim ju je mjerio Val prepozna „bakulu“. Zaista je on, pomisli u sebi. Ipak je ona žena u godinama i bilo bi nedolično da je baš u tom činu švercanja tko od putnika prepozna. Pomislila je u sebi ako uspije u svom naumu ovo je zadnji puta da se vozi gradskim autobusom.
Sa stilom dame prebaci nogu preko noge i elegantnim pokretom dohvati patent torbice. Pogleda u čovjeka koji je gledao pravocrtno.
„Gospodine, ali vi niste bakula.! Vi ste pingvin!“
Ukočeno je gledao u nju dok su se neki ljudi u autobusu počeli smijati a neki čak i povikivati, „Vi ste pingvin!“ Odjednom šofer naglo zakoči i svi popadaše po podu osim pingvina. Nastao je tajac. U tom trenutku kontrolor progovori:
„Da ja sam pingvin a vi ste foke!“ i počne raditi male pingvinske korake gurajući stopalima foke.
Ljudi su se počeli svađati, psovati, gurati i napadati pingvina dok se Val kroz njih probijala do srednjih vrata za izlaz. Hodala je Korzom put banke pjevušeći u sebi, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“

Džoni je slušao razgovor ljudi koji su sjedili za stolom odmah iza njega. Nije on volio slušati tuđe razgovore ali pažnju mu je privukao tanki piskavi glas, „Znaš malo mi je neugodno, nisam se izdepilirala. Za tebe želim izgledati savršeno!“ To nikako nije mogao prepustiti. Ipak je on muškarac koji voli paljevine. Njemu to s depilacijom ne bi smetalo. On voli prirodu. Zbog toga ga je iznenadio grubi glas muškarca koji je rekao,“ Znala si da ćemo se naći pa zašto to nisi učinila?“ Nastao je tajac. Zagolicana Džonijeva mašta nije mu dala mira pa se on lagano podigne sa stolice kao da mu je nešto palo pod nju i pogleda u ljude iza sebe. Iznenadi se kad između dvoje ljudi ne prepozna ženu. „Opet sam se zajebao!“ pomisli i sjedne nazad za stol. Iako se iz pepeljare na stolu još uvijek dimila zagašena cigareta Džoni zavuče ruku u džep traperica i izvadi kućni upaljač za šporet na plin. Prije par mjeseci odlučio je kupiti tu grdosiju jer je znao da mu takav upaljač nitko neće maznuti. Lagano podigne ruku iznad ramena držeći u njoj crvenu ručku upaljača i klikne ga. Odjednom ponovno čuje ženski, histerični, piskavi glas iza sebe, „Upomoć!!!“ Podigne se sa stolice, pogleda iza i ugleda muškarca kojemu gori plamen u kosi i drugog muškarca koji uspaničeno poskakuje oko njega.
„Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“, zapjeva i krene prema Korzu. Odlučio je podići veću količinu novaca pa iznenaditi Val jednim malim putovanjem na Antarktik. Ali sva njegova iznenađenja imala su i drugu stranu priče. Antarktik mu je baš zbog te druge strane iznenađenja nekako najviše odgovarao.

Nije se iznenadila što je Džoni izabrao stranu banku. Zastala je samo na tren, toliko da udahne zrak dublje nego inače. Val je žena koju ništa ne može iznenaditi. Kada bi se to i dogodilo ona bi se vrlo brzo prilagodila situaciji okrećući je u svoju korist. Njen životni put vodio je od krajnosti do krajnosti, možda baš zbog toga Val nikada nije gubila kontrolu nad sobom, a ni nad Džonijem. Događaji koji bi u ljudima izazivali nevjericu njoj su ponekad bili najnormalniji događaji, pa tako i ovaj naum kojeg je odlučila sprovesti.
„Dobar dan!“ progovori ulazeći u malu poslovnicu.
Dok joj je ljubazna bankovna činovnica sa prvog stola do vrata odgovarala na pozdrav Val je snimala sve oko sebe pa odlučila krenuti ravno u dio odvojen pregradom, najvjerojatnije namijenjen posebnim klijentima. Ugledavši plavušu koja joj treptajući očima govori „Izvolite sjesti!“ a na čijoj glavi je stajala ukosnica s velikom roza mašnom, Val zaključi da je dobro odabrala. Sjela je i gledala u činovnicu preko puta nje koja na sebi nije imala činovničku uniformu već usku bijelu čipkastu košuljicu čiji je dekolte bio previše izražen, možda zbog problema s grudima jer očito je bilo da činovnica prelazi sve standarde konfekcijskih brojeva za taj dio tijela. Žena je po njenoj prosudbi bila u srednjim tridesetim godinama. Dovoljno za liječenje frustracija, pomisli Val.
„Znate gospodična u mojoj obitelji dogodilo se nešto strašno. Moj suprug je bio Vaš klijent.“ I pruži joj u ruke njegovu bankovnu knjižicu, svoju osobnu kartu i vjenčani list. Žena otvori knjižicu i prepozna ima Džonija Zgubidana koji je bio jedan od najradije viđenih klijenata u banci. Svojim šarmom opčinio bi svaku od njih, a mančama koje je ostavljao mogao ih je i kupiti samo da je to htio. „Nije mu se valjda nešto dogodilo? Kaže činovnica vidno uznemirena. Val je neko vrijeme šutjela ne bi li njena priča dobila na težini a onda progovori tiho i skrušeno s licem prekrivenim tugom, „Mislila sam da ste čuli.“ Izvadi iz kose ukosnicu trljajući je u rukama kao izgubljena žena koja ne zna šta će sama sa sobom, pa se nagne prema činovnici kao da će joj nešto došaptati i iz svoje ukosnice jednim pokretom prsta ispusti prašinu namijenjenu za plakanje. „Umro je!“ kaže Val i vrati se u prvobitan položaj. Vidno iznenađena plavuša osjeti suze koje joj klize niz lice i sugestijom svojstvenom plavušama rasplače se. Veliki, plastificirani nokti ometali su je u brisanju suza pa Val iz torbe izvadi maramicu koja je mirisala njegovim mirisom i pruži je ženi govoreći joj, „Ovo je njegova maramica, uzmite je!“ Dok je žena brisala suze koje su klizile niz obraz poput vodopada, Val progovori „Jako Vas je cijenio!“ Da bi se znao igrati osjećajima čovjek je trebao biti veliki umjetnik i Val je to znala. Bila je potpuno staložena i precizno je birala svaku izgovorenu riječ. Znala je da mozak žene koja radi s novcem može reagirati pozitivno samo na dvije stvari, dobar sex i lovu. Džoni joj je mogao pružiti i jedno i drugo, ali ona ne, i zato progovori, „Nije stigao opunomoćiti me, a ni Vas nagraditi, a to je želio više od ičega.“ Želio me nagraditi? Upita plavuša.
„Gospodična, želio je 10% iznosa pokloniti Vama! Zbog toga smo se posvađali.“
Čim više je Val pričala o tragičnoj sudbini Džonija žena je sve više jecala.
„Gospodična“, Val je namjerno oslovljavala imenom koje joj već odavno nije pripadalo, „znate u ovom teškom trenutku ne mogu ga mirna srca otpratiti na drugi svijet ako ne ispunim njegovu želju. Da li je to moguće?“
Činovnica je gledala tupa pogleda iza kojeg se naslućivala ogromna praznina, ništavilo. Ništavilo kroz koje je navirala bujica suza.
Nesigurna u ono što je čula ona ponovi „Želju!?“.
„Ako nekako otvorimo punomoć, samo Vi i ja, nitko drugi to nikada ne bi saznao?“ šaputala je Val, dovoljno glasno da je čuje.
Te riječi djelovale su na činovnicu prilično smirujuće. Obrisala je Džonijevom maramicom suze i progovorila „Zaista!?“
Sav taj događaj tekao je upravo onako kako je Val zamislila sve do trenutka kada je u očima žene ugledala zaprepaštenje. Gledala je iza Val, očiju raširenih i otvorenih usta da se Val učinilo kao da se naglo guši. Okrene se i ugleda iza sebe Džonija smrtno ozbiljna kako ih radoznalo promatra. Ukipljena činovnica nije se ni pomaknula dok se Val podigla sa stolice, prišla Džoniju, pomilovala mu obraz s rukom u kojoj je još uvijek stajala neistrošena ukosnica i rekla mu, „Ništa nije sveto sve je bruto i neto sve je zabava!“ Sasula mu u lice mrvicu prašine i izašla na ulicu.
Osjećala se je jako dobro. Sva ova jutarnja događanja bila su toliko ugodna za njenu dušu da je s nekom posebnom lakoćom koračala ulicom. Skinula je sa sebe crni sako i ostala u bijeloj majici bez rukava usko pripijenoj uz tijelo, na čijoj prednjoj strani je bio iscrtan pingvin s cigarom u ustima, a ispod njega crnim slovima ispisan natpis, „Nikad se ne mogu dovoljno napušiti!“
Smiješio se pingvin sa majice baš kao i Val, samo je Džoni sa suzama u očima podizao sav novac sa računa svijestan činjenice da više ne pripada samo njemu.

Uskrs nadprosječne domaćice

2010-04-04T18:00:00.005+02:00

Kao i svaka domaćica tako i ona za taj blagdan priprema se u skladu s tradicijom.
Da bi povećala normu bilo koje druge domaćice, a da ne govorimo o nadprosječnim domaćicama , ona je još dok je kruh bio skoro besplatan i mogao se naći kraj svake kante za otpatke, nabavila suvremenu baku-pekač za kruh i dizana tijesta. Baka kao i svaka baka ima teške noge i venu koja radi samo na struju. Da bi joj olakšala posao naša nad domaćica upotrijebi sve moguće i nemoguće čari, pa domaćinu koji je više od svega volio malo prokunjati, a u slobodno vrijeme gledati tv, pruži u ruku točne upute u kojima su pisale potrebne namirnice za baku. U kratkim pauzama između filmova naš domaćin proučio naputak i počeo opskrbljivati baku. U kući zavladala idila. Svako jutro prije nego bi se ustajali baka je mijesila tijesto, dizala tijesto i stavljala ga peći. Opojni miris kruha budio je sve ukućane. Ponosna na savršenoj organizaciji domaćica se zadovoljno smiješkala. Kako više nije trebala odlaziti u jutarnju kupovinu zbog kruha ona svom domaćinu predloži, kad već svako jutro ide u kupnju novina i duhana onda usput neka kupi i štogod za ručak. Domaćin dobar kao bakin kruh ne vidi u tome ničeg lošeg, pa svako jutro počne odlaziti do pijace. Vraćao se uvijek baš kada bi njegova žena, nad domaćica ispijala kavu. Nekada bi to bilo u 10h, ponekad u 11h, a često i 12h. Nju je uvijek nalazio u istoj pozi. Bi mu žao prekidati je u jutarnjoj kavici, pa ne budi lijen, u podne nema ništa ne tv, on uzme psa pa u šetnju.
Žena voljela pisati, istina samo zbog toga jer je papir bio najstrpljiviji slušatelj, pa je nakon kavice uzimala u ruke papir i olovku. Domaćin, vrativši se iz šetnje, gladan kao i njegov pas, nije mogao dočekati da žena skuha ručak. Dobar ko sunce nije htio prekidati ženu u pisanju, uzimao bi stvar u svoje ruke i pripremao ručak. Smješkala se ona kad god bi ga ugledala, pa postala najnasmijanija domaćica. U kući vladala idila sve do tih poslijepodnevnih sati kad bi domaćin umoran prilegao. Savjesnoj nad domaćici, da ne bi izgubila glas najbolje, proradi nervoza. Bila je to nervoza itekako jasna, određena, precizna kao sat. Popodnevni sati za nju su kao i za svaku drugu domaćicu bili svetinja. Bili su to sati u kojima su se punile baterije, one koje čovjeka pokreću, daju mu snagu i volju za sve što čini. Da bi ih dobro napunio čovjek je morao imati pomoć. Tako je i ona imala njega, svog domaćina. I zato ugledavši ga kako ide prema krevetu domaćici bi se javljala prepoznatljiva nervoza. Da bi je otjerala i vratila savršeni smješak na lice ona bi svojim čarima otjerala san domaćina i tražila da joj puni baterije. On je svoje punio noću dok ona spava i tu su savršeno slagali.
Ali za Uskrs ona se velikodušno odricala punjenja baterija i tajno pateći puštala domaćina da kunja. I zbog toga je svaki njen Uskrs baš kao i ona bio nadprosječan.

Priče iz snova II

2010-04-02T22:00:00.008+02:00

Irmin san o djetetu
Irma u rukama drži dijete. Iznenadila ju spoznaja da je ono njeno. Gleda ga. Nježno je, mršavo i blijedo. Gleda je velikim tamnim očima, mirno i ozbiljno. Nitko ne može ni naslutiti koliko je Irma odgovorna majka. Sva njena ljubav usmjerena je na dijete. Zna da je drukčije, ali njeno je i voli ga više od svega. Na trgu popločenim kamenom nailazi na crkvu i ljude koji joj se primiču. Irma se odmiče od njih. Ne zato što ih se boji već zato što su joj suvišni. Ne želi da joj oduzimaju vrijeme posvećeno djetetu. Nije da Irma ne voli ljude. Voli ih, ali umorna je od njihove malodušnosti. Spušta se nizbrdo duž uske ulice. Često pogledava svoje dijete. Ono šuti i stalno je gleda netreptajućim pogledom, preozbiljnim za dijete. Irma osijeća njegovu neobičnost. Na dnu ulice žena s fotoaparatom želi ih slikati. Maskirani ljudi koji prolaze mimo Irme zaklanjaju fotoobjektiv. Nije vrijeme karnevala i Irma ne obraća pozornost na njih. S djetetom čvrsto stisnutim u rukama prilazi ženi. Voli se fotografirati. Na taj način Irma zaustavlja vrijeme. Veseli se slici na kojoj će biti njeno dijete. Na zidu pored žene s fotoaparatom pažnju joj privlači druga žena. Lijepa, rasna crnka. Irma gleda u njene prste koji na užarenom mramoru trljaju žuti prah iz kojeg nastaju zlatni kamenčići. Divi se ženinom umijeću. Žao joj boli u njenim užarenim prstima. Ispod zida ugleda more. Prilazi mu. Opčinio ju sjaj žutog kamena nastalog iz praha i više ne misli na dijete.

Tek kada čuje pljusak vode Irma se vraća u stvarnost. U nevjerici gleda vrtlog mora koji guta dijete, njeno dijete. Bespomoćno tone. Nevjerica se pred Irminim očima pretvara u užas. Jeza ulazi u nju. Strah. Očaj. U tom grču skače u more i roni za djetetom. More je duboko a strah joj oduzima dah. Bez daha ne može roniti dalje. Nemoćna, gleda u dijete koje odmiče sve dalje i dublje. Sluti smrt. Očajna Irma osijeća strašnu brzinu kojom vrijeme odmiče. Izroni na površinu i doziva pomoć. Njen isprekidan, grčevit krik ljudi ne razumiju. Sva zgrčena sa slikom djeteta koje tone, odbrojavajući sekunde koje luđački odmiču, pokušava još jednom dozvati pomoć. Čovjek sa obale skače u more i roni duboko. Ona ga prati do pola jer dalje ne može. Čovjek ju pogledava ne bi li ga usmjerila prema djetetu. Osvrću se na sve strane ali njega nema. More je bistro. Vidljivost dobra. Dno pješčano. Ali more je beskrajno.

U moru praznom, bez i jedne ribe, bez kamena, bez trave, u moru bistrog očaja Irmin život pretvara se u pakao. Čovjekovu pažnju privukao je sitni pjesak na dnu , ispod kojeg se nešto nazire. Irma zapaža mali, tamnosivi pješčani brežuljak. Boji se straha od brzine kojom vrijeme odmiče, i straha od brzine kojom voda proždire. Bol u srcu veća je od beskrajnog mora. Zna da je dijete mrtvo. Sigurna je u to. Boji se ugledati ga takva. Čovjek izvlači nešto ispod pijeska. Irma gleda u ruke koje se pružaju prema površini. Ne razaznaje šta je u njima. Možda ipak.....Oboje izrone iz mora i hipnotički gledaju u stvar koju čovjek drži. U rukama visoko uzdignutim u zraku drži vazu. NEEEEEEEEEEEEE! Prigušeni krik budi Irmu iz sna. Irma mrzi snove u kojima susreće životne varke. Tek budna razotkrije ih.

Priče iz snova

2010-03-30T19:09:00.007+02:00

Irmin san o crnom kosu
Nazvala bih ju Irma, ali ona ustvari nije Irma. To sam ja!
Irma je sanjala crnog kosa. Nije to bio obični crni kos. Bio je to crni kos koji dolazi samo u snovima. I nije imao karakteristike ptica, osim što leti. Bio je pametan kao čovjek, i vijeran kao pas. Nije lajao kao pas. Cvrkotao je kao ptica.
Irmin kos stvorio se u njenom životu baš kada joj je naviše trebao. Nije joj trebao dok je sanjala kako leti. Čak ni onda kada je u snovima lebdjela. Nije joj trebao ni kada su snovi ostajali prazni. Trebao joj baš sada, kad su snovi postali zli. Kad su joj noću prekidali san i njihov prigušeni krik jutrom je budio.
Čudan je Irmi bio taj crni kos. Ne zato što je vjeran kao pas, pametan kao čovjek, već zato što je perjat. Odlučila je riskirati i pustila pticu da živi s njom. Koliko god ga Irma zavoljela, proganjala je neka slutnja, a ni sama nije znala da li crna ili bijela. Kako slutnje čovjeka nikada ne ostavljaju na miru, tako je i Irma postajala sve nemirnija od ptice koja ju prati u stopu. Kad god bi se druga ptica pokušala približiti Irminu crnom kosu, on bi slijetao na Irmino rame. I tu je više sličio psu nego ptici. I sama Irma se čudila kosu kao i svi ljudi koji su je susretali. Ali nije se ona poput njih čudila zato što leti za čovjekom i traži njegovu sigurnost, već , ako je pametan kao čovjek, vjeran kao pas, pokretan kao ptica, pjeva kao ptica, trči kao ptica , zašto je onda izabrao baš nju . Pitanja poput: „Gospođo kako ste izdresirali crnog kosa?“ ili „Gospođo kako on razumije vaše naredbe?“ , Irmi su se činila najglupljim mogućim pitanjima. I to je jedan od dokaza Irmine naopačkosti. Nisu ljudi bez veze mislili da je sva naopačka. Njezine vrijednosti bile su totalno poremećene.
Koliko god Irma bila luda, razotkrila je najveću tajnu crnog kosa. Kos je kao i ona imao grozne snove i još gore. On je imao noćne more. Upravo zbog toga prvi je otkrio zagonetku koja će mu vratiti sretne sne. Zagonetka je glasila: „ Tko sere kao ptica a laje kao pas?“ Otkrivši njegovu zagonetku naopačka Irma je kao i on, dohvatila sretne snove.

Ljubav Radost Sreća

2010-01-13T14:26:00.008+01:00

Jedna od mojih najljepših životnih priča, a svakako najljepša u prošloj godini, zabilježena je u ovom spotiću. Jednostavno ona mora biti ovdje.

BOŽIĆNA BAJKA (za odrasle)

2009-11-28T12:51:00.022+01:00

Jad i slava bilje i kamenje
Svijet propada. Uzgojen virus nezadovoljstva napao je cijelu civilizaciju. Otuđio je majku od djeteta, oca od majke, psa od psa, čovjeka od prirode, otuđio je cijeli svijet iako svijet nije nikada bio bolje povezaniji i više na dohvat svakom pojedincu, razvitkom visoke tehnologije, internetom koji je spajao ljude bez obzira na udaljenosti. Uz sve to nedostajalo je nešto mnogo važnije, ljudska toplina i ljubav. Bez toga čovjek je podlegao najnovijoj bolesti razvijenoj na prijelazu stoljeća, depresiji.
Ljudi su masovno gubili vjeru u crkvu, vjeru u predsjednike, vjeru u političare, vjeru u znanstvenike, vjeru u doktore, vjeru u profesore, direktore, vjeru u tete iz vrtića, vjeru u bližnje...
Većina njih vjerovala je još samo u moć novca i njegov miris koji je bio identičan uporabljenom papiru nakon nužde. Voljeli su taj smrad više od mirisa mora, mirisa livade u proljeće ili mirisa jeseni. Njihovi prsti svirali su najljepše akorde samo na tom znojavom papiru dok su milujući ga ispuštali debele uzdahe bezdušnosti.
Prijateljstvo je od svega zadržalo samo ime, a sve ostalo bilo je farsa koja je izgledom podsjećala na malu kliniku za psihičke bolesti. Nadmetanje, ispoljavanje vlastitih frustracija, interes...bili su osnovni dijelovi prijateljstva. U tom kemijanju, nedostajalo je samo mrvicu iskrenosti pa bi se prijateljstvo pretvorilo u neprijateljstvo. Vrteći se u takvoj kolotečini čovjek se često znao prisjećati prošlosti u kojoj nije bilo ničeg od ovoga danas, i bio je željan korice kruha ali je bio sretan i znao se veseliti orahu ili naranči . Shvativši da je takvo razmišljanje ulaznica za brzu starost ili nedajbože smrt, Rozinka spozna ono što su mnogi prije i poslije nje spoznali, ono šta je bistro kao dan, tečno kao voda:“Živi kako ti srce nalaže želiš li živjeti dovijeka.“ Mnogi su koristili tu uzrečicu u svojim dijalozima, u književnim djelima i sama je ponekad znala reći onima u nedoumici „Činite što vam srce nalaže“, ali u vremenu u kojem živi ta uzrečica je postala antikvitet koji je koristeći se samo mogao donijeti više štete nego koristi. Tako je barem mislila većina prestrašenih ljudi ne želeći mijenjati svakodnevnicu , pa su masovno radili ono šo ne vole. Živjeli da bi umrli, mrzili sebe a time i sve oko sebe. Nezadovoljni su hodali svijetom i trpjeli, trpjeli, trpjeli i tako se polako pretvorili u otupljele čavle, nesvjesni bata koji ih svakim danom sve više i više žive zakucava u crnu zemlju.
Rozinka je osjećala da se bliži trećoj životnoj dobi iako nije znala odrediti točnu granicu ali je znala da je u najboljim srednjim godinama i da ne želi više ništa u životu prepustiti slučajnim događajima, ni kolotečini u kojoj se vrti već jedno desetljeće. Iako je svojim imenom spadala u ljude biljke, a svi znamo da su biljke vrlo osjetljive, da im treba dovoljno sunca, ni previše ni premalo vode, da im treba mnogo ljubavi da bi uspijevale i poklonile nam svoje najljepše cvjetove.
Uz sebe imala je i njega, čije ime je spadalo u onaj tip ljudi koji ili beru ili gube slavu a iznad svega je ljube. Slavoljub je upoznavši Rozinku bio na vrhuncu svoje slave. Isto kao što Sunce ne sija uvijek, kao što cvijet uvijek ne cvijeta, isto kao što vulkan ne ispušta uvijek lavu, tako ni Slavoljub nije dovijeka brao slavu, a ni Rozinka nije zauvijek cvjetala. Kao kad jako nevrijeme opustoši sve pred sobom, kao kad kiše napune riječna korita i preliju se, poplavivši polja, šume i gradove, tako je i njihovoj vječnoj razigranosti, njihovoj sreći, a na posljetku i ljubavi, zaprijetio onaj isti virus nezadovoljstva koji je harao svijetom. U svom biljnom životu Rozinka je naučila koristiti snagu kaktusa i njegovu prkosnu moć koristila je u borbi protiv tog zlog virusa , tražeći njegov protuotrov. Dok je Slavoljub nemoćan ležao u groznici bez slave i moći ona je shvatila da je jedina važna stvar u njenom životu On, i slavan i neslavan, i moćan i nemoćan. Bodrila ga, preklinjala, molila ga da se bori. Onda je jedne noći usnio Rozinku na odru smrti i njegov krik užasa istrgnuo ga iz ralja nezadovoljstva. Shvatio je da je Rozinka jedina važna stvar u njegovu životu, važnija od cijeloga svijeta, važnija od ratova, važnija od država, važnija od cijelog svemira. Ona je njegov svijet, ona je njegov život. Vrativši vjeru u ljubav virus je počeo slabiti. Nestale su groznice, temperature, bol u prsima ali još se uvijek znao osjetiti u kostima poput crva koji buši drvo. Nisu pričali o njemu. Šuteći, htjeli su zavarati virus. Svoje strepnje zaključali su na dno starog kovčega u kojem su bile spremljene sve nepotrebne stvari.
Nošeni ljubavlju hrabro su se nosili s nedaćama. Njihova hrabrost djelovala je na mnoge kao nevidljiva privlačna sila prerušena u poštara koji ih donosi na njihovu adresu bez marke i štembilja. Rozinka i Slavoljub bili su prisiljeni nevidljivoj privlačnoj sili plaćati ceh za pošiljke. Svakom zaprimljenom pošiljkom oglasio bi se crv skriven duboko u njihovim kostima, sve dok jednog dana Rozinka nije odlučila ostavljati pošiljke pred vratima. Ali to nije bilo i istrebljenje virusa nezadovoljstva. Htjela ili ne morala je svakodnevno izlaziti iz svog najdražeg, najsigurnijeg i najtoplijeg dijela svemira. Morala je otvarati vrata svog doma iako joj to postala najteža zadaća. Slavoljub je tu bio jači od nje. Njega vanjski utjecaj virusa nije doticao kao nju. Nevidljivi vanjski štit kojeg je stvorio još od malena igrajući se različitih svjetova i ulazeći iz jednog u drugi štitio ga od nepoželjnih utjecaja.
Dan prije Božića
Kuc ...kuc ....čuje se lagano lupanje po starim do pola ostakljenim drvenim vratima, tako da se uvijek može vidjeti tko stoji iza njih. Rozinka i Slavoljub bili su jedni od rijetkih ljudi koji se nisu blindirali u svojim stanovima, koji nisu imali zvono na vratima i nikada po danu nisu bili zaključani, iako su živjeli u sumnjivom kvartu, u samom centru ovećeg grada.
Kroz istrošeno staklo Rozinka ugleda čovjeka velike robusne glave s jakim čeljustima i razvijenim zubalom. Sa oba dvije strane glave na mjestu ušiju imao je tamne, crnomanjaste mrlje. Otvori vrata, a čovjek pruža ruku s nekakvim prljavim na pisaću mašinu otštampanim letkom. Debelim masnim slovima na letku piše: „Ako kupiš privjesak s ribicom kroz deset dana ispuniti će ti se jedna želja.“ Gleda ga, a on otvara usta okomito u pravilnim razmacima a riječi ne izlaze. U drugoj ruci drži privjeske na kojima vise različite ribice. Pruža joj obe ruke i dalje otvarajući zatvarajući usta bez glasa. „Ribo ako si gladna nahranit ću te onim što imam, ali novaca nemam“, kaže Rozinka, a čovjek riba zatvara uska riblja usta , nevoljko klima glavom lijevo-desno, okreće se i odlazi.
Ona se ponovno lati posla željno očekujući Slavoljuba koji je išao u nabavku božićnog drvca. „Koliko novaca će potrošiti“, razmišljala je u sebi. Božić je čarolija zavodnička i opasna. Ta čarolija lako se pretvarala u opterećenje i ljudi se više nisu veselili kao nekada. Božić je značio veću potrošnju a novaca nije bilo. Božić bez jelke, Božić bez purice, Božić bez kolača, Božić bez poklona, Božić bez ljubavi i vjere mogao je biti ubojica bez predumišljaja. Upravo zbog toga u to vrijeme godine na svijetu je bilo najviše samoubojstava. Tako razmišljajući ponovno se oglasi kuc ...kuc .... Kroz parom zamagljeno staklo ugleda dječaka u smeđoj kapici na kojoj su stršila u zrak dva mala uha. Otvori vrata i ugleda baš kao od laneta , dva velika najtužnija smeđa oka. Slatka mala ustašca progovore drhtećim glasom „ Ja sam Bambi, ostao sam bez majke molim vas imate nešto novaca“, iznenađena Rozinka pruži dječaku ruku i kaže mu „uđi da te nahranim“, a Bambi uznemireno odmahne glavom i kaže „Meni treba novac, ne hrana ili će me majka prebiti“. Dijete otrči a ona zaprepaštena ostane stajati na vratima.
„Bože zašto si uvijek tamo gdje ne treba!“, pomisli i uđe u kuću. Zašto? Zašto? Učestalo se ponavljalo u njenim mislima. U takvim prilikama onaj skriveni crv u kostima koji je živio od nezadovoljstva dobio je željno očekivanu hranu i oglasio se svojim vrtanjem.
Slavoljub se vratio ali u rukama nije nosio jelku. Umjesto nje u rukama je nespretno držao veliko Sunce koje se zlaćeno sjajilo kao da ga netko ispolirao. U njegovom sjaju vidio se odraz začuđene Rozinke i odraz Slavoljuba koji se nježno i zbunjeno smiješio. „Od kuda ti to Sunce?“
„Pa, znaš tražio sam jelku. Htio sam da bude lijepa, vitka, visoka i ponosna ali sve su bile tužne, klonule, bez mirisa i veoma skupe. Išao sam od prodavača do prodavača a onda unutra među jelkama, dok sam ih razmicao tražeći najljepšu spazio sam staricu koja kao da ima stotinu a možda i dvijestotine godina, izborana, osušena kao suha grana, ali ne i klonula, oči na njoj bile su živahne, smiješila se i nudila mi Mlado Sunce umjesto jelke. Prstom me je pozvala da joj se približim a onda mi šapatom rekla da moramo biti oprezni jer Snježna kraljica već tisućama godina traži njeno Sunce. Toliko me opčinila svojim živim duhom, toplinom koja je iz nje izlazila baš kao da je sama ona Sunce. Vidjela je u mojim očima divljenje i dok su neki kupci do mene mahali glavom misleći da je senilna, luda starica ja sam joj prišao i pitao koliko košta njeno Sunce. Ona mi promuklim glasom odgovori „ Košta vjere u njega. Kad ga dotakneš ako ne pocrni tvoja je vjera dovoljna da ga kupiš.“ Zašto ga prodaješ? upitao sam je. „Želim umrijeti, stara sam, ovo nije mjesto za mene, svi moji su....“ i pogleda u nebo. „ Ne mogu umrijeti dok vjeru u Sunce ne predam onome koji će je znati nositi. Godinama čekam kupca Sunca ali njega nema, nema vjere u Sunce a ono se sutra rađa.“ Misliš na Isusa, pitao sam je a ona kaže „Ne, mislim na Sunce koje se rodilo zajedno sa svijetom." Stajao sam zaprepašten slušajući priču o tom drevnom kultu iz ustiju najtoplije žene koju sam ikada vidio.“ Rozinka ga prijekorno pogleda a on nastavi „ Nerazmišljajući pružio sam ruku prema Suncu i dotaknuo ga svojim dlanom. Osjetio sam kako mi kroz dlan u tijelo ulazi ugodna toplina a Sunce kao da je bljesnulo. Odjednom, stajalo je u mojim rukama, a starica je iščezla. Tražio sam je po cijeloj tržnici, hodao među borovima i jelkama, gurao se kroz ljude koji su se nervozno otresali na mene, prodavače koji su me tjerali da se maknem s tim Suncem ali nje nije bilo. Nisam je više mogao naći.“
Ona se odmakne da bi mu dala mjesta za prolaz i Slavoljub odloži Sunce na sredinu stola. Zaista je to Sunce ostavljalo čovjeka bez daha. Gledajući ga, Rozinka zaboravi na sve one jutrošnje posjete i poželi dotaknuti Sunce. U ušima su joj odzvanjale Slavoljubove riječi „Ako pocrni ne možeš ga kupiti.“ Bojažljivo, kao da se boji Sunca koje nije živo primakne ruku prema njemu i dotakne ga kažiprstom desne ruke. Osjeti istu onu toplinu kakvu je osjetio i Slavoljub dotaknuvši ga, pa pruži dlan na njega a ono ostane svijetliti kao i prije. „Uspjela sam, uspjela sam!“ poviče veselo „Imam vjeru u Sunce!“ i počne se smijati sama sebi mislivši da je poludjela vjerujući u priču starice koja je isčezla. Slavoljub odluči napraviti nosač za Sunce i staviti ga u najvidljivi dio stana. Sunce, iako nije bilo pravo donjelo je veselje u kuću. Predveče, Rozinka odluči kupiti bocu najfinijeg vina i sa Slavoljubom dočekati rođenje Mladog Sunca o kojemu je starica pričala. „Znaš Slavoljube ta priča o Suncu zaista ima smisla, jer sa sutrašnjim danom završava zimski solsticij i dani postaju duži a noći kraće“, kaže Rozinka dok je on završavao ukrasni nosač napravljen od najtanje zlatne žice isprepletene u sunčevu postelju .
Sjaj i bijeda Badnjaka

Rozinka prebaci kaput preko leđa i krene do marketa. Izlazeći iz portuna hladan zrak ošine joj lice. Ulica je bila poluprazna a mnoštvo svjetlećih lampica koje su se protezale drvoredom, prelazile ulicu i spajale se u prekrasne slike jelki, zvončića, saonica, snjegovića , Djeda Mraza, anđela, stvarale su ikonografiju koja je trebala vratiti ili učvrstiti vjeru i vratiti Duh dobre volje među ljude. Pogled joj zastane na izlogu obuće. U izlogu su stajale obješene o zlatne niti prekrasne velike zlatne kugle koje su je odmah podsjetile na njeno Sunce, a ispod njih veliki natpis „ Platiš jedan dobiš pet." Broj poklonjenih artikala povećavao se iz dana u dan jer ljudi više nisu mogli kupiti ni par cipela, makar dobili još pet pari na poklon. Mnogi su se potajno nadali da će im to blagdansko svijetlo donjeti nadu, a umjesto nade stizala je polako, nenapadno, korak po korak, depresija.
Kroz veliki izlog marketa vidjela je samo prodavačice koje su pospremale dućan pred zatvaranje. Nasuprot ulaza, naslonjeni na kantu za otpatke stajali su beskućnici s božićnim pivom u ruci. Njihovo tjelo davno je poprimilo miris truleži pa su ih ljudi zaobilazili u velikom luku. Na samom ulazu u market sjedila je na hladnom, vlažnom, prljavom betonu djevojčica zaljepljene, neuredne svijetle kose koju kao da nitko nikada nije počešljao. U sitnim, blijedim, skoro prozirnim rukama držala je kutiju šibica. U desnoj ruci izgarala joj predzadnja šibica. Vidjevši djevojčicu sa šibicama Rozinku je ošinula oštra bol u prsima. Zaprepašteno je gledala u nemoćno dijete koje ne podiže pogled već hvata svoju zadnju šibicu iz kutije. U mislima joj se pojavi slika pokojne bake koja hvata djevojčicu za ruku i odvodi u drugi svijet. „NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!“ Ispustila je krik od kojeg djete pretrne i šibica mu ispadne iz ruku. Prestrašena, promrzla djevojčica samo ju je gledala svojim upalim velikim crnim očima ispod kojih su se razlili, kao potoci na izvoru, plavi podočnjaci. Sagnula se, podigla je u naručje i bez razmišljanja , izbezumljeno pretrčala cestu ne osvrćući se. Činilo se kao da će joj srce iskočiti na cestu. Tako snažno je udaralo da je još jače privila djete na njega. „Molim te nemoj umrijeti“, jecala je noseći je dok je djete sklopljenih očiju nepomično ležalo na njenim grudima. Prolaznici koji su ih susreli nisu obračali pažnju, pa čak da ih je i auto pregazilo malo tko bi zastao. Svi su imali toliko svojih problema da ih tuđi nisu mogli dotaknuti.
Snažnim udarcem nogom otvori stara istrošena vrata prestrašivši Slavoljuba koji je baš postavio Sunce u kolijevku. Priđe Suncu, zgrabi dječju rukicu i prisloni je na Sunce. U nevjerici s čuđenjem na licu Slavoljub je promatrao neobični prizor svoje žene i umirućeg nepoznatog djeteta. „Pomozi mi“, uzbuđenim glasom kaže Rosinka. Ne znajući zašto on dohvati drugu oklempešenu ruku djeteta i stavi je na Sunce. Bila im je neobična ta njihova radnja ali tjerani nekim čudnim čulom nisu odustajali iako su strijepili da možda čine nešto suludo. „ Molim te vrati joj toplinu, molim te vrati joj snagu“, čule su se Rozinkine riječi upućene Suncu . Sunce je odjednom počelo gubiti sjaj i svakim trenom postajalo sve tamnije. Rozinka se naglo odmakne od njega a djevojčica ju čvrsto zgrabi za rame. Osjetivši njen čvrst dodir i vidjevši joj širom otvorene oči Rozinka se iznenadi njenim naglim oporavkom. Slavoljub zakuha šalicu čaja i lagano pruži djetetu koje ge zgrabi i ispije na brzaka. A onda odjednom djevojčica počne pričati priču o izgubljenoj majci , o siromašnom, zločestom ocu koji je tjera da prodaje šibice i ne da da se vrati kući prije nego što ih sve proda. Nakon što su joj dali sve što su mogli, okupali je iako se ona suprotstavljala, pokušali počešljati kosu koja je više sličila na zapetljanu vunu dok je ona jaukala ne želeći da se češlja, nudili joj svakojaka jela iako se njoj nije previše jelo, dali joj punu torbu igračaka svoje djece kad su bila mala, djevojčica kaže: „Ne treba mi jelo, ni igračke, dajte mi novac.“ Zaprepaštena Rozinka kaže djevojčici da novca nemaju, a ona zgrabi vreću s igračkama i ljutito odjuri poput vjetra u tihu Badnju noć. Nasamarena lukavošću djeteta Rozinka nije bila ljuta, bila je jako, jako tužna. Nije plakala, suze su joj same tekle niz lice. Slavoljub joj pružio šalicu toploga čaja i šutjeli su dok ih je virus nezadovoljstva i dalje napadao.
Natalis Solis Invicti
Koliko god je taj Badnjak bio tužan, Sunce koje je Slavoljub svojom vjerom kupio od nepoznate starice hipnotički je privlačilo njihov pogled. I jedan i drugi razmišljali su o istom :„Da li je moguće da je Sunce jedino prepoznalo tamnu stranu djevojčice sa šibicama.“ Na televiziji je bio prijenos ponoćne mise iz katedrale i svečani doček Božića. Rozinka zagasi televizor priđe Slavoljubu i čestita mu Rođenje Nepobjedivog Sunca. Nije ni znala da je prošlo već 17 stoljeća od kada je zadnji čovijek učinio to isto. A onda odjednom na prozoru ugledaju drvenog lutka. Pogledaju se i istovremeno počnu mahati glavom. „Ne ja ga nisam donio“, kaže Slavoljub vidjevši pitanje u Rozinkinim očima, „ Nisam ni ja“, kaže ona vidjevši pitanje u njegovim očima ,“ a nije bogami ni djevojčica.“ „Pinokio, Pinokio, zločesti mali lažljivi Pinokio, danas si i ti došao k nama u goste“,teatralno glumeći obrati se Slavoljub Pinokiu. „Pa danas Djed Mraz nosi poklone samo ne znam zašto nam je donio baš Pinokia, možda da se već jednom naučimo živjeti u svijetu prijevara“, reče Rozinka i dohvati prekrasno izrezbarenog drvenog lutka. Pinokio je od davnina u ljudskim prepričavanjima glasio za malog nestašnog lažljivca koji nije imao savjesti već je njegova savjest bio skakavac zri-zri. Gledajući nježne crte Pinokieva lica Rozinka kaže: „ Znaš Pinokio je Đepetu donio mnogo brige i tuge ali najviše radosti. On je samo bio mali, nestašan i radoznao dječak ali ne i prevarant. Njegove neistine bile su dječje igrarije bez predomišljaja. Sigurna sam da je njegovo drveno srce bilo jednako toplo kao i ovo naše sunce.“ Nasloni ga na Sunce, a Sunce odjednom zabliješti kao da je dan. U nevjerici su buljili u Sunce oslušakujući pucketanje zglobova drvenog lutka koje se je čulo isto kao drvo koje gori na vatri. Pinokio je zaista u jednom trenutku pomaknuo ruku, pa drugu ruku, pa nogu za nogom, nakrivio glavu na jednu pa na drugu stranu, iskrivio usne ulijevo, pa ih iskrivio udesno, pa ih otvorio širom i skočio na noge. „Ha, živ sam, opet nakon toliko godina“ raširi svoje velike okrugle oči i sasvim dobroćudno pogleda Rozinku i Slavoljuba pa nastavi „ Zahvaljujem vama i vašemu Suncu koje mi udahnulo život. Žao mi je ali sada moram potražiti svog dragog oca. Đepetooooo!!!!!“ poviče Pinokio i otrči prema vratima i nestane u tihoj Badnjoj noći. Širom otvorenih očiju i ustiju Rozinka i Slavoljub su začuđeno gledali u nestašnog lutka , i kad je odjurio mimo njih oni se pogledaju, strovale na kauč i počnu smijati na sav glas. Taj drveni lutak donio im takvu radost u srce kao i Sunce koje je nagovještavalo novi početak.
Dugo su ležali zagrljeni u svojoj toploj postelji . Slavoljubu su u uhu odzvanjale poslijednje staričine riječi: „Svijetlost pobijeđuje tamu.“„Vrijeme je da otkriješ tajne svijetu“, rekao je prije nego je zaspao. Ujutro ih iz sna probudila zraka Sunca koja im je u Božićno jutro obasjala sobu. „Gle sunčan dan“, klikne Rozinka i zatitra joj tajanstveni osmijeh na licu.

Proces

2009-11-07T19:01:00.015+01:00

Jednom davno netko je odlučio pokloniti mi previše slobode. Postoje stotine „možda“ zbog kojih je to učinio ali mene zanimaju samo ono dvoje "možda zbog ljubavi" ili "možda zbog mržnje."
Previše slobode je kao kad ispijaš čašu vode a ona je uvijek puna. Toliko puna da koliko god je ispijao preko nje se uvijek prelijeva kap. Daviš se od vode.
Previše slobode je kad vrijednosti nemaju više vrijednosti. Kad si sretan u porocima. Kad plačeš jer ti je dosadno. Kad te sunce ne dotiče i ne treba ti Mjesečeva snaga. Kad od opijenosti slobodom ne želiš osjetiti moć planine, ne čuješ pjesmu mora. Previše slobode je vrtuljak od kojeg ti se toliko vrti u glavi da ne možeš stajati na nogama. Teturaš poput pijanice od previše slobode. Na rubu prevelike slobode puzila sam tražeći kutak samoće. Onda je netko odlučio oduzeti mi takvu slobodu. Osjećala sam se kao ptica slomljenih krila, dva puta zamašeš krilima pa padneš. Osjećala sam se kao riba na suhome, koprcala se u vlastitoj nemoći.
Oduzeta sloboda je žeđ koju nemaš čime ugasiti. Prazna čaša. Od nje dobiješ pustinjsku bolest. Oduzeta sloboda je destruktivna. Radiš ono što inače nikada ne bi radio. Stavljaš kvačice na smrtne grijehe i smiješ im se iako osjećaš kako ti rogovi rastu. Oduzeta sloboda je kad stojiš na nogama a kud god poželiš krenuti lupaš glavom u zid. U oduzetoj slobodi tijesna ti je vlastita koža. Tijesna kao najtješnja tamnica. Odbacuješ je poput zmije ali ona se ne da odbaciti. Lud si. Ne možeš uhvatiti niti jednu razumnu nit jer razum ti je oduzet. U oduzetoj slobodi lako je izgubiti moralne vrijednosti, u želji da bi ponovno osjetio miris slobode.
Zbog milosti i nemilosti tamničara kojemu iz sekunde u sekundu želiš da crkne dok te on bez prestanka maltretira, vadi ti žuč, kida ti živce, cijedi te do zadnje kapi znoja, zbog njega, zbog sebe, zbog svega u oduzetoj slobodi sklopila sam savez s vragom. O prešutnom sporazumu s njime nemam napisanih dokaza koji bi me mogli zauvijek zatočiti.
Onda je netko meni nepoznat, možda nevidljiv, vidio da potpisujem sama sebi smrtnu kaznu pa je odlučio periodično mi uzimati i davati slobodu. Hm, još uvijek ne znam da li plakati ili smijati se ili oboje odjednom? Nevidljivi je bio lukav!
Poput hrčka zarobljenog u gajbi vrtiš krug dok se ne umoriš, a onda nakratko izađeš iz njega, osvrćeš se na sve strane provjeravajući da ti opet nešto ne prijeti. Napiješ se vode. Zadovoljno češkaš po trbuhu i nazad u kolo. Vrtiš, vrtiš, vrtiš....od silne vrtnje više ne znaš s koje strane je sloboda. U tu zamku nisam upala. Nikad si to ne bih poželjela.
Periodično oduzimanje i davanje slobode je najsličnije ispijanju vode čiji okus silovito želiš zadržati u ustima jer znaš da će te opet mučiti neutaživa žeđ.
U tom dobacivanju oduzimanja i davanja preispituješ sebe sa svih mogućih strana: izvana, iznutra, odnaprijed, odostraga, s boka, odozdo, odozgo...i stalno ponavljaš to isto. Preispituješ dok hodaš, preispituješ dok stojiš, preispituješ dok spavaš, preispituješ dok sanjaš....
To je period u kojem nakratko možeš osjetiti slobodu i zbog njena slatka okusa mrziš sebe zbog stvari koje nisi činio ili si krivo činio dok si je imao, i mrziš sebe zbog stvari koje si činio u oduzetoj slobodi.
Nakon nekog vremena apsorbiraš mržnju, sasvim jednostavno kao da žvačeš sirovi kupus dok se sasvim ne omekša i taj osjećaj zamijeniš divljenjem prema sebi, guštaš u novu okusu koji ti se stvorio u nepcima. Diviš se sebi što si uspio prožvakati sebe, a prilikom toga nije ti se nadignuo želudac i nisi sam sebe ispovraćao.
Periodično oduzimanje i davanje slobode je injekcija čija gorka tekućina nadražuje čula. Taj koncentrat gorčine putuje krvlju i ulazi u svaku i najmanju stanicu tijela. Od te gorčine sve u meni podrhtava. Osjećam sve. Baš sve. I najdublje iritirane titraje. Čak čujem i drhtanje davno zaboravljenih čula. Osjećam svaki vidljivi i nevidljivi dio sebe. Zbog tog okusa pronalazim u sebi tajanstvena mjesta. Istražujem ih, uživam u njihovim iznenađenjima, a ponekad se u njima skrivam od tamničara.
Nadam se da je taj „netko meni nepoznat“ dobro znao što radi takvom odlukom. Nadam se da je mudar, da možda sve to radi zbog onog jednog od stotine možda,"Možda zbog ljubavi."
U periodičnom oduzimanju slobode putovi gorčine doveli su me do najudaljenijeg, tajanstvenog mjesta skrivenog unutar zakrivljenih tankih zidina koje podsjećaju na Kineski zid u minijaturi. Preskočivši ga ušla sam u pećinu u kojoj je sjedio On. Bio je to predivan mali nutrozemaljac. Roza žilice koje su prekrivale njegovo tijelo u prvom trenutku podsjetile su me na hobotnicu da bi trenutak kasnije izgledao kao najljepši cvijet koji sam ikada vidjela. Tratinčica nije ništa za njega. Njegovo mekano tijelo bilo je ružičasto a iz središta tijela izvirivalo je veliko plavo oko. Zaista je bio smiješan tim svojim začuđenim pogledom. Njegovo oko u svakom trenutku bez da se pomakne gledalo je na sve strane. Bio je to Mozgotroničar. Zbog njega prekinula sam prešutni savez s vragom. Od tada na dalje on je jedini moj saveznik. Sam sebe naziva teoretičarom.
Oduvijek sam pretpostavljala da je čovjek samo planeta na kojoj žive neka druga nama nevidljiva bića i nisam se iznenadila vidjevši ga. Više sam se iznenadila sebi otkrivši put do njega.
Da nije bilo periodičnog oduzimanja slobode koje je zaustavljalo moje kretanje možda ga nikad ne bih otkrila. Zbog toga vjerujem u mudrost nevidljivog koji se sa mnom poigrava. Moje zaustavljanje poremetilo je i Mozgotroničarev životni tok. Svim svojim žilicama mali znanstvenik istraživao je uzroke tog poremećaja. Odgovori do kojih je došao pokazali su se točnima. Njegova teorija razlikovala se od moje.
U dugim zatvorskim satima Mozgotroničar i ja često smo se družili. U druženju s njime spoznala sam da je oduzeta sloboda ista kao i previše slobode. Što znači da nevidljivi niti je davao niti oduzimao. To je samo status quo. Objasnio mi je da nisam znala dobro koristiti ni jedno ni drugo. On mi je otkrio tko je taj nazvao ga "prometni policajac" koji regulira moju slobodu, koji odlučuje o mojoj sudbini. Iako mu nikada nisam potvrdila tu tvrdnju ne zato što nije bio u pravu već zato što ne volim uniforme, znam da je u pravu. On mi pomaže preživjeti zatvor, živjeti slobodu. Njega se nikada neću odreći.

DRUGI DIO
Dan je bio tmuran. Visio je poput omče koja nestrpljivo očekuje nečiju glavu. Onda mi je neki ženski glas iz Vijeća sudaca javio da se zatvor produžuje na još dva dana. U trenutku me je ispunio bijes. Ubojiti bijes ne samo na taj glas s druge strane slušalice , već i za mene samu.
Prišao mi je tamničar i upitao me svojim odvratnim, promuklim glasom iz kojeg je već odavno naraslo trnje „U čemu je problem“. Mozgotroničar u meni shvatio je ozbiljnost situacije i prebacio je klik bijesa na klik lažne smirenosti i ja sasvim staloženo odgovorim: „Sve je u redu, nema problema“.
Kroz nevidljive rešetke bacila sam pogled pun očaja na slobodu. Počela je padati kiša. Jugo.
Stajala sam u kutu tamnice skrivajući se od njegovih prodornih, mišjih očiju. One su još jedine na njemu odavale život. Sve drugo je imalo oblik smrti. Oko njega širio se smrad truleži, raspadanja.
Iako znam da nisam u pravu, sebično razmišljam zašto je moja robija tako duga a podsvjesno znam da ima i dužih i gorih.
Nakon svih ovih godina tamničar je postao blaži. Ne zato što me zavolio, već zato što je morao imati zatvorenika. Ta blagost koja se u normalnim okolnostima ne bi nazivala blagošću nije ublažila njegovo perfidno zlostavljanje. Ponekad od zadovoljstva što još uvijek izdržavam kaznu znao bi promrmljati „bla, bla, bla, bla“. Kroz razrijeđene dlake na njegovu staračku tjemenu mogla sam vidjeti njegov mozak koji me podsjećao na daleke dane djetinjstva. Dvadesetdeveti novembar, kolinje. Još dugo nakon praščjeg smrtonosnog urlika držala sam ruke na ušima ne bi li nestao taj strašni krik, a onda je netko odlučio razveseliti me i pružio mi balon od praščjeg mjehura. Nisam više držala ruke na ušima ali sam zato još dugo, dugo plakala.
Vidjela sam ispod tih par osušenih dlaka na glavi tamničara, isti onaj praščji mjehur čija je mokraća kapala kap po kap.
U tom kapanju godinama osluškujem njegove misli. Otkrila sam sve njegove tajne ali nikad mu to nisam rekla. Znala sam da je on ustvari žena koju je Bog kaznio životom. Isfrustrirana, sebična, pokvarena do srži. Zla žena kojoj su godine nagrizle kosti i um. Samo debela naborana koža koja je prekrivala unutrašnju trulež bila je otporna na sve udarce vremena. Vječito bijele rukavice na njenim rukama skrivale su svu prljavštinu njenog života. Jedino što ju održava na životu moje je zatočeništvo. I znala sam da su joj šumovi u glavi sve učestaliji. Nije ni slutila da to nije šum kiše već sam vrag koji piša po vatri i čeka ju zadovoljno tresući spolovilo. Nisam ju više mrzila kao nekada, žalila sam je.
Zbog spoznaje da mi se zatvor produžuje na još dva dana, povrh onih dva dana koja su preostala i današnjeg što je ukupno pet dana manje osam sati i tridesetšest minuta, nisam više u stanju slušati Mozgotroničara koji mi govori „Zašto se tako lako daš isprovocirati?“
Još uvijek osluškujem ubrzano kucanje vlastita srca. Izgleda da se još nije sledilo. Ispod hladnog nanosa bijesa smrzava mi se očna tekućina. Mogla bih taj ženski glas iz Vijeća sudaca rezati nožem na tako male komadiće da se više nikada u tim, piskavo- gnojnim glasnicama ne mogu spojiti riječi.
Opet brojim ali ovaj puta na prste, sutra i preksutra i još dva dana i preostatak današnjeg dana. Četiri i pol prsta. Čak kad bi ih odsjekla, slobodu ne bih dobila ranije.
„Još dva dana više“, čujem onaj odvratni ruzinavo, žičani glas i zadovoljno pljuckanje debele jezičine koja ispada iz usta i poput hladetine se tresucka.
„Pas mater, crkni“, odzvanjaju mi misli. U isti čas pojavi se Mozgotroničar, prebaci klik lažne smirenosti na klik lažnog tepanja i ja poput medija koji je u hipnotičkom transu izgovaram njegove riječi: „Ponekad mi je draže biti s tobom nego na slobodi“.
Vidim titraj na njegovu licu. Odmiče se svojim teškim korakom dok mu debela jezičina ovaj puta poskakuje još više nego prije.
Uvlačim se u Mozgotroničarevu pećinu objašnjavajući mu da i bez njegove pomoći znam kako je lako manipulirati tom starom sebičnom nakazom ali neda mi se. Jednostavno mi se neda.
Gleda me svojim uvijek začuđenim velikim okom i bez da ga išta pitam govori mi „Ti slobodu želiš više od ičega. Da bi je dobila moraš prihvatiti sve na putu do nje.“
Znam da Mozgotroničar nikada ne griješi, i znam da još uvijek nisam spremna prihvatiti takvu sudbinu. Još uvijek se bojim da ponovno ne upadnem u njenu zamku.
Zavrtjelo mi se u glavi od te spoznaje i čvrsto sam se uhvatila za nevidljive rešetke zatvorskog prozora. Kiša je padala u punoj svojoj snazi. Sklopila sam oči, upregnula svu onu gorčinu u krvi i svaki komadić moje kože se orosio debelim kapima vode. Kao balon koji se puni helijem moje tijelo punilo se vodom ne bi li razrijedilo gorčinu. Osjećala sam sve čišći okus u krvi. Voda koja je nastajala u mojim žilama bila mi draža od zlatnih žila.
Rominjanje kiše djelovalo je na mene poput apaurina. Sasvim mirno, još uvijek sklopljenih očiju, čekala sam trenutak kad ću se rasprsnuti. Kad je voda doprla do zidina koje su štitile Mozgotroničara, moju smirenost omeo je zvuk njegova gacanja kroz vodu i povici upućeni meni:“Zaustavi Vodu!“ I bez moje pomoći uspio je dohvatiti dobro skriveni prekidač i prebaciti ga na drugu frekfrenciju. Odjednom se voda rasula u milijardu sitnih kapljica koje su se slijevale niz moje čelo na nevidljive rešetke prozora, i stopile se s kišom koja je lila kao iz kabla. I cijelo moje tijelo kapalo je.
Padajući u bistrim kapljicama kiše udisala sam slobodu.

Sunašce se vjenčalo prvi i drugi dio

2009-10-21T18:17:00.011+02:00

Klikni u lijevi kut okvira na kockicu i dobiti ćeš priču ispod svake slike :-)))

Kako je nastala rijeka Dvaju Sunca

2009-09-22T19:37:00.004+02:00

Kad su se spojili izvori tvoj i moj, neukroćeni , snažni i bistri
stvorili su rijeku života čije su moći bile božanske.
Iz rijeke koju stvoriše izvora dva rodilo se Sunce tvoje i moje.
U kolijevci satkanoj od nježnosti bistre vode snivalo je snove svoje.
Na grudima rijeke dojilo se ljubavlju, iz vode njene upijalo radost i veselje.
Na rijeci života tvog i mog ponosnoj, širokoj i nepresušnoj
Sunce rijeke naše, ljuljalo se, plivalo i raslo.
I kad se uzdizati nad bistrom vodom počelo
rijeka mu se smiješila, svojom pjesmom bodrila
i njegove strahove u radost pretvarala.
Sretno prepuno ljubavi, bez strahova, bistro od najbistrije riječne vode
Sunce s rijeke dizalo se iznad svega.
Željno dohvatiti sunce svijeta pustilo vjetru da ga nosi u daljine da ga digne u visine.
A onda jednoga dana Sunce naše je zastalo iznad rijeke sličnoj njegovoj rijeci života.
Tu se visoko kao i ono samo, sigurno u sebe kao i ono samo, toplo kao i ono samo igralo Sunce s rijeke slične njegovoj rijeci života.
U igri bez pobijednika smiješali su zrake svoje, i Sunca su osijetila da ih grije sunce drugo,
da ih nosi rijeka nova tek stvorena ponosna i snažna.
Najbistrija od svih rijeka, najsjajnija od svih rijeka
rijeka Dvaju Sunca.

Kolijevka života

2009-09-03T17:13:00.024+02:00

Taj dio svijeta zauvijek je ostao neotkriven.
Zadnje šta je čovjek otkrio na putu prema tamo bila je nepregledna pustinja, koja je još iz davnina nosila ime Tajanstveno Oko Svijeta.
Oduvijek su ljudi željeli prijeći Tajanstveno Oko Svijeta i otkriti njegovu tajnu ali svi pokušaji kroz stoljeća ostali su bezuspješni. Mnogi pustolovi, istraživači, učenjaci, razno razni radoznalci koji su jednom zakoračili u unutrašnjost pustinje, zauvijek su ostali u njoj.
Pričalo se da je pustinjski pijesak živ i da je u unutrašnjosti sve žući. Gazeći ga, čovjek ni ne primjeti da je počeo gaziti žute mrave sitne kao zrnca pijeska. Tek kad bi osjetio bol u nogama, ugledavši ih, užasnuo bi se od tog saznanja ali bilo bi kasno za povratak. Uza sve to ljudska radoznalost nikada nije mirovala pa je čovjek s otkrićem letjelica pokušao preći Tajanstveno Oko Svijeta, ali bi uvijek nestao bez traga kao i svi oni stoljećima prije. Sigurno je jedino to, da pustinja krije mnogo kostiju. Zato su ljudi vjerovali da iza pustinje ne postoji više ništa. Vjerovali su da je Tajanstveno Oko Svijeta ujedno i kraj svijeta.
Zbog velikog stresa koji je obuzimao ljude mnogi su se začahurili u sebe. Skoro pa su postali živi roboti isprogramirani samo za rad i spavanje. Moćnici kojima je svijet bio raj na zemlji nisu spavali. Njima nikada ništa nije bilo dovoljno i uvijek su htjeli još više. Na sve moguće načine iskorištavali su prirodu i njezina bogatstva pretvarali u zlatne šipke koje su čuvali u najčuvanijim sefovima. Pustinja im je bila trn u oku. Trn koji ih je žuljao i kojeg su htjeli pošto poto držati u svojim rukama.
Priče o Zdencu života koji se smjestio na samom kraju pustinje i u kojem se mogu naći odgovori na sva postavljena pitanja , pa čak odgovor na pitanje koji je smisao ovog života, golicao je radoznalost ljudi još od pamtivjeka pa sve do dana današnjeg. On je oduvijek bio inspiracija mnogih umjetnika.
U rubnim djelovima pustinje gdje su još postojale prekrasne oaze živjelo je rijetko pustinjsko pleme koje je oduvijek odbacivalo svaki dodir s civilizacijom. Ljudi su ih od davnina zvali ukletim plemenom. Njihova uska, oštrim crtama iscrtana, tamnoputa lica bila su kao zaključani kovčezi u kojima se kriju mnoge tajne. I nikad nikome nije uspijelo zaviriti u njihovu unutrašnjost. Svi oni koji su od plemena zahtjevali da im otkrije tajnu pustinje postali bi prokleti.
Mnogima je pješčana prašina oduzela vid, neki su slušajući plemenske bubnjeve skroz poludjeli i glavom bez obzira trčali u pustinju dok ih nije pustinjski pjesak progutao ili ih pak ugriz crnog pustinjskog škorpiona usmrtio. Bezbroj različitih prokletstva padalo bi na nasilnike koju su po svaku cijenu željeli otkriti tajnu koju krije pustinja.
Malobrojno pustinjsko pleme sporazumjevalo se govorom tijela koji je bio nepoznat ostalom dijelu svijeta. Amajlija koju su nosili oko vrata, na kojoj je bilo ucrtano oko iz kojeg su izlazile sjajne zrake, bila je njihov zaštitni znak.
Oni su jedini znali gdje u pustinji završava nevidljiva granica njihove slobode i nikad je nisu prešli. I jedino oni mogli su visoko na nebu vidjeti gdje završava Tajanstveno Oko Svijeta.

Na mjestu gdje pustinja prestaje počinju se uzdizati najveći planinski lanci. Njihovi vrhovi bili su prekriveni ledom. Na tako velikoj visini led koji se sjajio svojom bjelinom neprimjetno se spajao s nebom i nije se moglo razlučiti gdje prestaju planine a počinje nebo. Čovjek nije ni znao da one postoje i njegovo oko kad bi u najvećoj daljini dosegnulo planinske vrhove vjerovalo je da je to nebo.
S druge strane planina bio je zadivljujući pogled. Kako su se ledenjaci topili tako su se sljevali bezbrojni bistri potoci čije je žuborenje završavalo u podnožju planina, gdje su se na najsjajnijoj sunčevoj svjetlosti blistala svojom prozirnošću duboka planinska jezera.
Nad njima su po cjele dane nadljetali mladi zmajevi. Utrkivali se tko će se više dignuti u visine i čiji će spust biti brži i ljepši. Njihovim vatrolomijama nije bilo kraja. Iako je čovjek vjerovao da su zmajevi davno izumrli oni su uspjeli preživjeti bježeći pred ljudskom okrutnošću. Samo oni najuporniji, najizdrživljiji i najhrabriji uspjeli su preletjeti visoke ledenjake i tu na Raspjevanim jezerima stvoriti svoju oazu mira.
Vjerovali su da ih je neka viša sila tjerana zmajskom sudbinom dovela na mjesto njihovih predaka i da u tim dubokim jezerima živi najveći od svih, besmrtni zmaj sa sedam glava, koji čuva jezera od nepozvanih gostiju. Mladi zmajići zmijskih glava na kojima su se caklile velike, vragolaste oči , a od umora iz dugih tankih ustiju izvirivao im oštar račvast jezik, u predvečerje dana ispružili bi svoja vitka tjela prekrivena neprobojnim ljuskama na obalu i slušali pjev koji je izlazio iz jezera uvjereni da ih pozdravlja njihov praprapraprašukundeda zmaj. Veselili bi se kad bi ugledali male čovječje ribice koje su ponekad iskakale iz vode. Zvali su ih Maljušnim zmajevima.
Stari zmajevi dane su provodili nadlijetajući najgušću šumu na svijetu. U nju nikada čovjek nije zakoračio pa je nikada nitko nije ni krčio ni sjekao.
Nakon duga nadlijetanja oni bi zauzeli najviša mjesta u krošnjama prastarog zimzelenog drveća. Od tud su svojim oštrim vidom budno motrili podnožje šume ne bi li ugledali koju divlju zvijer i svojim brzim, spretnim letom zaskočili je oštrim orlovskim kandžama.
Šuma je odisala nekom nepredvidljivom tajanstvenošću. Sunce jedva da je i prodiralo u njezinu unutrašnjost. Bilo je tu svakojakih divljih i najčudnijih životinja, opasnih zvijeri , otrovnih zmijurina, velikih insekata.
U podnožju rijetkih debla mogla su se vidjeti prekrasno izrezbarena okna iza kojih su se krili šumski patuljci. Mali poput palca, vrijedni i veseli živjeli su mirno u najstarijoj šumi na svijetu. Oni stanovnici šume koji bi ih uspjeli ugledati , a rijetko bi to bilo, znali su da im se taj dan sreća osmijehnula.
Iz gustih krošnji dopiralo je tisuću različitih zvukova, najšarolikiji cvrkut, zvižduci kratki i dugi, isprekidani i jednolični, tuckanje poput udaraljki, lepršanje, kreštenje.
Samo su zmajevi mirno poput kamenih kipova sjedili na najdebljim i najvišim granama krošnji a njihov vid dosezao je sve do dugih mračnih ponora koji su se vidjeli u daljini. Nije bilo teško uočiti ih zbog razrjeđenog dima koji se je izdizao nad njima. Jedino zmajevi su znali tajnu ponora jer su dobro razumjeli govor vatre koja je tinjala duboko u njima. Sklopili su prešutni sporazum i zakleli se da će i oni u visinama kao i ponori u nizinama svojim životima čuvati put do Koljevke života.
Niti jedna zvijer nije mogla preći ponor a da ne bi živa upala u njega i niti jedna opasnost nije se mogla vinuti u visine i preletjeti ponore, a da ne bude spržena vatrenim zmajskim bljuvotinama.
Ponori su nakon pustinje, ledenjaka, dubokih jezera i najgušće tajanstvene šume bili zadnja nepremostiva prepreka ali ne do Zdenca života koji je davao sve odgovore, već do Koljevke života od kuda je sve počelo.

Tu iza ledenjaka, gdje čovjek nikada nije kročio, zrak je bio poput viline pjesme koja je svakog tko ju čuje činila blaženim. Svaki udisaj takvog zraka koji se nije mogao pronaći ni u najboljim bolnicama tamo preko planina, udahnuo bi nanovo osjećaj ispunjenosti, sreće i blaženstva. Zbog njega ni velika Sunčeva toplina nije mogla nikome štetiti čak ni kad bi se Sunce približilo tlu.
A prije ledenjaka ljudi su svojom nemarnošću, upotrebom kemikalija zagadili zrak koji udišu i tako oštetili ozon koji je bio nevidljivi prozor između njih i Sunca. Prozor koji je štitio Sunce od zagađenja a ljude od njegova zračenja. Kako je prozor između ljudi i Sunca nestajao, tako su se i ljudi počeli skrivati od Sunca kao od zaraze, baš u njegovom najljepšem i najvišem sjaju.
Svi oni koji nisu mogli izbjeći dodir sa Suncem oblačili su laganu čim svjetliju odjeću s dugim rukavima da bi spriječili svaki dodir s njime. Glave su prekrivali šeširima ili su u rukama držali bijele suncobrane. Oni narcisoidni, najviše preplašeni uz sve to nanosili su na lice debele naslage zaštitne kreme i poput bijelih klauna izrugivali se Suncu. Divili su mu se samo u trenucima kada je nestajalo iza planina.
Ono je znalo da za ljude nema opasnije dobrote od spontane, iskrene dobrote, pa nije osuđivalo njihovu dvoličnost. Njegovo veliko srce prepuno ljubavi isijavalo je neopisivu toplinu od koje je i samo bilo užareno ali nije moglo učiniti ništa da je smanji kao i čovijek kad ne može kontrolirati svoju sreću ili bol, sve dok ne bi uveče umorno od isijavanja u najšuškavijoj koljevci sklopilo umorne oči.
Znalo je Sunce da njegovo isijavanje kroz uništen ozon može štetiti ljudima pa se nikada nije spuštalo previše blizu kao tu iza ledenjaka. A znalo je isto tako da bi se život na Zemlji ugasio bez njegove topline. Ljudi bi postali tužni i bezvoljni. U mraku biljke bi prestale cvjetati, ptice cvrkutati, tuga i vječni mrak bi svijetom zavladali.
Zato je ono često prelazilo ledenjake i svoju ljubav i radost ponekad poklanjalo u dugi, a često kad bi se sakrilo iza obzora poklanjalo je prekrasne zalaze. Pustilo bi svoju maštu na volju i močilo duge zrake u ognju ponora, pa njegovim žarom ocrtavalo nebom narančaste, crvene, ljubičaste, tamno plave obrise oblaka, a cijelo nebo zasjenčalo roza ili već kako ga taj dan volja.

Na jezerima se osjećala jaka toplina Sunca koje se najviše od svega voljelo spuštati tik na dohvat jezerske bistre vode, koja se na njegovoj žarkoj svjetlosti presijavala od svjetlo plavog do svjetlo zelenog. Ni jezerima ni zmajevima nije smetala tolika blizina Sunca koje se poput razigrana djeteta svako predvečerje na povratku tu zadržavalo, nadvivši se naširoko uzduž i poprijeko cijele vodene površine, raširivši svojih bezbroj sjajnih zlaćanih zraka i veselo smješkajući se spuštalo ih u dubinu jezera, ogledavajući svoj lik u zrcalnoj vodi.
Nad ponorima iz otvorene zemljine kore čulo se je krčkanje nemirna podzemlja. U daljini preko širokih ponora protezala se nepregledna zelena ravan. Zelena i svježa od jutarnje rose što ju pojila. Visoka zelena trava lagano se njihala na nježnom noćnom povjetarcu koji se spuštao sa ledenjaka da bi joj udahnuo svježi dah.
U daljini su se vidjeli kako niču iz trave zatvoreni žutim kapicama, još uvijek u duboku snu, mladi suncokreti. Hodajući u daljinu bilo ih je sve više i bili su sve veći i veći.
Veličanstveni poput papinske garde, ponosno su stajali u nepreglednim redovima. Savršeno čvrsto građeni, najljepši i najveći suncokreti na svijetu.
Bili su to najsretniji suncokreti koji postoje. Njihova sreća ih je činila tako veličanstvenima. I dan danas svi ostali suncokreti razasuti po svijetu imaju samo jednu želju, da se njihovo rasuto sjeme vine u visine i nošeno vjetrom vrati u Dolinu postanka i bude dio počasne garde koja čuva Kolijevku života.
U samu središtu suncokretova polja prostrla se satkana od zlatnih suncokretovih sjemenki, duboka i okrugla, najšuškavija koljevka. U njenoj mekoći spavalo je najsjajnije i najtoplije biće na svijetu, Sunce. Spavalo je na leđima, raširivši bezbroj svojih zrakastih ručica, i nije moglo ni u snu sakriti svoj sjaj, iako ga svake noći uvlačilo duboko u sebe.
Kad se Sunce rano zorom počme meškoljiti i kad počmu šuškati zlatne sjemenke ispod bezbroj savijenih zraka koje se provlače kroz njih, suncokreti lagano otvaraju svoje izbočeno, veliko crno oko.
Svi njihovi pogledi upereni su od tog časa, pa sve do ponovnog sna u to toplo, okruglo i najljepše stvorenje u svemiru.
Sunce im je davno udahnulo život stvorivši ih na svoju sliku i priliku. Vodilo ih kroz život i brinulo se o njima. Suncokretova ljubav prema Suncu bila je apsolutna i slijepa za sve drugo. Štovali su ga poput božanstva. Prošla su mnoga stoljeća od kad su mu se njihovi preci zakleli na vječnu vjernost. Sve do dana današnjeg oni s velikim ponosom i dostojanstvom stoje uz Sunčevu koljevku skrivajući je i čuvajući svojim tjelima. Bude se zorom zajedno sa njime i svako jutro daruju mu poglede pune ljubavi, dok ono otvara svoje sjajne okice i pruža svoje nježne zrake prema njima poželjevši im dobro jutro.
I ono samo u tim trenucima upija ljepotu svojih najdražih cvjetova, najvjernijih prijatelja a iz njega ponovo izlazi potisnuti sjaj i sve veća toplina koja ga lagano podiže u visine, dok ga suncokretovo crno oko budno prati, ne skrećući pogled ni na trenutak.
Svakodnevno se Sunce uzdiže visoko iznad ledenjaka i prelazi na onu stranu planine da bi obasjalo svojim sjajom sve ljude , životinje i svu prirodu na svijetu. Da im udahne svoju ljubav, svoju energiju, svoju toplinu koja će im ugrijati srca.
Najveća je sreća i veselje vladala u polju suncokreta kada bi tužni suncokreti puni iščekivanja ponovno ugledali svog jedinog obožavanog stvoritelja. Svoje božanstvo. Od silne radosti u tim trenucima poput najljepšeg vatrometa raspršivali bi iz svojih skuta najdraže, najmekše, najsjajnije sjemenke i činili koljevku najudobnijom i najsjajnijom koljevkom na svijetu.
Drugi dio
Jednog toplog ljetnog dana Sunce je na povratku kući iako je bilo jako visoko nasred pustinje primjetilo točku drukčiju od boje pjeska. Zaustavilo se na tren i pažljivo osmatralo točku. Iz te udaljenosti nije moglo razaznati o čemu se radi pa ga ispuni neka čudna radoznalost i spusti se koju milju niže. Cijelo to vrijeme pažljivo je osmatralo točkicu u pijesku ali ona se nije pomicala pa Sunce ispruži do nje svoju najdužu zraku.
U tom trenutku i samo se spustilo još malo niže i kad je shvatilo da se radi o tek rođenom djetetu, njegova zraka je već dotakla njegov nepomični dlan i svojom vrućinom napravila okruglu rupu u dlanu djeteta. Izazvano velikom boli dijete zaplače i Sunce shvati da je živo. Nikad se ne zna da li bi Sunce učunilo to što je učinilo da je na vrijeme znalo da se radi o čovjeku, jer do tada ono svojom zrakom nije obilježilo niti jednog čovjeka. Energija koja bi tako ušla u čovjeka zauvijek bi ostala u njemu a nepredviđenost ljudskog ponašanja koja bi je mogla iskoristiti i u loše svrhe, bila je opasna i Sunce je odjednom shvatilo da je možda pogriješilo ali bilo je kasno za povratak. Dijete je prestalo plakati jer Sunčeva energija koja mu ušla u svaki atom tijela oslobodila ga svake boli. U cijeloj pustinji nije bilo nikakvih ljudskih znakova života osim kolona žutih mrava koja su se približavala nedužnom djetetu. Sad kad je Sunce svojom zrakom oživilo već polumrtvo dijete i ulilo mu svoju energiju u tijelo moglo ga je bez ikakvih posljedica podignuti u svoj zagrljaj ili pustiti da ga živa izjedu žuti mravi.
Iako je znalo da u zvijezdama nije zapisano da Sunce i čovjek dijele istu kolijevku, Sunce se smilovalo nad nedužnim djetetom, koje nije svojevoljno izabralo tako okrutnu sudbinu i podiglo ga u svoje naručje. Osluškujući otkucaje dječjeg srca zarumeni se od nepoznatog osjećaja u kojem su se ispreplitali tuga i sreća i briga i bojazan.
Tog predvečerja ono se nije kao i obično zadržalo nad jezerima, a i sjaj mu je od brige slabio. Ugledavši ga takvog zmajevi su odmah naslutili da se desilo nešto strašno. Svi su se u isti čas i oni sa jezera i oni iz šume podigli na noge, zalepršali svojim velikim krilima i poletjeli mu u susret.
Ugledavši u njegovim njedrima obgrljeno zrakama tek rođeno dijete, zmajevi u čudu i nevjerici prvi puta od kada znaju za sebe svojim tamnim, dubokim očima poprijeko pogledaju u tužno Sunčevo lice.
Pratili su ga sve do koljevke kada je nemoćno i zabrinuto bez uobičajenog sjaja, nježno spustilo djete u svoju kolijevku i ostalo nagnuto nad njime.
I suncokreti su osjećali veliku brigu koja se nadvila nad Kolijevkom života. Ugledavši dijete razgolače svoje veliko crno oko jače nego ikada. Zbunjene novonastalom situacijom, obuzme ih nepoznato uzbuđenje od kojeg počnu podrhtavati njihove žute latice koje su gusto obrubljivale okruglo lice nalik Suncu.
Najstariji i najmudriji od svih zmajeva usudi se progovoriti prvi: „Čovijek u Dolini postanka jedina je i najveća opasnost za sve nas ovdje pa i tebe Sunce drago.“
Svjesno istinitosti zmajevih riječi i upozorenja, Sunce obeća da ovo dijete što bespomoćno leži u Kolijevci života, neće zauvijek ostati u Dolini postanka. Ono će ga od malena učiti o svijetu gdje pripada, i kada dođe vrijeme u istim ovim skutima u kojima ga donjelo u njima će ga i vratiti među ljude. „ Kad jednom ode nikada više neće se sjećati nas i ove doline“, reklo je potišteno Sunce.

Imajući veliko povjerenje u njega zmajevi su prihvatili dijete i zajedno sa Suncem spasili mu život hraneći ga zmajskim mlijekom. Bila je to djevojčica očiju svijetlih poput osunčana neba i kože tamne preplanule od Sunca. To je bilo najsretnije dijete na svijetu. Prva riječ koju je progovorila bila je „šaaa“, pa ju je Sunce nazvalo Šajn. Šajn je bila zaljubljena u Sunce isto kao svako dijete u svoju majku i čim bi se Sunce uzdiglo nad kolijevkom ona bi počela plakati. Ni ples suncokreta, ni šuškanje sjemenki nije ju moglo umiriti. Mladi zmajevi zavoljeli su Šajn i čim bi čuli njen prodorni plač koji im parao uši doletjeli bi i zabavljali je svojim akrobacijama, a ona se smijala da je njenim grohotnim smijehom odzvanjala cijela dolina . Kroz neko vrijeme bila je već toliko spretna da bi ispuzala iz kolijevke i uz pomoć suncokretovih stabljika za koje se je pridržavala naučila hodati. Sunce je od tada više nije nalazilo u kolijevci već bi je moralo tražiti između cvijetova. A kada je dovoljno ojačala penjala se suncokretima na glave i zaklanjala im jedino oko, a oni su to strpljivo podnosili jer su znali da ni Suncu nije lako s njom izaći na kraj. Umorno Sunce niti jednu večer nije moglo zaspati a da joj ne ispriča kud je putovalo i sve što je tog dana vidjelo. Molila je ona Sunce da je nosi u visine ali ono je odbilo njenu molbu objasnivši joj da je još previše mala za tako visoki let. I kad bi ono prešlo ledenjake Šajn bi ispuštajući urlike dozvala svoje najbolje prijatelje zmajeve i molila ih suznih očiju i podignutih ruku da je dignu u visine. Letjela je na leđima zmajeva preko guste šume do Raspjevanih jezera. Tu bi s njihovih leđa skakala u bistru jezersku vodu u kojoj je plivala baš kao i prava čovječja ribica. Oni su je pazili kao oko u glavi i Sunce je to znalo i nikada im nije prigovaralo.
Vraćali bi je u kolijevku prije Sunčeva povratka, a ona je onda zajedno sa suncokretima nestrpljivo dočekivala njegov povratak i jednako se veselila Suncu i suncokretovu vatrometu sjemenkama. Jednoga dana kada je već dovoljno narasla prešla je cijelu dolinu i došla na mirisna zelena polja kojima je odzvanjalo isprekidano zrikanje mnogobrojnih skakavaca koji su veselo poskakivali visoko iznad trave. Trava je bila viša od nje i dok je trčala kroz nju smijala se od dragosti kako su je golicale zelene vlati trave. Svojom živošću isprepadala je sve velike crvene skakavce i sve zečeve u polju.
U kasno predvečerje kad se Sunce vratilo i nije je našlo u kolijevci , ni u društvu zmajeva, ni u polju suncokreta, osjetilo je jaku bol u prsima. Od straha da se Šajn izgubila cijelo se zacevenilo kao žarka krv. Ta crvena svjetlost koja je obasjala sav kraj pozvala je svih na uzbunu. Zmajevi su oblijetali cijelo područje ne bi li je ugledali, a Sunce se uzdiglo i cijeli svijet je zaprepašteno gledao u crveno noćno nebo. Svi su u strahu govorili da je nastala nepredviđena pomrčina Sunca. Trajalo je to kratko jer je Sunce ubrzo ugledalo Šajn na rubu ponora u kojima je ključala užarena zemlja.
Prvi puta od kada ju je pronašlo u pustinji Sunce je pružilo svoju zraku i podiglo je u svoje skute. Nije se ljutilo, nije ju grdilo ali je u oku osijetilo neku vlažnost. Znalo je da je došlo vrijeme rastanka. Tu noć Sunce i Šajn pripijeni jedno uz drugo ležali su u svojoj kolijevci. Sunce je cijelu noć probdijelo budno osluškujući zadnji puta disanje djeteta i upijajući njen topli dah. Ni suncokreti nisu spavali. Njihovo budno crno oko milovalo je pogledom tu nestašnu djevojčicu koja im je zadala podosta problema. I zmajevi su tu noć ostali budni pored kolijevke života. U mukloj tišini predosjećali su da ih Šajn u zoru napušta.

U ranu zoru, ranije nego inače slabije obasjano Sunce se podiglo iz kolijevke noseći u svojim njedrima sanjivo dijete. Suncokreti su podrhtavali gledajući u taj prizor, a zmajevi su vjerno pratili Sunce do vrhova ledenjaka.
Dugo je već Sunce obasjavajući Zemlju razmišljalo o trenutku kada se Šajn bude morala vratiti među ljude. Nešto duboko u srcu govorilo mu je da bi za nju radoznalu, svojeglavu, upornu, nesputavanu i slobodnu najbolje bilo u oazi na početku pustinje. To je mjesto bilo jedno od rijetkih koje je zadržalo svu snagu i ljepotu prirode. Ono je bilo dragulj pustinje. Jezero koje je bilo smješteno u središtu oaze sličilo je jezerima na kojima se Šajn igrala sa zmajevima. Okruživale su ga bogate palme datulja i bujna vegetacija. Bile su tu plantaže naranči, polja kukuruza u kojima su rasli suncokreti i bujni vrtovi koji su davali svoje plodove. Bilo je to čarobno mjesto u kojem je čovijek disao punim plućima.
Pleme koje je tu živjelo bilo je mudro, zdravo i slobodno. Živjelo je u skladu s prirodom. Duhovnost su poštivali iznad svega i znali su se od pamtivjeka oduprijeti svim nevoljama.
Znalo je Sunce da će je pleme prigrliti isto kao što je to i ono samo učinilo prije nekoliko godina. A isto tako nešto duboko u njemu željelo je da Šajn bude najbliže što čovijek može biti Kolijevci života.
Šajn je bila još uvijek dovoljno mala da zavoli nove roditelje i zaboravi Dolinu postanka.
Sunce je obgrlilo zadnji puta svojim toplim zlatnim zrakama. Vrelim usnama nježno joj dotaklo lice, a ona se samo u dubokom snu promeškoljila. Prvi puta od kada postoji iz oka mu sklizne vrela suza koja padne u pustinju i čija tuga u pijesku napravi vreli bunar.
Pričali su ljudi da u pustinji postoji vreli bunar ali nedajbože nikome da zaviri u njegovu vodu jer će zauvijek njime zavladati neopisiva tuga od koje će na kraju i umrijeti.
Kada je Šajn otvorila svoje sjajne okice ležala je u toplu pijesku ispod palme a ispred nje na prekrasnim bijelim konjima koje je prvi puta ugledala, sjedili su mladi muškarac i žena u dugim bijelim pamučnim haljinama. Duga tamna kosa žene dodirivala je sjajnu bijelu konjsku dlaku. Šajn je osjećala toplinu koja je dopirala iz to dvoje neobičnih stvorenja. Dok je žena spretno skočila s konja Šajn se podigla na nogice i svojim dlanom na kojemu je zauvijek ostala rupa kojom ju Sunce obilježilo prekrila je oči. Kroz rupicu gledala je u preljepu ženu koja joj se približavala. Ona ju nježno podigla u svoje naručje dok joj uzbuđeno srce udaralo poput udaraljki bubnjeva .
Šajn je veselo u naručju svoje majke pomahala Suncu dok je otac tajanstvena lica kao i svi u plemenu, sjahao sa konja, raširio ruke prema Suncu i duboko se naklonio. Svi troje stajali su ispod Sunca koje ih ispunjavalo ljubavlju.

Pepeo od kamena

2009-08-19T22:16:00.024+02:00

U dalekom svijetu gdje su prestali svi putovi, gdje su vode presušile, gdje su se šume osušile, samo još jedna nit držala je Sunce da ne padne na Zemlju i zauvijek se ohladi.
Život je sličio na čovjeka bez udova, na zmiju bez kože, na urlik bez glasa.
Osjećaji su tu visjeli kao prazni okviri, nataloženi prašinom koja miruje i svakim danom postaje sve žuća, sve gušća , sve teža. Na prostranstvima osušenog bilja i betonskih ruševina stajala je umorna ali ponosna, jedna jedina kuća od kamena. Od nekada čvrstog, najčvršćeg sazidanog bijelog kamena ostalo je samo, na sve strane izbočeno, raspucalo crno sivo kamenje koje samo što se nije rastreslo uokolo i stopilo s prašnjavom zemljom u kojoj su se vidjeli ostaci nekada popločene terase. Između razbacanih ploča po podu nicalo je bodljikavo suho bilje. Ali nepokolebljiv ponos hladna kamena i njegova jaka postojanost sačuvale su toplu kamenu dušu i prkosile svakoj nedaći.
Ulaz u kućerak zjapio je rupom na kojoj nije bilo ni vrata. Nije bilo ničega što bi zaustavilo slučajnog prolaznika prije nego uđe. Mala dva prozorčića, sa svake strane jedan, bili su zatvoreni trulim daskama koje su se još uvijek nekako držale zakucane zarđalim čeličnim čavlima. Ponekad u mrtvoj tišini iz dasaka bi dopirao poput nježne muzike zvuk crvljeg škrgutanja.
Jutarnje sunce što je stajalo iza kuće , obasjavalo je cijeli taj krajolik ,osim samog ulaza koji je zaštićen od kamenih zidova, jedini imao komadić hladovine.
Uz sam ćošak, iz dna kamena zida , izniklo je prekrasno stablo smokve. Njegovo deblo obilato gustim mliječnim sokom izdiglo se nad kućerkom i prekrilo ga širokom razgranatom krošnjom koja se spuštala do samog prozora. Njeni veliki kožnati , tamno zeleni listovi, skrivali su u svojim skutima najljepše kruškolike, mesnate, žute i ljubičaste smokve.
Ispod velike smokvine krošnje na drvenom stolcu, sklepanom od nekog suhog debla, sjedila je sva u bijelom najstarija baba iz tog dalekog svijeta.
Ispod bijela rupca izmigoljila je, kao zmija ispod vruća kamena, od srebrne kose ispletena, debela ko šaka, duga do poda, pletenica. Uska ramena i pomalo savijena leđa skrivala su snagu istog onog kamena koji ju je okruživao.
Ni ona sama nije znala ima li još života u toj divljini. Nije znala ni koliko je stara. Zaboravila je i ime svoje. Davno se je prestala pitati. U toj bezvremenskoj tišini čudno je piskutao njen glas dok je svojim hrapavim, pepeljasto sivim prstima, dodirivala deblo smokve. Njena žilava ruka i siva kora stabla stopile su se u jedno. Obojene istom bojom, išarane istim borama, osušene istom sušom.
„ Presušila voda što te zaljeva, presušila duša babina“, moli baba suze da bar zbog smokve navru, a suze skamenile, u kamen se i one pretvorile.
Godinama su se babine suze uljevale u duboki smokvin korijen i u tom ponoru neizvjesnosti hranile njene žile.
Slušajući babinu molitvu smokva zanjiše svoje listove, koji laganim titranjem prenose babi svoje misli. „ Ne brini babo zame“, drhteći šapuću listovi , „bez tebe mi ne treba mliječnog soka , niti ploda. Slana voda tvoja me je zaljevala , život nam je davala. Kada suze stanu teći i mi babo u kameni prah ćemo leći“.
Starica je lagano svojim koščatim prstima navukla maramu preko uska naborana lica. Ispred nje, na podu, stajao je nakovanj čije su žile bile čvršće i od čelika, a pored njega na prašnjavu tlu hrpica kamenja koje je svakodnevno otpadalo sa starih zidina . Uzela je u ruke željezni bat, koji se sjajio kao nov, izglancan kamenim prahom, a bio je stariji i od nje same. Stavljala je kamen po kamen na nakovanj i tukla ga sve dok ga ne bi pretvorila u prah. I tukla ga je, tukla , i tukla i tukla...isto kao i onog prvog dana, prije toliko mnogo godina. Ni prašina zdrobljena kamena nije mogla sakriti lice uboge samoće.
Jedino o čemu je mislila, jedino o čemu je sanjala, bio je kamen i pepeo od kamena. Ponekad samo , u danima teškim, kad je sunce svojim tijelom skoro doticalo kamen, starica je znala promrmljati: „U početku bijaše kamen“.

NA PUTU SFINGE

2009-07-31T10:30:00.014+02:00

I tako poput sfinge ležim na ulazu svog doma i smišljam zagonetke koje me je život naučio, a još uvijek nisam ni dovoljno stara, ni dovoljno mudra.

Ova mi je prva sinula:
Što ne vrijedi pišljivog boba, a ako ga nemaš gubiš sve što imaš, a ako ga previše imaš, obično nemaš ništa?
Druga:
S jedne strane sve doživljeno, sve viđeno, a s druge strane fantastične moguće priče, prekrasne, veličanstvene mogućnosti a ponekad tamne, zastrašujuće slike. Najčešće se isprepliću, a ponekad naprave procjep, dubok i hladan. Zamku u kojoj ničega nema. Nevidljive su niti što ih vežu. Šta je to ?
Treća:
Šta imaju zajedničko kiseli kupus i kamilica?

Priča u slikama

2009-06-29T14:57:00.011+02:00

Ponekad slike govore više od riječi, pa sam ja ovaj puta iznimno odlučila napraviti priču u slikama.
Nemam nikakvog likovnog talenta ali sam s velikim zadovoljstvom napravila ove sličice ispod.

Tomički za sjećanje

2009-06-17T20:35:00.006+02:00

Prošle su godine, točnije dvadeset i šest godina od onog dana kada sam upoznala Tomičku.
Sjedio je za stolom u društvu starijeg gospodina Tončija, koji je bio dnevni inventar tog Omladinskog kluba Palah. Većina mladih ljudi ga je poznavala jer je radio u Student servisu i dilao poslove za studente. Za stolom je sjedila i djevojka po imenu Branka. Tek kasnije sam od Tomičke saznala da je u vezi s Tončijem. U to doba dana u klubu nije bilo nikog posebnog osim starog Tončija koji je ugledavši me odmah ponudio mjesto za stolom i ljubazno me upoznao s Tomičkom, A Branka, ne sjećam se da li sam je znala od prije iz viđenja ili od tog dana, bila je ljubazna ali moju pažnju su privlačile najljepše oči na svijetu. Oči boje mora, dubine neba i prodornosti nebeske strijele koja je napeto čekala povoljni trenutak da mi se zabije u nestašno srdašce, iako to onda još nisam znala.
Pamtim i nježan osmijeh, blag a opet vragolast. Osmijeh iza kojeg se krio najtajanstveniji tip na svijetu. Sjećam se i njegove plave vjetrovke. Ne znam kako sam to uspjela zapamtiti s obzirom da imam loše tj. uopće nemam neko zapažanje, još sam i daltonista za određene nijanse, a uz sve to u ono doba nisam znala ni tko mi glavu nosi. Isprobavala sam sve i svašta tražeći se. Iza mene ostala je faza punka. Kratku kosu, zacrnjene oči, kožu, lokote i lance, anarhiju „A“, zamijenila je duga kosa, džins, šarene marame, lička narodna torbica i od punkerice postala sam dijete cvijeća. Slušala rock & roll, tražila slobodu, ljubav i nosila“ peace“ u srcu.
Zbog želje da putujem, a naročito u Indiju među budiste, da doživim nirvanu i znate već kako je to bilo u osamdesetima, upisala sam Pomorski faks, smjer nautika. Umišljeni profesor matematike, vjerojatno kompleksaš koji je svoje frustracije liječio na studentima i prije nego bi mi na usmenom zadao zadatak rušio bi me iz prostog razloga što sam žensko. Između upisanih stotinu studenata bile smo samo nas tri djevojke. One dvije muškobanjaste, one su uspjele položiti, ali ja nikako. Arapi su isto polagali iz prve, ne zato što su znali već zato što su imali dovoljno love. Eto, zbog tog profesora sam odustala od Indije ali ne i od studentskih poslova.
To popodne zadržala sam se u Palahu s tim neobičnim društvom, jer je falilo kojih pola sata da krenem u čišćenje kancelarija odmah tu preko puta na obali.
Taj dan da mi je netko rekao da je Tomička moja sudbina, moj život i sve moje nasmijala bi se i rekla mu da je lud. Ali moja kozmička tajnica, skrivena gore daleko u svemiru zadovoljno je trljala ruke i smješkala se značajno.
Danas znam da se uz nju smješkao i Tomička. Ja njega nisam znala od ranije, čak ni iz viđenja ali zato on je znao mene. Ne bi bilo čudno da me znao samo iz Palaha i Konta ali zapamtio me je iz diska u malom mjestu u Gorskom Kotaru. Tu sam bila samo jednom u životu a bio je tu i on, moja sudbina pored koje sam samo prošla ne opazivši je. U tom disku osjećala sam se kao neka faca jer ljudi su tu došli radi koncerta a ja sam došla s bendom i bila sam dio njihove ekipe. Iznenadila sam se kad mi je rekao gdje me je sve zapažao. A tek kasnije priznao mi je da je ustvari najviše od svega zapažao moju gospodičnu guzu koja je na njega ostavljala naročiti dojam rasplamsavanjem mašte. Nije čudno da ga nisam zapazila kada je uvijek stajao iza mene.
Tomičku sam srela i dan kasnije u Palahu. Družili smo se, plesali i pili. Onda sam morala na zadnji bus doma. Tomička nije bio iz Rijeke ali je bio menadžer jednog riječkog benda i imao je ključeve od njihovog prostora za vježbanje, gdje je često znao prespavati vraćajući se sa svojih mnogobrojnih putovanja. Sjećam se najudobnije vreće za spavanje koju je dobio od američkih marinaca s kojima se sprijateljio jedno ljeto na kampiranju.
I tu večer krenuli smo zajedno na bus. Nismo sjedili već smo stajali na dnu autobusa. Ja nagnuta na rukohvat a on okrenut prema meni s jednom rukom na rukohvatu. Vani je bio mrak ali su svijetla autobusa bila prilično jaka. Bili smo dovoljno blizu jedan drugoga, polupijani valjali gluposti i smijali se. Nakon cijele večeri obrađivanja Tomička je skupio dovoljno hrabrosti da me poljubi. To sam i čekala cijelo vrijeme, i uzvratila mu istim žarom taj sudbonosni poljubac u polupraznoj sedmici.
Neki događaji ostaju čovjeku zauvijek upečaćeni u sjećanju kao da je bilo jučer. Ti osmjesi i nježni pogledi puni želje, taj poljubac i sad mi je pred očima.
Te večeri sve moje raspršilo se i pretvorilo u zrak, a sve moje zamijenilo je sve naše. Naša sreća, naše igre, naše želje, naše nade, naša ljubav i nema stvari koja nije postala naša.
Jedno popodne Tomička me je dočekao u Palahu u društvu triju djevojaka. Priznajem da nisam bila sretna vidjevši ga u tom dražesnom društvu. Ugledavši ga okrenula sam se i izašla van. Kako je mogao biti toliko drzak i namjerno me činiti ljubomornom. Naravno dotrčao je za mnom. Nije mi se dalo objašnjavati mu moju ljubomornu narav i posesivnost, samo sam bila mrzovoljna a on se trudio oraspoložiti me. Znala sam da on nije samo jedan u nizu. Uvlačio mi se pod kožu iz sekunde u sekundu sve dublje. To popodne završili smo u Mačku, malom kafiću u blizini. Ne znam kako znao je mjesta na koja sam godinama prije odlazila na more i sama sam ih bila zaboravila, a on ih je izvukao iz meni nekog nepoznatog svijeta. Taj dan, dobro se toga sjećam, rekao mi je još da će umrijeti mlad kao Isus sa samo 33 godine. Godinama me proganjala ta njegova rečenica i molila sam sve sile ovog svijeta da mi ga ne uzmu. Vjerojatno je i to bila jedna od njegovih fora na koje je mislio da ću pasti i pala sam, naravno. Ja tada nisam znala da sam naivna ko sobarica ali Tomička mi je kasnije godinama ukazivao na to. Kao što se užasno jako trudim razlikovati nijanse tako se jako trudim i svladati tu naivnost, ali to je jednostavno dio mene, a čovjek se ne može riješiti sam sebe.
Jednom smo sjedili u Kontu a on je imao pored sebe rokovnik. Igrao se tim rokovnikom sve dok nije „slučajno“ otvorio na stranicu gdje je bilo uredno ispisano jedno ispod drugog stosedam ženskih imena. Rekao mi je da su to sve njegove bivše. Moš' mislit, nasmijala sam se kiselo i rekla mu da ne sere. Živcirao me je tim pričama o bivšim. Možda se samo htio praviti važan ali mene je to pogađalo. Još kad mi je rekao da je i ona Tončijeva Branka jedna od njih smučilo mi se. I sad se iskreno nadam da se vi slučajno ne zovete Branka jer poznajem ih ukupno četiri i ne znam koja je gluplja od koje. Pitala sam ga s kojom djevojkom je bio najduže u vezi a on mi je rekao da je osam mjeseci hodao s djevojkom iz Beograda. Najgore od svega je to što se ta djevojka zvala Sonja, isto kao i moja mama. Prije toga uvijek sam mislila ako ikada budem imala kćer da ću joj dati ime po mami, a sada sam znala ako ikada s njime budem imala kćer sigurno se neće zvati Sonja. Uz sve to još se je pohvalio kako nikada u životu u isto vrijeme nije imao jednu djevojku, a ja sam mu prva „singl“. Budala!
Sigurna sam da je znao kako su tipovi pored mene padali ko zrele kruške, a opet svi nedovoljno sočni za moj ukus. Znao je. Znao je mnogo više od toga i koristio je sve moguće zamke u koje me mogao uhvatiti, a ljubomora je bila jedna od njih. Toliko se trudio osvojiti moje srce da mi nije pustio ni malo vremena za razmišljanje. A da mi je i pustio vremena ništa se ne bi promijenilo jer ja sam već bila kuhana i to od najvećeg hvalisavca koji je mislio da je svemogući. I bio je svemoguć, i nemoguć u svojoj svemogućnosti.
Kako da vam bezbolno, bez da se iznenadite, bez da se uznemirite ili još gore da ne budete skeptični, nepovjerljivi, onako neprimjetno da vam ispričam šta je sve Tomička mogao.
Ne mogu svi prihvatiti nešto što nisu nikada susreli, doživjeli ili vidjeli. Nešto šta nema objašnjenja, nešto drukčije, znanstveno nedokazano. Ljudi su prilično ograničeni okvirima u kojima žive, ja nisam nikada spadala u takve i meni je sve to šta ću vam ispričati bilo sasvim normalno.
Tomička je imao majku i oca, sestru, bake i djedove, rodnu kuću ali nije bio obično dijete. Bio je drukčiji jer je mogao ono što ne može nitko ili su mogli samo neki rijetki ljudi zbog toga prozvani čudacima. Ne bi se čudila da je u tim šumama u kojima se rodio Tomička bila neka viša inteligencija, vanzemaljci, koji su dječaku udahnula neobične moći.
Znate onaj poljubac u autobusu upalio je u mom srdašcu najveći plamen do tada. Prije toga nisam znala što želim ni kud idem a sad sam jasno znala da želim samo njega. Želim ga ljubiti, ljubiti, ljubiti bez prestanka. I ljubila sam ga non- stop. Nalazili bi se već ujutro, iako jutra nikada nisu bila moje doba dana. Jutarnji bioritam oduvijek mi je u komi. Tomička me je pokušavao razveseliti pogađajući najneobičnije sitnice iz mog života. Najprije je započelo pogađanjem boje najlonki koje nije mogao nikako vidjeti ispod traperica i visokih čizmi. Imala sam šik najlonke u to doba kupljene u Trstu u svim bojama, k tome još i rađene s uzorkom. Pogađao je iz prve. Možda bi neki od vas mogli nagađati kako ali ništa od toga ne bi bilo točno jer Tomička nije pogađao samo boju čarapa nego je dobro znao kako izgleda moja soba, gdje se šta nalazi u njoj, koji je poster na zidu( da li ga uopće imam), šta stoji na noćnom ormariću. Znao je kako izgleda moj brat koji je uvijek bio na moru . Svaku večer igrali smo se pogađanja. Ja sam stavljala razne predmete na noćni ormarić a on je ujutro znao šta je to.
Često sam se pitala šta je sve u stanju vidjeti, i da li postoje situacije koje ga mogu zaboljeti. Ja ne bi voljela imati moć da vidim njegovu prošlost, da vidim njegove zagrljaje posvećene nekoj od onih stosedam iz rokovnika. Da li je on vidio mene u tuđem zagrljaju, nikad ga nisam pitala i neću.
Tomička je previše toga mogao vidjeti i nije ni čudo da je imao čir na želucu sa samo dvadeset i dvije godine. Bio je aktivan u svemu. Između ostalog igrao je košarku za svoje mjesto i pozvao me je na utakmicu koja se igrala u Delnicama. To je za mene bio poseban doživljaj. Išli smo vlakom u Gorski Kotar. On mi je cijelo vrijeme pričao najdivnije priče. U Delnicama sam se osjećala kao u nekom drugom svijetu. Snijeg, Tomička i ja, i naša velika ljubav, strast i sreća.
Bila sam jedini gledalac na tribinama. Nisam toliko pratila utakmicu već samo njega mog Tomičku. Prije i poslije utakmice svi pogledi su bili upereni u mene. Tek prije godinu dvije, upoznala sam gospodina koji je onda u Delnicama bio u istoj ekipi s Tomičkom, rekao mi je da se dobro sjeća te utakmice i lijepe djevojke s tribina. Onda sam tek shvatila da je to bio odličan način da se Tomička pred svima pohvali svojom novom djevojkom. Lukavac!
Većinu vremena u tim zimskim danima provodili smo u Palahu. Imali smo svoj stol u kutu između dva zida. Mislili smo da smo nevidljivi. Tu mi je Tomička poklonio najljepši cvijet na svijetu. Filter cigarete rastvorio je u prekrasni cvijet a donji dio cigarete, onaj bijeli, ispraznio je od duhana i zarolao u nježnu dugačku stabljiku. To je bio i ostao najdraži poklon koji sam ikada dobila. Svi njegovi pokloni bili su originalni baš kao i on. Jednom mi je poklonio kutiju od cigareta svu oblijepljenu šibicama, čije su glavice bile spaljene i spajao ih je u nepravilnim linijama cik-cak. Prekrasno je izgledala ta kutija ispunjena cigaretama na čijim je vrhovima filtera pisalo „Volim te“. I ja sam njemu željela pokloniti nešto posebno. Na šofitu moje none i nonića, na zidu uz rub kamina stajao je prekrasni mali srebrni ćup. Sav izrezbaren u različitim oblicima. Podsjećao me je na Aladinovu svjetiljku i bio mi je jako drag. Stavila sam u njega svu svoju ljubav i rekla mu da je u tom ćupu njegovo bogatstvo i ako ga uspije vidjeti bit će najbogatiji čovjek na svijetu. Naravno da ga je vidio i bio je najbogatiji čovjek na svijetu.
Moji poslovi preko studentskog trajali su kratko pa sam ih često mijenjala. Tomička je radio u marketingu omladinskih listova Val, Polet i književnog časopisa Pitanja, a ja sam opet preko Tončija našla šljaku u kancelarijama Brodokomerca. Tu sam osam sati na dan upisivala nekakve fakture u komp. Jednog dana kada sam izlazila iz firme izlazio je i Davor, mladić nešto stariji od mene koji je isto tu radio. Vidio je da sam otrčala Tomički u zagrljaj. Drugi dan na poslu pitao me je da li znam tko je Tomička. On je moj dečko, rekla sam mu ponosno. Znam ga iz vojske, rekao je. Hipnotizirao je pola kasarne. Nasmijala sam se i pomislila u sebi kako priče o Tomički putuju Jugom i svugdje se napuhuju više nego što je.
Jednom mi je Tomička rekao kako ću tu večer točno u 22 i 22 pogledati na sat. Nisam pogledala na sat ni prije ni kasnije, već točno u 22 i 22 i tako do dana današnjeg. Možda me je hipnotizirao iako je rekao da mene neće nikada hipnotizirati, ali to 22 i 22 sigurno ima veze s njegovim moćima. Ako mislite da Tomička to nije u stanju, varate se. Pričao mi je najčudnije priče iz svog života.
DRUGI DIO
Tomička i njegove moći
Imao je samo šest godina kad mu je umrla baka koju je jako volio. Zvali su je Loza Visoka jer je bila jako velika. Emotivac poput njega nije mogao prihvatiti smrt kao činjenicu. Noćima je budan tražio svoju baku dok nije sam sebe ugledao na krevetu kako leži. Da, dobro ste čuli. Nevidljivi Tomička stajao je u nekom kutu sobe i gledao sebe vidljivog na krevetu kako spava. Bilo je to tek njegovo prvo putovanje izlaska iz tijela, šokantno i za njega . Dijete kao dijete, radoznalo, istraživalo je noćima svoja putovanja i odlazilo na najčudnija mjesta. Tako su noći postale njegova druga java. Godinama je istraživao svoje mogućnosti da bi u vojsci dobio poseban tretman i dozvolu za rad na novim otkrićima.
Upoznala sam Hermana, Slovenca kojeg je Tomička kroz hipnozu izliječio od govorne mane. Neobičan mladić je bio taj Herman. Došao je u Rijeku vjerojatno na poziv Tomičke koji je vjerujem odlučio pokazati mi ono što je dio njega, a pomalo nevjerojatno za većinu ljudi.
Hermana smo dočekali u Kontu. Još i sada vidim njegov lik pred očima ali ne i mjesto. Na okruglom licu na kojem nisam mogla očitati nikakve emocije svjetlucala su se dva crna okašca iz kojih je izvirala sama tama. Možda sam ja to samo umislila pod dojmom priče koju mi je prije toga ispričao Tomička.
Herman i on zajedno su služili JNA, danas bi to rekli vojni rok. Herman je bio vrlo neobičan mladić. Imao je neobične vibracije koje su privlačile šišmiše. Ne šalim se, i nemojte misliti da izmišljam. Postoje ljudi koji su se svojim očima uvjerili u to. I ne samo šišmiši, privlačio je i zmije. Navikao se je živjeti s time, lomiti zmijama vratove i boriti se šišmišima, ali je zato za sve ljude bio čudak.
Tomička koji je poznavao neke druge svjetove, koji je savršeno upravljao kontrolom uma i koji se je isto kao Herman osjećao drukčijim ali ne izopćenim, odlučio je pomoći Hermanu.
Mladići na odsluženju vojnog roka koji su se našli u istoj vojarni s Tomičkom, vjerujem da i dan danas prepričavaju te priče. Nisu to one dosadne priče o vojsci što ih muškarci često prepričavaju. To su priče na rubu znanosti. Tomička je volio ljude, druženja, sport, rock&roll i sve što vole mladi ljudi, još i više od mnogih. Zabavljao je svoju vojničku ekipu na najčudniji način na svijetu. Jedan vojnik ga je molio da ga hipnotizira i u transu mu sugerira kako vodi ljubav na prekrasnom mjestu sa svojom djevojkom. Tomička ga hipnotizirao, sugerirao mu je kad god legne da spava i drži oči zatvorene duže od deset sekundi , pada u najdublji hipnotički trans i nalazi se na predivnom mjestu gdje vodi ljubav sa svojom djevojkom. Mladić u svjesnom stanju nije znao što će se dogoditi i kad god bi legao da spava padao je u najdublji trans i nesvjesno ispuštao svoje seksualne uzdahe, jecaje, svršavao je proživljavajući te trenutke na očigled svih prisutnih vojnika koji su se cjepali od smijeha. Tomička ga je budio iz transa a on bi ponovo padao u isti legavši. Na kraju molio je Tomičku da mu izbriše tu sugestiju jer toliko seksa nije bilo normalno ni u transu.
Trojici poznatih najvećih ljenčina sugerirao je da se, kad komandir zatraži dobrovoljce za teške fizičke poslove među prvima prijave i ne dozvole nikome od svojih kolega da im pomažu. Svi su umirali od smijeha gledajući ih kako nose teške vojničke sanduke a njima ništa nije bilo jasno.
Bile su to lude vojničke zabave. Jedan isto tako radoznao mladić koji je htio isprobati moći hipnoze svaki dan točno u podne, gdje god se nalazio počeo bi lajati kao pas punu jednu minutu i tako trideset dana. Svi su svaki dan s nestrpljenjem čekali kad će zalajati podnevnica. Nevjerica i smijeh okruživale su Tomičku.
Herman je pak bio sasvim neka druga priča. Imao je govornu manu iako mu nije bila urođena i tu čudnu privlačnost za šišmiše i zmije. Tomički je on bio posebno zanimljiv ne da bi se igrao kao sa ostalima već da ispita svoje mogućnosti u dosezima hipnoze. Mnogim seansama hipnoze on je vraćao Hermana u prošlost. Upoznavao je njegov proživljeni život i osluškivao njegove najdublje osjećaje. Vratio ga je u davnu šezdeset i neku godinu. To ljetno popodne dječak od četiri- pet godina, Herman veselo je išao puteljkom kroz šumu noseći štap za ribolov sve do Save gdje bi uživao pecajući. Dječak prepun emocija sa jedinom željom da ulovi veliku ribu, u neizvjesnosti hoće li mu taj podvig uspjeti, ne obazirujući se na već poznat šumski puteljak, bezbrižno je hodao put Save sve dok ispred sebe u toj gustoj šumi nije ugledao dvije gole noge koje su visjele u zraku. Prvi šok nadjačao je drugi kad je podigao pogled i ugledao unakaženo lice žene s omčom oko vrata i stotine muha koje su bile na njoj.
Dječak od četiri-pet godina nije mogao drukčije reagirati osim da doživi strašni šok, koji će ostaviti traga u cijelom njegovom kasnijem životu. Strah mu je oduzeo sve druge osjećaje, oduzeo mu je i govor. Dijete nakon dugo vremena kada je progovorilo imalo je govornu manu. Tomička je sugestijom u hipnozi izbrisao Hermanu iz sjećanja taj strašni događaj i on je nakon mnogo godina progovorio bez zastoja. Kasnije su radili mnoge eksperimente i tako je Herman Tomički postao najboli mogući medij.
Cijelu ovu priču i još više znala sam prije nego sam upoznala Hermana.
Tu večer u društvu s njime odlučili smo se za dobar provod. Naravno, gdje drugdje nego u Palahu. Stizale su ture pića a kad je trebalo platiti konobarica je sa smiješkom rekla da je plaćeno, a nije bilo. To znamo Tomička, Herman i ja. Ponovilo se to i na drugim mjestima. Ni dan danas mi nije jasno zašto. Tomička i Herman ostali su tu noć vani a ja sam po običaju, ne zato što sam htjela već zato što sam morala, otišla na zadnji bus.
Drugi dan našla sam se s njima. Ne sjećam se ničeg točno jer sam pod dojmom onog šta je Tomička tu večer izvodio pred nama potpuno zaboravila gdje smo se našli i kako smo došli u stan kod Lorena, gitariste u bendu kojem je Tomička bio menadžer. Sjećam se samo da smo sjedili na kauču u Lorenovoj sobi, on, Meri pjevačica iz benda i ja, a nasuprot nas stajao je Tomička i do njega, s naše desne strane, sjedio je mrtvo ozbiljan Herman. Pamtim prigušenu atmosferu i glas Tomičke koji je govorio „Pažljivo me sada slušajte, ja ću polako brojati do deset i vaše ruke spojit će se kao da su varene jedna za drugu. Svom snagom koju imate nećete ih moći razdvojiti dok ja ne pljesnem svojim rukama. U sobi je bio tajac, a mi tri smo bili ko mali prestrašeni zečići koji nisu znali hoće li ih lovac upucati ili ne. Sa svakim izgovorenim brojem Tomička je opisivao naše stezanje ruku koje smo uistinu svi tri osjećali. Kada je nabrojao do deset i rekao da pokušamo odvojiti priljepljene ruke, nitko od nas to nije mogao učiniti ma koliko god se trudio. Ispočetka je bilo smiješno a onda je vrag odnio šalu i Tomička je pljesnuo rukama a mi smo svi s olakšanjem razdvojili stisnute dlanove. Isto to učinio nam je i s ustima. Nismo mogli progovoriti ni riječi ma koliko god se trudili sve dok nije pljesnuo rukama i oslobodio nam vezana usta. Nije nas hipnotizirao, već se samo igrao sugestijom, ali je zato Hermana stavio u hipnotički trans i svi smo vidjeli Hermanovo ukočeno tijelo, ukočeno poput željezne šipke koja se podizalo i spuštalo nad krevetom.
Znam da me je tu večer Tomička dopratio do ispred zgrade a ja sam ga pitala da li će ikada mene hipnotizirati. Rekao je da neće nikada to učiniti.
Tu večer zadnji puta sam vidjela Hermana. Voljela bi ga sresti opet. Pitala sam Tomičku zašto ga ne pozove a on je rekao jednu najstrašniju stvar na svijetu, iako se ja nadam da nije baš u pravu. Rekao mi je da misli da je Herman mrtav.
Dani s njime postali su najkraći dani u mom životu. Vrijeme je letjelo kao ludo, a svaki rastanak uvečer bio je težak i bolan, kao da sutra neće doći nikada. Bože, kakav nedostatak vremena smo imali. Jednu večer otpratila sam ga na kolodvor. Odlučio je tu večer otići kući a sutradan se vratiti. Tužno sam se rastala od njega. Svi poljupci nisu bili dovoljni, željela sam zauvijek ostati s njime. Tužna sam prelazila ulicu i molila ga u mislima da dođe. Tu večer Tomička je propustio vlak za Gorski Kotar, dotrčao je za mnom, zagrlio me i ljubili smo se nasred ulice među stotinama prolaznika.
Nakon tri mjeseca ljubavi koja je prštila poput vatrometa dogodilo se nešto najljepše na svijetu. Taj mjesec nisam dobila menstruaciju. Moja trudnoća dala nam je sve ono što smo željeli, a željeli smo da sve vrijeme ovog svijeta bude naše. Bili smo najsretniji mladi ljudi na svijetu. Za nas nije postojalo ništa drugo osim naše ljubavi i naše bebe koju smo mazili još dok je bila samo plod. Njegove nježne ruke nisu se micale s mog trbuha. S tolikim milovanjima razmazio nas je doživotno.
Tomička je bio mnogo zreliji od svih svojih vršnjaka. On je znao čvrsto stajati na tlu isto kao što je znao i živjeti u mašti. A ja, ja nisam nikada znala čvrsto stajati na tlu. Većinu svog života provela sam u oblacima. Možda je i on mnogo pripomogao tome. Štedio me je na sve moguće načine.
Dobro je znao da će zajedničkim životom ostaviti iza sebe sve ono što je živio do tada. Nije mu bilo teško izabrati mene i potisnuti negdje duboko u sebi sva ona neistražena i istražena prostranstva svog uma. Samo on zna kako se godinama nosio s „normalnim“ svakodnevnim životom i samim sobom.
Nismo željeli pir. Htjeli smo samo čim prije stati pred matičara, postati muž i žena, i živjeti svoj život daleko od svih. Moji roditelji nisu mogli zamisliti da udaju kćer bez svatova. Željeli su po svaku cijenu raditi svadbu. Bila su to vremena kad su roditelji imali love za sve.
Popustili smo pod njihovim pritiskom. Naša svadba bila je mala, tek tridesetak ljudi, ali je bila prekrasna. Uzvanici su uživali u restoranu na samom moru uz dobru glazbu, veselu zabavu i odlično jelo. A mi. Mi smo bili u sedmom nebu. Za nas opet nije postojao nitko osim naših nježnih dodira i pogleda i želje da čim prije napustimo tu pozornicu. Imali smo unajmljen najljepši apartman u hotelu. Napokon, negdje poslije tri sata, svih smo ispozdravljali i s olakšanjem krenuli u nov život.
Još i danas mogu osjetiti tu čistoću osjećaja prve bračne noći. Pamtim bjelinu sebe, njega, kreveta, sobe, bjelinu kakvu nikada prije a ni kasnije nisam doživjela.
Skupa s nama sretna je bila i naša beba u četvrtom mjesecu trudnoće.

Njihov lunapark

2009-05-20T16:06:00.004+02:00

Iza velikih željeznih, zatvorenih vrata sjedili su na maloj improviziranoj pozornici. On romantik, esteta koji je poput sunovrata opijao publiku svojim narkotikom u odjelu klauna čija je lijeva strana odijela bila žarko crvene boje a desna strana modra kao more. Na glavi je imao mali, crni, obli šeširić. Njegovo lice crveno od vjetra s dubokim podočnjacima krasila je tek par dana neobrijana oštra brada. Sjedio je mirno na staroj drvenoj stolici polukružnog naslona, prekriženih nogu, a u desnoj ruci držao je tek pripaljenu lulu čiji je slatkasti miris prohujao pored njenih nosnica. Ona, kao poljski cvijet slobodna i razigrana, sjedila je nasuprot njega, naslonjena prsima na naslon stolice, a nogu prebačenih sa svake strane naslona. Obučena u bijelo odijelo klauna na kojem je bilo prošiveno mnogo crvenih, žutih, roza, narančastih cvjetova svih veličina. Ispod bijele pripijene svilene kapice spuštala se preko ramena duga tamno smeđa kosa. Na licu još uvijek mladenačkom bez šminke ocrtavale su se zrele godine.

„Ljubavi moja! Sva lakoća i sva težina te riječi, sve si ti to meni. Sada znam da je ljubav satkana od tisuću šarenih niti i da njene boje ne može nadmašiti sva ljepota ovog svijeta, ni sva snaga ovog svijeta, ni sav razum. Ona je jedina..jedinstvena...neograničena...bezuvjetna...i zato je savršena.“ Govorila mu nježno s dubokom ozbiljnošću.
„Ne bojim se te riječi. Ne prežem pred njom, niti njenom snagom. Ljubav je savršena!!!“
Na te riječi njemu je zatitrao nježan osmijeh na licu, stavio je lulu u usta i ispružio svoje ruke prema njoj. Ona je samo poskočila zajedno sa stolicom i stvorila se tik uz njega.
„Savršenog se boje samo oni koji nikada nisu okusili sve zamke ljubavi“, rekao je držeći je za ruke.
„Ljubavi se ne mogu uspoređivati jer one su sve najveće, najstrasnije, najtužnije. Sve imaju predznak „naj“, pa tako i naša ljubav,“- sagnula se prema njemu , izvadila mu lulu iz usta i dala prvi jutarnji poljubac.
Prava ljubav pokucala je na njihova vrata jednog davnog studenog , da bi je u tom punom zanosu, neopisivom ushitu okrunili brakom već u lipnju. Nisu imali osigurano ništa osim nje, ali sve to ostalo nije bilo vrijedno razmišljanja.
Njih dvoje su veliku većinu svakodnevnog vremena provodili zajedno. I jutra i popodneva i noći, sve je to bilo namijenjeno njima. U dvadeset i pet godina braka proveli su toliko vremena zajedno što mnogi ni u više svojih života ne bi mogli zamisliti.
Njihov brak bio je i ostao prekrasni lunapark, smješten na samoj obali mora. Većinu vremena proveli su na ringešpilu koji se vrtio bez prestanka. Uzdizao ih i spuštao, pa ponovo uzdizao pa spuštao. Oko njih se je uvijek okretao cijeli svijet jer su se oni okretali u njemu. S njima se podizao i padao. Koliko su se samo puta umorili od te vrtnje. Ponekad iskakali iz ringešpila stavljali šminku na lice, crtali veliki osmijeh i ispod maske pajaca skrivali se umorni od vrtnje.
On je bio najveći iluzionist na svijetu. Prije dvadeset i pet godina u poznatom riječkom rock klubu za mlade pokazivao joj je nevjerojatno dobar trik. Zapalio je komadić papira i iz pepela vadio novčanicu za novčanicom. Htio ju je očarati svojim iluzijama. Odmah je znala da je on čovjek njezinih snova.
Čitao je misli, pogađao najluđe stvari na svijetu, kao na primjer koje boje su njene najlonke skrivene ispod traperica i slične nevjerojatne stvari. Njegov prekrasan osmijeh i pogled pun velikih očekivanja i nade, njegove priče koje je vadio iz nepresušnog izvora mašte bacale su je s nogu.
S njime je mašta postala njen svakodnevni obrok. On je tada bio veća maštalica od nje a sada bi se dalo pričati o tome, kaže ona. Neki dan pričala je s njegovom mamom i pohvalila se u vezi priče koju su izabrali na natječaju, a ona joj sasvim ravnodušno rekla: “pa nije ni čudo da su izabrali tvoju priču jer ti i moj sin cijeli život samo fantazirate.“
Uglavnom, njihov mali lunapark u mašti trebao je postati najveći i najljepši cirkus na svijetu. Još nije ali tko zna? Oni stalno govore: „dok živimo nikad nije kasno“.
U tom lunaparku ima svega: i suza i smijeha i vriske i pjesme...
Jednom su ušli u kuću ogledala i izgubili se. Mislili su da se to nikada neće dogoditi a dogodilo se. To je bilo njezino najgore iskustvo. Panično tražeći izlaz gledala je samu sebe izobličenu, zarobljenu u ogledalima. Preplašena izletjela je u masu nepoznatih ljudi još uvijek tražeći izlaz a bila je vani.
Nakon toga sjela je u vlak smrti i bez straha pustila da je nosi. Tek nakon preživljenih stotina kilometara ugledala je njega. Sjedio je sam na čelu vlaka smrti i isto tako ravnodušno prepustio se opasnoj vožnji. Čuo je njezino dozivanje i prešao sve prepreke, ograde, sajle da dođe do nje. Zajedno su iskočili na ovu malu improviziranu pozornicu lunaparka gdje su ih dočekala njihova djeca.
U tom lunaparku uz njih najsretniji su bili oni. Imali su sve o čemu djeca sanjati mogu. Najviše njihove ljubavi, slobodu u svakom obliku. Oni su uvijek mogli birati šta žele, kad žele i koliko žele.
Igra je odmalena bila neumorna u zabavi i druženju. Njoj je svaki dan bio prekratak. Ozbiljni nije obraćao pažnju na nikoga. Najviše je volio uživati u podmorju. Uvijek preplanuo od sunca dobio je nadimak „Gipsi“ koji ga uvijek prati. Danas su Igra i Ozbiljni prekrasni cirkusanti, odvažni, hrabri, samouvjereni bez predrasuda i bez kompleksa.
Na maloj pozornici okupljeni njih četvero, sretni da imaju jedni druge, dovoljni jedni drugima, ljubazno su ispratili sve posjetioce željne zabave i nakon dvadeset i pet godina braka preselili lunapark na mjesto manje uočljivo. Voze se oni i dalje ali guštaju u pogledu, u samo njihovom vrisku, u samo njihovom smijehu.
U svom tom šarenilu punom zabave, muzike, dima i vina, ljubav je uvijek bila s njima i u njima. Držali su je u sebi, u svojim pogledima, slučajnim dodirima, u malim upućenim šalama i strpljivo čekali trenutak da ostanu sami i puste ljubav da ih uzme. Tako i danas, skrivaju svoje najdublje osjećaje u sitnim zajedljivostima koje samo oni razumiju.
Oni svoju ljubav žive svakodnevno u dobru i zlu, u sreći i tuzi. Upoznali su je sa svim prednostima i manama, jer ona ponekad pusti čovjeka da čini greške ne bi li uvidio posljedice i još više tražio nju ili je zauvijek izgubio.
Srebrna obljetnica koju će obilježiti zadnjeg dana u lipnju samo je prvi skupocjeni okvir kojeg im poklanja prava ljubav, jer ona je mudra i zna da se srebro mora održavati.
Rekli su mi da će taj srebrni okvir krasiti ulaz u najveći i najljepši cirkus na svijetu.

Bimbiružica

2009-05-06T17:25:00.008+02:00

Nevidljiva, stojim na izvoru svog rođenja. Bučan, savršeno bistar i čist žubor vode nadjačao je svaki drugi zvuk.
Stojim prikrivena i gledam u izvor. Utihnuo je žubor vode a čuje se šaroliki ptičji pjev sljubljen u orkestar koji svira odu nadolazećem jutru. Zaustavio se tok, a iz bistre izvorske vode nadigla se bijela maglica. U polusvitanju dana gledam maglicu koja se rastvara pred mojim očima i vidim svoj prvi udah savršeno čistog zraka, i slušam svoj snažni novorođeni plač .
Ne znam od kuda su se na drugoj strani izvora, stvorile razigrane vile. Iz nekog neobjašnjivog razloga znam tko su.
Igra, je prva doletjela iznad mog malog tjelešca koje se ljuljuškalo u izvorskoj koljevci.
„ Smijeh je tvoj lijek i zato ćeš uvijek biti vesela i sretna kao ja, razigrana kao dijete, a lijepa kao cvijet koji treba malo vode, a puno Sunca“, veselo mi doviknula iz zraka.
Impresija, koja se našla tik uz nju vidno zadivljena, promatrala me bez riječi, širom otvorenih očiju.
Zadnja je doletjela Alegorija, ljuta što su je ove dvije preduhitrile i što mi nije prva poželjela dobrodošlicu. Napućenih usnica i polustisnutih očiju gledala je u mene. Nakon kratkog muka progovori:
„Boje ti svoje nedam, tragat ćeš za njima. Čuti ćeš najljepše tonove u glavi, niti jedan ispustiti nećeš, a tvoji stihovi nek zauvijek ostanu zaključani u tebi.“
„Zašto si to učinila?“- progovori iznenađeno Impresija. Poleti prema vodi i podigne me mokru u svoje naručje.Utihnuo je plač, a ona me nježno ispustila na meku travu ukrašenu jutarnjom rosom iz koje je virilo bezbroj bijelih tratinčica, spremnih baš kao i ja, otvoriti svoja srca novom jutru.
„Sve što imaš ili nemaš nikad ti neće stvarati prepreku da budeš ono što želiš jer ti si jedinstvena baš kao svaka od ovih tratinčica,“ nježno mi šaputala.
Na malom začuđenom licu pojavio se prvi osmijeh. Prepoznajem sebe. Male ručice pružam prema nebu i gledam Mjesec na zalazu koji mi maše i Sunce na izlasku koje me pozdravlja. Oduvjek sam znala da su mi oni udahnuli svoju snagu u tom svitanju dana, na izvoru mog rođenja.
Trgnuo me je zvuk lepršanja vilinskih krila.
Nevidljiva, iz prikrajka, gledam vile kako odlaze i znam da sam ja ona zadnja vila koja će odlučiti o sudbini djeteta.

P.S. Danas je moj sretni dan.... :DDD. U 15 i 30 zazvonio mi je mobitel, na kojem sam ugledala nepoznati broj.
-„Jeste vi Bimbiružica?“
-„Jesam!“
-“Jednoglasnom odlukom žiria od svih pristiglih priča, Vaša priča je izabrana da predstavlja Hrvatsku na finalnom takmičenju Foruma žena Mediterana iz Marseillea za kratku priču na temu „Ulica“.
JEEEEEEE!!!!!
Odo ja u Marsej.....

Galebi se karaju

2009-04-25T19:00:00.013+02:00

Samo za one koji vole blage „vruće priče“ ( nastavak na Obično naklapanje)

Doletjeli su s druge strane mora. Mladi galebovi željni dobre zabave i novih avantura.
Nakon dugog leta mrtvi umorni, sletjeli su u osamljenu uvalu. Izvalili se na leđa raširenih krila i neko vrijeme tako nepomično ležali. Spazio ih je galeb Marko. Dalmatinac koji je lijeno kružio iznad mora. Ugledavši ga, galebica Kiara stane na svoje tanašne nožice, i ne vjerujući svojim očima , gutala ga pogledom. Marko je bio pernatiji i veći od svih galebova koje je ikada vidjela. Njegovo tamnoputo atletski građeno tijelo presijavalo se na Suncu, a na glavi mu se isticalo tamno vjenčano ruho koje je označavalo da mu je vrijeme parenja, dok je Điđi , koji je doletio zajedno s njom, u usporedbi s njim , izgledao kao malo dijete s odraslim licem.
Vidjevši kako Kiara pohotno gleda Marka, Điđi glasno zakriče „, cara mia , to je primitivni krikkanac, kriii, kriii..“Primitivni ili ne, mislila je Kiara u svojoj glavici , rado bi ona pod njegova krila.
Marko odleti, a Kiara , napaljena njegovim izgledom, okrene se zatvorenih očiju s Markovom slikom prema Điđiju i počne umiljato kričati. Ne bi Điđija zvali uzalud „digić“ da on ne skoči odmah na noge, okrene Kiaru na trbuh i KRU, KRU, KRU..kratkim isprekidanim ponavljanjem, pomicao se napred nazad, dok je Kiara zamišljala tamnopute ruke oko struka i ispuštala dugačke krikiće, KUUUUU, KUUUUUUUU, sa kratkim stankama. Nije ni znala da Marko stoji pritajen u pozadini i svojim, crnim kao ugljen, očima prati svaki njen pokret. I kad se baš htio udobno namjestiti Điđi odmakne Kiaru od sebe. „ E Điđi moj, ne radi se to tako..“, pomislio je i odletio.
Drugi dan vratio se Marko u istu uvalu i vidi Kiaru samu kako leži i upija sunčeve zrake ne bi li dobila lijepu brončanu boju. S najšarmantnijim osmijehom doleti Marko do nje i zakriče pjvajući, „ lipoooo li je, lipooo li je, na laaažini suvoj ležat, na osami pored mora, naaa pučiniii tebe gledat...mooooja galebice...Mogu li Vam pravit društvo?“ upita je ljubazno. Pogleda ona u daljinu ne bi li vidjela Điđija i zakriče „ kuuusi,kuuusi...“ Marko se ponudi da je namaže kremom za sunčanje, a ona oduševljeno prihvati ponudu. Dok joj utrljavao kremu svojim jakim , a tako nježnim prstićima čija je plivaća kožica klizila glatko po njenim leđima, u trbušiću su joj zaplesali leptirići. Željno je očekivala da on spusti svoje prstiće malo niže, pa još niže. On ju je nježno milovao rukama od ulja dok je ona bila sve nestrpljivija, i u jednom momentu okrenula se prema njemu i zakričala, uzbuđeno „ kuuuzmii, kuuuzmii, kuuuzmii...“ „ Ma ča ti je sada, ča si se raskokodakala, tu san, neću ti pobić, ča ti ne bi kuuuzmilaa mene kaaaa?“ Kao da je jedva dočekala da joj to kaže, onako uzbuđena, sočna i vlažna skoči na Marka i svojim kljunom okljuni ga cijelog. Već vidno nestrpljivu, polako ju je podigao i namjestio na svoju raketu spremnu za let, koja ju je uzdigla u najviše daljine za koje nije mogla ni slutiti da postoje. Kričala je kao što ljudi vrišću vozeći se na vlaku smrti, dok nije potrošila svo gorivo njegove rakete. Gledao ju je dubokim pogledom i s blagim osmijehom dok je ona ponavljala „ mama mia, mama mia, mama mia ke kaco....“, „ e to ti je naša domaća, topla kaciola,,,“ smješkao se Marko.
U toj lansiranoj raketi koja je parala zrak Kiara nije ni primijetila da se od snage leta njeno perje raskostršalo kao nikada do sad. Marko ju je tako očerupanu nježno podigao sa svoje letjelice, pomilovao po glavici i dok mu se ona dalje umiljavala spustio je svoj kljun na njeno uho i nježno joj zakričao : „ ciao bella, moran kuuuurat, kuuurat i drugin galebican, kuuurat naše znamenitosti, kuu, kuu“.
Na povratku svojoj rivi , Marka trgne tanki glasić galeba koji mu je dolazio u susret. „kuuu..kuuu...karo amiko, ima li kod vas klubova za svinganje?“, „ Ma k vragu i svinganje, i cili pokvareni zapad, i ti muzuviru jedan “, zakriče Marko i odleti. Duboko je žalio Điđija koji je nesiguran u sebe tragao za tuđom seksualnom maštom.

Moja i njezina priča

2009-04-24T20:04:00.010+02:00

Ona i ja
Upoznala sam je u foaelju jednog art kafića.
Tople boje koje je nosila i bižuterija još više si isticale toplinu kojom je zračila. Upoznala nas je zajednička poznanica. Odmah na prvi pogled osjetila se obostrana simpatija. Nakon tog susreta naša druženja su postala učestala. Neobično je bilo jedino to što je ona imala obitelj. Muža, djecu, kćer tek par godina mlađu od mene, a ja sam bila studentica na drugoj godini faksa.
Uvela me u svoj savršeno poslagan svjet. Njezine životne puzle slagale su se jednostavno, bez teškoća. Da li same, ili ih je slagao netko drugi, svejedno je. Ona o tome nije nikada razmišljala. Jednom kad sam joj obratila pažnju samo se osmijehnula i ravnodušno slegnula ramenima.
Bez napora koračajući životom zračila je neopisivom rasterećenošću čija je lepršavost privlačila ljude. Divila sam se toj lakoći postojanja. Godine nam nisu bile prepreka da postanemo najbolje frendice.
U toplim ljetnim noćima uživale smo se „mjesečiti“. Satima bi sjedile na osami ispod Mjeseca skupljajući Mjesečevu energiju. U toj tišini čulo se samo more, a mi smo se smijale valjajući gluposti. Ja njenoj neobuzdanoj neozbiljnosti, a ona mojoj neozbiljnoj ozbiljnosti. Pričajući satima dočekivale smo zoru. Voljela sam joj prepričavati svoje obične životne priče. Ona je upijala svaku moju riječ i pretvarala te priče u najljepše bajke koje su njenim očima i meni samoj postajale fantastične.
U tom divnom mjesečenju dozvolila mi je da je upoznam bolje od ikoga, a i ona je mene upoznala bolje od svih. Mogla sam joj reći da je volim i da je mrzim, da je jebeni sebični egoista, da je luda i da je predivna, mogla sam joj reći bilo šta. Dozvolila mi da ponekad budem njena savjest. Dozvolila da joj sudim isto kao što je i ona sudila meni, dok je brisala sve moje prolivene suze zbog nesretnih ljubavi.
Mnogi govore da je djetinjasta, a ja obožavam to dijete u njoj mnogo više od one ozbiljne žene. Ozbiljna žena kaže da svi ti umišljeni imitatori tuđih života koji je nazivaju neozbiljnom skrivaju svoje komplekse tražeći mane u drugima. „ Dozvoljavam im to gledajući tako unutar njihovih kalupa koji ih stišću sve dok jednog dana ne puknu“, govorila je sasvim ozbiljno. „A kakav je tvoj kalup?“, pitala sam je. „Fleksibilan“, odgovorila je kratko, „iako bih voljela da ga uopće nemam“, dodala je nakon kratke šutnje. Onda me jednog toplog ljetnog dana odvela na grote. To mjesto je bilo tik uz more, necivilizirano i nepristupačno. Oštre stijene nisu privlačile ljude tek ponekog avanturistu željnog samoće. Osjećao se miris kadulje u zraku, a u uvali nadomak stijena ljuljuškale su se jedna do druge usidrene jahte. Odvela me na mjesto gdje se more poput bare uvuklo u kopno, i u tom vrućem plićaku noge su nam upadale u blato. Bilo je ludo, valjale smo se u blatu. Mazale se po cijelom tijelu i smijale se. Bile smo gole mulatkinje koje uživaju u čarima Jadrana. To su trenutci koje ću uvijek pamtiti. Zajedno smo često izlazile iz naših kalupa. Uživale u slobodi koju nam poklanja ovaj svijet.
Njena prednost nad drugima je to što ju život ne opterećuje zakonima koje nosi vrijeme. Ona je totalni hedonista, koji u svakom trenutku traži ljepotu i nadahnuće.
Bila sam uz nju i onda kada je vjetar razbacao njene puzle. Ona je sliku svojih puzli čvrsto držala u mislima i borila se s vjetrom dok ju je bešćutno bacao na sve strane. Njezine suze nisu tekle niz obraze, već su se stiskale u prsima od silnog razočarenja. Suze koje su prekidale disanje i tjerale na hotimično uzimanje zraka. Zvala ih je suze od stakla. Te ubojite suze oplemenile su njenu dušu još i više, nadahnule je još i više. Danas moja frendica slaže svoje puzle i smije se isto kao i prije, možda mrvicu opreznije, ozbiljnije ali još uvijek za mnoge imitatore neozbiljno.
Ona ne skriva podlo svoja lica. Smije se vlastitim manama, veliča ih i radi od njih vrline. Možeš joj se smijati ali kad se smijeh pretvori u ismijavanje nećeš ni znati da ti je zatvorila vrata svoga svijeta.
Ona nikad ne gubi i onda kad se to čini, ona u porazu postaje heroj. Prije par godina kada je lutala svijetom skupljajući svoje razbacane puzle poslala sam joj sms-om rođendansku čestitku ,poželjevši joj da se uvijek poput mačke dočeka na noge. Odgovorila mi je „to si i sama želim“.
Boreći se s vjetrom ona je svom egu sazidala duboke temelje da ga više nikakve bure ni oluje ne mogu poljuljati. Njezin ego je jači od svakog, jer ona sebe voli. Ako joj kažeš da je egoista odgovorit će ti da još uvijek nije dovoljno velik kakav bi htjela biti. I nije. Prije nje same, na prvom mjestu stoji njena obitelj. To je njena svetinja, njena oaza ljubavi, njen izvor energije. Dozvolit će ti da uđeš u njega, da ga dotakneš, osjetiš. Ali nemoj nezasitno, bezobrazno uzimati tu energiju, tražiti mane u njenom svijetu. Ti si tu samo gost koji je dobio čast da uđe u njega. Vjeruj mi nisi joj potreban, i svako tvoje narušavanje tog sklada vratit će te od kud si došao. Otkud znam? Pa ona živi u mom srcu.
„ NAS dvije brijemo, letimo i zajebavamo se i cijeli je svijet naš dom, i sve je LJUBIČASTO, PLAVO, ZELENO IZ MENE, a CRVENO, ROZO, ŽUTO I NARANČASTO IZ NJE. Mi smo zajedno DUGA. Mi smo zajedno uvijek prijateljice moja. Ja kiša, a ti sunce =DUGA, kažem ti...zajedno.
Sreća je što sam te upoznala. Voljela bih da nema sada nikog tu pored nas. Da, sebično je to znam...Ali imam osjećaj da oni nikada neće vidjeti TVOJE BOJE, TVOJU ENERGIJU, TVOJU ISTINU-TEBE U CJELINI.
TI SI OBRNUTA JA, kao što stoje dvije iste dame na karti, jedna je gore, a druga dolje. MI SMO ODRAZ JEDNA DRUGE SA SVIM NAŠIM MEĐUSOBNIM RAZLIČITOSTIMA, I ZATO TE VOLIM, i uvijek sam tu za tebe. ''

Ja i ona
Bila je premjera jedne predstave. Muž i ja često smo večeri provodili u centru za mlade, kojeg je on bio suvlasnik.
Imao je krasnu ideju da spoji kazališe, umjetnost i muziku u jednome prostoru u kojem bi mladi sudjelovali kroz svoj rad, talenat ili ako ništa drugo, podržavali svoje vršnjake.
Uostalom, i sami smo imali djecu u pubertetu kojoj smo željeli pružiti kvalitetnu zabavu kroz razne programe.
Tamo sam prvi puta vidjela nju. Mladu studenticu umjetnosti. Te mi se večeri pogled stalno vraćao na nju. Imala je nešto magnetki, i neobično u sebi i mamila moju pozornost, koju inače nije tako lako skrenuti.
Mislim da mi je ona sama na kraju prišla, rekavši mi da me ne može prestati gledati zbog istog razloga.
Od tada naš se odnos odvijao spontano, direktno i iskreno, kao i upoznavanje.
Imala je u sebi neku mudrost, staru dušu punu dubine, a od mene je razdvajalo toliko godina.
Pozvala sam je k sebi u goste jednu nedelju, jer je vikende najčešće provodila sama.
Posjeti su prelazili u noćenja preko vikenda. Najčešće bi ona zakasnila na posljednji autobus, ili je to bila isprika da budemo i dalje skupa…još jedno jutro…još jedan dan…još jednu večer…toliko smo toga još imale za reći…
Onda je jedne večeri prozvala naša ljetnja okupljanja mjesečenjem…
Govorila bi da moja koža zapravo treba mjesečev odsjaj, jer mi više paše uz moje zelene oči i crnu kosu.
Kakav da je god razlog bio, mjesečenje je postalo naš omiljen punjač baterija, i kad god sad vidim mijesec, pomislim na nju.
Shvatila sam da sam godinama površno gledala na stvari i odnose oko sebe, sve dok ona nije podjelia svoje priče i poglede sa mnom, u tim toplim noćima uz obalu mora.
Počela sam posmatrati oko sebe. Počela sam razlikovati boje, a ako bih imala poteškoća s time, pitala bih nju.

Hrabrila me da idem dalje, da izrazim sebe, da shvaćam hedonizam kojeg toliko volim i da ga djelim s drugima kroz kreativnost.
Odabrala sam pisanje.
Imala je pravo…mislila sam da sam sebe dovoljno upoznala, sredila. Imam krasnu djecu i krasan brak uostalom, međutim , u meni je želja za novim saznanjima i dalje buktjela.
Shvatila sam da sam živa, da sam željnja iskustava i da za ništa nikada nije kasno!

Nju sam s druge strane naučila da stvari uzima manje k' srcu, i da se svakoj svojoj napravljenoj pogrešci nasmije.
Uz mene je naučila život gledati kao ugodnu vožnju, kojoj uvijek može promjeniti smjer i voljeti samu sebe i svoju kompleksnost, jer je nepresušno jedinstvena.
Često smo odlazile zajedno do mora. Jednom smo tako lovile ribe uz obalu, za moju mačku koja me svugdje pratila. Ja sam uvijek izvlačila van Lepe, a njezina prva riba bila je Glavoč….jedna od najružnijih riba na svijetu!
“Evo!Pa nego šta drugo!...Prvo pa glavoč!”’ govorila je…ma da se u tom pesimističnom glasu krio nevjerovatan smisao za humor i živost.
Dok sam ja vadila Lepu s raznim duginim bojama i urnebesno se smijala, ona bi vadila udicu iz ribljih ustiju i bacala ribu natrag u more…”Nema šanse…čak ni Micko neće jest glavoča!”….te ustrajno čekala na pravu ribu…Smijala bi se tako samoj sebi, meni, mački koja je čekala na obrok, a ja sam znala da je shvatila najbitnije i pustila da brige postanu veselje….i nikad odustala od najboljeg za sebe….

Tako je i danas, svojom ustrajnošću puno postigla i daleko dogurala, ostala svoja i jednostavna… i nikada nije odustala od mene…
Ona je ja, a ja sam ona…., i naše su životne vožnje, zauvijek isprepletene….

( Neki dan u novoj Graciji izašao je intervju sa mojom najdražom prijateljicom koja živi i radi u Londonu, i sa svojih 28 godina uspješno gradi karijeru. SAMO NAPRIJED )

Obično naklapanje

2009-04-22T13:57:00.005+02:00

Ovo nije nikakvo opravdanje iako je potaknuto jednim događajem. Ja bi to nazvala pričom o mom blogu
Do sada nisam imala potrebe opisivati svoj blog jer on je prije svega namijenjen meni. Otvorila sam ga na nagovor mog sina koji zna da volim uvijek nešto piskarati. Do tada nisam nikada posijećivala ničije blogove, već tek nakon par mjeseci iz čiste znatiželje krenula sam istraživati naše hrvatske blog portale. Upoznala sam jednu predivnu ženu koja je postala moj prvi virtualni posjetitelj. Vjerujem da će se ona prepoznati u ovim riječima. Da ne duljim, kontakte s ostalim blogerima stekla sam isključivo preko nje.
Uglavnom, shvatila sam da se ljudi dobro zabavljaju i rasterećuju svojim blogovima, svatko na neki svojstveni način. To je zaista super. Međutim, prije par dana susjed me sreo u dvorištu i pitao s čim se bavim, a ja sam mu rekla da pišem blog i tako to...
Moj susjed je mlađi od mene skoro jedno desetljeće i vrlo je drag čovjek. Nakon tog susreta nije me bilo par dana i evo jučer ga sretnem u portunu, a on će onako zvaničnim dubokim tonom: “Bimbi!!!....Ej Bimbi!!!“...osmjeh pa pitanje: „Daj molim te šta ti je onaj flower, nešto bez veze?“
Da razjasnim priču. Kad sam mu rekla prije par dana adresu moja dva bloga, on me je pitao koji od ta dva je onaj „vrući“. Sasvim ozbiljnog držanja ali naravno u zafrkanciji ja sam mu odgovorila: „ ako baš želiš pogledati taj odi na bimbi flower.“ On je povjerovao i pitaj Boga šta je pronašao, vjerojatno neki flower blog, ali nema veze samnom a ni s "vrućim".
Sad se ja smješkam i pitam ga zašto je bez veze i pitam ako je pogledao ona dva druga bloga. Na to će on: „ misliš one pričice, ccccccc...pihhhh, pa to je ajde nešto tvoje, tamo...ali ljudi ti to ne vole, ljudi vole SF i nešto onako „vruće“. Onda ja kažem: „ misliš na sex, perverziju možda i tako to.“ On se smješka širom otvorenih očiju i predlaže mi da napišem neku vruću priču na temu moje frendice s drugog kata i mene zajedno. Pa ako ne želim da mase čitaju neka moja frendica to prevede na njemački jer ona je profesorica njemačkog. To je u meni izazvalo laganu lavinu, nazovimo tako, pa ja sada ne mogu a da ne pokažem onu svoju drugu stranu koja se zove „pamti pa vrati“. Čovjek bi htio čitati tuđa sexualna maštanja. Ja vjerujem da takvih ljudi uistinu ima jako mnogo i da bi to bilo komercijalno za one koji žele popularnost. Moje pitanje u cijeloj ovoj priči je „ Zar postoje ljudi koji sami nisu dovoljno sexualno maštoviti?“ „ Da li su ti ljudi u sexu inertni, dosadni ako ne pročitaju tuđe maštarije?“
Ne želim biti previše drska pa postavljati još pitanja na koje znam i odgovore, ali to me je potaklo na opis ovog mog najdražeg bloga.
Često u ovom svjetu tražim neki drugi svjet. Nalazim ga na određenim mjestima i pokušavam držati otvorena ta vrata, ulaziti kroz njih čim više, jer naprosto uživam u tom svjetu. Naravno nemam ništa protiv podijeliti ga s vama koji svratite i zavirite u njega, dapače drago mi je. I na kraju potaknuta tom pričom u portunu želim naglasiti da je ovaj blog otvoren isključivo za moju dušu, isto tako i onaj drugi, gdje ću stavljati svoje amaterske fotke koje su u određenom trenutku meni bile interesantne, da li smiješne, tužne, genijalne, blesave nema veze. Dogodilo mi se nešto neočekivano i dobila sam neke posjetitelje koji su mi uistinu postali dragi, i pljuvajte po pričama, hvalite ih, kudite ih ali nemojte mi reći zašto to pišem kad nikog ne zanima. I još nešto da ne zaboravim ...“Lako je tuđim kurcem lupati po koprivi.“AMEN

Želja

2009-04-21T22:39:00.003+02:00

Ljubavi moja! Danas u ovom tmurnom, kišnom danu u tuđini, u tijesnoj sobi, brojim sate i minute do skorog susreta s tobom, najdraži moj. To sutra daleko je u mojim satima.
Pogledom lutam po praznim zidovima oblijepljenim jednoličnim, jutenim tapetama koje mirišu na starost i molim san da mi čim prije dođe na oči.
Umjesto sna u mislima mi se rađa želja. Na mojim sklopljenim kapcima pojavljuju se tvoje blage oči i nježan osmijeh na licu. Ispunjuje me čežnja da tek vrhovima prstiju dotaknem to moje najdraže lice.
„Željo moja što si mi došla reći?“ Ona mudro šuti dok slika pred očima i dalje stoji. Tvoj sretan osmijeh pun ponosa, oči snene u kojima čitam najljepše neizgovorene priče, oči koje se tope od ljubavi. Gledam kako svojom srećom pomičeš vrijeme i svud oko sebe stvaraš veselje. Nesebično i bezuvjetno daruješ svoju sreću svima. Spokojna i sretna gledam te iz ove daljine. Pružaš mi ruke. Gledam u tvoje nježne dlanove stvorene samo za stvaranje ljepote i prekrasne, elegantne prste koji plešu po klavijaturi čarobnih tonova. Tvoji dodiri su magični, oplemenjuju sve što dotičeš.
Čežnja za tobom budi me. Otvaram oči i čarobne ruke postaju teške ko kamen, jake kao čelik, prekrivene čvrstom ispucanom kožom, a na dlanovima jedan do drugog naslagali su se otvrdnuli žuljevi stvarani godinama. Gledam te ruke koje inate bolu stojeći u zraku i mašu mi, mašu.
Oči mi postaju vlažne, a glasni uzdah oslobađa teret u prsima dok gledam u tvoj pogled iz kojeg su nestali snovi i mašta, a ostala je duboka ljubav i lice umorno, išibano vremenom koje je ostavilo svoje ispisane tragove. Još uvijek krasi ga nježan osmijeh iza kojeg skrivaš gorki okus.
„Željo, što mi želiš reći? Ne muči me više u ovom dugom danu.“
„Sama sebe mučiš. Željela si željeti ali ne dovoljno jako, a sada si me naglo iščupala. Evo me stojim tu pred tobom i oslikavam ti na kapcima dozvanu želju. Ne tjeraj je ni zbog čežnje, ni zbog tuge. Zapamti je i prenesi onom za kog si ju dozvala.“ Čujem želju kako mi šapuće na uho.
Ljubavi moja najveća. Za tebe sam ju dozvala. Za tebe, za nas, za našu ljubav. Baci sav onaj teret nepravdi i prijevara, izgubljenih snova. Sanjajmo zajedno nove snove i gradimo nove kule. Ti si moj jedini čudotvorac i moja najveća dozvana želja je, da zaista budeš sretan.

Sretan Uskrs

2009-04-11T13:04:00.002+02:00

Make a Smilebox slideshow

Moja duboka starost

2009-03-29T13:33:00.023+02:00

Godina 2055. Imam 90 godina. Drago mi je da sam ih dočekala. Više me ništa ne brine i ne razbijam glavu nikakvim pitanjima. Sasvim mi je svejedno hoću li još malo poživjeti ili ne. Nekako mi je sve kristalno jasno i suvišno je pričati o bilo čemu. Volim sjediti pred ogledalom koje je izgubilo sjaj, dobilo žućkastu nijansu i promatrati te oštre bore što su se skupljale godinama poput hrastove kore što je iz godine u godinu sve čvršća i otpornija. Gledam u dubinu svojih očiju i u njima vidim cjelu mapu putovanja, sve ceste, sva raskršća, sva hodanja i napokon cilj. Zanimljivije mi je promatrati vrijeme na sebi , nego izvan sebe. Ponekad se malo izgubim u mislima, odlutam u neku prošlost, samovoljno, dok djeca koja rijetko dolaze misle da sam senilna. Prizivam drage uspomene od najranijeg djetinjstva, prizivam mnoge drage ljude i sjećam se njihovog glasa, pjesme, smijeha, suza, pogleda i svega što još uvijek mogu prizvati u ovu utvrdu. Htjeli su mi ugraditi čip za sjećanja ali odbila sam to. Sigurna sam kad ti to ugrađuju da ti otmu osjećaje i stavljaju ih u neke druge čipove, za neke duge mušterije.
Ponekad čujem zvono na vratima, a glasa mi se ne da ispustiti. Do prije dvadesetak godina nepozvane goste otjerao bi i snimljeni lavež psa, a sad bi ga lavež tek donio, jer pravi psi i prave mačke su vrlo tražena duhovna hrana. Ja ipak imam svog kućnog ljubimca. Napravile smo ga zajedno Apstrakta i ja. Ona ga je po mojim nacrtima izrezbarila od drva koje je sama nabavila preko velike veze . Bio je to moj Zgubi koji me je spašavao od napasnika. Na dnu šapica imao je male kotačiće što su ga pokretali, pa sam ga svaki dan vodila u šetnju. Svi oni jadnici na ulicama što su jedni druge vukli za ruke odmicali su se od mene, jer nitko nije imao koristi od prošvikane babetine, a to sam i željela.
Moj život ostao je tu od kud je i krenuo, na Zemlji, još uvijek u centru grada, u centru opasnosti i nepredviđenih događanja. Sirene hitne pomoći i vatrogasaca, zamjenile su sirene leteće policije što je hvatala ono malo buntovnika. Moj susjed Pik, imao je 20 godina i bio je najljubazniji klon kog sam upoznala, ali ljudi su ga izbjegavali jer su klonovi bili omrženi. Bili su najbolji doktori, najbolji znanstvenici, najbolji profesori, najbolji u svemu, savršeni , osim što nisu imali osjećaje. Oni su bili oči i uši vlasti, uhode.
Tužno je bilo šetati se ulicama grada i gledati sva ta lica, poglede bez sjaja, prazninu u očima. Nije se više mogao razaznati ni spol. Pronaći osmijeh bilo je skoro nemoguće. Dućani u kojima se prodavala ljubav dobro su zarađivali, iako su mušterije izlazile iz takvih dućana još praznije i željnije ljubavi. Oni koji su tu čekali u redovima bili su ovisnici bez pomoći. Najviše su zarađivali prevaranti i naravno zvijezdonet koji je bio dostupan svima, pa je putem zvijezdoneta zavladala ovisnost i kontrola nad ljudima. Intima je nestala i rijetki su imali samo svoje misli.
U gradovima su uglavnom ostali živjeti starci i oni jadnici čiji su preci davno prodali svoje djedovine na selima, pa su bili prisiljeni živjeti kao gradska sirotinja koja muku muči za opstanak.Osim klonova koji nisu imali prošlosti bilo je tu mnoštvo azijata, beskućnika, lopova, zabavljača, ovisnika, raznoraznih samozvanih umjetnika, jer umjetnost se svela na dostignuća u mehatronici i genetici.
U odnosu na grad na selima je vladala prava idila. Svaka obitelj je imala svoju kućicu. Iza kućice hangar u kom je svatko mogao držati jednu kloniranu svinju. Nedaj bože nevolje pa će dobro doći za transplataciju organa. Mogao je držati jednu lijepu crno bijelu kloniranu kravicu , koja je na jednoj sisi davala mlijeko, na drugoj kakao, na trećoj domaći kravlji sir. Imali su oni u svojim štalicama i jednu veliku ,kloniranu ćelavu kokicu sa stotinu bataka i dvijestotine krilaca. Svako imanje bilo je ograđeno visokom električnom ogradom.
Najimućniji, oni koji upravljaju svijetom, stvorili su svoja carstva daleko od očiju ljudi. Zauzeli su svoja imanja na Mjesecu i bili nedostupni. Mjesec je izgubio svoju moć kad su na njega počeli stizati prvi, najbogatiji izletnici. Mjesec koji mi je nekada davao snagu zamijenila je moja praunuka Apstrakta.
Ona uvijek doleti ko iz vedra neba i još prije nego sleti na prozor viče na sav glas ''jesi živa babetino stara'', pa mi doleti u zagrljaj, i svojim umjetnim velikim krilima, okačenim o leđa, podigne me u zrak i udahne mi dašak mladosti. Ona i Zgubi su ovu starost učinili podnošljivom.
Svijet se galopirajući mjenjao . Moje priče su se u njemu potpuno izgubile. Da se i sama ne izgubim u njemu izrađivala sam za Apstraktu igračke. Klasične igračke već odavno ne postoje. Današnja djeca ne znaju šta su to lutke, autići na kotače, male slatke igračke. Prve dječje igre započinju na zvijezdonetu, koji im pruža milione varijanti igranja. Radila sam lutke od krpe, skupljala razne otpatke od drva i od njih radila negdašnje igračke. Apstrakta je najveći dio svog djetinjstva provela sa mnom, bez zvijezdoneta. U njoj sam poticala kreativnost. Sve njezine lutke bile su crvene u obraščiću, imale velike oči i osmijeh na usnama. Prepričavajući joj priče iz svog djetinjstva i poznate Andersenove bajke, koje već odavno ne postoje, u Apstrakti se razvila neopisiva mašta. Vodila sam je u šetnje zajedno s Zgubijem i učila da se ne boji onih spodoba na ulici. Često bi poklanjala svoje lutke sirotoj djeci na ulici. Za osmi rođendan poklonila sam joj sačuvane sve moje zabranjene priče.
Ona je izrasla u pravi prekrasni cvijet usred pustinje. Za par dana imeti će dvadeset godina. Zadnji puta na odlasku rekla mi je da želi od mene da joj pričam o Zabranjenim šumama.
Znam da je moje vrijeme na Zemlji pri kraju i znam da je Apstrakta nezaustavljiva u svom naumu. O Zabranjenim šumama nitko ne priča zbog straha. Svi koji su krenuli u te šume nikada se nisu vratili. Govorilo se samo to, da u njima vlada neopisiva hladnoća i svatko tko im se približi ostane tu zauvijek zaleđen. Odlučila sam za dvadeseti rođendan ispričati ću joj sve što znam o Zabranjenim šumama.
Zabranjene šume
Sjedila je nasuprot mene i gledala me svojim velikim plavim očima. Udahnula sam zraka prije nego sam progovorila.“ Tvoj pradjed se rodio u blizini zabranjenih šumama, pa smo često uživali u njihovoj lijepoti. Uživali smo penjajući se i spuštajući tim veličanstvenim šumama. Ponekad bi naišli na kakvu preplašenu životinjicu koja bi nestala prije nego bi izustili riječ. Jednom smo se ulogorili ispod jedne stare bukve, a pradjed je izvadio iz ruksaka mali nožić i urezao naša imena u koru tog prekrasnog stabla. Želio je da naša ljubav zauvijek živi u tim šumama. Nakon mnogo godina kad smo se vratili nije više bilo šume na tom mjestu, jer su je ljudi masovno rezali za prodaju. Skriveno u šumi bilo je polje u kojem su rasli suncokreti. Kad bi došli do ruba i ugledali to polje prekriveno prekrasnim visokim cvjetovima što se pružaju prema suncu zastao bi nam dah od ljepote. Trčali bi sretni između suncokreta i smijali se od radosti.“
Primjetila sam joj suzu u očima, a i sama sam bila na rubu suza. Da privedem priču kraju samo sam još rekla:
„One su predstavljale sve što se naziva zdrav život.“
„ Ne želim živjeti u ovom svijetu,“ rekla je Apstrakta i suze su klizile niz njene obraze.
Godinama sam uspiješno svladavala osjećaje, ali danas na njen dvadeseti rođendan i pričom o zabranjenim šumama osjetila sam bol u srcu i najvjerojatnije umrla od infarkta. Sada negdje u svemiru diktiram ovu priču koju zvijezdonet prenosi vama.

Neobični prijatelj

2009-03-24T09:11:00.008+01:00

( Jednom sam napisala ''Neobičnu priču'', koja je meni osobno veoma draga i uvijek me nanovo inspirira...Ova je priča samo njen nastavak.)

Često sam sama u ljetnim noćima ulazila u svoj vrt i sjedila pod vedrim nebom, razmišljajući o Ki. Moje oči su imale pred sobom samo jednu sliku: more što se sjajilo pod nebom , nebo posuto zvijezdama i ponekad mjesec što je putovao kroz granje lovora ,da bi se nakon kratkog vremena, bez srama ,razlio pred mojim očima na bezgraničnoj površini mora.
Uživala sam u tom plavetnilu koje se u daljini presijavalo ,od svjetlijeg do tamnijeg ,spajajući more, planine i nebo. Večeri kojima bi u posjete došao mjesec, za mene su bile posebne.
U noćima kad nije bilo mjeseca more je bilo prekriveno tamom. Čuli bi se samo glasovi koji su odavali njegovu prisutnost. U daljini vidjelo se poneko svjetlo ali nemoćno pored takve škurine.
Mjesec je svojim dolaskom davao posebnu ljepotu i sjaj. Poput glumca osvijetljenog reflektorima obasjavao je svoju pozornicu. Upravljao je morem. Ponekad ga podizao u zvijezde, a ponekad spuštao u nizine. Iako nije uvijek stajao nad njim on je bio njegov apsolutni gospodar. Čim više sam ga promatrala , tako veličanstvenog, snažnog i prekrasnog shvaćala sam riječi koje mi je Ki rekla na odlasku.
Tražila sam je pogledom među stotinama zvijezda da joj kažem:
- '' Imaš pravo, ja sam Mjesec svoga mora i samo ja imam tu snagu da ga podižem i spuštam. ''
A onda, jednu večer dok sam sjedila u samoći ljetne večeri, na nebu je stajao mlad mjesec. Mlad mjesec uvijek je u meni stvarao nježnu sliku jaslica, sliku neopisive, bezgranične ljubavi.
Gledajući ga, toplina je preplavila cijelo moje biće, pa mi je u toj prekrasnoj samoći na usnama zaigrao nježan osmijeh. U jednom trenutku učinilo mi se da na tom prekrasnom mladom mjesecu sjedi moja Ki i uzvraća mi osmijeh. Trajalo je to svega nekoliko trenutaka, ali dovoljno da mi ta slika zauvijek ostane urezana u sjećanju.
Znala sam da ono prije nije bio zadnji put i da ću je sresti opet, ali nisam znala kada, ni gdje. Isto tako sam znala da njen nemirni duh leti nebeskim visinama i ponekad skrene pogledom na mene. Jednostavno, to sam osjećala. I evo dogodilo se ponovo. Vidim je , osjećam je i čujem njen nježni smijeh.
- ''Znala si da te tražim u zvijezdama'', pomislim.
- ''Znala sam da me tražiš u onome što voliš i što ti daje snage'',čujem njen odgovor.
- ''Znala si da volim more, ali mjesec?''
''Znaj da sve što znaš ti , znam i ja. Ne traži me. Ja sam uvijek tu, ali ne mogu se uvijek pokazati , jer se tako izlažem opasnosti.''
Tada je iz njenih ruku s neba pala zvijezda i Ki je nestala baš kao i nekada. Gledajući zvijezdu koja pada samo za mene zamislila sam želju, dok me Mladi mjesec razigrano gledao. U meni se razigralo dijete ,veselo, bezbrižno, preplavila me sreća i osjećala sam energiju koja me tjerala da u toj tajanstvenoj noći , obasjanoj mladim mjesecom ,trčim nizbrdo sve do mora i veselo mašem rukama prema nebu.
Na mojoj obali čulo se disanje mora a ja sam udisala njegov miris.
Uvijek sam se voljela diviti mjesečevoj ljepoti, ali te večeri osjećala sam njegovo prijateljstvo. Pružio mi je ruke i dozvolio da plešem s njim. Možda zato jer je znao da najviše volim mjesečeve noći. Danas, stojeći ispod njega , baš kao i more, mjesec me osvjetljava, diže i spušta i uvijek mi ponovo daje snage. On je prekrasni baletan koji pleše svoj svakodnevni ples oko Zemlje. Uživam u njegovom savršenom plesu i svaki put kad mi se nakloni, moj aplauz ne prestaje.

Iskrice

2009-03-18T08:34:00.009+01:00

Buđenju proljeća uvijek se iznova veselim. Osijećam ga u nosnicama, u pogledu ,sluhu.
Osjećam ga svud oko sebe, pa čak i u sebi. Kao da su se negdje u meni upalile i zatitrale vesele, šarene iskrice. Plešu kolo veselo, razigrano i tjeraju me da iz ormara vadim veselje, žive boje, lepršavu odjeću. Tjeraju me da se ujutro budim ranije nego obično. Tjeraju me da izađem iz stana i uživam u toplim zrakama sunca. Tjeraju me da budem lijepa i nasmijana.
Šetam se upijajući te dobrodošle, poznate mirise i gledam ljude koje su iste te iskrice natjerale baš kao i mene da budu lijepi i razigrani, i da upijaju svaki trenutak što im dolazi s proljećem.
Kad pomislim da neki prolaze mimo te ljepote ne opažajući je od brze vožnje ili skupljenih briga, da im možda i nije važna..Tada se sjetim priče o Djevojčici sa šibicama. Na žalost ni nju nije nitko zapazio, a kasnije pročitavši priču mnogi su tugovali za njom, a mnogi je se sjete i danas sa tugom.
Znam da sam i sama propustila neka proljeća u životu. Sad iskreno žalim. Možda su se baš zbog toga probudile ove šarene iskrice i tjeraju me da zajedno s proljećem uđem u svoj vrt.
Netko će reći „pa ti nemaš vrta“, „o da..“, vara se svatko tko to misli. Neću ništa novo izmisliti kad kažem da svi na ovom svijetu imamo svoje vrtove, samo neki od nas nikada ne ulaze u njih, neki ih svojevoljno napuste, a neki rjetki sretnici cjeli život uživaju u njihovoj ljepoti.
Naši vrtovi su uvijek tu. Čekaju širom otvorenih vrata. Njih ne možemo ni prodati, ni ustupiti drugima.
I evo natjerana proljetnim iskricma stojim na vratima svog vrta. Gledam ga sa zebnjom i ljubavlju, jer to je moj vrt. U njemu sam provela mnoge godine radosti. Bila sam sretna jer sam godinama imala vrtlara koji mi je rado pomagao. Jednoga dana on je nestao. Nije više ulazio ni u svoj ni u moj vrt. Bez njegove pomoći nisam se snalazila i lutala sam stazicama vrta ne znajući od kuda da počmem. Onda sam pobjegla iz njega. Evo zašto ga sada gledam sa zebnjom i zašto mi tjelom prolazi plima osjećaja.
Nekada sam svom silom htjela da moj vrt bude ljepši od ostalih. Tada su mnogi gosti ulazili u njega i pozvani i nepozvani. Gazili su travicu, trud mog vrtlara, brali naše plodove, uživali u cvrkutu a potom odlazili.
Sada stojeći tu pred njim skupljam hrabrosti da zakoračim, i nečujno ga molim da mi oprosti što sam mu svojom nebrigom uništila mnoge prekrasne rijetke cvjetove.
Gledam ga obasjanog suncem i preplavljuje me sreća što još uvijek u njemu vidim nježnu ruku svog vrtlara i divlju ružu koju sam nekad tu zasadila. Uskoro će iz njenih pupoljaka stasati prekrasne ruže. Znam da ih neću kao nekada rezati za nikoga, već ću uživati u njihovoj ljepoti i opojnu mirisu sve dok ne odcvatu i pospu svoje latice svud naokolo.
Odlučno ulazim u svoj vrt gazeći raslinje. Miris rascvjetale mirte vraća mi u sjećanje slike iz djetinjstva. Dobro se sjećam one velike radosti kad bi skinula duge rukave i obukla prvu proljetnu majicu. Vrt mi je najprije vraćao sjećanja na male stvari koje su me činile sretnom.
Između grmova proviruju prvi vjesnici proljeća. Vidim njihov blag, sramežljiv osmijeh. Iz krošnji čujem cvrkut dobrodošlice. - O Bože! - kako sam sretna. Kako sam ikada mogla napustiti ovo prekrasno mjesto. Osjećam se kao balon dok ga puniš helijem, samo što ne poletim od energije koju osjećam. Zar su mi trebale tolike borbe da shvatim da je oaza moje sreće upravo ovdje. Upijam svu skrivenu ljepotu ovog čarobnog mjesta. Znam, ja sam slikar što ga oslikava, ja sam vrtlar što ga održava, ja sam pjesnik čiji stihovi žive u njemu, ako ga opet napustim biti ću njegov rob, biti ću skitnica što luta svijetom bez doma.
Nisu mi potrebne grablje ni lopate već s golim rukama kidam korov i bacam ga na hrpu. Ne želim prestati, niti osjećam umor. Prljavim rukama brišem znoj sa čela i sretna sam. Iz džepa vadim kutijicu sa šibicama. Opet sjećanje na Djevojčicu sa šibicama. Bila je previše mlada i neiskvarena i svoju zadnju šibicu potrošila je u nadi da će je zagrijati.
Stojim pred hrpom korova i uvelog, trulog lišća. Nisam ni mlada, ni neiskvarena, sa zadnjom šibicom u ruci zapaliti ću sav korov, trnje, suho granje i otpalo lišće. Očistiti ću svoj vrt i pripremiti ga za sadnju. Na njaljepšem djelu gdje pogled obuhvaća sve oko sebe, napraviti ću mjesto za sebe i onog istog vrtlara koji mi nekada pomagao. Bez razmišljanja njemu ću dati ključeve svog vrta, a svi ostali ući će samo ako im to dozvolim.
Iskrice su znale da je proljeće najbolji početak za sadnju. Čekale su trenutak da uđem u vrt da bi se i same vratile tamo od kuda su i došle...

Mašta ili stvarnost

2009-03-03T23:45:00.014+01:00

Maštanje

Svi smo kao djeca o nečemu maštali
U dobre i zločeste vile vjerovali
Zamišljali najčudnija mjesta
Putovali kroz nemoguće
Letjeli smo kao ptičice
Plivali kao ribice
Bez brige izlagali se opasnosti
I bili puni radosti
Prošle su te godine
I mnogi su to zaboravili
Misle, samo djeci su
takve gluposti na pameti
Ali svejedno,
Ja još uvijek oči zatvaram
Na mjesecu sjedim
I zvijezde s neba bacam
Ne brinem
Ne žurim
Ne marim
I nitko me ne gnjavi
A kad oči otvorim
Ja sam tamo bila
Mir sam našla
Pa sam se opet vratila
Dušu srećom ispunila

Stvarnost

Sad kad smo odrasli, zreli ljudi
Ne vjerujemo u ništa
Ne zamišljamo ništa
Dobro razmislimo
Prije nego napravimo
I ono sto puta provjereno
Mislimo da su nas godine
Učinile pametnim i snažnim
I upravo zbog toga
Činimo magareću uslugu sebi
Pijemo sedative i antidepresive
Jer se ne možemo nositi s time
I nismo ni maštalice ni borci
Postali smo obični životvorci....

U susret proljeću

2009-02-28T21:24:00.015+01:00

Ova priča je na blogu već dvije godine i svakodnevno je pročita stotinjak ljudi pogotovo u ovo doba početka proljeća. Pa ljudi moji žašto je čitate ako ne ostavljate komentare?! Zaista me zanimaju dojmovi, ili ste vi samo srednjoškolski kradljivci tuđih priča. Bimbi, 30.03.2011
Majka priroda, umorna, zagrnuta plaštem od suhog lišća, sjedila je naslonjena na debelu koru najstarijeg hrasta. Ona i hrast bili su zajedno od početka svijeta. On je bio prvo djelo njenih čarobnih ruku i uvijek je ostao u zagrljaju svoje majke. Na njenom oštrom licu nisu se očitavale godine. Nije imala niti jednu boru, niti jednu sijedu vlas. U njenim očima mogla se naslutiti vječnost . One su skrivale sve tajne ovog svijeta. Imala je pogled dublji od svemira. Mnogu je ona djecu izrodila, a nekoj dala i život besmrtan. Baš kao i svaka majka učila ih da dijele i radost i tugu, da ne budu sebični i da se vole zauvijek i u dobru i u zlu. A kad su dovoljno odrasli rasula ih na sve strane svijeta i zapovjedila da se uvijek moraju nadopunjavati. Kao i sva djeca dok su bili mali voljeli su se svađati, tući i miriti. Igrajući se stvarali su prekrasan svijet zajedno sa svojom majkom. Stvorili su i mora i jezera i rijeke i potoke i šume i livade i brda i planine i cvijeće i trnje i šume prekrasne...., a kad bi se ljutili jedni na druge pokazivali bi svoje mane, pa bi jedan od najstarijih sinova Majke prirode Srebrnko, u svojoj ljutnji stvarao snijeg i inje, a Zlatokosi je svojim zlatnim zrakama topio led i stvarao vulkane, dok je Jesen žuta vijorila, a Razigrano proljeće se igralo ne mareći za njih. Srebrna zima i Zlatno ljeto najstarija su djeca Majke svoje. I dan danas se ne zna tko je stariji od njih dvoje, a Majka im nikada nije htjela odati tajnu da bi uvijek ostali ravnopravni. Oduvijek je čovjek znao da ga Majka priroda gleda, a on je mogao vidjeti samo njena djela. Na početku svijeta bojali su je se i štovali poput Boga. Zahvaljivali joj na darovima. Klanjali se i ljubili je. Ona im je pomagala da opstanu na tom planetu. I čim ih je bilo više sve manje su mislili na prirodu , sve dok je nisu potpuno zaboravili. Ipak, nije Majka priroda bila toliko naivna pa je već na početku svijeta odredila da će čovjekov život učiniti ljepšim, ali zato najviše života što će mu dat biti će sto godina. Bila je ona mudra, ali opet ne toliko da je mogla naslutiti kakva zla čovjek može učiniti. Čim je više darova davala ljudima, oni su je više uništavali. Masovno su rezali šume, gradili betonske gradove, velike ceste, tvornice, zagađivali su zrak otpadnim plinovima, bacali svakojake otrove u mora , iskorištavali i najdublje dubine podmorja, išli i na Mjesec da i tamo puste svoje tragove. Uništavali su sve što bi dotakli. Samo još u onim predjelima gdje čovjek nije kročio nogom mogla se osjetiti snaga i moć Majke prirode. Zbog svega toga Majka priroda je sjedila tužna, naslonjena na stari hrast, a debele suze klizile su niz njene obraze i nisu prestajele teći sve dok nisu poplavile sve rijeke i izlile se iz korita, prelile se vode iz jezera. Vidjevši sve to njena djeca rasuta po svijetu krenuše Majci svojoj . A kad su se djeca skupila pored Majke prirode na svijetu više nije bilo godišnjih doba i čovjek nije znao kada će Sunce sjati, a kada snijeg padati. Nije mogao ni zemlju obrađivati pa je nestajalo hrane. Životinje su podivljale. U jednom danu ludo su se mijenjale temperature. Čuo se samo zvuk sirena Hitne pomoći, jer vrijeme je saveznik čovjeka, i neprijatelj čovjeka. Nagle promjene vremena za mnoge su ljude bile pogubne. U toj strašnoj nesreći čovjek je napokon shvatio da je i sam dijete Majke prirode, da je njeno posljednje dijete i još k tome dijete koje joj okrenulo leđa. Odjednom, svi su uvidjeli koliko su griješili i masovno su molili Majku prirodu da im oprosti. Čula je ona njihove jecaje i poput svake majke, smilila se nad djecom svojom , pozvala najrazigranije svoje dijete Razigrano proljeće i naredila mu da krene u svijet i vrati čovjeku sklad. Sretno što će ispuniti majčinu želju Razigrano proljeće raširi svoja krila najviše do sada. Otjera vjetrove, kiše, magle i napravi prolaz Suncu. Zemlja je procvala od sreće. Iznjedrila je iz svojih skuta najljepše svoje plodove. Žarke, vesele, razigrane boje su preplavile zemlju. Voćke su se u trenu okitile najljepšim cvjetićima, a njihovi mirisi su poput najfinijih parfema mamili pčelice čiji zvuk je odzvanjao poput najnježnijih tonova harfe. Na obroncima planina vidjele su se najljepše duge, a rosa je davala posebnu čar umivajući vlati trave. Vesele ptičice zapjevale su radosni cvrkut proljeću, doletjeli su sretni leptirići, zazelenio svaki grm, procvjetao jorgovan i zamirisao zrak po proljeću. Čovjek sretan dočeka Razigrano proljeće i krene u susret Majci prirodi, sretan što mu je Majka podarila još jednu šansu, još jedan oprost, duboko vjerujući da više neće ponoviti sličnu grešku.

Madži i Mašta

2009-02-12T21:44:00.017+01:00

Madži i Mašta ( mom dragom za Valentinovo)

Svjetom je vladala novčana groznica. Onaj tko je imao više novca bio je moćniji. Zato su ljudi radili po cijele dane. Neki i više poslova odjednom. Od želje za prestižom postali su gramzivi. Cjene su rasle neopisivom brzinom i trka za novcem bila je nemilosrdna. Djeca su bila prepuštena sama sebi, što je dovelo društvo u veliku krizu droge, alkohola i kriminala. Oni koji nisu željeli takav život završavali su na ulici goli, bosi i gladni. Bilo ih je sve više.
Madži i njegova žena Mašta bili su jedni od rijetkih koji se nisu htjeli prepustiti gramzivosti. On je bio slikar, a ona je bila maštalica kakve nema.
Ljubav, smijeh i zabava bili su im važniji od novca, i zato su češće od drugih upadali u nevolje, ali uvijek su ih zajedno prevladavali.
Jednoga dana Mašta je ispričala Madžiju kako u mjestu gdje se rodila postoji livada koja te može odvesti u svijet mašte, ali samo ako si dijete.
Ispričala mu je kako je često odlazila na tu livadu, i trčala zatvorenim očima u krug, sve dok je livada ne bi donjela na mjesto gdje žive vilenjaci. Obećala je livadi da će to zauvijek ostati njezina tajna, ali sada, kada više nije dijete odlučila mu je ispričati tu tajnu. Madži je uživao u njenim maštarenjima, pa joj zato od milja i nadjenuo ime Mašta. Ovoga puta zamolio je Maštu da ga odvede na to čudesno mjesto. Znala je da livada odraslima ne ispunjava želje, a Madžija je voljela više od ičega na svijetu i u njega imala bezgranično povjerenje, pa odluči da će ga povesti na tu čudesnu livadu.
Sutradan rano ujutro kada su sve ceste bile zakrčene autima, jer su svi ljudi u kolonama išli na posao, oni su svojim biciklama krenuli prema Maštinom rodnom mjestu. Došli su do groblja koje se nalazilo na kraju mjesta, pa krenuli uzbrdo gdje su nekada ljudi imali svoje vrtove. Umjesto vrtova naišli su na ogromne kućerine, što su se takmičile koja će biti veća. Nakon svih tih godina Mašta je osjećala bojazan da nije slučajno i njena livada postala gradilište.
Ubrzala je korak, dok joj srce podrhtavalo.
Iza zadnje kuće, na mjestu livade, imala je šta vidjeti.
Na istom tom mjestu sada je bilo veliko smetlište iznad kojeg je kružilo stotine galebova tražeći otpatke hrane.
U nevjerici je gledala taj prizor dok je u prsima osjećala bol. Od kamenog zida koji je nekada okruživao livadu ostalo je samo malo razbacanog kamena.
Vrtilo joj se u glavi. Ulovila je Madžija za ruku i spustila se na prvi kamen. On je osjećao njenu tugu i nije ništa govorio. Suznim očima gledala je tu strašnu sliku smetlišta.
Odjednom, nebom su počele sjevati munje. Dan se natmurio, a debele kapi kiše počele su padati po njima. Oni su i dalje mirno sjedili, a onda se čula jaka tutnjava, krik galebova i odjednom, tik do njih prolomio se strašni udarac groma.
Mašta zatvori oči i zamisli svoju livadu, kakva je bila nekada i sebe dok je zatvorenim očima trčala livadom i željela da ju odvede u Zemlju vilenjaka.
Zemlja je zadrhtala a oni su se čvrsto držali za ruke dok su propadali u zemlju koja se rastvorila. Nisu bili ni svjesni toga što se dešava, jer su se odjednom stvorili na prekrasnoj, zelenoj livadi koju je okruživao stoljetni kameni zid. Livada obasjana suncem i puna cvijeća, čiji je miris opijao njihove nosnice.
Mašta se počela smijati ko luda gledajući u začuđenog Madžija , a onda se i on smijao toliko silno da su im suze smješnice tekle niz obraze. Uperili su prste jedan u drugoga i smijali se, smijali.
Mašta prva progovori: ''Madži, ti si dječak!'' a on s osmjehom odgovori: ''A ti si djevojčica koja sliči na dječaka.'' Smijali su se još neko vrijeme, a onda sretno trčali livadom sve dok nisu umorni pali s nogu i dugo, dugo ležali u mirisnom cvijeću.
''Livada mi je ispunila želju,'' progovori Mašta. ''Ovaj puta zaželjela sam livadu kakva je bila nekada i gledala sam sebe, djevojčicu kako trčim njome.''
''I ja sam zamislio livadu kakvu si mi opisala, i tebe kao djevojčicu kako trčiš.''
Bili su ushićeni od sreće, a onda Mašta upita Madžija da joj pokaže neki trik.
Madži je pogledao u nevjerici, jer je prošlo mnogo, mnogo vremena kada ju je zabavljao svojim trikovima i čarolijama. Zato ga je i nazvala Madži, jer je on bio njen madžioničar.
''Zatvori oči'', rekao je. Nakon par sekundi Mašta otvori oči, a on uperi prst u oblak što se nadvio nad njima. Na cjelome nebu , jedan, jedini, prekrasan, veliki bjeli oblak u obliku srca. Gledala ga je očima punim ljubavi, a onda uoči natpis u oblaku....''KAD JE ŽELJA DOVOLJNO JAKA, OSTVARIT ĆE SE BEZ OBZIRA NA GODINE''
Mašta, onako smješna, s kratkom kosicom poput dječaka, progovori: ''Želim cjeli život provesti s tobom Madži'', a Madži onako mršav, nestašan dječarac s velikim plavim okicama, pogleda Maštu i kaže: ''Ja želim cijeli svoj život i poslije njega biti s tobom Mašto, zauvijek.''
Trčali su u krugu ispod oblaka sve dok ih livada nije vratila njihovoj djeci što su gledala na sat, i čudila se, gdje su opet
nestali mama i tata.

PSIHODELIJA ( priča za odrasle)

2009-02-10T18:59:00.013+01:00

Sve je započelo kada je moje Ja, sve ono što je činilo moju sreću i moju tugu, počeo napadati nevidljivi neprijatelj.
Polako i neprimjetno unosio je razdor u cjelo moje biće. Njegovu klopku nisam primjetila na vrijeme, pa sam lako upala u nju. Kada sam shvatila Nevidljivi je već uzeo maha. Nije bilo izbora. Iako je on bio u velikoj prednosti morala sam zasukati rukave i boriti se.
Da bi lakše došao do cilja najprije je napao Razum, a ja to nisam odmah primjetila. Razum je bio veliki naivac, a Nevidljivi mu je na zlatnim pladnjevima servirao zatrovane kolačiće i tako mu malo pomalo trovao misli.
Tek kada je Razum počeo osjećati mučninu i vrtoglavice, shvatio je da ga Nevidljivi želi pretvoriti u njegovog najvećeg neprijatelja Ludilo.
Teško mu je bilo boriti se s Nevidljivim i usput izbacivati sav taj otrov koji je progutao. Pomagao mu je Bjes koji je izletio iz srca, ali to nije bilo dovoljno.
Pozvao je u pomoć vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu. Ona ga je svojim sugestijama ohrabrivljala i vraćala vjeru u dobro. Stalno mu je govorila: ''Izdrži, izdrži, poslije kiše sunce sja, i nakon ovog nevrjemena doći će opet lijepo vrijeme. Izdrži, izdrži..'' Razum je htio vjerovati Nadi ali onda je Nevidljivi zaskočio njegovu sjenu Savjest, a ona onako smotana kakva je, lako se u rukama Nevidljivog pretvorila u Nesavjest.
To je bio najteži poraz.
Nesavjest je nemilosrdno gazila sve pred sobom, i bila je Nevidljivom put do cilja. Ona je ubojica i sreće i tuge koje su inače suparnice, ali ovoga puta zagrljene su se tresle u srcu koje je samo po sebi drhtalo od straha.
U tom nemilosrdnom trenutku Ponos, koji je bio skriven i gledao sve sa strane, bez daha je dotrčao u pomoć Razumu. Znao je, ako Razum izgubi bitku, skupa s njime nestat će i on. Ponos je bio poznat po svom kočeperenju. Nalikovao je pijetlu koji je uvijek morao biti u centru pažnje, pun sebe.
Njegovu nepokolebljivost Nevidljivi je mogao slomiti u trenu, samo da dođe do cilja i on je to znao. Osnažen time, jer nema šta izgubiti, Ponos je hrabro iščupao Nesavjest iz ruku Nevidljivog, pretvorio je u Savjest, i vratio Razumu koji je bio prilično oslabljen.
Od te snažne bitke ''Ona'' je osijećala groznicu, praćenu visokom temperaturom. Znala je da Nevidljivi želi nju. Znala je da su mnoge njene srodnice pale u njegove ruke, i kasnije skupa s onima koje su mu pobjegle lutale izgubljene svijetom. Znala je da mora ostati tu i čekati. Ne smije pobjeći jer on to u konačnici i želi.
Vjerovala je da će Razum, Savjest i Nada, uz pomoć Ponosa otjerati Nevidljivog, jer oni su jedino oružje kojim se on može razoružati. Uz njihovu pomoć ona će opstati i ponovno nesebično davati sve one ljepote koje se u njoj rađaju. Do nje kao i do svih njenih srodnica teško se dolazi. One su nježne, krhke i osvijetljene, iako je njena svjetlost prilično oslabila. One su naša unutarnja Sunca.
Kada je Ponos vratio Savjest Razumu, i kada je Nada uvjerila Razum da se zbog jedne izgubljene bitke ne gubi cjelo carstvo, shvatila sam da Nevidljivi želi samo nju, baš nju moju Dušu. Kasnije sam bila sretna što sam uopće shvatila što on želi. Mnogi napadnuti nisu uspjeli otkriti njegov cilj sve dok im nije bilo kasno. Nevidljivi bi uzeo svoj plijen, i na mjesto njega ostavio
sjeme zvano Zloba. Onima koji su ostali bez Duše, Zloba nije dala da pričaju o tome, jer je željela da je i drugi izgube i prepuste njoj to počasno mjesto.
Znam da postoje neka bića kojima je Nevidljivi ranio Dušu, uzeo najmilije iz nje, ali nije uspio oteti nju. Takve Duše su svjetlije od svih drugih, iako njihove rane nikada ne zacjeljuju. One su svjetlost u tami. One su utjeha. One su za inat Nevidljivom još veće, još toplije, još nježnije.
Možda je i moj omiljeni pjesnik imao ranjenu dušu kada je napisao...
''........duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći, plačimo, plačimo u tišini, umrimo ,umrimo u samoći...''
Meni je moja duša na kraju zahvalila. Znam to jer osjetim njenu toplinu oko sebe. Zamolila me da je ubuduće ne gledam samo iznutra, već i izvana. Gledajući je izvana opasnost primjetim prije nego joj se približi. Ona uvijek vreba, ali važno je ne dozvoliti da postane prijetnja.
Ovo se, vjerujem, događa mnogima, iako malo Vas priča o tome.
Ako ne vjerujete, pustite svoju Dušu da gleda Vašim očima, pokazati će Vam mnoge izgubljene Duše , a ako ste baš Vi izgubili Dušu pozovite vjernu prijateljicu, iscjeliteljicu Nadu, sigurna sam da će Vam pomoći u potrazi.
''Nema ljepše nade od one šta je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol''
Ivan Cankar
''Nisu sve istine za sve ljude.''

MOJE MORE

2009-02-01T14:17:00.024+01:00

U većini mojih priča prisutno je more, jer ono je dio mene, mog odrastanja, svega mojega.....
Mislim da je more zaslužilo svoje mjesto na mom blogu , pa mu poklanjam ovaj post..

MOJE MORE
Kako si ti velo
Kako si ti moćno
Ki put si olujno i jadno
I zet ćeš ono ča mi je
Najdraže blago
A kad te bjes pasa
Kad svoj jad kalaš
Onput si kod dite miće
Ča se samo sobun igra
Zibaš se nježno, pomalo
Zoveš me da se s tobun igran
A kad se umiriš od igre
I sunce te obasja
Tvom sjaju nima kraja
Zlatiš se kod najveće blago
Svoju lipotu ne skrivaš
Uživaš
Jer znaš da niš na svitu
Ni lipje od tebe
Moje more

MOJE MORE
Jedino za te vrime ne postoji
Tvoja leta su vječna
Se oko tebe je pasivalo
Ma ti si vavek ostalo
Ti čuvaš tajne postanka
Kad bi baren čovik razumel
Tvoju pjesmu vala
Tvoje šumove
Tvoje jecaje...
Tebe niki niš ne more
Tvoja snaga nima kraja
Ti si raj i pakal na zemji
Kolika srca su za te kucala
A ti si ih zelo
Ma sejedno vavek će za te
Jubav va čoviku živet
Va te kod va Boga gledan
Strah i poštovanje prema tebe ćutin
Tebe se molin
Tebe volin....

Za moju dušu

2009-01-26T09:00:00.034+01:00

MI
Oblaci nebom crtaju naše likove.
Na površini mora blista se naša slika.
Mi smo reljef uklesan u morskoj stijeni.
Stišćemo zube dok valovi nas tuku.
Mokri do kože, stojimo mirno, dok peru nas kiše.
Ponekad gole miluje nas sunce.
Poput škrinje pune blaga, krijemo se na dnu mora.
Mi smo cvijet izrastao usred pustinje, bez kapi vode
Mi smo čovječuljci u kućici starinskog sata.
Za nama stoljećima tragaju pljačkaši.
Mi smo zauvijek.

URA KUCA
Životna je ura zakucala na još jedna vrata.
Na vratima bijele ruže, bijele mašne,
mlada što nam maše.
A kad zatvore se i ta vrata,
Ura dalje bez prestanka kuca,
Krade vrijeme i bore na licu crta.
Nek na mnoga naša još pokuca vrata,
Sve dok zajedno stojimo na njima,
Reći ćemo svima,
Ljubavi uvijek na vratima ima.

MOJEM SUNAŠCU

U ljubavi nježnoj
U ljubavi jakoj
U ljubavi jedinoj pravoj
Rodila si se ti
Najveće moje blago
Brzo su godine prošle
I evo te sada
U ljubavi nježnoj
U ljubavi jakoj
U ljubavi jedinoj pravoj
Iz tebe ona sjaji
U tebi ona živi
Ti si ljubav
Moje zlato

Par savjeta kako sačuvati ljubav.
-Hrani je poljupcima, dodirima i nježnim riječima.
-Zaljevaj je toplinom i pusti nek raste, a onda je presadi u zlatnu posudu iz koje će niknuti novi život, nova ljubav, novo bogatstvo.
-Staru ljubav čvrsto veži za srce da zauvijek ostane tu.
-Zahvali joj na svemu što ti je dala, pazi je i mazi još i više, pa će iz nje niknuti još mnogo novih bogatstava.

I za kraj, da ne bi bilo uvrede, pjesma za počasnog člana obitelji

Najbolja među ljudima...Prva
To je naša kuja
Ona bezuvjetnu ljubav daje
Čak i kada laje
U to malo stvorenje
Imam bezgranično povjerenje
Bez razmišljanja i život bi nam dala
Uvijek kaže za sve hvala
Ponekad je prava napast
I dosadna kao pas
Samo da je pored nas
I gleda, i cvili, i pravi se luda
''češkaj me svuda'
'Ona je najveća maza na svijetu
I to što se linja
Koga je briga
I to što spava između nas
I laje ko pas
I zaprlja nas začas
Ma koga je briga
Zbog nje znam da je svaki pas
Među ljudima AS

Igrajmo se mjesecima

2009-01-16T20:42:00.020+01:00

SJEČANJ: Ponosan što je prvi na ljestvici, pa se uopće ne trudi dokazivati.
On miruje, i odmara se usput razmišljajući koja odluka mu je najbolje
donešena odluka. Njemu se treba jednostavno prepustiti.

VELJAČA: Ljuta je na sve, i prije i poslije nje. Upravo zbog toga šta nije ni prva, ni zadnja, ni topla , ni hladna. Ponekad je duža, ponekad kraća, pa je sve to čini nestabilnom. Malo tko je uistinu doživi, pa se iskaljuje na mačkama.''Veljača mačja derača''. Dobro bi joj došla psihološka pomoć. Na njenu hirovitost ne treba se obazirati.

OŽUJAK: Smiruje veljaču i kritizira april. Malo je veseo, malo tužan. Ponekad je topao, a ponekad hladan. Nemiran je, vrlo, vrlo, nemiran i to mu sputava sreću. U svakom slučaju uvijek je dobrodošao.

TRAVANJ:-''Evo me! Stigao sam!Veselite mi se!''
Umislio se kao da je svemogući, jer od svih do sada on može propustiti više sunčeve topline, ali ipak ne vesele mu se svi. Nekima donosi suze u oči, neprestano šmrcanje, kihanje.... Baš je davež taj travanj. Laže, i često mu uspije nasamariti nas i zato dočekajmo ga spremno.

SVIBANJ: Zeznut je taj svibanj. Iako je topao i djeluje razigrano i bezbrižno, njegovo sunce je opasno. On unosi nemir u ljude. Ništa više ne možeš raditi kao prije, gubiš koncentaciju. U svibnju bi svi htjeli uživati, a on ti to ne da. Pravi se dobar svima, a sebičan je. Ne treba mu dozvoliti da nas dekoncentrira.

LIPANJ: Njega pak svi vole i vesele mu se. Nježno i toplo dočekuje svakog. Sve ljepote koje daje, čovjek koristi bez zahvalnosti, a on je strpljiv i trpi, trpi...pa na kraju jedva čeka da ga svi napuste i da više nikoga ne vidi i ne čuje. Uživajmo u lipnju.

myspace layouts

SRPANJ: To je bekrija kakvog nema. Kud? Kamo? Idemo? Brzo!.. Htio bi sve odjednom. Za razliku od lipnja, nije ni nježan, ni strpljiv, a opet nije ni tako luckast kao onaj poslije njega. Samo je nestrpljiv i želi odmor i zabavu. U njemu treba biti strpljiv.

myspace layouts

KOLOVOZ: Kolo vodi kolovoz. ''Lud'' je u potpunosti. Totalni hedonista.'' Kruha i igara i Kolovoza.'' Na njega su svi ljubomorni, ali njegov duh je neuništiv.
Na mojoj ljestvici mjeseci, on je prvi.

RUJAN: To je apaurin-dva. Smiruje podivljale hormone, želju za ludovanjem, želju za odmaranjem. Prizemljuje nas, i sve ponovno stavlja na svoje mjesto.
Definitivno, on je sedativ od mjeseca.

LISTOPAD:Kao da je upravo izašao ispod tuša. Miriše na svježinu i vrlo je ugodan. Da je čovijek zvao bi se Drago i držao bi čašu vina u ruci.

STUDENI: Ili pjeva:''Pleši sa mnom, takav sam i gotovo,'' ili ti govori: ''Morate proći kroz mene, ja Vas razumijem, na Vašoj sam strani, zašto niste izabrali mene.''

PROSINAC: S njime treba biti pažljiv, jer u njemu ima previše svega: brige, razbibrige, tuge, veselja, početaka, završetaka, darivanja, dočekivanja, ispraćivanja.... Iako je pokupio najviše priznanja, njegova knjiga fanova uvijek je otvorena. Njega, ili voliš, ili ne voliš. Ahhhh.... taj prosinac.

myspace layouts