5. ruj 2011.

Priča o ribaru i zlatnoj ribici

Ova priča ne počinje na žalu sinjega mora jer obale skoro više pa i nema. Ostao je samo svijet u kojem caruju more i oblaci. Ponekad se spajaju svojim identičnim bojama pa se dogodi da stari ribar i njegova žena koji žive na trošnom ribarskom brodu često ne mogu prepoznati liniju koja ih dijeli od neba.
Oni plove beskrajnim morem u potrazi za hranom ne bi li preživjeli dan za danom. U mrežama koje vuku za sobom nađe se svega, samo ribe rijetki su ulov. Potonuli gradovi izbacuju na površinu svakojake otpatke ali od njih koristi nema.
Činilo se ribaru da sigurno u dubinama postoji neki drugi svijet koji je progutao sve riblje carstvo kao što je more progutalo većinu kopna i ljude na njemu. Rijetki planinski vrhovi koji su ostali nepotopljeni nisu bili nikakva utjeha za starca i njegovu ženu jer su prenapučeni ljudima i zvijerima koji umiru od gladi i svakojakih bolesti. Takvih mjesta bolje je bilo kloniti se.
Sreću je trebalo vrebati jer nje više nije bilo. Zato je ribarova žena po cijele dane stisnutih očiju škiljila u nebo ne bi li negdje u daljini ugledala kojeg galeba.
Ništa više nije bilo kao nekada. Onaj tko ugleda galeba zaista bi imao veliku sreću.
Sjećaju se starac i njegova žena dana kada su se brodom otisnuli daleko na pučinu mora. Iz daljine su gledali crne šare koje su se uzdizale prema nebu. Tog dana more je podivljalo i velikim valovima tuklo brod kao da ga želi prepoloviti. Valjao se brodić i oni na njemu. Držali su čvrsto jedan drugoga misleći da im je to zadnji, smrtni zagrljaj. More je raširilo svoje ogromne ralje i gutalo, gutalo ... sve na što je naišlo. Jednako kao i ono, u visini je podivljalo nebo i pomicalo se nevjerojatnom brzinom kao da se vrti poput pijavice. Usisavalo je kisik i sve što je stiglo s njime. Letjeli su ljudi, avioni, vlakovi, letjeli su auti, stabla, kante za smeće, stupovi, mobiteli, kiosci, kompjuteri, televizije, ormari, kreveti, klupe, dimnjaci, papiri ... Nestao je ozon! Nestala je atmosfera! U općem ludilu koje je zavladalo zemljom letjelo je sve što su ispod uništenog ozona gutale velike nebeske ralje, podivljala crna rupa.
Bio je to onaj sudnji dan o kojem su svi pričali ali nitko ga se nije bojao. Nitko nije ništa poduzeo da ga zaustavi, spriječi, onesposobi.
Starac i njegova žena jedni su od rijetkih živih stvorenja koja su imala sreću ostati između neba i zemlje. Njihov brod postao je Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Nestale su i sve ptice koje su se našle ispod podivljale crne rupe. I zato je baba po cijele dane vrebala sreću gledajući prema nebu.
Na njenom izboranom, od sunca potamnjelom licu, oči su se jedva nadzirale. Prekrivene borama, stisnute i male, imale su vid bolji od bilo kojeg orla. Tim očima ništa nije moglo promaknuti. Tako je bilo i toga dana.
'' Vidim ga!'' vikala je baba upirući prstom u pravcu jednog jedinog bijelog oblaka koji se lijeno vukao nebom. Ribar je prestao čistiti mrežu, bacio je natrag u more, podignuo jedra i zaplovio tim putem. Žena se vratila ispod natkrivenog dijela broda i nastavila prokuhavati morsku vodu koja više nije bila slana kao nekada zbog otopljenih ledenjaka koji su ublažili slani okus i promijenili biljni i životinjski svijet u njemu.
Sada je i ribar mogao ugledati usamljena galeba koji leti nad morem. Pratio je njegov let i istim tim putem kružio brodom vukući mreže. Nakon nekog vremena zaustavio se pa vješto okrećući vinč, žilavim rukama podigao mrežu na palubu. Babine oči raširile su se najviše što su mogle dok je jezikom oblizivala suhe i napukle, poput šibice tanke usne.
I gle čuda, nad raširenom mrežom koprcala se, skakala u vis, mala ali sjajna poput sunca, ribica sa tri glave. Njeno zlatno tijelo presijavalo se između dva plavetnila, mora i neba. Oči starog ribara zasjale su se od čuda kao da su i same zlatne. U svome životu tako sjajne ribice nikada vidio nije a još k tome i tri glave je imala okrenute na sve strane svijeta. A kad je riba progovorila , ribaru je skoro stalo srce od nevjerice.
Čuo je on još kao dijete priču o zlatnoj ribici ali nije u nju vjerovao. Mislio je da je to još jedna maštarija nekog ruskog pisca. Starac nikada nije ni saznao pravu istinu o zlatnoj ribici a istina je bila sasvim nešto drugo, nešto strašno kao i crna ozonska rupa.
'' Vrati me u more ribaru stari! Koliko glava imam toliko ću ti želja ispuniti!'' Taj zborni glas ispunio je ribarevo srce neopisivom ljepotom i on je nježno dohvatio ribicu i bez razmišljanja bacio nazad u more obasjano suncem.
'' Ludo stara!'' zavikala je baba i dohvatila rukom ribara za dugu, sijedu bradu vukući je amo- tamo. „Nesrećo jedna, nisi li mogao barem kruha poželjeti!?'' vikala je baba, a zatim naredila starcu da ide tražiti zlatnu ribicu.
Spustio je on malu barku što je stajala na boku broda pa zaveslao kud ga vesla vode i dozivao zlatnu ribicu. Čula ga ona, pa doplivala. Poskočila u vis da ju starac vidi. Prva progovorila, jednom glavom, jednim glasom, piskutavim, melodičnim : '' Što poželi ribaru stari?" A ribar će: '' Ribice zlatna molim te babi kruha da podariš, gladna više nikada da ne bude!'' Čula ga ribica pa natrag u more skočila a on je zaveslao put broda.
Kad gle čuda, ugledao je babu kako na palubi sijedi a u ruci je veliki komad kruha držala pa ga kidala i hlapljivo u usta trpala.
Od veselja zaigralo ribarevo srce, oči mu se zasvjetlucale kao nekada dok je još mlad bio i živio na obali. Dok je kopna bilo tisuću puta više nego sada. Vidio je u mislima kuću i veselu ženu što ga poljupcima dočekuje. I eto ga sada srca zaigrana gdje se na brod penje.
'' Bogati smo ženo moja, za nas više gladi nema!'' veselo je povikao ribar.
Mrzovoljnu babu ni kruh razveselio nije. '' Budaletino jedna!'' ljutito će starica. '' Što ne reče ribi zlatnoj da ti mjesec s neba skine, da po kopnu čvrstom gazim i u kući čvrstoj od kamena liježem!''
Poslušao ribar zapjenjenu ženu ljutu, pa da joj udovolji natrag je u malu barku sjeo i otplovio. Kud ga vesla odvedoše, on ribicu zlatnu dozivaše. Čula ga je ona pa doplivala, u vis poskočila, pa prva progovorila, glavom drugom, glasom dubljim: '' Reci starče želju drugu!''
'' Moja stara brzo se zasitila pa nesretna hoće mjesec s neba da joj skineš, da po kopnu čvrstom gazi i u kući čvrstoj od kamena liježe!'' rekao je starac ribici i ona je nestala u moru dubokome.
Zaveslao je natrag prema brodu svome kad gle čuda, mjesec se sa neba spustio. Svojim tijelom mjesečev otok starici napravio. Na otoku kamena kuća, a sa prozora kuće žena mu maše.
Privezao je ribar barku. Pa stao na mjesec. Pa poskakivao po mjesecu. Pa kuckao prstima po stijenju. Pa skupljao pijesak u dlanove ne vjerujući vlastitim očima. A kada nije u zemlju propao, kada nije u more potonuo, on je sretan povikao babi svojoj: '' Bogati smo ženo moja!''
I pala je noć. Pomračilo se nebo kao nikada do sada. Ribar i njegova žena nisu vidjeli mora ni neba, ni zvijezda na nebu. U strašnome mraku jedan drugoga vidjeli nisu. Uplašila se baba tame što ih snašla pa je ljutito na starca povikala: '' Budaletino stara što ne reče ribi zlatnoj da ti kuću svu osvijetli, mjesec biljem da zasadi, a ženi tvojoj mladost neka vrati!''
I ribar nasumice u mrkloj noći čamac svoj potraži i zavesla kud ga vesla nose. Nije se on bojao mraka pa je ribu stao dozivati sve dok ona nije poskočila i tamu svojim tijelom zlatnim kao lampom osvijetlila. Ovog puta treću glavu mu pokaže, trećim glasom najdubljim progovori: '' Reci starče želju treću!''
'' Jadan ti sam ribo zlatna. Poludjela baba pa joj nije dosta kruha što ga jede, kopna kojim gazi, ni kuće u kojoj spava. Hoće ona nesretna da joj kuću svu osvijetliš, mjesec biljem da zasadiš, mladost da joj vratiš!''
Poslušala ribica što joj ribar zbori pa u more natrag skoči.
'' Kako u mrkloj noći do mjesečeva otoka doći?'' pomislio je ribar i osvrnuo se oko sebe. Kad gle, u tami on ugleda kuću svjetlom obasjanu. Od radosti srce mu zaigralo a niz obraz suza skliznula.
'' Bogati smo ženo moja!'' povikao je starac na vratima kuće a pred njega stala žena mlada pa sve stišće usne od ljutine. Gleda starca suncem opržena, vjetrom naborana, mrežama ižuljana, pa se nije dalo mladoj ženi kuću sa starcem dijeliti. U staju ga potjerala i vrata za njim zalupila.
U mirisu sijena usnuo je ribar san. A u snu kao u javi čuo je zlatnu ribicu kako ga zove iz morskih dubina. Skočio je u more i plivao sve dublje prema troglasu koji ga dozivao. Čim više se primicao dnu, more je postajalo sve prozirnije. Ugledao je kitove kako svojim velikim tijelima guraju potonule gradove do velike crne rupe, u bezdan. '' Zašto to radite? '' upitao je velikog crnog kita čija se potrbušina bjelila poput snježne planine.
Kit ga nije ni pogledao samo je nastavio gurati, i drugi kit je prošao pored njega ne gledajući ga, i treći i četvrti... a onda je starac povikao: „Molim vas recite mi?!“ Zadnji u koloni najmanji kit zaustavio se pored njega i dubokim glasom rekao: „ Ako bi se mi odnosili prema našem svijetu kao što ste se vi odnosili prema cijeloj kugli zemaljskoj nestalo bi i ovo malo života što smo uspjeli očuvati! Mi smo kitovi čistači i čistimo morsko dno!“
Ribaru se srce stisnulo od tuge i istine koju je čuo. Pobjegao je s tog mjesta i plivao je sve dalje od njih, a onda je nešto naglo projurilo ispod njegove glave. Ugledao je ringešpil na kojem su se vrtjeli mladi delfini. Želio je vidjeti radosna dječja lica ali ni u jednoj sjedalici nije ih bilo. Do njega je doplivao delfin koji je čekao svoj red za vožnju i rekao mu: '' Ne tuguj starče, djeca su tamo iza koraljnog grebena!''
Toliko je želio ugledati djecu pa je brže bolje zaplivao prema koraljnom grebenu, ali iza koraljnog grebena dočekali su ga visoki, oštri brežuljci. Piramide obrasle algama na kojima su bijele ovce pasle morsku travu. Trava se lelujala bježeći pred njihovim njuškama. Njegov smijeh prekinuo je ovce u njihovoj svakodnevnici i one su podignule glave prema njemu. Nisu meketale. Nisu ispuštale glasa, samo su otvarale i zatvarale usta ispuštajući velike mjehuriće kao ribe. Izgledale su strašno i on je brzo zaplivao dalje privučen poznatim mirisom koji ga pratio od rođenja do potopljena.
Odjednom, ispod njega ljuljala su se mirisna polja lavande. Gusto stisnuti grmići prekriveni tisućama sitnih ljubičastih cvjetića bili su najljepši mirisni morski tepih kojeg je ikada vidio. Umjesto leptira i bumbara nad njim su plivale indigo sirene. Sve su imale lica anđela. Bila su to djeca-sirene, indigo boje. Želio ih dohvatiti. Pružao je ruke prema njima ali one su nestajale zajedno s poljima lavande. Crna rupa doplivala je s njim i vukla ih je u svoju utrobu.
Od straha koji ga je obuzeo starac se probudio. Širom je otvorio oči i osluškivao cvrkut ptica koji je dolazio izvana. Mirisao je zrak i pomislio da budan sanja. Izišao je iz staje a cvrkut je postao stvaran. Pošumljen mjesečev otok pozdravljao ga mirisom lavande. Pogledao je u kamenu kuću i sjetio se da u kući njegova mlada žena spava. Zaboravio je na strašan san i divio se ljepoti koja ga okružuje.
'' Takve sreće ni sanjati nisam mogao!'' pomislio je starac pa se ribici zlatnoj na sav glas zahvaljivao.
Iz kuće je izašla mlada žena i brzim korakom u susret mu hitala. Gledao je on lijepu ženu. Srce mu se raznježilo, a ona će njemu: '' Budaletino stara, čemu sreća takva!? Što će ti kruha i kopna? Što će ti zelene šume i mora? Što će ti mladosti moje kad tri si želje potrošio a najvažniju ispuniti dao nisi! Uzmi brod i ne vraćaj se dok zlatnu ribu ne pronađeš!'' vikala je baba. '' I reci joj da želim biti vladarica i mora i zemlje i neba! Vladarica svega! A ona da mi sluškinja bude!''
Vidio je starac da sreće s takvom ženom nema pa je krenuo brodom na pučinu plavu i danima dozivao ribicu zlatnu.
Crni oblaci su se nebom nadvili, vjetar se podigao i more se uskomešalo. Dignuli se veliki valovi. Spremalo se nevrijeme ali starac od potrage nije odustajao. Mokar, dozivao je zlatnu ribicu. Čula ga i doplivala do njega.
Poskočila je u vis i gledala ga sa svoje tri glave. Oči je tužno sklapala ali nije progovorila.
Osjećao je starac da ribica ovaj put neće glasa pustiti pa je on prvi progovorio: '' Poludjela je baba, ribice zlatna, pa joj nije dosta kruha ni kopna, ni kuće osvijetljene, ni zelene šume, ni mora, ni mladosti, nego želi da bude vladarica svega. I mora i šume i neba, a ti ribice zlatna da joj služiš dovijeka!''
Poslušala je ribica što joj ribar zbori pa se nazad u more olujno vrati. Tužna prisjetila se dana kada je prvi puta otvorila svoje oči. Prvom glavom ugledala je ljude u bijelim kutama koji su stajali ispred nje. Drugom glavom ugledala je ljude u bijelim kutama koji su stajali s njene desne strane, a trećom glavom ugledala je ljude u bijelim kutama koji su stajali s njene lijeve strane. Zaplivala je ali je prostor oko nje bio ograničen pa je udarala glavama u prozirne zidove koji su je okruživali. Najmlađa među ljudima, vođa tima, mlada znanstvenica Adry uzbuđeno je progovorila: „Ovo je naša prva zlatna ribica. Znate i sami da zlatna ribica može čovjeku ispuniti najviše tri želje. Zato sam je genetski modificirala i dobila zlatnu ribicu s tri glave!“ Ponosno je naglasila dr. Adry pa nastavila: „ i zato dragi kolege, naša ribica ispuniti će nam svakom glavom tri želje. Devet želja!“
Od prisjećanja na taj dan ribica je počela podrhtavati. Ljudska pohlepa bila je veća nego što je mogla zamisliti. Odlučila je da nikada više niti jednom čovjeku neće ispuniti želju pa makar je to koštalo života. Zamahala je sa tri glave i povikala u tri glasa: „Povuci se čarolijo!“
Debele kapi kiše pale su na starčevo lice, a možda se i suza pokoja krila među njima dok je tužan u more za ribicom gledao. Iz misli trgnuo ga starački babin glas: '' A što čekaš stari? Ajde brzo pod krov stani da te kiša ne nahladi!''
Ribar se okrene i ugleda svoju ženu, staricu izborana lica a u njenim sitnim očima ugleda ljubav.
„Ja jarac živodarac !“ iznenađeno će starac. Nestala je sva čarolija. Zasjalo je sunce, a more i nebo spojili se svojim identičnim bojama, pa ribar i njegova žena nisu mogli ugledati liniju koja ih dijeli od neba, i sve bijaše opet kao na početku priče.

Extreme Times call for Extreme Measures
ova priča nije prošla na natječaju za klimatsku bajku -(


1 komentar:

Brodja kaže...

Neznam zašto nije prošla,ali znam da imaš genijalne teme i sve priče su odlične!!Ipak,izgleda da je realnost lakše nositi nego bajku..