13. tra 2011.

I mačke stare

Bila je to samo još jedna obična nedjelja.
Toliko obična da joj se ne sjećam dana, mjeseca ni godine. Mačke se još nisu okotile, trešnja je tek počela pupati a prve ljubičice sramežljivo su virile iz zemlje i sve ptičice stvorile su se od nekuda i glasnim cvrkutom obznanile svoj dolazak.
Ti i ja svježi poput tek izraslog cvijeća, zaljubljeni u svijet, ispijali smo jutarnju kavu u našem malom vrtu nad liticom mora. Uživali smo u odbljesku sunčanih zraka koje su se lomile na blistavoj površini mora i bacale svoj odsjaj nazad prema nama. Mirisi i zvuci nadolazećeg proljeća isprepletali su se razigranim glasovima rođenim iz naše ljubavi, glasovima naše djece, naša dva sunašca bez kojih svijet ne bi imao takvu ljepotu. Bilo je to još jedno raspjevano jutro čiju smo melodiju skladali osunčani i vedri nas četvero.
U cijelom dvorištu i sva tri vrta podno njega i u velikom napuštenom hotelu koji se protezao tik uz naš vrt i njegovoj ogromnoj popločenoj terasi čije su ploče zarasle u travu i velikom zapuštenom parku koji ga okruživao i plaži koja mu pripadala i onoj našoj podno vrta nije bilo nikoga osim nas četvero i hrpe divljih mačaka koje su tuda carevale.
Čudno, nikome nije bilo stalo do te ljepote koja je bila odmah tu, nadohvat, i zato je ona obgrlila nas, imali smo je napretek i uživali u njenom zagrljaju.
Nismo željeli napustiti to sjajno jutro pod nebom pa smo u jedan glas svi zajedno odlučili, „Roštilj!“
Uskoro se miris dima širio zrakom. Svatko od nas priželjkivao je da ga dim zahvati i nikome nije smetao njegov gusti prekrivač jer onaj koga dim dotakne biti će najbogatiji od svih. I dimili smo se i bili smo bogati a nismo to ni znali. Da li zbog mnogo roštilja i mnogo dima ili zbog sunca i mora ili pitajboga čega bogatijih od nas nije bilo.
Stari ruzinavi stolić kojeg smo samo podigli sa terase napuštenog hotela prekrili smo stolnjakom i ispod krošnje lovora koja je sa terase hotela prelazila na našu terasu guštali smo u okusu hrane dok su se oko nas okupljali naši divlji susjedi četveronošci, jednako zaljubljeni u more, sunce i zemlju kao i mi.
Prvi je došao macan, nabijenih mišića, bijel s crnom flekom preko desnog uha. Njegove sitne okrugle oči na spljoštenom licu mirno su nas promatrale a crni mongolski nosić trzao se dok smo mu iznad glave čitali misli, „Ja sam car u ovom kvartu, očekujem gostoprimstvo!“
„Ej ljudi došao nam je Marijo!“ rekao je tata Kuler pokazujući na macana. I zaista svi smo u njegovom držanju, u njegovoj tupoj faci i dobro naslućenoj požudi za jelom prepoznali Marija. Ta pretvorba Marija u macana bila je tako smiješna da smo na trenutak prestali jesti i punim ustima pozdravljali ga promatrajući tu nevjerojatnu sličnost.
Malo pomalo gostiju je bivalo sve više. Dogegala se i njegova žena, šarena flekava Marica s trbuhom do poda. Svoj dolazak najavila je glasnim mijaukanjem i bacanjem Marija u drugi plan. Ona je odmah prišla stolu, uzdignuta repa umiljato mijaučući kružila oko naših stolica. Bila je mačka i pol, spretna, okretna, lukava, mačka kojoj ništa ne možeš zamjeriti. Svi smo je voljeli.
Došao je i dosadni susjed Vijeko. On je imao govornu manu pa smo ga teže razumjeli. U razgovoru s njime uši bi nam bile neprekidno naćuljene. Zaustavio se pokraj Marija. . Njegovo pokidano sivo uho pomicalo se naprijed- nazad dok je isprekidano mrm..mrm... mrmljao svoj nerazumljivi mrnjauk. Dočekao je penziju kao slastičar i kolači su mu bili omiljena klopa ali nije imao ništa ni protiv roštilja.
Smijali smo se tom novom otkriću pretvorbe ljudi u mačke a onda kada smo htjeli obrisati masne si brkove shvatili smo da smo se i sami pretvorili u mačke. Za stolićem nije bilo niti jedne salvete, niti jedne kuhinjske krpe, ostale su nam samo šape i jezik za oblizivanje.
More se sve jače presijavalo, ptičice su opušteno pjevale kao da nas ne vide a mi masni i siti zajedno s našim gostima oblizivali smo se i nismo željeli ni na tren napustiti svoja mjesta na toj nedjeljnoj zemaljskoj kugli.
Od nas četvero nitko nije bio najmlađi da ide u kuću po salvete i nitko nije bio najstariji da to naredi. Mijaukali smo bez rezultata.
Masnim šapama dohvatila sam rub stolnjaka, sagnula glavu i obrisala masne brkove a potom i šape. „Lukave li mace!“ rekao je tata Kuler. Sviđalo se to i njemu i našim slatkim razigranim mačićima pa smo razvlačili stolnjak na sve četiri strane svijeta, saginjali glave i brisali masne njuške i smijali se novom otkriću.
Sve su nedjelje tada imale isti taj okus, istu lepršavost, istu lakoću. Živjeli smo ne obazirući se na njihovo bogatstvo jer nismo znali da postoje i nedjelje nepokretne, bez okusa, bez mirisa, bez boje.
I danas u jednoj takvoj nedjelji koja me poput tamničara muči samoćom, u nedjelji kojoj znam dan, mjesec i godinu, bježim mislima u sjećanje i vidim veliki, sjajni okvir od neimenovanog nedjeljnog dana u kojem se smijemo nas četvero. Oči nam se sjaje od radosti i sudaraju nam se uzdignuti repovi.
I dok ovaj pad poput mačke dočekujem na nogama ta obična nedjelja u mislima uzdiže me. Toliko obična da joj se ne sjećam dana, ni mjeseca, ni godine ali užasno mi nedostaje.
Možda smo zaista previše brzo odrasli.
Možda zato što smo postali mačke, a mačkama godine idu!

1 komentar:

brodja kaže...

I ne samo mačkama..i mačorima i macanima..macama...svima..šmrc,šmrc...