7. stu 2009.

Proces

Jednom davno netko je odlučio pokloniti mi previše slobode. Postoje stotine „možda“ zbog kojih je to učinio ali mene zanimaju samo ono dvoje "možda zbog ljubavi" ili "možda zbog mržnje."
Previše slobode je kao kad ispijaš čašu vode a ona je uvijek puna. Toliko puna da koliko god je ispijao preko nje se uvijek prelijeva kap. Daviš se od vode.
Previše slobode je kad vrijednosti nemaju više vrijednosti. Kad si sretan u porocima. Kad plačeš jer ti je dosadno. Kad te sunce ne dotiče i ne treba ti Mjesečeva snaga. Kad od opijenosti slobodom ne želiš osjetiti moć planine, ne čuješ pjesmu mora. Previše slobode je vrtuljak od kojeg ti se toliko vrti u glavi da ne možeš stajati na nogama. Teturaš poput pijanice od previše slobode. Na rubu prevelike slobode puzila sam tražeći kutak samoće. Onda je netko odlučio oduzeti mi takvu slobodu. Osjećala sam se kao ptica slomljenih krila, dva puta zamašeš krilima pa padneš. Osjećala sam se kao riba na suhome, koprcala se u vlastitoj nemoći.
Oduzeta sloboda je žeđ koju nemaš čime ugasiti. Prazna čaša. Od nje dobiješ pustinjsku bolest. Oduzeta sloboda je destruktivna. Radiš ono što inače nikada ne bi radio. Stavljaš kvačice na smrtne grijehe i smiješ im se iako osjećaš kako ti rogovi rastu. Oduzeta sloboda je kad stojiš na nogama a kud god poželiš krenuti lupaš glavom u zid. U oduzetoj slobodi tijesna ti je vlastita koža. Tijesna kao najtješnja tamnica. Odbacuješ je poput zmije ali ona se ne da odbaciti. Lud si. Ne možeš uhvatiti niti jednu razumnu nit jer razum ti je oduzet. U oduzetoj slobodi lako je izgubiti moralne vrijednosti, u želji da bi ponovno osjetio miris slobode.
Zbog milosti i nemilosti tamničara kojemu iz sekunde u sekundu želiš da crkne dok te on bez prestanka maltretira, vadi ti žuč, kida ti živce, cijedi te do zadnje kapi znoja, zbog njega, zbog sebe, zbog svega u oduzetoj slobodi sklopila sam savez s vragom. O prešutnom sporazumu s njime nemam napisanih dokaza koji bi me mogli zauvijek zatočiti.
Onda je netko meni nepoznat, možda nevidljiv, vidio da potpisujem sama sebi smrtnu kaznu pa je odlučio periodično mi uzimati i davati slobodu. Hm, još uvijek ne znam da li plakati ili smijati se ili oboje odjednom? Nevidljivi je bio lukav!
Poput hrčka zarobljenog u gajbi vrtiš krug dok se ne umoriš, a onda nakratko izađeš iz njega, osvrćeš se na sve strane provjeravajući da ti opet nešto ne prijeti. Napiješ se vode. Zadovoljno češkaš po trbuhu i nazad u kolo. Vrtiš, vrtiš, vrtiš....od silne vrtnje više ne znaš s koje strane je sloboda. U tu zamku nisam upala. Nikad si to ne bih poželjela.
Periodično oduzimanje i davanje slobode je najsličnije ispijanju vode čiji okus silovito želiš zadržati u ustima jer znaš da će te opet mučiti neutaživa žeđ.
U tom dobacivanju oduzimanja i davanja preispituješ sebe sa svih mogućih strana: izvana, iznutra, odnaprijed, odostraga, s boka, odozdo, odozgo...i stalno ponavljaš to isto. Preispituješ dok hodaš, preispituješ dok stojiš, preispituješ dok spavaš, preispituješ dok sanjaš....
To je period u kojem nakratko možeš osjetiti slobodu i zbog njena slatka okusa mrziš sebe zbog stvari koje nisi činio ili si krivo činio dok si je imao, i mrziš sebe zbog stvari koje si činio u oduzetoj slobodi.
Nakon nekog vremena apsorbiraš mržnju, sasvim jednostavno kao da žvačeš sirovi kupus dok se sasvim ne omekša i taj osjećaj zamijeniš divljenjem prema sebi, guštaš u novu okusu koji ti se stvorio u nepcima. Diviš se sebi što si uspio prožvakati sebe, a prilikom toga nije ti se nadignuo želudac i nisi sam sebe ispovraćao.
Periodično oduzimanje i davanje slobode je injekcija čija gorka tekućina nadražuje čula. Taj koncentrat gorčine putuje krvlju i ulazi u svaku i najmanju stanicu tijela. Od te gorčine sve u meni podrhtava. Osjećam sve. Baš sve. I najdublje iritirane titraje. Čak čujem i drhtanje davno zaboravljenih čula. Osjećam svaki vidljivi i nevidljivi dio sebe. Zbog tog okusa pronalazim u sebi tajanstvena mjesta. Istražujem ih, uživam u njihovim iznenađenjima, a ponekad se u njima skrivam od tamničara.
Nadam se da je taj „netko meni nepoznat“ dobro znao što radi takvom odlukom. Nadam se da je mudar, da možda sve to radi zbog onog jednog od stotine možda,"Možda zbog ljubavi."
U periodičnom oduzimanju slobode putovi gorčine doveli su me do najudaljenijeg, tajanstvenog mjesta skrivenog unutar zakrivljenih tankih zidina koje podsjećaju na Kineski zid u minijaturi. Preskočivši ga ušla sam u pećinu u kojoj je sjedio On. Bio je to predivan mali nutrozemaljac. Roza žilice koje su prekrivale njegovo tijelo u prvom trenutku podsjetile su me na hobotnicu da bi trenutak kasnije izgledao kao najljepši cvijet koji sam ikada vidjela. Tratinčica nije ništa za njega. Njegovo mekano tijelo bilo je ružičasto a iz središta tijela izvirivalo je veliko plavo oko. Zaista je bio smiješan tim svojim začuđenim pogledom. Njegovo oko u svakom trenutku bez da se pomakne gledalo je na sve strane. Bio je to Mozgotroničar. Zbog njega prekinula sam prešutni savez s vragom. Od tada na dalje on je jedini moj saveznik. Sam sebe naziva teoretičarom.
Oduvijek sam pretpostavljala da je čovjek samo planeta na kojoj žive neka druga nama nevidljiva bića i nisam se iznenadila vidjevši ga. Više sam se iznenadila sebi otkrivši put do njega.
Da nije bilo periodičnog oduzimanja slobode koje je zaustavljalo moje kretanje možda ga nikad ne bih otkrila. Zbog toga vjerujem u mudrost nevidljivog koji se sa mnom poigrava. Moje zaustavljanje poremetilo je i Mozgotroničarev životni tok. Svim svojim žilicama mali znanstvenik istraživao je uzroke tog poremećaja. Odgovori do kojih je došao pokazali su se točnima. Njegova teorija razlikovala se od moje.
U dugim zatvorskim satima Mozgotroničar i ja često smo se družili. U druženju s njime spoznala sam da je oduzeta sloboda ista kao i previše slobode. Što znači da nevidljivi niti je davao niti oduzimao. To je samo status quo. Objasnio mi je da nisam znala dobro koristiti ni jedno ni drugo. On mi je otkrio tko je taj nazvao ga "prometni policajac" koji regulira moju slobodu, koji odlučuje o mojoj sudbini. Iako mu nikada nisam potvrdila tu tvrdnju ne zato što nije bio u pravu već zato što ne volim uniforme, znam da je u pravu. On mi pomaže preživjeti zatvor, živjeti slobodu. Njega se nikada neću odreći.

DRUGI DIO
Dan je bio tmuran. Visio je poput omče koja nestrpljivo očekuje nečiju glavu. Onda mi je neki ženski glas iz Vijeća sudaca javio da se zatvor produžuje na još dva dana. U trenutku me je ispunio bijes. Ubojiti bijes ne samo na taj glas s druge strane slušalice , već i za mene samu.
Prišao mi je tamničar i upitao me svojim odvratnim, promuklim glasom iz kojeg je već odavno naraslo trnje „U čemu je problem“. Mozgotroničar u meni shvatio je ozbiljnost situacije i prebacio je klik bijesa na klik lažne smirenosti i ja sasvim staloženo odgovorim: „Sve je u redu, nema problema“.
Kroz nevidljive rešetke bacila sam pogled pun očaja na slobodu. Počela je padati kiša. Jugo.
Stajala sam u kutu tamnice skrivajući se od njegovih prodornih, mišjih očiju. One su još jedine na njemu odavale život. Sve drugo je imalo oblik smrti. Oko njega širio se smrad truleži, raspadanja.
Iako znam da nisam u pravu, sebično razmišljam zašto je moja robija tako duga a podsvjesno znam da ima i dužih i gorih.
Nakon svih ovih godina tamničar je postao blaži. Ne zato što me zavolio, već zato što je morao imati zatvorenika. Ta blagost koja se u normalnim okolnostima ne bi nazivala blagošću nije ublažila njegovo perfidno zlostavljanje. Ponekad od zadovoljstva što još uvijek izdržavam kaznu znao bi promrmljati „bla, bla, bla, bla“. Kroz razrijeđene dlake na njegovu staračku tjemenu mogla sam vidjeti njegov mozak koji me podsjećao na daleke dane djetinjstva. Dvadesetdeveti novembar, kolinje. Još dugo nakon praščjeg smrtonosnog urlika držala sam ruke na ušima ne bi li nestao taj strašni krik, a onda je netko odlučio razveseliti me i pružio mi balon od praščjeg mjehura. Nisam više držala ruke na ušima ali sam zato još dugo, dugo plakala.
Vidjela sam ispod tih par osušenih dlaka na glavi tamničara, isti onaj praščji mjehur čija je mokraća kapala kap po kap.
U tom kapanju godinama osluškujem njegove misli. Otkrila sam sve njegove tajne ali nikad mu to nisam rekla. Znala sam da je on ustvari žena koju je Bog kaznio životom. Isfrustrirana, sebična, pokvarena do srži. Zla žena kojoj su godine nagrizle kosti i um. Samo debela naborana koža koja je prekrivala unutrašnju trulež bila je otporna na sve udarce vremena. Vječito bijele rukavice na njenim rukama skrivale su svu prljavštinu njenog života. Jedino što ju održava na životu moje je zatočeništvo. I znala sam da su joj šumovi u glavi sve učestaliji. Nije ni slutila da to nije šum kiše već sam vrag koji piša po vatri i čeka ju zadovoljno tresući spolovilo. Nisam ju više mrzila kao nekada, žalila sam je.
Zbog spoznaje da mi se zatvor produžuje na još dva dana, povrh onih dva dana koja su preostala i današnjeg što je ukupno pet dana manje osam sati i tridesetšest minuta, nisam više u stanju slušati Mozgotroničara koji mi govori „Zašto se tako lako daš isprovocirati?“
Još uvijek osluškujem ubrzano kucanje vlastita srca. Izgleda da se još nije sledilo. Ispod hladnog nanosa bijesa smrzava mi se očna tekućina. Mogla bih taj ženski glas iz Vijeća sudaca rezati nožem na tako male komadiće da se više nikada u tim, piskavo- gnojnim glasnicama ne mogu spojiti riječi.
Opet brojim ali ovaj puta na prste, sutra i preksutra i još dva dana i preostatak današnjeg dana. Četiri i pol prsta. Čak kad bi ih odsjekla, slobodu ne bih dobila ranije.
„Još dva dana više“, čujem onaj odvratni ruzinavo, žičani glas i zadovoljno pljuckanje debele jezičine koja ispada iz usta i poput hladetine se tresucka.
„Pas mater, crkni“, odzvanjaju mi misli. U isti čas pojavi se Mozgotroničar, prebaci klik lažne smirenosti na klik lažnog tepanja i ja poput medija koji je u hipnotičkom transu izgovaram njegove riječi: „Ponekad mi je draže biti s tobom nego na slobodi“.
Vidim titraj na njegovu licu. Odmiče se svojim teškim korakom dok mu debela jezičina ovaj puta poskakuje još više nego prije.
Uvlačim se u Mozgotroničarevu pećinu objašnjavajući mu da i bez njegove pomoći znam kako je lako manipulirati tom starom sebičnom nakazom ali neda mi se. Jednostavno mi se neda.
Gleda me svojim uvijek začuđenim velikim okom i bez da ga išta pitam govori mi „Ti slobodu želiš više od ičega. Da bi je dobila moraš prihvatiti sve na putu do nje.“
Znam da Mozgotroničar nikada ne griješi, i znam da još uvijek nisam spremna prihvatiti takvu sudbinu. Još uvijek se bojim da ponovno ne upadnem u njenu zamku.
Zavrtjelo mi se u glavi od te spoznaje i čvrsto sam se uhvatila za nevidljive rešetke zatvorskog prozora. Kiša je padala u punoj svojoj snazi. Sklopila sam oči, upregnula svu onu gorčinu u krvi i svaki komadić moje kože se orosio debelim kapima vode. Kao balon koji se puni helijem moje tijelo punilo se vodom ne bi li razrijedilo gorčinu. Osjećala sam sve čišći okus u krvi. Voda koja je nastajala u mojim žilama bila mi draža od zlatnih žila.
Rominjanje kiše djelovalo je na mene poput apaurina. Sasvim mirno, još uvijek sklopljenih očiju, čekala sam trenutak kad ću se rasprsnuti. Kad je voda doprla do zidina koje su štitile Mozgotroničara, moju smirenost omeo je zvuk njegova gacanja kroz vodu i povici upućeni meni:“Zaustavi Vodu!“ I bez moje pomoći uspio je dohvatiti dobro skriveni prekidač i prebaciti ga na drugu frekfrenciju. Odjednom se voda rasula u milijardu sitnih kapljica koje su se slijevale niz moje čelo na nevidljive rešetke prozora, i stopile se s kišom koja je lila kao iz kabla. I cijelo moje tijelo kapalo je.
Padajući u bistrim kapljicama kiše udisala sam slobodu.

Broj komentara: 6:

starosjedilac kaže...

sa željom da se proces, ma što to bilo, sretno privede kraju, ostavljam lijepi pozdrav :-)

anter kaže...

A oćeš li ti ipak izać iz te tamnice? Pozdrav!

mary kaže...

Pozdrav i pusica ti ! Ovo moram onako u miru...pa ću onda komati !

brodjanka kaže...

Zakorači na višti nivo,ili hitno mijenjaj frkvenciju i izlazi iz ćuze!!Ne mogu čitati mračnjak,odmah pomislim da nisi dobro..onako,znaš!!Hehehehehe..Mozgotroničara si sredila na mudar način..ja bih mu zube izbila..hehehehe!!Pusa svima i pozdrav!

brodjanka kaže...

Dobro,riješila si problem..i šta je sad..kud si nestala!?Da nisi na Veneri??Vraćaj se hitno sa svom svojom svitom,jesi l' čula!?

mary kaže...

Evo ja po tko zna koji put gledam slike i komentare pored njih ! Moja Bimbilli ...još uvijek se pitam " Što nas je to snašlo" ?? Di su naša sunašca ...i je'l to moguće ? Priču još nisam pročitala...nisam spremna...ne mogu se koncentrirati , nažalost ...Al' zato slike pogledam svaki put...i ...šmrc...sad ćeš me rasplakati ...