28. stu 2009.

BOŽIĆNA BAJKA (za odrasle)

Jad i slava bilje i kamenje
Svijet propada. Uzgojen virus nezadovoljstva napao je cijelu civilizaciju. Otuđio je majku od djeteta, oca od majke, psa od psa, čovjeka od prirode, otuđio je cijeli svijet iako svijet nije nikada bio bolje povezaniji i više na dohvat svakom pojedincu, razvitkom visoke tehnologije, internetom koji je spajao ljude bez obzira na udaljenosti. Uz sve to nedostajalo je nešto mnogo važnije, ljudska toplina i ljubav. Bez toga čovjek je podlegao najnovijoj bolesti razvijenoj na prijelazu stoljeća, depresiji.
Ljudi su masovno gubili vjeru u crkvu, vjeru u predsjednike, vjeru u političare, vjeru u znanstvenike, vjeru u doktore, vjeru u profesore, direktore, vjeru u tete iz vrtića, vjeru u bližnje...
Većina njih vjerovala je još samo u moć novca i njegov miris koji je bio identičan uporabljenom papiru nakon nužde. Voljeli su taj smrad više od mirisa mora, mirisa livade u proljeće ili mirisa jeseni. Njihovi prsti svirali su najljepše akorde samo na tom znojavom papiru dok su milujući ga ispuštali debele uzdahe bezdušnosti.
Prijateljstvo je od svega zadržalo samo ime, a sve ostalo bilo je farsa koja je izgledom podsjećala na malu kliniku za psihičke bolesti. Nadmetanje, ispoljavanje vlastitih frustracija, interes...bili su osnovni dijelovi prijateljstva. U tom kemijanju, nedostajalo je samo mrvicu iskrenosti pa bi se prijateljstvo pretvorilo u neprijateljstvo. Vrteći se u takvoj kolotečini čovjek se često znao prisjećati prošlosti u kojoj nije bilo ničeg od ovoga danas, i bio je željan korice kruha ali je bio sretan i znao se veseliti orahu ili naranči . Shvativši da je takvo razmišljanje ulaznica za brzu starost ili nedajbože smrt, Rozinka spozna ono što su mnogi prije i poslije nje spoznali, ono šta je bistro kao dan, tečno kao voda:“Živi kako ti srce nalaže želiš li živjeti dovijeka.“ Mnogi su koristili tu uzrečicu u svojim dijalozima, u književnim djelima i sama je ponekad znala reći onima u nedoumici „Činite što vam srce nalaže“, ali u vremenu u kojem živi ta uzrečica je postala antikvitet koji je koristeći se samo mogao donijeti više štete nego koristi. Tako je barem mislila većina prestrašenih ljudi ne želeći mijenjati svakodnevnicu , pa su masovno radili ono šo ne vole. Živjeli da bi umrli, mrzili sebe a time i sve oko sebe. Nezadovoljni su hodali svijetom i trpjeli, trpjeli, trpjeli i tako se polako pretvorili u otupljele čavle, nesvjesni bata koji ih svakim danom sve više i više žive zakucava u crnu zemlju.
Rozinka je osjećala da se bliži trećoj životnoj dobi iako nije znala odrediti točnu granicu ali je znala da je u najboljim srednjim godinama i da ne želi više ništa u životu prepustiti slučajnim događajima, ni kolotečini u kojoj se vrti već jedno desetljeće. Iako je svojim imenom spadala u ljude biljke, a svi znamo da su biljke vrlo osjetljive, da im treba dovoljno sunca, ni previše ni premalo vode, da im treba mnogo ljubavi da bi uspijevale i poklonile nam svoje najljepše cvjetove.
Uz sebe imala je i njega, čije ime je spadalo u onaj tip ljudi koji ili beru ili gube slavu a iznad svega je ljube. Slavoljub je upoznavši Rozinku bio na vrhuncu svoje slave. Isto kao što Sunce ne sija uvijek, kao što cvijet uvijek ne cvijeta, isto kao što vulkan ne ispušta uvijek lavu, tako ni Slavoljub nije dovijeka brao slavu, a ni Rozinka nije zauvijek cvjetala. Kao kad jako nevrijeme opustoši sve pred sobom, kao kad kiše napune riječna korita i preliju se, poplavivši polja, šume i gradove, tako je i njihovoj vječnoj razigranosti, njihovoj sreći, a na posljetku i ljubavi, zaprijetio onaj isti virus nezadovoljstva koji je harao svijetom. U svom biljnom životu Rozinka je naučila koristiti snagu kaktusa i njegovu prkosnu moć koristila je u borbi protiv tog zlog virusa , tražeći njegov protuotrov. Dok je Slavoljub nemoćan ležao u groznici bez slave i moći ona je shvatila da je jedina važna stvar u njenom životu On, i slavan i neslavan, i moćan i nemoćan. Bodrila ga, preklinjala, molila ga da se bori. Onda je jedne noći usnio Rozinku na odru smrti i njegov krik užasa istrgnuo ga iz ralja nezadovoljstva. Shvatio je da je Rozinka jedina važna stvar u njegovu životu, važnija od cijeloga svijeta, važnija od ratova, važnija od država, važnija od cijelog svemira. Ona je njegov svijet, ona je njegov život. Vrativši vjeru u ljubav virus je počeo slabiti. Nestale su groznice, temperature, bol u prsima ali još se uvijek znao osjetiti u kostima poput crva koji buši drvo. Nisu pričali o njemu. Šuteći, htjeli su zavarati virus. Svoje strepnje zaključali su na dno starog kovčega u kojem su bile spremljene sve nepotrebne stvari.
Nošeni ljubavlju hrabro su se nosili s nedaćama. Njihova hrabrost djelovala je na mnoge kao nevidljiva privlačna sila prerušena u poštara koji ih donosi na njihovu adresu bez marke i štembilja. Rozinka i Slavoljub bili su prisiljeni nevidljivoj privlačnoj sili plaćati ceh za pošiljke. Svakom zaprimljenom pošiljkom oglasio bi se crv skriven duboko u njihovim kostima, sve dok jednog dana Rozinka nije odlučila ostavljati pošiljke pred vratima. Ali to nije bilo i istrebljenje virusa nezadovoljstva. Htjela ili ne morala je svakodnevno izlaziti iz svog najdražeg, najsigurnijeg i najtoplijeg dijela svemira. Morala je otvarati vrata svog doma iako joj to postala najteža zadaća. Slavoljub je tu bio jači od nje. Njega vanjski utjecaj virusa nije doticao kao nju. Nevidljivi vanjski štit kojeg je stvorio još od malena igrajući se različitih svjetova i ulazeći iz jednog u drugi štitio ga od nepoželjnih utjecaja.
Dan prije Božića
Kuc ...kuc ....čuje se lagano lupanje po starim do pola ostakljenim drvenim vratima, tako da se uvijek može vidjeti tko stoji iza njih. Rozinka i Slavoljub bili su jedni od rijetkih ljudi koji se nisu blindirali u svojim stanovima, koji nisu imali zvono na vratima i nikada po danu nisu bili zaključani, iako su živjeli u sumnjivom kvartu, u samom centru ovećeg grada.
Kroz istrošeno staklo Rozinka ugleda čovjeka velike robusne glave s jakim čeljustima i razvijenim zubalom. Sa oba dvije strane glave na mjestu ušiju imao je tamne, crnomanjaste mrlje. Otvori vrata, a čovjek pruža ruku s nekakvim prljavim na pisaću mašinu otštampanim letkom. Debelim masnim slovima na letku piše: „Ako kupiš privjesak s ribicom kroz deset dana ispuniti će ti se jedna želja.“ Gleda ga, a on otvara usta okomito u pravilnim razmacima a riječi ne izlaze. U drugoj ruci drži privjeske na kojima vise različite ribice. Pruža joj obe ruke i dalje otvarajući zatvarajući usta bez glasa. „Ribo ako si gladna nahranit ću te onim što imam, ali novaca nemam“, kaže Rozinka, a čovjek riba zatvara uska riblja usta , nevoljko klima glavom lijevo-desno, okreće se i odlazi.
Ona se ponovno lati posla željno očekujući Slavoljuba koji je išao u nabavku božićnog drvca. „Koliko novaca će potrošiti“, razmišljala je u sebi. Božić je čarolija zavodnička i opasna. Ta čarolija lako se pretvarala u opterećenje i ljudi se više nisu veselili kao nekada. Božić je značio veću potrošnju a novaca nije bilo. Božić bez jelke, Božić bez purice, Božić bez kolača, Božić bez poklona, Božić bez ljubavi i vjere mogao je biti ubojica bez predumišljaja. Upravo zbog toga u to vrijeme godine na svijetu je bilo najviše samoubojstava. Tako razmišljajući ponovno se oglasi kuc ...kuc .... Kroz parom zamagljeno staklo ugleda dječaka u smeđoj kapici na kojoj su stršila u zrak dva mala uha. Otvori vrata i ugleda baš kao od laneta , dva velika najtužnija smeđa oka. Slatka mala ustašca progovore drhtećim glasom „ Ja sam Bambi, ostao sam bez majke molim vas imate nešto novaca“, iznenađena Rozinka pruži dječaku ruku i kaže mu „uđi da te nahranim“, a Bambi uznemireno odmahne glavom i kaže „Meni treba novac, ne hrana ili će me majka prebiti“. Dijete otrči a ona zaprepaštena ostane stajati na vratima.
„Bože zašto si uvijek tamo gdje ne treba!“, pomisli i uđe u kuću. Zašto? Zašto? Učestalo se ponavljalo u njenim mislima. U takvim prilikama onaj skriveni crv u kostima koji je živio od nezadovoljstva dobio je željno očekivanu hranu i oglasio se svojim vrtanjem.
Slavoljub se vratio ali u rukama nije nosio jelku. Umjesto nje u rukama je nespretno držao veliko Sunce koje se zlaćeno sjajilo kao da ga netko ispolirao. U njegovom sjaju vidio se odraz začuđene Rozinke i odraz Slavoljuba koji se nježno i zbunjeno smiješio. „Od kuda ti to Sunce?“
„Pa, znaš tražio sam jelku. Htio sam da bude lijepa, vitka, visoka i ponosna ali sve su bile tužne, klonule, bez mirisa i veoma skupe. Išao sam od prodavača do prodavača a onda unutra među jelkama, dok sam ih razmicao tražeći najljepšu spazio sam staricu koja kao da ima stotinu a možda i dvijestotine godina, izborana, osušena kao suha grana, ali ne i klonula, oči na njoj bile su živahne, smiješila se i nudila mi Mlado Sunce umjesto jelke. Prstom me je pozvala da joj se približim a onda mi šapatom rekla da moramo biti oprezni jer Snježna kraljica već tisućama godina traži njeno Sunce. Toliko me opčinila svojim živim duhom, toplinom koja je iz nje izlazila baš kao da je sama ona Sunce. Vidjela je u mojim očima divljenje i dok su neki kupci do mene mahali glavom misleći da je senilna, luda starica ja sam joj prišao i pitao koliko košta njeno Sunce. Ona mi promuklim glasom odgovori „ Košta vjere u njega. Kad ga dotakneš ako ne pocrni tvoja je vjera dovoljna da ga kupiš.“ Zašto ga prodaješ? upitao sam je. „Želim umrijeti, stara sam, ovo nije mjesto za mene, svi moji su....“ i pogleda u nebo. „ Ne mogu umrijeti dok vjeru u Sunce ne predam onome koji će je znati nositi. Godinama čekam kupca Sunca ali njega nema, nema vjere u Sunce a ono se sutra rađa.“ Misliš na Isusa, pitao sam je a ona kaže „Ne, mislim na Sunce koje se rodilo zajedno sa svijetom." Stajao sam zaprepašten slušajući priču o tom drevnom kultu iz ustiju najtoplije žene koju sam ikada vidio.“ Rozinka ga prijekorno pogleda a on nastavi „ Nerazmišljajući pružio sam ruku prema Suncu i dotaknuo ga svojim dlanom. Osjetio sam kako mi kroz dlan u tijelo ulazi ugodna toplina a Sunce kao da je bljesnulo. Odjednom, stajalo je u mojim rukama, a starica je iščezla. Tražio sam je po cijeloj tržnici, hodao među borovima i jelkama, gurao se kroz ljude koji su se nervozno otresali na mene, prodavače koji su me tjerali da se maknem s tim Suncem ali nje nije bilo. Nisam je više mogao naći.“
Ona se odmakne da bi mu dala mjesta za prolaz i Slavoljub odloži Sunce na sredinu stola. Zaista je to Sunce ostavljalo čovjeka bez daha. Gledajući ga, Rozinka zaboravi na sve one jutrošnje posjete i poželi dotaknuti Sunce. U ušima su joj odzvanjale Slavoljubove riječi „Ako pocrni ne možeš ga kupiti.“ Bojažljivo, kao da se boji Sunca koje nije živo primakne ruku prema njemu i dotakne ga kažiprstom desne ruke. Osjeti istu onu toplinu kakvu je osjetio i Slavoljub dotaknuvši ga, pa pruži dlan na njega a ono ostane svijetliti kao i prije. „Uspjela sam, uspjela sam!“ poviče veselo „Imam vjeru u Sunce!“ i počne se smijati sama sebi mislivši da je poludjela vjerujući u priču starice koja je isčezla. Slavoljub odluči napraviti nosač za Sunce i staviti ga u najvidljivi dio stana. Sunce, iako nije bilo pravo donjelo je veselje u kuću. Predveče, Rozinka odluči kupiti bocu najfinijeg vina i sa Slavoljubom dočekati rođenje Mladog Sunca o kojemu je starica pričala. „Znaš Slavoljube ta priča o Suncu zaista ima smisla, jer sa sutrašnjim danom završava zimski solsticij i dani postaju duži a noći kraće“, kaže Rozinka dok je on završavao ukrasni nosač napravljen od najtanje zlatne žice isprepletene u sunčevu postelju .
Sjaj i bijeda Badnjaka

Rozinka prebaci kaput preko leđa i krene do marketa. Izlazeći iz portuna hladan zrak ošine joj lice. Ulica je bila poluprazna a mnoštvo svjetlećih lampica koje su se protezale drvoredom, prelazile ulicu i spajale se u prekrasne slike jelki, zvončića, saonica, snjegovića , Djeda Mraza, anđela, stvarale su ikonografiju koja je trebala vratiti ili učvrstiti vjeru i vratiti Duh dobre volje među ljude. Pogled joj zastane na izlogu obuće. U izlogu su stajale obješene o zlatne niti prekrasne velike zlatne kugle koje su je odmah podsjetile na njeno Sunce, a ispod njih veliki natpis „ Platiš jedan dobiš pet." Broj poklonjenih artikala povećavao se iz dana u dan jer ljudi više nisu mogli kupiti ni par cipela, makar dobili još pet pari na poklon. Mnogi su se potajno nadali da će im to blagdansko svijetlo donjeti nadu, a umjesto nade stizala je polako, nenapadno, korak po korak, depresija.
Kroz veliki izlog marketa vidjela je samo prodavačice koje su pospremale dućan pred zatvaranje. Nasuprot ulaza, naslonjeni na kantu za otpatke stajali su beskućnici s božićnim pivom u ruci. Njihovo tjelo davno je poprimilo miris truleži pa su ih ljudi zaobilazili u velikom luku. Na samom ulazu u market sjedila je na hladnom, vlažnom, prljavom betonu djevojčica zaljepljene, neuredne svijetle kose koju kao da nitko nikada nije počešljao. U sitnim, blijedim, skoro prozirnim rukama držala je kutiju šibica. U desnoj ruci izgarala joj predzadnja šibica. Vidjevši djevojčicu sa šibicama Rozinku je ošinula oštra bol u prsima. Zaprepašteno je gledala u nemoćno dijete koje ne podiže pogled već hvata svoju zadnju šibicu iz kutije. U mislima joj se pojavi slika pokojne bake koja hvata djevojčicu za ruku i odvodi u drugi svijet. „NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!“ Ispustila je krik od kojeg djete pretrne i šibica mu ispadne iz ruku. Prestrašena, promrzla djevojčica samo ju je gledala svojim upalim velikim crnim očima ispod kojih su se razlili, kao potoci na izvoru, plavi podočnjaci. Sagnula se, podigla je u naručje i bez razmišljanja , izbezumljeno pretrčala cestu ne osvrćući se. Činilo se kao da će joj srce iskočiti na cestu. Tako snažno je udaralo da je još jače privila djete na njega. „Molim te nemoj umrijeti“, jecala je noseći je dok je djete sklopljenih očiju nepomično ležalo na njenim grudima. Prolaznici koji su ih susreli nisu obračali pažnju, pa čak da ih je i auto pregazilo malo tko bi zastao. Svi su imali toliko svojih problema da ih tuđi nisu mogli dotaknuti.
Snažnim udarcem nogom otvori stara istrošena vrata prestrašivši Slavoljuba koji je baš postavio Sunce u kolijevku. Priđe Suncu, zgrabi dječju rukicu i prisloni je na Sunce. U nevjerici s čuđenjem na licu Slavoljub je promatrao neobični prizor svoje žene i umirućeg nepoznatog djeteta. „Pomozi mi“, uzbuđenim glasom kaže Rosinka. Ne znajući zašto on dohvati drugu oklempešenu ruku djeteta i stavi je na Sunce. Bila im je neobična ta njihova radnja ali tjerani nekim čudnim čulom nisu odustajali iako su strijepili da možda čine nešto suludo. „ Molim te vrati joj toplinu, molim te vrati joj snagu“, čule su se Rozinkine riječi upućene Suncu . Sunce je odjednom počelo gubiti sjaj i svakim trenom postajalo sve tamnije. Rozinka se naglo odmakne od njega a djevojčica ju čvrsto zgrabi za rame. Osjetivši njen čvrst dodir i vidjevši joj širom otvorene oči Rozinka se iznenadi njenim naglim oporavkom. Slavoljub zakuha šalicu čaja i lagano pruži djetetu koje ge zgrabi i ispije na brzaka. A onda odjednom djevojčica počne pričati priču o izgubljenoj majci , o siromašnom, zločestom ocu koji je tjera da prodaje šibice i ne da da se vrati kući prije nego što ih sve proda. Nakon što su joj dali sve što su mogli, okupali je iako se ona suprotstavljala, pokušali počešljati kosu koja je više sličila na zapetljanu vunu dok je ona jaukala ne želeći da se češlja, nudili joj svakojaka jela iako se njoj nije previše jelo, dali joj punu torbu igračaka svoje djece kad su bila mala, djevojčica kaže: „Ne treba mi jelo, ni igračke, dajte mi novac.“ Zaprepaštena Rozinka kaže djevojčici da novca nemaju, a ona zgrabi vreću s igračkama i ljutito odjuri poput vjetra u tihu Badnju noć. Nasamarena lukavošću djeteta Rozinka nije bila ljuta, bila je jako, jako tužna. Nije plakala, suze su joj same tekle niz lice. Slavoljub joj pružio šalicu toploga čaja i šutjeli su dok ih je virus nezadovoljstva i dalje napadao.
Natalis Solis Invicti
Koliko god je taj Badnjak bio tužan, Sunce koje je Slavoljub svojom vjerom kupio od nepoznate starice hipnotički je privlačilo njihov pogled. I jedan i drugi razmišljali su o istom :„Da li je moguće da je Sunce jedino prepoznalo tamnu stranu djevojčice sa šibicama.“ Na televiziji je bio prijenos ponoćne mise iz katedrale i svečani doček Božića. Rozinka zagasi televizor priđe Slavoljubu i čestita mu Rođenje Nepobjedivog Sunca. Nije ni znala da je prošlo već 17 stoljeća od kada je zadnji čovijek učinio to isto. A onda odjednom na prozoru ugledaju drvenog lutka. Pogledaju se i istovremeno počnu mahati glavom. „Ne ja ga nisam donio“, kaže Slavoljub vidjevši pitanje u Rozinkinim očima, „ Nisam ni ja“, kaže ona vidjevši pitanje u njegovim očima ,“ a nije bogami ni djevojčica.“ „Pinokio, Pinokio, zločesti mali lažljivi Pinokio, danas si i ti došao k nama u goste“,teatralno glumeći obrati se Slavoljub Pinokiu. „Pa danas Djed Mraz nosi poklone samo ne znam zašto nam je donio baš Pinokia, možda da se već jednom naučimo živjeti u svijetu prijevara“, reče Rozinka i dohvati prekrasno izrezbarenog drvenog lutka. Pinokio je od davnina u ljudskim prepričavanjima glasio za malog nestašnog lažljivca koji nije imao savjesti već je njegova savjest bio skakavac zri-zri. Gledajući nježne crte Pinokieva lica Rozinka kaže: „ Znaš Pinokio je Đepetu donio mnogo brige i tuge ali najviše radosti. On je samo bio mali, nestašan i radoznao dječak ali ne i prevarant. Njegove neistine bile su dječje igrarije bez predomišljaja. Sigurna sam da je njegovo drveno srce bilo jednako toplo kao i ovo naše sunce.“ Nasloni ga na Sunce, a Sunce odjednom zabliješti kao da je dan. U nevjerici su buljili u Sunce oslušakujući pucketanje zglobova drvenog lutka koje se je čulo isto kao drvo koje gori na vatri. Pinokio je zaista u jednom trenutku pomaknuo ruku, pa drugu ruku, pa nogu za nogom, nakrivio glavu na jednu pa na drugu stranu, iskrivio usne ulijevo, pa ih iskrivio udesno, pa ih otvorio širom i skočio na noge. „Ha, živ sam, opet nakon toliko godina“ raširi svoje velike okrugle oči i sasvim dobroćudno pogleda Rozinku i Slavoljuba pa nastavi „ Zahvaljujem vama i vašemu Suncu koje mi udahnulo život. Žao mi je ali sada moram potražiti svog dragog oca. Đepetooooo!!!!!“ poviče Pinokio i otrči prema vratima i nestane u tihoj Badnjoj noći. Širom otvorenih očiju i ustiju Rozinka i Slavoljub su začuđeno gledali u nestašnog lutka , i kad je odjurio mimo njih oni se pogledaju, strovale na kauč i počnu smijati na sav glas. Taj drveni lutak donio im takvu radost u srce kao i Sunce koje je nagovještavalo novi početak.
Dugo su ležali zagrljeni u svojoj toploj postelji . Slavoljubu su u uhu odzvanjale poslijednje staričine riječi: „Svijetlost pobijeđuje tamu.“„Vrijeme je da otkriješ tajne svijetu“, rekao je prije nego je zaspao. Ujutro ih iz sna probudila zraka Sunca koja im je u Božićno jutro obasjala sobu. „Gle sunčan dan“, klikne Rozinka i zatitra joj tajanstveni osmijeh na licu.


Broj komentara: 12:

anter kaže...

Ma, je baš prava Božićna bajka! Bravo, Bimbi i pozdrav!

mary kaže...

Bimbili ...predivno...

mary kaže...

:-))))

mary kaže...

@ Bimbilliiiii...di si ?

Anonimno kaže...

Да, вероватно тако да је

mary kaže...

Ovih dana će biti puno blagdanskih bajki na tv-u...ali tvoja je bez konkurencije...Čitala samo po treći put ! Pussa ..pozdrav i ugodne nadolazeće praznike ti želim...

brodjanka kaže...

Draga moja...ovu tvoju priču ja ne bih nazvala bajkom,jer tako je puna životne stvarnosti,činjenica...životna je zapravo!!Tebi i tvojoj obitelji,i svima oko tebe,koji te čine sretnom i zadovoljnom,želim sve najbolje,ćestitam Božić i sretna ti Nova!

mary kaže...

@Bimbili...najdraža moja ...tebi i Bubaču evo prvo čestitam...jer najviše vas volim...Pussa !

Svemirko kaže...

Sviđs mi se... Imaš talenta za pisanje!

Sretan Ti Božoć!

Pozdrav!

bimbi kaže...

Dragi moji,hvala Vam svima na lijepim željama, hvala Vam što ste tu. @Svemirko, dobrodošao! :o)

jednokrili Andjel kaže...

Bimbi...zelim tebi i nama jos bezbroj ovakvih bajki. Sretna ti Nova!

Anonimno kaže...

:)))))) Mary